Hrvatski ekonomski napredak od 1990. možemo slobodno proglasiti nazadovanjem

Odrastati u Splitu u osamdesetima podrazumijevalo je da ste svako ljeto u prilici svjedočiti neuobičajenim multikulturnim slikama na splitskom Pazaru. U to ste vrijeme po Pazaru mogli uočiti strateški razmještene Čehe, Slovake i Poljake, koji su prodavali posuđe, termosice, madrace na napuhavanje za plažu, posteljinu i drugu robu za upotrebu u kućanstvu, a sve u svrhu ostvarivanja sitne zarade kojom bi se pokrili troškovi ljetovanja te možda nešto i zaradilo.

Česi, Slovaci i Poljaci koji su Splićanima prodavali robu iz vlastitih zemalja nisu ljetovali u hotelima i nisu se hranili po restoranima. Oni su bili predmet ili sažaljenja ili izrugivanja jer su prodavali robu koja se nama činila sumnjivo loše kvalitete da bi si mogli priuštiti smještaj u unajmljenim sobama i hranu iz lokalne samoposluge (ako već nisu bili dovoljno domišljati da hranu donesu sa sobom).

Dandanas na temelju možda baš i tih slika sa splitskog Pazara postoji politički nimalo korektan stereotip o češkim turistima koji od kuće donose paštete i kobasice. Stereotip koji je vjerojatno stariji i od autorice ovog teksta, nastao je kao odraz činjenice da je socijalistička Jugoslavija po mnogim ekonomskim pokazateljima bila znatno naprednija od drugih socijalističkih zemalja srednje i istočne Europe.

Početni šok

Prošlo je dvadeset i četiri godine od zadnje prijeratne turističke sezone, a ekonomski odnos snaga na splitskom Pazaru u potpunosti se promijenio. Česi, Slovaci i Poljaci danas samo kupuju, a Splićani su ti koji se bave prodajom.

Na prodaju nisu samo razni proizvodi vezani za turističku potrošnju, već i privatnost mnogih splitskih domova u širem centru grada, koje se vlasnici odriču spavajući tijekom ljeta kod rodbine i prijatelja, a sve u svrhu podebljavanja osiromašenih kućnih budžeta. Očito je stoga da se u te dvadeset i četiri godine mnogo toga promijenilo.

Premda su sve bivše socijalističke zemlje otad do danas preživjele početni šok od prelaska sa socijalističkog na tržišno uređenje ekonomije, tranzicijske reforme pomodno dizajnirane po mjeri doktrine washingtonskog konsenzusa, produljeno razdoblje ekonomske ekspanzije, povremene omanje recesije, jednu veliku globalnu ekonomsku krizu, a u hrvatskom slučaju i rat, očito je da pozitivne ekonomske promjene nisu bile ravnomjerno raspoređene u svim zemljama. Ako ćemo suditi po mjerilu splitskog Pazara, čini se da građani Hrvatske, kada ih usporedimo s građanima nekoliko drugih bivših socijalističkih zemalja, danas žive relativno lošije nego u vrijeme socijalizma.

Nostalgičari bi stoga sigurno zaključili da nam je u socijalizmu bilo bolje, dok bi oni koji preferiraju liberalni kapitalizam bez dvojbe tvrdili da je baš socijalizam kriv za naše nazadovanje.

Ekonomska povijest pokazuje da ni jedni ni drugi nisu u pravu jer je ekonomska zaostalost cjelokupne srednje i istočne Europe kronološki gledano puno starija u usporedbi s pojavom socijalizma. Agnus Maddison u svojoj knjizi “Svjetska ekonomija: milenijska perspektiva” procjenjuje da je regija srednje i istočne Europe (u što se ne uključuje Rusija) u 1500. godini ostvarivala samo 54 posto BDP-a 12 najrazvijenijih zemalja zapadne Europe.

Tristotinjak godina kasnije jaz u dohotku između te dvije skupine zemalja se produbljuje, pa regija srednje i istočne Europe ostvaruje samo 48 posto BDP-a svojih zapadnih susjeda, dok je 1913., uoči početka Prvoga svjetskog rata i četrdesetak godina prije uvođenja socijalizma, regija ostvarivala jedva 41 posto dohotka zapadnoeuropskih zemalja.

