Perfekcija misli i konfuzija ciljeva je izgleda naš najveći problem.

· Za rješenje problema, moramo prestati razmišljati na onaj način kao kada je problem nastao.

· Mašta je važnija od znanja.

· Ne vjerujem u ‘teološkog boga’ koji nagrađuje dobro, a kažnjava zlo.

· Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutarnja ravnoteža, čak i naša egzistencija ovisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu.

· Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali mislim da za ovo drugo nisam siguran.

· Svijetu ne prijeti opasnost od ljudi koji čine zlo nego od onih koji to dopuštaju.

· Najljepše što možemo doživjeti je ono što je tajanstveno. To je temeljni osjećaj koji stoji u zametku svake umjetnosti i znanosti …

· Lakše je razbiti atom nego predrasude.

· Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa.

· Nepostojanost stava postaje nepostojanost karaktera.

· Veliki duhovi su uvijek nailazili na nasilno protivljenje osrednjih umova.

· Ratovi će prestati kada ljudi odbiju se u njima boriti.

· Jedan suvremenik je s pravom rekao da su u ovom materijalistički obojenom dobu, ozbiljni znanstvenici jedini duboko religiozni ljudi.

· Vegetarijanski način života mogao bi krajnje pozitivno utjecati na sudbinu čovječanstva, čisto fizičkim djelovanjem na temperament ljudi.

· Četvrti svjetski rat će se voditi motkama i toljagama.

· Koliko je neki čovjek vrijedan za svoju zajednicu ovisi, u prvom redu, o tome koliko su njegovi osjećaji, misli i djela usmjereni na unapređivanje života drugih ljudi …

· Ako činjenice ne odgovaraju teoriji, promjenite činjenice.

· Razlika između gluposti i genijalnosti je to što genijalnost ima svoje granice.

· Kad čovjek sjedi jedan sat s lijepom djevojkom, to vam se čini kao jedna minuta. Ali neka sjedi jednu minutu na vrućoj peći – to je duže od jednog sata. To je relativnost.

· Nacionalizam je dječja bolest. To su ospice čovječanstva.

· Ako A označava uspjeh, onda formula glasi A jednako X plus Y i Z, gdje X označava rad, Y igru i Z držati jezik za zubima.

· Nikad do otkrića nisam došao isključivo racionalnim razmišljanjem.

· Ne možemo riješiti probleme na isti način na koji smo ih stvorili.

· U moralnosti nema ničeg božanskog, to je totalno ljudska stvar …

· Intelektualci rješavaju probleme, genijalci ih sprečavaju.

· Večer u kojoj se svi prisutni sasvim slažu izgubljeno je.

· Šteta što nisam bolje znao matematiku.

· Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa.

· Um je kao padobran – funkcionira jedino ako je otvoren.

· Moj politički ideal je demokracije. Poštujmo svakog čovjeka kao biće i ne pravimo ni od koga idola.

· Sila je oduvijek privlačila ljude niska morala, i vjerujem da – bez izuzetka – genijalne tirane nasljeđuju nitkovi.

· Zdrav razum je samo pregršt predrasuda koje smo usvojili do osamnaeste.

· Ništa neće toliko pomoći ljudskom zdravlju niti povećati izglede za opstanak života na Zemlji kao prijelaz na vegetarijansku prehranu.
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)

Propaganda je do danas itekako upotrebljavana, ponajviše od strane SAD-a i Velike Britanije. Korejski, vijetnamski, hladni rat, kao i današnji napadi nakon 11/9 uključuju razvijene propagandne alate

U svojim početcima, ova grana ‘informiranja’ i nije bila toliko negativna i manipulativna, već isključivo informativnog karaktera s neutralnim prizvukom. Danas je pak način promocije ulazaka u rat (radi regrutacije, podrške javnosti i financijskih lobija), lažnog oglašavanja ili lažne promocije nekog kontroverznog državnog poteza. Ako pogledamo taj povijesni presjek, propaganda je drevna disciplina.

Ratna i izborna propaganda kao temelj

Prvi pouzdani dokazi o korištenju propagande zabilježeni su 515. godine p.n.e. kada se u Behistunskim zapisima, nastalim na području današnjeg Irana, klinastim pismom opisuju događanja koja su Darija I. dovela na perzijski tron.

Kako objašnjava golemi natpis uklesan u stijenu, Darije I. je, kako tvrdi na velikom zidu, uz blagoslov boga Ahura Mazde ubio Gaumata koji je uzurpirao prijestolje te se instalirao za novog Perzijskog kralja. Povjesničari se i danas spore oko toga treba li mu vjerovati ili ne, međutim činjenica je da je u propagandnom smislu Darije uspio.

Arthashastra je prvi pravi povijesni zapis o vještini ratne propagande i kako je primijeniti u praksi. Autor je Chanakya, a u praksi knjigu primjenjuje njegov učenik Chandragupta Maurya koji je pomoću tih tehnika stvorio carstvo Maurije.

Moramo navesti i obitelj Rothschild koja je još tijekom Napoleonovog poraza na Waterloou u oba smjera plasirala priču o porazu, te su iskoristili uzburkanu bankarsku scenu u tim trenucima radi uzimanja udjela, kao i kasnije potpune kontrole nad valutama europskih zemalja.

Dvije knjige krajem devetnaestog stoljeća daju ključan otponac za sve kasnije studije manipulacije javnog mijenja tehnikama propagande – Tardeova ‘Laws of Imitation’ (1890.) i Le Bonova ‘The Crowd: A Study of the Popular Mind’ (1897., kod nas je prevedena i knjiga ‘Psihologija naroda, gomila, revolucija’ u izdanju Golden Marketinga, op.a.). U SAD-u pak jača propaganda usmjerena za i protiv ropstva, neovisnosti od britanske krune itd., no na znatno nižoj razini. To se drastično mijenja ulaskom u dvadeseto stoljeće i stvaranjem prvog supertima za propagandnu mašineriju.

