„Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa je važan element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju mehanizmom društva čine nevidljivu vladu koja je istinska vladajuća moć zemlje. Nama se upravlja, naši umovi su profilirani, naši ukusi formirani, naše ideje sugerirane.“

(citat iz knjige „Propaganda“ Edwarda Bernaysa)

To je logična posljedica načina na koji je organizirano društvo. Ogromni broj ljudskih bića mora surađivati ​​na ovakav način, kako bi zajedno glatko funkcionirali i kao demokratsko društvo.

Mediji su u vlasništvu bogatih ljudi koji odlučuju što će doprijeti do javnosti. Nadalje, ukoliko ste prošli kroz elitni sustav obrazovanja, završili odgovarajuće škole, možda Oxford, naučili ste da postoje određene stvari koje naprosto nije ispravno reći, kao i određena mišljenja koja nije ispravno imati. To je uloga socijalizacije kroz elitne institucije i ako vas ne ne uspiju prilagoditi, ispadate iz igre.

Tek primjera radi, u Hrvatskoj je otvorena „Edward Bernays“, Visoka škola za komunikacijski menadžment. To je privatna visokoobrazovna institucija, prva u Hrvatskoj i na području jugoistočne Europe koja izvodi cjelovito specijalizirano obrazovanje na području komunikacijskog menadžmenta i odnosa s javnošću.

Tko je bio E. Bernays po kojemu ta visoka škola nosi ime?

Pionir ili „otac propagande“ koji 1928. piše: „Američka poslovna zajednica je bila impresionirana propagandnim akcijama. Tada su bili u problemu, jer je zemlja formalno postala demokratskija i sve više ljudi je moglo pristupiti izborima.

Kako je Amerika bivala bogatija, pristizalo je sve više imigranata i što nam je bilo činiti? Postalo je preteško vladati kao privatnim klubom. Očigledno, samo je jedan odgovor, morate imati pod kontrolom kako i što ljudi misle.“

Primjera manipulacija ima bezbroj, dotaknimo se tek djelića povijesti.

Dvadeseto stoljeće je obilježeno isprovociranim i pomno planiranim procesom kojemu je cilj pretvoriti sveukupno društvo u (anti) društvo u kojemu se „Ja“ pretpostavlja onome nekadašnjem „Mi“.

Netko će reći da je sve „teorija zavjere“, no povijesne činjenice govore drugačije.

Nećak Sigmunda Freuda, Edward Bernays je bio prvi u nizu znanstvenika koji su radili na usavršavanju „znanosti kontrole misli“. U političkoj sferi je upravo on naveo masovnu psihološku manipulaciju kao „inženjering pristanka“.

Koristeći propagandu i psihološku manipulaciju za uvjetovanje potrošača na kupnju proizvoda (tako je počelo), nazivao je to „odnosima s javnošću“.

O tome govori i četvrti dio BBC-evog dokumentarca „The century of Self“:

Dvadeseto stoljeće se opravdano može nazvati stoljećem sebičnosti. Ovaj dokumentarac upire prstom u Sigmunda Freuda i njegovog nećaka, Edwarda Bernaysa.

Već prije Prvog svjetskog rata političari i biznismeni koriste njihova saznanja i tehnike kako bi naveli ljude da im ili daju glasove na izborima ili kupuju njihove proizvode, a Woodrow Wilson Bernaysa postavlja na čelo „Povjerenstva za informiranje javnosti“ kako bi provodio proratnu propagandu.

Ovdje Bernays uvelike koristi i pretvara u praksu Freudovu teoriju da je ljudsko ponašanje vođeno nesvjesnim instinktivnim porivima.

Služeći se upravo Freudovim napucima, on cilja na nesvjesne i iracionalne osjećaje kod stanovništva i uspješno navodi inače duboko izolacionistički nastrojenu američku javnost na prihvaćanje ideje o sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu.

Bernays po svršetku rata, nakon uspješno odigrane uloge inženjeringa u ratnohuškačkoj vladinoj propagandi, u mirnodopsko vrijeme nudi svoje „usluge“ korporacijama i svesrdno pomaže u potrošačkog društva.

Cilj je kulturu „potrebe“ pretvoriti u kulturu „želje“ i natjerati potrošača da kupuje, kupuje….i pritom se osjeća bolje. Bernays, svjestan negativnih konotacija vezanih uz termin propagande, smišlja onaj „odnosi s javnošću“.

Već ’20-ih u Americi je konzumerizam uvelike zaživio, 1927. društveni kritičari izražavaju zabrinutost zbog činjenice što Amerikanci više nisu građani, već „potrošači“, a 1929. dolazi do poznatog gospodarskog sloma.

Bernaysova propaganda je uspješna, građani se zadužuju kod banaka, kupuju dionice, tržište dionica bilježi rekordne rezultate, ali se pod pritiskom kupnje posuđenim novcem ubrzo slama. Tijekom „Velike depresije“ Bernays fokusira napore na utjecaj na političke poglede javnog mnijenja.

Ni on, niti sam Freud nisu vjerovali u ljudsku jednakost. Uplašeni rastućom fašizacijom Europe u to vrijeme, obojica vjeruju kako demokracija nije siguran oblik vladavine s obzirom na činjenicu da je „čovjek podložan nesvjesnim porivima“.

Obojica vjeruju kako je čovjeka nužno kontrolirati i da demokracija može funkcionirati samo ako se kontinuirano provodi ciljani inženjering.

Potrošač će ostati trajno politički pasivan ukoliko njegova iracionalna želja bude zadovoljena uvijek novim proizvodima koje može kupiti.

1936. Nacionalni savez proizvođača upošljava Bernaysa u pokretanju ideološke kampanje usmjerene protiv „New Deala“ i protiv rastućeg „unionizma“ kojeg Alex Carey spominje u Preuzimanju rizika u demokraciji (Taking the Risk of Democracy).

Po svršetku Drugog svjetskog rata, Bernaysove usluge koristi CIA, gdje on djeluje kao savjetnik u pitanjima kako obuzdati i kontrolirati „iracionalnu agresiju“ masa. Tijekom svoje službe u CIA-i, Bernays osmišljava i provodi i kampanju za Eisenhowerovu administraciju, koja ima za zadatak uvjeriti američku javnost u direktnu „prijetnju sovjetskog komunizma“.

Dijelom te kampanje je bila i mobilizacija javnosti i dobivanje potpore Kongresa za puč protiv demokratski izabranih vlasti u Gvatemali 1954., kada je svrgnut predsjednik Jacobo Arbenz.

Tada je naime Bernays radio i u korist United Fruit Company, koja je bila zabrinuta zbog Arbenzove najave agrarnih reformi kojima bi United Fruits izgubile svoje ogromne plantaže banana u Gvatemali.

U nastavku, naravno, „odnosi s javnošću“, odnosno propaganda, bujaju kao prava industrijska mašinerija koja zapošljava cijele timove psihoanalitičara, stvaraju se ciljane grupe koje imaju za zadatak reklamu učiniti efektivnijom, privlačnijom, koje ciljaju na ono naše nesvjesno i to u svim sferama naših života.

Kada kritizirate medije i kažete: „Gle, ovaj novinar je napisao ovo ili ono, a to nije istina!“, dotični će se naljutiti i objasniti vam kako mu nitko ne govori što i kako da piše, jer on piše što misli ili smatra ispravnim.

„Sve to o pritiscima i ograničenjima su gluposti, jer nikad nisam bio pod pritiskom”, uobičajeni je odgovor.

To zapravo može biti i točno, ali poanta je da ti novinari nikada ne bi bili unutar mainstreama, osim ukoliko se već nisu dokazali kao podobni, jer su „programirani“ reći pravu stvar. U protivnom, nikada ne bi došli u priliku reći što misle. Fakulteti su postali rasadnici ideoloških disciplina i socijalizacije kadrova koji ulaze u sustav.

I što nam govori struktura tog cijelog sustava? Kakve vijesti možemo očekivati? To je prilično jasno. Uzmimo primjerice The New York Times. Radi se korporaciji koja proizvodi, ali proizvod nije informacija, nego sama publika.

Nije im bitan novac koji će zaraditi time što ćete vi kupiti njihove novine, štoviše, sretni su što svoje priče mogu servirati na internetu posve besplatno i dostupne svima. Oni zapravo gube novac kada kupujete novine. Publika je proizvod. Proizvod su i povlašteni ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, najviše razine odlučivanja ljudi u društvu. Morate prodati proizvod na tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači, opet druge tvrtke.

Bilo da su u pitanju televizija ili novine, prodaje se publika. Korporacije prodaju odgojenu publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija to je velik i unosan posao.

Većinski vlasnik njemačkog RTL-a njemačko je privatno poduzeće Bertelsmann AG sa sjedištem u Guterslohu. Ono posjeduje 90,5 posto dionica dok je ostatak u vlasništvu malih dioničara. Ponosni vlasnik paketa od 25% dionica RTL-a u Hrvatskoj je koncern Agrokor Ante Todorić. No, Bertelsmann AG nije klasično poslovno poduzeće kojeg motivira samo profit. Vlasnici Bertelsmann AG-a su njemačke bogataške, milijarderske obitelji Mohn i Bertelsmann kroz svoju obiteljsku zakladu Bertelsmann Foundation.

A temeljni ciljevi zaklade Bertelsmann, prema njihovom vlastitom priznanju, nisu ekonomske već političke prirode. Poduzeće Bertelsmann ima stoljetnu tradiciju u izdavaštvu, u novije vrijeme i u komunikacijama, te djeluje po cijelom svijetu pod raznim imenima i firmama u svojem vlasništvu. Kada su svojedobno kupovali renomiranu američku izdavačku kuću Random House, pod pritiskom američkih novinara Bertelsmanni priznaju kako su tijekom vladavine Adolfa Hitlera bili najveći nakladnik nacističke promidžbe u Trećem Reichu. No, zaklada Bertelsmann tvrdi kako su joj primarni ciljevi „širiti demokraciju“.

Zaklada Bertelsmann je prisutna i u Hrvatskoj. 2. lipnja 2005. godine u Zagrebu je organizirala dvodnevni forum pod nazivom ‘Jugoistočna Europa na putu u EU’ na koji su, kako prenosi HINA, došli predstavnici dvadeset zemalja, deset vlada i šest međunarodnih organizacija. Predsjedatelj foruma bio je član izvršnog odbora Bertelsmann zaklade Werner Weidenfeldt, a među govornicima su bili tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, austrijski Wolfgang Schuessel, tadašnja ministrica vanjskih poslova, sada predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović, Dimitrij Rupel i drugi.

Nova TV također je u stranom vlasništvu. Većinski vlasnik Nove TV je američki Central European Media Enterprises. Najznačajniji vlasnik Nove TV većinski je vlasnik CEME Ronald Lauder, jedan od nasljednika kozmetičkog carstva Estee Lauder.

Manje poznato, ali mnogo važnije za nas je, što je Ronald Lauder bio američki veleposlanik u Beču od 1986. do 1987. godine, a prije toga u Pentagonu podtajnik Ministarstva obrane za Europu i NATO.

U svibnju 2009. Lauder prodaje 31% CEME, samim time i Nove TV, američkom divu Time-Warneru za 240 milijuna dolara, no još uvijek je većinski vlasnik.

Westdeutche Allgemeine Zeitung Medien Gruppe (WAZ), najveći je dioničar Europapress Holdinga (EPH). EPH i WAZ su izdavači najvećeg broja novina i publikacija. Njihov udio pokriva oko 60% ukupno medijskog prostora u Hrvatskoj.

Pobrojimo neke: Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Sportske novosti, Dubrovački vjesnik, Šibenski list, Globus, Auto-klub, Auto-blic, Gloria, Cosmopolitan, Moto-klub, Playboy, itd. WAZ-ov glavni izvršni direktor od 2002. je Bodo Hombach, svojevremeno jedan od najutjecajnijih političara njemačke Socijaldemokratske stranke (SDP) i čvrsti zagovornik europske politike.

Bodo Hombach bio je šef kabineta njemačkog kancelara Gerharda Schrodera od 1998. do 1999., a zatim i glavni koordinator EU Pakta o stabilnosti jugoistočne Europe (1999-2002).

Hombach svojevremeno izjavljuje: „Htio bih se od Zagreba do Dusseldorfa voziti bez putovnice“. Ispunila mu se želja.”

Najveći pojedinačni dioničar Novog lista, a čini se i Glasa Slavonije je bio misteriozni Media Development Loan Fund iz New Yorka, među čijim je financijerima i nezaobilazni, sveprisutni George Soros, famozni investitor i multimilijarder koji spada među 10 najbogatijih Amerikanaca. Tu su se nalazili i još neki opskurni fondovi iza kojih se, neki smatraju, krije CIA.

MDLF je registriran u New Yorku kao „neprofitna organizacija“ i suosnivač i izvršni mu je direktor, od samoga početka Aleksandar Vučinić, koji je na tu poziciju došao direktno iz Soroseve zaklade za koju je radio tijekom rata u Pragu. Među krupnijim vlasnicima Glasa Slavonije nalazila se i kontroverzna austrijska HYPO Alpe Adria Banka.

I na kraju, što reći o prirodi medijskog proizvoda? Očita pretpostavka je da proizvod medija odražava interes kupca i prodavača, institucija i sustava moći koji ih čine onime što jesu.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Živimo u vremenu kada je zdrav razum je postao vrlo rijetka roba

Isto tako, glas razuma je pobjegao od čovječanstva. Iz tih razloga sljedeći esej će biti vrlo teško razumljiv za mnoge, ili vjerujeti u to ili usvojiti.

Kontemplacija:

Ako vi upravljate svijetom tijekom ovih burnih vremena, a znte da su događaji bili na vidiku koji bi zauvijek promijenili cijelu planetarnu civilizaciju, biste li koristiti globalne mainstream medija da to ispričate svima?

