Ranije ovog tjedna je Europska unija priopćila da je za još šest mjeseci produžila sankcije protiv 146 ruskih i ukrajinskih pojedinaca i 37 tvrtki

Tri osobe koje su u međuvremenu preminule su uklonjene s popisa, navodi se u priopćenju. Zamrzavanje imovine i zabrana putovanja je također produžena do 15. rujna 2016. godine.

Vijeće EU je reklo da su sankcije Rusiji produžene zbog “nastavka podrivanja ili prijetnje teritorijalnom integritetu, suverenitetu i nezavisnosti Ukrajine.”, prenosi RT.

Europske sankcije protiv Rusije su uvedene početkom 2014. godine zbog navodne umiješanosti Moskve u sukob u istočnoj Ukrajini i zbog ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom. Sankcije su dizajnirane tako da ciljaju na ruski financijski, energetski i obrambeni sektor, kao i protiv nekih državnih dužnosnika, poslovnih i javnih osoba.

Moskva je odgovorila nametanjem embarga na poljoprivredne proizvode, hranu i sirovine protiv zemalja koje su se pridružile sankcijama protiv Rusije. Od tada su obje strane u više navrata produljivale i proširivale sankcije.

Međutim, u posljednje vrijeme neki europski političari i tvrtke postaju sve skeptičniji po pitanju sankcija, ističući da je dokazano da su politički neučinkovite i ekonomski štetne i za Rusiju i europske zemlje.

Prošli tjedan je i američki predsjednik Barack Obama produžio sankcije Washingtona protiv Rusije za još godinu dana.

Činjenica je da sankcije nisu uništile rusku ekonomiju, iako se više ne bilježi znatan ekonomski rast kao prošlog desetljeća i zabilježen je proračunski manjak od 2,6%, a pad BDP za 3,7% u odnosu, što su problemi s kojima se ruska vlada još uvijek može nositi, a promjena trenda u pozitivnom smislu se predviđa već ove godine. S druge strane, Vladimir Putin i njegovi suradnici politički nikad nisu bili jači i prema podacima Levada Centra čvrst stav prema Zapadu je samo ojačao poziciju čelnika Kremlja i vladajuće stranke Ujedinjena Rusija.

S druge strane, Europska unija također uspijeva izdržati udar ruskog embarga, iako većina zemalja zbraja gubitke u pojedinim sektorima. No, bez obzira na sve, trgovina naftom i plinom neometano teče, dok multinacionalne korporacije i sklapaju nove ugovore s ruskim energetskim divovima, najpoznatiji je “Sjeverni tok II”, projekt kojeg su dogovorili Gazprom, EON, Shell i OMV. Krajem prošlog mjeseca je u Rimu potpisan i Memorandum o razumijevanju oko isporuka plina iz Rusije preko Crnog mora do Grčke i Italije, a ugovor su potpisali talijanska kompanija Edison, grčka DEPA i ruski Gazprom, prenosi talijanska La Repubblica.

Sve u svemu, netko je u ovoj igri ipak gubitnik, a nije teško pogoditi o kojoj je zemlji riječ. Ne uzimajući u obzir ruske medije, jer će mnogi graknuti da se radi o propagandi Kremlja, dovoljno je pročitati osvrt na situaciju u toj zemlji britanskog The Guardiana i kolumnu koju je prije tri dana objavio najstariji američki tjednik The Nation.

Ranije je The Guardian predvidio da će zbog ostavke Aivarasa Abromavičiusa, ministra gospodarstva Ukrajine, zemlja neminovno potonuti u još dublju krizu, ali je iz najnovijeg osvrta jasno da gore od ovoga ne može biti.

Naime, početkom ove godine je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko čestitao zemlji na preživljavanje svoje prve zime bez kupnje ruskog plina. No, Ukrajina je umjesto toga kupovala europski plin koji je, kako je Poroshenko ponosno naglasio, bio 30% skuplji.

U ovom se priopćenju prepoznaje glavni problem s kojim se suočava ukrajinski gospodarstvo. To čak i nije korupcija, ozbiljan problem kojeg malo tko može riješiti u kratkom roku, nego sumanuti ideološki izbor da se prekinu sve veze s Rusijom, zemljom koja je povijesno bila glavni trgovinski partner i glavni investitor u Ukrajini.

