Mi smo robovi sistema zato što su naši umovi kontrolirani. Promatramo svijet na način koji nam je nametnut. Država i pravni sistem najvidljiviji su manipulatori, kaže Dražen Kasalo

Dražen Kasalo iz Stobreča jedan je od nekolicine ljudi u Hrvatskoj koji sebe nazivaju »živim čovjekom«, a ne osobom, zbog čega su prekinuli sve veze s državom koju smatraju izmišljenom, fiktivnom, tvorevinom.

Štoviše, državi je Kasalo poslao »Objavu o nepostojanju osobe«, čime se, ističe, od nje u potpunosti odvojio i sad živi slobodno. Kasalo je u tome bio prvi, a zasad ga je slijedilo desetak drugih »živih ljudi«. Uskoro bi se taj broj, najavljuje Kasalo, mogao znatno povećati.

Prva konvencija živog čovjeka održana je na Krku, uz sudjelovanje stotinjak ljudi, a dogovoreno je da će do sljedeće konvencije, koju planiraju najesen, »ispeglati« dokument kojim će osnovati svoje društvo. Svi koji pristupe tom društvu ujedno će se smatrati ispisanim iz države Republike Hrvatske te neće, objašnjava Kasalo, trebati pisati posebnu objavu kao što je to on činio.

Okupljeni u Udrugu Čovjek, osnovali su svoj Arbitražni sud. Na taj način, napominje Kasalo, pokušali su se suprotstaviti samovolji i agentima sistema koji, kažu, ne razumiju ovu priču, već djeluju kako su navikli, po jednoj šabloni.

Sve svoje poslovne odnose, pa i one s državom Republika Hrvatska, rješavaju pravorijecima Arbitražnog suda.

– Arbitražni sud Udruge Čovjek nedavno je priznao i Općinski sud u Splitu. Uspješno smo proveli jednu ovrhu temeljem pravorijeka Arbitražnog suda. Dobili smo rješenje Općinskog suda u Splitu, koji je priznao da je Arbitražni sud nadležan i da se njegov pravorijek može potvrditi kao ovršna isprava, iako naš Arbitražni sud ne donosi pravorijeke po postulatima ustavnopravnog poretka i zakona, već pravičnosti i prirodnog prava – kaže Kasalo.

Znanje i iskustvo

Kako mu je ideja o »ispisu« iz države pale napamet i zbog čega se na to odlučio prije, sad već četiri godine?

– Ideja je došla postupno, kao i drugima. Nikome od nas nije odmah palo na pamet da bi se trebalo odvajati od države. Smatrali smo da se rješenje može dobiti kroz sustav i da djelovanjem kroz sustav možemo potvrditi svoju slobodu. Shvatili smo ubrzo da sistem kao takav nema pravi lijek. Dok god si u sistemu, rob si sistema i podložan njegovim pravilima. Nemoguće je na taj način pronaći alat po kojem bi se mogao osloboditi države kao tutora, nadzornika i kontrolora, objašnjava Dražen Kasalo.

Shvatio je, dodaje, da je ustavnopravni poredak samo dio univerzalnog pravnog poretka, a da je prirodno pravo dominantno nadređeno ostalim pravima.

– Uzeo sam u obzir duhovne postulate i rekao: ja nisam fiktivna osoba podložna sistemu, nego živi čovjek. Ideja se rodila kad smo spojili duhovne i psihološke postulate sa znanjem i iskustvom koje imamo. Kad smo sve to »ubacili« u pravni sistem, dobili smo šokantne rezultate: pokazalo se da su duhovni postulati nadležni ostalima. Gledajući iz te duhovne perspektive stvari postaju jasne i čiste. Nikakav problem tada nije proglasiti se živim čovjekom i reći: nisam dio sistema – rekao je Kasalo.

Slobodan čovjek

Neke statistike govore da u pokretu živog čovjeka u svijetu, postoji desetke tisuća ljudi poput Kasala koji su na sličan način odlučili izaći iz sistema. Međutim, Kasalo ističe da je način na koji su živi ljudi u Hrvatskoj odlučili to napraviti jedinstveno u svijetu.