Ako bi ti veliki događaji bili nezaustavljivi kao što bi bili sudbonosni, bi li vi širili ovu informaciju?

Ako je vaš odgovor “DA”, što će 7 milijardi ljudi koji žive na planeti Zemlji učiniti slijedeći dan? Zapravo, nakon što ćete im reći da je njihovom svijetu uskoro doći kraj.

Hoćete li i dalje ići na posao?

Hoćete li i dalje podupirati potrošačko društvo?

Hoće li mnogi od njih čak i željeti ustati iz kreveta ponovo nakon što su čuli što dolazi?

U tome leži izazov s kojim se suočavaju strane Svjetske vlade u sjeni (World Shadow Government WSG).

Imajte na umu da oni točno znaju što je iza ugla. Njihovi strateški smještene zvjezdarnice i visoko sofisticirani teleskopi daju im pristup znanstvenim podacima i astronomskim pojavama koje su toliko uvjerljive da osjećaju da nemaju izbora nego:

• omesti nas
• zavesti nas
• odvratiti pozornost

Sa ovim razumijevanjem čovjek može bolje razumjeti mnoge nerazumna i iracionalna, bezumna i glupa, luda i šašava postupanja Svjetske vlade u sjeni. Očito su znali da im je vrijeme isteklo. Prema tome, oni imaju sve manje i manje kontrole – iz dana u dan – oko toga kako će se stvari odigrati.

Da, oni mogu imati plan A, plan B, i plan C. Međutim, postoje mnoge eventualnosti u nastajanju na koje imaju daleko manje utjecaja nego što su navikli.

Njihovi bunkeri su zakopani duboko pod zemljom ne moraju biti u zaštićenim područjima kao što su nekoć mislili. Niti su njihova sastajališna mjesta van Zemlje sigurna od solarnih nesreća kao što su nekad vjerovali.

Naravno, njihovi eksperimenti putovanja u vremenu i međuzvjezdanog putovanja, crvotočine i paralelni svemiri, tehnologije umjetne inteligencije i nevidljivosti, su se već pokazale katastrofalnim.

Prije nego što nastavimo razotkrivati njihov master plan, i kako to osujetiti na svakom koraku, što je točno to “Vlada u sjeni” i zašto smo zabrinuti?

Da li se nešto skrivaju daleko u Sunčevom sustavu što je privuklo njihovu nepodijeljenu pozornost? Vi budite sudac!

Sljedeći Video može biti jedan od onih koji će vam najviše otkriti ikada. On također informira o tome zašto se donose toliko očajni potezi na samom vrhu, sveprisutno institucionalno ludilo nekako postaje fantomsko.
 

 
Mi ne upućujemo na to da su sva znanstvena predviđanja Carlos Muñoz Ferrade u potpunosti točna. Proročanstva ove prirode su rijetko savršena. Međutim, ono što je ovaj vrlo intuitivni i daroviti astronom i seizmolog rekao ne možemo ignorirati.

* Carlos Muñoz Ferrada je predvidio sa izvanrednom točnošću brojne potrese u Južnoj Americi tijekom prošlog stoljeća. On je to učinio tako što je izravno povezao korelacije između specifičnih astronomskih pojava i raznih katastrofalnih potresa i vulkanskih erupcija. Njegovo najznačajnije predviđanje se tiče “budućeg dolaska velikog kometa-Planete”.

Za one koji nisu pogledali prethodni videozapis, Ferrada ga naziva Komet-Planet, jer ima veličinu i masu planeta, te brzinu i eliptičnu putanju kometa.

Bilo da vjerujete ili ne u ono što ovaj video prikazuje, to nije bitno. Ono što je važno je da je tisućljećima bilo brojnih proricanja ove prirode koja se jednostavno više ne mogu ignorirati zbog uvjerljivih dokaza.

Kakav dokaz? Prije nego odemo tamo, važno je istaknuti da je Latinska Amerika imala druge nadarene vidioce poput Carlos Muñoz Ferrade. Navest ćemo tri pojedinaca koji su samostalno opisali buduće događaje.

(1) VM Rabolu (1926 – 2000) rođen je u Tolima u Kolumbiji.

“Godine 1998. napisao je “Hercolubus ili Crveni Planet“. Na temelju njegove izravnog i svjesnog iskustva, VM Rabola opisuje strašne događaje koji će se dogoditi na našem planetu u kratkom roku i objašnjava put koje ljudsko biće može slijediti kako bi se postigla duboka transformacija”.

“Hercolubus, planet tako nazvan od strane antičkih mudraca, približava se našem Sunčevom sustavu i to je uzrok velikog interesa za one koji znaju o tim kozmičkim pojavama. U našem bivšem susretu, Hercolubus je okončao civilizaciju Atlantide. Ove činjenice su ispisane kroz različite religijae i kulture.”

“Posljedica vrlo neposredne blizine Hercolubusa bi bila preokret u svim područjima našeg planeta.”
– “Hercolubus ili Crveni planet” od strane VM Rabolu; Diana Pub (1. listopada 2002)

(2) Benjamín Solari Parravicini (1898-1974), rođen je u Buenos Airesu, u Argentini 8. kolovoza

“Benjamin Solari Parravicini, veliki argentinski prorok, koji je dobio nadimak “južnoamerički Nostradamus”, napisao je prije nekoliko desetljeća: “Sat sati vremena će stići i u svojoj tami će se dositi slom velikog planeta. Zemlja će biti preokrenuta. Sve će pasti”.

(3) Samael Aun Weor (6 ožujka 1917 – 24. prosinca 1977) je rođen kao Victor Manuel Gómez Rodriguez u Bogoti, Kolumbija

“Samael Aun Weor, veliki učitelj Gnostike koji je održao brojna predavanja u Meksiku tijekom 70-ih godina. On je govorio o Hercolubusu i objasnio da će se u vrijeme kraja, on približiti Zemlji. Zbog svoje velike elektromagnetske sile, on je rekao da će destabilizirati Zemljinu koru uzrokujući velike potrese, plimne valove, vulkanske erupcije i prirodne katastrofe.

Hercolubus bse približio našem Sunčevom sustavu u više navrata te je napravio kataklizmu koja je zbrisala Lemurijsu i Atlantidsku civilizaciju. Sada, rekao je, ponovno će doći na kraju naše civilizacije i omogućiti novu eru za početak”.
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Cilj globalnog potrošačkog društva nije opće povećanje bogatstva i pravednije društvo, kao što se preko medija sugerira, već apsolutna vlast skupine privilegiranih

U jednom od svojih posljednjih intervjua medijskoj kući RT, Vladimir Putin je, oslikavajući prirodu suštinskih globalnih nesporazuma, izjavio da između SAD i Rusije postoje fundamentalne kulturološke razlike, kao i razlike u filosofiji života.U osnovi američke samospoznaje leži individualistička ideja, a u osnovi samospoznaje Rusije stoji kolektivistička ideja.

To je još jedan signal da se u sjeni velikog geopolitičkog okršaja, koji pred našim očima kulminira na Bliskom istoku i čiji cilj je kontrola teritorija i prirodnih resursa, dešava i ideološki sukob obiteljske i antiporodične civilizacije čiji je cilj duša suvremenog čovjeka.

Terminator

Svakom slobodnom čovjeku jasno je da cilj globalnog potrošačkog društva nije opće povećanje bogatstva i pravednije društvo, kao što se preko medija sugerira, već apsolutna vlast skupine privilegiranih.

Radi ostvarivanja, takve, apsolutne vlasti, bilo je neophodno kombiniranim sredstvima manipulacije, poticaja i prisile stvoriti nesvjesnog roba, neostvareni ideal svih moćnika kroz povijest ljudskog roda.

Bez nesvjesnog roba nema ni apsolutne vlasti.

Danas takav, savršeni rob postoji.

On je porobljen u tolikoj mjeri da čak nije ni svjestan svog ponižavajućeg položaja. Ne samo da ne sanja slobodu, kao sužnji nekad, već je spreman da se žestoko bori za očuvanje svog robovskog statusa.

Ovo žalosno biće možemo nazvati i Savršenim potrošačem.

Savršeni potrošač je u suštini biće bez svoje volje, on samo ima naučenu sposobnost usvajanja tuđih ideja i želja kao svojih. Bez korijena i bez obiteljskog i nacionalnog identiteta on je savršeno podoban za svaku vrstu manipulacije.

U svojoj idealnoj formi, Savršeni potrošač je istrgnut i odsječen od svake identiteske zajednice države do obitelji, on je bezlična individua vođena isključivo animalnim nagonima.

On revnosno i po naredbi reagira na sve nebitno i prizemno. On štiti jake i prezaštićene, a ravnodušan je prema slabim i ugroženim.

On po zapovijedi izražava sućut samo ljudima Zapada, ljudima “prve kategorije” a prešućuje pa se čak i podsmjehuje žrtvama vlstitog naroda i svim ostalim, manje bitnim.

Takav potrošački automat daje svojim automobilima osobna imena, u stanju je danima kampirati ispred potrošačkih hramova radi najnovijeg modela smartphonea, sudjeluje u ljudskim stampedima zbog sezonskih popusta, polijeva se hladnom vodom jer su mu rekli da je to humani čin, dijeli svoje intimne fotografije sa bezbroj nepoznatih ljudi na društvenim mrežama i stavlja se na listu čekanja za ugradnju čipa pod kožu.

Istine radi treba reći da se sjena takvog terminatora nalazi se i u dušama slobodnih ljudi.

I samo čeka trenutak nepažnje.

Prepreke u ostvarivanju ciljeva globalnih elita

Najveća prepreka u ostvarivanju apsolutne moći globalnih korporativnih elita predstavlja postojanje zajednica čije vrijednosti su suprotne nametnutoj indivudualističkoj dogmi.

To su prirodne obitelji, suverene i djelomično suverene države i danas već i rastuće alternativne civilizacije s obiteljskim vrijednosnim sustavima.

Na osobnoj razini odgovorni obiteljski čovjek je najveći neprijatelj potrošačkog automata.

Obrana prirodne obitelji

Obitelj se zbog svega toga našla na prvoj liniji napada od strane globalno – potrošačkog društva.

Globalna financijska elita je odavno shvatila da bi svako slabljenje prirodne obitelji ubrzalo razaranje društvene solidarnosti, olakšalo rušenje suverenih država i spriječilo stvaranje svjetske alternative Novom svjetskom poretku.

Zbog toga se protiv prirodne obitelji upotrebljavaju dosad neviđena sredstva:

globalna medijska promocija antimorala pod maskom zaštite ljudskih prava, nametanje antiobiteljskih zakonodavnih tendencija, mrežno promoviranje antiporodičnih stilova i financijski poticaji promotora antiobiteljskog ponašanja, plašenje stanovništva demografskom eksplozijom i manjkom resursa.

Zlo koje oduvijek pratilo ljudsku prirodu prvi put u povijesti dobiva i svog vjernog saveznika u vidu široke medijske promocije.

Zlo se danas otvoreno reklamira.

Toga ranije nije bilo, u starom svijetu iako punom protivurečnosti i sukoba ipak je postojao stabilan sustav vrijednosti koji je razlikovao dobro i zlo.

Današnje globalne elite su stabilan sustav vrijednosti zamijenile lako mijenjajućim fluidnim moralom po kome je dozvoljeno sve što je u njihovom interesu.

Postavlja se pitanje: da li se i kako prirodna obitelj u takvim okolnostima može obraniti.

Nada

Dobra vijest je da se globalno-potrošačko društvo, unatoč prividnoj moći, danas nalazi u svojoj regresivnoj fazi.

Dojam je da je unatoč još uvijek izraženoj ekonomskoj, vojnoj i medijskoj snazi ​​vrijeme njegove pune dominacije za nama.

Ovaj dojam je vezan za jačanje država s drugačijim društvenim vrijednostima koje postaju realna civilizacijska alternativa Novom svjetskom poretku.

Istovremeno ogoljena, totalitarna i ohola priroda današnjeg globalnog društva je dubinski razorila koncept nametnute zapadne moralne superiornosti, pokazala svu dubinu svjetske krize i učinila da svjetska povijest, unatoč Fukujami, nije završena, već se pred našim očima stvara nova.

U toj novoj povijesti svjetska ekonomija je u višegodišnjoj stagnaciji i zapadna ponuda individualističkog potrošačkog raja sve više liči na običnu šarenu lažu.

Čovječanstvo danas traži novu egzistencijalnu ponudu koja će mu život učiniti smislenim.

Zato suvremeni svijet živi na civilizacijskoj rubu. Pitanja praktične geopolitike koja danas dijele čovječanstvo mogu već sutra u potpunosti otići u drugi plan u odnosu na sukob o prirodi čovjeka, obitelji i društva.

Kombinirane aktivnosti svake države, a tako i Hrvatske (državna volja, zakonodavna aktivnost, aktivna uloga Crkve, angažirani mediji) daju drugačije odgovore na ova pitanja od trenutno globalno dominantnih.

Nažalost, Hrvatska je kao država, zahvaljujući pogubnom djelovanju svojih elita u prošlosti, bezalternativno se vezujući za EUtopiju preuzela veliki broj autodestruktivnih državnih obveza.

One najstrašnije, poput odricanja od dijela svoje teritorije i pristupanja NATO-u se, iako se još uvijek formalno ne nameću, svakim novim danom sve više podrazumijevaju.

U svakom slučaju, budućnost će brzo dati odgovor da li ćemo sutra dočekati u globalnom totalitarnom logoru ili ćemo biti svjedoci rađanja jednog humanijeg i obiteljsko orijentiranog društva.

