Rusija bi trebala slijediti vodstvo Gazproma i imati više automobila koji se pogone na prirodni plin umjesto na tradicionalni benzin i naftu, izjavio je predsjednik Vladimir Putin

To je jeftinije i prijateljski prema okolišu, rekao je on.

„Plin je gorivo, naravno, više ekološki prihvatljivo. Mi imamo velike konkurentne prednosti u tome, jer imamo dovoljno tog energenta.„

Više nafte i naftnih derivata se mogu prodavati na inozemnom tržištu, jer je to isplativije od prodaje plina„ rekao je Putin u četvrtak, govoreći na sastanku posvećenom razvoju ruskih regija.

Putin je također ukazao na primjer Gazproma kako plinsko gorivo štedi novac. Kada se tvrtka prebacila na plin kao gorivo, mnogi od njihovih vozača su otišli u mirovinu, jer oni više nisu imali priliku da kradu naftu.

Predsjednik je mislio na vozače koji rade za državne tvrtke koji obično pune rezervare uz pomoć poslovnih kreditnih kartica, a zatim kradu i preprodaju benzin drugim vozačima.

„A što je s vojskom? Što se događa u Ministarstvu obrane i na drugim odjelima? Mislim da su komentari nepotrebni„ rekao je ruski predsjednik, očito aludirajući na istu praksu.

„Prirodni plin će imati ogroman pozitivan gospodarski učinak i stvoriti konkurentnu prednost za cjelokupno gospodarstvo. Dakle, potrebno je da i dalje, naravno, podržati njegov razvoj, kako na državnoj razini, tako i na regionalnoj„ – dodao je Putin.

Gazprom prodaje dvije vrste prirodnog plina: stlačeni prirodni plin (CNG) i ukapljeni prirodni plin (LNG). CNG se koristi za putnička i lagana teretna vozila, motorna vozila i komunalna vozila. LNG je za velike kamione, željeznički i vodni promet, te poljoprivredne strojeve.

„Prirodni plin je najisplativiji, eko-friendly i siguran tip goriva koji je danas dostupan” – tvrdi Gazprom.

Najveći svjetski proizvođač automobila, Volkswagen, najavio je u svibnju da je u pregovorima sa Gazpromom i da podržava svoje napore u promicanju proizvodnje automobilima na prirodni plin.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ako se zaustavi izvoz ruskog plina u Italiju, zemlja će imati samo 15 dana prije hitne situacije, prema listu La Stampa

Što je mjerilo europske ovisnosti o ruskom plinu? Može li SAD zamijeniti Rusiju?

„U Italiji, udio ruskog uvoza plina je oko 37 posto. U Njemačkoj, je to nešto manje, oko 28 posto. Njemačke tvrtke zaista mogu izdržati bez ruskog plina tjedan dana duže od Italije” – kaže Petr Pushkarev, glavni analitičar u TeleTrade za RT.com.

Pitanje je prvi put podiglo prašinu u članku lista La Stampa nakon nedavne fatalne eksplozije u austrijskom pogonu plina, što je ozbiljno poremetilo opskrbu plinom u Europi.

Ostale zemlje u Europi još više ovise o ruskom plinu od Italije ili Njemačke, a kada ga ponestane izdržat će i kraće od talijanskih dva tjedna, rekao je analitičar.

„Ovisnost Slovenije, Grčke i Mađarske je na razini od 41 do 45 posto. Bez plina iz Rusije, oni će se suočiti sa snažanim deficitom energije u roku od samo 10 dana, ”rekao je Pushkarev.

Češka, Slovačka, Finska, Litva, Latvija, Estonija su u neposrednoj blizini i gotovo su 100 posto ovisne o ruskom plinu, dodao je taj analitičar.

Europska unija radi na ujedinjenju plinovoda iz Europe, Azije i Afrike u transeuropsku mrežu (TEN) da bi osigurala sigurnu isporuku plina u Europu, rekao je Ivan Karyakin, investicijski analitičar Global FX.

Istu strategiju slijedi ruski Gazprom, koji je unatoč tome što je tradicionalni dobavljač plina u Europi, on također razvija postrojenja za ukapljeni prirodni plin (LNG).

