Kako bi bilo kada bismo imali pristup svježe ubranim, organski uzgojenim namirnicama tijekom čitave godine, čak i po najvećoj zimi? Ovo nije fikcija, dapače, jer izgradnjom podzemnih plastenika povrće se može uzgajati tijekom cijele godine, bez obzira na vremenske prilike i podneblje

Oni koji se bave uzgojem povrća su najsretniji kada nastupi rano proljeće, doba pripreme za sjetvu, no neki ipak moraju pričekati još neko vrijeme. Sezona uzgoja ovisi o podneblju, kod nekih traje duže, dok je kod drugih relativno kratka.

Uzgojem povrća u plasteniku se može produžiti vrijeme uzgoja, no samo u toplijim krajevima su moguće rane i kasne berbe. Dakle, svi vrtlari sanjaju o tome kako bi produžili vrijeme uzgoja i berbe, a idealna prilika se pruža upravo u vidu ukopanih plastenika.

Uzgajivači su uvijek u potrazi za metodama uzgoja koje će uštedjeti energiju, smanjiti zagađenje, omogućiti kvalitetnije usjeve, ali koje će biti i pristupačne. Na sve ovo kao savršeni odgovor dolazi Walipini, podzemni staklenik, kao najbolja metoda za ekološki svjesne uzgajivače.

Oni se mogu izgraditi unutar raznih geografskih i klimatskih uvjeta, a budući da je tlo toplije zimi i hladnije ljeti, stvara se daleko stabilnija mikroklima nego kod vanjskog uzgoja. Najčešće se rade na dubini od metar i po do dva i po metra, a način izvedbe je usmjeren na prikupljanje sunčeve svjetlosti i skladištenje topline dobivene sunčevom energijom.

Plastenik prekriva plastični pokrov, a najveći dio pravokutnika te konstrukcije je usmjeren ka zimskom suncu. Na južnoj hemisferi bi trebao biti okrenut ka sjeveru, a na sjevernoj ka jugu.

Dubina ukopa omogućava uzgajivačima iskorištavanje toplinske konstantne temperature, tako da povrće može rasti i u hladnijim vremenskim uvjetima.

Korištenjem plastike umjesto stakla, rast biljaka je poboljšan jer se na ovaj način zrake svjetlosti filtriraju. Naravno, osim što sunce služi za rast biljaka, njegova toplina se pohranjuje i akumulira u zemljane zidove i tlo, čime se grije i zrak. Količina pohranjene topline je ključan čimbenik u zaštiti biljaka od hladnoće i mraza.

Ovaj podzemni način uzgoja nije novost, prisutan je već desetljećima, a pokazao se kao učinkovit dizajn koji koristi prirodne resurse kako bi se osigurao stabilan i topao ambijent za uzgoj tijekom cijele godine. Pogodan je i za komercijalni uzgoj, za one koji uzgajaju povrće za prodaju, dovoljno je samo iskopati više ovakvih plastenika ili napraviti nekoliko većih, a prihodi su na ovaj način deseterostruki u odnosu na konvencionalne načine uzgoja.

Walipini, odnosno “mjesto topline”, osim što su funkcionalni kao prirodni izolatori i solarni generatori, su i izrazito ekonomični i pristupačniji od uobičajenih plastenika i staklenika koji zahtijevaju grijanje.

Prema izvještaju Benson instituta, koji je izdao priručnik za izgradnju ovakvih plastenika, stoji kako je model veličine 6×22 metra koštao svega 300 dolara, odnosno 2000 kuna, uz pomoć volontera i korištenje jeftinijih materijala za pokrov te materijala koji se koriste za odvod vode, ventilaciju i nepropusnost.

Iako se čini da je priručnik opširan, neka vas to ne obeshrabri, on je samo vrlo detaljan što je od velike pomoći, a uz malo pripreme te sve više prakse oko održavanja ukopanog plastenika, doći ćete do stupnja kada će vam sve to biti vrlo jednostavno, a za uzvrat, moći ćete tijekom cijele godine uživati u svježim plodovima svog rada.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)

Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji.

Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja.

Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani.

Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja – a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi.

Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive.

S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju.

Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost?

Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva.

Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva.

Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

“I negativne posljedice društvenih pojava kakve su siromaštvo, nepravda ili rat, u tom sustavu se također percipiraju kao medicinski entiteti – depresija, PTSP. Zašto? Zato što to odgovara vlastima – nezadovoljni ljudi se ulaskom u zdravstveni sustav neutraliziraju, a pitanje lošeg upravljanja eliminira se iz javnog diskursa “, smatra Gajski.

Kontroverzni Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja (DSM -5) je izašao u javnost, a već je stigao da uzburka duhove.

Trinaest godina nakon posljednje verzije, Američka udruga psihijatara objavila je novi DSM-5 s brojnim, u najmanju ruku, čudnim dijagnozama koje su dale povoda analitičarima da taj korak nazovu “implementacijom novog svjetskog poretka”.

Dijagnostički imperijalizam

“DSM je jedna od najčešćih tema kritičara današnje medicine jer dokazuje dijagnostički (i terapijski) ‘imperijalizam’ medicinske struke, odnosno njezinu neprimjerenu kolonizaciju najrazličitijih aspekata života – zbog komercijalnih, profesionalnih i političkih razloga”, prokomentirala je dr. Lidija Gajski.