Jasno je da se uzroci ekonomskih, socijalnih i ratnih nedaća na Zemlji ne nalaze u tzv. populacionoj bombi i manjku prirodnih resursa već u bolesnoj pohlepi privilegirane manjine koja vođena logikom profita i apsolutne moći nekontrolirano uništava tradicionalne obrasce ponašanja i crpi svjetske energetske izvore.

Obiteljska civilizacija kao svoj cilj umjesto savršenog i sebičnog potrošača mora postaviti odgovornog i skromnog obiteljskog čovjeka.

Obiteljski čovjek je logikom svog života i učenja u prirodnoj obitelji usmjeren na put potrošačkog samograničenja i socijalnog davanja.

Paradoksalno, u još uvijek tržišno orijentiranoj civilizaciji opterećenoj ratovima, ekonomskom krizom i općom nesigurnošću upravo Obiteljski čovjek raspolaže sa izuzetnom ponudom životnog smisla koju je teško odbiti.

Prirodna obitelj je neophodna svijetu. Samo povratkom prirodne obitelji u centar civilizacijskog stremljenja pobijedit se globalna apatija prozrokovana učenjem da je materijalno blagostanje jedini kriterij osobne sreće.

Samo dostojanstvo i duboki smisao i ljepota obiteljskog života može udahnuti novu snagu i oduševljenje u umornu dušu čovječanstva.
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Amerikanci su “pozitivan” narod. Takva nam je reputacija a tako i sami sebe zamišljamo. Mnogo se smiješimo i često se zbunimo kad nam ljudi iz drugih kultura ne uzvrate tu uslugu. Prema starom stereotipu, mi smo poletni, veseli, optimistični i plitki, dok su stranci najčešće prepametni, umorni a možda i dekadentni.

Američki pisci u egzilu kao što su Henry James i James Baldwin borili su se s ovim stereotipom i povremeno ga jačali, s čime sam se i sama susrela osamdesetih godina u jednoj opasci sovjetskog emigrantskog pjesnika Josifa Brodskog, da je problem s Amerikancima to što “nikada nisu iskusili patnju “. (Očito nije znao tko je izmislio blues.)

Tko može biti toliko čangrizav ili toliko nezadovoljan dovesti u pitanje ove vesele crte američkog karaktera. Uzmimo na primjer pozitivni “afekt”, to jest raspoloženje koje pokazujemo drugima kroz osmijehe, pozdrave, ispoljavanje samopouzdanja i optimizma. Znanstvenici tvrde da pukim činom smješkanja možemo generirati pozitivna osjećaje u sebi.

Pritom, dobro raspoloženje, izraženo kroz naše riječi i osmijehe, po svemu sudeći je zarazno: “Smij se i svijet će se smijati s tobom”. Svijet bi sigurno bio bolje i veselije mjesto kada bismo se svi srdačno pozdravljali i zaustavljali se da izmamimo osmijehe od beba – poznatim psihološkim mehanizmom “zaraznog raspoloženja”. Novija istraživanja su pokazala da je dobro raspoloženje lako prenosivo kroz socijalne mreže, tako da nečija sreća može uljepšati dan čak i nekim sasvim dalekim ljudima.

Također, psiholozi se danas slažu da pozitivni osjećaji zahvalnosti, zadovoljstva i samopouzdanja nam mogu produžiti život i da pozitivno djeluju na zdravlje. Neke od ovih tvrdnji su pretjerane, kao što ćemo vidjeti, ali pozitivno raspoloženje nije upitan faktor zdravog života, kao ni vježbe i vitaminski suplementi.

Ljudi koji tvrde da su pozitivno raspoloženi češće imaju bogat društveni život, i obrnuto, a društvena povezanost je važna u obrani protiv depresije, koja je poznati faktor rizika mnogih psihičkih bolesti. Rizikujući ponavljanje ili čak tautologiju, može se reći da je na mnogo razina, individualnih i društvenih, dobro biti “pozitivan”, i sigurno je bolje biti to nego povučen, nezadovoljan ili kronično tužan.

Zato je za mene znak napretka to što su u posljednjem desetljeću ekonomisti pokazali zanimanje za sreću, umjesto isključivo za bruto nacionalni proizvod kao mjeru uspjeha jedne privrede. Sreća je, naravno, nepodesna za mjerenje ili definiranje. Filozofi su stoljećima raspravljali o sreći; čak i ako je prosto definiramo kao veću učestalost pozitivnih nego negativnih osjećaja, kada pitamo ljude da li su sretni, od njih zapravo tražimo da izračunaju prosjek mnogih raspoloženja i trenutaka.

Možda sam bila neraspoložena jutros, ali me je neka dobra vijest obradovala, i kakva sam onda zapravo?

U jednom poznatom psihološkom eksperimentu, od ispitanika je traženo da odgovore na upitnik o životnom zadovoljstvu – ali ih je ispitivač prije toga navodno slučajno poslao da fotokopiraju jedan papir. Za nasumično odabranu polovicu, na kopirnom aparatu je ostavljen novčić od deset centi. I evo kako dvoje ekonomista opisuje rezultat: “Životno zadovoljstvo je znatno povećano pronalaženjem novčića na aparatu – što očito nije efekt zarade.”

Uz problem mjerenja, postoje i kulturne razlike u tome kako se sreća doživljava i da li je shvaćamo kao vrlinu. Neke kulture poput naše vrednuju pozitivan stav, koji po svemu sudeći odaje unutarnje zadovoljstvo; druge su više impresionirane ozbiljnošću, požrtvovanjem ili tihom spremnošću na suradnju. Koliko god da je teška za određivanje, sreća je nekako prikladnija za mjerenje dobrobiti, iz humanističke perspektive, od brujanja transakcija koje čine BDP.

Samim tim je iznenađujuće da psiholozi, kada se prihvate mjerenja relativnog zadovoljstva naroda, po pravilu otkrivaju da Amerikanci, čak ni u najbolja vremena i unatoč našoj razmetljivoj pozitivnosti, uopće nisu sretni. Nedavna meta-analiza stotine istraživanja individualnog osjećaja sreće diljem svijeta pokazala je da su Amerikanci tek na 22. mjestu, iza Nizozemaca, Danaca, Malezijaca, Bahamaca, Austrijanaca, pa čak i navodno pokislih Finaca.

Po drugom mogućem pokazatelju relativnog nezadovoljstva, dvije trećine svjetskih potrošača antidepresiva su amerikanci, a to su uzgred i najčešće prepisivani lijekovi u SAD. Koliko mi je poznato, nitko ne zna kako upotreba antidepresiva utječe na odgovore ljudi u anketama: da li ispitanici kažu da su sretni jer ih lijekovi razveseljavaju ili kažu da su nesretni jer znaju da se oslanjaju na lijekove da bi se osjećali bolje? Da nije naše masovne upotrebe antidepresiva, Amerikanci bi se vjerojatno rangirali mnogo niže na popisu zadovoljstva nego što je sada slučaj.

Kada ekonomisti pokušaju objektivnije klasificirati narode u smislu “blagostanja”, imajući u vidu takve čimbenike kao što su zdravlje, ekološka održivost i mogućnost uzlazne pokretljivosti, SAD je još neuspešnija nego kada se mjeri samo subjektivni osjet “sreće”. Na Happy Planet Indexu, da navedemo samo jedan primjer, amerikanci se nalaze na 150. mjestu među narodima svijeta.

Kako možemo biti tako iznenađujuće “pozitivni” u vlastitim očima i stereotipima, a da nismo najsretniji i najzadovoljniji narod na svijetu? Odgovor je, čini mi se, u tome što pozitivnost nije toliko dio nas ili našeg raspoloženja koliko je dio naše ideologije – načina na koji tumačimo svijet i kako mislimo da u njemu treba mo funkcionirati. To je ideologija “pozitivnog razmišljanja”, pod kojom obično podrazumijevamo dvije stvari. Jedna je generički sadržaj pozitivnog razmišljanja – to jest sama pozitivna misao – koja se može sažeti ovako: sada ti ide prilično dobro, ako si spreman da u svakom zlu vidiš nešto dobro, da uzmeš sve od života itd., a situacija će biti sve bolja i bolja. To je optimizam, i razlikuje se od nade. Nada je emocija, čežnja, iskustvo koje nije u potpunosti pod našom kontrolom. Optimizam je kognitivni stav, svjesno očekivanje, kojim vjerojatno svatko može ovladati kroz vježbu.

Druga stvar koju podrazumijevamo pod “pozitivnim razmišljanjem” jeste praksa ili disciplina pokušaja da misliš pozitivno. Govore nam da postoje praktični razlozi za takav trud: pozitivno razmišljanje ne samo što nas navodno primorava da budemo optimisti nego zapravo i povećava izglede na dobar ishod. Ako očekuješ da će se stvari popraviti, onda i hoće.

Kako se ovo ostvaruje pukim procesom razmišljanja? Po racionalnom objašnjenju koje danas nude mnogi psiholozi, optimizam jača zdravlje, popravlja osobnu učinkovitost, samopouzdanje i izdržljivost, pa nam tako olakšava postignemo cilj. Jedna mnogo manje racionalna teorija također hara američkom ideologijom – ideja da naše misli mogu, na neki misteriozan način, izravno utjecati na fizički svijet.

Negativne misli mogu nekako proizvesti negativne ishode, dok se pozitivne misli ostvaruju u obliku zdravlja, prosperiteta i uspjeha. Kako iz racionalnih tako i iz mističnih razloga, tvrdi se da svjesno pozitivno razmišljanje zaslužuje naše vrijeme i pažnju, bilo da to podrazumijeva čitanje odgovarajućih knjiga, posjećivanje seminara i predavanja na kojima se nude savjeti za uspješni mentalni trening, ili prosto osobnu koncentraciju na željene ciljeve – bolji posao, atraktivnog partnera, mir u svijetu.

Postoji određena nelagoda, kao što možete vidjeti, u samom srcu američkog pozitivnog razmišljanja. Ako je generički “pozitivan stav” ispravan i ako se stvari zaista popravljaju, ako univerzum naginje ka sreći i blagostanju, zašto onda da ulažemo mentalni napor u pozitivno razmišljanje? Očito, zato što nismo baš uvjereni da će se stvari popraviti same od sebe.

Upražnjavanje pozitivnog razmišljanja predstavlja napor da se napumpa ovo uvjerenje, unatoč brojnim dokazima koji mu ne idu u prilog. Oni koji sebe proglašavaju instruktorima u disciplini pozitivnog razmišljanja – treneri, propovjednici i gurui raznih vrsta – opisuju ovaj napor izrazima kao što su “autohipnoza”, “kontrola uma” i “kontrola misli”. Drugim riječima, potrebno je svjesno samozavaravanje, kao i neprekidni trud da se potisnu ili blokiraju neugodne mogućnosti i “negativne” misli. Oni zaista samouvjereni, ili oni koji su se na neki način pomirili sa svijetom i svojom sudbinom u svijetu, ne treba da pojačavaju taj trud cenzurirajući ili na drugi način kontrolirajući svoje misli. Pozitivno razmišljanje možda je isključivo američka aktivnost, koju u sebi povezujemo i sa individualnim i sa nacionalnum uspjehom, ali iza njega stoji užasna nesigurnost.

Amerikanci nisu oduvijek pozitivni mislioci – ili je makar promocija neopravdanog optimizma i metoda za njegovo postizanje pronašla artikulaciju i organiziranu formu tek nekoliko desetljeća poslije osnivanja republike. U Deklaraciji neovisnosti, osnivači države su jedni drugima zavjetovali “naše živote, naš imetak i našu svijetu čast”. Znali su da pobjeda u ratu za neovisnost nije zajamčena i da preuzimaju smrtonosni rizik. Samim činom potpisivanja Deklaracije postali su izdajnici krune, a veleizdaja je zločin za koji je zaprijećena smrtna kazna. Mnogi od njih su u ratu izgubili život, obitelj ili imetak. Poanta je u tome što su se ipak borili. Postoji ogromna razlika između pozitivnog razmišljanja i egzistencijalne hrabrosti.

Sustavno pozitivnog razmišljanja otpočelo je u devetnaestom stoljeću, među zanimljivom i raznovrsnom skupinom filozofa, mistika, narodnih čekara i žena iz srednje klase. Međutim, do dvadesetog stoljeća se proširilo i ušlo u sklop takvih snažnih sustava vjerovanja kao što je nacionalizam, i postalo neodvojivi dio kapitalizma. Američki nacionalizam se ne spominje previše, ali dovoljan pokazatelj njegove duboke ukorijenjenosti je činjenica da riječ “nacionalizam” primjenjujemo na Hrvate, Srbe, Bosance, Balkance ostale, dok za sebe vjerujemo da nas krasi superiorna verzija tog stava, zvana “patriotizam”.

Centralna karakteristika američkog nacionalizma jeste uvjerenje da je SAD “najbolja zemlja na svijetu” – dinamičnija, demokratičnija i prosperitetnija od bilo koje druge zemlje, kao i tehnološki naprednija. Vjerske vođe, naročito na kršćanskoj desnici, raspiruju ovu taštinu idejom da su Amerikanci božji izabranici i da je Amerika predodređena za svjetskog predvodnika – a tu ideju je ojačala i propast komunizma i naš uspon do statusa “jedine svjetske velesile”. Mudri britanski promatrač Godfrey Hodgson napisao je da je američki osjećaj izuzetnosti, koji je nekada bilo “idealističko i velikodušno, iako pomalo solipsistički”, postalo “tvrđe, arogantnije”. Paul Krugman je na ovu opću uobraženost reagirao 1998. u eseju “Američki hvalisavac”, upozoravajući da “ako gordost dolazi prije pada, SAD čeka žestoko stropoštavanje.”