Europa je podijeljena po tom pitanju. Ruski saveznici u EU su: Austrija, Mađarska, Njemačka, a protivnici su zemlje sjeverne Europe, Baltičke zemljama, i neke zemlje na jugu.

„Ako Gazprom implementira sve svoje projekte plinovoda, onda će plinovod iz Rusije čvrsto zauzeti svoje mjesto u energetskom sustavu Europe. Zatim, ona će se natjecati sa LNG-om iz SAD-a i Katara, a ruski plin ima više šanse jer može ponuditi bolje cijene„ – rekao je Karyakin za RT.

To je razlog zašto novi paket sankcija protiv Irana, Sjeverne Koreje i Rusije su sankcije protiv ruskog plina prema Europi, kaže analitičar.

„Bruxelles sigurno razumije da zamjena ruskog plinovoda sa američkim LNG terminalima ne povećava, nego smanjuje energetsku sigurnost EU-a. Najvjerojatnije, neće odustati od suradnje s Gazpromom. No, Gazprom će morati trpjeti, također, zbog sankcija i pritiska SAD-a. Cijela borba se tek treba odigrati„ – rekao je Karyakin.

Prema Pushkarevu, razvoj LNG terminala iz Katara i SAD-a je važan za Europu, ali samo kao alternativa u slučaju nužde kao u Austriji.

„LNG je skup. Plin LNG-a će koštati potrošače 50-70 posto više nego onaj koji dolazi plinovodom, i jednostavno se ne može nabaviti u velikim količinama kada nastupe tehničkii problemi. Dakle, Washington ima nula posto šanse svrgnuti Rusiju sa europskog tržišta plina„ – rekao je Pushkarev. To je razlog zašto SAD vrši pritisak na Europu, dodao je.

Tijekom prošle godine, SAD je povećao dobavu LNG plina prema Europi. Međutim, SAD sada ima tek šest posto udjela LNG-a na tržištu EU.

Royal Dutch Shell i BP su potvrdili da će Rusija i dalje biti na vrhu Europe kao opskrbljivač plinom do najmanje 2035. godine. Ruski udio na europskom tržištu plina povećan je na 34 posto u prošloj godini, prema Gazpromu.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Rusija je upravo poduzela značajne korake ka razbijanju trenutnog monopola cijenom nafte koji drži Wall Street

Ti koraci su dio dugoročne strategije raspodjele ruske ekonomije i njenog značajnog izvoza, nafte, od američkog dolara koji predstavlja Ahilovu petu ruske ekonomije.

Rusko ministarstvo energetike je krajem studenog izjavilo da će započeti test-trgovinu novog ruskog naftnog standarda. Iako se to možda ne čini kao velika stvar, može biti vrlo velika stvar ako bude uspješna, a nema razloga da ne bude.

Prema novom planu, ruska nafta će se prodavati za rublje a ne za dolare, što je dio procesa dedolarizacije koji su Rusija, Kina i još mnoge druge države započele.

Nafta je najveća roba na svijetu koja se prodaje u dolarima, a banke Wall Streeta upravo zahvaljujući tome uspijevaju kontrolirati svjetsku cijenu nafte.

Za SAD je ključno da se nafta prodaje za dolare kako bi se održavala potražnja za dolarom u svjetskim bankama. Status dolara kao svjetske rezervne valute jedan od dva stupa američke hegemonije. Drugi stup jeste vojna superiornost.

Pošto sve nacije moraju imati dolare da bi uvozile naftu i neku drugu robu, država poput Rusije ili Kine mora ulagati prihode u dolarima u vidu američkih obveznica pošto je euro suviše rizičan.

Vodeća uloga dolara kao rezervne valute još od kolovoza 1971. godine, kada se dolar prestao podržavati zlatom, omogućila je vladi SAD da vodi naizgled beskonačni deficit u proračunu bez potrebe da brine o kamatnim stopama i kreditima.

To je omogućilo Washingtonu da napravi rekordni federalni dug od 18,6 trilijuna dolara bez puno brige. Danas odnos duga vlade SAD i BDP-a iznosi 111%.

Kada je George Bush preuzeo ured, a prije nego što je velika količina novca potrošena na Afganistan i Irak, odnos duga vlade SAD i BDP-a je bio upola manji, odnosno 55%. Washington smatra da dug nije važan jer će države poput Rusije, Kine, Japana, Indije i Njemačke otkupiti američki dug svojim viškom prihoda u dolarima.

