Znanstvena istraživanja sigurnosti genetski modificirane hrane često su financirana od strane giganata agrobiznisa kao što je “Monsanto”, ali “Fondacija Bill i Melinde Gates” pojavila se kao jedan od najvećih podržavaoca takozvane “frankenštajn hrane”, kao dio njihovih napora da promoviraju jeftinu hranu za afrički narod

Rat za džepove i trbuhe potrošača podignut je na višu razinu, s nagradom od 5,6 milijuna dolara koji je Sveučilištu Cornell ponudila grupa sponzorirana od strane filantropa Billa Gatesa, kako bi bio kreiran program koji će “obnoviti značaj znanstvenih dokaza prilikom donošenja odluka” – odnosno misija za pronalaženje činjenica, koja se smatra tajnim PR potezom predstavnika agrobiznisa.

Prema riječima Stacy Malkan iz skupine “Amerika ima pravo znati”, Cornell Savez za znanost (KAN), koju financira zaklada Billa i Melinde Gates, promovira proizvodnju i uporabu GMO-a, za koji mnogi smatraju da uzrokuje rak. Vjeruje se da neki znanstvenici surađuju sa agrohemijske industrijom u proizvodnji onoga za što mnogi misle da je neiskreno izvještavanje o efektima koje genetski modificirana hrana ima na ljudski organizam.

KAN, koji je počeo s radom 2014. godine, predstavlja se kao neprofitna organizacija koja zagovara pristup biotehnologiji kako bi se pobijedila glad u svijetu i neuhranjenost u zemljama u razvoju. Ovu skupinu optužuju za promoviranje interesa agrokemijskih giganata, uključujući “Monsanto”, “Dow” i “DuPont”.

Njihova PR kampanja se selektivno bavi genetski modificiranom hranom, izbjegavajući saznanja na tisuće znanstvenih dokumenata u kojima se objašnjavaju potencijalni negativni učinci GMO usjeva. Politički direktor KAN-a Mark Linas živopisno je ilustrirao kako pro-GMO propagandna mašinerija funkcionira.

U članku za “New York Times”, on je za zabranu kultiviranja genetski modificiranih usjeva u više od polovice zemalja EU okrivio popularni stav “okretanja protiv znanosti”, nazvavši te zemlje-članice “koalicijom neukih”.

PR taktika agrobiznis industrije, na koju se KAN oslanja, promovira lažnu ideju sigurnosti i neophodnosti genetski modificirane hrane, navodi se u novom izvješću skupine “Prijatelji Zemlje”.

S druge strane, novinarka “Boston Globe” Laura Kranc, izvijestila je da je direktor “Monsanta” rekao profesoru Harvarda Kalestous Yumi da napiše studiju u kojoj bi objasnio neophodnost da se afrički narod hrani GMO hranom. “Monsanto” nije samo predložio tu temu profesoru Kalestousu Yumi.

“Išli su toliko daleko da su osigurali sažetak onoga što bi izvješće trebalo reći i predložili naslov. Tvrtka je tada povezala profesora s jednom marketinškom tvrtkom kako bi promovirali studiju na internetu, kao dio strategije da se dobije naklonost čitatelja i zakonodavaca”, napisala je Kranc.

Yuma je rekao da “Monsanto” nije financirao njegovo istraživanje, tvrdeći da je novac dobio od Gates fondacije, organizacije koja već dugo surađuje s “Monsantom” u protežiranju GMO projekata.

Prema analizama iz 2014, skoro 3 milijarde dolara iz Gates fondacije, namijenjenih smanjenju gladi u Africi, zapravo su otišle u bogate zemlje, uglavnom sveučilištima i istraživačkim centrima.

Iz KAN-a tvrde da nisu svjesni veza između PR-ova agrobiznisa i znanstvenika koji su “pridonijeli znanstvenom konsenzusu o sigurnosti GMO-a”. Timothy Wise, profesor Sveučilišta Tufts, u članku “Rat kritičara GMO” ukazuje na nedostatak znanstvenih dokaza u GMO debati, i primjećuje ulogu masovnih medija u lažnim izvještavanjem o GMO.

“Ono što vidimo je orkestrirana kampanja kojom se kritičari GMO obilježavaju kao antinaučnici, dok se pritom ne nudi ozbiljna diskusija o znanstvenim kontroverzama koje postoje”, napisao je Wise.

On je dodao da je jedan od indikatora te kampanje novčana nagrada koju Zaklada Gates daje Cornell Sveučilištu za “depolarizaciju debate o GMO”.

“Zaklada Gates plaća znanstvenicima i odvjetnicima na Cornellu da bi im pomogla uvjeriti neuku publiku koja ‘možda nije dobro informirana’ – da su neuki i da im je ispran mozak. To je kao da depolarizujete oružani sukob tako što jednoj strani dajete više oružja”, tvrdi Wise.

Direktorica KAN-a doktorica Sara Evanega tvrdi da njezina skupina nije povezana, niti da dobiva novac od agrokemijske industrije. “Mi ne pišemo za inustriju, nismo njihovi odvjetnici niti promoviramo proizvode te industrije”, istaknula je Sara Evanega.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Zamislimo situaciju u kojoj su ljudi masovno odbili gledati vijesti o Manchesterskom masakru. Uspkros njegovoj grozoti, terorizam (sijanje straha i uvlačenje emocija ljudi u situaciju) bi bio osujećen! Koja bi se teroristička organizacija upuštala u organiziranje događaja bez pravog PR učinka?!