‘Spin doktori’ i ‘Oružje za masovno uništenje’

Propaganda je do danas itekako upotrebljavana, ponajviše od strane SAD-a i Velike Britanije. Korejski, vijetnamski, hladni rat, kao i današnji napadi nakon 11/9 uključuju razvijene propagandne alate. Nakon što je SAD objavio rat Iraku 1. svibnja 2003. bilo je potrebno uvesti i Veliku Britaniju u rat.

Tako su kroz medije curili glasoviti ‘obavještajni dosjei’, i to od 24. rujna 2002. do 3. veljače 2003.

Tony Blair ih je opravdao s ‘činjenicom’ da iza njih stoji JIC (‘Joint Intelligence Committee’), sama vrhuška britanske obavještajne moći. Sačinjavaju ga voditelji triju britanskih obavještajnih i sigurnosnih agencija, šef vojnih obavještajaca i predstavnici ministarstava.

Od oka bismo rekli da je kompetencija nepobitna, no kada čujemo tri glavne točke izvještaja odmah nam je jasno da se radi o velikoj prevari javnosti:

1. Irak ima oružje za masovno uništenje

2. Spremni su ga uporabiti protiv Zapada

3. Priprema napada traje samo 45. minuta

Britanija je naravno ušla u rat, mediji su otkrili lažne podatke i plagijate, a ekipa u odboru proglašena je nevinom jer ne postoje dokazi da su namjerno obmanjivali parlament. Alastair Campbell (spin doktor kojeg smo ranije spominjali, op.a.) daje ostavku 29. kolovoza 2003. i nitko ne odgovara zbog propagandnog spina, a čak nije niti provedena istraga tko zapravo ima korist od ovog lažiranja.

Ovakve priče nisu nimalo čudnovate, naročito kada govorimo iz perspektive podneblja u kojem živimo. Veliki broj novinara bio je uključen u propagandni alat, a nešto slično vidimo i danas uz duboke podjele medija, te jasne i manje jasne instrukcije s pozicija moći.

Regionalni mediji su u vlasništvu lokalnih magnata ili stranih kompanija, a distributeri se nalaze pod čvrstim monopolom koji praktički dozira dostupnost informacija na široke mase čitatelja. Nacionalne televizije su također pod konstantnim udarom kritičara kako je riječ o propagandnom elementu vladajućih struktura, slično kao što diljem svijeta medije kontrolira šačica ljudi – ponajviše Rupert Murdoch.

Tehnike propagandnog inženjeringa

Kada pogledamo najpoznatije suvremene propagandne mašinerije država poput Sjeverne Koreje ili Kine, ponekad bude teško prosuditi po čemu su toliko nazadniji od Zapada. Ukoliko bismo išli i dublje te propagandu povezali s indoktrinacijom, onda bismo mogli zaključiti kako je najperfidniji oblik propagande obrazovni sustav. Uz tu stavku nužno je dodati televizijski program i dječje slikovnice, kao i već spomenuti dječji marketing.

Kako ćemo sve znatno detaljnije dotaknuti u djelu sa subliminalnim porukama, cilj ovog navoda svakako je definiranje samog opsega propagande. Odličnu definiciju skovali su Garth Jowett i Victoria O’Donnell koji smatraju kako je riječ o ‘namjernom i sustavnom nastojanju ka oblikovanju percepcija, manipuliranju spoznaje i usmjeravanju ponašanja poradi ostvarivanja odgovora koji pospješuje željenu namjeru propagandista’.

Smatra se kako je za dobru propagandu nužan emotivni odabir, ne intelektualni – pa na taj način ostvaruje bliske poveznice s marketingom i odnosima s javnošću, koji zapravo i jesu jedan vid propagande usmjeren ka proizvodima i percepciji o proizvođaču. Zato mnogi fenomen propagande danas nazivaju ‘političkim marketingom’ ili ‘ratnim odnosima s javnošću’.

Etika vezana uz sve vrlo je na skliskom terenu – jedni smatraju da je propaganda društveno koristan rad jer usmjerava neutralne nacije ka državno važnim interesima, dok drugi govore o širokoj manipulaciji od strane interesnih skupina koje države koriste isključivo kao ‘lutke na koncu’.

Ako pogledamo manipulacijske tehnike propagande, nekako sam opredjeljeniji za ovu drugu opciju. Osim repeticije i Ad Hominema, po točkama i možemo kategorizirati i:

* Polaganje na autoritet – citiranje renomiranih osoba radi promocije neke ideje

* Polaganje na strah – podsjećanje na strašne prijašnje režime i potraga za podrškom

* Polaganje na predrasude – stvaranje emotivne podloge i morala u prijedlogu kojeg gurate

* ‘Join The Club’ – tehnika uvođenja simpatizera u opciju u kojoj su svi ostali i to tijekom pobjedničkog kolosijeka

* Ekskluzivno društvo – prodaja ideologije da kupnjom nekog proizvoda postajete isti kao velike zvijezde

* Repeticija laži – konstantno ponavljana obmana s vremenom postaje ‘mainstream’ istina

* Crno-bijelo manipulacija – polariziranje neke teme u kojoj si ili ‘ZA’ ili ‘PROTIV’, bez mogućnosti trećeg mišljenja

* Kondicioniranje – stvaranje umjetne regulacije nečijeg ponašanja ovisno o situaciji

* Kognitivna disonanca – manipulacija ljudskom potrebom za konzistentnošću na način da određene obožavane figure prigrle kontroverzne režime

* ‘Narodski čovjek’ – politička figura igra taktiku ‘jednoga od nas’ radi manipulacije povjerenja ljudi

* Kult ličnosti – idealizirani pojedinac u masama

* Barjaktarenje – opravdavanje neke akcije kao patriotskog čina

* Tehnika ‘nogom u vrata’ – ‘poklanjanje’ nekog predmeta ili ideje kojeg netom kasnije manipulator nastoji prodati

* Tehnika ‘vrata u lice’ – perfidno stvaranje interesa kod kupca, primjer: povećavanje cijene proizvoda prije sniženja