U nešto više od godinu dana, životni standard u Ukrajini je pao za pola, vrijednost valute pala je za više od dvije trećine, a inflacija je skočila na 43%. Ipak, čak i s gospodarstvom koje je takoreći propalo, ukrajinska vlada inzistira na ekonomskim politikama koje se nikako ne mogu nazvati nego samoubojstvom.

Od raskida ugovora s Rusijom 2014. godine, ukrajinska industrija obrane i zrakoplovstva industrija izgubila 80% svojih prihoda. Ponos Kijeva, proizvođač zrakoplova Antonov je bankrotirao, a proizvođač motora za rakete Yuzhmash sada radi samo jedan dan u tjednu.

Raskidanjem bankarskih odnosa s Moskvom, Kijev je sebi uskratio vitalna ulaganja i ekonomski spas. Zemlju održavaju u životu doznake koje kući šalju Ukrajinci koji rade u Rusiji, njih sedam milijuna, koji su poslali u zemlju 9 milijardi dolara samo u 2014. godini. To je trostruko veća svota od ukupnih inozemnih ulaganja u Ukrajinu tijekom prošle godine.

Galopirajuće zaduživanje je samo pogoršalo problem. Vlada u Kijevu je tražila da joj se otpiše 20% od duga u euroobveznicama u listopadu prošle godine, a vodi pregovore za sljedeću tranšu kredita kojeg MMF Ukrajini trebao dati još u prosincu, ali ga još nije odobrio.

Drakonski uvjeti nametnuti za malo dodijeljenog novca često previđaju. Činjenica je da će Ukrajina taj dug otplaćivati do 2041. godine , a buduće generacije će zapadnim kreditorima davati polovicu rasta BDP-a u zemlji, koji bi trebao iznositi 4% godišnje.

Zajednička nit koja povezuje iracionalno ekonomsko ponašanje vlade je razumljiva želja da se inati Vladimiru Putinu. Ali je prosječan ukrajinski građanin koji plaća cijenu tog inata.

Postoje ozbiljne sumnje da će Porošenko promijeniti ovaj pristup. U svom prvom govoru 2016. najavio je nove prioritete ukrajinskog gospodarstva. Vlada namjerava okončati subvencioniranje proizvodnje i industrije, a umjesto toga će promicati ulaganja u informacijske tehnologije i poljoprivredu.

Međutim, nikome nije jasno gdje će prodati te proizvode, jer je potpisivanjem sporazuma o slobodnoj trgovini s Europskom unijom Ukrajina izgubila svoj ​​povlašteni pristup svojem najvećem tržištu – Rusiji.

U međuvremenu, Bruxelles je odlukom dopusti da samo 72 ukrajinske tvrtke izvoze robu na područje Europske unije. Od tog, 39 dozvole su za izvoz meda. Međutim, što se događa? Ukrajina je godišnju kvotu za izvoz meda u EU ispunila već u prvih šest tjedana 2016. godine.

Niti je jasno kako Porošenko planira ukrajinsku poljoprivredu planira učiniti globalno konkurentnom, kada njegov ministar poljoprivrede ističe da je četiri od pet poljoprivrednih poduzeća u stečaj. Također je nejasno tko će platiti za poljoprivredne strojeve, kojih se 80% uvozi.

Takve politike su dovele neprestanog pada popularnosti vlade popularnosti i 70% Ukrajinaca tvrdi da zemlja ide krivim putem i 85% kaže da ne vjeruje premijeru Jacenjuku. Porošenkova popularnost je sada niža od njegovog prethodnika, Viktora Janukoviča, uoči pobune na Maidanu i njegovog svrgavanja.

I dok manje od 2% Ukrajinaca zemlju opisuju kao “stabilno”, nova pobuna se čini neizbježnom. Do sada je režim uspijevao dati objašnjenja kojima je odvlačio pozornost javnosti od vlastite uloge u ukrajinskoj ekonomskoj propasti.

