Kapitalizam je na ova područja došao na velika vrata, a s njim također i psihičke posljedice tranzicije koje nosi taj sustav. Poremećaj se često ne liječi, a oboljelima se ne vjeruje

Depresija je jedan od najvećih javnozdravstvenih problema današnjice – na četvrtom je mjestu po pobolu u svijetu, a Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će 2020. biti na drugom. Štoviše, na prvom mjestu kad je riječ o ženama jer one dvostruko češće obolijevaju od depresivnih poremećaja od muškaraca, za što postoji niz razloga, počevši od hormonalnih pa do činjenice da žene lakše otvoreno govore o sebi pa se lakše i odluče potražiti liječničku pomoć.

Strah za egzistenciju

U Hrvatskoj nekoliko stotina tisuća ljudi boluje od depresivnih poremećaja (podatak iz 2015.). Podaci HZJZ-a govore da je depresija treća mentalna bolest (nakon alkoholizma i shizofrenije) zbog koje se liječi u bolnici. Između 1995. i 2013. godine broj hospitalizacija zbog depresivnih poremećaja gotovo se udvostručio iako imamo sve moćnije lijekove. Znači da nešto ne radimo dobro i da neke stvari trebamo unaprijediti, kaže prof. dr. sc. Veljko Đorđević s Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu i psihijatar Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb.

Depresija je često neprepoznata, objašnjava, ne liječi se ili se neadekvatno liječi, a često recidivira tj. kronična je. Mnogi nisu svjesni da je to bolest, a ne trenutačno raspoloženje. Često je pokretač niza drugih bolesti: srčanih, neuroloških, autoimunih, malignih, čak i kod transplantacija i hematoloških bolesti. – Liječnička je greška ne prepoznati depresivni poremećaj srčanom ili malignom bolesniku jer taj poremećaj može naštetiti zdravlju tog čovjeka. Ako riješimo i depresivnost, i mogućnost izlječenja daleko je bolja – upozorava prof. Đorđević. Liječenje depresije holističko je, ne postoji jedinstven model, kao što ni uzroci nisu isti: mogu biti biološki, psihološki, socijalni i duhovni.

Socijalni uzrok koji je vrlo aktualan zasigurno je velika nezaposlenost, strah za egzistenciju i strah od otkaza. U tranziciji se ljudi nisu adaptirali na nove uvjete, a rat i poraće nose svoje biljege i većina se u tome pogubila. Nemamo samo problem branitelja i invalida nego svi smo mi na neki način stradali. Socijalni kapital koji smo imali dok smo bili siromašniji istrošio se – ističe prof. Đorđević osvrćući se i na trend iseljavanja zbog lošeg života u Hrvatskoj:

Svaki odlazak mladog čovjeka iz zemlje je tragedija za sve nas. I za njih, jer svatko bi volio sve ono što je naučio promovirati u svojoj zemlji. Putovati po svijetu, ali živjeti na svojoj grudi. I bez hrvatskih specifičnosti, suvremeni način života uvjetovan kompeticijom i ubrzavajućim tempom života kao 24-satnim imperativom velik je pritisak za čovjeka i vodi k otuđenju. Čovjek se, nažalost, evolucijski ne može tako brzo prilagođavati, podsjeća psihijatar.

Boluje pojedinac, pati obitelj

Iz različitih razloga čovjek postane bezvoljan, ne može normalno funkcionirati, izgubi volju za životom. U svijetu rada, napominju stručnjaci, nerijetko se te ljude doživljava lijenima, a zbog bolovanja uslijed depresije dobivaju stigmu i teže se kasnije zapošljavaju, što su posljedice neinformiranosti o depresiji.

Liječi se medikamentima, psihoterapijom i socioterapijom, ali ne samo pojedinca, jer od depresije boluje pojedinac, a pati cijela obitelj. Gotovo 15% oboljelih zbog neprepoznatih simptoma počini suicid. A u Hrvatskoj nema suvišnih ljudi – podsjeća Đorđević. U cilju senzibiliziranja javnosti protekla je tri dana održan i 4. kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji “Depresija u stoljeću uma”, a u Zagrebu su ga organizirali Hrvatsko društvo za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja i Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta (CEPAMET), kojeg je prof. Đorđević predstojnik.

