Nakon afere u kojoj je razotkriveno da je njezin muž Bill Clinton letio avionom barem 20 puta sa poznatim osuđenim milijunašem pedofilom, ni njegova žena Hillary nije daleko

Sve se dogodilo 1975., a sada se pojavio audio-snimak koji sve razotkriva.

Američka televizija CNN izvukla je iz “naftalina” da je Hillary Clinton 1975. godine bila odvjetnik Thomasa Alfreda Taylora koji je bio optužen za silovanje 12-godišnje djevojčice.

Sve se dogodilo u Fayetwilleu u Arkansasu, a on je tada imao 41-u godinu. Po optužnici: on je pretukao i silovao žrtvu koja je završila u reanimaciji.

Taylor je tvrdio da nije kriv i zatražio je da mu sud za branitelja odredi ženu. I, sud je odlučio da to bude 27-godišnja Hillary Rodom, čiji je to bio prvi “kazneni predmet”.

Svjedoci iz tog vremena su CNN-u rekli da se vjerojatni predsjednički kandidat američkih demokrata tada držala samouvjereno i agresivno i da je, pored ostalog, tražila da se utvrdi “psihičko stanje” žrtve.

Tvrdila je, naime, da je djevojčica bila “psihički nestabilna” i da je maštala o muškarcima starijim od sebe. Čak: da je “romantizirala seksualno iskustvo”.

Tražila je i “ekspertizu donjeg rublja” silovane i izdjelovala je da Taylor ne bude osuđen za silovanje već za “nepristojno nametanje maloljetnici”.

Tako je umjesto doživotne robije dobio – samo jednu godinu zatvora.

Koja cinična spodoba je rukovodila američkom diplomacijom, a sada ima sve izglede da se sa Donald Trump bori za Bijelu kuću, pokazao je audio-snimku razgovora koji je Clinton vodila s jednim novinarom iz Arkansasa:

“On (silovatelj Taylor) je prošao detektor laži! Ja sam ga na to natjerala i on je uspio. To je zauvijek uništilo moju vjeru u poligrafu. Najtužnije u svemu je to što je optužba (protiv Taylora) imala sve dokaze! “.

Žrtva, čije ime nije otkriveno, rekla je nakon što je odslušala audio-snimak:

“U šoku sam … Protiv mene su naprosto lagali … I još ona (Clinton) govori da se bori za žene”.

Kandidatkinja Demokratske partije za Bijelu kuću CNN je rekla: da odvjetnici nekada moraju braniti i one koji im se ne sviđaju i da je to njihova obveza i njihov posao.
 
(fakti.org)

Nestlé je osigurao prava na podzemne vode ispod grada Fryeburga u Maineu na 45 godina, zahvaljujući naporima Tea Party Republikanskog guvernera države Paul LaPagea

Fryeburg se nalazi samo 70 km od grada Portlanda na istočnoj obali SAD-a.

LaPage je pomogao kompaniji Nestle osigurati takav ugovor koji daje “Poljskim izvorima”, podružnici Nestlea, dopuštenje da preuzme podzemne vode grada za narednih 25 godina u svoju korist, u poslu koji bi se mogao protegnuti na 45 godina zbog ugrađene ekstenzije.

Vrhovni sud Mainea ukinuo napore aktivista koji su se žalili na rješenje u korist Nestle u četvrtak.

US Uncut izvještava:

Nikada u povijesti nije bio potpisan ugovor koji veže lokalne izvore vode na tako dugo vremensko razdoblje u američkoj povijesti.

Aktivisti za vodu su zabrinuti da bi to moglo postati presedan za buduće korporativne pokušaje da se voda iz ruralnih gradova otme njezinim građanima na dugo vremensko razdoblje.

Nickie Sekera, co-osnivačica udruge “Pravda za vodu”, je izjavila:

“Ugovori ove dužine dolaze bez brige ljudi u današnje vrijeme”, rekla je.

“Svjedoci smo promjena u našem podneblju, povećanje globalne nesigurnosti vode, a industrija zagađuje slatkovodne resurse bez odgovornosti … korporativna kontrola nad pitkim vodenim resursima radi profita dovodi nas u sudar sa lokalnom sigurnošću vode.”