* Demoniziranje – dehumanizacija neprijatelja

* Selektivna istina – izbacivanje većeg dijela istine uz određeni postotak prešućivanja

* Neizjavljena pretpostavka – neizricanje željenog uz namjeru suptilne promocije istog kroz neeksplicitni govor

* Vrline – lažna slika osobnosti o nekom kandidatu

* Emotivno ‘bombardiranje’ – sva pozornost grupacije usmjerena ka novom članu, česta u kultovima i mrežnom marketingu

* Euforija – organiziranje događaja radi podizanja morala

* Diktatura – eksplicitno usmjeravanje auditorija u željenom smjeru, primjer: ‘EU nema alternativu!’
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Gotovo da ne postoji čovjek koji se barem jednom nije posvađao do krajnje granice s drugom osobom

Pitanje verbalnog konflikta je staro koliko i samo čovječanstvo, a iznimno bitna premisa cijele priče uvijek dolazi na vidjelo: Je li svađa izraz premoći ili nemoći i postoji li razlog zašto su neke osobe revnije međusobnoj svađi dok za neke osobe gotovo da nismo niti čuli da u njihovom sustavu emocija postoji razdražljivost i svadljivost?

Subjektivno gledište kao konflikt

Često je ključni element svađa pojam subjektivnosti i sukobljavanje oko objektivne točke stajališta. Stručnjaci navode da ukoliko u svađi nema žestokog sukoba i oštre subjektivnosti onda bi se ista nazivala znanstvenom raspravom. Osobno me na svađu navodi isključivost, etiketiranje bez poznavanja mog karaktera i ‘to je nemoguće’ stav. Naravno, ukoliko bismo analizirali takav vid ponašanja shvatili bi da je riječ o ničemu drugome nego o nametanju moje vlastite subjektivnosti – drugima namećem vlastiti sustav vrijednosti koji itekako može biti u koliziji s tuđima.

Tako recimo moj sustav vrijednosti uključuje borbu protiv dogmi, autoriteta, hijerarhije i isključivosti, čime sam izuzetno invazivan prema okolini. Smatrajući isključivo svoj pogled korektnim definitivno djelujem pogrešno. To je ključan problem i svih ostalih aktera u svađama. Obrambeni mehanizam mi alarmira kako je riječ o tuđoj zatucanosti i nedovoljno širokim vidicima, drugi mene promatraju kao nekonzervativnog i preliberalnog, pa rasprave završavaju u konfliktu subjektivnosti.

Povrijeđeni ego i gubitak integriteta

Ukoliko gledamo drugu točku sukoba, riječ je svakako o egu. Ovaj alat često je zlouporabljivan kao osnova svih naših misli, vjerovanja, emocija i sjećanja – kao svojevrstan osvrt same svijesti. Povrijeđeni ego udar je na naše temelje. Ključna pogreška spuštanje je na tuđi nivo prilikom ataka na ego. Izjave poput ‘Odvratan si!’, ‘Glup si’ ili ‘Ti si jedna obična budala’ popraćene psovkama osobu guraju prema afektu i vrijeđaju ego (nekada i nepovratno, kod tzv. ‘zlopamtila’) iako bi svaki pojedinac objektivizacijom situacije i izdizanjem iz nje shvatio da je svatko u svačijim očima drugačiji i da je gotovo nemoguće svakom udovoljiti, svakome biti savršen i sa svakim biti dobar.

Također, bitan aspekt u ovoj određenoj situaciji je i neiskrenost druge osobe kojoj je možda isto tako povrijeđen ego pa vrijeđanjem stvara određen štit oko svoje u tom trenutku prilično labilne psihe. Naravno, vječiti optimist će ustvrditi da u svađi ego ne mora nužno biti povrijeđen nego dapače, pojedinim osobama upravo svađa služi za prehranu njihovog ega pa će se zato svađati s osobama koje su na intelektualnom ili ‘svojem ja’ planu inferiorne. Osobno preferiram verbalni sukob s osobom koja me je kadra u istom nadjačati, jer nema ljepše pobjede od one u dvanaest rundi protiv velikog favorita.

Pozitivni odjeci svađe

A takve pobjede ponajviše služe unaprjeđenju odnosa sa suprotstavljenom osobom. Službena definicija svađe je ‘komunikacija s mnogo očitih negativnih emocija, otvoreno iskazivanje srdžbe i trošenje energije onih koji se svađaju’. Svađa uključuje teške riječi i povređuje. Ima neposredni povod i dublji uzrok. Stručnjaci navode da postoje osobe koje se nikada ne posvađaju, žive u određenoj idili no kod takvih odnosa u jednom nezanemarivom postotku na kraju ipak dođe do okršaja koji zbog svoje snage završi fatalno za njihov međuodnos. Dakle, svojevrsni naputak znanosti je poticanje svađe jer ona zapravo unaprjeđuje odnose.

Neposredni povod nikada nije zapravo bitan, bitni su dublji uzroci. Tako se često dogodi da ljubavni par nasred ulice ima sraz jer je netko zaboravio kupiti kruh. Pravi razlozi su zapravo nakupljene frustracije iz nekog drugog slučaja koje osoba pokušava riješiti na ekstrovertan način pri čemu je žrtva inferiorna osoba. Ego će se nahraniti tako da će napadnuta osoba pognuti glavu dok će se dublji osjećaji najčešće puniti njegovim revoltom u situaciji. Situacija nije ogledni primjer jer je najgora svađa ona u kojoj osoba s povrijeđenim egom na još gori način vraća lopticu partneru u sukobu ali se da shvatiti da je svađa jako dobra stvar ukoliko se iz iste izvuku pouke.

Negativni odjeci svađe

Jasno, ukoliko se drugoj strani ‘digne nos’ ili, ne daj bože, osoba verbalnu podjarmljenost pretoči u fizičko nasilje (što je najprimitivniji afekt osobe) svađa postaje vrlo negativno nabijeno iskustvo. Koliko smo samo puta teško ili nikako zaspali jer smo shvatili da smo pogriješili? Tvrdoglavu osobu je još teže navesti na oprost, a po mom mišljenju najveći problemi nastaju kada želja za isprikom kod druge osobe biva protumačena kao ego trip. Onda doslovno moramo padati ničice na koljena i poklonima kupovati ponovnu naklonost osobe koju očito cijenimo (ovo nipošto ne bih preporučio, no to je reakcija mog ega).