“DSM je od svoga prvog izdanja do danas ‘porastao’ nekoliko puta – od 104 psihijatrijska entiteta u prvom izdanju 1952. na 357 psihijatrijska entiteta u četvrtom izdanju 1994. godine (prije Drugog svjetskog rata taj broj je iznosio 26), a isti trend je zadržan do danas “, dodaje Gajski.

Medikalizacija – uskoro sve podložno tretiranju

“Peto izdanje DSM u mentalne poremećaje uključuje promene raspoloženja, smetnje pamćenja, poremećaj pažnje, a radnje i aktivnosti koje spadaju u krug onih koje ljudi naprosto vole, proglašava ovisnošću. Već prisutnu psihijatrijsko-dijagnostičku inflaciju bez pravog naučnog utemeljenja, pretvara u hiperinflaciju sad već i mimo zdravog razuma”, apostrofira dr Gajski.

“Psihijatrija je uvek bila zahvalno područje i sredstvo manipulacije. Naročito plodno tlo tu je našao fenomen medikalizacije – proces kojim se problemi koji nisu medicinskog porijekla i prirode počinju definirati i liječiti kao medicinski, u terminima bolesti ili poremećaja.

Na taj način su blagi, prelazni ili prolazni poremećaji, poput stanja potištenosti nakon osobnih tragedija, ili osobina ličnosti poput stidljivosti, dobili kliničke nazive (anksiozni sindrom, socijalna fobija) i postali predmet medikamentnog liječenja”.

Psihijatrija u totalitarizmu – sredstvo za obračune

“I negativne posljedice društvenih pojava kakve su siromaštvo, nepravda ili rat, u tom sustavu se također percipiraju kao medicinski entiteti – depresija, PTSP. Zašto? Zato što to odgovara vlastima – nezadovoljni ljudi se ulaskom u zdravstveni sustav neutraliziraju, a pitanje lošeg upravljanja eliminira se iz javnog diskursa “, smatra Gajski.

Tako i zaključuje kako “povijest pokazuje da je psihijatrija vjerna pomoćnica totalitarnim sustavima”.

“Pomoću krajnje dubioznih konstrukcija i metoda dijagnosticiranja i liječenja, mimo bilo kakvih znanstvenih i kliničkih kriterija, nepoželjni pojedinci i kritičari su eliminirani s javne scene, pa i fizički uklanjani. Psihijatri su pri tom uvijek spremno služili sustavu. Nemamo razloga vjerovati da i ubuduće neće biti tako “.

NOVE DIJAGNOZE:

ODD – Ne smijete biti protiv izabranih!

Peto izdanje DSM izlazi u svibnju, a već su objavljeni neki od bitnijih dodataka u dijagnozama.

Pojedine stavke su i prije izlaska podigle buru. Najkontroverznija je u svakom slučaju ODD (oppositional Defiant Disorder) odnosno “opozicijski prkosni poremećaj”.

Pod opisom ovog stanja stoji da je to “neposlušnost prouzrokovana bijesom protiv autoriteta, dominantne paradigme ili društvenih normi”. Analitičari smatraju da će otvorena kritika sustava ili izabranih političara biti dovoljna za “reakcije”.

Zanimljivo je i da se ova dijagnoza ne može dodijeliti onom tko pati od “asocijalnog ponašanja”.

Kada vas zbog “odbijanja pokoravanja zakonima ili konsenzusom utvrđenim pravilima, razgovora koji su u suprotnosti s grupom u kojoj se nalazite ili učestalih svađa i kontriranja grupaciji, te okrivljavanja drugih za vlastite pogreške” mogu smjestiti u ustanovu, stvari postaju izuzetno ozbiljne.

OS – “Ludi ste” ako vjerujete da vas vlast nadzire

Tu je i čitav niz ostalih kontroverzi. Vjerovanje u termin ‘Organized Stalking’ odnosno “organizirano uhođenje”, koji je usko vezan uz “misao da vas Vlada ili tajne službe nadziru i prate pomoću tehnoloških alata” od sada će biti povezan s paranoidnim poremećajem ličnosti (F60), unatoč očitoj činjenici da organi vlasti sve više provode ovu strategiju.

Naravno, psihijatri misle da niste u pravu jer se to događa “zbog naše sigurnosti i borbe protiv terorizma”, a ne zbog narušavanja privatnog prostora.

ON – Ako jedete zdravo, niste normalni

Orthorexia Nervosa također je na velika vrata uvedena u DSM. Pod tim se smatra psihički poremećaj “zaokupljenosti pripremama zdrave hrane, planiranje jelovnika, redovita vježba i borba protiv pesticida, herbicida i konzervansa u toj mjeri da se osoba ne osjeća dobro ukoliko jede nezdravu, kaloričnu i masnu hranu”.

Gotovo su nevjerojatne moguće implikacije ove mjere, pa je teško i naslutiti ih prije primjera iz prakse.

SCT – Sluggish cognitive tempo (Poremećaj kognitivnog laganog tempa)

Bolest u kojoj je osoba previše opuštena tijekom obavljanja stresnih ili svakodnevnih zadataka.

PAB – Passive-aggressive behavior (Pasivno-agresivno ponašanje)

Ponašanje kojim osoba na pasivan način agresivno opstruira neki općedruštveni cilj ili uloga.

Naravno, ovo su samo neki od novih primjera, a postoje i brojne stare dijagnoze dodatno pojašnjene ili zakomplicirane.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)