– Ljudi koji u zapadnom svijetu misle isto kao i mi, uobičajeno se pozivaju na običajno pravo, koje imaju u svojoj pravnoj povijesti. Pozivaju se na Magnu Cartu i kažu – ja sam free man, slobodan čovjek. Europljani s kontinenta, podložni civilnom pravu, pozivaju se na UN ili traže rupe u zakonu, pozivaju se na prirodno pravo. U ovom našem, hrvatskom slučaju izlaska iz sistema, mi smo jasno rekli da je osnovni postulat čovjeka život, postojanje i stvarnost. Ono što u svojoj biti jest. Samim time ne tražimo potvrdu, sistemski alat niti garanciju nekoga ili nečega što će nam garantirati slobodu. To jednostavno nije u skladu s prirodnim pravom, jer onaj koji garantira je vlasnik tvoje slobode. Čovjek ne može tražiti da netko garantira njegovu slobodu. Mi jednostavno izlazimo iz sistema i kažemo: mi smo slobodni – kaže Kasalo.

Hrvatski model

U tu svrhu on i njegovi istomišljenici namjeravaju izraditi dokument koji će govoriti o njihovoj slobodi, a trebao bi postati, objašnjava, neosporna pravna činjenica u pravnom sistemu.

– Na prvoj osnivačkoj konvenciji na Krku razgovarali smo o tome kako bi društvo trebalo izgledati i što bi se trebalo postići. Društvo nema drugog smisla doli toga da olakša ljudima kako će sami institucionalno urediti svoj pravni i slobodarski odnos. Dogovorili smo se da ćemo na svojoj sljedećoj konvenciji najesen na glasovanje staviti dokument, koji će biti poslan svim relevantnim institucijama u svijetu od Zagreba, preko Washingtona, Londona, Vatikana, Bruxellesa nadalje. Kad te institucije ne odgovore na dopis, a u pravilu ne odgovaraju, sve što smo rekli o svojoj slobodi postaje pravna činjenica i u tom sistemu iz kojeg izlazimo – kaže Kasalo.

Zainteresiranih na takvo što, dodaje, na području Hrvatske i bivše Jugoslavije ima na tisuće.

– Pojedinci nas doživljavaju kao fanatike i anarhiste, ali u onom momentu kad se pokaže da ta priča drži vodu i da je normalna, kad istina izađe na vidjelo, imam osjećaj da će naše društvo kroz nekoliko godina brojiti članove u stotinama tisuća. Stalno se javljaju novi ljudi zainteresirani za ovu inicijativu, iz Slovenije, Srbije, Austrije, Italije. Pojedinci iz SAD-a najavili su da će doći na sljedeću konvenciju. Namjera nam je širiti ova znanja u svim pravcima. Masovnost je najbitnija za širenje svijesti i utjelovljenje »sindroma stotog majmuna«. Sve počiva na tome koliko ljudi u nešto vjeruje. Ovakav koncept najbliži je pravoj istini i vjerujemo da će u dogledno vrijeme privući sebi najveći broj ljudi, najavljuje Kasalo.

I osobnu, i vozačku

Kako zasad Kasalo praktično živi, nakon što je poslao svoju objavu o nepostojanju čovjeka? Njemu osobno, kaže, ništa posebno se ne događa. I dalje ima svoju osobnu kartu, pa i vozačku dozvolu, koristi ih jednako kao i prije.

– Korištenje tih papira ne znači ništa u biti. Nekako mislim da još nije došlo ni vrijeme da ih prestanem koristiti, u psihološkom smislu ništa nije dobro naprasno prekidati. Dosta ljudi ulazilo je u interakcije s državom naglo, odbacujući sve dokumente. Upadali su u probleme s državom i policijom, ovršili bi im račune, oduzimali aute… Ubrzo smo shvatili da naša Objava sistemu ne znači ništa. Nijedna institucija ne šljivi te pet posto. Imaš Objavu, koja je pravni dokument, ali oni kažu mene to ne zanima, u Ustavu to ne piše. Svako daljnje djelovanje na taj način bilo bi udaranje glavom u zid, objašnjava.