Kako se nositi s događajima poput napada na civile u Manchesteru? Zapravo, kako se skinuti s te udice manipulacije bez zatomljivanja osjećajne strane nas kao cjelovitih bića? Ono čemu smo podvrgnuti jest emocionalna ucjena divovskih razmjera, kojoj se teško suprotstaviti čak i razumijevanjem načina kako se bernaysovskim tehnikama manipulira „javnim mnijenjem” u svrhu dobivanja pristanka za akcije koje prije toga nitko normalan ne bi htio vidjeti u svom dvorištu.

Bez razumijevanja širih planova, pravih mapa distribucije moći u svijetu (koja je sve samo ne nalik onome kako se predstavlja) te njenih ciljeva i metoda teško je prihvatiti da smo zapravo izloženi PR-u – „odnosima s javnošću” na način kako ih je shvaćao Edward Bernays, kojeg ne bez razloga zove „ocem spina”.

On je još 1920-ih objasnio da se stručnjak za odnose s javnošću ne bavi nekakvim tamo reklamiranjem ili uvjeravanjem, već stvaranjem događaja koji prekidaju rutinu života i kroz psihološki učinak navode ljude da razmišljaju u određenom smjeru ili prihvaćaju neke zamišljene smjerove i načine djeovanja. Preslikajte tu definiciju na najnovije događaje i vidjet ćete da im skladno pristaje.

Svašta znamo, a na zdrav razum zaboravili

Bez obrzira na informacijski okoliš, potrebno je barem povremeno uključivati zdrav razum i stalno biti na oprezu. Jer sjetimo se misli Arthura Schopenhauera, da zdrav razum može nadomjestiti svako obrazovanje, ali obrazovanje ne može nadomjestiti zdrav razum. S obrazovanjima raznih vrsta nismo deficitarni, ali s korištenjem zdravog razuma često jesmo.

Ne samo svojom krivnjom – sustav i mediji se ponašaju kao da im je cilj ne dati predah dovoljno dug da čovjek može zastati i promisliti o svemu. Kad i dođe do takvog predaha prikladnog za razmišljanje, ljudima zavlada amnezija, sretni su što je sve prošlo i što su se nekako izvukli te se opet prepuštaju brojnim impulsima odvlačenja pažnje i „zabave” koje im sustav također neumorno servira.

Postavimo zato početnu radnu tezu o tome da je napad u Manchesteru još jedan od brojnih tzv. „false flag” napada kakvih smo se nagledali zadnjih desetljeća i razmotrimo je, ne naknadno nego baš u ovom trenutku dok je svuda oko nas sve prepuno emocionalnog naboja i sućuti.

Što se nas na Zapadu tiče, rekao bih da je ovoga puta posrijedi pravo suosjećanje, ne onakvo kada se sluša o krvavim zbivanjima u nekim dalekim zemljama koje si zapravo ne znamo niti predočiti kako spada (Pakistan, Sirija, Irak) pa za nas ostaju samo riječ iz novina. Ne, ovdje se radi o gradskim ulicama kakve dobro poznajemo u cijeloj Europi, o kafićima i koncertima kakvih su puni naši gradovi, o ljudima čiji su životni stil i razmišljanje sukladni našima.

Iznenadni smrtonosni prekid mirnodopske rutine

Ono što izaziva pravi užas jest činjenica tako iznenadnog i smrtonosnog prekida mirnodopske dnevne rutine. Netko se našao s prijateljem na kavi, netko je otišao na koncert, netko je tek žurio naći se s dečkom ili curom – i odjednom su postrijeljani usred opuštene jesenske večeri u petak prilikom opuštanja od radnog tjedna i očekivanja vikenda, pod gradskim svjetlima i neonskim reklamama. Na mjestu na kojem bi to svi najmanje očekivali.

S obzirom koliko opisani život nalikuje našim životima, takav će događaj kod Europljanina stvoriti pravi unutarnji užas. Njegova nepredvidljivost – zapravo činjenica da „razbija rutinu” – je zastrašujuća. Postoji li razuman način kako se postaviti u takvoj situaciji koju se može opisati kao „lose-lose” za prosječnog čovjeka? Ako ga te vijesti uvuku, bit će zastrašen i podoban materijal za davanje pogona stroju koji je generirao ovaj događaj i koji će generirati još takvih krvavih događaja.

Ako pak odluči ne zaplesati taj ples – kako to učiniti? Minorizirati tragediju? Ignorirati žrtve i činjenicu da se takva trauma širi i na sve ostale članove obitelji, na roditelje koji su besmisleno izgubili djecu i tome slično, da spomenem samo taj primjer gdje je veza među ljudima najdublja i stvara gubitak kojeg se ne može prežaliti cijeli život.

Kad smo već kod riječi „zastrašivanje”, to je ustvari hrvatski prijevod riječi „terorizam”. Podsjetimo se na trenutak biti tog pojma. S obzirom da je cilj terorizma širenje straha, neposredne žrtve nisu pravi cilj terorista. Njihov pravi cilj su svi oni koji će biti izloženi informacijama o nekom napadu i tako biti zastrašeni kako bi – tako se nadaju teroristi – djelovali ili razmišljali na određeni način. Kad se tako postave stvari, vidljivo je da je sam terostički čin tek početak, zapravo čak i manje važan dio slagalice, jer ga je nekad dovoljno i izmisliti. Puno važniji dio slagalice jest osiguravanje da informacije stignu do „ciljane publike”, da upotrijebimo još jedan PR pojam na posve neutralan način.