Prvo je objašnjenje ruska aneksija Krima i pobuna na istoku, što se obično navodilo kao glavni razlog pada BDP-a. Iako je istina da su te dvije stvari prouzročile značajne ekonomske štete zemlji, vlade je sve dodatno upropastila vlastitim odlukama. Kijev je, unatoč inzistiranju u tvrdnji da su istočne regije dio Ukrajine, presjekao sve gospodarske veze s njima i kaznio stanovništvo zbog veza s Rusijom.

Još jedan omiljeni argument aktualne vlade u Ukrajini da zemlja jednostavno nije imala izbora, nego odgovoriti na “rusku agresiju” nametanjem svojih sankcija. “Ljepota” ovog argumenta je da on nema nikakvog ekonomskog smisla, osim što u političkom smislu “čini velikima” one koji su na vlasti.

Uništavanje ukrajinske industrijske baze, koja je uglavnom koncentrirana na istoku, ravnoteža ekonomske i političke moći se pomiče u zapadne krajeve, koji su, zbog svojih suprotnih i prilično upitnih političkih stavova, bili marginalizirani.

Prednosti ove politike su očite. Stvaranje osjećaja neprestane krize omogućava sadašnjoj vladi da tvrdi kako mora ostati na vlasti i da jedina ima ispravnu politiku viziju. Jedino je pitanje može li takva strategija uroditi plodom prije nego gospodarstvo zemlje nepovratno propadne.

Što se Zapada tiče, bez obzira na političke simpatije, nijedna zapadna vlada ne smije tolerirati namjerno osiromašenje stanovništva u političke svrhe. Rizik da Ukrajina postane propala država je ogroman, što će za nekoliko milijuna uvećati rastuću europsku izbjegličku krizi, a to je previsoka cijena.

Najbolji način da se izbjegne takav ishod je priznati ekonomski opstanak da Ukrajine ne ovisi o zapadnom spašavanju, nego o obnovi ruskih investicija tamo. Zapadni političari trebaju inzistirati da ekonomska racionalnost ima prednost nad ekonomskim nacionalizmom i učiniti sve da se pomogne Ukrajini.

Dok se to ne dogodi, to je teško zamisliti bilo kakva ulaganja u budućnost Ukrajine kao zemlje, uključujući prevareni i osiromašeni ukrajinski narod, za The Guardian piše Nicolai Petro, akademik specijaliziran za ruske i ukrajinske poslove, trenutno profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Rhode Islandu, koji za kraj dodaje da je u nešto više od godinu dana “ukrajinska valuta izgubila je 350% svoje vrijednosti”, odnosno, da je tečaj dolara u odnosu na grivnu porastao za oko 350%.

Kijev sve više podsjeća na američku koloniju

Trenutno se u Ukrajini vode rasprave tko bi mogao postati novi premijer, a mogućnost da ga odredi američka administracija povećava dojam da se glavni odluke Kijeva donose u Washingtonu.

Pišući za američki tjednik The Nation, vanjskopolitički urednici Stephen F. Cohen i John Batchelor su nastavili tjedne rasprave o novom američko-ruskom Hladnom ratu, ali s osvrtom na Ukrajinu.

Kijev tone u političku i gospodarsku krizu, a Washington se zalaže da Natalija Jaresko, američka državljanka, trenutno ukrajinska ministrica financija, zamijeniti iznimno nepopularnog Arsenija Jatsenjuka na mjestu premijera.

Cohen pita zašto zemlja od preko 40 milijuna stanovnika treba imati toliko stranaca na visokim dužnostima u vladi.

Rezultat je da Kijev sve više sliči američku koloniju ili protektorat.

Nakon od Zapada podržane “Revolucije na Maidanu” u borbe za “neovisnost” u veljači 2014. godine, zemlja je sada u smrtnoj borbi. Ukrajina se suočava s građanskim ratom i ekonomskom propasti, a prema nedavnoj izjavi visokih dužnosnika Europske unije zemlja ne mogla težiti članstvu u EU.

Jedan od glavnih ciljeva vođa Maidana, prema europskim diplomatima će možda biti ostvariv “u narednih 20 do 25 godina”.