Ali naravno da je potrebno svjesno pozitivno razmišljanje da povjerujemo da je Amerika “najbolja” ili “najveća”. U vojnom smislu, točno, mi smo najmoćnija država svijeta. Ali u mnogim drugim područjima, američki uspjeh je žalostan, i bio je žalostan čak i prije ekonomskog posrnuća koje je počelo 2007. Naša su djeca po pravilu neznalice u osnovnim predmetima poput matematike i zemljopisa u usporedbi sa svojim vršnjacima iz drugih razvijenih zemalja. Također imaju veće šanse da umru kao bebe ili da odrastu u siromaštvu. Gotovo svi priznaju da je naš američki zdravstveni sustav “pokvaren” i da nam je fizička infrastruktura ruinirana. Toliko smo izgubili prednost u znanosti i tehnologiji da američke tvrtke sada angažiraju strane firme za istraživačke i razvojne projekte. Što je još gore, neka mjerenja po kojima vodimo u svijetu treba da nas postide: imamo najveći postotak stanovništva u zatvorima i najveću nejednakost u imovini i prihodima.

Našom zemljom haraju oružano nasilje i privatna zaduženost.

I dok je pozitivno razmišljanje osnažilo američki nacionalni ponos, pa i samo bilo njime ojačano, istovremeno je ušlo u svojevrsnu simbiozu s američkim kapitalizmom. Ne postoji prirodna, urođena bliskost kapitalizma i pozitivnog razmišljanja. U stvari, jedno od klasičnih socioloških djela Protestantska etika i duh kapitalizma Max Webera uvjerljivo pronalazi korijene kapitalizma u mračnom i kaznenom svjetonazoru kalvinističkog protestantizma, koji je od ljudi zahtijevao odricanje od zadovoljstva i odupiranje svim ugodnim iskušenjima u korist mukotrpnog rada i akumulacije bogatstva.

Ali ako rani kapitalizam nije blagonaklono gledao na pozitivno razmišljanje, “pozni” ili potrošački kapitalizam mu je mnogo bliži, jer i sam ovisi od gladi pojedinca za još i imperativom poduzeća za rastom. Potrošačka kultura potiče pojedinca da želi više – auto, veću kuću, televizor, mobilini telefon, raznih elektroničkih uređaja – a pozitivno razmišljanje je tu da mu kaže da on zaslužuje više i da može to i dobiti ako stvarno želi i ako je spreman se potruditi. Istovremeno, u konkurentskom poslovnom svijetu, tvrtke koje proizvode ovu robu i isplaćuju plaće radnicima koji je kupuju, nemaju drugog rješenja nego da rastu. Ako ravnomjerno ne povećavate tržišni udio i profit, riskirate da vas izguraju iz posla ili da vas proguta veća tvrtka. Vječiti rast, bilo pojedinačne tvrtke ili čitave privrede, naravno predstavlja apsurdnu ideju, ali pozitivno razmišljanje je čini mogućom, ako ne i obaveznom.

Pritom, pozitivno razmišljanje se uspostavilo kao apologija za okrutne aspekte tržišne privrede. Ako je optimizam ključan za materijalni uspjeh i ako možete postići optimističan pogled na svijet putem discipline pozitivnog razmišljanja, onda nema izgovora za neuspjeh. Stoga je druga strana pozitivnosti oštro inzistiranje na osobnoj odgovornosti: ako vaša tvrtka propadne ili je vaše radno mjesto eliminirano, onda je to sigurno zato što se niste dovoljno potrudili, niste dovoljno čvrsto vjerovali u neminovnost svog uspjeha. Kako je ekonomija dovela do većih otpuštanja i financijskih potresa u srednjoj klasi, promotori pozitivnog razmišljanja sve više ističu ovaj negativni zaključak: biti razočaran, ogorčen ili potišten znači da ste samoproglašena “žrtva” i “cmizdravac”.

Ali pozitivno razmišljanje nije samo pomagač poslovnog svijeta koji pravda njegove prijestupe i prikriva njegove budalaštine. Promocija pozitivnog razmišljanja postala je zasebna mala industrija koja štanca beskrajan niz knjiga, DVD-ova i drugih proizvoda; zapošljava desetke tisuća “životnih instruktora” i motivacijskih govornika, kao i sve brojniji kadar profesionalnih psihologa koji ih obučavaju. Nema sumnje da rastuća financijska nesigurnost srednje klase doprinosi potražnji ovih proizvoda i usluga, ali ne želim pripisati komercijalni uspjeh pozitivnog razmišljanja nijednoj konkretnoj tendenciji ili zaokretu poslovnog ciklusa. Amerika je kroz povijest bila otvorena za razne sekte, kultove, vidare i nadriliječnika, pa takvi profitabilni izumi kao što je pozitivno razmišljanje obično uspijevaju.

Na prelasku u 21. stoljeće, američki optimizam je po svemu sudeći dosegao manični crescendo. U svom posljednjem govoru o stanju nacije 2000. godine, Bill Clinton je trijumfalno izjavio da “nikada ranije naša država nije istovremeno uživala toliki prosperitet i društveni napredak, uz tako neznatnu unutarnju krizu i tako malo vanjskih prijetnji”. Ali u usporedbi sa svojim nasljednikom, Clinton je djelovao gotovo mrzovoljno. George Bush Jr. je kao srednjoškolac bio navijač, a navijanje – taj karakteristično američki izum – može se smatrati sportskom pretečom onog silnog obučavanja i motiviranja koje ulazi u promociju pozitivnog razmišljanja. On je svoj predsjednički mandat shvatio kao priliku da nastavi ovu karijeru, definirajući svoj posao kao poticanje samouvjerenosti, razvijavanje sumnji i pumpanje nacionalnog samoljublja.

Pridjev koji je redovito koristio bio je “optimistično”. Na svoj šezdeseti rođendan rekao je novinarima da je “optimističan” po pitanju raznih vanjskopolitičkih problema: “Optimistično vjerujem da će svi problemi biti riješeni”. Nije trpio nikakve sumnje ili oklijevanje svojih bliskih savjetnika. Kako tvrdi Bob Woodward, Condoleezza Rice često nije smjela izraziti zabrinutost jer, kako je rekla, “predsjednik je praktično zahtijevao optimizam. Nije volio pesimizam, dvoumljenje niti sumnju. “

Zatim su stvari krenule naopako, što je pojava koja sama po sebi nije neobična, ali je bila isključena iz službenog američkog stava da situacija postaje sve bolja i bolja. Pucanje internet mjehura dogodilo se nekoliko mjeseci nakon Clintonove objave nezapamćenog prosperiteta u posljednjem govoru o stanju nacije, za zatim je uslijedio teroristički napad 11. rujna. Pritom, razvoj događaja je nagovijestio da pozitivno razmišljanje možda ipak nije garancija uspjeha, nego da možda čak može nas omete u sprečavanju pravih prijetnji. U svojoj sjajnoj knjizi Never Saw It Coming: Cultural Challenges to Envisioning the Worst, sociologinja Karen Serulo navodi brojne načine na koje je navika pozitivnog razmišljanja, ili kako je ona zove, optimističnog preduvjerenja, narušavala spremnost i prizivala katastrofu. Ona primjerice citira reportere Newsweeka Michaela Hirsi i Michaela Isikofa, koji zaključuju da je “čitavo ljeto propuštenih upozorenja bilo uvod u užasni 11 rujna 2001″.

Već se dogodio jedan teroristički napad na Svjetski Trgovački centar 1993; bilo je dovoljno upozorenja u ljeto 2001. o mogućem avionskom napadu, a škole letenja su prijavljivale sumnjive učenike poput onog koji je htio “naučiti upravljati avionom, ali ga nije zanimalo polijetanje i slijetanje”. Činjenica da nitko – ni FBI, ni INS, ni Bush, niRice – nije pridavao pozornost ovim uznemiravajućim upozorenjima, kasnije je pripisana “neuspjehu zamišljanja”. Ali zapravo je bilo puno zamišljanja – zamišljanja nedodirive nacije i vječito uspješne privrede – prosto nije bilo sposobnosti ili inklinacije za zamišljanje najgoreg scenarija.

Sličan lakomisleni optimizam karakterizirao je i američku invaziju na Irak. Upozorenja na mogući otpor Iračana ignorirana su od strane lidera koji su obećavali “lakoću” i zamišljali veselo stanovništvo koje dočekuje naše vojnike sa cvijećem. Isto tako, uragan Katrina nije bio baš nepredviđena katastrofa. New Orlean-ski Times-Picayune objavio je 2002. feljton koji je dobio Pulitzerovu nagradu o tome kako brane ne mogu zaštititi grad od poplave koju bi izazvao uragan 4. ili 5. kategorije. Scientific American je 2001. objavio slično upozorenje.

Čak i kad je uragan udario, a brane popustile, nikakva uzbuna se nije začula u Washingtonu, a kada je službenik FEMA-e iz New Orleansa poslao paničan email direktoru FEMA Michaelu Braunu, upozoravajući ga na sve veći broj žrtava i nestašicu hrane u potopljenom gradu, rečeno mu je da će Brown biti zauzet narednih sat vremena, jer večera u jednom restoranu u Baton Rougeu.

Kriminalni nehat ili još jedan “neuspjeh zamišljanja”? Istina je da su Amerikanci desetljećima vrijedno radili na svladavanju tehnika pozitivnog razmišljanja, u koje spada i automatska sposobnost ignoriranja loših vijesti.

Najveće “stropoštavanje”, da upotrijebimo Krugmanov termin, do sada bila je financijska havarija 2007. i potonja ekonomska kriza. Do kraja prog desetljeća 21. stoljeća, kao što ćemo vidjeti u narednim poglavljima, pozitivno razmišljanje je postalo sveprisutno i praktično neupitno u američkoj kulturi. Ono je promovirano u nekim od najgledanijih TV emisija, kao što su Larry King Live i Oprah Winfrey Show; bilo je tema bestselera poput knjige The Secret 2006; prihvaćeno je kao teologija najuspješnijih američkih propovjednika; pronašlo je mjesto u medicini kao potencijalno dopunsko sredstvo u liječenju skoro svake bolesti. Čak je ušlo i u visoko obrazovanje u obliku nove dicipline “pozitivne psihologije”, na tečajevima gdje se studenti uče da napumpaju svoj optimizam i njeguju svoja pozitivna osjećanja. I njegov domet postao je globalan, prvo u anglofonim zemljama a zatim i u državama u razvoju poput Kine, Južne Koreje i Indije.

Ali nigdje nije toliko toplo dočekano kao u američkom poduzetništvu, koje je naravno i globalno poduzetništvo. Ako je pozitivno razmišljanje postalo biznis za sebe, biznis je bio njegov najvažniji klijent, spremno gutajući radosnu vijest da se sve može snagom volje. Ovo je bila korisna poruka za zaposlenike, koji su do prijelaza u 21. vijek bili prisiljeni raditi duže za manje beneficije i manju radnu sigurnost. Ali bila je to i oslobađajuća ideologija za rukovodeće kadrove. Koliko smisla ima mučiti se s bilancama i napornim analizama rizika – i zašto brinuti o zaprepašćujućem dugu i potencijalnom bankrotu – kada samo dobre stvari slijede onima koji su dovoljno optimistični da ih očekuju?

Ovo ne pišem u duhu mrzovolje ili nekakvog osobnog razočaranja, niti sam na bilo koji način romantično vezana za patnju kao osnov znanja ili moralnosti. Naprotiv, voljela bih vidjeti više osmijeha, više smijeha, više zagrljaja, više sreće i, još bolje, radosti. U mojoj viziji utopije, ne samo što postoji utjeha i sigurnost za sve – bolji poslovi, zdravstvena njega i tako dalje – nego u njoj ima i više zabava, proslava i prilika za igranje na ulici. Kada jednom naše materijalne potrebe budu ispunjene – barem u mojoj utopiji – život će postati vječita proslava kojoj svatko može doprinijeti. Ali do tog blaženog stanja se ne možemo uzdići time što ga prosto želimo. Treba da se pripremimo za borbu sa zastrašujućim preprekama, onima koje smo sami stvorili i onima koje nam nameće priroda. A prvi korak je oporavljanje od masovne zablude pozitivnog razmišljanja. Budimo realni!

Uvodno poglavlje knjige Barbare Ehrenreich: Bright-Sided: How Positive Thinking Is Undermining America
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

Kapitalizam kao totalitarni poredak destrukcije stvorio je odgovarajuća sredstva i metode za uništavanje kritičke i vizionarske svijesti i takve oblike posredovanja između čovjeka i svijeta koji uništavaju mogućnost da čovjek ukine kapitalizam i stvori novi svijet.

Nekada su svećenici bili ti koji su kontrolirali svijest ljudi.

Danas su to TV voditelji i drugi kapitalistički manipulatori, ujedinjeni u show – businessu, koji polaze od rezultata moderne znanosti i tehnike i na njima zasnovanim mitovima, kao i od instrumentalizirane mistike koja proizvodi kvazi-religioznu svijest. Umjesto da je um usmjeren na razobličenje destruktivnih procesa koji dovode u pitanje opstanak života na Zemlji i na stvaranje vizije novog svijeta, on je usmjeren na proizvodnju spektakularnih opsjena s kojom se uništava kritički odnos prema kapitalizmu i vizionarska svijest. Otuda takvu popularnost stječu razni “Coca-Cola” mistifikatori i intelektualni hohštapleri sa svojim pričama o tajanstvenim “vladarima svijeta”, “vanzemaljcima”, “mističnim silama”, “paralelnim svjetovima” …

Mistifikatorski vještina zamjenjuje povijesne analize, a mistika vizionarsku maštu. Suvremene, tehnokratski zasnovane “bajke” su jedan od načina na koji kapitalizam degenerira um i stvara masovni idiotizam. Kako je postojeći svijet sve manje ljudski svijet i kako je čovjek sve usamljeniji i time sve manje u stanju promijeniti svoj život, raste potreba za bijegom u iluzorne svjetove. Iluzije su postale najtraženija roba na tržištu “potrošačkog društva” i na toj osnovi došlo je do hiperprodukcije iluzornih svjetova. (James Bond Skyfall i Gospodari prstenova – najgledaniji u povijesti Hrvatske)

Proizvodnja iluzija postala je jedan od najvažnijih načina na koji se kapitalisti obračunavaju s humanističkom vizionarskom sviješću i nastojanjem potlačenih da se organiziraju i bore protiv kapitalizma.