Dolar kao svjetska rezervna valuta predstavlja strateški prioritet za Washington i Wall Street i usko je povezan s određivanjem cijene nafte u svijetu.

Negdje do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, svjetska cijena nafte je određivana pravom ponudom i potražnjom. Onda je Goldman Sachs odlučio otkupiti manje posredništvo G. Arona u Wall Streetu sa željom da transformira način trgovine naftom.

Zatim se pojavila “papirnata nafta”, odnosno ugovori o nafti nezavisni od fizički postojane nafte kojima su velike banke bolje manipulirale. Tada je započela transformacija trgovine naftom.

Nakon podizanja cijene nafte 1973. godine od strane OPEC-a za 400% u roku od nekoliko mjeseci i nakon Jom Kipur rata u listopadu iste godine, američka Riznica je poslala izaslanika u Rijad u Saudijskoj Arabiji.

Pomoćnik tajnika Riznice SAD, Jack F. Bennett, poslan je 1975. godine u Saudijsku Arabiju kako bi potpisao sporazum sa saudijskom monarhijom po kom će se sva nafta OPEC-a prodavati u dolarima, a ne u japanskim jenima ili njemačkim markama.

Saudijci su zauzvrat dobili vojne jamstva i opremu, a nafta se i dan-danas prodaje u dolarima dok Wall Street podešava cijenu nafte.

Danas se cijena ruskog izvoza nafte određuje prema standardu u Londonu i New Yorku. Međutim, to će se značajno promijeniti ako Rusija uvede novi standard koji će biti denomiran u rubljama.

Rusija je najveći proizvođač nafte na svijetu, te je uspostavljanje ruskog standarda neovisnog od dolara prilično značajno. Rusija je u 2013. godini proizvodila 10,5 milijuna barela nafte na dan, nešto više od Saudijske Arabije.

Pošto se u Rusiji uglavnom koristi prirodni plin, Rusija izvozi 75% svoje nafte. Europa je najveći kupac ruske nafte, kupujući 3,5 milijuna barela dnevno, što predstavlja 80% ukupnog ruskog izvoza.

Najveće mušterije su Njemačka, Nizozemska i Poljska. Pored Rusije, naftu u Europu izvoze Saudijska Arabija (890.000 barela na dan), Nigerija (810.000 barela na dan), Kazahstan (580.000 barela na dan) i Libija (560.000 barela na dan). Jasno je iz brojki da je Rusija najveći izvoznik nafte u Europu.

Ruski potez za prebacivanje valute za izvoz nafte iz dolara u rublju je značajan potez za smanjenje ovisnosti svih država od dolara. Kina, drugi najveći uvoznik nafte na svijetu, također planira uvođenje svog standarda koji će biti denominirane u kineskim juanima.

Rusija, Kina i druge ekonomije u razvoju poduzimaju mjere za smanjenje ovisnosti od američkog dolara, odnosno vrše dedolarizaciju. Pošto je nafta roba kojom se najviše trguje u svijetu, najbolje je početi odatle.

Ukoliko bi dedolarizacija bila uspješna, američki vojno-industrijski kompleks bi ostao bez sredstava za financiranje svojih pothvata., tj. ne bi se više toliko ratova moglo financirati.

Možda će tada konačno novac poreznika SAD početi se upotrebljava za nešto korisno, kao što je ponovna izgradnja osnovne ekonomske infrastrukture SAD. Oko trećina većih puteva u SAD je u lošem stanju.

Samo dvije od četrnaest većih luka na istočnoj strani može primiti ogromne tovarne brodove koji će uskoro početi pristizati proširenim Panamskim kanalom.

Trošenje na ovu osnovnu infrastrukturu bi bilo ekonomičan izvor poslova i pravih prihoda od poreza za SAD. Ulaganje u infrastrukturu ima znatan efekt za stvaranje novih tržišta.

Dramatičan odlazak dolara kao svjetske rezervne valute bi mogao znatno poremetiti ravnotežu u svijetu. Možda će to biti i dobro?
 
(William Engdahl (NEO),webtribune.rs/uredio:NSP)