“Gotovo 10 000 ljudi je poginulo, a milijuni su raseljeni za nesretni cilj koji nije bio pametan od samog početka”, piše Stephen F. Cohen.

U Sjedinjenim Državama jedinog krivca za ovu tragediju vide u “Putinovoj Rusiji”, ali Cohen tvrdi da su Obamina administracija i vodstvo EU jednako, ako ne i više, odgovorni za žalosno stanje u kojem se sada nalazi Ukrajina.

Batchelor pita je li dugogodišnja rusofobija tjerala Washington na tako žarko protivljenje suradnje Ukrajine s Moskvom, a sada u odnosu na djelomično primirje u Siriju.

Cohen smatra da se rusofobija u Americi može pratiti još od pogroma Ruskog Carstva i dolaska mnogih Židova u Ameriku prije 1917. i Oktobarske revolucije, a ti su osjećaji oživjeli i intenzivirani su za vrijeme 40 godina dugog Hladnog rata, te jasno da još uvijek igraju veliku ulogu.

“No, sadašnje američko demoniziranje Putina je još važnije, jer je zarazan i, uglavnom, faktor bez presedana”, piše Stephen F. Cohen.

Dakle, imamo dva osvrta uglednih zapadnih analitičara o situaciji u Ukrajini, oba kao da najavljuju novi pristup prema Rusiji.

Stephen Cohen i John Batchelor su razgovarali i o jačanju Komunističke partije Rusije uoči predstojećih izbora za Državnu Dumu u rujnu ove godine i kažu da je i Vladimir Putin to primijetio, što se vidi iz njegove kritike Lenjina u siječnju ove godine, kada je rekao “da je Lenjin postavio atomsku bombu u same temelje Kremlja”.

Izvučena iz konteksta, ova je izjava dovela do prijepora između ruskih komunista i Kremlja, a europski pseudo-ljevičari su je iskoristili za napad na “fašistoidnog i konzervativnog Putina, koji se drznuo dirnuti u vođu socijalističke revolucije”. Naravno, nitko se nije udostojio pročitati cijeli govor u kojem se istinito tvrdi “kako je svojim pogrešnim potezima Lenjin stvorio preduvjete za sukobe i antagonizme koji su, nakon njegovog raspada, pogodili sve zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i još uvijek stvaraju probleme u regiji”.

No, važnije od unutarnje politike u Rusiji i problema koji je već nestao na relaciji KP Rusije i Kremlja, jest priznanje da je Ukrajina propala država, američka kolonija ili protektorat koja ništa dobra nije vidjela od “okretanja Europskoj uniji i Zapadu”, te da je možda bilo bolje da se Maidan nikada nije ni dogodio. No, kotač povijesti se ne može vratiti unatrag, a koliko će i hoće li uopće Ukrajinci uspjeti izdržati ovaj teret, vidjet će se.

Najtužnije u svemu da je sve navedeno i što se danas događa u Ukrajini predvidio i očajnički na početku “EuroMaidana” u Kijevu u studenom 2013. godine pokušao objasniti bivši ukrajinski premijer Nikolaj Azarov.

Azarov je u popularnoj emisiji Shuster Live u prosincu 2013. više od tri sata objašnjavao povezanost ruske i ukrajinske ekonomije, složenost odnosa u ukrajinskom društvu i izjavio da bi se, potpisivanjem Sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom, Ukrajina neizbježno suočila s kolapsom gospodarstva i društvenom krizom. Naime, Azarov je tada govorio o sporazumu kojeg je mjesec dana ranije odbio potpisati Janukovič, što je bio okidač za takozvanu “Revoluciju EuroMaidana”.

“Napravili smo takvu odluku kada je postalo jasno da ćemo se, ako budemo potpisali ugovor, suočiti s krizom. To je bilo potpuno jasno i to odgovorno tvrdim. Nismo mogli ništa za napraviti, nego promijeniti naše namjere i pokušati pronaći druge oblike potpore za Ukrajinu”, rekao je tada Azarov i dodao “kako je velika pogreška što javnost odmah nije dobila objašnjenje za ovaj vladin potez”.