Prema Sekeri, gradski dobavljač vode je bilo u stanju zadržati dužnosnike Fryeburga uglavnom izvan pregovora sa Nestleom.

“Našeg komunalnog dobavljača vode za Fryeburg, u općini Maine, vodi privatna tvrtka”, rekla je Sekera.

Zakon je u biti zastarjela relikvija, jer se u njima ne računaju podvodni rezervoari koji su povezani jedni s drugima ili sa površinskim vodama.

Nestlé je već poznat po sramotnom uzimanju vode iz američkih zajednica kojima privređuje milijarde dolara dobiti, a zatim odlaže troškove zaštite okoliša ostatku društva.

Nestlé je prethodno pokušao provesti slične dugoročne ugovore u drugim dvjema državama, ali nisu uspjeli oba puta. “Ljudi su shvatili kako je to glup i opasan ugovor. “Ali, jer je kompanija imala već duboko svoje pipke u našoj zajednici, bilo je vrlo zrelo da se to dogodi.”

Prije što bi Nestle mogao staviti ovaj ugovor u funkciju, ugovor o vodama mora biti odobrena od strane komisije komunalne infrastrukture Mainea. Sva tri povjerenika komisije za rješavanju predmeta su članovi Portland Press Heralda koji ima direktne veze s Nestleom.

Aktivisti se nadaju da će Vrhovni sud Mainea zaobići odluku, ali danas je potvrđeno da je vladin nadzor i provjera Nestlea radi potpisivanja ugovora – “pao u vodu”.
 

My neighbors in Fryeburg, ME lost their appeal, no longer have control over their own groundwater. Boycott Nestle. pic.twitter.com/6i5qG3LSGh

— Fenbeast (@Fenbeast) 13. svibnja 2016.

 
NoviSvjetskiPoredak.com

PODRŽAO PRAVO MOSKVE DA PROGLASI DA JE USTAV RUSKE FEDERACIJE IZNAD ODLUKA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA

Šef ruske države Vladimir Putin pozvao je druge zemlje na zajedničko “suprotstavaljanje korištenju suvremenih komunikacija za manipuliranje ljudskim društvima”.

Na zasjedanju Sankt-peterburškog međunarodnog kulturnog foruma istodobno je upozorio:

“Danas se međunarodna zajednica suočava s ozbiljnim izazovima i prijetnjama. To su terorizam, porast netrpljivost, ksenofobija i socijalni problemi. Posebnu pozornost traži sfera komunikacijske i informativne razmjene. Jer, elektroničke tehnologije nisu ljudima samo otkrile neslućene mogućnosti općenja i dostupa znanjima, već se, na žalost, koriste i kao instrument manipulacije i za negativno utjecanje na umove i duše”.

Putin pozvao druge zemlje na objedinjavanje u borbi protiv nelegalne trgovine kulturnim vrijednostima:

“Znamo da novac dobiven iz tog kriminalnog biznisa, kao i od droge i ukradene nafte odlazi teroristima i za financiranje ekstremističkih aktivnosti. Međunarodna zajednica mora presjeći kanale financiranja bandita”.

Ruski lider je posebno govorio o značaju Sankt Peterburga za Rusiju, njenu i stoiju i kulturu:

“Naša sjeverna prijestolnica nije čuvena samo po svojoj veličanstvenoj arhitekturi i prebogatom umetnčkom blagu. To je grad grandiozne sudbine koji je spoznao i trijumfe i najteža moguća iskušenja. On pamti moćnu silu duha svojih građana u Drugom svjetskom ratu, ai sam je simbol pobjede života nad smrću i ljudskog dostojanstva nad barbarstvom”.

Putin se u “sjevernoj prijestolnici” sreo i sa članovima Ustavnog suda Rusije i posebno se osvrnuo na njegovo novodobijeni pravo da odlučuje povodom odluka Europskog suda za ljudska prava:

“To je pravo od izvanredne važnosti. Na tom planu mi nismo ništa novo smislili jer i druge zemlje idu tim istim putem”.