Jaz u dohotku

Prvih tridesetak godina socijalizma jaz u dohotku se nije produbljivao, no krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do novog produbljivanja jaza, što je u konačnici prouzročilo i krah socijalizma.

Drugim riječima, socijalizam nije temeljni uzrok ekonomske zaostalosti zemalja srednje i istočne Europe, premda je pridonio povećanju te zaostalosti. Razloge za zaostalost regije kojoj pripada i Hrvatska ne treba stoga tražiti samo među uobičajenim ekonomskim krivcima, već u razmatranje treba uzeti širu kombinaciju povijesnih, institucionalnih, društvenih i geografskih čimbenika koji utječu na gospodarske ishode zemalja regije.

Prelaskom na tržišno uređenje gospodarstva bivše socijalističke zemlje počele su sustizati svoje zapadne susjede i tako smanjivati ekonomsku zaostalost cjelokupne regije.

Ne ulazeći u diskusiju je li ekonomska konvergencija koju je regija ostvarila održiva ili ne, valja reći da je krajem 2012. prosječni BDP po stanovniku regije dosegao 55 posto prosjeka zapadnoeuropskih zemalja. Pritom nisu sve zemlje napredovale jednako uspješno, a, pogađate, jedna od manje uspješnih je baš Hrvatska.

Ako ćemo mjeriti po bruto domaćem proizvodu po stanovniku, prilagođenom za paritet kupovne moći (taj pokazatelj životnog standarda indicira koliko iznosi stvarna kupovna moć dohotka u zemlji nakon što se uzmu u obzir razlike u cijenama proizvoda i usluga među zemljama), na samom početku tranzicije građani Češke, Slovenije i Hrvatske su uživali u uvjerljivo najvišem životnom standardu.

Dvadeset i dvije godine kasnije, ako je suditi po istom pokazatelju, svi građani zemalja srednje i istočne Europe žive bolje. Oni u prosjeku mogu tijekom godine dana kupiti roba i usluga u prosječnom iznosu od 16.800 eura, što je znatno više od 6420 eura kupovne moći ostvarene 1990. čak i kada uzmemo u obzir inflaciju. No, za razliku od 1990., ljestvica najuspješnijih izgleda nešto drugačije.

Građani Češke i Slovenije i dalje imaju bolji životni standard od građana Hrvatske, no osim njih, bolji standard sada imaju i Slovaci, Estonci, Litavci, Mađari i Poljaci. Drugim riječima, mjerilo ekonomskog odnosa snaga splitskog Pazara je dobrim dijelom precizno detektiralo da hrvatski ekonomski napredak ostvaren od 1990. godine pa do danas u komparativnim terminima možemo slobodno proglasiti nazadovanjem jer je velika većina drugih zemalja u istom razdoblju ostvarivala znatno veće stope ekonomskog rasta i životnog standarda.

Bruto domaći proizvod po stanovniku, međutim, nije ni jedino, niti najbolje mjerilo životnog standarda građana. Građanima je puno opipljivije mjerilo standarda neto plaća jer je ona neposredni pokazatelj dohotka ostvarenog od rada, za razliku od bruto domaćeg proizvoda koji mjeri dohodak ostvaren od svih faktora proizvodnje.

Skromno povećanje

No, da bismo na osnovi podataka o neto plaći ustanovili živimo li danas bolje nego u socijalizmu, od porasta neto plaće u razdoblju od 1990. do 2012. treba oduzeti inflaciju kako bismo dobili indikaciju o realnom povećanju kupovne moći u zemlji.

Kada to napravimo, dobijemo podatak da se u protekle 22 godine kupovna moć stanovnika srednje i istočne Europe mjerena kumulativnim povećanjem realne neto plaće povećala za prilično skromnih 20 posto, pri čemu ne treba zaboraviti da je to povećanje praćeno eksplozivnim porastom zaduženja kućanstava.

