Globalistička premijerka Novog Zelanda, bivše mormonka, a danas ateistica, prihvatila je muslimanska obilježja poslije napada na džamiju

Mlada novozelandska premijerka Jacinda Ardern od početka svog mandata slovila je za jednu od predvodnica novog progresivnog vala u svjetskoj politici.

Tu je reputaciju potvrdila svojom reakcijom na teroristički napad u Christchurchu, u kojem je deklarirani eko-fašist iz Australije ubio 50 muslimanskih vjernika.

Na barbarski pokolj ljudi koji su na Novi Zeland došli u potrazi za boljim životom, u trenutku dok su se molili u džamijama, Ardern je odgovorila suosjećajno, ali odlučno.

Poručila je bjelačkom teroristu, koji je u svom manifestu dao do znanja da je njegov teror imao za svrhu produbiti jaz i potaknuti sukobe između manjinskih muslimana i većinskih kršćana i nevjernika, da je izabrao Novi Zeland zbog njegove “raznolikosti u kojoj dijeli zajedničke vrijednosti”, no da ga Novozelanđani “potpuno odbacuju i osuđuju”.

U naknadnom govoru dala je do znanja da neće izgovoriti ni njegovo ime jer mu ne želi dati zloglasnu slavu za kojom je težio.

Najavila je i hitnu zabranu jurišnog i drugog poluautomatskog oružja vojnog tipa. Otišla je u džamiju u kojoj je izvršen pokolj i tamo izrazila sućut i podršku pripadnicima pogođene muslimanske zajednice.

Obećala je i da će pokriti pogrebne troškove obiteljima 50 ubijenih. Mnogi mediji i komentatori na društvenim mrežama pohvalili su je kao državnicu koja “redefinira vodstvo u doba terora”, odlučno ustajući protiv sve raširenijeg protumuslimanske netrpeljivosti i mržnje na Zapadu.

Jacinda Ardern s hidžabom na glavi citirala proroka Muhameda

No prošli petak je, na odavanju počasti žrtvama u Christchurchu na kojem su sudjelovali deseci tisuća Novozelanđana, otišla još dalje – prema nekima, predaleko.

“Prorok Muhamed, salalahu alajhi vasalam (mir bio nad njim), rekao je: ‘Vjernici u svojoj uzajamnoj ljubaznosti, suosjećanju i milosrđu su kao jedno tijelo.’ Kad bilo koji dio tijela pati, cijelo tijelo osjeća bol. Novi Zeland žaluje s vama. Mi smo jedno”, poručila je Ardern, citirajući hadise (zapise o riječima, djelima i prešutnom odobravanju proroka Muhameda, što je uz Kuran glavni izvor islamske teologije).

Pritom je, kao i pri posjetu džamiji u Aucklandu idući dan, nosila muslimansku maramu, poznatu kao hidžab. Isto su na taj dan učinile i mnoge druge Novozelanđanke, čime su htjele simbolični izraziti solidarnost s muslimanskom zajednicom.

Možda će to zvučati neumjesno, ali valja priznati kako je prilično neobično da novozelandska premijerka, koja nije muslimanka po vjeri, nosi muslimansku opravu i oslovljava proroka Muhameda tradicionalnom muslimanskom frazom. Neobičan je i njen izbor citata kojim je htjela ilustrirati zajedništvo i solidarnost između nemuslimanske većine i muslimanske manjine na Novom Zelandu, budući da se ovaj hadis očito odnosni na partikularno suosjećanje i milosrđe među muslimanskim vjernicima – ne na univerzalnu međuljudsku empatiju.

Ardern je možda htjela reinterpretirati ovaj naputak proroka Muhameda muslimanima, no opet, to zaista nije zadatak koji se očekuje niti je primjeren lideru jedne sekularne države. Posao političara nije redefinirati, ali ni pogrešno predstavljati religiju, pa makar i iz plemenitih pobuda.

Hidžab, odnosno prekrivanje čitavog tijela, osim ruku i lica, uključujući kosu, vjerska je obveza za žene tijekom molitve i u blizini muškaraca (iznimka su članovi uže obitelji) u sve četiri glavne islamske škole teologije.

Teologija je u islamu inače usko povezana, ako ne i istovjetna pravnom nauku, budući da je šerijat – islamski vjerski zakon koji obuhvaća sve, od odijevanja, hrane i pića, preko seksualnih odnosa i braka, pa do odnosa prema nemuslimanima (i onima koji su napustili islam) – fundamentalni dio islama kao religije.

Tumačenje šerijata i propisanih kazni za različite prijestupe razlikuju se u različitim većinski muslimanskim zemljama i zajednicama diljem svijeta.

No činjenica je da se ono što je u zapadnim i sekularnim društvima potpuno legalno, u dobrom dijelu tih zemalja kažnjava zatvorom, primitivnim fizičkim kaznama, pa čak i smrću: od izvanbračnog i istospolnog seksa, konzumiranja alkohola, do bogohuljenja ili napuštanja islama.

U islamu, unatoč različitim tumačenjima i propisima, religija u načelu nije primarno stvar pojedinca i njegovog osobnog odnosa s bogom, već zajednice koja uređuje odnose unutar sebe prema onome za što vjeruje da je božji naum. Činjenica je, na kraju krajeva, i da je nošenje hidžaba, a u nekim slučajevima i nikaba koji pokriva cijelo lice, ne samo vjerska, nego i zakonska obaveza u Iranu i Saudijskoj Arabiji.