Manipulacija se više ne nalazi u ideološkoj, već u psihološkoj sferi. Nema više priče o “svijetloj budućnosti” i “američkom snu”. Bijeg iz sve crnije realnosti postala je opsesija “prosječnog” (malo) građanina “demokratskog svijeta”.

Uništavanje uma i povijesne samosvijesti potlačenih pretstavlja sponu koja povezuje suvremenu industriju zabave i nacističku propagandnu mašineriju. Evo koje je upute dao Adolf Hitler (1942.) nacističkim glavešinama da bi im “pomogao” uspostaviti učinkovitu vlast nad “pokorenim narodima”: “Od tada ne treba dozvoliti da se pojavi neki učitelj koji će se najednom založiti da se uvede obvezno školovanje za pokorene narode.

Znanje Rusa, Ukrajinaca, Kirgiza i drugih čitati i pisati može nam samo škoditi. Ono bi omogućilo onima sa bistrom pameću da steknu određena znanja o povijesti i time doći do političkih ideja, koje bi se na neki način opet mogle usmjeriti protiv nas. – Mnogo je bolje da se u svakom selu postavi radio razglas, da bi se ljudima na ovaj način saopćile novosti i ponudili zabavni sadržaji, nego ih osposobiti da steknu vlastita politička, znanstvena i druga znanja. Ne smije se isto tako dogoditi, da se pokorenim narodima u radio emisijama govori o njihovoj povijesti, već im se prije putem radio postaja mora prenositi glazba, i to što više glazbe. Jer, zabavna glazba unapređuje radni elan.

A ako ljudi baš hoće plesati, to bi na temelju naših saznanja i sustavnog pristupa u cjelini se moglo pozdraviti Hitlerove upute za manipulaciju sviješću “nižih rasa” predstavljaju, zapravo, temelj suvremene strategije vladanja kapitalista kako nad radničkom klasom u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, tako i nad narodima koji se nalaze na “periferiji kapitalizma” i koje je Zapad osudio na istrebljenje.

Davanje marginalnom spektakularnu dimenziju, na čemu se zasniva kako reklamna industrija, tako i čitava ideološka sfera kapitalizma, jedan je od najvažnijih načina na koji se uništavaju kriteriji po kojima se određuje kvaliteta. Radi se, zapravo, o uništavanju mogućnosti da se uvidi prava priroda vladajućeg poretka i, istovremeno, da se uvide realne mogućnosti za stvaranje humanog svijeta. Bez mogućnosti prepoznavanja kvalitete, istinska vizionarska svijest nije moguća. Kada sve postaje “fantastično”, “genijalno”, “nevjerojatno” – onda ono što je istinski vrijedno nestaje u blatu trivijalnog. “Rasprava” koja se u javnosti vodi povodom sportskih događaja tipičan je primjer marginaliziranja bitnog, depolitiziranja ljudi, stvaranja lažne društvenosti i masovnog idiotizma.

Vladajući mediji nastoje sa sve agresivnijim i primitivnijim zabavnim programima ubiti zanimanje ljudi za istinu i odvojiti misao čovjeka od realnog svijeta koji stvara kapitalizam: uništenje prirode, masovna smrt od gladi, žeđ i bolesti, bacanje hrane, kriminaliziranje društva, stvaranje policijske države, sve veća mogućnost upotrebe nuklearnog oružja, monstruozni tehnički projekti koji trebaju omogućiti izazivanje potresa i pogubnih klimatskih promjena, masovno ubijanje djece radi “dobivanja” organa, bacanje nuklearnog otpada u oceane, havarije na nuklearnim elektranama, bijela kuga, sve masovnija nepismenost, uništenje nacionalnih kultura i povijesne samosvijesti … U “krivim ogledalima” kapitalističke ideologije i u svjetlu spektakularnih reklama “potrošačkog društva” sve ono što je bitno, biva izvitopereno i marginalizirano, da bi ono što je sporedno dobilo sudbinsku i spektakularnu dimenziju.

Reklamne poruke, poput “Coca-cola je ono pravo!”, s kojima TV i radio stanice neprestano bombardiraju ljude, uništavaju sposobnost čovjeku da uoči i shvati bitno. Suvremeni spektakl ne zasniva se na stvaranju klasičnih iluzija putem mentalne manipulacije, koja se svodi na “zavođenje” čovjeka korištenjem njegovih preduvjerenja, strahova i želja, već na stvaranju spektakularnih opsjena koje su lišene sadržaja i koje se svodi na agresivno nadraživanje čula tehničkim sredstvima.

Umjesto melodije, čuje se zaglušujuća buka; umjesto vizualne predstave, pojavljuje se zasljepljujuća svjetlost … Nema emocija, nema mašte, nema uma … Izazivanje opsjena nema samo eskapistički karakter, već uništava čula, kao i potrebu i mogućnost maštanja o humanom svijetu. Opsena nije samo spektakularni oblik u kojem se pojavljuje destruktivno kapitalističko ništavilo, već i tehničko sredstvo za uništavanje ljudskosti.

Sam na kapitalistički način degenerirani život postao je sredstvo za uvlačenje ljudi u vrijednosnu i egzistencijalnu orbitu kapitalizma. “Potrošačko društvo” neposredno djeluje na političku sferu. Za Marksa neradno vrijeme radnika rezultat je njihove borbe protiv kapitalističke eksploatacije i kao takvo je mogućnost za njihovo klasno osvješćivanje i organiziranu političku borbu. U “potrošačkom društvu” neradno vrijeme postalo je konzumersko vrijeme i kao takvo sredstvo za uvlačenje radnika u duhovnu i egzistencijalnu orbitu kapitalizma.

Putem “potrošačkog društva” kapitalisti su stvorili novo tržiše i time prostor za razvoj kapitalizma i (privremeno) kupili “socijalni mir”. Istovremeno, oni guraju ljude u dužničko ropstvo i na taj način ih integriraju u vladajući poredak. Kapitalizam je degenerirao klasnu svijest radništva stvaranjem potrošačkog mentaliteta. Potreba za slobodom postala je potreba za kupovanjem i uništavanjem.

Radnici su postali “potrošači” koji svojim radnim i konzumerski aktivizmom doprinose razvoju kapitalizma. Oni ne proizvodi samo “svoje okove” (Marx), već proizvode uništenje života i svoju propast kao bioloških i ljudskih bića. Istovremeno, sve dublja egzistencijalna kriza dovela je do toga da je proleterska omladina u razvijenim kapitalističkim državama postala, u vidu vojnika-najamnika, oruđe najmoćnijih kapitalističkih koncerna za uništavanje “nepokornih” naroda i za uspostavu (američkog) “novog svjetskog poretka”.

Što se tiče “socijalne države”, službena ideologija tvrdi da je ona rezultat “kompromisa” između buržoazije i radničke klase. Uistinu, “socijalna država” jedan je od oblika u kome je uspostavljena klasna dominacija buržoazije nad radnicima. Ona nema humanističko utemeljenje, već je politički odgovor buržoazije na sve dublju krizu kapitalizma i mjenjalačkog (revolucionarnog) potencijala radničkog pokreta u najrazvijenijim kapitalističkim državama Zapada. Njen smisao je uspostavljanje “podnošljive eksploatacije” radnika od strane kapitalista, što znači ublažavanje njihove egzistencijalne ugroženosti s čim treba preduprijediti klasnu borbu radnika i omogućiti stabilan razvoj kapitalizma.

U suštini, “socijalna država” je legalni oblik pljačke radnika koji, putem poreznog sustava koji je nametnut od strane kapitalističke države, sami financiraju “socijalna davanja” koja im trebaju  omogućiti da prežive egzistencijalnu krizu koju stvara kapitalizam – i da se ne bune. Istovremeno, “socijalna država” je sredstvo za uništenje klasne svijesti radnika i za njihovo uvlačenje, putem razvoja potrošačkog mentaliteta, u vrijednosni horizont “srednje klase” koja je jedan od nosećih stupova kapitalizma. U konačnom, “socijalna država” omogućuje opstanak kapitalizma i na taj način doprinosi uništavanju života na planeti.

Kriminalizacija radničke populacije jedan je od najučinkovitijih načina na koji potlačeni bivaju uvučeni u duhovnu i egzistencijalnu orbitu kapitalizma. Radi se o najgorem obliku degeneriranja ljudi i društva koji u potpunosti odgovara vladajućem duhu kapitalizma. Kriminaliziranje potlačenih u društvu se pretvara u kapitalistički zvjerinjak. Borba radničke klase za pravedno društvo pretvara se u borbu atomiziranih građana za opstanak.

Ono s čim se kapitalistička društva, koja su u sve dubljoj krizi, sučeljavaju je sve realnija mogućnost da bande kriminalaca preuzmu vlast i uspostave diktaturu. U tome će, naravno, imati potporu kapitalista i građanske klase ukoliko se time sprječavaju radikalne društvene promjene i omogućuje daljnji opstanak kapitalizma.

Ne treba smetnuti s uma da su fašisti u Italiji i Njemačkoj, u vrijeme ekonomske krize kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata, financirali i doveli na vlast aristokraciju i kapitalisti da bi se obračunali s radničkim pokretom. Uništavajući društvene institucije kapitalizam stvara uvjete da bande kriminalaca postanu jedina realna društvena snaga koja se može obračunati s radnicima i spriječiti propast kapitalizma. Uostalom, sprega mafije i vladajućih kapitalističkih skupina već desetljećima pretstavlja osnovu osiguravanja vlasti u najrazvijenijim kapitalističkim državama.

Uništavanje emancipatorskog nasljeđa građanskog društva, sve dublja ekološka i ekonomska kriza, sve veća nezaposlenost, obezvređivanje demokratskih institucija, mafijaško organiziranje kapitalista i političara, sve veće socijalne razlike, opće kriminalizovanja društva, religiozni fanatizam, bujanje fašizma … – sve to stvara pretpostavke da se sve dublja kriza kapitalizma pretvori u opći kaos iz koga može proizaći novi fašistički barbarizam. Opći kaos je, zapravo, “odgovor” kapitalizma na egzistencijalnu krizu koju stvara i na postojanje objektivnih mogućnosti stvaranja novog svijeta.                         

“Mondijalizam” pretstavlja najvažniji politički oblik u kome se pojavljuje suvremeni imperijalizam. Stvara se mondijalističko građanstvo koje je lišeno nacionalnog identiteta i samim tim kulturne i slobodarske samosvijesti. Ideologija mondijalizma nema “nadnacionalni” karakter, već se temelji na uništavanju nacija i na stvaranju mondijalističkih institucija koje su sredstvo najmoćnijih kapitalističkih korporacija za ovladavanje svijetom.

Radi se, zapravo, o suvremenom imperijalizmu koji je utemeljen u američkom “novom svjetskom poretku” i pojavljuje se u obliku destruktivnog kapitalističkog totalitarizma čiji je cilj uništenje čitavih naroda i “prekobrojnog” proletarijata. U tom kontekstu, “mondijalizam” je sredstvo za uništenje proleterskog internacionalizma i svjetskog antikolonijalnog pokreta koji se temelji na internacionalnom kozmopolitizmu.

Čovjek više ne smije imati odgovornost za opstanak svog naroda, niti smije sagledava zemlju u kojoj živi kao povijesni i životni prostor. Radi se o stvaranju “mondijalističkog čovjeka” koji odgovara prirodi suvremenog kapitalizma. On je lišen slobodarske i vizionarske svijesti, pogotovu odgovornosti za uništavanje svijeta. Osnovni zadatak “mondijaliste” je da očiste svijet od slobodarske povijesti i nacionalnih kultura i pretvore ga u kapitalistički koncentracijski logor.

Svuda u svijetu formira se mondijalistički klasa koja je spremna upotrijebiti sredstva za masovno uništenje ljudi da bi obranila svoj potrošački način života i privilegirani društveni položaj. Kako kapitalizam sve dramatičnije smanjuje životni prostor čovječanstva, to su glasniji povici iz najrazvijenijih kapitalističkih zemalja Zapada da treba nemilosrdno istrijebiti milijarde “prekobrojnih” i tako “spriječiti propast čovječanstva”. Sve veća militantnost “mondijalista” uvjetovana je sve većom bespoštednošću s kojom kapitalizam uništava život na planeti.

Cinizam s kojim se “mondijalisti” odnose prema “tradicionalnom čovječanstvu” i prema patnji i stradanju potlačenih diljem planete ukazuje na to, da se radi o na kapitalistički način degeneriranim ljudima. Kapitalizam proizvodi potop i gradi novu “Noinu arku” u koju će se ukrcati “odabrani”: kapitalisti, političari, znanstvenici-monstrumi, pripadnici tajnih službi, vrhovi vojske i policije, svećenici, kraljevi podzemlja i njihove prostitutke, zvijezde šoubiznisa … i određen broj “običnih ljudi” koji će raditi “prljave poslove” i služiti “elitu”.