Bitna je i kategorizacija osoba na opuštene i napete. Imao sam iskustva (pošto sam napeta osoba) da se sukobim s još jednim oglednim primjercima i svaki puta je bilo prilično vatreno. Kod mene je srećom izražen i adrenalin pa mi to na neki bizarni način imponira jer mi je izazov. No što ako drugu osobu vrijeđa takva agresivnost? Onda bih svakako morao naučiti koje su granice u bilo kojem verbalnom sukobu jer imam ozbiljnih problema u tome. Zaključak je da će svađa biti negativna isključivo kada osoba pređe granicu dobrog ukusa ili kada osobe izbjegavaju shvaćanje pouke i uzroka.

Aspekti svake svađe:

- Subjektivnost
– Tvrdoglavost
– Uzimanje strana
– ‘Uvijek u pravu’ stav
– Povreda ega
– Neinformiranost
– Predrasude
– Uski pogledi na situacije
– Pomirba
– Pouke i uzrok svađe

Pitanje - Zašto su neke osobe revnije međusobnoj svađi dok za neke osobe gotovo da nismo niti čuli da u njihovom sustavu emocija postoji razdražljivost i svadljivost?

Odgovor – Zato što su karakterno jako slične ili u potpunosti suprotne i zato što se na određenoj razini POŠTUJU!

Ovo potonje nije samo moje mišljenje nego i mišljenje stručnjaka. Kada se netko konstantno svađa onda se u 99% slučaja i poštuje, poput sukobljenih generala u ratu. S jedne strane je jasno prisutan antagonizam prema toj određenoj osobi no s druge strane nema ništa ljepše nego kada uzdignute glave izađete iz ovog verbalnog boksa bez obzira primili ili zadali batine jer ste dali sve od sebe. Tom linijom nije ni čudo da se često dogodi nemoguće, da osobe koje se toliko javno ne vole na koncu postanu jako dobre. Dakle, ne mora nužno značiti da je svađa loša niti za budućnost odnosa jer je često upravo to poveznica i očigledno je da osobe u takvim slučajevima imaju jako dobre teme za raspravu i gledanje istih s različitih aspekata.

Pitanje – Je li svađa zapravo izraz premoći ili nemoći?

Odgovor – OBOJE!

Prvo jer čovjek po prirodi voli pobjeđivati i biti u pravu, a drugo jer čovjek po prirodi ne voli biti stjeran u kut niti biti ponižen. Upravo zbog nemoći svađa zna eskalirati u fizički sukob ili u potpuni prekid odnosa. Svađa je svakako vrlo jako oružje ka osobnom samoostvarenju i bitno je samo kako ćete je upotrijebiti, kao ultimativnu samopomoć i spoznaju ili kao obijest i lijek protiv frustracija.
 
 
(blog.vecernji.hr/uredio:nsp)

Petina ukupnog pučanstva Sjedinjenih Država uzima barem jedan psihofarmak, a mnogi i više njih

Psihofarmacima su pokrivene sve dobne skupine od preživahne djece do nemirnih staraca u gerijatrijskim ustanovama, a predominantno psihofarmake uzimaju osobe ženskog spola. Veći je broj smrti zbog predoziranja psihofarmacima nego ilegalnim drogama.

Psihofarmaci se u većoj mjeri uzimaju u razvijenim, nego u nerazvijenim zemljama, više u gradovima, nego po selima, više među osobama mlađe i srednje, nego starije životne dobi, više među osobama s više, nego s manje školskih godina.

Hrvati su postali ovisnici o lijekovima za smirenje?!

I u Hrvatskoj je potrošnja psihofarmaka vrtoglavo narasla u zadnjih 20 godina, no stopa mentalnih poremećaja i psihijatrijske invalidnosti nije se nimalo smanjila. Štoviše, ona je i dalje isto tako vrtoglavo rasla.

Ispada da smo psihijatrijski bolesniji što se više liječimo (i tu, nažalost, slijedimo trendove zapadnog zdravstva). Sigurno da su pojedini psihički poremećaji ranije bili neotkriveni i podijagnosticirani, ali njihova realna zastupljenost je daleko premala da bi opravdala eksponencijalni rast psihijatrijskih poremećaja.

Sa svih strana zasipaju nas studije pojavnosti koje agresivno traže i “prepoznaju” psihičke poremećaje među pučanstvom. Marketinški se kreira “senzibilizacija” javnosti za pojedini poremećaj, a tko ga “prepozna” u sebe ili u bližnjeg, “osviješteno” promovira potražnju za psihofarmakom koji ga “liječi”.

Proširenjem dijagnostičkih kategorija i sniženjem praga za one koji imaju “poremećaj” preko noći je u ravan psihijatrijskih poremećaja ušao značajan udio osoba, praktički više od četvrtine odraslog pučanstva postalo je psihijatrizirano. Prvi put u povijesti pod povećalo psihijatrijske struke podvode se osobe koje do jučer nisu bile predmet psihijatrijskog interesa.

Kako je počela cijela priča

A cijela priča se ozbiljno počinje pričati početkom osamdesetih godina u Sjedinjenim Državama, otkad se sustavno javnosti plasira koncept o “psihičkim poremećajima kao bolestima mozga”.

Krovno državno stručno tijelo, Američka psihijatrijska asocijacija (APA), vodeći kliničari i sveučilišni profesori psihijatrije angažirano i korumpirano konceptu daju stručni legitimitet. Farmaceutske tvrtke financirale su plasman koncepta, Federalni nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) pruža mu podršku vlade Sjedinjenih država, a Nacionalna alijansa za mentalne bolesti (NAMD) osigurala mu je moralni autoritet.