Daljnje korake u tom smislu planiraju najesen, kad bi prihvaćanjem krovnog dokumenta njihovo društo trebalo zaživjeti.

– Čim ljudi postanu članovi društva, bit će slobodni. Automatizmom i u pravnom smislu postaju slobodni. Društvo će izdavati dokumente koji će im to priznati, neće morati svatko pisati svoju objavu, kao što smo mi to činili. Postepeno, u potpunosti ćemo izaći iz sistema kao takvog. Sistem će se onda morati prilagođavati novonastaloj situaciji, neće moći dalje funkcionirati na lažnim principima, rekao je Kasalo.

Svatko tko na taj način izađe iz sistema, kaže, morat će biti svjestan da je odgovoran sam za sebe. Dobit će, dodaje, pomoć i savjet, ali odgovorni su za svoje živote i za sve što u životu rade. O nikome tad ne ovise.

– Konačno će se stvoriti društvo koje nije ograničene odgovornosti, nego potpune odgovornosti. Ljudi moraju biti svjesni da neće moći koristiti medicinske i školske usluge, koje su danas besplatne, ali sve ostale usluge imaš pravo koristiti, kad ih platiš koliko koštaju. Onaj kojemu trebaju zdravstvene ili školske usluge, morat će ostati u sistemu. Ali, svi ostali kojima te usluge ne trebaju, mogu izaći iz sistema. Svatko ima svoj izbor i mi im taj izbor dajemo – kaže Kasalo.

No, što će onaj koji izađe iz sistema pa ostane bolestan, a nema zdravstveno osiguranje jer se toga, izlaskom iz sistema, odrekao? Kako da plati visoke račune za svoje liječenje?

Kliker razuma

– Tko je bolestan, što da radi!? Da ode u bolnicu, treba mu za to hrpa para, bolje da umre, je li? To je toliko daleko od istine… Kad je čovjek bolestan, treba preuzeti sam odgovornost za sebe. Postoji homeopatska, kineska, ajurvedska medicina, ali u našim glavama uspostavljena je kontrola, da te jedino bolnica, takva kakva je, može izliječiti. Po meni, rezultati su porazni, naša institucionalna lječilišta imaju vrlo slabe rezultate, iako imaju monopol na liječenje ljudi. Sloboda se sastoji u tome da izbacimo stare ideje iz glave i prihvatimo nove koje smo provukli kroz naš kliker razuma. Kad prihvaćamo nametnuto bez da provjeravamo kroz svoje iskustvo, intelekt, um, nećemo biti slobodni. Inače živimo tuđe ideje, a jedna od tih ideja je da ne možeš biti zdrav dok ne odeš u bolnicu – kaže.

O svemu tome, pa i više, piše u svojoj samoizdanoj knjizi »Kontrola uma u pravnom sistemu«, svojevrsnom proširenom nastavku njegove knjige »Strava u ulici prava«. U knjizi govori o kontroli uma od države, banaka i Crkve, koji su po njemu najmoćniji manipulatori, a ujedno žele posjedovati sve što je čovjek vlastitim radom stekao i naslijedio.

– Prvi moment u oslobođenju je saznanje da si zarobljen, detektiranje problema. Mi smo robovi sistema zato što su naši umovi kontrolirani. Promatramo svijet na način koji nam je nametnut. Država i pravni sistem najvidljiviji su manipulatori. Uvijek govorimo da živimo u Hrvatskoj, a to je netočno, jer u svojoj biti ne postoji. Hrvatska postoji samo kao administrativna cjelina, a to je cjelina koja je izmišljena. Kad pogledaš van, vidiš livadu, more, kuće, nigdje ne vidiš državu kao instituciju. Ako ne postoji kao takva, zašto ulazimo u ikakve interakcije s državom i doživljavamo je kao stvarnu? Stalno se bavimo papirima, dozvolama, novcima, državnim i pravnim poslovima, a to je sve u svojoj biti fikcija. Ni sebe ne doživljavamo kao stvarnog čovjeka, već kao osobu, što je nešto vezano uz određeni identitet i ideju. Kad ta ideja nestane, nestane i ta osoba. Čovjek ne može nestati, on je nešto što je svjesno i ima duh. Poanta je da mi shvatimo da smo umno kontrolirani i kako to izbjeći. Samim činom izlaska iz tog sistema kontrole, tog fiktivnog svijeta, shvatimo da smo slobodni, kaže.
 