Što se tiče “Masonskih loža”, kapitalistička demokracija podrazumijeva dva oblika političkog organiziranja i djelovanja. Jedan, koji se pojavljuje u vidu javne političke sfere (političke institucije, stranke, mediji, izbori …), i drugi koji se pojavljuje u vidu neformalnih kapitalističkih skupina koje djeluju iz sjene. One su jedinstvene kada je riječ o obrani kapitalizma, a sukobljene kada se radi o ostvarivanju vlastitih interesa. “Masonske lože” spadaju u političke skupine koje djeluju iza paravana javne političke sfere.

One se temelje na klasnom poretku i na vladajućem duhu monopolističkog kapitalizma, što znači na poretku koji omogućuje relativno mala skupina ljudi bude vlasnik nad sredstvima za proizvodnju i kapitalom i da na temelju toga vlada društvom. Nisu bankari gospodari svijeta, već su robovi kapitalizma. Bez kapitalističkog sustava reprodukcije, “njihov” novac nema nikakvu vrijednost.

Priča o “svemoćnim masonskim ložama” je način da se misteriozna iluzorna moć proglasi za vladajuću moć i na taj način pažnja ljudi skrene od prave ovozemaljske moći, a to znači od kapitalizma i najmoćnijih kapitalističkih grupacija. Te grupacije su moguće zato što je kapitalizam klasno društvo u kome je ekonomska, vojna i politička moć otuđena od građana i koncentrirana u rukama kapitalističkih oligarhije.

Njihova moć ne proizlazi iz njihovog rasnog ili nacionalnog porijekla, niti iz mističnih ovozemaljskih ili nadzemaljskih izvora, već prije svega iz ekspanzivne ekonomske snage kapitalizma koji ima totalitarni i destruktivni karakter. Bespoštedni ekonomski rat između najmoćnijih kapitalističkih korporacija, koji se zasniva na vladajućem principu monopolističkog kapitalizma “Velika riba proždire manju ribu!”, Uvjetuje koncentraciju sve veće financijske, vojne, znanstvene, tehničke, političke i medijske moći u rukama sve manjeg broja kapitalista i do stvaranje mega-monopola koji nastoje da ovladaju svijetom.

Tzv. “Međunarodne organizacije” samo su produžena ruka vladajućih svjetskih centara moći koje određuju njihovu politiku proporcionalno svojoj ekonomskoj, vojnoj i političkoj moći. Politička, ekonomska i vojna praksa kapitalističkih monopola zasniva se na sve dubljoj egzistencijalnoj krizi kapitalizma koju ne mogu spriječiti. Svi se oni nalaze na rubu grotla vulkana iz čije dubine dopire sve jači tutanj. Svi oni pričaju isto i njihove akcije svode se na isto: kako osigurati vlastiti opstanak rukovodeći se egzistencijalnom logikom monopolističkog kapitalizma “Uništi konkurenciju!”.

Teror nad vlastitim građanima izraz je njihove nemoći spriječiti razbuktavanje krize kapitalizma i straha da će se ljudi dići i uništiti kapitalizam. Oni “stvaraju budućnost” na taj način što pokušavaju iskoristiti posljedice koje stvara kapitalizam spriječiti njegov kolaps. Kapitalisti mogu uništiti svijet, ali ne mogu spriječiti propast kapitalizma.

“Teorije zavjere” su jedan od načina na koji kapitalizam biva lišen odgovornosti za propadanje svijeta. Njihov najvažniji zadatak je da odvuku kritički um na stranputicu. Na taj način prikriva se da je kapitalizam klasno društvo i da je kapitalistička klasa, a ne neke mistične grupe, ta koja stvara sve dublju egzistencijalnu krizu. Isto tako, prikriva se da je kapitalizam u svojoj biti destruktivni poredak, što znači da pitanje uništenja života na planeti nije stvar samovolje pojedinaca i grupa, već neminovna posljedica razvoja kapitalizma. Istovremeno, “teorije zavjere” obezvređuje emancipatorsku borbu i emancipatorske potencijale građanstva, kao i potlačenih radnih slojeva i kolonijaliziranih naroda.

Obespravljeni se pojavljuju kao slijepo oruđe za ostvarivanje ekonomskih i političkih interesa kapitalističkih skupina. Iz toga proizlazi da nije moguć autentični slobodarski pokret obespravljenih, kao ni stvaranje svijeta slobodnih ljudi. Radi se o fatalističkoj logici s kojom se ukidaju emancipatorski potencijali povijesnog razvoja društva i u tom kontekstu slobodarska praksa i stvaralački potencijali potlačenih, što znači mogućnost stvaranja budućnosti. U uvjetima kada je kapitalizam doveo čovječanstvo na korak od uništenja, takva ideologija nema samo anti-slobodarski, već i anti-egzistencijalni karakter.

Hipokrizija predstavnika “teorije zavjere” najbolje se vidi na primjeru Međunarodnog olimpijskog komiteta i “međunarodnog” sporta. Njima ne pada na pamet da dovedu u pitanje legitimnost Međunarodnog olimpijskog komiteta koji je prva “nadnacionalna” organizacija koja ima globalni karakter, a Olimpizam prva mondijalistička religija. To je zato što je Olimpizam utjelovljenje principa na kojima se zasniva kapitalizam (bellum omnium contra o mnes i citius, altius, fortius) i što su olimpijske igre spektakularna služba bogovima koji vladaju svijetom. Dosljedno se držeći “teorije zavjere”, po kojoj se sve što se događa u svijetu zasniva na (samo) volji “vladara iz sjene”, onda su i kritičari “teorije zavjere” samo oruđe svjetske oligarhije za ovladavanje čovječanstvom.

“Nevladine organizacije” pretstavljaju oblik legalnog djelovanja političkih grupa koje rade za najmoćnije svjetske kapitalističke koncerne i kao takve su pipci mondijalističke hobotnice. Unatoč tome što okupljaju neznatan broj ljudi, one dobivaju daleko veći prostor u javnim medijima, koji su u rukama kapitalističkih klanova, nego milijuni radnih ljudi. “Nevladine organizacije” služe zato da se stvori na kapitalistički način degenerirana “javnost” koja će biti reklamni prostor najreakcionarnijih političkig snaga Zapada.

Njihova “javna riječ” svodi se na javne nastupe plaćenika koji propagiraju interese svojih “sponzora”. Putem “nevladinih organizacija” kapitalističke grupacije sa Zapada nastoje privatizirati javnu sferu i spriječiti da se u javnosti pojavi ona kritička misao, koja ukazuje na ekocidnu i fašizoidno prirodu “novog svjetskog poretka” i koja stvara viziju humanog svijeta koja može postati integrativna spona potlačenih u borbi protiv suvremenog imperijalizma.

U tom kontekstu, one imaju zadatak da se obračunaju s nacionalnom samosvešću (što znači s kulturnim, povijesnim i slobodarskim bićem čovjeka), s državnim (građanskim) suverenitetom koji se zasniva na emancipatorskom nasljeđu modernog društva, is klasnom samosvešću radnika koja se zasniva na ideji kolektivnog (društvenog) vlasništva i socijalne pravde. Na kraju, “nevladine organizacije” trebaju stvoriti takvu političku “atmosferu” u javnosti koja će omogućiti da zemlja u kojoj djeluju postane kolonija i vojni poligon Zapada, a građani “Coca-cola” roblje.

Kapitalizam uništava čovjeka kao duhovno biće. Religija je sve manje duhovna potreba, a sve više bijeg iz kapitalističkog ništavila i izraz straha od nestanka. U suvremenom kapitalizmu pozivanje na “boga” je, zapravo, jedan od načina na koji malograđanin lišava sebe odgovornosti za uništavanje svijeta.

Religija je nekada služila kao sredstvo za razvoj kapitalizma (protestantizam), da bi postala oruđe za obračun s duhovnošću i životom. Unatoč tome što kapitalizam uništava duhovnost, crkve čine sve da se on sačuva. One preživljavaju tako, što odbacuju humanističko nasljeđe religije, koja pruža mogućnost za uspostavljanje kritičkog odnosa prema kapitalizmu i za duhovnu integraciju čovječanstva, i postaju dio mehanizma kapitalističke reprodukcije i kao takve laičke institucije koje koriste religiju da obogotvore privatnu svojinu i klasni poredak.

Vladajuće religije nisu samo sredstvo za obračun s emancipatorskim naslijeđem građanskog društva, već is vjerom da je moguće sačuvati život na Zemlji. Tvrdnja da je čovjek “samo gost na Zemlji”, ideja “sudnjeg dana”, shvaćanje da je život na Zemlji “bezvrijedan” i da “pravi život” počinje na nebu – ukazuje na to da su tzv. “Velike religije” komplementarne kapitalizmu kao poretku destrukcije. Ideja iluzornog “nebeskog svijeta” (“raj”) postaje ne samo sredstvo za obezvređivanje borbe za pravedni svijet, već i sredstvo za obezvređivanje života i za bijeg od odgovornosti za uništavanje svijeta. Apokaliptički fatalizam proizvodi defetizam.

Od sredstva za uništavanje slobodarskog dostojanstva čovjeka, religija je postala oruđe za uništavanje volje za životom. Unatoč svemu, religija se ne može poistovjetiti s crkvenim dogmama i crkvenim djelovanjem. Iako je crkvena religija postala anti-egzistencijalna misao, sve veći broj religioznih ljudi, koji su svjesni pogubnosti kapitalističkog “progresa”, pokušavaju afirmirati shvaćanje da je “svijet božje djelo” i da se čovjek mora boriti da ga sačuva. Na kraju, ljudi se ne dijele na teiste i ateiste, već na one koji se bore za kapitalizam i one koji se bore protiv kapitalizma a za očuvanje života na zemlji i za stvaranje humanog svijeta.

Kada je riječ o islamu, ono što od njega stvara “agresivnu” i “militantnu” religiju je isto ono što od kršćanstva stvara agresivnu i militantnu religiju. Islam je ideologija klasnog društva i sredstvo za obogotvorenje privatne svojine i kao takva oruđe plutokratskih klanova za obranu vladajućeg poretka. Agresivnost prema “izvana” uvijek je bilo sredstvo za unutarnju integraciju i obračun s onima koji se bore za društvenu pravdu. Istovremeno, bespoštedna borba između grupacija koje pripadaju islamu (prije svega između šita i sunita) ukazuje na to da je islam (poput kršćanstva i drugih “velikih” religija) samo paravan iza kojeg se kriju plutokratski klanovi koji se bore za svoje interese. Borba protiv klasnog poretka i privatne svojine, kao i za emancipatorsko nasljeđe građanskog društva, jedini je način na koji se može izboriti protiv militantnog islama, kao i protiv militantnog katolicizma, militantnog pravoslavlja, militantnog judaizma …

Ovakav pristup islamu ne postoji u medijima na Zapadu jer oni žele da se “riješe” islama tako, da ne diraju u “svijetu” instituciju privatne svojine i da ne dovedu u pitanje klasno (kapitalističko) društvo, a time kršćanstvo kao dominirajuću religiju na Zapadu. Istovremeno, na Zapadu islam se pojavljuje i kao protest potlačenih gastarbeitera iz islamskih zemalja koji su lišeni prava na kulturu i svedeni na “prljavu” radnu snagu i “nižu rasu”, ali i kao mogućnost kritičkog sučeljavanja s duhovnim beznađem i razbijanjem osnovnih oblika društvenosti (obitelji, prije svega). Jezici Gastarbeiter u “demokratskim” zemljama Zapada nisu poziv na uvažavanje njihove kulturne samosvijesti, već poziv na nacionalnu i rasnu diskriminaciju. Jezik nije tehničko sredstvo za “komuniciranje”, već je najvažniji oblik povijesnog postojanja naroda.

On je ključ koji otvara riznice narodnih kultura i samim tim osnovni način potvrde povijesnog postojanja naroda. Putem jezika narodi izranjaju iz mraka prošlosti i stječu povijesnu samosvijest. Umjesto poštivanja drugih kultura, nameće se “monokulturalnost” koja je, zapravo, jedan od oblika u kome kapitalizam lišava ljude kulturnog bića i na taj način ljudskosti. “Integracija” gastarbeiter u “demokraciju” podrazumijeva “dobrovoljno” odricanje od vlastite kulturne i time nacionalne samosvijesti i slobodarskog dostojanstva. Ona ne podrazumijeva razvoj kulturne i slobodarske (samo) svijesti Gastarbeitera, već njihovo “odgoj” (čitaj: dresiranje) obavljati najprljavije poslove i da se bespogovorno pokoravaju svojim gazdama.

Gastarbeiteri iz islamskih zemalja i sa “perifernih” područja (istočne i jugoistočne) Europe u “demokratskom svijetu” imaju status radnih životinja. Istovremeno dok im “borba protiv islamskog fundamentalizma” služi kao opravdanje za suvremene križarske pohode (poput Hantingtonove teorije o “sukobu civilizacija”), s kojim nastoje se dokopaju naftnih izvora i teritorija koja treba da im posluži kao vojni poligon za napad na Rusiju, vlasti u SAD i u zapadno-europskim državama više od pola stoljeća financiraju najreakcionarnije muslimanske skupine da bi spriječili da muslimanska omladina priđe ljevici. U konačnom, zašto se integracija rasa i naroda ne bi zasnivala na borbi za opstanak života na planeti i za stvaranje humanog svijeta?

Što se tiče vjere u “svemoćnog boga” koji Hrvat poslije Bleiburga može vjerovati  u “boga”? Koji Židov poslije Auschwitza može vjeruje u “boga”? Koji Arapin može vjerovati u “boga” poslije svih zločina počinjenih nad muslimanima u nekadašnjim i suvremenim “križarskim pohodima” Zapada? Koji čovjek koji je svjestan zločina koji se svakodnevno događaju može vjeruje u “boga”? U svijetu svakodnevno umre od gladi, žeđi i bolesti preko 30 000 djece. Da li je to “božja volja”?