Taj prosjek skriva značajne razlike među zemljama, pa je tako u Bugarskoj i Litvi kupovna moć dohotka od rada još uvijek manja u odnosu na onu zabilježenu na samom kraju socijalizma (premda je izbor proizvoda i usluga neusporedivo veći), dok se kupovna moć u odnosu na socijalistička vremena značajnije povećala samo u Češkoj i Letoniji.

Povećanje realne neto plaće u Hrvatskoj ne odstupa značajno od regionalnog prosjeka i iznosi 22 posto, što bi značilo da smo za svaku godina života i rada u tržišnom gospodarstvu “nagrađeni” povećanjem realne nadnice od samo jedan posto. Možemo stoga zaključiti da je povećanje realnog dohotka od rada u većini bivših socijalističkih zemalja nakon prelaska na tržišnu ekonomiju bilo prilično suspregnuto i, ako ćemo gledati iz perspektive 1990. godine, zasigurno prilično razočaravajuće.
 

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Bez ikakve sumnje može se, dakle, zaključiti da je teorija marksizma (komunizma) židovski izum, kao i svako djelovanje sa ciljem uspostavljanja marksističke vlasti.

Prvotni organizatori i ravnatelji komunističkog pokreta, prije preuzimanja vlasti u Rusiji, su skoro svi bili Židovi, kao što je bila i većina organizatora revolucija u ostatku svijeta, kojima je (Oktobarska revolucija) predstavljala temelj i inspiraciju. Štoviše, u Rusiji, kao zemlji u kojoj su boljševici preuzeli vlast i kojoj je među ostalim i cilj širenje komunizma van granica SSSR-a, sama organizacija i provođenje vlasti ima očiti židovski potpis.

Prema neoborivim podatcima, koji su u potpunosti dokazani i priznati od strane nepristranih autora koji su imali (ili još uvijek imaju) posla sa ovom temom, komunističko djelo Židova u “Zemlji careva” je toliko snažno da bi bilo besciljno negirati ovu kobnu pobjedu kao njihov monopol. 75% komunističkih komesara su bili Židovi.

Dovoljno se podsjetit imena onih koji su formirali vlade i vodeće državne organe u Sovjetskom Savezu, što će nam zapravo dat očigledan i nepobitan dokaz naše tvrdnje.

ČLANOVI PRVE KOMUNISTIČKE VLADE MOSKVE (1918) (Narodni komesarijat)

1. Ilich Ulin (Vladimir Ilich Ulianov ili Nikolaus Lenin), predsjednik vrhovnog vijeća, Židov po majci. Majčino djevojačko prezime je Blank, Židovka njemačkog podrijetla.

2. Lew Davinovich Bronstein (Leo Trotsky), ministar Crvene armije i mornarice; Židov.

3. Iosiph David Vissarionovich Djugashvili-Kochba (Joseph Vissarianovich Staljin), komesar za narodno pitanje; potomak gruzijskih Židova.

4. Chicherin; komesar za vanjske poslove; Rus.

5. Apfelbaum (Grigore Zinoviev), komesar za unutarnje poslove; Židov.

6. Kohen (Volodarsky), komesar za promičbu; Židov.

7. Samuel Kaufmann, komesar za državne posjede; Židov.

8. Steinberg, komesar pravosuđa; Židov.

9. Schmidt, komesar javnog rada; Židov.

10. Ethel Knigkisen (Liliana), komesar nabave, Židov.

11. Pfenigstein, komesar za zbrinjavanje izbjeglica; Židov.

12. Schlichter (Vostanoleinin) komesar za prebivališta/konačišta (zapljena privatnih posjeda (kuća/domova) za vojsku (Crvenu armiju); Židov.

