Dermatolozi kažu kako je izotretinoin preobrazio živote velikog broja tinejdžera, pokazao se odličnim u liječenju akni pa je potražnja za njim samo rasla

Catherine Henthorn iz Velike Britanije bila je na skijanju sa suprugom i kćerkom kada ju je nazvao 19-godišnji sin Ed koji je u to vrijeme studirao u Manchesteru.

- Nikada to neću zaboraviti. Nazvao je i rekao ‘Mama, želim se ubiti’. Bila sam izvan sebe, posebno jer je oduvijek bio sretan i zdrav dječak koji se veselio svim normalnim stvarima u životu – prisjetila se.

Rekla mu je da odmah sjedne na vlak i krene prema baki i djedu koji će ga čekati na stanici u Oxfordu. U međuvremenu su oni prekinuli odmor i uputili se kući. U to doba nisu znali da je njihov sin dio grupe mladih ljudi koji su burno reagirali na lijek protiv akni – Roaccutane, a taj lijek mu je propisao dermatolog.

Aktivni sastojak tog lijeka, i nekoliko njegovih generičkih verzija, je izotretinoin. Taj sastojak djeluje na smanjivanje proizvodnje ulja ili sebuma u koži i tako smanjuje upalne procese te ubija bakterije. Dermatolozi kažu kako je izotretinoin preobrazio živote velikog broja tinejdžera, pokazao se odličnim u liječenju akni pa je potražnja za njim samo rasla.

Proizvođač je farmaceutska tvrtka Roche, a broj recepata za lijek se povećao sa 6.522, koliko ih je bilo u 2006. godini, na 48.997 u 2016.

Međutim, kako se broj pacijenata koji ga koriste povećao, povećao se i broj prijava ozbiljnih psihičkim nuspojava, od anksioznosti i napadaja panike do depresije i samoubojstava. Osim toka, pojavili su se i dokazi da je aktivni sastojak izotretinoin uzrok stalne seksualne disfunkcije kod muškaraca, a posljedice ostaju dugo nakon prestanka uzimanja lijeka.

- Poremećaj erekcije je psihički poražavajući za mlade muškarce i bez sumnje dovodi do samoubojstava – rekao je David Healy, profesor psihijatrije na Sveučilištu Bangor.

- Taj lijek je uništio život mojem sinu i uništio nas sve kao obitelj. Prestao ga je piti prije četiri godine, a posljedice su ostale. On sada ima 23 godine, živi s nama, pati od anksioznosti i depresije, i još ima seksualnu disfunkciju – rekla je Catherine Henthorn.

Smatra kako bi liječnici jasno morali upozoravati na rizike koje uzimanje tog lijeka nosi, a koji su neusporedivo ozbiljniji od samih akni na licu.

Njezin sin Ed je znao da je taj lijek agresivnija opcija kod akni, ali ipak nije mislio da će biti problema. Nuspojave su počele nakon četiri tjedna uzimanja tableta. Kaže da ga je naglo prestao zanimati suprotni spol, a nestala su i buđenja uz erekciju. Bilo mu je to zastrašujuće iskustvo. Odmah je prestao uzimati lijek vjerujući da će se sve vratiti u normalu, ali istina je bila daleko od toga.

Nakon nekoliko mjeseci se vratio na fakultet, ali to je trajalo mjesec dana. Osjećao se previše loše da bi nastavio s učenjem. Odlučio je sa svojom pričom izaći u javnost kako bi upozorio druge na lijek.

- Mnogi ljudi su previše uplašeni da bi javno pričali o tome ili tražili savjet. Razumijem to, doista. Ali, ništa se neće promijeniti ako svi šute o tome. Meni je došlo nekoliko puta da se bacim pod vlak. Moji roditelji su pokušali još 2015. razgovarati s liječnicima o tim strašnim nuspojavama, ali odbijali su prihvatiti povezanost nuspojava s lijekom. Uvjeravali su ih da sam jednostavno depresivan i nudili im antidepresive – rekao je.

U razdoblju od 1985. do rujna 2017. godine Regulatorna agencija za lijekove i medicinske proizvode u Velikoj Britaniji (Medicines and Healthcare products Regulatory Agency – MHRA) zaprimila je 86 izvješća o seksualnim problemima povezanih s lijekom, uključujući erektilnu disfunkciju i gubitak libida. Zaključili su da su takve nuspojave rijetke.

Bilo je još slučajeva problema s erekcijom

U Međunarodnom časopisu za rizik sigurnosti u medicini objavljeni su rezultati istraživanja 300 slučajeva seksualne disfunkcije nakon liječenja sa 14 vrsti lijekova. Oni u kojima je izotretinoin bio aktivni sastojak, imali su daleko najvišu stopu prijavljenih komplikacija, u 14 od 49 slučajeva problemi s erektilnom disfunkcijom potrajali su čak deset do 20 godina.

Koautor studije profesor David Healy smatra da su seksualni problemi izotretinoina ‘samo vrh ledenog brijega’. Vjeruje kako postoji skrivena epidemija muških seksualnih problema povezanih uzimanjem kojekakvih lijekova.

Neimenovani 33-godišnji bankar pati od impotencije otkako je imao 17 godina, a sve je počelo nakon što mu je liječnik propisao šestomjesečnu kuru Roaccutanea. Akne s lica su mu nestale, ali šteta na spolnom organu bila je nepopravljiva – više nikada nije uspio postići erekciju. Uslijedili su anksioznost i depresija jer ne može izgraditi normalni odnos sa ženama. Osim toga, strahuje da nikada neće osnovati obitelj i imati djecu.

- Ne čudi me što se veliki broj mladih ljudi ubije kada se suoče s tim. Bilo je trenutaka kada su i meni kroz glavu prolazile misli da bi se bilo lakše ubiti – rekao je.

Sam Ward je školski tajnik iz Essexa, a ispričao kako se zbog ovog lijeka njegov veseo, sportski orijentiran sin pretvorio u depresivca. Imao je 15 godina kada je pio Roaccutane, a nakon osam mjeseci uzimanja počele su se javljati nuspojave – seksualni problemi i depresija. Danas ima 22 godine i nije se oporavio. Ranjiv je, pati od kroničnog umora, stresa i tjeskobe. Sam svakodnevno strahuje da bi mu se sin mogao ubiti.

Smatra da se ove nuspojave ne prijavljuju toliko često koliko se pojavljuju.

- Morate uzeti u obzir prirodu tih nuspojava i starost pacijenta. To su tinejdžeri koji se previše srame pričati o seksualnim nuspojavama, tako da ne možemo znati pravu brojku – rekao je, a prenosi Daily Mail.

RxISK, nezavisna skupina za sigurnost lijekova sa sjedištem u Kanadi, prošlog je mjeseca pozvala Američku regulatornu agenciju za lijekove da dodaju upozorenje na pakete lijekova čiji aktivni sastojak je izotretinoin – da seksualne nuspojave ponekad mogu trajati neodređeno vrijeme nakon prekida uzimanja lijeka; mogu se pojaviti tijekom liječenja i nakon toga ostati ili se pojaviti ili pogoršati kada se lijek prestane uzimati.

U tvrtki Roche su rekli novinarima Daily Maila da im je žao čuti da netko ima negativna iskustva s njihovim lijekovima te da preporučuju pažljivo pročitati upute i upozorenja.

Mišljenje hrvatskih stručnjaka

- Točno je da mnoge studije zaista potvrđuju navedene nuspojave lijeka izotretinoina. Ja ga propisujem kod težih oblika akne u malim dozama uz redovite kontrole laboratorijskih nalaza i pacijentovog stanja i u mojih 30 godina rada sa tako teškim nuspojavama se nisam susrela – rekla nam je dr. Maja Ceković, spec. dermatovenerolog iz Poliklinike Dermangio u Zagrebu.

Hrvatska agencija za lijekove i i medicinske proizvode (HALMED) zaprimila je prijave nuspojava na Roaccutane, ukupno njih 39, od čega se dvije prijave odnose na psihijatrijske poremećaje, dok za poremećaje reproduktivnog sustava i dojki, kažu, nije zabilježena niti jedna prijava.

- Učestalost nuspojava koje se odnose na poremećaje reproduktivnog sustava i dojki što obuhvaća seksualnu disfunkciju, uključujući erektilnu disfunkciju i smanjen libido, ne može se procijeniti na temelju trenutačno dostupnih podataka – objasnili su nam u HALMED-u.

- Vezano uz izotretinoin, među nuspojavama navedenima u sažetku i uputi ovoga lijeka kao moguće nuspojave nalaze se depresija, pogoršanje depresije, anksioznost, sklonost agresiji, promjene raspoloženja, psihotični simptomi te vrlo rijetko suicidalne misli, pokušaji samoubojstva i samoubojstvo. Stoga se u sažetku kao posebno upozorenje i mjera opreza pri uporabi ovoga lijeka ističe kako je potreban poseban oprez u bolesnika s depresijom u anamnezi, a sve bolesnike treba nadzirati kako bi se uočili mogući znakovi depresije te ih prema potrebi uputiti na odgovarajuće liječenje – dodali su.

- Lijek Roaccutane 10 mg meke kapsule ima odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj. Djelatna tvar ovoga lijeka je izotretinoin, a lijek je namijenjen liječenju teških oblika akni koji su otporni na odgovarajuću primjenu standardnih načina liječenja uz pomoć sistemskih antibakterijskih lijekova i lokalne terapije. U Republici Hrvatskoj ovo je jedini odobreni lijek s djelatnom tvari izotretinoin te trenutačno nema odobrenih generičkih verzija ovoga lijeka – kažu u HALMED-u.

Važno je čitati upozorenja! Jer ona opravdavaju farmaceutsku industriju

- U uputi o lijeku nalazi se upozorenje pacijentima da razgovaraju sa svojim liječnikom ili ljekarnikom prije nego što uzmu Roaccutane u slučaju ako su ikada imali bilo kakvih psihičkih tegoba, kao što su depresija, sklonost agresiji ili promjene raspoloženja, što uključuje i razmišljanje o samoranjavanju ili samoubojstvu – napominju u HALDED-u.

Kažu da svi lijekovi moraju zadovoljiti stroge zahtjeve kakvoće, sigurnosti i djelotvornosti.

- Kako bi se osiguralo da se u prometu nalaze samo lijekovi s pozitivnim omjerom koristi i rizika, odobravanjem lijekova nadzor nad njima ne prestaje, već se oni i nakon stavljanja na tržište neprekidno prate kroz niz mehanizama kao što su prikupljanje i analiza prijavljenih sumnji na nuspojave i drugo. U iznimno rijetkim slučajevima kada rizik primjene pojedinog lijeka nadilazi koristi od njegove primjene, lijek se povlači s tržišta – pojasnili su.

(24sata.hr)

Znanstvenici su uspjeli pokazati kako se autizam razvija kao posljedica procesa u mozgu i kako se ti procesi mogu preokrenuti. Možda će samo to biti dovoljno za liječenje ovog poremećaja

Autizam je poremećaj ponašanja koji ima brojne genetske uzroke, a po najnovjim istaživanjima čak korjene vuče iz cjepiva. Njegovi simptomi su povučeno i repetitivno ponašanje, poput ljuljanja naprijed natrag u sjedećem položaju i izbjegavanje svake socijalne interakcije.

Istraživači s MIT-ja su uspjeli preokrenuti neke od procesa razvoja tih simptoma tako što su pronašli jedan specifični gen, “Shank3″, koji nedostaje nekima od onih koji pate od autizma, piše MITNews.

U studiji koju su proveli na miševima, oni su dokazali da uključivanje tog gena, u kasnijem razdoblju života, omogućuje mozgu uspostaviti neuronske veze koje mu nedostaju i tako proces razvoja autističnog ponašanja preokrenuti u proces ozdravljenja.

Rezultati govore da je zaista moguće utjecati na mozak pacijenta čak i u odrasloj dobi i da su neki degenerativni procesi izlječivi. To daje nadu da će se u budućnosti pronaći uspješan tretman za autizam – kaže profesor Guoping Feng, s MIT-ja.