Ustavni sud je – posljednjim zakonskim izmjenama – dobio pravo da utvrdi da je neka odluka Europskog suda za ljudska prava u suprotnosti s Ustavom Rusije i da se zbog toga ne smije primijeniti.
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Ujedinjeni narodi planiraju do 2030. godine obilježiti svaku osobu na planetu, od novorođenčadi na dalje, i to putem biometrijskih osobnih iskaznica, a za prikupljanje podataka prikupljenih čitanjem ovih iskaznica bit će zadužena Švicarska, gdje će se u Ženevi nalaziti središnja banka podataka

Ova odluka dolazi u sklopu 17 globalnih ciljeva UN-a, koje su iznijeli krajem rujna ove godine, a koji zapravo predstavljaju predložak za Novi svjetski poredak, što je vrlo alarmantno pogotovo kada se malo bolje prouče pod-točke globalnih ciljeva. Na primjer, točka 16.9 postavlja sljedeći cilj: “Do 2030. godine, osigurati pravni identitet za sve, uključujući i upis rođenja.”

UN već naporno radi prema provedbi tog cilja, osobito među populacijom izbjeglica i to uz pomoć korištenja biometrijskog identifikacijskog sustava koji se koristi za prikupljanje podataka lica, zjenice ili otiska prsta, u čemu im pomaže tehnološka kompanija Accenture te se prikupljeni podaci šalju u Ženevu, u centralnu bazu podataka. UN se nada da će ovaj program moći primijeniti na svaku osobu na svijetu te da će na taj način postići svoj zadani cilj.

Naime, prema izvještaju UNHCR-a, bar 1,8 milijardi odraslih osoba diljem svijeta trenutno nema neki službeni dokument što naravno predstavlja problem kod pristupa osnovnim uslugama i u pitanjima prekogranične identifikacije. Izvještaj dalje navodi kako je ovo ekonomski izvedivo rješenje koje se može koristiti u velikim razmjerima što nudi nadu da će UN postići ovaj cilj do 2030. godine sa svojom “identifikacijom za razvoj” (ID4D) inicijativom.

Zanimljivo je da je ova inicijativa izvorno pokrenuta upravo od strane Svjetske banke, a oni su ponosni što će raditi rame uz rame s UN-om kako bi se se “pravni identitet” našao u rukama svih ljudi na planetu…

Za sada, sve je to naravno uokvireno pod “humanitarni” pothvat, no hoće li to tako i ostati? U nekom trenutku, univerzalna biometrijska identifikacija će postati obaveza svih nas, no što ako tu obavezu odbijemo? Možemo predvidjeti da će to one koji odbiju diskvalificirati iz svih sfera, od traženja do zadržavanja posla, otvaranja bankovnog računa, kreditnih kartica, državnih plaćanja i slično.

Dakle, postat će izopćenici iz društva, jer elita želi da su svi “u sustavu” kojeg mogu kontrolirati i kojim mogu manipulirati. Ujedno, to je i razlog zašto se polako, ali sigurno obeshrabruje korištenje novca u cijelom svijetu. Primjerice Švedska, tamo je situacija već takva da se bankomati povlače čak i iz najviše ruralnih mjesta.

Švedska vlada podržava bankarski sustav koji neumoljivo kreće prema posve bezgotovinskom gospodarstvu pod zaključkom: “Ako morate platiti u gotovini, nešto nije u redu.” Kada se ne koristi gotovina, to znači da sve vaše gospodarske aktivnosti prolaze kroz banke gdje se mogu nadgledati, pratiti i regulirati.

Svaki put kada elita predlaže nešto za naše “dobro”, to nekako uvijek rezultira time da oni sami dobivaju više snage i kontrole. Nadajmo se da će se ljudi probuditi i vidjeti što se događa, glavne smjernice prema novom svjetskom poretku se odvijaju ispred naših očiju, no usprkos tome, o tome se premalo piše i govori. Jesmo li odustali od temljenog prava svakog čovjeka – od prava na slobodu?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexsus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)

Obojene revolucije su nastale kao odgovor na nezadovoljstvo stanovništva, koje je legitimno, ali je zloupotrebljeno u svrhe političkih interesa SAD

Svaka obojena revolucija imala je svoj korijen, uzrok, tijek i rezultate. Zajednička im je želja za krucijalnom promjenom, za ljudskim slobodama, vladavinom prava i većim mogućnostima zapošljavanja, pogotovo za mlađu generaciju.