13. Lurie (Larin), predsjednik vrhovnog gospodarskog vijeća; Židov.

14. Kukor (Kukorsky), komesar za trgovinu; Židov.

15. Spitzberg, komesar za kulturu; Židov.

16. Urisky (Radomilsky), komesar za “izbore”; Židov.

17. Lunacharsky, komesar za javno školstvo. Rus.

18. Simasko, komesar za zdravstvo; Židov.

19. Protzian, komesar za poljoprivredu; Armenac.

U DODATKU (na kraju ovog odjeljka) mogu se pronaći zanimljivi i poučni popisi židovskih službenika u vladajućim tijelima Sovjetskog Saveza, komunističke partije, Crvene armije, tajne policije, radničkog sindikata, itd…

Od ukupno 502 visoka položaja uprave za provođenje komunističke revolucije u Rusiji i za stvaranje Sovjetske države, kroz prvih nekoliko godina postojanja, ne manje od 459 položaja su zauzimali Židovi, dok ostalih 43 su zauzimali ne-Židovi, različitog podrijetla. Tko je onda shodno tome provodio ovu groznu revoluciju? Možda ne-Židovi? Statistički podatci, koji su bili objavljeni u Parizu u kontra-revolucionarnim novinama “Le Russe Nationaliste”, otkrivaju da nakon komunističke revolucije u Rusiji od ukupno 554 visoko pozicioniranih komunističkih predvodnika 447 njih je bilo Židova, dok je od ostalih 107 predvodnika bilo: Litvanaca 43; Rusa 30; Armenaca 13; Nijemaca 12; Finaca 3; Poljaka 2; Gruzijaca 2; Čeha 1; Mađara 1.

Židovi 447
Litvanci 43
Rusi 30
Armenci 13
Nijemci 12
Finci 3
Poljaci 2
Gruzijci 2
Česi 1
Mađari 1

Kroz Drugi svjetski rat, pa do dana današnjeg, židovska klika koja vlada SSSR-om, nastavlja biti vrlo brojna, jer na samom čelu stoji sam Staljin, za kojeg se smatralo dugo vremena da je čiste gruzijske krvi. Ali je ipak otkriveno da je i on pripadnik židovske rase; jer Djougachvili, koje je njegovo prezime, znači “Djou-ov sin”, a Djou je mala perzijski otok sa mnogo prognanih portugalskih “Cigana”, koji su se kasnije nastanili u Gruziji. Danas je skoro pa dokazano da je Staljin imao židovske krvi, iako on sam to nije potvrdio, ali niti opovrgnuo. [Bernard Hutton: francuski časopis "Constéllation" No. 167 ožujak 1962., str. 202.]

Pogledajmo sada popis sovjetskih dužnosnika u Staljinovoj vladi:

1. Zdanov (Yadanov), koji se ustvari prezivao Liphshitz, zapovjednik obrane Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu. Član Politbiroa do 1945. i jedan od huškača odluke kojom je Tito bio isključen iz Komiterne 1948. godine. Nedugo zatim je preminuo.

2. Lavrenty Beria, načelnik M.V.D.-a policije i sovjetske teške industrije, član sovjetske atomske industrije, ubijen po Malenkovoj zapovijedi, iz istog razloga iz kojeg je Staljin dao ubiti Yagodu.

3. Lazar Kaganovich, upravitelj sovjetske teške industrije, član Politbiro-a od 1944. do 1952., zatim član Predsjedništva i na kraju predsjednik Vrhovnog predsjedništva SSSR-a.

4. Malenkov (Georgi Maximilianovich Molenk), član Politbiro-a i Orgbiro-a do 1952, zatim član Vrhovnog predsjedništva, a nakon Staljinove smrti predsjednik crkvenog vijeća; ministar u bugarskoj vladi od 1955. On je Židov iz Ornesnburga, a ne Kozak, kako se tvrdilo. Maximilian Malenk je ime njegova oca, što je pak uobičajeno ime za ruskog Židova. Dodajmo na već spomenuto i ovu činjenicu koja nam otkriva (tj. potvrđuje) podrijetlo Malenkova, ali i Khrushcheva.

Malenkova sadašnja žena je Židovka prezimena Pearlmutter, poznata kao “Drugarica Schans chuschne” koja je bila ministar (komesar) riblje industrije u sovjetskoj vladi 1938. godine. Da Malenkov nije Židov, malo je vjerojatno da bi se ne-Židov oženio sa Židovkom, što uostalom vrijedi i sa njene strane. Ne postoji službeni opis Malenkovog života što samo još više budi sumnju u njegovo podrijetlo.