Ako nije, zbog čega “milostivi bog” ne spriječi masovno umiranje i ubijanje djece? Još je Voltaire, nakon stravičnog potresa iz 1755. koji je gotovo sravnio Lisabon i prouzrokovao smrt preko stotine tisuća ljudi, postavio pitanje (u svojoj “Poemi sur le désastre de Lisbonne” iz 1756. godine) kakav je to “bog” koji dopušta smrt tisuća djece? Najgori fašistički zlikovci: Hitler, Mussolini, Franko, Mihajlović, Pavelić, Horti … – bili su “dobri kršćani”.

Na brnjicama remena SS-ovaca bila je utisnuta poruka: “Gott mit uns!” (“Bog je s nama!”) Katolička crkva ne samo da nije izbacila Hitlera iz svojih redova, već nije ni njegovu “čuvenu” knjigu Mein Kampf stavila na “Listu zabranjenih knjiga” (Index librorum prohibitorum). Što se tiče suvremenih dželata čovječanstva kao što su to Bush, Clinton, Blair, Obama, Merkel, Sarkozy … – svi su oni “dobri kršćani”. Njihovu političku praksu usmjeravaju najmoćniji kapitalistički klanovi koji se otvoreno zalažu za uništenje milijardi ljudi. Naravno, sve “u ime boga”! Hitler je samo jedan od personaliziranih pojavnih oblika kapitalističkog genocidnog barbarizma. Današnje vođe američkog “novog svjetskog poretka” daleko su gori od Hitlera.

Dok je Hitler nastojao uništiti Židove, Slavene i Rome, vođe suvremenog “novog svjetskog poretka” nastoje uništiti preko 6 milijardi ljudi! Nema sumnje da bi oni to već učinili, da Rusija ne raspolaže vojnim sredstvima sa kojima u trenu može uništiti SAD i Zapadnu Europu. Kada se imaju u vidu planovi “budućnosti” vodećih ličnosti “novog svjetskog poretka”, Hitlerovi stavovi iz Mein Kampf-a djeluju kao bezazlena priča za djecu.

U najrazvijenijim kapitalističkim zemljama stvaraju se sve brojniji pokreti građana koji u “povratku prirodi” vide alternativu sve bolesnijem kapitalističkom svijetu i način da se izbore za “zdrav” život. Radi se, zapravo, o svojevrsnim “prirodnjačkim zajednicama” koje su paralelni svjetovi s kapitalizmom. Sagledavajući prirodu u kontekstu sučeljavanja s “tehničkom civilizacijom” oni daju prirodi idealiziranu dimenziju. Priroda postaje virtualni svijet u kojemu čovjek treba pronaći izgubljenu prirodnost i ljudskost. “Prirodnjaci” uspostavljaju mitološki odnos prema vremenu u kome je čovjek živio “u jedinstvu s prirodom” i na taj način se obračunavaju s vizionarskom sviješću i borbom za budućnost, a time i sa emancipatorskim potencijalima naroda koji su živjeli u “jedinstvu s prirodom”.

Umjesto da je životvorni princip, kao najvažnija emancipatorska ideja, osnova za sučeljavanje s kapitalizmom, stvaraju se naturalistički mitovi koji postaju sredstvo za obračun s idejom budućnosti i time sredstvo za ovjekovječenje kapitalizma. “Prirodnjaci” ukidaju povijesnost ljudskog društva i odbacuju emancipatorsko nasljeđe čovječanstva koje se razvijalo na temelju savladanih sila prirode i postajanjem čovjeka emancipiranim prirodnim bićem.

Umjesto stvaranja humanog svijeta na temelju emancipatorskih potencijala povijesnog razvoja čovječanstva, inzistira se na idealiziranom modelu života “starih naroda”. Sve djeluje groteskno: oni koji po čitav dan provode pred kompjuterskim ekranom i koji ne mogu zamisliti život bez automobila i mobitela – postaju strastni zagovornici “povratka prirodnom načinu života”. Što se tiče idealiziranja načina života sjevernoameričkih starosjedioca, on je bio samo jedna od stepenica u povijesnom razvoju društva.

Zašto se, rukovodeći se prirodnjačkim fundamentalizmom, ne bismo vratili na još starije životne oblike, recimo na one kada čovjek nije znao da pravi luk i strijelu; kada nije znao ukrotiti konja; kada nije znao saditi kukuruz i krumpir i kada nije bio svjestan sebe kao specifičnog (slobodarskog i stvaralačkog) bića? Zašto se ne bismo vratili pećinskom načinu života?

“Tehnička inteligencija”, koja je u najvećoj mjeri lišena ljudskosti i koja je svedena na dobro plaćene i privilegirane fah-idiote, najostrašćeniji je zagovornik “povratka prirodi”. Radi se o na kapitalistički način degeneriranja malograđanima koji imaju tehnokratski i konformistički um. Oni nisu u stanju shvatiti emancipatorske mogućnosti ovladavanja čovjeka prirodnim moćima, a to znači emancipatorske mogućnosti tehnike i time vlastite inovativne (potencijalno stvaralačke) djelatnosti. “Tehnička inteligencija” je najautentičniji proizvod kapitalističke civilizacije i njen odnos prema prirodi proizvod na kapitalistički način degeneriranog uma.

Njezini pripadnici ne odnose se prema prirodi kao sve ugroženijoj životvornoj cjelini, već kao prostoru u kome se trebaju “opustiti” i “zaboraviti na probleme”. Mnogi od njih su, živjeći u na kapitalistički način degeneriranom svijetu, postali mentalno poremećene osobe koje nisu u stanju uspostaviti humane odnose s ljudima.

Pričaju o “povratku prirodi”, a zapravo, nastoje “riješiti” svoje psihičke probleme koji su uzrokovani usamljeničkim beznađem i slugerajskim položajem u radnim procesima koji samo doprinose uništavanju prirode i čovječanstva. Kako kapitalizam sve dramatičnije uništava čovjeka kao ljudsko biće, dolazi do stvaranja sve ekstremnijih “prirodnjačkih” pokreta čiji pripadnici se “hrane sunčevim zrakama”; “razgovaraju” s insektima, životinjama i biljkama; padaju u trans u kojem “uspostavljaju kontakt s kozmičkim silama” i “druže se sa vanzemaljcima”; “reinkarniraju se” u vidu štakora, svinja, guštera …

Kao oblik nastojanja da se prevlada aristokratski i stvori novi građanski svijet, europska prosvjetiteljska misao stvorila je ideju “povratka prirodi” i prirodnjački pokret koji je doživio procvat u Francuskoj u drugoj polovici 18. stoljeća (Helvecijus, Holbah, Rousseau …), a u Njemačkoj početkom 19. stoljeća (Fajt, Gete, Schiller …). Prirodnjačka filozofija bila je jedan od načina borbe za ukidanje društva koje se temeljilo na privilegijama i za stvaranje društva koje će se temeljiti na (prirodnim) pravima čovjeka i građanina.

Ni Rousseau-ov odnos prema prirodi nema puku “prirodnjačku”, već političku prirodu. Poziv na “povratak prirodi” bio je, zapravo, način izgradnje kritičkog stajališta u odnosu prema ancien régime-u i način borbe za novi svijet. Za razliku od današnjeg stanja prirode, u Rousseau-ovo vrijeme priroda je imala nenačetu životvornu snagu i postojanost: bila je “zdrava” i kao takva konkretna drugost ljudskom svijetu. “Povratak prirodi” nije samo simbolizirao težnju za oslobađanjem od utega aristokratskog načina života i aristokratskih vrijednosnih nazora, već je pružao realnu mogućnost čovjeku da se poistovjeti s nenarušenom životvornom snagom prirode i na taj način se “vrati” svome izvornom prirodnom biću.

Kapitalizam je, u vidu “tehničke civilizacije”, integrirao u svoju egzistencijalnu orbitu prirodu i obesmislio mogućnost “povratka prirodi” kao povratku čovjeka svojoj izvornoj prirodnosti. Izložena sve bespoštednijim udarima kapitalizma priroda “gubi kvalitet drugačije stvarnosti” (Marcuse). Postajući globalni i totalitarni poredak destrukcije, kapitalizam je doveo do toga da je čitava priroda postala organski dio na kapitalistički način degeneriranog svijeta.

Zrak je zagađen; šume su žrtve “kiselih kiša”; radijacija je sve ubitačnija; rijeke i izvori vode su zagađeni, a oceani i mora postali su deponiji nuklearnog otpada; zemljište je zatrovano pesticidima i drugim otrovima; nebo paraju zrakoplovi koji ispuštaju plinove i raspršuju otrove; led se ubrzano topi na Arktiku i Antarktiku; ozonski omotač je oštećen i sunčevi zraci su postali zraci smrti; na ogromnim prostorima sjevera iu dubinama Sjevernog mora oslobađaju se sve veće količine metana koji truje atmosferu; brojne životinjske vrste su uništene ili su pred uništenjem … Nema se, više, gdje pobjeći.                      

Kapitalizam uništava emancipatorski nasljeđe građanskog društva i na taj način, što širom otvara vrata za nesmetano djelovanje onih ideologija koje predstavljaju obračun s modernim načinom mišljenja i čovjekom kao emancipiranim društvenim i prirodnim bićem. Radi se, prije svega, o dalekoistočnim religijama u kojima nema čovjeka kao emancipiranog prirodnog, povijesnog, društvenog, političkog i umnog bića i kod kojih se tzv. “Meditativni aktivizam” svodi na isključenje čovjeka iz postojećeg svijeta. One su dio sve agresivnije eskapističke industrije koja treba spriječiti da se sve veće nezadovoljstvo ljudi pretvori u politički pokret koji će ukinuti kapitalizam. Njihov cilj nije samo obračun s kritičkom i vizionarskom sviješću, već is mentalnim integritetom ljudi.

One se pojavljuju, kao i druga roba, u reklamnom pakiranju u kojem se inzistira na tjelesnom i mentalnom “zdravlju”. U suštini, one uništavaju ljude kao društvena bića, sakate njihov čulni odnos sa svijetom i usmjeravaju njihovu mentalnu energiju ka određenim “točkama” u organizmu koje povezuju čovjeka sa “kozmosom” i koji postaju svojevrsni mentalni fiksatori. “Prosvjetljenje” koje čovjek doživljava tijekom meditativne seanse zapravo je lišavanje čovjeka slobodarske i povijesne samosvijesti i time mogućnosti da ima kritički odnos prema procesu mentalne manipulacije. Radi se o svojevrsnoj hipnotičkoj seansi s kojom se uklanja razum i čovjek pretvara u žrtvu svoje podsvijesti.

U dalekoistočnoj tjelesnoj kulturi, koja se temelji na uranjanju u prirodne procese koji dobivaju mistificiranua kozmičku dimenziju, čovjek se odnosi prema tijelu “iznutra” putem meditativnog aktivizma, pri čemu se teži isključenju čula i usmjeravanju mentalne energije na živce i mišiće koji uvjetuju funkcioniranje vitalnih organa. Radi se o svojevrsnoj auto-hipnotičkoj aktivnosti koja prije svega podrazumijeva uspostavljanje određenog ritma disanja, a time i rada srca.

Ona uključuje i odgovarajuće (za meditaciju pogodno) okruženje, kao i meditativnu maštu koja stvara takve slike koje stimulirajuće djeluju na smirivanje čula i povećavaju meditativnu koncentraciju. Najvažniji uvjet za uspješnu meditaciju je blokiranje nagona i isključenje iz postojećeg svijeta, što prije svega znači sprječavanje čula da reagiraju na dojmove koji dolaze iz životnog okruženja. Nije slučajno što pobornici meditacije nisu ljudi koji teže razvoju međuljudskih odnosa i promjeni vladajućeg poretka, već oni koji teže usamljivanje i bijegu iz postojećeg svijeta. Glavni razlog što vladajuće kapitalističke oligarhije na Zapadu imaju blagonakloni odnos prema sve brojnijim sektama koje propagiraju meditaciju je to, što one sakate čovjeka kao društveno, a time kao političko i slobodarsko biće.

Zbog čega tehnička inteligencija, koja inzistira na “poštovanju činjenica” i na “znanstvenom umu”, prihvaća dalekoistočni mistiku koja se pojavljuje u obliku (često nepismenih) gurua koje nude takve oblike eskapizma koji se svode na najgore oblike mentalne manipulacije? Zbog toga što nema emancipiranu povijesnu samosvijest i samim tim je lišena humanističke svijesti koje pruža mogućnost za smisleni život. Sklonost ka mistici druga je strana tehnokratskog uma. Tehnizacija uma najgori je način obezumljenja čovjeka.

Na primjeru tehničke inteligencije može vidjeti kako kapitalizam lišava čovjeka ljudskosti i na taj način ga prepušta djelovanju najprimitivnijih ideologija koje ga odvlače u totalno ništavilo. Bez emancipirane povijesne samosvijesti i bez mogućnosti da se realizira kao autentično društvenog biće čovjek je sklon da smisao života traži u sferi mistike i da padne u zamku okultizma. Što se tiče sotonističkih sekti, one se zasnivaju na personaliziranju zla koje stvara kapitalizam sa čime se stječe osjećanje bliskosti sa silom koja određuje sudbinu ljudi. Kićenje mladih zastrašujućim likovima “sotone” znači biti pod zaštitnim znakom moći koja vlada u kapitalističkom svijetu.

Odakle proizlazi samopouzdanje i agresivnost “tehničke inteligencije”? Otuda što su oni najvažnije sredstvo s kojim kapitalisti osiguravaju “progres”. To je ono što im pribavlja privilegirani društveni status i pruža mogućnost da nekažnjeno uništavaju prirodu i čovječanstvo. Najgori zločinci postaju “poštovani građani” ukoliko su u stanju stvoriti tehnička sredstva s kojima će kapitalisti osigurati ekspanziju i profit. Tipičan primjer je nacistički zločinac Verner von Braun.