Međutim, s rušenjem Berlinskog zida i kolapsom Varšavskog pakta otvorio se prostor istoka Europe i Bliskog istoka koji su Sjedinjene Države pokušale popuniti svojim političkim, ekonomskim i vojnim prisustvom.

To je dovelo do jačanja nestabilnosti u određenim zemljama i pomoći onim političkim snagama koje su obećavale takve promjene koje bi vodile širenju NATO-a ka istoku i približavanju ruskim granicama.

“Sve što se dešavalo u Ukrajini i na Bliskom istoku imalo je za cilj približavanje i kontrolu ruskih granica prema Zapadnoj Europi. Bojim se da je ovo što se sada događa na Bliskom istoku nastojanje da se destabilizira i sama Europa, i ta destabilizacija je inspirirana od određenih centara moći u SAD“.

Nije prejako reći da su obojene revolucije samoubojstvo država, to je zapravo prava dijagnoza.

Kada bi ljudi koji su obmanuti da uzmu učešća u masovnom aspektu obojene revolucije znali što rade, kojim ciljevima stvarno služe i što će biti posljedice njihovih lakomislenih i nepromišljenih postupaka, nikada u tome ne bi uzeli učešće, kaže on.

“Sve se radi pod plaštom jedne iluzije koja se sastoji od prividnog nastojanja da se izađe u susret aspiracijama ljudi koje su potpuno normalne – za boljim životom, za reguliranjem njihovih eventualnih nezadovoljstava nekim objektivnim uvjetima u kojima žive …”.

Sve to mogu biti legitimni povodi za nezadovoljstvo, smatra on, ali oni koji mobiliziraju to nezadovoljstvo i usmjeravaju ga u pravcu državnog samouništenja to ne rade radi širenja demokracije ili iz želje da zadovolje aspiracije ljudi, nego da ih iskoriste radi dovođenja na vlast garniture koja će služiti stranom faktoru koji je inspirira, financira i usmjerava lažni proces koji se zove obojena revolucija.

“Da biste prepoznali proces obojene revolucije, morate uvijek imati širom otvorene oči za obrazac koji se ponavlja. U Americi postoji izreka, koja je u ovom slučaju relevantna: ako se kreće kao žaba, ako krekeće kao žaba i ako liči na žabu, onda je u pitanju žaba“.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(rs.sputniknews.com/uredio:nsp)

24. ožujka se slavi kao Međunarodni dan vode. To nije samo briga mnogih ljudi trećeg svijeta, nego i građani Europe su prisiljeni braniti svoju vodoopskrbu od pohlepe “investitora” i privatizacije kakvu želi EK.

Je li voda roba, poput cipela ili automobila? Zapravo, pitka voda se u gospodarskom očištu jedva razlikuje od prodaje šljunka ili kakvog rudnog bogatstva. I u jednom i u drugom slučaju su potrebne investicije da bi se došlo do blaga pod zemljom i da bi se ono isporučilo do onih kojima je potrebno.

Zato je i Europska komisija, u općoj pošasti mjera štednje, koncem prošle godine predložila “smjernice za dodjeljivanje koncesija uslužnih djelatnosti” komuna i općina gdje se lokalna uprava zapravo tjera na “otvaranje tržišta” – drugim riječima, na privatizaciju. A to znači i na privatizaciju gradskih vodovoda.

Teško je reći da birokrati u Bruxellesu, još uvijek opčinjeni neoliberalističkim gospodarskim načelima, ne znaju dokazanu činjenicu: privatizacija vodovoda još nikada – i tu jednostavno ne postoje iznimke i zato se može ponoviti: nikada nije dovela do jeftinije i bolje vode za građane.

Voda poskupjela – četiri puta!

Privatizacija vodovoda Londona je završila – potpunim fjaskom

To će rado potvrditi i Humberto Brito iz portugalskoga gradića Pasos de Fereire. I ta komuna je “otvorila tržište” svoje vodoopskrbe i privatizirala svoj vodovod. Rezultat je, svjedoči Brito, prava katastrofa: voda je u kratko vrijeme poskupjela za 400% – i sve veći račun stiže svake godine!