To u prijevodu znači da su sva medijska izvješćivanja i dani žalosti zapravo najvažniji dio terorizma. Sam događaj, koliko god grozan bio, ne bi imao nikakav učinak bez medija i sudjelovanja u medijskoj igri. Medije, naravno, nitko od nas ne može isključiti, ali ono nad čime je svatko od nas gospodar jest naša vlastita pažnja. Mi biramo na što ćemo usmjeriti pažnju, a ne što nećemo.

Jer sve bitno je sročeno na naslovnici jednih naših novina prije nekoliko dana, na kojom je velikim slovima pisalo: „Svijet tuguje i sprema se za rat”.

Treba li tome što dodati? U istoj rečenici je rečeno sve: opisane su emocije (stvorene ubijanjem i prenošenjem kroz medije), a u drugoj rečenici naveden je cilj zbog kojeg se sve to napravilo. Toliko je jednostavno.

Čemu će manchesterski napad uistinu poslužiti?

A rat bi možda trebao riješiti problem? A možda će ovaj događaj odvući pažnu od pregovora vezanih uz TIPP, kojima se ljude svijeta predaje u ruke korporacijama? Možda će napad poslužiti daljnoj destabilizaciji Europe jer se dogodio u isto vrijeme kad iz islamskih zemalja stižu milijuni ljudi, koji će sada biti okrivljavani zbog toga, pa će se braniti od napada i inercijom stvarati nove mlade teroriste, pijune spremna za samožrtvovanje, ali ne – kako oni to misle – za dobrobit svojih nacija, nego za dobrobit manipulotora zbog koji se i nalaze tisućama kilometara od svojih razrušenih domova?

Možda će se manje pažnje obratiti na pregovore o GMO-u, koji je dugoročno daleko pogubniji za živote ljudi, nego nekoliko napada strojnicama? Također, lako je predvidjeti „paljenje” sveopćeg nadzora u Europi, baš kao što se to zbilo nakon 2001. u SAD-u.

Pogotovo će ovaj događaj minornima učiniti, recimo, ionako nepriznate akcije poput „chemtrailova”. Na njihov spomen će svaki neupućen čovjek, pogotovo nakon ovog događaja, odmahnuti rukom jer, je li, postoje pravi problemi, sva ta ubojstva po ulicama, nije sad vrijeme za umišljaje i fantazmagorije.

U biti, ovo što gledamo je jedna divovska i užasna fantazmagorija, skoro halucinacija. Ili možda vrlo sofisticirani iluzionistički trik odvlačenja pažnje. Od čega, to se trebamo zapitati.

Zamislimo na trenutak utopističku situaciju u kojoj su ljudi masovno odbili gledati vijesti o manchesterskom napadu. Uspkros njegovo grozoti, terorizam (u smislu stvaranja straha i uvlačenja emocija ljudi u situaciju) bi bio osujećen. Upravo takva taktika jedina ima moć dugoročnog smanjenja terorizma. Koja će se teroristička organizacija upuštati u organiziranje događaja bez pravog PR-učinka?

Iz svega je očito da su mediji (i politika/političari, jer oni su u sprezi i jedno bez drugog ne postoji) glavna ruka terorizma. Oni imaju moć odabrati što će širiti, a što ne. I to i rade. Zato se tako malo čulo o mnogim masovnima antiratnim prosvjedima prošlih godina, a tako puno o raznim krivotvorenim izvješćima o navodnim oružjima masovnog uništavanja u vlasništvu država koje su bile meta globalne klike koja svoju bazu ima na vrhu nekih zapadnih zemalja.

Financijeri, organizatori i pokretači terorizma

Kaotične situacije su idealne da čovjek izgubi iz vida širu sliku, jer ga navode da se fokusira na određeni događaj, dok se prava slika stvari može uvidjeti samo defokusiranjem. Dakle, gledanjem ni-u-što-posebno i dopuštanjem da se detalji slike malo “zamute” kako bi se granice detalja izbrisale u maglici, pred očima promatrača spojile i time učinile prezentnom širu sliku događaja.

Ne zaboravimo stalno imati tu širu sliku pred očima: u korporatističko-državnim strukturama (te dvije stvari je nemoguće razdvojiti, kao što i pristoji svakom fašizmu, a o tome je ovdje riječ) zapadnih zemalja nalaze se financijeri, organizatori i pokretači tzv. “islamskog terorizma”.

A korporatistička strana tih istih struktura ima vlasništvo nad medijima. Jednom svojom rukom – onom kojom iz pozadine upravlja “teroristima” dajući im infrastrukturu i organizacijsku pomoć – oni stvaraju terorističke napade. (Nije li neobično da se u svim zemljama građane sve više podvrgava svim mogućim nadziranjima, snimanjima, biometriji, navodno radi sprječavanja terorizma, a sve te metode potpuno zakažu kad dođe do pravog napada? Tko je doista pravi cilj tog nadzora: “teroristi” ili građani?) Svojom drugom rukom – onom koja upravlja medijima – stvaraju željenu sliku i emocionalni učinak na ljude.

Drugim riječima, teroristi su zapravo mediji, jer oni šire strah, što je bit terorizma.