Protein koji proizvodi gen “Shank3″ je odgovoran za organizaciju stotina drugih proteina koji sudjeluju u stvaranju i održavanju neuronskih veza. Proučavajući rijetke slučajeve u kojima postoji defekt ovog gena, omogućilo je bliži uvid u neurobiološki mehanizam koji dovodi do autizma. Nedostatak ili defekt ovog gena vodi do poremećaja neuronskih veza, što dovodi do razvoja simptoma autizma, a to je jasno pokazano ovom studijom na miševima.

Istraživanje je podrazumijevalo da se genetskim inženjeringom isključi gen “Shank3″ kod miševa, u embrionalnoj fazi razvoja, ali da kasnije, intervencijom u prehrani, ponovo može uključiti.

Miševi su razvili simptome autizma, ali kada im je kasnije, u odrasloj dobi, gen ponovno uključen, uspjeli su suzbiti autistično ponašanje i uspostaviti socijalnu interakciju.

Pogledajte video:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegram.rs/uredio:NSP)

Imao sam 25 godina kada sam se prvi put stvarno zaljubio. U toj sam vezi, nažalost, bio samo ljubavnik. Bila mi je kolegica s posla, znali smo se nekoliko godina i počeli smo se intenzivnije viđati

Tada je nastupila jedna od mojih povišenih faza. Znao sam sjesti u automobil i juriti Zagrebom 150 na sat da što prije dođem do nje. Ona je živjela na drugom kraju grada i kada bi me nazvala, došao bih za pet do deset minuta. Neki bi rekli da je to zaljubljenost. I ja sam to tada mislio. Danas znam da je to bio početak mog poremećaja.

Danas imam 41 godinu i bipolaran sam. Dijagnozu sam dobio prije dvije godine, ali kada pogledam unazad zapravo shvaćam da oduvijek imam velike promjene raspoloženja. No, one koje sam imao tijekom djetinjstva i puberteta nisu bile toliko velike da bi vodile psihozama. A one sa psihozama su najgore.

Kad sam bio s tom kolegicom s posla, trošio sam nekontrolirano puno na izlaske; znao sam u jednoj večeri u toj povišenoj fazi potrošiti nekoliko tisuća kuna. I mada je ona govorila da će prekinuti s dečkom, znao sam da se to neće dogoditi. Nakon šest mjeseci me ostavila.

Sve teže sam obavljao higijenu

Pao sam u depresiju koja je trajala godinu dana. Zatvorio sam se u sebe, odvojio od prijatelja, odbijao kontakte i sve teže funkcionirao. Jedina nužna konverzacija bila je ona s roditeljima; doslovno sam odgovarao samo s da ili ne, vukao sam se na posao. I higijenu samo obavljao jako teško. Sve mi je predstavljalo priličan napor. Kao da mi je netko stavio 100 kilograma na leđa s kojima sam morao svakodnevno funkcionirati.

Nikad nisam razmišljao o samoubojstvu, osjećao sam da će ta faza proći, ali nisam znao kada i kako. Uvijek sam pokušavao naći svjetlo na kraju tunela. Tada sam imao 26 godina i nekako sam se, ne znam ni sam kako, uspio izvući iz te loše faze i ušao sam u normalnu. Naravno, tada još nisam znao da se faze mijenjaju i s godišnijm dobima.

Pao sam u depresiju koja je trajala godinu dana. Zatvorio sam se u sebe, odvojio od prijatelja, odbijao kontakte i sve teže funkcionirao. Jedina nužna konverzacija bila je ona s roditeljima; doslovno sam odgovarao samo s da ili ne, vukao sam se na posao

Tada sam upoznao djevojku koju sam oženio. U tu vezu sam već ušao s velikim minusom i kreditom. Zaljubio sam se, opet me pukla povišena faza i kupio sam automobil. Nisam ga uopće planirao kupiti, on je jednostavno bio rezultat povišene faze, mjesečno sam sedam godina plaćao 1700 kuna. Automobil je najskuplja stvar koju sam kupio u tim povišenim fazama, ali ne i jedina. Servisirao sam ga u najskupljim servisima u gradu, odlazio sam u najskuplje restorane, kupovao luksuzne stvari, trošio na internetu velike količine novca.

Povišene faze su fenomenalne

Jednostavno sam se u tim povišenim fazama u početku osjećao fenomenalno. Bio sam pun samopouzdanja, imao sam gomilu ideja, ništa mi nije bilo nemoguće i neostvarivo. Nema stvari koju nisam mogao napraviti ili problema koji nisam mogao riješiti. Imao sam izuzetno povišenu energiju. Dobro sam se osjećao i prštao od zadovoljstva.

U depresivnoj fazi povlačio sam se u sebe, nisam izražavao emocije i manje sam govorio. No, te te oscilacije u raspoloženju još nisu dotakle one krajnje granice. To se dogodilo nekoliko godina kasnije.

Bio sam pun samopouzdanja, imao sam gomilu ideja, ništa mi nije bilo nemoguće i neostvarivo. Nema stvari koju nisam mogao napraviti ili problema koji nisam mogao riješiti. Imao sam izuzetno povišenu energiju.

Djevojka i ja smo bili četiri godine u vezi i odlučili smo se vjenčati. Bila je 2006. godina i ona se preselila k meni. U sljedeće tri godine oboje smo iskusili kako je to živjeti s nekim. A ona je doživjela sve moje blaže faze – povišene i snižene, koje su polagano uzimale maha. Nikada to nisu bile nagle promjene raspoloženja. Obično se jednom godišnje događa povišena faza, a ostatak godine je normalna ili spuštena faza.

Svađali smo se sve češće, ja nisam izražavao osjećaje, zatvarao sam se sve više u sebe. Razveli smo se u 2009. i to ljeto sam proveo utapajući se u alkoholu. Osjećao sam totalnu grižnju savjesti. Smatrao sam da sam prvenstveno ja kriv. Bio sam razočaran u sebe i u brak, suprugu nikada nisam krivio, ali sam bio jako ljut na nju. Tada sam mislio da je olako dignula ruke od nas. Danas znam da nismo mogli spasiti brak, jednostavno nismo odgovarali jedno drugome.

Dijagnosticiranje i hospitalizacija

To tada nisam vidio. Prvo sam pao u depresiju, nekoliko mjeseci se nisam trijeznio, otišao sam na godišnji na more s ljudima koje zapravo nisam ni poznavao. U Zagreb sam se vratio u totalno povišenoj fazi u kojoj sam upoznao djevojku. Bilo je to iste godine i opet sam se zaljubio. Ona je kasnije sa mnom prošla sve najgore faze mog bipolarnog poremećaja, dijagnosticiranje i hospitalizaciju.

Upoznali smo se u gradu u jednom kafiću. Kako sam bio u povišenoj fazi, nije mi bilo problem nikome prići. Bio sam izuzetno elokventan, prilagodljiv, otvoren, vrlo dobronamjeran. Počeli smo izlaziti. I sve je bilo super, čak sam tu povišenu fazu uspio prenijeti preko zime, a to je vrlo rijetko. Promjene u bipolarnom poremećaju povezane su i s godišnjim dobima. Tijekom ljeta svi se osjećamo mnogo bolje, a dolaskom zime padamo u sniženu fazu. No ja sam bio zaljubljen i ovoga puta dolazak jeseni nije utjecao na mene.

Naučio sam da je kod mene jedan od okidača bipolarnog poremećaja zaljubljivanje, ono je povezano s pojačanom fazom. Svaki put kad bih se zaljubio nastupila bi povišena faza.

Je li me danas strah zaljubiti se? Nije, strah me je samo kako će se to odraziti na moje zdravlje, odnosno život. Jer u toj povišenoj fazi sve je u početku divno i super. Vjerujte mi, svijet je ljepši, barem u početku.

Kao da ti netko da tableticu koju popiješ i sve vidiš, čuješ, pojmiš i osjećaš se ljepše. Vidiš žarulju i osjećaš njenu toplinu koja te grije. Sve je puno opipljivije i uzbudljivije. Boje su jasnije i toplije, ljudi su jednostavniji. Cijeli svijet je ljepši. I nema tog problema koji ne mogu riješiti. U glavi se sve misli povezuju na tisuće raznih načina i sve ima smisla. I najmanje sitnice se uklapaju u veliki mozaik svijeta.

Nevjerojatan nalet energije

Međutim, kada krene ta progresivna faza to bih opisao kao nevjerojatan nalet energije. Osjećaj euforije koji se penje od kralježnice prema glavi i zalijeva mozak valom energije. Kao da te netko zalije vodom i da ti energiju, međutim toliko te zalijeva vodom da se topiš u njoj. Nalaziš se u oblaku energije i ne znaš što bi prije izabrao, gdje god se okreneš sve je lijepo. Čista euforija. U povišenim fazama uvijek sam pio. U krajnjim fazama znao bih popiti nekoliko piva i dosta žestica. Drugi bi padali na pod, ja bih ostajao na nogama. S tim da u tim krajnjim fazama skoro ništa nisam jeo.

No, vratimo se na vezu. Već na samom početku, djevojka je primijetila da imam nekih problema i da se povlačim u sebe. Pokušavala je doprijeti do mene na sve moguće načine, ali ja nisam razgovarao. Nakon nekog vremena je i uspjela, otvorio sam se i rekao joj sve što me muči. I dalje sam imao osjećaje prema bivšoj supruzi, što je moju djevojku povrijedilo, ali tada sam napokon zaključio da se supruga neće vratiti, da moram zatvoriti ta vrata i krenuti dalje.

Kao da te netko zalije vodom i da ti energiju, međutim toliko te zalijeva vodom da se topiš u njoj. Nalaziš se u oblaku energije i ne znaš što bi prije izabrao, gdje god se okreneš sve je lijepo. Čista euforija.

Nekoliko mjeseci kasnije počeli smo živjeti zajedno, a ja sam krenuo psihologu zbog problema s izražavanjem osjećaja. Kada se danas osvrnem unazad za kraj svih mojih veza problem je bilo moje zatvaranje i neizražavanje emocija, ni lijepih ni ružnih, u kombinaciji s bipolarnim poremećajem.

Djevojci nisam govorio da je lijepa, da mi je super s njom. Sve one emocije koje grade vezu ja nisam izražavao i još sam se mučio s osjećajem manjka samopouzdanja. Dugo vremena sam išao psihologici, ali ona nije primijetila da imam bipolarni poremećaj. No, u tih nekoliko godina mi je pomogla.

Početak halucinacija

Onda sam se u ljeto 2013. ponovo više okrenuo alkoholu. Dogodila se velika tragedija u mome životu, ocu moje djevojke dijagnosticiran je rak pluća. Tada sam već bio u povišenoj fazi, želio sam mu pomoći, ali nisam znao kako.

Krenule su i prve halucinacije potaknute alkoholom i bipolarnim poremećajem, zapravo alkohol je bio samo okidač.

Zamišljao sam da ja imam rak, da sam bolestan, da će doktori mene izliječiti, a ja onda njega. Bilo je to iznimno turbulentno razdoblje koje je završilo mojom halucinacijom susreta s Bogom. Najgoru halucinaciju sam doživio na poslu gdje su svi oko mene bili totalno drukčiji, izobličenih lica i mislio sam da mogu upravljati sa svima. Više nisam razlikovao realnost od halucinacije i odjurio sam kući. Kada je došla djevojka inzistirao sam na razgovor sa svećenikom i roditelji su mi dogovorili susret. Naravno da je svećenik zaključio da najprije riješim zdravstveno stanje. Halucinacije bih opisao kao paralelnu stvarnost, gledaš realan svijet oko sebe i u glavi vrtiš film koji nadograđuješ irealnim svijetom.

U bolnici su mi odmah dijagnosticirali bipolaran poremećaj. Znao sam o čemu je riječ, ali nisam znao na koji će se način ta dijagnoza odraziti na moj život.

Nisam spavao tjedan dana, dali su mi nešto za smirenje i prospavao sam cijeli sljedeći dan. Kada sam se probudio, bio sam i dalje u povišenoj fazi, ali smirenijoj. U bolnici sam proveo mjesec dana u zaštićenoj okolini okružen ljudima sa sličnim problemima, koji su se došli liječiti i nemaju predrasude.