 
(novilist.hr)

Situacija na terenu u mnogim gradovima u Njemačkoj mnogo je više nego duboko uznemirujuća, odnosno dramatična, pišu njemački mediji koji su javnosti pružili video koji donosi prikaz kaosa u njemačkim prihvatilištima

Stotine, tisuće imigranata kao u logorima nemaju mjesta ni za što drugo osim za nasilje koje svakim danom sve više buja. Njemačka je očajna, a njemački su političari izvan sebe jer baš nitko nije bio spreman za kaos koji je prema Orbanovim riječima uzrokovao George Soros.

Za ovo stanje Europe koje izgleda posve nečovječno i apsolutno neusklađeno s naprednom zapadnjačkom politikom 21. stoljeća itekako postoje krivci koji su sve ovo osmislili i zanimljivo je, zapakirali Angeli Merkel koja nije mogla ni sanjati da će cijeli kontinent u istom trenutku nahrliti u njezinu zemlju! Zanimljivo je također da je Merkel napadnuta sa svih strana nakon što je odbila ući u rat s Rusijom.

Vrh njemačkih obavještajnih krugova (BND), Savezna policija i Službe za zaštitu ustavnog poretka Njemačke pustili su u javnost preko njemačkog lista Welt am Sonntag pismo u kojem izražavaju zgranutost politikom gospođe Merkel i upozoravaju građane od kolapsa pravnog sustava u državi uzrokovanog njezinom politikom dobrodošlice prema imigrantima.

U tom pismu otvoreno prokazuju spregu političke elite i masmedija u rušenju ustavnog poretka zemlje kroz nekontroliranu najezdu izbjeglica, u kojoj je narod je prepušten pravnoj stihiji i potpunoj izdaji.

Pogledajte video…

Sve bi to bilo u redu da sam BND nije duboko upleten u skandal špijuniranja ureda Merkel od strane SAD-a. Predbacuje joj se da je upravo BND omogućio taj špijunski skandal i da je, ne samo poslovno ( na nadogradnji satelita i drugih špijunsko ­ tehničkih čuda npr.) usko vezana uz rad CIA-e.

Kad se to sve uzme u obzir, zapomaganje njemačke policije za pomoć o kojem se na veliko piše postaje manje vjerodostojno. To sve više sliči sinkroniziranom ratu tajnih službi, policije i same političke elite u njenoj vlastitoj stranci CDU protiv još uvijek najmoćnije žene u Europi.

Sve uz obilatu pomoć Soroševih nevladinih udruga i engleske politike koja je Turskoj obećala skori ulazak u EU. Kao što je nekad uz obilnu pomoć venecijanske novčane elite podupirala turska osvajanja Europe i razgradnju katoličke Europe.

Sve oči Europe uprte su u gospođu Merkel. Ona na svojim leđima ne nosi samo teret sadašnjosti nego i prošlosti. Zna što bi značila žica oko Njemačke i kako bi Njemačka odmah bila prokazana kao nova nacistička sila. Ostaje joj pouzdanje u vlastite snage! Wir schaffen es! To ćemo prevladati! ­Ono što su na tisuće Nijemaca uspjeli nakon poraza II. svjetskoga rata (na ruševinama izgraditi najmoćniju zemlju Europe), Engleska Njemačkoj nije ni danas oprostila!

Sile moći u njezinoj vlastitoj stranci preklopile su se silama izvan koje žele zlo njihovoj zemlji. Bavarski šef CSU­-a šalje svako malo ultimatum Merkel i ­ rado bi zasjeo na njezin stolac kao i ministar financija Schaubele koji mu daje podršku. Znakovito je da je jedina osoba kojoj je Merkel vjerovala i koja ima karizmu preuzeti vodstvo Njemačke nakon njezinog odlaska, ministrica obrane Ursula von der Layen, takoreći preko noći bila izbačena iz igre.