5. Nikolaus Salomon Khrushchev, sadašnji predsjednik (1963.) Komunističke partije SSSR-a, član Politbiro-a od 1939. godine, tj. od godine kada je Malenkov bio odabran za člana Orgburo-a. On je brat gospođe Malenkov, tj. Židovke Pearlmutter. Khrushchev je Židov i njegovo pravo prezime je Pearlmutter. Nadalje, sadašnja Khrushchevova žena Nina kao i žene Mikoyana, Voroshilova, Molotova, itd. su Židovke.

6. Marshal Nikolaus Bulganin, sadašnji vodeći sovjetski ministar, bivši bankovni službenik, jedan od deset židovskih članova Komesarijata za likvidaciju banaka u privatnom vlasništvu 1919. godine.

7. Anastasio Josifovich Mikoyan, član Politbiro-a od 1935. godine, isto tako je od 1952. član Vrhovnog predsjedništva, ministar trgovine i potpredsjednik u Malenkovoj vladi. On je armenijski Židov, a ne čisti Armenac kao što se pretpostavljalo.

8. Kruglov, načelnik M.V.D.-a nakon Beria. Po zapovjedi Kruglova trebao je oslobodit zatvorene židovske doktore koji su bili pohapšeni od strane Riumina, zamjenik načelnika policije, za vrijeme vladavine Beria, 1953. godine. Također Židov.

9. Alexander Kosygin, član Politbiro-a do 1952., nakon toga zamjenik u Vrhovnom predsjedništvu i ministar lake industrije i prehrane u Malenkovoj vladi.

10. Nikolaus Schvernik, član Politbiro-a do 1952., nakon toga član Vrhovnog predsjedništva i Predsjedništva centralnog komiteta komunističke partije; Židov.

11. Andreas Andreievich Andreiev, koji je bio poznat pod nadimkom “Politički birokrat” od 3 A, član Politbiro-a između 1931. i 1952., Židov iz Galicije (Poljska). Piše pod ruskim pseudonimom.

12. P. K. Ponomareno, član Orgburo-a 1952. godine; nakon toga član najvišeg Predsjedništva i ministar kulture u Malenkovoj vladi.

13. P. F. Yudin (Židov), zamjenski član najvišeg Predsjedništva i počasni član ministarstva graditeljstva u Malenkovoj vladi 1953. godine.

14. Mihail Pervukin, član Predsjedništva centralnog komiteta komunističke partije od 1953. godine.

15. N. Schatalin, službenik u pod-sekretarijatu Centralnog komiteta komunističke partije.

16. K. P. Gorschenin, ministar pravosuđa u Malenkovoj vladi.

17. D.Ustinov (Zambinovich), sovjetski veleposlanik u Ateni (Grčka) do Drugog svjetskog rata; ministar obrane u Malenkovoj vladi.

18. V. Merkulov, ministar državne uprave u Malenkovoj vladi.

19. A. Zasyadko, minsitar industrije ugljena u Malenkovoj vladi.

20. Cherburg, sovjetski načelnik promičbe.

21. Milstein. jedan od sovjetskih načelnika špijunaže/tajnih službi.

22. Ferentz Kiss, načelnik sovjetske špijunske službe u Europi

23. Postschreibitscher (Poschebicheve), bivši osobni Staljinov tajnik, sadašnji načelnik tajne arhive u Kremlinu.

24. Ilya Ehrenburg, izaslanik u Vrhovnom vijeću, komunistički pisac; također Židov.

25. Mark Spivak, izaslanik iz Staljina (Ukrajina) u Vrhovnom vijeću u Moskvi.

26. Rosalia Goldenberg, izaslanik iz Birobudjana u Vrhovnom vijeću.

27. Anna E. Kaluger, izaslanik Bessarabije u Vrhovnom vijeću. Njen brat, ne Koluger, nego Calugaru na rumunjskom, je komunistički službenik u rumunjskoj vladi.