I Velika Britanija je, u svojedobnoj poplavi privatizacije za vrijeme konzervativnih vlada, privatizirala i vodoopskrbu. Najveći sustav vodovoda, Thames Water koji opskrbljuje i metropolu Londona, dopao je šaka njemačkom energetskom koncernu RWE. To mu baš ne služi na čast, jer je i voda u Londonu poskupjela za gotovo 150% – i čitava priča je završila da je vodovod vraćen u javno vlasništvo. Jer makar je RWE izvlačio milijune dobiti, sustav vodovoda je postao toliko dotrajao da je već bila ugrožena i sama vodoopskrba.

Zašto onda Bruxelles ustraje na planovima privatizacije? Nema sumnje, pod maskom mjera štednje se tu provode i sasvim jasni interesi međunarodnih koncerna koji tu vide sjajnu priliku za sigurnu zaradu. Tako se i u jednom Nestle-u zalažu za privatizaciju vodovoda kako bi “građani uvidjeli vrijednost vode koju piju”.

U sustave pročišćavanja i isporuke čiste vode su plaćale generacije poreznih platiša. Tko onda ima uopće pravo prodati tu zajedničku imovinu?

Monopol ostaje monopol

Treba podsjetiti kako takvi koncerni raspolažu sredstvima koja su veća i od proračuna nekih zemalja Europske unije (RWE 53 milijarde eura prometa, Nestle 68 milijardi, Veolia 34 milijarde…) i kako je već i na razini temeljnih ekonomskih pravila takva privatizacija čista glupost i tek pohlepa pojedinih interesnih skupina. Točno je, doduše, da svaki monopol nema razloga spuštati svoje cijene, ali voda je bila i ostaje monopol, čak i kad se privatizira.

Jer, nemate u kući dvije slavine pa da birate iz koje ćete puštati vodu jer je jeftinija. Privatizacijom se ne postiže tržišno natjecanje, nego se tek jedan monopol – države ili komune, zamjenjuje drugim – nekoga koncerna ili financijskog investitora. A dok država ili komuna, već iz pristojnosti i iz straha od nezadovoljstva građana, eventualnu dobit opet ulaže u sam sustav vodoopskrbe, koncerni i privatnici dobit, već po prirodi same stvari – trpaju u svoje džepove!

Ali, i Nestle mora shvatiti kako voda nije čokolada, nego temeljna potreba – možda čak i pravo svakog čovjeka, poput zraka ili sunčevog svjetla. Zato je ova inicijativa Europske komisije izazvala pravu poplavu negodovanja i po prvi put u povijesti se dogodilo da je već ispunjena kvota peticije građana Europske unije koji su se udružili protiv privatizacije vodovoda.

Right 2 Water

Prijestolonasljednik Nizozemske je među najglasnijim protivnicima privatizacije vodovoda.

To je zapravo prilično teško: u Europi za uspjeh peticije treba sakupiti milijun potpisa iz barem sedam zemalja – ali inicijativa Right 2 Water je u samo nekoliko mjeseci sakupila gotovo milijun i tristo tisuća potpisa iz gotovo svih zemalja Europske unije! Zahtjevi ove građanske inicijative su veoma jednostavni: uvjereni su da je voda temeljno ljudsko pravo i traži se od Europske unije da svi građani uživaju u blagodatima čiste vode. Zahtijeva se da voda i vodoopskrba ne postanu predmet trgovine i tržišta i da to bude isključeno iz liberalizacije.

Takve zahtjeve ne podržava samo stotine tisuća građana, nego i brojni pripadnici javnog života, estrade – pa i europskog plemstva, poput nizozemskog prijestolonasljednika Willema-Alexandera koji je među najglasnijim zagovornicima temeljnog prava na vodu. Takva bura nezadovoljstva ipak je dospjela i do ušiju birokrata u Bruxellesu, pa je tako i povjerenik za financijska tržišta Michael Barnier objavio kako je prijedlog promijenjen. Tako bi od privatizacije “mogle biti” izuzete vodoopskrbe koje 80% svojih voda nude samo jednom gradu i 20% njegovoj okolici.