Vrijeme u bolnici

U sobi sam bio s dvojicom muškaraca, jedan je bio na odvikavanju od droga, a drugi se borio s depresijom. Ja sam tada još bio u povišenoj fazi i uporno sam pokušavao riješiti njihove probleme. Bio sam pun ideja i rješenja za druge. Ali ne za sebe. Meni pomoć nije bila potrebna, mislio sam, bilo mi je super.

Privremena dijagnoza bipolarnog poremećaja postavljena mi je čim sam došao u bolnicu, a obrada je počela nakon nekoliko dana. Razgovarao sam s psihijatrom, prošao brojna testiranja. Morao sam rješavati test od 500 pitanja, tijekom kojeg sam zaspao. Bio samo toliko omamljen tabletama za smirenje. Cijelo vrijeme vam daju lijekove. Prijem u bolnicu je uvijek isti, ili vas spuštaju ili podižu i tek onda mogu raditi s vama. Posjećivali su me djevojka i roditelji, koji su se također tada prvi puta suočili s mojoj dijagnozom. Rekao im je liječnik.

Cijelo to vrijeme, u toj povišenoj fazi, i dalje nisam doživljavao svoju dijagnozu. Za mene je sve to bio dio nekakve scenografije koja se odvija oko mene, vjerovao sam da će se to razriješiti, da ću izaći iz bolnice i nastaviti živjeti svoj život.

I izašao sam iz bolnice nakon mjesec dana i započeo je taj moj stvaran život. Vratio sam se na posao. Poslali su me na zdravstveni pregled gdje zbog dijagnoze bipolarnog poremećaja nisam mogao nastaviti raditi posao koji sam radio 20 godina.

To je bilo prvo suočavanje s osuđujućom stvarnošću.
Dva desetljeća sam radio na održavanju i popravljanju strojeva, a sada to nisam smio.

Šok od gubitka posla

Doktorica mi je rekla da se za posao traži psihofizički stabilna osoba, a ja sam po njezinim rječima labilna osoba i tko zna što bih napravio u blizini 400 volti. Bih li ubio sebe ili nekog drugog.

Nikada nisam, kako sam već rekao, razmišljao o samoubojstvu. Kao što nikada nisam bio fizički agresivan. Nisam takva osoba.

Za mene je to bio strašan šok i prva osuda koju sam doživio, još u fazi kad sam svježe dijagnosticiran izašao iz bolnice. Tada sam prvi put shvatio što znači kada kažete da ste psihički bolesna osoba i koliko je to osuđujuće od društva. Započeo sam borbu sa sustavom i samim sobom, na kraju sam shvatio da mi je bitno da ostanem u firmi. Pogazio sam svoj ponos i potražio bilo koji drugi posao i odlučio ostati u firmi.

U međuvremenu mi je umro svekar. Sve je to rezultiralo ponovnim padom u depresivnu fazu. Osam mjeseci trajala je njegova bolest. Pred kraj odustao je od svega, nije se želio liječiti, prepustio se bolesti i to me je dotuklo.

Novi pad

Stres zbog posla i svekrova smrt rezultirali su time da sam ponovo počeo piti. Bio sam na terapiji, ali lijekovi djelomično djeluju. Danas znam da su oni samo dio procesa te da, kako bi osoba s bipolarnim poremećajem bila u normalnoj fazi, treba obuhvatiti cjelokupni život. Treba paziti na ritam spavanja, izlagati se suncu, održavati kontakte s prijateljima, redovito se hraniti. Tek kada je sve to u ravnoteži, lijekovi djeluju.

Tih godinu dana koliko nisam radio, vrijeme sam provodio ispred kompjutora i televizora, sa smanjenim higijenskim navikama. Djevojka me trpila takvog, i ona je pala u depresivnu fazu. Bila je u žalosti zbog svog oca i zbog mene. U jednom trenutku posjećivala je oca u jednoj bolnici, a mene u drugoj. Osjećao sam neopisivu grižnju savjesti jer joj nisam bio podrška, ali nisam mogao pomoći ni sebi, a kamoli drugima.

Počeo sam razmišljati o vanzemaljcima koji nama upravljaju i napajuju se našom energijom. Zamišljao sam kako iznad svakog od nas stoji avet koja nas vodi. Za bilo kakav grafit na zidu bio sam uvjeren da je namijenjen baš meni. Slušao bih radio i mislio da se netko direktno obraća meni.

U 2014. vratio sam se na posao, na novo radno mjesto. Kako je riječ o većoj firmi, na novom mjestu nitko nije znao za moju borbu s bipolarnim poremećajem. Bivši kolege iz drugog odjela su znale. Većina me prihvatila takvim kakav jesam i dan danas se družimo.

Počeo sam raditi na novom poslu, stres zbog nove sredine, novog posla i alkohol u velikim količinama rezultirali su da situacija opet izmakne kontroli. Došle su iluzije.

Tu zadnju večer prije odlaska u bolnicu razmontirao sam lavabo i kadu u kupaonici, skinuo sve kupaonske elemente. Zamislio sam da ću svoju djevojku iznenaditi ujutro s posve novom kupaonicom.

Ona je prespavala tu moju histeriju. Kad sam je probudio, u tri sata ujutro me odvezla u Vinogradsku.

Morao sam potražiti pomoć

Znao sam da to nije u redu. Ili ću poludjeti do kraja ili ću potražiti pomoć. Više nisam znao što se događa, nisam razlikovao realno od irealnog.
Bio je to jedan veliki košmar, u kojem sam ponovno završio na hitnoj.

Završio sam u izolaciji, u tih sedam dana doživio sam vrhunac svog bipolarnog poremaćaja. Demolirao sam im cijelu sobu, rastavio sve što se dalo rastaviti. Bio sam opsjednut vodokotlićem, osam do deset puta na dan sam ga rastavljao i sastavljao. Rastavio sam sve lampe u sobi. Podizao i spuštao uzglavlja kreveta na određene razine. Imao sam opsesiju da sve rastavim u sastavne dijelove, što sam zbog svojeg iskustva većinom i napravio.

U sobi sam bio s dvojicom muškaraca. Jednim starijim gospodinom koji je bio u deperesivnoj fazi pa se jako teško nosio s mojom energijom. Molio je da ga maknu iz sobe. Drugi gospodin je isto bio u depresivnoj fazi, ali ne toliko. S njime sam vodio baš lijepe razgovore, pričali smo o zdravoj prehrani i životu, kako treba jesti med. Zaključio sam da je on došao u bolnicu jer su u njegovoj firmi svi klimatizacijski uređaji zagađeni, te da ima legionarsku bolest. Svima sam ponovo htio pomoći i dijelio savjete. Doživljavao sam da svi oko mene imaju problema, pogotovo oni koji su depresivni, samo ja nemam.

Opet sam prošao cijeli proces liječenja, nakon mjesec i pol dana provedenih u bolnici zatražio sam drugo mišljenje. Ne zato što sam se nadao drugačijoj dijagnozi, nego sam želio liječnika koji je specijaliziran za bipolarni poremećaj.

Došao sam do liječnice Slađane Štrkalj Ivezić iz Klinike za psihijatriju Vrapče i kod nje sam krenuo u dnevnu bonicu. U ta dva mjeseca liječenja u dnevnoj bolnici pomogla mi je mnogo više nego svi ranije. Tamo sam napokon prihvatio sebe kao osobu koja boluje od bipolarnog poremećaja. A to je ono najteže.

Prihvaćanje bolesti

Pravi prijatelji su ostali uz mene, ali svaki put kad sam to nekome dragome trebao otkriti bilo mi je užasno teško. Osjećao sam trnce u nogama, znojio sam se, glas mi je podrhtavao. Ali shvatio sam da iz svoje kože ne mogu pobjeći. Svaki susret s nekim kome sam htio objasniti bipolarni poremećaj je bio susret sa samim sobom i svojim slabostima.

Jako mi se promijenio pogled na život. Još 2013. godine krenuo sam u udrugu Putokaz, na nagovor sestre iz Vinogradske. U početku mi je to bilo jako teško, ne znaš na što dolaziš, ali ubrzo shvatiš da te grupa prihvaća i dođe trenutak kada i sam poželiš nešto reći.

Trebalo mi je dva, tri mjeseca, ali još tada nisam prihvaćao sebe kao nekog tko će morati piti lijekove do kraja života. Još sam uvijek te 2013. vjerovao da ću se na neki način izliječiti, da mora postojati neka alternativa i da će to jednog dana biti samo mala mrlja u mojoj prošlosti.

Kada sam drugi put završio u bolnici, shvatio sam da to neće biti tako. Shvatio sam da ću morati naučiti živjeti s time i krenuo sam na još jednu grupu u sklopu udruge Svitanje, koja okuplja ljude oboljele od bipolarnog poremećaja. Tamo sam doživio taj klik i stvarno postao svjestan da sam osoba s bipolarnim poremećajem i da tamo pripadam.

Te grupe su jako intenzivne, svi smo preživjeli iste ili slične faze. Jako sam mnogo naučio o sebi, otkrio koji su mi okidači, jedan od njih je alkohol. Sad već godinu dana ne pijem. Naravno, neke druge okidače ne možeš ukloniti iz života, poput stresa na poslu, ali trudim se držati ga pod kotrolom i neutralizirati ga zdravim životom, jogom, vježbanjem i druženjem s prijateljima.

Nedavno sam završio i fakultet koji sam upisao 2005. godine, smjer računarstvo. Tada sam ga upisao jer sam želio napredovati na poslu. Do 2008. sam dao sve ispite, ali tada je krenula faza razvoda s bivšom ženom i sve veće promjene raspoloženja pa se do ove godine nisam stigao time baviti. Ali sad sam diplomirao. Pao mi je golemi kamen sa srca i vjerujem da će mi to otvoriti nove mogućnosti na poslu.

Posebno me razveselilo kad sam došao na zdravstveni pregled koji svake godine organizira moja firma. Liječnica koja me proglasila nesposobnim za prijašnji posao me pitala što je s fakultetom. Rekao sam joj da sam diplomirao. Ostala je zatečena, a ja sretan jer sam na neki način pokazao zube, da ja to mogu.

Kraj veze

A veza? Okončana je u svibnju. Sve je to još jako svježe. Ona je danas moj najbolji prijatelj i sa mnom je prošla one najteže faze, ali zaključili smo da više ne možemo pomoći jedno drugome. Početak kraja naše priče započeo je u ljeto 2013. godine kada sam prvi put izašao iz bolnice. To ljeto nismo išli na more, ostali smo u Zagrebu i u jednom trentku sam joj rekao – što misliš je li ovo kraj ili nije. Ona se rasplakala i prešli smo preko toga. Ona me uvijek podržavala, ali mi nije mogla pomoći drugačije, nego samo da me podupire, a sve ostalo je bilo na meni. Ja sam se zatvorio, veza je bila na izdisaju i nakon druge hospitalizacije zajedno smo došli do zaključka da je kraj.

Teško mi je bilo zbog toga, ne samo zbog prekida nego sam se i bojao kako će se to odraziti na moje zdravlje. Hoće li to biti triger koji će me odvesti u neku novu lošu fazu. Za sada se dobro držim, iako su opet počele noćne more. Ponovo sanjam vanzemaljce. No, trudim se da sve ostalo držim pod kontrolom. I lakše mi je otkad sam na grupnoj potpori vidio da postoji osoba koja već nekoliko desetaka godina nije imala ni jedan okidač, a prije toga je bila pet puta hospitalizirana. Ta osoba je dokaz da se može kontrolirati bipolarni poremećaj.

Bojao sam se kako će se novi prekid odraziti na moje zdravlje. Hoće li to biti triger koji će me odvesti u neku novu lošu fazu. Za sada se dobro držim, iako su opet počele noćne more. Ponovo sanjam vanzemaljce. No, trudim se da sve ostalo držim pod kontrolom.

Za pet godina volio bih da se mogu osloboditi. Sada sam jako sputan, sve radim u rukavicama. Jako sam oprezan. Nadam se da ću za pet godina moći skinuti tu masku i otvoreno razgovarati sa svima. Znam da nikad neću svima moći objasniti sve o mom poremećaju, ali volio bih, onako kako to može osoba koja boluje od šećerne bolesti, pričati o bipolarnom bez da me ljudi osuđuju. Volio bih da se skine stigma s mog poremećaja. On nije zarazan, ja nikoga ne mogu razboliti, niti ga mogu dovesti do ludila.

