Oko 30% posto osnovnih globalnih žitarica – riže, pšenice i kukuruza – možda su dosegli svoj najveći mogući prinos na poljima dijelm svijeta, prema istraživanju Univerziteta Nebraska-Lincoln koje je nedavno objavljeno.

Ovi rezultati izazivaju zabrinutost oko nastojanja da se poveća proizvodnja hrane kako bi se zadovoljile rastuća globalna populacija.

Prinosi tih usjeva su nedavno smanjeni i došli su do razine koju ne mogu probiti. Buduće projekcije koje će osigurati globalnu sigurnost hrane obično se temelje na stalnom povećanju prinosa, trend kojeg sada ovo istraživanje pobija i neće moći biti proveden u budućnosti.

Procjene buduće proizvodnje globalnog hrane i sposobnost da zadovolji prehrambene potrebe stanovništva za koje se očekuje da će brojčano rasti od 7 milijarda do 9 milijarda do 2050. godine, se u velikoj mjeri temelji na projekcijama povijesnih trendova.

Prošlim su trendovima, međutim, dominiralo brzo usvajanje novih tehnologija – od kojih su neke bile i jednokratne inovacije – što je omogućilo povećanje proizvodnje usjeva.

Kao rezultat toga, projekcije budućih prinosa bile optimistične – možda i previše, tako pokazuje nalaz UNL znanstvenika Kenneth Cassman i Patricio Grassini, odjela za agronomiju i hortikulturu, i Kent Eskridgea iz odjela za statistiku.

Oni su proučavali trendove prošlih prinosa u zemljama s najvećom proizvodnjom žitarica i pružili dokaze protiv projiciranog scenarija nastavka linearnog povećanja prinosa usjeva. Njihovi podaci pokazuju da se stopa prinosa nedavno smanjila ili zaustavila kod jedne ili više glavnih žitarica u mnogim najintenzivnijim poljoprivrednim dijelovima svijeta, uključujući i istočnu Aziju, Europu i Sjedinjene Američke Države.

Institut za poljoprivredu i znanstvene prirodne resurse (The Institute of Agriculture and Natural Resources scientists) je izračunao da taj pad ili stagnacija dobitka prinosa utječe na 33% posto velikih zemalja koje proizvode rižu i 27% posto velikih zemalja koje proizvode pšenicu.

U Kini, primjerice, povećanje prinosa kod pšenice je ostalo konstantno, a stopa rasta prinosa kukuruza je smanjenna za 64% posto za razdoblje od 2010. do 2011. u odnosu na 2002. do 2003. godine, unatoč velikom povećanju ulaganja u istraživanja u poljoprivredi i razvoj, obrazovanje infrastrukture povezanih za ove dvije žitarice. To upućuje na zaključak da je povratak tih ulaganja u stalnom opadanju u smislu utjecaja na povećanje uroda.

Autori navode da će budući dobitak daljnjeg prinosa vjerojatno zahtijevati fino podešavanje raznih čimbenika u proizvodnji usjeva. No, to je često teško postići na seljačkim poljima koja su povezana sa marginalnim troškovima, uvjetima rada, rizicima i utjecajima na okoliš koja mogu prevagnuti i smanjiti urode.
 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

PISAC, predavač, bloger, esejist Charles Eisenstein jedan je od najzanimljivijih autora za koje smo čuli u posljednje vrijeme. Možda iz razloga jer se mnogo stvari o kojima je pisao u svojim knjigama “Sveta ekonomija” i “Uspon čovječanstva” posljednjih godina ozbiljno počelo obistinjivati.

Pisac David Korten ga je opisao kao “rijeku osobu koja uspješno kombinira filozofske i duhovne dubine s praktičnim uvidima u kulturalno i institucionalno podrijetlo potencijalno ubojite disfunkcije današnjeg društva – ali i njezina rješenja”.

Ubojita disfunkcija današnjeg društva očitava se na svakom koraku i sferi života običnog čovjeka, od pohlepe modernog kapitalizma do pogubnosti, rasprostranjenosti i prihvaćenosti GMO hrane. Knjigu “Sveta ekonomija” možete besplatno skinuti na internetu jer ju je autor, vjeran svojoj filozofiji, postavio dostupnom po principu “platite koliko želite”.

Charles Eisenstein diplomirao je na Yaleu filozofiju i matematiku, nakon života u jugoistočnoj Aziji posvetio se proučavanju i pisanju o najvažnijim temama današnjice – civilizaciji, općoj osviještenosti, novcu i evoluciji ljudske kulture. Na američkom Penn koledžu predavao je o znanosti, tehnologiji i društvu, a zatim i na Goddardu.

Nama je pažnju privukao njegov članak objavljen u internetskom izdanju britanskog The Guardiana u kojemu piše o genetskom modificiranju i patentiranju sjemena te objašnjava zašto to nije odgovor.