I time je složena shema za planetarno osvajanje psihofarmacima prvo Sjedinjenih Država, a potom i za njihov izvoz, prvo u zemlje prvog, razvijenog zapada, pa u zemlje drugog, nerazvijenog zapada, a na koncu i u tehnološki nerazvijene zemlje Trećeg svijeta.

Nažalost, sada već to otvoreno možemo reći, nakon više od tri desetljeća medijskog bombardiranja pučanstva o neurobiokemijskoj zasnovanosti ljudskog životnog funkcioniranja napravljena je nepopravljiva šteta načinu ljudskog razumijevanja vlastitog psihičkog i životnog funkcioniranja. U tu neuroznanstvenu fikciju kao svojevrsnu “emancipiranu predrasudu” povjerovale su prvo društvene elite s više školskih godina, a potom su one počele prosvjetiteljski širiti predrasudu prema nižim društvenim slojevima.

Antidepresivi riješavaju probleme?

Umišljaj da pozitivističkim redukcionizmom biomedicinskog psihijatrijskog pristupa modelski možemo rješavati naše životne probleme medijska promidžba farmaceutskih tvrtki upucala je u svijest ljudi kao samorazumljivu činjenicu.

A ona je pak onda počela u značajnoj mjeri oblikovati naše samorazumijevanje: razumijevanje sebe i emocionalnih stanja u koja zapadamo. Agresivna promidžba psihofarmaka konceptualno zagovara primjenu antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloženja kao “konačnog rješenja” za takorekući psihičke poremećaje u cjelini.

 No, kako onda da se sukladno eksponencijalnom porastu potrošnje psihofarmaka istodobno dogodio epidemijski porast psihijatrijskih poremećaja, eksponencijalni porast invalidnosti zbog psihičkih poremećaja, do mjere da je stopa psihičkih poremećaja i invalidnosti zbog psihičkih poremećaja veća nego ikada u povijesti.

Jer, primjerice, i prije pojave nove generacije antidepresiva, ondašnji psihijatri su dakako davali jednako učinkovite stare antidepresive, no bitno rjeđe, bitno manjem broju osoba i u bitno užem indikacijskom području. Zapravo, indikacija za primjenu antidepresiva bila je tek psihotična depresija i tada tek kao adjuvatni psihofarmak.

U prošlosti puno manje depresivnih poremećaja

Prije eksponencijalnog porasta potrošnje SSRI antidepresiva, dakle prije konca osamdesetih godina, stručna literatura smatrala je depresivne poremećaje daleko rjeđima nego što se to utvrđuje danas. Depresivne poremećaje držalo se rijetkim, epizodičnim, dakle jednokratnim poremećajima dobre prognoze, koji se spontano razgrađuju liječili ih mi ili ne. Psihijatri su držali da depresija prolazi temeljeno sama od sebe, a od ondašnjih antidepresiva očekivalo se da njeno trajanje dodatno skrate.

No, otkad se na tržištu pojavila cijela paleta novih SSRI antidepresiva, uočeni su posvema novi trendovi u pojavnosti depresivnih poremećaja. Pojavnost depresivnih poremećaja počela je vrtoglavo rasti, depresivni poremećaji odjednom su postali poremećaji koji se tendiraju opetovati i kronificirati. Navedeno je pogodovalo distribuciji antidepresiva, tako da je u Sjedinjenim Državama 2008. godine antidepresive uzimalo 4% žena i 10% muškaraca starijih od 14 godina.

A Centar za prevenciju i kontrolu bolesti Sjedinjenih Država u izvještaju iz 2011. g. bilježi rast upotrebe antidepresiva za 400% u zadnja dva desetljeća. Antidepresivi su time postali najčešće korištena skupina lijekova među građanima Sjedinjenih Država u dobi od 18. do 44. godine. U 2008. godini je 23% žena u dobi od 40 do 59 godina koristilo antidepresive.

Marketing i reklama “pilule sreće”

Budući da su marketinški pronicljivo promovirani kao “pilule sreće”, postojalo je predočekivanje da oni otklanjaju depresivna stanja poput alkohola ili psihostimulansnih droga. Nažalost, oni koji su ih uzimali ubrzo su bili razočarani izostankom bilo kakvog pozitivnog djelovanja.

Kao učinke SSRI antidepresiva osobe koje su ih uzimale navode: letargičnost, gubitak libida, emocionalnu poharanost, tupilo, no u značajnog broja osoba antidepresivi uopće nemaju nikakvog psihoaktivnog učinka. Ako im je do instant-sreće, to jest ako zaista žele uzeti “pilulu sreće”, onda su to prije amfetaminski psihostimulansi (droge tipa “ecstasy-speed”).

A antidepresivi kao lijekovi ne samo da ništa ne liječe nego ne djeluju ni psihotropno. Za stare, nepravično odbačene, tricikličke antidepresive, znali smo da djeluju barem po nuspojavama, a ovim modernima bi prije od “pilule sreće” pristajao naziv “sveta voda”, koja nit’ odmaže, nit’ pomaže. Sukladno istraživanjima antidepresivi u nešto većoj mjeri od placeba otklanjaju simptome depresije (iako se osobno kroz godine kliničkog rada ni u to nisam uvjerio), ali za razliku od placeba imaju svoje nuspojave. Postavke koje su godinama prodavale antidepresive: da oni djeluju preventivno, sprječavajući nove epizode depresije, pa čak i stopu samoubojstava u osoba koje ih uzimaju; pokazale su se pukim marketinškim trikom i definitivno neutemeljenima.

Eksponencijalni porast potrošnje antidepresiva koincidira i pogodovao je eksponencijalnom porastu depresivnih poremećaja i njihovom prognostičkom pogoršanju. Naime, ispalo je da u osoba liječenih SSRI antidepresivima kratkoročno poboljšanje rezultira dugoročnim pogoršanjem, kronifikacijom i pogoršanjem depresivnih epizoda. Osobe s depresivnim poremećajima imaju puno bolju prognozu i ishod po pitanju psihosocijalne rehabilitacije ako nisu liječene antidepresivima, nego ako su liječene i bolje ishode ako nisu, nego ako jesu psihijatrijski liječene. Ispada da što više liječenja depresije i antidepresiva, to više depresije.