Jednom prilikom smo u udruzi Svitanje razgovarali o tome bismo li, kada bismo se mogli vratiti u prošlost i nešto promijeniti, odabrali bipolarni i opet proživjeli svoj život s njim ili bez njega. Bili smo podijeljeni, a ja sam rekao da bih izabrao bipolarni. Zato što jednostavno ne znam kako je živjeti bez njega.
 
(telegram.hr/uredio:nsp)

Zloupotreba lijekova za spavanje, česti stres, ali i siromaštvo najčešći su uzroci nesanice od koje u Hrvatskoj pati oko 26 posto građana, pokazali su rezultati istraživanja Centra za poremećaje spavanja i budnosti zagrebačke Klinike Vrapče, jednog od triju hrvatskih referentnih centara u kojima se dijagnosticiraju i liječe takvi poremećaji

Istraživanje provedeno na uzorku od 1300 osoba iz cijele Hrvatske, pokazuje da se podjednako loše spava na selu i u gradu.

Nesanici su jače izložene žene, osobe u dobi između 60. i 73. godine, kao i one lošijeg socioekonomskog statusa, bez stalnog zanimanja, te izložene stresu zbog gubitka životnog partnera. U 11 posto slučajeva riječ je o teškim nesanicama koje ozbiljno narušavaju kvalitetu života.

Visoka primanja lijek za nesanicu

S druge strane, rezultati ankete pokazuju da osobe s mjesečnim primanjima iznad 15.000 kuna gotovo uopće ne pate od teških nesanica.

U Hrvatskoj postoje tri centra za medicinu spavanja – u KBC-u Split, Dječjoj bolnici Srebrnjak i na Vrapču, koje je najstarija i najpoznatija ustanova za liječenje svih oblika poremećaja spavanja.

Uz polisomnografsko snimanje (snimanje aktivnosti mozga u budnom stanju i u snu), na Vrapču nesanicu liječe kognitivno-bihevioralnom terapijom (oblikom psihoterapije), objašnjava Danilo Hodoba, pročelnik Zavoda za psihofiziologiju i organski uvjetovane psihičke poremećaje s Centrom za poremećaje spavanja i budnosti, gdje su do nedavno liste čekanja bile dulje od 12 mjeseci.

Ovisnost o lijekovima za spavanje

Najčešće im, kaže, dolaze osobe s razvijenom ovisnošću o lijekovima za spavanje, koji su zbog toga prestali djelovati. “Riječ je o vrlo dostupnim lijekovima, ali smiju se samo ograničeno uzimati. Pacijenti ih zloupotrebljavaju i stvaraju naviku, a lijekovi sve slabije djeluju, sprječavaju ‘regenerativni duboki san’, a preko dana uzrokuju tromost i pospanost”, kaže Hodoba.

Građani, kaže, nisu svjesni da se te lijekove može uzimati najviše do deset dana, nakon čega slijede tri do četiri dana pauze. U suprotnom, može doći do teških poremećaja i stvaranja ovisnosti.

U Centru im se pruža kontrolirana terapija lijekovima i psihološka potpora o važnosti higijene spavanja – izbjegavanja kave, alkohola i obilnih obroka u kasnim satima, te lijeganja i ustajanja u isto vrijeme.

Lijekovi potiču površno spavanje

Važno je znati da se u kvalitetnom spavanju izmjenjuju faze površnog i dubokog sna u NON REM fazi, te REM faza spavanja sa snovima, bitna za regenerativne procese organizma i “konsolidaciju memorije”.

“Lijekovi potiču površno spavanje, a skraćuju, do potpunog nestanka, tzv. Core sleep – duboko spavanje i REM fazu. Osobe na lijekovima za spavanje nisu svjesne koliko nekvalitetno spavaju i trpe fiziološke posljedice”, kaže Hodoba.

Uz nesanicu, na Vrapču liječe i oboljele od apneje, prestanka disanja u snu, te osobe koje pate od narkolepsije – imperativnih napadaja dnevnog spavanja.

Od apneje boluje do pet posto populacije, češće muškarci stariji od 45 godina, koji snažno hrču s prestancima disanja i nesvjesno se noću bude.

Apneički sindrom vrlo rizičan

Apneički sindrom oštećuje san, oboljeli su tijekom dana umorni, često pretili s opstruktivnom plućnom bolešću i poremećajima srčanog ritma. Međunarodna istraživanja pokazuju visoke faktore rizika neliječenog apneičkog sindroma, čak veće od teškog pušenja i dijabetesa.

“Kvalitetu spavanja često pogrešno ocjenjujemo na temelju zapamćenih noćnih buđenja. To nije dobar pokazatelj jer se osobe s apnejom u jednom satu bude i do desetak puta, ali nisu toga svjesne i ne pamte ta buđenja. Dnevni umor je najbolji pokazatelj da nešto nije u redu sa spavanjem”, pojašnjava Hodoba.

Za apneički sindrom danas postoji djelotvoran lijek – aparati za olakšavanje noćnog disanja koje je od 2012. moguće, uz specijalističku doznaku, dobiti preko HZZO-a. Pacijenti ih koriste kod kuće i omogućavaju im da prvi put, nakon puno vremena, iskuse što znači kvalitetno spavati i biti odmoran tijekom dana.

Narkolepsija – napadaji prisilnog spavanja

Kao najosebujniji poremećaj spavanja s kojima se susreću Hodoba izdvaja narkolepsiju, napadaje neodgodivog prisilnog spavanja tijekom dana ili oduzetosti mišićnog tonusa u budnom stanju.

Narkolepsija je rijetka bolest od koje boluju svega dvije do sedam osoba na 10.000 stanovnika, a Vrapče je praktički jedino mjesto u Hrvatskoj gdje se ona uspješno dijagnosticira i liječi.

“Za dijagnozu su potrebne zahtjevne tehnike noćnog i dnevnog snimanja mozga kojima jedino mi raspolažemo. Bez tih aparata, narkolepsiju se u dijagnozi nerijetko zamjenjuje s epilepsijom jer oboljeli iz pune budnosti nenadano, na desetak minuta, tonu u san ili padaju zbog gubitka mišićnog tonusa”, pojašnjava Hodoba te ističe da se uz cjeloživotnu terapiju narkolepsiju uspješno drži pod kontrolom.
 
Poput Edward Nortona u filmu “Klub Boraca”

 
 
(net.hr,youtube/uredio:nsp)

Mnogi poslovi se obavljaju i po noći, u vrijeme koje nam je našim cirkardijskim ritmom namjenjeno za san

Negdje proizvodnja ne smije biti prekinuta (zbog profita naravno) ili se neke djelatnosti jednostavno obavljaju i po noći poput hitne službe, baš poput nekih drugih uslužnih djelatnosti koje se obavljaju čitavih 24 sata na dan, odnosno u tri smjene.

Upravo rad u noćnoj smjeni predstavlja težak udarac na naše zdravlje, on stvara odstupanja u cirkardijskom ritmu što je povezano s kardiovaskularnim, metaboličkim te probavnim poremećajima. Novije studije noćni rad povezuju i s rakom dojke i jajnika.

Većina nas koji ne se ne naspavamo dovoljno i kvalitetno po noći se osjeća loše čitav idući dan, sad probajmo zamisliti kako je ljudima koji ne samo da ne spavaju nego još moraju i raditi. Mnogi (koji to mogu izdržati) to obavljaju čitav svoj radni vijek.

Kako navodi jedna studija, posljedice su teške:

“Rad u smjenama, noćni rad posebno, može imati negativan utjecaj na zdravlje i dobrobit radnika, jer može izazvati: (a) poremećaje normalnih cirkadijskih ritmova psihofizioloških funkcija, počev s ciklusima spavanja / buđenja; (b ) smetnje radnog učinka i učinkovitosti u odnosu na 24-satno razdoblje, s posljedičnim pogreškama i nesrećama; (c) poteškoće u održavanju uobičajenih odnosa i na obiteljskoj i društvenoj razini, s posljedičnim negativnim utjecajima na bračni odnos, zaštitu djece i socijalne kontakte; (d) pogoršanje zdravlja koje se može manifestirati u poremećajima spavanja i prehrambenim navikama i, na duge staze, s težim smetnjama, pretežno u gastrointestinalnim (kolitis, gastroduodenitis i peptički ulkus), neuro-psihičkim (kronični umor, anksioznost, depresija) te kardiovaskularnim (hipertenzije, ishemijske bolesti srca) funkcijama.

Osim toga, smjene i noćni rad mogu imati specifične negativne učinke na zdravlje žena, kako u odnosu na njihove posebne hormonske i reproduktivne funkcije, tako i na njihove obiteljske uloge.

Procijenjeno je da će oko 20% svih radnika morati napustiti rad u smjenama u vrlo kratkom vremenu, zbog ozbiljnih poremećaja, oni koji ostanu raditi u smjenama pokazuju različite razine loše prilagodbe i (ne) tolerancije, koje se mogu očitovati više ili manje u različitim vremenskim razdobljima i s različitim intenzitetom.

U stvari, učinci takvih stresnih okolnosti mogu varirati među radnicima u smjenama u odnosu na mnoge “intervencijske varijable” uzimajući u obzir pojedine čimbenike (npr. dob, osobine ličnosti, fiziološke osobine), kao i radne situacije (npr. radna opterećenja, raspored smjena) te različite socijalne uvjete (npr. broj i dob djece, stanovanje, putovanje na posao).”

Povećani rizik od raka dojki ili jajnika

Dakle, evidentno je da rad u noćnoj smjeni posebno utječe i na zdravlje žena, posebno to ističu studije koje povezuju noćni rad s povećanim rizikom od raka dojki ili jajnika. Tako studija sveučilišta Queen iz Kanade utvrđuje da su žene, koje su radile 30 ili više godina u noćnoj smjeni, imale dvostruko veći rizik za razvoj karcinoma dojke u usporedbi sa ženama koje su radile manje godina tijekom noći.

Znanstvenici ističu da nisu sigurni zašto je to povezano, odnosno:

“Svjetla po noći i melatonin su predloženi kao jedan put po kojem noćne smjene mogu utjecati na rak dojke, i dok podaci iz prospektivnih studija općenito podržavaju zaštitne učinke melatonina na rak dojke, biomarkerske studije noćnog rada i melatonina su manje dosljedne.”, te predlažu daljnja istraživanja.

U ovoj studiji, znanstvenici su istraživali jesu li noćne smjene povezane s povećanim rizikom od raka dojke kod 1.134 žena s rakom dojke i 1.179 žena bez bolesti, ali u isto doba. Žene, koje su radile različite poslove, upitane su o njihovim uzorcima rada u smjenama kroz cijelu svoju radnu povijest, a bolnički zapisi su korišteni kako bi se utvrdilo tipove tumora.

To može biti važno, kažu autori, jer faktori rizika variraju ovisno o osjetljivosti hormona i hormona spavanja melatonina; poremećaj koji je bio uključen kod većeg rizika od raka dojke među noćnim radnicima u smjenama može potaknuti proizvodnju estrogena. Također, rizik je bio veći među onima čiji su tumori osjetljivi na estrogen i progesteron.

Također je značajna studija gdje su američki znanstvenici otkrili vezu između rada u noćnim smjenama i rizika od razvoja raka jajnika. Istraživači su promatrali 1.101 žena s naprednim karcinom jajnika, 389 s graničnim ili početkom bolesti te 1.832 žena bez bolesti. Analiza prikupljenih podataka pokazala je 24% veći rizik od uznapredovalog raka i 49% veći rizik od ranog stadija bolesti za noćne radnice u usporedbi s onima koji su radili tijekom dana.

Istraživači također napominju da su rezultati bili značajni samo za žene iznad 50 godina te da je jedino moguće objašnjenje poremećaj u radu hormona melatonina no da su za tu tvrdnju potrebna dodatna istraživanja.