Izbio je skandal u svezi plagijata njezine diplome na jednom američkom sveučilištu. Sve se to događalo u isto vrijeme; afera s Volkswagenom, plagijat ministrice obrane i neviđena navala izbjeglica koje joj je slala Hrvatska i Srbija nakon propasti pregovora sa Srbijom (a ne nakon Orbanove žice kako žele insinuirati naši mediji). Ovime postaje vidljivo da svjetske sile u ovom trenutku rade na rušenju Europe preko Njemačke, sa svih strana.
 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Iako kršćansko učenje smatra da iznosi istinu i jedinu istinu, ipak ne misli da se istina koju propovijeda smije nametati silom.

Sila se smije koristiti samo kao odgovor na učinjenu nepravdu i samo na jednak način. Stari zavjet to izražava stavom “oko za oko, zub za zub”, a Novi zavjet u ovozemaljskom životu ide do krajnjih granica i zahtjeva praštanje, premještajući uspostavljanje jednakosti, pa dakle i kažnjavanje u onostranost – poslije života i prepuštajući suđenje Bogu. Zadržava se zahtjev za pravdom, koja se uvijek temelji na jednakosti, ali se uspostavljanje pravde prepušta Bogu.

Jednakost iskazana moralnim načelom, koje zahtjeva da postupamo dobro, također je kroz povijest široko prihvaćena, glasi: “čini drugome ono što bi volio da on čini tebi, odnosno ne čini drugome ono što ne bi volio da on čini tebi”. Dakle jednakost se javlja i u ideji pravde – da bi omogućila razmjenu i raspodjelu (funkcioniranje društva) i u osnovnom moralnom načelu – da bi osigurala umjerenost u postupanju pojedinaca.

Važno je primijetiti da nigdje ne stoji “dva oka za moje oko”, zbog toga da bismo razumjeli da su “sto za jednoga” (pravilo koje je Hitler u Jugoslaviji primjenjivao), Vijetnam, Irak, Iran, Sirija. i slični primjeri – čist paganizam.

Dakle, oni koji se dnevno pozivaju na to da su najbolji kršćani tek su na razini poganstva, zato što oni nesrazmjer i odmazdu uspostavljaju kao mjerilo svojih postupaka.

Ideja o “moralnoj nadmoći”, koja je danas vladajuća matrica zapadnog svijeta, naročito SAD, ali naravno i EU (oni za sebe tvrde da su branitelji slobode, demokracije, ljudskih prava, modernosti, prosperiteta itd..) U sebi, kao svoju suštinu, nosi prešutno ukidanje Drugog. Naime, ako sam ja moralno nadmoćan i koristim sva sredstva prisile, uključujući i silu, da bi svi drugi prihvatili moj stav, onda ja time suštinski ukidam pojam Drugog.

Taj Drugi će ili postati isto što i ja ili će biti uništen. Pozicija moralne nadmoći uopće ne vidi Drugog kao stvarnu posebnost, nego samo kao objekt-prepreku, koja se ima slomiti: bilo tako što će napustiti svoju suštinu i prihvatiti njene stavove ili tako što će nestati.

UKIDANJE JEDNAKOSTI

Pored toga što u samom pojmu ukida Drugog kao subjekt, “moralna nadmoć” u sebi isključuje bilo kakvu jednakost, srazmjeru, u postupanju. Zbog toga satiranje milijuna ljudi, za one koji provode politiku zasnovanu na pretpostavci o moralnoj nadmoći, ne proizvodi bilo kakav unutrašnji sukob.

Pošto, po samoj definiciji, drugi mora nestati, onda je samo pitanje učinkovitosti – kako se to uradi uz najmanji utrošak resursa, prije svega para. Vidjeti drugog kao objekt je suština robovlasništva – kako samo ime kaže, čovjek se svede na predmet-robu. I jedino preostalo pitanje jest čija je roba.