Osobno, nisam kliničkog dojma da antidepresivi štete, ali niti da koriste. Izbjegavam ih propisivati gdjegod mogu, osim kad osoba u problemu baš na njima inzistira. Zato, ako patite od depresije, a niste potraživali psihijatrijsku pomoć i uzimali antidepresive, još imate sasvim solidne izglede da se depresija sama od sebe razgradi po tipu “kako došla, tako o’šla“. No, ako nam se obratite za pomoć, značajno vam se umanjuju izgledi da dođete k sebi.

S rastom standarda i porast psihotičnih poremećaja

Da li se u zemljama razvijenog zapada unatrag 20 godina dogodio i događa epidemijski porast psihotičnih poremećaja? Odnosno, banalnije rečeno, da li s rastom standarda raste i broj ozbiljno psihijatrijski poremećenih osoba?

Sudeći po porastu potrošnje antipsihotika, to je više nego nedvojbeno. Naime, istovrsni porast potrošnje, recimo, antiepileptika sugerirao bi epidemijski porast epileptičnih poremećaja među pučanstvom. No, bit će naprosto jednostavnije i istinitije da smo mi, kao psihijatri, počeli antipsihotike prepisivati uvijek i svuda, i gdje treba i gdje ne treba.

Stopa psihijatrijske invalidnosti u Sjedinjenim Državama je u 1955., dakle u godini koja je prethodila pojavi prve generacije antipsihotika i antidepresiva i koja zapravo bilježi prethodno stanje, iznosila 213 osoba na 100.000 stanovnika.

Do 1987., dakle do godine pojave druge generacije antipsihotika i antidepresiva, dakle opet godine koja mjeri prethodno stanje, stopa umirovljenja zbog psihijatrijskih poremećaja narasla je na 543 osobe na 100.000 stanovnika. Budući da je potom upotreba novih antipsihotika i antidepresiva eksponencijalno rasla, rasla je i stopa psihijatrijske invalidnosti i umirovljenja, te je ona 2007. godine u Sjedinjenim Državama iznosila 1315 osoba na 100.000 stanovnika.

Dakle, riječ je o ukupno šesterostrukom porastu otkako smo počeli osobe s psihičkim poremećajima liječiti antipsihoticima i antidepresivima. Naravno da je za taj porast moguće zaslužno sve i sva, ali ne možemo se oteti dojmu da je i psihijatrijska praksa nemilog propisivanja tih farmaka u značajnom dijelu sukriva za taj porast psihičkog i socijalnog oštećenja ljudstva zemalja razvijenog zapada.

Studija oporavka pacijenata razvijenih i nerazvijenih zemalja

Prvu ozbiljniju planetarnu longitudinalnu anterogradnu studiju usporedbe ishoda tretmana shizofrenih poremećaja između razvijenih i nerazvijenih zemalja provela je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), naslovljenu “Internacionalna pilot-studija shizofrenije”, unutar koje su praćeni ishodi bolesti 12.012 pacijenata kroz petogodišnje razdoblje u devet baš po svemu različitih zemalja svijeta.

Rezultati su začudo nedvojbeno pokazali da su shizofrenici iz nerazvijenih zemalja imali bitno bolji stupanj kako kliničkog tako i socijalno-psihološkog oporavka. Primjerice, dvije trećine bolesnika iz Indije i Nigerije bile su bez klinički zamjetnih znakova bolesti nakon petogodišnjeg praćenja. Tako da su brojni psihijatrijski epidemiolozi zaključili da je život i tretman u okviru psihijatrijskog zdravstvenog sustava država razvijenog zapada prognostički nepovoljan čimbenik za oboljele od shizofrenije.

Sljedeća slična studija Svjetske zdravstvene organizacije pod naslovom “Determinante ishoda ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja”, provedena na nešto manje od 1400 pacijenata iz deset različitih zemalja svijeta, bila je dizajnirana kao kontrolna “follow up” studija ranije spomenute “Pilot-studije shizofrenije” Svjetske zdravstvene organizacije. Praćeni je ishod oporavka nakon dvije godine u bolesnika s prvom epizodom shizofrenog poremećaja koja je u 86% slučajeva bila kraća od godinu dana.

Nalazi studije bili su suglasni s onima iz prethodne: značajno bolju stopu oporavka imali su pacijenti iz manje razvijenih zemalja. Naime, 63,7% pacijenata iz nerazvijenih zemalja nakon dvije godine bilo je dobro oporavljeno u kompletnoj remisiji, dok je to stanje doseglo tek 36,9% pacijenta iz zemalja razvijenog zapada. Uz spomenuti nalaz istraživači su utvrdili i činjenicu da je tek 15,9% pacijenata iz nerazvijenih zemalja kontinuirano uzimalo antipsihotike, a taj je postotak u zemljama razvijenog zapada iznosio 61%.

Na kratke staze bolju prognozu akutnog psihotičnog poremećaja imaju osobe liječene antipsihoticima, no sukladno cijelom nizu anterogradnih longitudinalnih istraživanja ispada da dugoročno životno bolje prolaze osobe koje psihotični poremećaj nisu liječile višegodišnjim uzimanjem antipsihotika. Iste supstance koje kratkoročno pomažu i liječe psihu, dugoročno je pustoše i prazne.

A svakako da eksponencijalni porast potrošnje antipsihotika koji se dogodio posljednjih dvadesetak godina na sreću nije posljedica epidemijskog rasta psihotičnih poremećaja, ali nažalost jeste posljedica činjenice da se na tržištu pojavila ta nova generacija tzv. atipičnih antipsihotika.