Zloporaba najpozitivnije ljudske osobine

Ta je taktika besprijekorna i teško nadvladiva jer računa na urođenu osobinu svih ljudi, upravo onu koju upravljači sustava nikad ne pokazuju (može se samo zaključiti da je jednostavno nemaju jer su u njihovoj selekciji dominantne tražene psihopatske osobine), a to je empatija.

Mi, ljudi, suosjećamo i zato želimo dobro, pa ja paradoksalno, ili tek dijabolično, ali svakako taktički i strateški vrhunski izvedeno, da se upravo najpozitivnija osobina ljudi zlorabi protiv njih.

Ako mislite da je ovo pretjerivanje, zamislite kako bi se većina ljudi odnosila prema čovjeku koji bi izjavio da ne mari za manchesterske napade, da ne želi to gledati i da ga to uopće ne zanima. Jednoglasno bi ga proglasili bezosjećajnim tipom, samoživim i egoističnim, mada je upravo on učinio ono što jedino ima smisla ako se ne želi pridonositi širenju terorizma: uklonio je sebe iz kanala i uklonio je sebe kao primatelja.

Iz te formule slijedi da bi upravo iz pijeteta prema mrtvima, da njihove smrti ne bi bile (kako se to frazira) “uzaludne” (molim vas, koja se to žrtva na kraju priče ne pokaže uzaludnom?), upravo to bilo ono što bi svaka osoba trebala napraviti. Početi ignorirati vijesti i prestati davati pristanak da se manipulira njegovom empatijom kao i prestati pristajati da mu se usađuje krivnja i da se njome manipulira.

Nije li doista morbidno da smrt svih ovih ljudi postane gorivo za stroj koji stoji iza organiziranja njihovih ubojstava? Bi li oni to zaista željeli, kad bi ih se moglo pitati i kad bi imali razumijevanje o tome kako funkcioniraju stvari? Ili bi možda s one strane života poručili da ne nasjedamo, da se ne uključujemo u sveopće orkestrirano žaljenje za njima, jer time samo samo skrećemo vodu na mlin njihovima ubojicama.

Ako mrtve želimo obezvrijediti, onda ćemo se uključiti u medijsku histeriju, spuštati zastave na pola koplja i tome slično. Ako želimo konačno reći “ne” bešćutnim manipulatorima i ubojicama, onda ćemo se na te događaje obazirati što manje. Najbolje ih je što brže zaboraviti, kao da se nikad nisu dogodili. Tako će ukupna šteta biti manja.

Naravno, u postojećem emotivnom i neinformiranom okruženju takva je ideja neprihvatljiva i potpuno politički nekorektna, što najvjerojatnije znači da ima neke veze s istinom. Ali ne zaboravimo, riječ je o zlouporabi naše empatije. Mediji imaju iste vlasnike kao i ratovi pa je ignoriranje medija prava borba protiv terorizma jer su suvremeni veliki korporatistički ili državni nadzirani mediji najvažniji dio terorizma. Bez njih ne bi imalo smisla postavljati bombe i kalašnjikovima rešetati kafiće.

Sjećam se neke situacije o navodnoj bombi koja je bila postavljena ili eksplodirala prije koju godinu u Zagrebu, bez žrtava. Ako se taj događaj zbio, bio je minoran i trajao je sekundu. Ali je pisanje o njemu trajalo tjednima. Isto tako se sjećam američkog istraživanja količine straha u djeci u SAD-u u usporedbi s djecom iz ratnih zona Bliskog istoka. Ono je pokazalo da su djeca u opasnijim zonama u daleko manjem strahu, dok su djeca u sigurnijim državama u većem strahu jer, kao i svi Amerikanci, gledaju televiziu.

Ta paralelna stvarnost je za njih prava stvarnost i kao kaugumu razvlači i prežvakuje svaki detalj. Za razliku od njih, klinac na Bliskom istoku lišen televizije, ako nije osobno nazočan, može niti ne saznati za neku eksploziju. Ili ako se to i dogodi, saznat će to kao informaciju koju me je netko ispričao, bez dodatnih patetikom i emocijama obojenih okolnih sadržaja, koji zapravo ne nose informaciju nego joj samo daju emocionalnu snagu i boju.

U nadahnutom i za svoje vrijeme politički pomalo nekorektnom filmu Antuna Vrdoljaka „Kad čuješ zvona” u jednom trenutku Pavle Vujisić, stanovnik zabačenog sela koji je „partizan” (srpske nacionalnosti), nađe se u sukobu sa susjednim skoro istoimenim selom u kojem su na vlasti „ustaše” (muslimani). Objašnjavajući svoje viđenje te za njega apsurdne situacije, on neprilagođenom političkom komesaru Borisu Buzančići kaže da bi najradije razrušio sve ceste jer „sve zlo stiže cestama”.

Sve zlo stiže cestama, a mediji su suvremene ceste

Zapravo je bio u pravu, a suvremene ceste su mediji. Parafaraziranjem možemo reći da sve zlo stiže kroz velike medije. Oni nas izlažu emocionalnoj ucjeni, zbog koje si ne možemo pomoći nego postajemo srednji dio glavne manipulatorske formule koja glasi: „problem – reakcija – rješenje”. Mi smo „reakcija”, mi tražimo daljnje akcije ili dajemo pristanak za njih.