Treba istaknuti i istraživanje koje je obuhvatilo 2 milijuna ljudi koje nalazi da rad u smjenama može dramatično povećati rizik od srčanog i moždanog udara. Radnici koji rade u smjenama imaju gotovo 25% veću vjerojatnost od razvoja ovih događaja dok radnici koji rade u noćnim smjenama imaju najveći rizik od 41%. Ljudi koji rade u smjenama također imaju i višu razinu nezdravog ponašanja poput konzumacija hrane-smeća, lošeg spavanja i ne vježbanja, koje se povezuje sa srčanim problemima. No, znanstvenici su i to uzeli u obzir, a prekomjerna stopa rizika je ostala.

Ovo istraživanje je najveća analiza rada u smjenama i vjerojatnosti vaskularnih problema, uključujući srčane i moždane udare te angine. Za rad u smjenama je odavno poznato da remeti tjelesni sat i da je povezan s povišenim krvnim tlakom, visokim kolesterolom i dijabetesom, no ukupni učinak na zdravlje kardiovaskularnog sustava nije bilo jasan.

Tim međunarodnih znanstvenika analizirao je rezultate 34 studije koje uključuju 2.011.935 ljudi s ciljem istraživanja je li rad u smjenama povezan s vaskularnim problemima. Znanstvenici upućuju da bi svi radnici u smjenama, posebno oni koji rade u noćnim smjenama, trebali obratiti dodatnu pozornost na svoje zdravlje kao i na prehrambene navike te se uključiti u redovno tjelesno vježbanje.

Sasvim je normalno da se ne mogu naći nikakvi dokazi o tome da rad u smjenama, poglavito rad u noćnim smjenama, ne škodi ljudskom zdravlju.

Naprotiv, sve je veći broj rastućih dokaza koliko je takav rad štetan. Svi oni koji su primorani na takav rad bi trebali razmisliti o promjeni svog posla, a ukoliko to nije moguće, trebaju posvetiti posebnu pažnju svom zdravlju te uz pravilnu prehranu i vježbanje razmisliti i o tehnikama disanja, meditaciji ili jogi, kao i akupunkturi kako bi se riješili nagomilanog stresa te kako bi možda smanjili šanse od razvoja teških bolesti ili poremećaja.
 
Rad u noćnoj smjeni vam uništava mozak i smanjuje IQ

 
 
(nexus-svjetlost.com,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19660"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Petina ukupnog pučanstva Sjedinjenih Država uzima barem jedan psihofarmak, a mnogi i više njih

Psihofarmacima su pokrivene sve dobne skupine od preživahne djece do nemirnih staraca u gerijatrijskim ustanovama, a predominantno psihofarmake uzimaju osobe ženskog spola. Veći je broj smrti zbog predoziranja psihofarmacima nego ilegalnim drogama.

Psihofarmaci se u većoj mjeri uzimaju u razvijenim, nego u nerazvijenim zemljama, više u gradovima, nego po selima, više među osobama mlađe i srednje, nego starije životne dobi, više među osobama s više, nego s manje školskih godina.

Hrvati su postali ovisnici o lijekovima za smirenje?!

I u Hrvatskoj je potrošnja psihofarmaka vrtoglavo narasla u zadnjih 20 godina, no stopa mentalnih poremećaja i psihijatrijske invalidnosti nije se nimalo smanjila. Štoviše, ona je i dalje isto tako vrtoglavo rasla.

Ispada da smo psihijatrijski bolesniji što se više liječimo (i tu, nažalost, slijedimo trendove zapadnog zdravstva). Sigurno da su pojedini psihički poremećaji ranije bili neotkriveni i podijagnosticirani, ali njihova realna zastupljenost je daleko premala da bi opravdala eksponencijalni rast psihijatrijskih poremećaja.

Sa svih strana zasipaju nas studije pojavnosti koje agresivno traže i “prepoznaju” psihičke poremećaje među pučanstvom. Marketinški se kreira “senzibilizacija” javnosti za pojedini poremećaj, a tko ga “prepozna” u sebe ili u bližnjeg, “osviješteno” promovira potražnju za psihofarmakom koji ga “liječi”.

Proširenjem dijagnostičkih kategorija i sniženjem praga za one koji imaju “poremećaj” preko noći je u ravan psihijatrijskih poremećaja ušao značajan udio osoba, praktički više od četvrtine odraslog pučanstva postalo je psihijatrizirano. Prvi put u povijesti pod povećalo psihijatrijske struke podvode se osobe koje do jučer nisu bile predmet psihijatrijskog interesa.

Kako je počela cijela priča

A cijela priča se ozbiljno počinje pričati početkom osamdesetih godina u Sjedinjenim Državama, otkad se sustavno javnosti plasira koncept o “psihičkim poremećajima kao bolestima mozga”.

Krovno državno stručno tijelo, Američka psihijatrijska asocijacija (APA), vodeći kliničari i sveučilišni profesori psihijatrije angažirano i korumpirano konceptu daju stručni legitimitet. Farmaceutske tvrtke financirale su plasman koncepta, Federalni nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) pruža mu podršku vlade Sjedinjenih država, a Nacionalna alijansa za mentalne bolesti (NAMD) osigurala mu je moralni autoritet.

I time je složena shema za planetarno osvajanje psihofarmacima prvo Sjedinjenih Država, a potom i za njihov izvoz, prvo u zemlje prvog, razvijenog zapada, pa u zemlje drugog, nerazvijenog zapada, a na koncu i u tehnološki nerazvijene zemlje Trećeg svijeta.

Nažalost, sada već to otvoreno možemo reći, nakon više od tri desetljeća medijskog bombardiranja pučanstva o neurobiokemijskoj zasnovanosti ljudskog životnog funkcioniranja napravljena je nepopravljiva šteta načinu ljudskog razumijevanja vlastitog psihičkog i životnog funkcioniranja. U tu neuroznanstvenu fikciju kao svojevrsnu “emancipiranu predrasudu” povjerovale su prvo društvene elite s više školskih godina, a potom su one počele prosvjetiteljski širiti predrasudu prema nižim društvenim slojevima.

Antidepresivi riješavaju probleme?

Umišljaj da pozitivističkim redukcionizmom biomedicinskog psihijatrijskog pristupa modelski možemo rješavati naše životne probleme medijska promidžba farmaceutskih tvrtki upucala je u svijest ljudi kao samorazumljivu činjenicu.

A ona je pak onda počela u značajnoj mjeri oblikovati naše samorazumijevanje: razumijevanje sebe i emocionalnih stanja u koja zapadamo. Agresivna promidžba psihofarmaka konceptualno zagovara primjenu antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloženja kao “konačnog rješenja” za takorekući psihičke poremećaje u cjelini.

 No, kako onda da se sukladno eksponencijalnom porastu potrošnje psihofarmaka istodobno dogodio epidemijski porast psihijatrijskih poremećaja, eksponencijalni porast invalidnosti zbog psihičkih poremećaja, do mjere da je stopa psihičkih poremećaja i invalidnosti zbog psihičkih poremećaja veća nego ikada u povijesti.

Jer, primjerice, i prije pojave nove generacije antidepresiva, ondašnji psihijatri su dakako davali jednako učinkovite stare antidepresive, no bitno rjeđe, bitno manjem broju osoba i u bitno užem indikacijskom području. Zapravo, indikacija za primjenu antidepresiva bila je tek psihotična depresija i tada tek kao adjuvatni psihofarmak.

U prošlosti puno manje depresivnih poremećaja

Prije eksponencijalnog porasta potrošnje SSRI antidepresiva, dakle prije konca osamdesetih godina, stručna literatura smatrala je depresivne poremećaje daleko rjeđima nego što se to utvrđuje danas. Depresivne poremećaje držalo se rijetkim, epizodičnim, dakle jednokratnim poremećajima dobre prognoze, koji se spontano razgrađuju liječili ih mi ili ne. Psihijatri su držali da depresija prolazi temeljeno sama od sebe, a od ondašnjih antidepresiva očekivalo se da njeno trajanje dodatno skrate.

No, otkad se na tržištu pojavila cijela paleta novih SSRI antidepresiva, uočeni su posvema novi trendovi u pojavnosti depresivnih poremećaja. Pojavnost depresivnih poremećaja počela je vrtoglavo rasti, depresivni poremećaji odjednom su postali poremećaji koji se tendiraju opetovati i kronificirati. Navedeno je pogodovalo distribuciji antidepresiva, tako da je u Sjedinjenim Državama 2008. godine antidepresive uzimalo 4% žena i 10% muškaraca starijih od 14 godina.

A Centar za prevenciju i kontrolu bolesti Sjedinjenih Država u izvještaju iz 2011. g. bilježi rast upotrebe antidepresiva za 400% u zadnja dva desetljeća. Antidepresivi su time postali najčešće korištena skupina lijekova među građanima Sjedinjenih Država u dobi od 18. do 44. godine. U 2008. godini je 23% žena u dobi od 40 do 59 godina koristilo antidepresive.

Marketing i reklama “pilule sreće”

Budući da su marketinški pronicljivo promovirani kao “pilule sreće”, postojalo je predočekivanje da oni otklanjaju depresivna stanja poput alkohola ili psihostimulansnih droga. Nažalost, oni koji su ih uzimali ubrzo su bili razočarani izostankom bilo kakvog pozitivnog djelovanja.

Kao učinke SSRI antidepresiva osobe koje su ih uzimale navode: letargičnost, gubitak libida, emocionalnu poharanost, tupilo, no u značajnog broja osoba antidepresivi uopće nemaju nikakvog psihoaktivnog učinka. Ako im je do instant-sreće, to jest ako zaista žele uzeti “pilulu sreće”, onda su to prije amfetaminski psihostimulansi (droge tipa “ecstasy-speed”).

A antidepresivi kao lijekovi ne samo da ništa ne liječe nego ne djeluju ni psihotropno. Za stare, nepravično odbačene, tricikličke antidepresive, znali smo da djeluju barem po nuspojavama, a ovim modernima bi prije od “pilule sreće” pristajao naziv “sveta voda”, koja nit’ odmaže, nit’ pomaže. Sukladno istraživanjima antidepresivi u nešto većoj mjeri od placeba otklanjaju simptome depresije (iako se osobno kroz godine kliničkog rada ni u to nisam uvjerio), ali za razliku od placeba imaju svoje nuspojave. Postavke koje su godinama prodavale antidepresive: da oni djeluju preventivno, sprječavajući nove epizode depresije, pa čak i stopu samoubojstava u osoba koje ih uzimaju; pokazale su se pukim marketinškim trikom i definitivno neutemeljenima.

Eksponencijalni porast potrošnje antidepresiva koincidira i pogodovao je eksponencijalnom porastu depresivnih poremećaja i njihovom prognostičkom pogoršanju. Naime, ispalo je da u osoba liječenih SSRI antidepresivima kratkoročno poboljšanje rezultira dugoročnim pogoršanjem, kronifikacijom i pogoršanjem depresivnih epizoda. Osobe s depresivnim poremećajima imaju puno bolju prognozu i ishod po pitanju psihosocijalne rehabilitacije ako nisu liječene antidepresivima, nego ako su liječene i bolje ishode ako nisu, nego ako jesu psihijatrijski liječene. Ispada da što više liječenja depresije i antidepresiva, to više depresije.

Osobno, nisam kliničkog dojma da antidepresivi štete, ali niti da koriste. Izbjegavam ih propisivati gdjegod mogu, osim kad osoba u problemu baš na njima inzistira. Zato, ako patite od depresije, a niste potraživali psihijatrijsku pomoć i uzimali antidepresive, još imate sasvim solidne izglede da se depresija sama od sebe razgradi po tipu “kako došla, tako o’šla“. No, ako nam se obratite za pomoć, značajno vam se umanjuju izgledi da dođete k sebi.

S rastom standarda i porast psihotičnih poremećaja

Da li se u zemljama razvijenog zapada unatrag 20 godina dogodio i događa epidemijski porast psihotičnih poremećaja? Odnosno, banalnije rečeno, da li s rastom standarda raste i broj ozbiljno psihijatrijski poremećenih osoba?

Sudeći po porastu potrošnje antipsihotika, to je više nego nedvojbeno. Naime, istovrsni porast potrošnje, recimo, antiepileptika sugerirao bi epidemijski porast epileptičnih poremećaja među pučanstvom. No, bit će naprosto jednostavnije i istinitije da smo mi, kao psihijatri, počeli antipsihotike prepisivati uvijek i svuda, i gdje treba i gdje ne treba.