Početkom devedesetih farmaceutske tvrtke na tržište izbacuju novu generaciju tzv. atipičnih antipsihotika, marketinški promoviranih u ciljnom djelovanju kao bitno učinkovitijih, a u profilu nuspojava manje štetnih lijekova. Trebalo je proći 20 godina da bi se trend rasta njihova propisivanja zaustavio, da bi se potrošila marketinška snaga upucana u njihovo brendiranje, da bi kao struka shvatili da su oni u odnosu na dotadašnje “konvencionalne” antipsihotike “atipični” samo po cijeni (koja je, dakako, veća).

Liječnici i stručnjaci kao narkodileri

I što sada, e pa ništa, opet izio vuk magare: uvaženi stručnjaci koji su promovirali blagodati tih lijekova i za to, dakako, bili nagrađeni pokrili su se ušima, bave se drugim stvarima i čekaju umirovljenje. A farmaceutske tvrtke u čijoj se režiji spomenuti proces planetarno događao sada šute i prave se blesave, pravdajući se retorikom uličnih narkodilera: da su antipsihotike proizvodili jer je za njima postojala stručna potražnja (kao da upravo oni tu potražnju nisu više nego pronicljivo marketinški kreirali).

Tu već koje desetljeće stručno uvriježenu predrasudu o doživotnom uzimanju antipsihotika u osoba s ozbiljnijim psihotičnim poremećajem nalazi skorašnjih istraživanja ne potvrđuju. Na sreću, recentna istraživanja pokazuju da većina osoba s psihotičnim poremećajem ne mora, značajan dio mora antipsihotike uzimati godinama, a tek mali dio njih ih mora uzimati doslovce doživotno.

Nažalost, opća uvriježenost te predrasude, koja se pretvorila u samorazumljivu psihijatrijsku mantru o doživotnom liječenju, imala je za posljedicu prognostičko pogoršanje ishoda psihotičnih poremećaja, dakle jatrogeno izazvano pogoršanje kvalitete života osoba s psihotičnim poremećajima.

Dakako da su do zaključaka sličnih ovima intuitivno dolazili i sami psihijatrijski pacijenti. Na kraju krajeva, budući da su svakodnevno uzimali psihofarmake, znali su iz prve ruke kako oni djeluju i što im rade. No, o tome nerado svjedoče jer su u inferiornoj poziciji ako odbiju suradnju s psihijatrijom kao agenturom socijalne kontrole, te mogu ostati bez svog rentnog interesa: bolovanja, invalidnosti, invalidnine, socijalne pomoći i sl.

Osobe s psihotičnim poremećajem imaju bolju prognozu i višu razinu psihosocijalne rehabilitacije ako ne uzimaju antipsihotike na duge staze. S druge strane, ne samo da dugotrajna upotreba neuroleptika izaziva atrofije mozga, već i druge tjelesne nuspojave poput kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa, do porazne činjenice da osobe koje dulji niz godina uzimaju antipsihotike žive i do petnaestak godina kraće od ostatka pučanstva.

Zapravo, poprilično je razumljivo da dugoročno, višemjesečno, pa i višegodišnje bombardiranje mozga bilo kojim od psihoaktivnih lijekova izaziva nepopravljiva oštećenja mentalnog funkcioniranja, barem u dijela, ako ne i u većine osoba koje ih uzimaju.

Psihofarmaci, baš kao droge i alkohol, kada na pojavnoj razini olakšavaju i ugađaju mentalnom funkcioniranju, to zapravo čine na način da ga oštećuju. Psihofarmaci umanjuju emocionalnu patnju u pravilu na način da zatupljuju mentalno funkcioniranje u cjelini. Za sada nije otkrivena psihoaktivna supstanca koja bi popravljala ili još bolje poboljšavala funkcioniranje mozga. Dakako da je marketing psihofarmaka povremeno pričao svašta, to jest tvrdio da bi neke supstance mogle na neurone mozga djelovati “neuroprotektivno” ili, štoviše, “neuroplastično”, no to se ipak pokazalo kao puka tlapnja (no bitno je da su farmako-tvrtke prodale koji farmak više).
 
Psihiatrija: Recept za nasilje

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Iskreno, oni koji se daju u rasizam i predrasude mogu jednostavno biti prilično neinteligentni.

Istraživanje je pokazalo da oni koji gravitiraju prema društveno konzervativnim ideologijama su skloniji formiranju i držanju rasističkih stavova i predrasude, jer konzervativne ideologije naglašavaju hijerarhiju i “otpor promjenama”. No, svi znamo da je napredak upravo zbog “napretka” jednako besmislen.

Moguće je da oni koji imaju duboko ukorijenjene predrasude i rasističke stavove, možda zapravo jednostavno ne znaju za bolje, ili su kognitivno osakaćeni da bi bili bez predrasuda. Nekoliko studija ukazalo je na to da postoji jaka veza između netolerancije, rasizma i predrasuda u cjelini, sa smanjenim kognitivnim sposobnostima, i nižom integrativnom složenošću (stavljajući različite, zasebne ideje zajedno).

U analizi dvaju skupova podataka velikih razmjera, utvrđeno je da je niža inteligencija u djetinjstvu predviđa veći rasizam u odrasloj dobi. Sekundarna analiza skupine podataka, također je potvrdila prediktivni utjecaj loših vještina apstraktnog razmišljanja o anti-homoseksualnim predrasudama. Osobe s nižim kognitivnim sposobnostima su razotkriveni da su manje u interakciji sa pojedincima drugih rasa.

Isto tako vrijedan, taj podatak ne treba značiti da su svi rasisti niske inteligencije: vrlo je vjerojatno da su neki samo manipulativni psihopati.

No, otkriće sugerira da su ta djeca s manje inteligencije imaju veću vjerojatnost da će uspostaviti i održati rasističkih, homofobni i drugi “maloumni” pogled predrasuda.

U jednom istraživanju provedenom u SAD-u, znanstvenici Hodson i Busseri su usporedili 254 ljudi s istom količinom obrazovanja, ali koji imaju različite razine sposobnosti u apstraktnom razmišljanju. Oni su otkrili da ljudi koji su bili lošiji u apstraktnom razmišljanju su češće pokazivali ​​predrasude protiv homoseksualaca. To zapravo ne čudi da oni koji su manje tolerantni će se prikloniti strani koja ima “zatvoreni mozak”, jer im možda nedostaje sposobnost da apstraktno ili kritički razmišljaju o informacijama.