Sve je to bullshit. Ako ne vjerujete, napravite eksperiment. Pokušajte se potpuno isključiti iz čitanja novina i praćenja bilo kakvih vijesti. Brzo ćete uočiti kako se vaš svijet odjednom smanjuje na ugodnu razinu. Sastoji se od ulica kojima prolazite, članova vaše obitelji, susjeda, kolega s posla, prijatelja, glazbe, knjiga ili filmova po vašem izboru. To je ono što doživljavate i osjećate iz prve ruke, to je stvarni svijet oko vas. Ugodno je malen, blizak i nekako zaštićujuć. Drugi za vas niti ne postoji.

A takvih stvarnih svjetova ima milijarde, baš koliko i ljudi. Ne postoje bombe koje mogu istovremeno eksplodirati u svima njima, osim kroz medije. Koji su teroristički po definiciji jer šire strah, a na kraju krajeva doista i pripadaju pravim teroristima ovog svijeta. Kroz njih dobivate „second hand” robu ili čak i krivotvorine, kao one lažne „markirane” komade odjeće koji stižu iz Kine.

Taj će svijet, koji se sastoji od namještenih ili izmišljenih „događaja”, na žalost, utjecati na vaš stvarni svijet. Ali ne koliko mislite jer se taj utjecaj može smanjiti ako mu ne dopustimo ulaz u naš stvarni svijet, prepun druženja, humora i ljepote, jer to je naša prava priroda.

Možda bi od svih ovih pretragičnih događaja bilo neke svrhe kad bi nas trgnuli da se konačno skinemo s te udice na kojoj se bacakamo kao netom uhvaćena riba. Neučinkovito i besmisleno, dok nas ribolovac ubacuje u svoju kantu i nosi prema roštilju.
 
(dnevno.hr)

Njome započinje tekst o depresiji jednog od naših vodećih stručnjaka, te se nastavlja konstataciju da je depresija četvrti po redu globalni zdravstveni problem. Riječ je o stvarnoj bolesti koja se mora liječiti jer se u protivnom pogoršava i ima značajnu smrtnost. Depresija često ostaje neprepoznata, a najčešće zablude su da će brzo proći i da se depresivan čovjek može sam izliječiti. Osnovu terapije predstavljaju lijekovi – antidepresivi.

Autorica članka upozorava da njihovo djelovanje nastupa s latencijom od više tjedana i da je jedan od čestih uzroka terapijskog neuspjeha nedovoljna doza ili prerano prekidanje. U liječenju može pomoći biljni preparat, a svoje mjesto ima i psihoterapija. Bitna je podrška okoline, pri čemu je najvažnije pomoći depresivnoj osobi da dobije liječničku pomoć, pratiti uzima li redovito propisanu terapiju, ohrabrivati je da je ne prekida, te da zatraži njezinu korekciju ako nema poboljšanja; treba uvjeriti bolesnika da će se uz adekvatno liječenje s vremenom početi osjećati znatno bolje.

Tekstovi poput ovog česti su u časopisima i rubrikama koji se bave zdravljem, a na sličan način o depresiji se govori u radijskim i TV emisijama. Dio je to promišljene kampanje osvještavanja javnosti, odnosno promicanja bolesti, koju su za potrebe farmaceutske industrije osmislile i na globalnoj razini provode PR (public relations) agencije. Kampanja je usmjerena i liječnicima. Osim promidžbe same bolesti, odnosno isticanja da se radi o vrlo čestom, opasnom i nedovoljno prepoznatom poremećaju, cilj joj je bio izbrisati razliku između onoga što se ranije nazivalo endogenom, teškom depresijom, i onoga što smo označavali kao depresivni ili anksiozno-depresivni sindrom, pod kojim se podrazumijevao reaktivni, prolazni poremećaj izazvan događajima iz okoline. U tumačenju patofiziologije bolesti, afirmiran je i u središte pozornosti stavljen neurotransmiter serotonin, odnosno njegov manjak.

Navedene aktivnosti imale su za posljedicu da je u razdoblju od tek desetak godina, klinički problem razmjerno ograničenog značaja prerastao u globalnu epidemiju, a u nekim sredinama poput SAD-a od njega je stvorena neka vrsta pomodne, čak i prestižne bolesti. Iza spomenute kampanje stajali su proizvođači novostvorene klase antidepresiva – selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI). U SAD-u, gdje je 1987. registriran prvi pripravak iz te skupine – fluoksetin, u kratkom su se razdoblju ovi lijekovi popeli na vrh ljestvice najpropisivanijih.

Uzimanje antidepresiva postalo je ne samo društveno prihvatljivo, već, u današnjem svijetu punom stresa i frustracije, gotovo neophodno, na neki način i popularno. Zbog velike potrošnje fluoksetina Amerikanci su dobili epitet Prozac-nacije. Isti se trend proširio diljem razvijenog svijeta. Antidepresivi, nekad davani samo za jedno stanje – tešku depresiju, danas imaju i do dvanaest indikacija (paroksetin), koje između ostalog uključuju obuzeto prisilni poremećaj, panični poremećaj, socijalnu fobiju, depresivno-anksiozni poremećaj, PTSP, bulimiju i premenstruacijski disforični poremećaj. Pri tom su SSRI praktički istisnuli stariju, jednako djelotvornu, ali znatno jeftiniju skupinu tricikličkih antidepresiva.

Pa kakva je djelotvornost antidepresiva SSRI klase koje prema preporukama kliničkih smjernica i stručnih autoriteta široko propisujemo, kako za ublažavanje simptoma depresije, tako za prevenciju relapsa bolesti, a premda to nije službena indikacija, stvorena je i predodžba da mogu zaštititi od samoubojstva.