Stopa psihijatrijske invalidnosti u Sjedinjenim Državama je u 1955., dakle u godini koja je prethodila pojavi prve generacije antipsihotika i antidepresiva i koja zapravo bilježi prethodno stanje, iznosila 213 osoba na 100.000 stanovnika.

Do 1987., dakle do godine pojave druge generacije antipsihotika i antidepresiva, dakle opet godine koja mjeri prethodno stanje, stopa umirovljenja zbog psihijatrijskih poremećaja narasla je na 543 osobe na 100.000 stanovnika. Budući da je potom upotreba novih antipsihotika i antidepresiva eksponencijalno rasla, rasla je i stopa psihijatrijske invalidnosti i umirovljenja, te je ona 2007. godine u Sjedinjenim Državama iznosila 1315 osoba na 100.000 stanovnika.

Dakle, riječ je o ukupno šesterostrukom porastu otkako smo počeli osobe s psihičkim poremećajima liječiti antipsihoticima i antidepresivima. Naravno da je za taj porast moguće zaslužno sve i sva, ali ne možemo se oteti dojmu da je i psihijatrijska praksa nemilog propisivanja tih farmaka u značajnom dijelu sukriva za taj porast psihičkog i socijalnog oštećenja ljudstva zemalja razvijenog zapada.

Studija oporavka pacijenata razvijenih i nerazvijenih zemalja

Prvu ozbiljniju planetarnu longitudinalnu anterogradnu studiju usporedbe ishoda tretmana shizofrenih poremećaja između razvijenih i nerazvijenih zemalja provela je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), naslovljenu “Internacionalna pilot-studija shizofrenije”, unutar koje su praćeni ishodi bolesti 12.012 pacijenata kroz petogodišnje razdoblje u devet baš po svemu različitih zemalja svijeta.

Rezultati su začudo nedvojbeno pokazali da su shizofrenici iz nerazvijenih zemalja imali bitno bolji stupanj kako kliničkog tako i socijalno-psihološkog oporavka. Primjerice, dvije trećine bolesnika iz Indije i Nigerije bile su bez klinički zamjetnih znakova bolesti nakon petogodišnjeg praćenja. Tako da su brojni psihijatrijski epidemiolozi zaključili da je život i tretman u okviru psihijatrijskog zdravstvenog sustava država razvijenog zapada prognostički nepovoljan čimbenik za oboljele od shizofrenije.

Sljedeća slična studija Svjetske zdravstvene organizacije pod naslovom “Determinante ishoda ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja”, provedena na nešto manje od 1400 pacijenata iz deset različitih zemalja svijeta, bila je dizajnirana kao kontrolna “follow up” studija ranije spomenute “Pilot-studije shizofrenije” Svjetske zdravstvene organizacije. Praćeni je ishod oporavka nakon dvije godine u bolesnika s prvom epizodom shizofrenog poremećaja koja je u 86% slučajeva bila kraća od godinu dana.

Nalazi studije bili su suglasni s onima iz prethodne: značajno bolju stopu oporavka imali su pacijenti iz manje razvijenih zemalja. Naime, 63,7% pacijenata iz nerazvijenih zemalja nakon dvije godine bilo je dobro oporavljeno u kompletnoj remisiji, dok je to stanje doseglo tek 36,9% pacijenta iz zemalja razvijenog zapada. Uz spomenuti nalaz istraživači su utvrdili i činjenicu da je tek 15,9% pacijenata iz nerazvijenih zemalja kontinuirano uzimalo antipsihotike, a taj je postotak u zemljama razvijenog zapada iznosio 61%.

Na kratke staze bolju prognozu akutnog psihotičnog poremećaja imaju osobe liječene antipsihoticima, no sukladno cijelom nizu anterogradnih longitudinalnih istraživanja ispada da dugoročno životno bolje prolaze osobe koje psihotični poremećaj nisu liječile višegodišnjim uzimanjem antipsihotika. Iste supstance koje kratkoročno pomažu i liječe psihu, dugoročno je pustoše i prazne.

A svakako da eksponencijalni porast potrošnje antipsihotika koji se dogodio posljednjih dvadesetak godina na sreću nije posljedica epidemijskog rasta psihotičnih poremećaja, ali nažalost jeste posljedica činjenice da se na tržištu pojavila ta nova generacija tzv. atipičnih antipsihotika.

Početkom devedesetih farmaceutske tvrtke na tržište izbacuju novu generaciju tzv. atipičnih antipsihotika, marketinški promoviranih u ciljnom djelovanju kao bitno učinkovitijih, a u profilu nuspojava manje štetnih lijekova. Trebalo je proći 20 godina da bi se trend rasta njihova propisivanja zaustavio, da bi se potrošila marketinška snaga upucana u njihovo brendiranje, da bi kao struka shvatili da su oni u odnosu na dotadašnje “konvencionalne” antipsihotike “atipični” samo po cijeni (koja je, dakako, veća).

Liječnici i stručnjaci kao narkodileri

I što sada, e pa ništa, opet izio vuk magare: uvaženi stručnjaci koji su promovirali blagodati tih lijekova i za to, dakako, bili nagrađeni pokrili su se ušima, bave se drugim stvarima i čekaju umirovljenje. A farmaceutske tvrtke u čijoj se režiji spomenuti proces planetarno događao sada šute i prave se blesave, pravdajući se retorikom uličnih narkodilera: da su antipsihotike proizvodili jer je za njima postojala stručna potražnja (kao da upravo oni tu potražnju nisu više nego pronicljivo marketinški kreirali).

Tu već koje desetljeće stručno uvriježenu predrasudu o doživotnom uzimanju antipsihotika u osoba s ozbiljnijim psihotičnim poremećajem nalazi skorašnjih istraživanja ne potvrđuju. Na sreću, recentna istraživanja pokazuju da većina osoba s psihotičnim poremećajem ne mora, značajan dio mora antipsihotike uzimati godinama, a tek mali dio njih ih mora uzimati doslovce doživotno.

Nažalost, opća uvriježenost te predrasude, koja se pretvorila u samorazumljivu psihijatrijsku mantru o doživotnom liječenju, imala je za posljedicu prognostičko pogoršanje ishoda psihotičnih poremećaja, dakle jatrogeno izazvano pogoršanje kvalitete života osoba s psihotičnim poremećajima.

Dakako da su do zaključaka sličnih ovima intuitivno dolazili i sami psihijatrijski pacijenti. Na kraju krajeva, budući da su svakodnevno uzimali psihofarmake, znali su iz prve ruke kako oni djeluju i što im rade. No, o tome nerado svjedoče jer su u inferiornoj poziciji ako odbiju suradnju s psihijatrijom kao agenturom socijalne kontrole, te mogu ostati bez svog rentnog interesa: bolovanja, invalidnosti, invalidnine, socijalne pomoći i sl.

Osobe s psihotičnim poremećajem imaju bolju prognozu i višu razinu psihosocijalne rehabilitacije ako ne uzimaju antipsihotike na duge staze. S druge strane, ne samo da dugotrajna upotreba neuroleptika izaziva atrofije mozga, već i druge tjelesne nuspojave poput kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa, do porazne činjenice da osobe koje dulji niz godina uzimaju antipsihotike žive i do petnaestak godina kraće od ostatka pučanstva.

Zapravo, poprilično je razumljivo da dugoročno, višemjesečno, pa i višegodišnje bombardiranje mozga bilo kojim od psihoaktivnih lijekova izaziva nepopravljiva oštećenja mentalnog funkcioniranja, barem u dijela, ako ne i u većine osoba koje ih uzimaju.

Psihofarmaci, baš kao droge i alkohol, kada na pojavnoj razini olakšavaju i ugađaju mentalnom funkcioniranju, to zapravo čine na način da ga oštećuju. Psihofarmaci umanjuju emocionalnu patnju u pravilu na način da zatupljuju mentalno funkcioniranje u cjelini. Za sada nije otkrivena psihoaktivna supstanca koja bi popravljala ili još bolje poboljšavala funkcioniranje mozga. Dakako da je marketing psihofarmaka povremeno pričao svašta, to jest tvrdio da bi neke supstance mogle na neurone mozga djelovati “neuroprotektivno” ili, štoviše, “neuroplastično”, no to se ipak pokazalo kao puka tlapnja (no bitno je da su farmako-tvrtke prodale koji farmak više).
 
Psihiatrija: Recept za nasilje

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Da psihofarmaci djeluju na način da “liječe” nije baš lako dokazati, ali neporecivo je da, budući da je riječ o psihoaktivnim supstancama, djeluju na način da jedno poremećeno psihičko funkcioniranje mijenjaju i prekrivaju drugim, umjetno izazvanim i poželjnijim.

Stanje “poremećaja” mijenja se za stanje “pod utjecajem”. I premnoge osobe izražavaju se pozitivno o ovom umjetno farmakom izazvanom stanju svijesti i preferiraju ga u odnosu na stanje njihove psihičke patnje. Kao droge i alkohol, i psihofarmaci djeluju različito između sebe i različito na različite ljude.

Tako antipsihotici zatupljuju, osiromašuju i usporavaju emotivni i misaoni život, što može biti blagotvorno u osoba pod utjecajem psihotičnih proživljavanja.

Anksiolitici i hipnotici izazivaju stanje opuštenosti i ugodne drijemljivosti, što umanjuje nemir i tjeskobu.

Dok antidpresivi zapravo nemaju bitnijeg psihoaktivnog učinka, izuzev placebo-učinka (ma što god marketing farmaceutskih kuća o tome tvrdio).

Prva dva desetljeća po otkriću psihofarmaka, koncept razumijevanja njihovog djelovanja i primjene bio je koncept psihoaktivne supstance, koja umjetno izaziva stanje koje potiskuje ili maskira ono neželjeno. Kao što se ne drži da analgetik liječi već tek suzbija bol, tako se nije držalo ni da psihofarmaci išta liječe već samo prekrivaju ili zamjenjuju neželjeno za željeno (ili barem manje neželjeno) psihičko stanje.

Tek se tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća zbiva konceptualno rebrandiranje službene percepcije psihotropnih lijekova, i to bez značajnije znanstveno-empirijske potvrde: one se od psihoaktivnih supstanci pretvaraju u lijekove za pojedine psihičke poremećaje.

Liječenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta

Pronicljivi marketing farmaceutskih kuća uspio je krajnjim korisnicima prodati novi koncept uzimanja psihokativnih lijekova. Dotadašnji koncept uvjeravao ih je da psihoaktivni lijekovi samo simptomatski ublažuju njihove tegobe, dok je novi koncept nudio ne tek simptomatsko ublaženje nego i navodno liječenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta. Tom promjenom marketinškog koncepta jedni te isti lijekovi prestaju biti psihoaktivne supstance i postaju psihofarmaci, tvari koje navodno nešto i “liječe”.

Strategije proizvođača psihofarmaka na različite načine su etapno doskakale činjenici brzog zasićenja tržišta svojim proizvodima. Svakako da bi prvo lijek plasirale bolesnima, a potom radili na prosvjetiteljskim javnozdravstvenim inicijativama “otkrivanja” “oboljelih” koji toga još nisu ni svjesni, a potom i proširenja dijagnostičkih kriterija za postojeće psihičke poremećaje, čime su došle do “novootkrivenih” tržišta za plasman lijeka.

 Jer marketing lijeka najbolje se vrši kroz marketing bolesti, ili izravnije kazano: lakše je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest. A nema medicinske grane kojoj je lakše izmisliti novu bolest do psihijatrije. Ni to doduše nije baš tako lako kako se čini, ali je opet znatno lakše no u drugim medicinskim granama.

A nakon što su iscrpljena tržišta za “nove” i “proširene” postojeće bolesti, nezajažlljivi profitni interes farmaceutskih tvrtki marketinški je krenuo u uvjeravanje, to jest “javnozdravstvenu senzibilizaciju” pučanstva da lijek liječi ne samo bolest već i predznakove bolesti, to jest da onemogućuje da predznaci postanu znaci bolesti, čime se dodatno proširuje tržište za farmak.