RASIZAM > IQ

Razumijevanje korijena rasizma i predrasuda moglo pomoći da ih se eliminira (predrasuda). Programi protiv predrasuda mogu potaknuti sudionike da vide stvari iz gledišta druge grupe, ali te mentalne vježbe bi mogle biti previše naporne za osobe s niskim kvocijentom inteligencije, rekao je Hodson .

Umirovljeni američki državnik dr. Ron Paul, je izjavio da je slobodarski pokret neprijatelj svim rasizma:

“Rasizam, jednostavno govoreći, je ružan oblik kolektivizma, razmišljanje koje ljude strogo vidi kao ČLANOVE GRUPA umjesto kao POJEDINCE”

Dokazano: Evo zašto rasisti i konzervativci imaju niži IQ!

Zašto su manje inteligentni ljudi skloniji konzervativizmu? ‘Jedna od glavnih značajki konzervativizma su struktura i red, formirani kako bi se lakše shvatio kompliciran svijet’, rekao je Hodson.

Dr. Brian Nosek, psiholog sa Sveučilišta Virginia, dodao je kako je ‘stvaran svijet kompliciran i neuredan’. ‘Ideologije žele riješiti nered pa nameću jednostavno rješenje, prema tome ne iznenađuje da ljude sa slabijim kognitivnim sposobnostima privlače pojednostavljene ideologije.

Ekstremni Desničari od malih nogu

Profesor Briain Nosek koji je, također, sudjelovao u navedenoj studiji, istaknuo je da su rezultati studije pokazali kako nemogućnost djece s nižom inteligencijom da shvate i prihvate mišljenja drugih, posebno osoba koje pripadaju drugoj naciji ili klasi, jasno pokazuju da će se u jednom trenutku tijekom života prikloniti desničarskim ideologijama.

Kako bi utvrdili moguću povezanost između visine inteligencije i političke orijentacije, kanadski profesori su ispitanike, između ostalog, pitali o njihovom mišljenju o ulozi žena u društvu i utjecaju ustanova na promociju autoriteta.

Također, ponašanje prema drugim rasama i nacijama, profesori sa sveučilišta Brock u Kanadi mjerili su na temelju odgovora ispitanika na pitanje “protive li se raditi s osobama drugih rasa i nacija” i njihovog stupnja opće inteligencije.

Istraživanje je izazvalo oluju na internetu: liberali kažu kako ono potvrđuje njihove sumnje o konzervativcima, a konzervativci tvrde da je istraživanje krivo protumačeno. Što vi mislite? Jesu li konzervativni ljudi zaista manje inteligentni ili je to samo političko mišljenje zamaskirano u znanost?
 
(preveo: mag. Alfred Bošković / uredio: nsp)

Sam Harris, Gordon Hodson i Michael A. Busseri sa Brock Sveučilišta su vam dali razlog za najgore korištenje statistike u izvornom radu.

Njihov rad pod imenom “Pametni Umovi i Tamni Stavovi: Smanjena kognitivna sposobnosti predviđa veće predrasude kroz ekstremno desničarske ideologije i smanjeni među-grupni kontakt” objavljen u Psychological Science naslovljen u medijima kao Niski kvocijent inteligencije i konzervativna uvjerenja su povezana sa predrasudama.

Kako su dokazali da su idioti i konzervativci rasisti? Okupili su dvije velike skupine podataka iz Velike Britanije, podaci jednog istraživanja koje je započeto 1958 (NCDS), a drugo 1970 (BCS), oko 16.000 osoba ukupno, otprilike je bio jednak broj muškaraca i žena. Ispitivane su skupine ljudi kad su imali 11 i 10 godina o njihovoj “inteligenciji”, oni zatim se istraživanje vratilo na te pojedince kada su već imali 33 i 30 godina, te ih anketiralo o njihovim  “socijalno konzervativnim ideologijama i rasizmu”.

Nalazi uzetih iz brojnih istraživačkih projekata snažno ukazuju na to da će predrasude, rasizam i netolerancija više vjerojatno biti prisutne kod osoba s većom kognitivnom krutosti, manje kognitivnom fleksibilnosti i nižom integrativnom kompleksnosti, i manjim koeficjentom iteligencije IQ.

Unatoč svojim važnim implikacijama za međuljudske odnosa i ponašanja, kognitivne sposobnosti su u velikoj mjeri zanemarene kao objašnjenje predrasuda.

Predložili smo i testirali posredovni model u kojima niže kognitivne sposobnosti predviđaju veće predrasude, učinak posredovanja kroz ekstremno desničarske ideologije (socijalni konzervativizam, desničarski autoritarizam) i niže razine kontakta sa ostalim skupinama.

U analizi dviju velikih anketa, nacionalni reprezentativni uzorak setova podataka (N = 15874) u Velikoj Britaniji, otkriio je da niža općenita inteligencija IQ u djetinjstvu predviđa veći rasizam kod odrasle dobi, a ovaj učinak je uglavnom provodi preko konzervativne ideologije.

Sekundarna analiza dijela skupa podataka u Americi potvrdila je prediktivni utjecaj loših apstraktnih vještina rasuđivanja kroz anti-homoseksualne predrasude, odnos na koji djelomično imaju utjecaj oba – autoritarnost i niske razine među-grupnih kontakata. Sve analize se kontroliraju za obrazovanje i socioekonomski status.

Naši rezultati ukazuju na to da kognitivne sposobnosti imaju ključnu ulogu, iako se podcjenjuje uloga u predrasudama. Stoga, preporučamo pojačani fokus na kognitivne sposobnosti u istraživanju o predrasudama i boljoj integraciji kognitivne sposobnosti u modelima predrasuda.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(wmbriggs.com, pss.sagepub.com,ucanews.com,youtube.com/uredio:nsp)