Ako krenemo od „čvrstih“ kliničkih ishoda, a takav je svakako suicid, niti za SSRI, niti za tricikličke antidepresive nema dokaza da smanjuju stopu samoubojstva. Analiza američkog psihijatra Arifa Khana i suradnika iz 2003. godine, koja je uključila kliničke pokuse s više od 48 000 bolesnika s depresivnim poremećajem iz baze podataka FDA, a ona se smatra pouzdanijom od drugih jer sadrži i neobjavljena istraživanja, nije pokazala razliku u stopi suicida između skupine na SSRI, skupine na drugim antidepresivima i skupine na placebu. Do istog zaključka došla su i europska istraživanja. Također nema znanstvene osnove za stavove nekih psihijatara koji pad stope samoubojstava u nekim zapadnim zemljama povezuju s rastućom uporabom antidepresiva.

Kad je riječ o ublažavanju simptoma depresije, učinkovitost lijekova evaluira se uz pomoć standardiziranih upitnika, odnosno ljestvica procjene depresije. Brojna istraživanja na tu temu objedinili su sustavni pregledi efikasnosti najpopularnijih antidepresiva koje je 2002. i 2008. objavio Irving Kirsch sa suradnicima. I tu su analizirani klinički pokusi priloženi zahtjevima za registraciju regulacijskoj agenciji FDA, a u potonjoj studiji primijenjeni su kriteriji poznatog britanskog instituta za kvalitetu u kliničkoj medicini NICE. U prvoj meta-analizi, koja je uključila bolesnike s težom slikom depresije, SSRI su bili oko 20% bolji od placeba, što je po mišljenju istraživača i stručnjaka FDA proglašeno razlikom od upitnog kliničkog značaja. Druga analiza pokazala je da su antidepresivi nedjelotvorni, odnosno bezvrijedni u svim slučajevima depresije osim onih najtežih. „Uzevši u obzir ove podatke, čini se da je malo dokaza koji podupiru propisivanje antidepresiva bilo kome, osim najteže depresivnim bolesnicima“, stoji u izvještaju te studije.

Najnoviju i najsveobuhvatniju analizu učinkovitosti antidepresiva naći ćemo u ove godine objavljenom prikazu Edmunda Pigotta i suradnika, koji je uz ranije sustavne preglede uključio i do sada najveću studiju s antidepresivima STAR*D. Nalaz je, u smislu marginalnog efekta lijekova bio toliko porazan, da su si autori članka dozvolili ironiju („bilo bi dobro ponovo razmotriti termin “depresija rezistentna na terapiju” kad je riječ o bolesnicima koji ne reagiraju na liječenje. Ne bi li bilo bolje usmjeriti pažnju na to što ne valja s našim liječenjem?“). U zaključku su zatražili reviziju aktualnih preporuka i standarda za liječenje depresije.

Istražujući dugoročne učinke antidepresiva, koji se mjere učestalošću relapsa ili kvalitetom kontinuiranog odgovora na terapiju, znanstvenici su došli do sličnih rezultata kao za kratkoročne, isključujući time mogućnost da su efekti antidepresiva veći tijekom duljeg uzimanja. Istraživači studije STAR*D ukazuju da bi dugotrajno uzimanje antidepresiva moglo čak pogoršati tijek depresije, a upozoravaju i na nuspojave poput dijabetesa.

Depresija se smatra čimbenikom rizika za nastanak i prognozu koronarne bolesti. Međutim, u pokusima i opservacijskim istraživanjima antidepresivi nisu smanjili koronarni morbiditet i mortalitet. Prema tome, sugestiju da bi ih u koronarnih bolesnika trebalo primjenjivati, a nju ćemo naći i u Europskim smjernicama za prevenciju kardiovaskularnih bolesti, trebalo bi zanemariti.

Iako u literaturi ima meta-analiza, preglednih članaka i smjernica koje nalaze da su SSRI učinkoviti i korisni lijekovi, težina dokaza i uvjerljivost na drugoj je strani. O tome svjedoči činjenica da spomenuti ugledni institut NICE u blažim depresijama ne preporučuje primjenu antidepresiva, da autori sustavnog pregleda iz najcjenjenije baze podataka Cochrane Collaboration smatraju da su efekti antidepresiva precijenjeni, a uvodničari British Medical Journal-a uzimaju u obzir mogućnost da SSRI ne djeluju mnogo bolje od placeba. U svakom slučaju, ako i imaju učinka, on je, kako pokazuju istraživanja, ekvivalentan onome puno jeftinijih tricikličkih antidepresiva, a usporedive su i nuspojave, barem kad je riječ o novoj generaciji ovih preparata, još uvijek značajno jeftinijoj od SSRI.

Ono što su, povrh neučinkovitosti, primijetili svi objektivni evaluatori antidepresiva, velike su metodološke slabosti istraživanja s ovim lijekovima. To njihovu ionako skromnu djelotvornost dodatno dovodi u pitanje. Američki psihijatar Peter Breggin, autor knjige „Talking back to Prozac“ iz 1994. godine, te irski psihijatar i psihofarmakolog David Healy čija je knjiga „Let them eat Prozac“ objavljena 2004. godine, otkrivaju čitav niz nevjerojatnih manipulacija u kliničkim pokusima s fluoksetinom. Iz istraživanja su, primjerice, isključivani suicidalni i hospitalizirani bolesnici, te oni starije dobi i djeca.