Tako se od navodnog zalaganja za individuu, s lakoćom i u cjelini ukida individua, sloboda zamjenjuje modernim ropstvom, a pravda interesom male grupe ljudi.

Zapad nema nikakve veze s kršćanskim vrijednostima

Moralna nadmoć koju Zapad zagovara zakonito se svodi na pitanje kontrole teritorija i ljudi, odnosno velike riječi o demokraciji i ljudskim pravima svode se na novac.

Rečeno ćemo učiniti još jasnijim kada, ovome nasuprot, stavimo samo neka temeljna kršćanska učenja: da se istina širi ljubavlju, dobrotom, strogim pravilima koje vjernik dnevno mora primjenjivati, a koji u najvećoj mjeri sputavaju svaku gordost. Slobodna volja Drugoga je temelj na kome se vjera temelji, a sam kršćanin je dovijeka nesavršen.

On do kraja života (a duša po svoj prilici i nakon smrti) teži vlastitom idealu – da se ugleda na Tvorca i u tom konceptu je svaka nadmoć isključena. Tako ponovo dolazimo do jasnog uvida da danas Zapad nema nikakve veze s kršćanskim vrijednostima. To se dodatno pokazuje kada se podsjetimo učenja u Novom zavjetu da, “tamo gdje nam je blago, tamo nam je srce”.

Ako nam je blago ljubav, dobrota, istina, pravda, suosjećanje, poštenje, vrednoća itd.. – Onda smo u skladu s kršćanstvom (neovisno od toga da li smo vjernici ili nismo), a, ako nam je blago novac – onda smo u skladu sa suvremenom zapadnom civilizacijom.

Za odgovor kako je u novijoj povijesti došlo do ovoga, sasvim dobro će nam poslužiti marksistički pristup. Ne slažem se s prevladavajućim mišljenjem koje se zastupa kod naših inače ispravno kritički nastrojenih intelektualaca da se promjenom doktrine proizvode štetne posljedice. Sasvim suprotno. Kada je SAD krajem 19. stoljeća želio osigurati širenje svoje ekonomske interesne sfere na Srednju i Južnu Ameriku, onda je to obrazlagano “doktrinom o nacionalnom interesu” jer je to bio dovoljan okvir za regionalnu eksploataciju.

Međutim, kada je krupni kapital u Prvom svjetskom ratu video neviđenu šansu za bogaćenjem i širenjem svojih interesa na cijeli svijet i zbog toga inzistirao da Amerika uđe u rat, građani to nisu htjeli prihvatiti zato što nisu u tome vidjeli “nacionalni interes”. Iz te potrebe da se preokrene mišljenje Amerikanaca kako bi SAD ušao u rat stvorena je doktrina o “moralnoj nadmoći”. Nije se tražio ulazak u rat zbog interesa, nego zbog prometejskog širenja plamena slobode.

PROTIV KRŠĆANSTVA

Bez mnogo nepotrebnog objašnjavanja, važno je uočiti da je Hitler samo preuzeo od SAD već gotovo rješenje i preformulirao ga u učenje o “nadčovjeku”, dok je Goebbels isto uradio sa već gotovim tehnikama kontroliranja masa.

Vladajuća piramida zapadne civilizacije, zasnovana i prožeta samo novcem, sama po sebi mora odustati od “nacionalnog interesa” pošto je i to neki okvir, neko ograničenje. Novoj eliti je neprihvatljivo voditi računa ne samo o drugim ljudima i nacijama nego i o društvu SAD-a. Prosto zato što se ti interesi kose sa interesima enormnog bogaćenja malog broja ljudi. Oni jednako gaze vlastiti narod kao i druge. Jedina razlika je u tome što ih ne bombardiraju (za sada), ali ih ubijaju šaljući ih u vojne misije po svijetu i masovno ih šalju u zatvore unutar SAD-a.

Moralna nadmoć kao životni stav i politička doktrina su ne samo suprotstavljeni kršćanskom učenju (ističemo to zato što se oni predstavljaju kao kršćani, a isto osuđuju i sve druge monoteističke religije, pa i politeističke u kojima je ipak jedan od bogova vrhovni bog) nego i samoj ideji pravde. Suština ideje pravde jeste jednakost osigurana silom, ili još preciznije – državom.