Mogla bi doći vremena kad ćemo biti prisiljeni na neka jeftinija rješenja nego kadu napuniti dragocjenom vodom.

Bruxelles jednostavno – laže!

Problem jest – kako otkriva njemački televizijski magazin Monitor – taj ustupak Bruxellesa je tek bacanje prašine u oči građana Europe. Tako i zastupnica Europskog parlamenta, Heide Rühle upozorava kako se i ta “promjena” u osnovi uopće ne razlikuje od smjernica kojima se teži i Europska komisija i dalje uporno zagovara privatizaciju usluga opskrbe vodom.

Čini se zato itekako potrebnim podržati građansku inicijativu Right 2 Water koja do konca roka, ovog rujna, želi sakupiti dva milijuna potpisa. Građani Hrvatske to još ne mogu učiniti – skupljaju se potpisi samo građana Europske unije.

Ali, nakon 1. srpnja, oni koji ne žele skuplju i lošiju vodu, možda bi mogli nova prava i obveze kao građana Europske unije proslaviti i posjetom web-stranici te inicijative za vodu koja se neće tretirati kao da je šampanjac.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(dw.de,youtube.com/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Crveno bijela ‘šahovnica’ koja uz grb u gornjem lijevom kutu zapravo dominira zastavom, predstavlja rodni grad 83-godišnjeg Theodor Meron-a koji je inače državljanin SAD-a, a od 2011. predsjednik Međunarodnog suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i predsjedavajući Žalbenog vijeća Suda za Ruandu.

Nema ništa neobičnog u tom što na zastavi Kalisza, jednog od najstarijih poljskih gradova, dominiraju boje poljske zastave – crvena i bijela. Međutim, kada se uzme u obzir da je u tome gradu rođen Theodor Meron  kojeg će Hrvati pamtiti po oslobođenju naših generala, a crvena i bijela boja se skladno rasporede u polju šahovnice, vizualni identitet tog grada dobiva zanimljivu konotaciju.

‘Crveno bijela ‘šahovnica’ koja uz grb u gornjem lijevom kutu zapravo dominira zastavom, predstavlja rodni grad 83-godišnjeg Theodora Merona koji je inače državljanin SAD-a, a od 2011 predsjednik Međunarodnog suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i predsjedavajući Žalbenog vijeća Suda za Ruandu.

Autor je mnogih knjiga vezanih uz međunarodno pravo, školovao se na Židovskom sveučilištu, Harvard Law School i Sveučilištu Cambridge. Po pripadnosti narodu je Židov, u ranoj mladosti bio je u nacističkim koncentracijskim logorima.

ŠAHOVNICA GRADA KALISZA (Poljska)

O dojmu koji ostavlja susret s tim ‘simpatičnim mudracem’ govorila je i Vesna Škare Ožbolt koja je kao ministrica pravosuđa i više puta pokucala na vrata sucu iz Poljske. U nekoliko razgovora sa sucem Meronom kao predsjednikom Haškog suda Škare – Ožbolt doživjela ga je kao silno zanimljivog i simpatičnog čovjeka iz kojeg pršti ogromna životna mudrost. S jedne strane je bio pristupačan i dobronamjeran, ali bivša ministrica pravosuđa dobro je upoznala i njegovu drugu profesionalnu stranu koju opisuje beskompromisnom.

Škare-Ožbolt se prisjeća kako je dobro poznavao stanje u Hrvatskoj za rata i kasnije, ali i kako ga je njezino izlaganje zanimalo u detalje te je postavljao jako puno pitanja o Vukovaru.

‘To se više nikada ne smije ponoviti’, komentirao je jednom prilikom agresiju na grad koji obilježava 21. godišnjicu stradanja u Domovinskom ratu.

Jedino sam mogla razaznati da voli razgovarati sa mnom. S Carlom del Ponte bio je dogovor da naši generali Čermak i Markač dođu u Haag, daju izjave i vrate se u Hrvatsku. No ona je dogovor bila prekršila pa ih nije puštala. Tada sam dva puta direktno otišla na vrata Meronu. Rekla sam kako Del Ponte krši dogovor i da ću mu dolaziti dok generale ne pusti. Tada se našalio rekavši: ‘Vi stvarno ne popuštate, pa nećete valjda te prijetnje provesti u djelo’. Ubrzo su Markač i Čermak bili doma -  prisjeća Škare Ožbolt jedne zgode.