Umjesto da je obješen u Nürnbergu, on je, kao vođa tima nacističkih znanstvenika-monstruma iz Panamindea, koji su napravili rakete (V1 i V2) sa kojima su razoreni velike dijelovi Londona i pobijene desetine tisuća građana, odigrao ključnu ulogu u razvoju poslijeratne američke raketne (vojne) industrije. Danas preko 85% američkih znanstvenika radi na stvaranju tehničkih i bioloških sredstava za masovno uništenje, kao i na stvaranju sustava s kojima može biti uspostavljena totalitarna vlast nad građanima. Po humanističkim kriterijima, oni su dželati čovječanstva; po kriterijima kapitalističke oligarhije, oni su “heroji slobodnog svijeta”.

Što se tiče Green-peace pokreta, on se zasniva na jednoj od najpogubnijih iluzija koje stvara kapitalistička propagandna mašinerija: da je u okviru kapitalizma moguće na tehnički način i tehničkim sredstvima obračunati se sa sve pogubnijim posledicima kapitalističkog “progresa”. Umjesto borbe za iskorjenjivanje uzroka koji dovode do uništenje života, inzistira se na borbi sa posljedicama kapitalističkog razvoja. Radi se o “usavršavanju” kapitalizma čime se samo daje podrška razvoju procesa koji uništavaju život na Zemlji.

To je suština “međunarodnih ekoloških konferencija”. Istovremeno, davanje prvorazrednog značaja borbi protiv posljedica kapitalističkog razvoja postaje način obezvređivanja borbe protiv uzroka koji dovode do uništenja života. Zapravo, borba protiv posljedica sve pogubnijih klimatskih promjena može biti djelotvorna jedino ukoliko je istovremeno borba protiv kapitalizma. U tom smislu, ona treba postati poziv ljudima da ukinu proizvodnju koja se zasniva na profitu i uspostaviti proizvodnju koja ne uništava prirodu i koja je usmjerena na zadovoljavanje istinskih ljudskih potreba.

Kapitalisti putem tehnike ublažavaju neposredno djelovanje promjena u prirodi na čovjeka i od toga stvaraju sve veći izvor profita. Ekološka kriza ugrožava opstanak čovječanstva, ali je “kontrolirana” razvojem tehnike s kojom se ublažavaju posljedice djelovanja klimatskih promjena i to na selektivan način. Tehnika je, i na taj način, postala prvorazredno političko oruđe s kojim kapitalisti manipuliraju životnim uvjetima ljudi i na taj način postaju gospodari života i smrti. U konačnom, ne radi se o nastojanju da se stvori novi, već paralelni svijet koji će biti pribjeglište na kapitalistički način degeneriranom čovjeku.

Kapitalizam uništava živi svijet tako što proizvodi tehnički surogat svijeta – kapitalističke katakombe. Stvaranje mita o “svemoći znanosti i tehnike”; o “kozmičkoj budućnosti čovječanstva”; o “čovjeku-kiborgu”; tehnokratski zasnovana ideja čovekobivstva; olimpijska maksima citius, fortius, altius i olimpijsko računanje vremena koje ima mitološki karakter … – sve su to načini na koji se uništava kritička misao koja ukazuje na destruktivnu prirodu kapitalizma i vizionarska svijest koja otvara prostore budućnosti.                          

Jedna od potencijalno najpogubnijih laži, koja pod utjecajem sve dublje egzistencijalne krize koju stvara kapitalizam u glavama (malo) građana na Zapadu sve više dobiva dimenziju “istine”, je da je “prenapučenost Zemlje” glavni uzrok propadanja prirode i time najveća opasnost za opstanak čovječanstva . Prije svega, milijardu ljudi koji žive u Sjevernoj Americi, Zapadnoj Europi i Japanu potroši (uništi) onoliko energije, hrane i vode koliko bi potrošilo 500 milijardi ljudi u nerazvijenim zemljama svijeta s današnjim potrošačkim standardom.

Drugo, u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama Zapada godišnje bude bačeno više od milijardu tona hrane (trećina od ukupne svjetske proizvodnje), prije svega zato da bi se održale cijene na tržištu. Sa tom hranom, kada bi se racionalno trošila, moglo bi se prehraniti čitavo čovječanstvo. Treće, oceani i mora mogli bi postati izvor kvalitetne hrane za desetine milijardi ljudi.

Četvrto, ekonomski razvoj stvara uvjete za opće-društveni razvoj, što znači za emancipaciju žena i za planiranje obitelji. Ukoliko bi se ostvario gospodarski i sveukupni društveni razvoj u zemljama s najvećim natalitetom, čovječanstvo bi se tijekom sljedećih desetljeća stabiliziralo na broju ljudi koji bi mogli skladno živjeti u jedinstvu s prirodom. Ovdje treba reći i to, da kapitalizam dovodi do propadanja reproduktivne sposobnosti ljudi koji žive u najrazvijenijim kapitalističkim državama.

Djeluje suludo da se oni koji “prenaseljenost planete” proglašavaju za “najveću opasnost za opstanak čovječanstva” u svojim zemljama sučeljavaju sa sve pogubnije “bijelom kugom”! Sve dramatičnije biološko propadanje naroda u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama dovodi do toga, da ideja o uništenju milijardi “prekobrojnih” dobiva, pogotovu među pripadnicima “srednje klase “, sve širu potporu. Stvara se atmosfera egzistencijalne panike, slična atmosferi koja je, na temelju velike ekonomske krize kapitalizma iz 1929, stvorena u nacističkoj Njemačkoj – koja je dovela do toga da je ideja o uništenju Židova, Slavena i Roma i osvajanju “životnog prostora” (Lebensraum) na Istoku bila s oduševljenjem prihvaćena od velike većine Nijemaca.

Sve je izglednija mogućnost da vladajući kapitalistički klanovi na Zapadu, uz potporu građanske klase i mladih koje su kapitalisti uspjeli (između ostalog i putem sporta) pretvoriti u fašističke horde i koristeći najubitačnija tehnička i biološka sredstva, krenu u genocidni pohod protiv “prekobrojnih”. Uistinu, nije uništenje milijardi “prekobrojnih”, već je uništenje kapitalizma osnovni preduvjet za opstanak čovječanstva i života na Zemlji.

Galama oko “ekološkog propadanja planete” koju dižu politički lideri najrazvijenijih kapitalističkih država nije izraz istinske težnje da se spriječi uništenje života na Zemlji, već je izraz nastojanja da se spriječi da ekološko propadanje svijeta postane politička platforma potlačenih koja će ih ujediniti i dovesti do radikaliziranja borbe protiv kapitalizma. Istovremeno, kapitalistički centri moći nastoje iskoristiti ekološko propadanje planete, koje je uvjetovano njihovom ekocidnom praksom, da otmu teritorije koje nisu pod njihovom neposrednom kontrolom i uspostaviti kolonijalnu dominaciju nad čitavim kontinentima.

Što se tiče “ekološkog inženjeringa”, on u prvom redu služi zato, da se stvori iluzija da kapitalizam može, putem znanosti i tehnike, da sanira pogubne posljedice koje stvara. Korištenje znanosti i tehnike za “popravak” eko-sustava, na temelju razvoja kapitalizma, samo će dovesti do još pogubnijih klimatskih promjena. Čovjek ne može (i ne treba) upravljati ekološkim sustavom, ali može iskorijeniti uzroke njegovog propadanja.
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)

Sve više ekonomista/ica postaje svjesno, ne samo u Europi, da je veliki kapital postao toliko moćan faktor u kapitalističkim društvima i svjetskoj politici i da je postao tiranski vladar planete.

Sve kapitalističke zemlje svijeta su pod direktnom političkom tiranijom velikog kapitala.

Političare biraju ljudi na izborima, ali ti političari/ke i ti izbori su samo kazališna predstava za mase neupućenih građana/ki jer politiku ne određuju političari/ke nego je oni samo izvršavaju. Svi političari/ke su samo izvršni organi politike koju određuje veliki kapital.

Neke europske zemlje su devedestih godina krenule u barbarsku “mafija privatizaciju”. U te zemlje se, ekonomskom kolonijalizacijom, osim lokalne mafije uvukao i veliki kapital zapada, tako da je otkupio najprofitabilnije firme, i gurnuo te iste zemlje u prezaduženost kreditima. Takve novopečene kapitalističke zemlje mogu samo sanjati o političkoj samostalnosti. One su u potpunosti pod gospodarskom, političkom i vojnom kontrolom velikog kapitala.

Veliki kapital je tokom zadnjih nekoliko stotina godina nastao koncentracijom i akumulacijom kapitala što je prirodni proces u kapitalističkim društvima. Što se desilo u tom periodu? Po sistemu – velika riba jede manju ribu – tokom tog vremena nagomilalo se ogromno materijalno bogatstvo u rukama nekolicine.

Ne trebamo zaboraviti činjenicu da je sav taj nagomilani kapital samo oteti minuli rad milijuna radnih ljudi tijekom mnogih generacija. To je dakle zakonom prihvaćeno kriminalno eksploatiranje radnih ljudi. Velikom kapitalu ni to nije bilo dovoljno, pa je prisilio sve države svijeta da prihvate pored ostalog i potpunu slobodu kretanja i aktivnosti za financijski sektor koji nije pod kontrolom ikakvih pravila ponašanja.

Vrlo brzo je veliki kapital preko svojih banaka našao načine da iskorištava cijelu planetu i to osim direktne eksploatacije i korupcije u proizvodnji, razmjeni, raspodjeli i potrošnji uveo je i eksploataciju na nivou financijskog manipuliranja na svjetskim burzama.

Na burzama je veliki kapital našao načine čak i kako da manipulira s cijenama sirovina i prehrambenih proizvoda, i kako da izvlači milijarde bez ikakvog stvaranja neke nove protuvrijednosti u radu ili uslugama.

To je u stvari novi ozakonjeni kriminal otimanja novčanih sredstava od cijelog stanovništva svih država na svijetu. U jednom od sljedećih članaka ćemo malo šire obraditi temu svjetskih burzi.

Mali čovjek mora plaćati danak velikim profiterima

Povremeno se događa da jedan dio te financijske mafije velikog kapitala u svojim međusobnim okršajima ili zbog neumjerene gramzljivosti i grabeži, upadne u velike gubitke. U takvim situacijama veliki financijski kapital traži od političara svojih državnih administracija da porezni obveznici plaćaju i pokrivaju njihove gubitke. Osnovni argument i izgovor je: da će lokalna ili svjetska privreda propasti ako velikom financijskom kapitalu ne budu pokriveni gubitci i ako on ne može dalje grabiti svoje profite.

Jedan od sistema stvaranja dodatnih profita je da veliki kapital preko svojih poslušnih političara namjerno neumjereno povećavaju izdatke iz državnih kasa, zbog čega se države uvaljuju sve dublje u dugove. Sredstva iz državnih kasa se direktno ili indirektno prelijevaju u profite velikog kapitala i onda na kraju opet narod mora dodatnom štednom spašavati pretjerane državne dugove od kojih su samo veliki profiteri imali koristi.

Upravo se u tim velikim financijskim svjetskim krizama, 2008.g. i ovoj sada 2013.g., očito pokazalo i dokazalo da izborima izabrani/e političari/ke nemaju nikakvu moć reguliranja i obuzdavanja tih prljavih igri velikog kapitala na svjetskim burzama. Pošto se nakon krize 2008.g. stvar nastavlja još agresivnije, jasno je da se ništa nije učinilo da se stvari promjene i poboljšaju, kako ne bi došlo do nove krize kao što je sada opet slučaj 2011. i 2013.g.

Te velike financijske krize pokazale su da su političari/ke svih kapitalističkih zemalja pod direktnom kontrolom velikog kapitala. Svi ti na izborima izabrani/e političari/ke moraju poslušno izvršavati naredbe i onda od vlastitog naroda dodatnom štednjom cijediti milijarde, da bi veliki kapital u svojoj nezasitnoj grabeži mogao dalje igrati svoje financijsko-terorističke kriminalne rabote.

Kakva je to i čija je to politika u kojoj velike banke i osiguravajuća društva bez rada dodatno grabe preko svjetskih burzi velike milijarde profita? Te banke ne dijele svoje profite s radnim ljudima, ali kad se velikim profiterima u njihovim kriminalnim međusobnim sukobima stvari okrenu u gubitke onda mora narod sve to plaćati.

Od naroda su kao prvo ukradeni svi veliki profiti na burzama, a onda opet još jednom narod mora plaćati i sve gubitke velikih profitera, i dugove prezaduženih državnih kasa.

Ako bilo gdje neka velika firma stvara ogromne profite, a pogotovo ako su nastali na burzama, onda se na drugoj strani svim radnim ljudima otima dio njihovog rada, jer jedino radni ljudi realno stvaraju nove vrijednosti. Danas radni ljudi niti ne mogu sagledati sve te skrivene manipulacije na burzama i tržištu, ali osjećaju da im se kaiš stalno steže iako vrlo često ne znaju gdje leži uzrok tome.

Koliko dugo će veliki kapital uspijevati preko masovnih medija ljudima prati mozak i prikrivati svoje izrabljivačke kriminalne aktivnosti? Kako svijet može sebe osloboditi od tog bolesnog terorizma i napasti? Jedino trajno rješenje je u promjeni društveno-političkog sistema u kojem veliki kapital više ne bi mogao postojati i stvaranje društva u kojem vlada direktna demokracija…stvaranje društva u kojem će se sav društveni i prirodni potencijal koristiti na jedan humani ljudski način za opstanak čovjeka, a ne za gomilanje nekakvih i nečijih besmislenih profita.

 

 
 
(razotkrivanje/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=6721"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]