Od depresije pati sve više djece i adolescenata te ljudi u najproduktivnijoj životnoj dobi. Ovo je crveno svjetlo za sve u Hrvatskoj, moramo prestati misliti samo o svojoj disciplini i svi humanisti zajedno trebaju pomoći ljudima koji pate. Znanost, klinika i umjetnost moraju surađivati, socijalni kapital trebamo vrednovati i otvoriti bez ikakvih skrupula probleme koji se odnose na ovu fenomenologiju –poručuje.

Simptomi koji ukazuju da je vrijeme za psihijatra:

Najnormalnija stvar je da smo svi svako toliko loše raspoloženi, no kad vas uhvati neumoljiva tuga ili osjećaj bespomoćnosti koji vas onemogućava u uobičajenoj rutini, vrijeme je da obratite pozornost, jer je to zaštitni znak kliničke depresije od koje pati 7% odrasle populacije

Čak i uz ove znakove, depresivnoj osobi teško je odrediti boluje li zaista od navedene bolesti. “Gotovo sve simptome depresije svi mi iskusimo, pojedinačno, u nekom razdoblju života”, objašnjava Jennifer Payne, liječnica i direktorica Centra za ženske promjene raspoloženja na John Hopkins Sveučilištu u Baltimoreu.

Ako ste se s dolje navedenim simptomima borili svakodnevno tijekom dva tjedna, i oni su utjecali na vaše uobičajeno funkcioniranje (npr. ne možete normalno obavljati svoj posao, funkciju roditelja ili družiti se s prijateljima), vrijeme je da posjetite doktora…

Jedete više (ili manje) nego inače

Zbog depresije se možete osjećati ‘iscijeđeno’, a to se može manifestirati nedostatkom apetita. “Ako se vaš mozak usredotoči na negativne misli, možete zaboraviti jesti ili izgubiti zanimanje za kuhanje”, kaže psihologinja Yvone Thomas, inače specijalizirana za depresiju i samopoštovanje.

S druge strane, ponekad bolest može stvoriti i suprotni učinak, otvarajući vam apetit i tjerajući vas da se prejedate. “Mješavina osjećaja koja obično prati depresiju – tuga, pesimizam u pogledu budućnosti i nisko samopouzdanje, mogu vas navesti da svoje osjećaje ublažite s hranom”, ističe Thomas.

Spavate previše ili premalo

Neki ljudi koji boluju od depresije uhvatit će se kako konstantno imaju potrebu za spavanjem i stalno su umorni i iscrpljeni, te pate od nedostatka energije. “No više spavanja ljudima koji pate od depresije predstavlja i bijeg od tuge, te im je utočište”, kaže Thomas.

Druge osobe s istom bolešću osjećat će se pak nemirno i ili će se mučiti s isprekidanim snom ili nesanicom. Previše će ih zaokupljati opsesivne misli i razmišljanje da bi se mogli opustiti i bezbrižno zaspati. Uz to, ne samo da promjene u spavanju ukazuju na bolest, već one mogu i pogoršati čovjekovo stanje, jer kad ne spavate dovoljno, vaš unutarnji sat više nije sinhroniziran i vi budete još umorniji i dekoncentrirani, te imate još manje snage nositi se s nevoljama.

Sitnice vas izbacuju iz takta

To je trag kojeg jako malo ljudi može prepoznati, no depresija se može pojaviti i kao oblik povišene nervoze, kaže dr. Jennifer Wolkin, asistentica profesora psihijatrije i anesteziologije iz centra Joan H. Tisch, s njujorškog Sveučilišta. Možete se osjećati mrzovoljno i čangrizavo, te možete planuti zbog sitnica koje inače ne biste ni primjetili. Djelomičan razlog krije se u tome što depresija pogoršava normalne hormonalne promjene raspoloženja, no krivci su i teški osjećaji s kojima se osoba bori.

“Kad ljudi osjećaju fizičku bol često se lako mogu naljutiti i iživcirati, a isto je i s psihološkom boli – ne osjećate se dobro ili kao da ste u svojem tijelu, a to utječe na vaše strpljenje i zbog toga se osjećate kao da ste stalno na rubu”, kaže Thomas.
Ne možete se koncentrirati ni usredotočiti

Zaboravljate kad su vam rokovi na poslu ili da trebate pokupiti djecu u vrtiću? Osjećate se kao da vaš mozak nalikuje mutnoj fotografiji i to što ste većinu vremena lagano obamrli utječe na vaše donošenje odluka? To znači da vaš mozak proživljava depresiju.