U brojnim drugim većinski muslimanskim zemljama poput Iraka, Egipta, Jemena, Sudana i Afganistana i Pakistana, ali i u manjinskim muslimanskim zajednicama na Zapadu, hidžab nije obavezan zakonom, ali su mnoge žene svejedno prisiljene nositi ga pod društvenim i obiteljskim pritiskom

U Iranu se žene bore za pravo da ne nose hidžab

Nazadnost i brutalnost prisile nošenja hidžaba nigdje nije tako eklatantna kao u Iranu, gdje žene koje se bore za rodnu ravnopravnost i slobodu od islamističkih propisa već godinu dana hrabro prkose režimu i skidaju svoj hidžab na ulicama Teherana i drugih gradova pod sloganima “Hodanje bez vela”, “Moja nevidljiva sloboda” i “Bijele srijede”.

Pritom riskiraju uhićenje, zatvaranje i maltretiranje od strane “moralne policije”, kao što se lani dogodilo 32-godišnjoj Vidi Movahed. Iranke su i Međunarodni dan žena ove godine iskoristile za prosvjed protiv prisilnog hidžaba.

Kako tvrdi istaknuta iranska odvjetnica za ljudska prava Nasrin Sotudeh, za “zločin” izlaska u javnost bez hidžaba zakonski je predviđena kazna od globe do dva mjeseca zatvora, ali iranska moralna policija često ide mnogo dalje od toga u kažnjavanju “nemoralnih” žena koje se u zatvoru maltretiraju, tuku i muče.

Tragična je ironija da je i sama Sotudeh nedavno osuđena, prema tvrdnji njenog supruga, na 38 godina zatvora i 148 udaraca bičem – zbog optužbi za špijunažu, širenje propagande i vrijeđanje iranskog vrhovnog vođe. Ova kazna, primjerenija srednjem vijeku nego modernom dobu, još je jedna sramotna manifestacija brutalnog gušenja ljudskih prava od strane islamističkog iranskog režima.

Stoga ne bi trebalo biti iznenađenje što su brojni progresivni i sekularno nastrojeni muslimani, kao i oni koji su napustili islam, ovih dana kritizirali poruku koju je Ardern poslala svojim prilično snishodljivim stavom prema islamu.

“Poslušajte kako Iranka Alinedžad Masih objašnjava kako su bijele feministkinje i novozelandska premijerka Jacinda Ardern izdale muslimanke i otkrile svoj latentni rasizam u kojem traže jednakost za sebe, a pokoravanje za obojene žene”, napisao je tako kolumnist Toronto Suna, Tarek Fateh, na Twitteru, objavljujući snimku govora Masih Alinedžad, iranske aktivistkinje koja živi u SAD-u, ali na društvenim mrežama redovito izvještava i promiče prosvjedni pokret za ženska prava u svojoj domovini.

(index.hr)

Novi Zeland je država sa samo 5 milijuna ljudi, a procjenjuje se da je u zemlji 1,5 milijuna komada oružja

Izmjene zakona o ograničavanju građanima pristup vatrenom oružju bit će glavna tema kabineta novozelandske premijerke Jacinde Ardern, koji će se u ponedjeljak sastati prvi put nakon masakra u Christchurchu, u kojemu je australski ekstremist Brenton Tarrant u petak u dvije džamije ubio 50 muslimanskih vjernika, a još 50 ranio.

Nakon napada Ardern je obećala promijeniti zakone o oružju, kako bi se hitno ograničio pristup vatrenom oružju, a posebno poluautomatskom oružju, kao što je puška AR-15, koju je koristio ubojica.

Ono što se javnost s pravom sada pita jest zašto i kako je moguće da se na Novom Zelandu može kupiti vojno poluautomatsko oružje – izjavila je Ardern.

Novi Zeland je država sa samo 5 milijuna ljudi, a procjenjuje se da je u zemlji 1,5 milijuna komada oružja.

Prema podacima koje su objavili mediji, u 2017. godini pozitivno je riješeno više od 99 posto zahtijeva za izdavanje dozvola za posjedovanje vatrenog oružja.

Naime, od 43.509 zahtjeva za izdavanje dozvole, samo je 188 zahtjeva odbijeno, pokazali su podaci.

Mediji izvješćuju i da su nakon najava o pooštrenju građani požurili kupiti oružje prije nego što nastupi bilo kakva zabrana.

Nacistička kontrola oružja kod civilnog stanovništva je počela neposredno prije 2. Svjetskog rata, što je pomoglo Trećem Reichu da provede nacizam i holokaust.

Takvu sličnu politiku provedebe kontrole oružja kod građana koriste američki političari. Pitanja o njezinoj valjanosti, te o motivima njenog nastanka, postavili su znanstvenici. Zagovornici u Sjedinjenim Državama koristili su ga kao dio argumenta “sigurnosti protiv tiranije”, dok su ga protivnici nazivali oblikom Reductio ad Hitlerum.

Njemačka Weimarska Republika imala je stroge zakone o kontroli oružja. Kada je Treći Reich došao na vlast, neki su se aspekti regulacije oružja proveli, kao što je dopuštanje posjedovanja vatrenog oružja za članove nacističke stranke i vojske.

Zakoni su se pooštrili na druge načine. Nacistički zakoni sustavno su razoružali “nepouzdane” osobe, posebno Židove, ali su popustili ograničenja za takozvane “obične” njemačke državljane. (Wikipedia)

U današnje vrijeme, kontrola oružja kod građana može samo povećati stopu kriminala, što govore brojna istraživanja na ovu temu.

(jutarnji.hr)