Eisenstein je članak započeo s citatom Lewisa Mumforda koji je patent opisao kao “sredstvo koje dozvoljava jednom čovjeku da prisvoji financijska dobra samo zato što je bio posljednja karika u kompliciranom socijalnom procesu – proizvodnji izuma”. Nadalje objašnjava što to znači: “Do izuma se ne dolazi ex nihilo – iz ničega, već iz ukupnosti izuma i znanja koja su došla prije njega”.

Nije točno da GMO uzgoj povećava prinos po hektaru

Veliki agrokorporacije kroz genetički inženjering dolaze do novih životnih formi, a onda ih patentiraju. Fizičarka Vandana Shiva u kampanji za slobodu sjemenja Seed Savers Exchange ovo naziva suvremenim porobljavanjem i poziva poljoprivrednike i potrošače da se bore protiv ovakve privatizacije.

Dok će mnogi zagovornici GMO uzgoja viknuti da nam je potreban ovakav poticaj s obzirom na svjetsku glad, da se trebamo oprostiti od tradicionalnog uzgoja i prigrliti high-tech agrikulturu koja, zbog genetskog inženjeringa, kemijskih herbicida, pesticida i gnojiva povećava prinos po hektaru.

Eisenstein objašnjava da ova tvrdnja nije točna. Organske agrikulture, naročito permakulture i tradicionalne zemljoradničke kulture se s vremenom prilagođavaju jedinstvenim karakteristikama lokalnog tla i klime. Poljoprivrednik i zemlja zajedno evoluiraju kroz generacije. Brojna istraživanja su pokazala dobro izvedene organske agrikulture kroz godine povećavaju prinose za dva ili tri puta i to sve konvencionalnim tehnikama. Teza da GMO agrikultura povećava prinos po hektaru je čisti mit, tvrdi Eisenstein.

Dalje objašnjava da ono što GMO kulture čine je da povećavaju produktivnost po jedinici rada, što je dobro ako se američki model ekonomskog razvoja primjenjuje na ostatak svijeta. Ako se uzmu osnovni parametri GMO agrikulture (i GMO patentiranih sjemena) koja je u velikoj mjeri potpuno mehanizirana, stav da može nahraniti svjetsku glad je ispravan. Ipak, tim parametrima došli smo pretpostavki koji su se počele pokazivati kao katastrofične, piše Eisenstein.

GMO uzgoj promiče zaduženost i stvara ovisnost o nestabilnim međunarodnim cijenama robe

Zapadnjački (GMO) agrikulturni stil suočava se s ogromnom krizom kroz sve veću upotrebu tehnologije. Nestašica vode, salinizacija, erozija i zbivanje tla ukazuju na neodrživost ovog sustava, objašnjava Eisenstein. Svako tehnološko rješenje rezultira novim, nepredvidivim problemima; primjerice otpor na herbicide i pesticide (superkorovi i supernametnici) znači da je potrebno još tehnologije kako bi se očuvao prinos. Zdravstveni rizici GMO-a su vrlo kontroverzna tema. Uzgoj GM sjemena uz koje dolaze posebni pesticidi i herbicidi je dizajniran tako da naruši ruralni radni reciprocitet, promiče zaduženost i stvara ovisnost o nestabilnim međunarodnim cijenama robe.

Današnja kriza traži povratak ekološkijim metodama uzgoja, onima iz stare agrikulturne tradicije. U te tradicije spada ne samo agronomsko znanje, nego i socijalne strukture koje dozvoljavaju znanju da evoluira i kruži. Danas imamo sistem intelektualnog vlasništva koji potiče inovaciju, ali samo jedne vrste – one koja dovodi do još većeg profita.

Koja je alternativa?

Ona stara praksa čuvanja i dijeljenja sjemena koja dozvoljava biljkama, zemlji i kulturi da organski evoluira, što organizacije poput Seed Savers Exchange imaju za cilj. U posljednjih 20 godina, praksa inovativne permakulture se raširila poput požara i nije patentirana, učinjena rijetkom i onda prodavana. Umjesto toga su je kopirali, dijelili i prilagodili lokalnim uvjetima – slično kao što se geni šire kroz vrste i životne oblike i tako šire kroz planet, slikovito opisuje Eisenstein.

U ekologiji, svaka vrsta doprinosi dobrobiti cjelokupnog života i izvlači korist iz dobrobiti svih životnih oblika. Sad bi se i čovječanstvo moglo priključiti ovom krugu. Tradicionalna agrikulturna društva u kojima poljoprivrednici imaju svoja sjemena i dijele ih međusobno puno su bliža ideji ekološke agrikulture od zapadnjačkog modela. Charles Eisenstein završava svoj članak predlažući da umjesto nametanja zapadnjačke tehnologije tradicionalnim društvima, pokušaju zapadnjaci preuzeti tradicionalno i učiti od njih.
 

 
 
(index.hr, youtube.com/priredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10992"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]