Pohlepa farmaceutskih kompanija

No tko je gladan taj je uvijek i pregladan, pa je i nakon tog manevra valjalo širiti tržište, to jest potrebu za farmakom. U tu svrhu valjalo je odustati od prvotno potrebne, a sada već ograničavajuće postavke “jedan lijek-jedna bolest” u korist teze “jedan lijek-više bolesti”, u korist daljnjeg širenja indikacionog područja primjene lijeka.

Sjetimo se kako je samo nova generacija antidepresiva, koji nakon što su osvojili, ali i potrošili prethodno prenapuhano tržište depresivnih poremećaja, krenuli u osvajanje tržišta anksioznih poremećaja. Naime, od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća anksioznost i njoj supripadna stanja napetosti, nervoze, nemira i stresa su po socijalnoj prodornosti bili najzastupljeniji oblici afektivne patnje.

Od devedesetih godina na ovamo zbiva se proces promidžbe depresije kao dominantnog oblika psihičke patnje zapadnog ljudstva radi kreiranja tržiša za nove antidepresive. U tom smislu se prethodno pobrojana izvorno anksiozna stanja pridružuju podtipovima kliničke slike depresivnih poremećaja. Osobe koje su se u sedamdesetih tužile na napetost i nervozu, iste su u devedesetima “prepoznali” kao pojavne znakove temeljno depresivnih poremećaja.

Devedesetih se također doslovce rebrandira manično-depresivna psihoza na način da se dekonstruira: po opsegu proširuje a po sadržaju ublažuje, i konstruira se današnji bipolarni spektar poremećaja, a sve kako bi se stvorilo i proširilo tržište za atipične anitpsihotike, SSRI antidepresive i stabilizatore raspoloženja.

No da bi iz depresivnog ušli u anksiozni spektar poremećaja, trebalo je prethodno stare psihofarmake rebrendirati za novu lepezu poremećaja. Stoga ih se preko noći prestalo nazivati antidepresivima, te oni odjednom postaju “inhibitori ponovne pohrane serotonina” i dobivaju novo indikaciono područje primjene i kod različitih anksioznih poremećaja.

Rebrendiranje

Kroz novo rekonceptualiziranje starih bolesti farmaceutske tvrtke nastoje stare psihofarmake rebrendirati za nove dijagnostičke indikacije. Od starog marketinškog koncepta “za jednu bolest jedan lijek” krenulo se prema konceptu “jedan lijek za više ili sve bolesti”. U tom smislu se neizravno priznaje da lijekovi za psihičke poremećaje nisu psihofarmaci u doslovnom smislu riječi, budući da ništa ne liječe, već prije psihotropne supstance.

Zato ih je i bilo moguće rebrendirati, jer svojim arteficijalno izazvanim stanjem prekrivaju postojeće a neželjeno inherentno psihičkom poremećaju. Danas se zapravo psihofarmaci propisuju za sva psihička stanja, svima kojima ta umjetno izazvana stanja pomažu, odnosno svima koji ih narkofilski doživljavaju pozitivnima.

U tom smislu i psihofarmake možemo smatrati legalnim drogama, koje psihijatri daju pacijentima kako bi im život bio lakši i ljepši. I ako im je od lijekova bolje, u tom smislu im je bolje.

Konzumenti lijekova kao ovisnici o drogama

E pa u tom smislu se u osoba s težim oblicima psihičkih poremećaja kondicioniranjem učvrstio uvjetni refleks između životnog stresa i potrebe da se rasterećenje dosegne kroz uzimanje psihofarmaka. Ta zloćudna formula: stres + psihofarmak = rasterećenje, na kraju dovodi do stanja kada se već samo stanje nesediranosti lijekovima doživljava kao stres.

Napose osobe, koje uspješno otklanjaju pojedine psihičke tegobe posežući za lijekovima, vrlo brzo o njima razvijaju ovisnost. Iz prve ruke doživljeno iskustvo farmako-sedacije, koje kao rukom odnosi podliježeću napetost, samo po sebi biva okidačem i pozitivnom potkrijepom daljnjem pregutavanju psihofarmacima.

A budući da je olakšanje koje lijekovi pružaju praktički momentalno, psihički poremećena osoba ni ne stigne se protiv tegoba boriti zrelijim mehanizmima obrane. I oni polako s vremenom kopne, a daljnje tabletiranje se učvršćuje kao jedino sredstvo borbe protiv izazova vanjske i unutrašnje stvarnosti.

Psihofarmaci na kraju osobi s psihičkim poremećajem postaju, kao i ovisnicima droga, jedino sredstvo za dosezanje narušene psihičke ravnoteže. Posezanje za farmacima postaje njihov kruti uvjetni refleks koji se automatski reaktivira u prisustvu svakog podražaja koji iole povisuje duševnu napetost.

Iz tog razloga psihofarmaci nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moćna psihoaktivna sredstva, s na duge staze jakim adiktivnim potencijalom (čega su, ne budimo naivni, farmaceutske tvrtke više nego svjesne).

Mozak se sam iscjeljuje

Ali ma koliko god to farmaceutskim tvrtkama ne odgovaralo, naši mozgovi ili starinski kazano naše duše imaju samoiscjeljujuće kapacitete, u koje moramo imati povjerenja i suzdržati se da ih preranom psihofarmakološkom intervencijom ne osujetimo.

No indoktrinacija struke biomedicinskim modelom i farmakološkim pristupom je tolika da situacija u kojoj je “ne davanje lijeka zapravo lijek izbora”, u psihijatrijskoj kliničkoj svakodnevici više nego rijetka. Makar bi s obzirom na narav tih lijekova trebala biti pravilom, ona je iznimka. Iz istog razloga, mi primjerice nemamo propisane indikacije kad je neliječenje zapravo svojevrsno liječenje izbora, ili pak kad je nefarmakološko liiječenje liječenje izbora.

Jer propagandi usprkos, psihofarmaci ne mogu biti neuroprotektivni. Sve psihoaktivne supstance štetne su svojim izravnim ciljnim djelovanjem i štetne su svojim neizravnim djelovanjem kroz nuspojave. Ne postoji supstanca koja bi bila vitaminski tonik i regenerator mozga, kako bolesnog tako i zdravog.

U farmako-marketingu nove psihofarmake se promicalo kroz analogiju s inzulinom kojim korigiramo manjkavo lučenje tijelu prirođenog inzulina. No mi inzulin ne dajemo napamet, na osnovu kliničke intuicije, već endokrinolog minuciozno nadoknađuje uvijek prethodno laboratorijski točno utvrđenu razinu manjka inzulina.

U osoba s psihičkim poremećajima, mi laboratorijskom dijagnostikom u punktatu likvora ne utvrđujemo manjak ili suvišak pojedinog neurotransmitera. Nego pretpostavno zaključujemo da budući su neka istraživanja pokazala da osobe s određenim oblikom psihičke patnje imaju disbalans pojedinog transmitera, da i osoba u koje zamijećujemo manje-više sličan grozd tegoba unutarmoždano pati od istog disbalansa.

No za razliku od upravo zato neprilične inzulinske metafore, mi taj manjak nismo dokazali ali ga pretpostavljamo i sugeriramo uzimanje psihofarmaka koji korigiraju taj navodni disbalans, ne znajući što on tu još zapravo radi. Štoviše, nalažemo da se taj farmak ima uzimati mjesecima ako ne i godinama. Ovdje se vidi koliko su staklene noge naše ekspertnosti, i koliko je naša struka zapravo svojevrsni “mumbo-jumbo” science. Nažalost, jedini neurobiokemijski disbalans koji se tu neopozivo desio je onaj koji smo mi jatrogeno liječenjem izazvali.

A što zapravo psihofarmaci čine većini nepoznatih neurotransmitera, neurona i interneurona, mi koji ih ljudima propisujemo nemamo blagog pojma. Mi ne znamo ni zašto oni djeluju kod jednih, a ne djeluju kod drugih osoba s istim poremećajem. Niti znamo zašto pojedini lijekovi stanovito razdoblje primjene djeluju, a potom više ne djeluju. Tako da je zaključno mnogo toga oko psihofarmaka podložno kritici, no jedno je neupitno: psihofarmaci dokazano djeluju na način da farmaceutskim tvrtkama pribavljaju enorman profit.

Zato kada se odlučimo preporučiti lijekove osobama koje nam se obraćaju za pomoć, stručno odgovorno je upozoriti ih da baš pouzdano i ne znamo što te supstance zapravo čine njihovim mozgovima, ali da im sigurno ne čine dobro. No da bi im one na kratke staze i u što manjim dozama mogle pomoći, te prekriti, potisnuti i tako “razriješiti” aktualno neželjeno psihoemotivno stanje.
 

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji.

Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja.

Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani.

Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja – a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi.

Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive.

S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju.

Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost?

Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva.

Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva.

Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

U nešto manje od dva stoljeća dugoj povijesti psihijatrije, psihijatri još uvijek nisu uspjeli definirati i dogovoriti se što su to psihički poremećaji, na osnovi kojih kriterija to pouzdano možemo tvrditi, koji su to poremećaji i koliko ih ima, koliko psihijatri, mi koji se bavimo ljudima s tim poremećajima, njima doista možemo pomoći.

Psihijatri su liječnici, ali ne kao i svaki drugi. Dopala ih je struka koja nije bila ničemu i dopali su ih ljudi s kojima nisu znala što bi i kuda bi. Psihijatrija bi promišljala osobe s psihičkom patnjom unutar ovih i onih konceptualizacija, sukladno čemu bi im “pomagala” i “liječila” ih, a onda bi svakih tridesetak godina napuštala taj konceptualni okvir i gradila novi.

To su razlozi zbog kojih psihijatrija i dalje zadržava status pseudoznanosti. Ona se, istina, prema van prezentira kao znanost, ali njeni alati još uvijek nemaju dostatnu znanstvenu utemeljenost. Ali opet psihijatrija je pseudoznanost u najboljem smislu te riječi. U onom smislu u kojem su i mnoge današnje znanosti nastale od svojih pseudoznanstvenih predšasnica (kao kemija iz alkemije, astronomija iz astrologije i sl.).

Psihijatrija je “mlada”, “nezrela” i “slaba” medicinska znanost, koja si to baš i ne želi priznati. A kad joj se spomene da je pseudoznanost, to jest da je u predznanstvenoj fazi, psihijatrija to redovito očitava kako napad na sebe (što je bona fide dodatna potvrda njene nezrelosti).

Psihijatrija je danas gdje su ostale grane medicine bile prije više od stotinu godina: u fazi definiranja poremećaja kojima se bavi kroz sindrome znakova kojima pretpostavlja da se ovi javljaju, a nažalost nikako još ne po njihovim uzročnicima ili patofizološkim mehanizmima nastanka.

U usporedbi s ostalim granama medicine psihijatrija je znatno nerazvijenija. Kao struka, ona nastaje kasno, u devetnaestom stoljeću, a potom se razvija više nego sporo. Psihopatološki fenomeni koji su imenovani u devetnaestom, još uvijek u dvadeset i prvom stoljeću ne mogu se razvrstati u validne dijagnostičke kategorije bolesti, nego i dalje egzistiraju kao sindromi. Neuroznanosti za sada nisu uspjele iznaći ni jedan patognomički biomarker kojim bi se dokazalo da se osobe s poremećajem razlikuju od onih koje ga nemaju.

Psihijatrija je i dalje agent socijalne kontrole te mnoge sekvence ponašanja koja nisu stanja u užem smislu zdravstvene već socijalne ugroze represivno sankcionira postupcima mjera liječenja. Mi i dalje prisilno zadržavamo, prisilno liječimo, provodimo sudski izrečene mjere liječenja i mnogi naši pacijenti liječenjem izbjegavaju teže kaznene sankcije i zamjenjuju ih lakšima.

Mi, kao psihijatri, nismo baš omiljeni ni među pukom ni među strukom, ali smo nephodni i važni. Sukladno onoj narodnoj “tko je lud, ne budi mu drug”, više nas se boje nego cijene. Naše azilske uloge čuvanja i skrbi za duševno poremećene društvo se ne želi odreći dok bi bez naših savjetodavnih usluga i te kako moglo.