Suicid uopće nije postavljan kao pitanje, odnosno ishod studija, kao niti izlječenje bolesti, kako se ne bi, tvrdi Breggin, otkrilo da lijekovi u tom smislu ne djeluju. U testiranju su primjenjivani postupci koji su povećavali učinak preparata, primjerice tzv. wash-out, a blinding je često bio neadekvatan. Pokusi su trajali tek nekoliko tjedana, a istraživanje je prekinulo nedopustivo mnogo ispitanika, pa je, u suprotnosti s tvrdnjom proizvođača da je u istraživanjima sudjelovalo 11 000 ispitanika, fluoksetin primjereno testiran na njih svega 286 (!). Dokazana je i snažna publikacijska pristranost; velik broj studija s negativnim nalazom nije objavljen. Činjenica da je fluoksetin uopće odobren za tržište teško je shvatljiva jer velika većina pokusa koji su prezentirani regulacijskoj agenciji (FDA) nije uspjela demonstrirati njegovu prednost nad placebom.

Objašnjenje zašto se, i na koji način to ipak dogodilo, naći ćemo u knjizi Johna Virapena „Nuspojava: smrt“, nedavno objavljenoj i u nas. Autor knjige desetljećima je radio za farmaceutsku industriju, a u kompaniji Eli Lilly, proizvođaču fluoksetina, bio je glavni direktor za Švedsku. Sam sebe nazivajući „stručnjakom za psihotropne lijekove i podmićivanje“, među gomilom prljavog rublja iznosi i priču o tome kako je, u ozračju apsolutne nesklonosti registraciji fluoksetina u Švedskoj, podmitio tamošnjeg ključnog psihijatra.

Fluoksetin je, ponegdje uz otpore (njemačka regulacijska agencija) ipak ubrzo odobren širom svijeta. Za njim su slijedili drugi pripravci SSRI klase, na temelju sličnih istraživanja i „dokaza“ o efikasnosti (tvrtka GlaxoSmithKline kasnije je kažnjena zbog skrivanja pokusa s negativnim nalazima za paroksetin).

Uzevši u obzir upitne pokazatelje učinkovitosti antidepresiva, nameće se pitanje zašto se ti pripravci toliko propisuju. Jedan od odgovora, odnosno razloga je u tome da se naprosto koristi njihov placebo efekt. Nekoliko pojava govori tome u prilog. Kad se u studijama primijeni placebo s nuspojavama, razlika između antidepresiva i placeba nestaje. S povećanjem doze lijeka ne dobiva se veći učinak, što govori protiv kemijskog, a u prilog psihološkom efektu. U skladu s placebo učinkom bilo bi i zapažanje da stopa općenitog terapijskog odgovora na SSRI u populaciji tijekom godina raste. Obzirom da se sastav lijekova nije bitno promijenio, moguće je da se to dogodilo zbog širenja informacija o čudesnom učinku novih antidepresiva.

Ako se djelovanje antidepresiva doista većinom može svesti na placebo, treba ipak priznati da je i taj učinak vrijedan, da antidepresivi time ne gube svoja ljekovita obilježja i da ih treba primjenjivati. Problem je, međutim, u tome da postoji mnogo jeftiniji placebo. To je gospina trava, ali i druge jeftine supstancije koje se mogu pripremiti na način da im je cijena značajno niža od SSRI.

Ipak, nije sve u vezi s antidepresivima placebo. Teže depresivni bolesnici od ovih pripravaka, čini se, imaju i objektivnu korist. A postoje i bolesnici koji su od njih doživjeli objektivnu štetu.

Još od početka devedesetih godina javljaju se istraživanja, kao i anegdotalni podaci koji antidepresive povezuju s ozbiljnim nuspojavama. Breggin i Healy u svojim su knjigama i na drugim mjestima, u prvom redu na sudu, uvjerljivo izložili ta istraživanja, kao i užasne priče žrtava onoga što se još uvijek prikazuje kao čudotvorno efikasno liječenje. Fluoksetin, a to je pokazano i za paroksetin, u rijetkim slučajevima može stvoriti izraziti nemir, agresivnost ili autoagresivnost. U slučaju kad je primjena masovna, rijetko postaje značajno; u SAD-u se žrtve samoubojstava i ubojstava koja se povezuju s antidepresivima broje u tisućama.

Činjenica da u relevantnim znanstvenim studijama nema porasta suicida, kao i činjenica da još nijedna žrtva nije dobila sudski proces protiv proizvođača, ne umanjuje uvjerljivost priče o naličju antidepresiva. Istraživanja su gotovo u cijelosti financirana od proizvođača antidepresiva i kao takva izvedena i interpretirana pristrano – ispitanici koji su reagirali agitacijom isključeni su kao non-responderi, većina ispitanika uz fluoksetin je uzimala i sedativ, „statistički izvještaji se dotjeruju dok se smrti uzrokovane nuspojavama u njima više ne mogu naći“ (John Virapen).