Theodora Merona sjećat će se i hrvatski građani u čemu će im možda i pomoći i zanimljivi vizualni identitet njegovog rodnog grada.

Tko je zapravo Theodor Meron?

Taj 83-godišnji poljski Židov, rođen u Poljskoj (Kalisz), kao dječak preživio je nacističke logore, da bi potom živio u Izraelu. Kasnih šezdesetih bio je savjetnik izraelskog ministarstva vanjskih poslova, a iz Izraela je 1978. otišao u Ameriku, čiji je državljanin od 1984. godine.

Usavršavao se na sveučilištima u Jeruzalemu, Harvardu i Cambridgeu, a od 1977. profesor je međunarodnog prava u Ženevi, New Yorku… U Clintonovo vrijeme bio je savjetnik američke administracije za međunarodno pravo. Od 2009. je član američke Akademije umjetnosti i znanosti.

Ljubitelj je Shakespearea, član je istoimenog instituta, te autor knjiga o ratu i viteštvu u njegovim djelima. Meron je dobitnik brojnih nagrada međunarodnih pravnih tijela, a francuska vlada ga je 2007. odlikovala ordenom Legije časti. Nema nikakve dvojbe da će i u Hrvatskoj dobiti adekvatno priznanje za pravednost.

U Haagu je od 2001., a predsjednik je i žalbenog vijeća suda za Ruandu, te je odnedavno i predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove koji će nastaviti rad nakon gašenja ad hoc sudova.

Haški sud je inače financiran od strane fondova George Soros-a. Znači da je Soros i jedan od “vlasnika” Tribunala u Haag-u, što je zapravo i čudno za tako neovisnu instituciju.

Meron je član Rotschild-ovog Savjeta za inozemne odnose

Theodor Meron je također član Savjeta (Vijeća) za inozemne odnose (CFR - Council on Foreign Relations), jedne od najpoznatije organizacije moćnika koja je sudjelovala i u osnivanju Ujedinjenih Naroda. (slika gore)

Savjet za inozemne odnose (engl. Council on Foreing Relations – CFR) je nezavisna i nestranačka inozemna politička organizacija, koja je osnovana u 68. ulici u New York-u 29. lipanja 1921. godine. Ova organizacija broji oko 2.000 članova koji pripadaju najelitnijim krugovima vlasti, poduzetništva, financija, komunikacija i univerziteta u Sjedinjenim Država.

Među osnivačima su se nalazili mnogi koji su, poslije Prvog svetskog rata, učestvovali u potpisivanju Versajskog ugovora: pukovnik Eduard Mendel House, Walter Lippmann, John Foster Dulles, Allen Dallas i Christian Herter.

Osnivanje Savjeta za inozemne odnose finansijski su pomogli John Pierpont Morgan, John Rockefeller, Bernard Baruch, Paul Warburg, Otto Kahn i Jacob Shiff.

Osnivači Savjeta za inozemne odnose učestvovali su u donošenju Povelje Lige Naroda (Walter Lippmann, Allen Dallas i Christian Herter). Savjet za inozemne odnose je sa svojim članstvom bio zastupljen i prilikom osnivanja organizacije Ujedinjenih naroda 1945. godine u američkoj delegaciji bilo je 47 članova Savjeta, uključujući Eduard Stetius-a, tadašnjeg državnog sekretara, i John Foster Dulles, Nelson Rockefeller, Adlai Stevenson i prvog predsjedavajućeg Ujedinjenih naroda, Alger Hiss.
 

 
 Zaključak: Sudac Meron je čovjek sa planom. Njegova oslobađajuća presuda je još jedna zagonetka za teoretičare zavjere, ne nužno pozitivna ili negativna, već možda nit vodilja ili dio scenarija koji se polagano pokušava provesti.
 
 
izvor: agramerzeitung.com, vecernji.hr, jutarnji.hr,24sata.hr, dnevno.hr, wikipedia.com, youtube.com /uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11574"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]