Kad ste preokupirani tužnim mislima i osjećajem ništavnosti, to može utjecati na vaš posao, pamćenje i odluke, napominje Wolkin. Zauzvrat, takvo neusredotočeno razmišljanje može vas navesti na donošenje loših odluka i nezdravo, riskantno ponašanje.

Ne uživate u stvarima koje su vas nekoć veselile

Nekoć ste redovito poslije posla petkom odlazili na piće s najdražim kolegama, no posljednjih tjedana izbjegavate taj običaj. Ili ste se uvijek radovali večernjem trčanju, a ovih dana se radije bacite u krevet. Prestanak sudjelovanja u stvarima koje su vas nekoć činile sretnima jedan je od prvih znakova depresije.

“Osoba koja je jednostavno tužna može preskočiti nekoliko stvari, no brzo će se vratiti na staro. No depresija vas čini ravnodušnim u vezi aktivnosti i hobija koji su vas nekad činili sretnima, te ćete se sve više početi izolirati od svijeta”, napominje Wolkin. Nažalost, tako se stvara začarani krug, jer vas depresija liši mogućnosti da uživate u zadovoljstvu koje stječete novim iskustvima, tako da prestajete i činiti stvari koje vas mogu, na kraju, oraspoložiti.

DODATNI ZNAKOVI: Tihi znakovi da trebate psihijatra

Svatko je imao loš dan, a mnogi i loše tjedne. No, ako ste depresivni, pod stresom ili tjeskobni duže od mjesec dana, i to vam počinje remetiti svakodnevni život, možda je vrijeme da posjetite liječnika specijaliziranog za mentalne probleme.

Posjet psihijatru ili psihologu danas ne bi smio biti stigmatiziran. No, iako Hrvati troše ogromne količine tableta za smirenje, u mnogim našim sredinama još je uvijek ‘sramota’ zatražiti pomoć. Zanemareni psihički problem ima sličan ishod kao i zanemarivanje bilo koje fizičke bolesti – uglavnom ne prolazi sam od sebe nego se pogoršava.

Očiti znakovi upozorenja

1. Razmišljate o samoubojstvu i načinu kako ga izvršiti
Ako počnete misliti da život više nije vrijedno živjeti, potrebna vam je pomoć.

2. Osjećate se poraženo i beznadno
Život može biti težak, ali ako mislite da se više nemate čemu nadati, vrijeme je da s nekim popričate.

3. Zbog svog mentalnog stanja niste u stanju ni raditi ni zabavljati se
Nakon lošeg događaja potrebno je tugovati i pregrupirati se. No, ako se nikako ne možete prilagoditi novonastalom stanju, posjetite liječnika.

4. Teža nesanica
Tu i tamo, svakoga muči nesanica, ali ako je došlo do značajne promjene u navikama spavanja, uputite se stručnjaku za poremećaje spavanja.

5. Promjene apetita
Nagle promjene apetita mogu ukazivati i na neku fizičku bolest. Krenite na pregled.

6. Promjene raspoloženja koje traju tjednima
Borite li se s osjećajima tuge, gnjeva ili tjeskobe, vrijeme je da potražite pomoć. Prvo posjetite liječnika obiteljske medicine koji će provjeriti je li u pitanju neki fizički uzrok i dalje vas uputiti na specijalistički pregled.

7. Izgubili ste interes i povukli se iz aktivnosti koje su vas prije radovale
Ako bez pravog razloga, tek zbog iracionalnih strahova i briga, gubite interes za aktivnosti koje su vas prije uveseljavale, koristila bi vam profesionalna pomoć.

Svi psihijatri i psiholozi nisu stručnjaci za sve probleme. U Hrvatskoj je problem i to što većina nema vremena za duže razgovore. Ukoliko niste zadovoljni ponuđenim, raspitajte se tko bi vam mogao bolje pomoći.
 

 
(magazin.hr, vecernji.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji.

Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja.

Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani.

Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja – a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi.

Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive.

S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju.

Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost?

Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva.

Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva.

Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)