Cijeli vrlo složeni problem o tome što bi to bilo “jednako” koji nismo do danas teorijski riješili, ali bez koga nema dobro uređenog društva ni toliko željene sreće pojedinca, u konceptu moralne nadmoći se “rješava” tako što se napušta ideja jednakosti i prosto od nekadašnje pravde koristi se samo gola sila.

Zbog toga je zapadni svijet, zasnovan na ukidanju individualnosti, slobode i pravde, preplavljen lažima. Istinit uvid bi pokazao njegovu neodrživost, i oni ne mogu drugo nego da lažu. Taj sustav je duboko pogrešan čak i onda kada je uspješan. Zato se u tom sustavu i uzdiže uspješnost kao vrhovno mjerilo koje je s one strane dobra i zla.

Ukazujem na to da su prigovori o “brutalnoj sili izvan svakog poimanja prava”, “primjeni dvostrukih standarda (hoće se reći nejadnako postupanje u jednakim stvarima)” i sl.. samo opisivanje stanja, koje je nužna posljedica zaštite interesa najkrupnijeg kapitala i doktrine o moralnoj nadmoći kao njenom sublimiranom izrazu. Problem je međutim u samom korijenu sustava, a ne u njegovim pojavnim oblicima. Od tuda je popravak nemoguć. Jedino rješenje je korjenita promjena.

SMISAO PRIČE O DVOSTRUKIM STANDARDIMA

Ako se o dvostrukim standardima piše i govori s ciljem da se ilustrira nepopravljivosti sustava, onda je to meni načelno prihvatljivo. Bojim da svaki takav diskurs (razmatranje dvostrukih standarda) u sebi krije implicitnu tezu da bi sustav mogao biti bolji, što je neistinito i zato treba biti vrlo oprezan u toj vrsti argumentacije.

Kada govorim o zapadnom svijetu, onda govorim samo o onom njegovom dijelu koji želi vladati svijetom. Taj zapadni svijet se bez ostatka danas svodi na novac, golu silu i laž. Da bismo uspostavili jednakost kao bitan atribut pravde, moramo imati sposobnu državu. Jednako postupanje u jednakim okolnostima zahtjeva neku metodologiju koja nam propisuje što su to “jednake okolnosti”, a odatle i što je jednako primjereno postupanje.

U prikaza boginje pravde taj propisani model prikazan je kao balans. Plastično rečeno, sva naša muka definiranja pojma pravde sastoji se u tome da odredimo što bi to bio “balans” u stvarnim društvenim odnosima. Boginji je mjerilo dano već kao gotovo. Danas smo lišeni zabluda da tržište samo u važnim funkcijama razmjene dobara i usluga daje odgovor na to zašto nešto što se prodaje vrijedi baš toliko novca.

Također pouzdano znamo da se ne smije zanemariti tržište, ali se mora složenim sustavima izvršiti korekcija nužnih devijacija koje tržište sobom nosi da bismo uopće mogli procjenjujemo šta je to “jednako”. A tu korekciju može ostvariti samo država. U drugom dijelu sadržine pojma jednakosti nitko osim nas samih organiziranih kao društvo i državu kao najsloženijim izrazom jednog društva neće na dobar način odrediti razmjernu podjelu društvenog bogatstva i kazni (distributivni element jednakosti).

Pravda u sebi sadrži vaganje samo važnih društvenih odnosa. Otuda je božica pravde prikazana s mačem u ruci. Mač simbolizira državu (silu), ali i važnost onoga što se “stavlja na vagu” pravde.

Ono što nisu društveni odnosi nije predmet pravde (ako ja sebi oduzmem život, to nije predmet pravednog i nepravednog, ali, ako drugome oduzmem život, jeste), kao i čitav niz odnosa koji nemaju veću društvenu važnost (kad djeca igraju pikule, pa neko od njih krši pravila, to nije predmet pravde, ali ako to isto rade na burzi, onda jeste).