Osim toga, klinički je pokus slabo osjetljiv za otkrivanje nuspojava; on bilježi samo grubu štetu, dok mu rijetke stvari lako promaknu. Što se pak tiče sudskih postupaka, kompanije ih svim sredstvima nastoje spriječiti jer su okrivljujuće presude za njih pogubne. Stoga tužiteljima nude golem novac u izvansudskoj nagodbi, a ovi to, svjesni da su šanse da dobiju postupak minimalne (tvrtke korumpiraju pravosuđe), gotovo bez iznimke prihvaćaju. O nuspojavama antidepresiva ne zna se i stoga što psihijatri o tome šute, ili još gore, kad se uznemirujuće informacije pojave, umanjuju i zataškavaju problem. U dva navrata, 2005. i 2008. naši su psihijatri požurili u svim medijima osporiti i demantirati istraživanja koja su povezala antidepresive i samoubojstva. „Nastavite uzimati antidepresive, ne prekidajte terapiju“, poručivali su s malih ekrana.

Kolikogod pristrana i insuficijentna da dokažu povećanje samoubojstava, znanstvena su istraživanja ipak demonstrirala porast sucidalnih misli i ponašanja, poglavito u djece i mladih do 25 godina na antidepresivima – fluoksetinu, sertalinu, paroksetinu, citalopramu i drugima, a i u odraslih u slučaju paroksetina. Na temelju toga FDA je 2004. izdala upozorenje, kasnije dopunjavano, u kojem potvrđuje spomenutu vezu, te od proizvođača traži uključivanje te informacije u uputu o lijeku, a od propisivača i bolesnika oprez.

John Virapen svjedoči da su odgovorni ljudi u kompaniji Eli Lilly još od 1978. znali za vezu fluoksetina i samoubojstva i da do dan-danas rade na zataškavanju tog problema. To nije ništa novo; mnogo se puta pokazalo da su farmaceutske tvrtke spremne štetiti bolesnicima radi vlastita profita. Ne čude onda niti drugi njihovi neetični postupci i projekti – lažno prikazivanje patofiziologije bolesti, primjerice. Znanost financirana od proizvođača antidepresiva svela je tumačenje depresije na manjak serotonina u mozgu (i onda ponudila SSRI za korekciju tog nedostatka). No valja znati da je serotonin tek jedan od stotina neurotransmitera i neuromodulatora koji su kompleksno međusobno povezani.

Fokusiranje samo na serotonin znači grubu simplifikaciju fiziologije negativnog raspoloženja. Niti u jednom mentalnom poremećaju nije utvrđen manjak serotonina, eksperimenti s njegovom deplecijom nisu rezultirali depresivnim raspoloženjem, a oni koji su proizveli njegov porast nisu smanjili depresiju. Protiv serotoninske teorije i hipoteze da SSRI ispravljaju kemijsku neravnotežu u mozgu govori i činjenica da antidepresivi koji djeluju preko različitih mehanizama imaju jednak učinak, da se dobiva isti intenzitet odgovora u različitih pacijenata i da efekt SSRI ne ovisi o dozi. Ipak, serotoninska teorija i dalje se tumači liječnicima i studentima. A tu su i nove obećavajuće hipoteze i spoznaje poput one koja ruši stoljetni mit o tome da se živčane stanice ne mogu obnavljati. Čini se da je regeneracija neurona ipak moguća – uz pomoć antidepresiva.

Kritičari suvremene medicine depresiju danas uzimaju kao primjer fenomena medikalizacije. S jedne strane, područje te bolesti silno se proširilo na način da je obuhvatilo stanja ranije označavana anksioznošću i neurozom, te uključilo svakidašnje, prolazne i blaže psihoemocionalne smetnje. Na taj je način uzurpirano područje zdravlja i izbrisana jasna granica između normalnog i patološkog. S druge strane, problemi koji su nerijetko osobni, međuljudski i društveni, pretvoreni su u patofiziološke. Nezadovoljstvo i jad prevedeni su u kliničke entitete i učinjeni podložnima primjeni kratkoročnih tehničkih rješenja poput savjetovanja i uzimanja tableta. U njihovoj pozadini, barem u blažim oblicima, najčešće su ipak teške okolnosti života.

Proglašavanje depresije jednim od vodećih zdravstvenih problema, kao što je to učinila SZO, ima smisla samo ako iza toga slijede akcije usmjerene smanjenju siromaštva i društvenih razlika, te unaprjeđenju ljudskih prava. U protivnom, radi se o ozbiljnom iskrivljenju koje odvlači pozornost od stvarnih uzroka ljudske nesreće i očaja, ne rješava problem i odgovara tek vlastodršcima i stručnom establišmentu. A liječnike onemogućava ili ograničava da, okrenuvši se prema političarima, zatraže promjene koje istinski i stvarno vode dobrobiti njihovih bolesnika.

Porazni rezultati: Hrvati, najbezosjećajniji narod u regiji

Prema istraživanju instituta Gallup, čini se da su Hrvati najmanje emotivan narod u regiji.

Na listi od151 zemlje zauzeli smo visoko 30. mjesto, a iza nas su se našli Makedonci (35.), Srbi (41:), Bosanci i Hercegovci (44.) Crnogorci (55.) i Albanci (65.), a Slovenci su tek 86, businessweek.com

Neka od pitanja iz istraživanja kojima se došlo do rezultata su: Jeste li se dobro odmorili? Jesu li se prema vama odnosili s poštovanjem? Jeste li se smijali? Jeste li osjetili: užitak, bol, brigu, tugu ili bijes?

Vrh je pripao Singapurcima, a najemotivniji su Filipinci, Salvadorci, Omanci i Kolumbijci.
 

 
 
(skajvok3r.blogspot.com,index.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11560"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]