Psihijatrijska ekspertnost je i dan-danas slaba: prvo, dijagnoza psihičkih poremećaja postavlja se razgovorom i promatranjem, bez specifičnih dijagnostičkih testova; drugo, bolest mora biti u kasnoj fazi, to jest u razvijenom obliku, da bi se postavila njena dijagnoza; treće, prognoza ishoda psihičkih poremećaja je slaba i niska; četvrto, uzroci bolesti nisu poznati; peto, prevencija poremećaja je nerazvijena; i šesto, liječenje je tek na razini grubog otklanjanja simptoma, i to provedenog metodom pokušaja i pogreške.

A da s našom strukom nešto nije u redu upućuje i činjenica postojanja antipsihijatrije i kritičke psihijatrije dok recimo ne postoji antipedijatrija, antikirurgija niti kritička ginekologija. Nažalost, psihijatrija još uvijek nije uspjela konstruktivno odgovoriti na sve izazovne kontroverze koje joj je još ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća uputila antipsihijatrija. Ona ih je prije ignorirala i potisnula nego riješila.

Da se recimo dekretom preko noći ukine ovako koncipirana psihijatrijska zdravstvena zaštita, sigurno je da bi dijelu njenih korisnika dugoročno bilo gore, ali nažalost značajnom dijelu korisnika naših usluga bilo bi bolje. Da se isto tako recimo preko noći ukine kirurgija kao medicinska grana, većini korisnika kirurških zdravstvenih usluga bilo bi gore, maloj manjini bilo bi jednako, a praktički nikome baš bolje. Navedeno podosta govori o ekspertnosti i učinkovitosti jedne i druge struke.

U tom smislu nezrelo je očekivanje da psihijatrija može liječiti svoje poremećaje, u što nadam se da više nitko suvisao ne vjeruje (što ne znači da psihički poremećaji ne prolaze. Nažalost, ne zbog nas nego sami od sebe).

Ljude je naprosto teško, ako ne i nemoguće mijenjati.

Teško je mijenjati kako normalne tako i nenormalne ljude. Do psihijatrije je tek da poduči ljude kako živjeti uz i poremećaju usprkos ili u boljoj opciji da ubrza, olakša i stvori uvjete za samocijeljenje psihičkog poremećaja. Navedeno nije tako bijedno i malo kako se čini, niti je to baš tako lako kako se čini.

Pazite, meni je osobno duboko žao što me doslovce zapalo biti psihijatrom.

I ja sam, kao i ostali liječnici, marljivo učio, javljao se iz prve klupe, redao “petice”, i budalasto želio biti liječnik koji na znanstveni način pomaže ljudima u nevolji. Mi, psihijatri, prošli smo jednako zahtjevno školovanje kao i naše kolege iz drugih medicinskih struka, a opet naša sudbina je drukčija od njihove.

Naša struka je “mlada”, “slaba” i “meka”, naši pacijenti su manje vrijedni u odnosu na pacijente ostalih grana medicine, a mi smo manje vrijedni liječnici u odnosu na ostale liječnike. Osobno nisam kriv što me ovo dopalo: da prema ljudima s ozbiljnim problemima odgovorno nastupam iz tako slabe pozicije, iz pozicije psihijatrijske struke.

Zavidim kolegama iz drugih medicinskih struka, zavidim im jer su njihove struke “jake”, “tvrde”, znanstveno utemeljene, sukladno čemu su oni “pravi” doktori, a moja struka je neznanstvena i proizvoljna. Budući da sam štreber, dao sam si truda, pročitao sve što se pročitati dade, daleko iznad razine nas doktorčića: od Heraklita i Parmenida do Hegela i Heideggera, ali me mnogostrukost znanja nije podučila pameti.

Psihijatri poput mene, koji se kritički osvrću na psihijatriju, rade to stoga jer isuviše vole svoju struku i ljude za koje se brinu, baš kao i roditelji koji se kritički osvrću na svoju djecu. Zašto bi se osjećali krivima ako ukažemo da je nešto krivo? Zašto ne bi smjeli priznati da su gotovo dva stoljeća povijesti naše struke dominantno povijesti naših zabluda? I to još k tome ako kažemo da je po našu struku i ljude za koje skrbimo bilo sretnijih razdoblja od sadašnjeg?

Smatram da je psihijatrija do sada i previše agilno radila svoj posao, pa je vrijeme da malo i promisli: što je to zapravo radila, na čiji nagovor i po kojem automatizmu. Svjetan sam da je više nego teško nadviti se, bez većeg ostatka, nad cjelinu napora koji je naša struka ulagala u skrb nad osobama s psihičkom patnjom, ali to je nužno kad su nam rezultati tako slabi.

Gdjekad to može jedan, a gdjekad tim stučnjaka, jer struka se rasula od spiritualnosti do neurogenetike, i potrebna je izuzetna izobraženost i zrelost da bi se odredila kao cjelina, da bi se reklo što je pravo a što krivo, te kako i kuda dalje. S druge strane, ne vjerujem da bi unutar povijesne podjele karata itko drugi taj posao napravio bolje od psihijatrije i nas psihijatara. A opet, mi smo ga napravili loše.

A tzv. “povratak psihijatrije medicini”, bez obzira što sam i osobno zagriženi medicinar, bio je nazadak i za psihijatriju i za medicinu. Psihijatrija se naime nema što “vraćati medicini”: ona je dio medicine. Odnosno, moguća je pomoć ljudima u stanjima duševne patnje i po drugim i drugačijim obrascima, pa čak i učinkovitija pomoć, no onda to više nije psihijatrija.

No nisam ja glup i znam što se podrazumijeva pod temeljno dobronamjernom krilaticom “povratka psihijatrije medicini”, čemu na kraju krajeva i sam težim, ali ovo što je nedavno izvedeno nema veze ni s mozgom, ni sa znanstveno utemeljenom suvremenom medicinom.

Naime, medicini ne treba psihijatrija kao pseudoznanost niti je psihijatriji dugoročno od koristi igrati se medicine, gurati se gdje joj nije mjesto, praviti se da jest što nije ako za to nema dostatne znanstvene utemeljenosti, ponašati se kao dijete koje bez pokrića želi da ga se tretira kao odraslu osobu. Dakako da je teško izdržati faktično stanje da je psihijatrija nezrela i slaba struka, da ne može što ne može i nije što nije, ali to je jedni način da zaista budemo što bismo htjeli.

Jer jedino će tako psihijatrija prestati biti struka koja svakih trideset godina mijenja temeljnu paradigmu razumijevanja sebe i osoba kojima nastoji pomoći. A danas se to ponovno događa kroz nipodaštavanje rada naših prethodnika. To što su oni radili, tvrdi se, zastarjelo je i zasnovano na predrasudama. Istodobno, nadmeno se veliča sebe i suvremena “dostignuća” struke kao moderne (pseudo)znanosti koja nam daje konačne i prave odgovore.

Taj manevar je tipičan, već viđen i standardno pogrešan, i ne bi u njemu bilo većeg zla da se psihijatrija svodi samo na puko teoretiziranje o psihopatologiji. Ako se u tom slučaju pokoja teorijska postavka ispostavi krivom, bit će jednostavno s vremenom oborena i zamijenjena drugom. Ali nažalost, naše greške imaju praktične masovne i pogubne posljedice po ljude koji nam se obraćaju za pomoć. Psihijatrija naime već nešto više od sto i pedeset godina svojim naivnim konceptualizacijama muči ljude.

Stoga, s punom liječničkom odgovornošću savjetujem svima koji nam se kao psihijatrima kane obratiti da još jednom o tome razmisle. Jer mi psihijatri pacijentima rijetko pomažemo. Istina, ponekad im ne odmažemo, ali ponekad im i štetimo. Zato, kako stoje stvari, u našoj struci držim da baš i nije najpametnija ideja potražiti psihijatrijsku pomoć, osim ako baš nije riječ o težim oblicima psihološke patnje.
 

 
 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Moderna psihijatrija postala leglo korupcije, posebno ona koja nastoji demonizirati i proglasiti duševno bolesnim svakoga tko odstupa od onoga što se smatra normom.

To je više no evidentno u posljednjem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja, ili DSM, koji opisuje ljude koji nisu u skladu s onim što oni na vlasti tvrde da treba biti normalno, kao psihički sulude.

Takozvani “stanje” koje osoba može odabrati da se odupre nepokoravanju je označen od psihijatrijske struke kao “opozicijsko-prkoseći poremećaj” ili ODD. Novi DSM priručnik definira ovu izmišljenih bolesti kao “kontinuirani uzorak neposlušnog, neprijateljskog i prkosnog ponašanja”, te su ga stavili u grupu rame uz rame sa Poremećajem hiperaktivnosti i deficita pažnje (engl. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder – ADHD) ili ADHD-om koje je još jedno izmišljeno stanje, čiji je tvorac, dr. Leon Eisenberg priznao da je lažno i izmišljeno na svom samrti.

Kao što ste možda sumnjali da ovakva vrsta otvorenog opisa, doslovno svako osobno ponašanje koje doživljava netko drugi može biti nepoželjno ili čudno, može biti kategorizirano kao simptomatično ili kao “opozicijsko-prkoseći poremećaj” ili ODD. Djeca koja imaju izljeve ljutnje ili se bore sa svojim braćom i sestrama, na primjer, mogla bi biti proglašena da imaju ovu navodnu duševnu bolest, kao što bi mogla to bi ti i djeca koja izražavaju neslaganje s roditeljima ili nastavnicima.

Neposluh i prkos je zajedničko ponašanja među malom djecom, a roditelji se dugo bave takvim ponašanjima vježbajući njihovu odgovarajuću discipline. U isto vrijeme, nisu svi oblici neposlušnosti i prkosa u krivu, ovisno o vlasti koja je zapravo od te djece radi pacjente. Dijete kojem je njegov učitelj rekao da zadrži svoja nepopularna mišljenja za sebe, na primjer, a koje se protivi toj naredbi, može jednostavno vježbati svoju slobodu izražavanja neslaganjem.

No, tu je problem s kategorizacijom porećaja i stanja kao što je ODD i ono je jako labavo, što bi praktički svako neuobičajeno ponašanje moglo biti proglašeno opozicijskijskim prkosom.

Poznati umovi prošlosti poput Thomas Edisona i Alexander Graham Bella, za primjer, čije su nekonvencionalne ideje možda se činilo suludima u svoje vrijeme, su vrsta ljudi koje bi danas mogli biti proglašeni kao ljudi koji boluju od ODD-a ili neke druge vrste mentalne bolesti.

Još veća opasnost je da se pomoću ovog subjektivnog pristupa u dijagnosticiranju mentalnih bolesti označi kao prijetnja koja će smanjiti slobodu govora i političkog neslaganja. Savezna vlada je već pokušala proglasiti one koji se protive njihovoj tiranskoj politici, ili koji preispituju Vladu, kao one osobe koje pate od “političke paranoje” vrsti duševne bolesti.

Karakterizacija nepokoravanja kao “duševne bolesti” je znak totalitarne vlade

Ovakav neobičan zloporabe medicinskog sustava za kontrolu popularne misli nije ništa novo. Mnoge autoritarne vlasti, uključujući i bivši SSSR-a, su provodili slične zdrastvene programe koji su svrstavali disidente u ljude koji su bili u kemijskoj neravnoteži u potrebi za lijek. Danas, ti lijekovi su često oni koji mijenja svijest, te psihotropni lijekove s razornim nuspojavama.

“Psihijatrijska pritvor mentalno zdravih ljudi jednako je uniformno shvaćen kao osobito opasan oblik represije, jer koriste snažne modalitete medicine kao alate za kazne, i ti spojevi koje ti ljudi unose u tijelo su duboka uvreda za ljudska prava pomoću obmane i prijevare”, objašnjava kroz analizu iz 2002. komentar o zloupotrebi psihijatrije kako u Sovjetskom Savezu i Kini u časopisu Journal of the American Academy of Psychiatry and the Law

“Liječnici koji su dopustili da ih se koristi na taj način … izdali su povjerenje društva i prekršili svoje najosnovnije etičke obveze kao profesionalci.”

Možete vidjeti ovu studiju, kako snažan utjecaj ima na ono što psihijatrijska struka postaje danas, ovdje:
http://jaapl.org .
 
NoviSvjetskiPoredak.com