Od tuda primjeri u literaturi koji se navode u pogledu frule i tri djevojčice i nemogućnosti temeljiti argumentaciju kojom bismo frulu dodijelili jednoj od njih nisu dobri primjeri – pravda se ne bavi takvim pitanjima.

Obično se misli da je loše pravo ono koje nije pravično. To je pogrešno. Sama pravda je nepravična. Svako definiranje pojma pravde, koje pretendira na to da je sveobuhvatno, je toliko formalno da nam ništa ne govori o tome što je suština te jednakosti. Uobičajeno je da se pravednim smatra jednako postupanje u jednakim okolnostima, ali time isti problem samo premještamo na pitanje “što su to jednake okolnosti” i opet smo na početku.

PRAVDA NIKAD NIJE PRAVIČNA

Dakle, pravda koja nam ne govori ništa o stvarnom odnosu, koja je čist pojam, može biti shvaćena kao ujedno pravična. Ali pravda u stvarnim društvenim odnosima, pravda kojoj se daje sadržina, je nužno nepravična. Ovo zbog toga što je zahtjev za jednakošću istovremeno i neuhvatljivo složen i nužan biti točno određen.

Zbog te apstraktnosti na jednoj strani i potrebe da omogući najskladnije moguće funkcioniranje društva, primjena pravde (djelatna pravda) kao propis, a onda dosljedno i kao primjena propisa, je uvijek u izvjesnoj mjeri nasilje nad pojedinačnim slučajem. I ponekad je primjena propisa do te mjere na štetu nekog pojedinca, da je takvo postupanje nepravično, ali pravedno. Sam dakle pojam pravde je dijalektičan. Odnosno, pravda je nužno ponekad nepravična.

Otuda se zadovoljenju pravičnosti po pravilu ne smije izlaziti u susret, osim sasvim iznimno, i to samo u mjeri u kojoj se ne bi urušio cijeli koncept pravde na kome je društvo izgrađeno.

Pravni sustav koji je suprotan pravdi prosto je loš pravni sustav. Dobar pravni sustav nužno je pravedan. Jasno treba reći da nema ovozemaljsko prirodno pravo. Svi pokušaji da se pravni sustavi koji bitno odstupaju od pravde proglase nepravom, u sebi nose više opasnosti za pravdu i slobodu, nego što donose korisiti.

To ne znači da društvo, da bi nastavilo da traje i da se razvija, ne uspostavlja jednakost, ali političkim, vanpravnim sredstvima. Čak i kad formalno provode ispitivanje, to djeluje na građane kao politički akt nevješto zavijen u pravnu formu, kome ta forma više šteti nego što pomaže. O pravnicima da i ne govorimo.

Ti procesi štete zbog toga što daju neiscrpne razloge preispitivanja samog uspostavljanja narušene jednakosti kroz osporavanja procedura. Za društvo je mnogo bolje da prosto poravna račune i ide dalje nego da izmišlja nemoguće argumente koji bi pravni poredak ekstremnih režima izmještao u vanpravno područje.

Kako je određivanje sadržine jednakosti, moguće samo intervencijom države, otuda ne postoji ništa što bi bila “jednakost po sebi”, odnosno nije moguće uspostaviti bilo kakvu “univerzalnu pravdu” zato što bi to zahtijevalo neku nepostojeću univerzalnu državu. Mirno treba prihvatiti da zaista postoji relativizam uvijek kada pokušamo od formalne definicije pravde utvrditi njen konkretan sadržaj. To se najbolje vidi na primjeru: onaj tko podmetne otrov u metrou u Tokiju mora biti osuđen na smrt i ubijen zato što je samo to pravedno za japansko društvo, a isto takvo ubijanje u Stockholmu bi isključilo mogućnost da izvršitelj bude ubijen zato što švedsko društvo smatra da bi smrtna kazna bila nepravedna.

Kako ne postoje ni “svjetsko društvo” ni svjetska država, tako ni globalizam ne može nikada biti baštinik pravde. Naravno, moguća je univerzalna pravda od Boga. Ali to i nije na nama da sudimo, pa to ostavljam po strani.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)