Rekao je i “kako je uvjeren da će povijest će pokazati da su bili u pravu”, ali i da “Ukrajina nije definitivno odustala od sporazuma, te da će ga svakako potpisati, ali pod povoljnijim uvjetima”.

Sve što je te večeri govorio stari ukrajinski političar, objašnjavajući stavku po stavku, sektor po sektor ukrajinskog gospodarstva, obistinilo se, a situacija je gora nego je predviđao. Ne može se reći da je Ukrajina tada bila zemlja blagostanja i prosperiteta, ali s podacima koje je ovih dana iznio The Guardian, Ukrajinci također mogu reći “da im je bilo bolje kad im je bilo gore”.

Za kraj, što ako u Ukrajini zaista dođe do nepovratnog kolapsa gospodarstva i društva u cjelini i prema europskim granicama krene val ekonomskih izbjeglica usporediv s onim iz Bliskog istoka? Hoće li se Washington brinuti zbog toga? Odgovor je poznat svima, osim vazalskim vladama zemalja EU i dokazano imbecilnoj vladi predsjednika Petra Porošenka u Kijevu.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)

Nova informacijska tragedija u Ukrajini je započela prilično nevino: patriotska web stranica Nedelya.ua je organizirala anketu

Pitanje je glasilo: Kojem političaru biste povjerili da vlada vašom državom? Glasalo je 41.664 ljudi, a rezultat je šokirao organizatore!

Čak je i Žirinovski imao bolji rezultat od Porosenka. Kakav šok za ukrajinske nacionaliste, zar ne?

Netko će reći da su trolovi iz Kremlja bili ti koji su većinski glasali na anketi za Putina kako bi se poigrali s ukrajinskim patriotima, ali to je malo vjerojatno pošto je ovaj sajt poznat u prilično uskom krugu i ne posjećuju ga trolovi i botovi.

Također, ako je i bilo trolova i botova, zašto nije bilo onih koji su glasali za Porosenka, Jacenjuka, lijaska i Timošenku? To je samo po sebi dokaz da građani Ukrajine preziru svoje lidere .

Uvjerljivo je pobijedio Vladimir Putin. Pogledajte rezultate:

• Putin: 84% (34.905 glasova)
• Lukašenko: 5% (2032)
• Xi Jinping 2% (820)
• Žirinovski 2% (708)
• Porosenko 1% (538)
• Merkel 1% (430)
• Mari Le Pen 1% (426)
• Nazarbajev 1% (318)
• Obama 1% (244)
• Timošenko 0% (176)
• Lijaski 0% (170)
• Jatsenjuk 0% (158)
• Kolomojski 0% (150)
• Simonenko 0% (130)
• Kučma 0% (86)
• Janukovič 0% (116)
• Tigipko 0% (76)
• Kravčuk 0% (32)
• Juščenko 0% (32)

Na kraju krajeva, zašto bi tako nešto trebalo biti iznenađenje?

Putin se smatra najboljim političarem na svijetu u globalnoj medijskoj zajednici. To je potvrdila i svjetska anketa 2013. godine u kojoj je sudjelovalo 175 novinskih agencija i medijskih kuća diljem svijeta. Portal Nedelya.ua nije sudjelovao u ovoj anketi, ali je očito potvrdio njen rezultat. Čak i u Ukrajini, u kojoj se stanovništvo 24 sata dnevno uvjerava da je Putin zao, građani glasaju za njega.

U ovoj anketi se uočava i ključna razlika između Ukrajine i Rusije. Rusija iza sebe ima jaku tradiciju državnosti i provjeren sustav odabira kadrova koji rijetko kad pogriješi. Ukrajina nema ni jedno ni drugo. Stoga su svi ukrajinski dužnosnici nesposobni mediokriteti koji ne znaju što rade.

Kao što je drug Staljin nekada rekao: “kadrovi odlučuju o svemu”. Sudbina država i carstava ovisi od kadrova koji je vode, a ako obratite pažnju na ukrajinsku elitu, jasno vam je da je Ukrajini odzvonilo.
 
Izvor: Webtribune.rs
priredio: NSP