Kalinin, jedan od značajnijih sovjetskih službenika pod Staljinom, koji ne nedavno preminuo. je također bio Židov.[Traian Romanescu: La gran conspiracion judia, Tercera Edicion, Mexico, D.F., 1961., str. 174-175.]

Danas je već opće poznato da Staljinov anti-semitizam nije bio ništa drugo nego krivo protumačena činjenica i da krvava čistka Židova (Trotskyijevaca), koju je on zapovjedio (kako bi učvrstio svoj položaj), je bila provođena od strane drugih (njemu lojalnih) Židova. U spomenutom slučaju sukob između Židova Trotskya i Židova Staljina je bio zapravo sukob dviju strana u borbi za prevlast u komunističkoj vladi, koju su oni kreirali, što je drugim riječima obiteljski spor. Kao dokaz slijedi popis narodnih komesara vanjskih poslova iz perioda kada se Staljin riješio određenih Židova koji su predstavljali prijetnju njegovoj uspostavljenoj vlasti.

1. Maxim Maximovich Litvinoff, ministar vanjskih poslova do 1939., slijedi Molotov kao zamjena.
Iako smijenjen sa ministarskog mjesta Litvinoff je sve do svoje smrti, u veljači 1952. godine, zauzimao visoke položaje istog ministartsva. Rođen je u Poljskoj kao sin Židova Meer Genokh Moiseevich Vallakha, bankovnog činovnika. Kako bi prikrio svoje pravo ime pa time i svoje podrijetlo Maxim Moiseevich Vallakh, Litvinoff je koristio razne pseudonime tokom svoje karijere, neka među njima su Finkelstein, Ludwig Nietz, Maxim Harryson, David Mordecay, Felix i na kraju, ime koje je uzeo službenim ulaskom u komunističku partiju Rusije, Litvinoff ili Litvinov. Kada je ovaj Židov bio službeno smijenjen 1939. godine, Židovi sa Zapada zajedno sa židovsko-masonskim novinama su digli galamu kako je njegovo židovsko podrijetlo bio razlog njegove smijene (od strane Staljina), ali nisu reagirali i komentirali to što je održao visoke pozicije u istom ministarstvu.

A i zašto bi komentirali ako im sam taj podatak nije koristio u provođenju njihove urote? U svojim memoarima, koji su objavljeni nakon njegove smrti, Litvinov je izrazio mišljenje kako u SSSR-u nakon Staljinove smrti ne će doći do značajnije promjene. Štoviše, Staljin je preminuo godinu dana nakon Litvinovova i doista, što se tiče vanjske i unutarnje politike, nije došlo do bitnih promjena.

Ono što Zapad smatra promjenom u politici SSSR-a je ništa drugo nego promišljena promičba koja je u službi plana židovske dominacije svijetom. Ništa se nije promijenilo od Staljinove smrti. Javio se određen nemir iz razloga ne nalaženja novog vođe koji bi bio dostojan Staljina i Lenina. Iz tog razloga židovsko-masonski zavjerenici Zapada žele prikazati sovjetsko-komunističkog crnog gavrana kao “pacifističko”, “prijateljsko”, “pitomo” pile, kako bi se svijet uvjerio da se zapravo radi o nekakvom bezazlenom biću, o nekakvoj bezopasnoj tvorevini. Naravno, samo do trenutka kada bi se pronašao vladar dostojan njegovih prethodnika (što se barem pohlepe tiče).

Litvinov je dobro znao, kada je izjavio da ne će doći do bitne promjene u sustavu nakon Staljina (tj. nakon njegove smrti), da je Staljin bio samo izvršitelj jednog šireg židovskog kruga, koji zapravo vlada SSSR-om, i koji imaju na raspolaganju druge Židove, poput Bulganina, Barucha, Readinga, Thoreza, Mendes Francea, David Ben Guriona i drugih, u provođenju plana za svjetskom dominacijom.

Nastavljamo sa popisom Židova u ministarstvu vanjskih poslova SSSR-a:
Ostatak dokumenta možete pogledati OVDJE:

Maurice Pinay – gospodari komunizma
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(holywar.or, youtube.com/uredio: nsp)