Tisuće ljudi nadgledat će promjenu u 155 država, većinom zemalja u razvoju, ali i u bogatijima poput Meksika i Rusije

Više od 150 zemalja počelo se prebacivati na novo cjepivo protiv dječje paralize, odlučujući korak prema potpunom iskorjenjivanju te teške bolesti, kažu znanstvenici.

Novo cjepivo ciljano će gađati dva preostala soja virusa u kampanji koja bi trebala trajati 18 mjeseci, piše u nedjelju BBC.

U 2015. zabilježeno je samo 75 novih slučajeva dječje paralize, a dosad u 2016. deset. Pitanje je koliko slučajeva autizma je zabilježeno 2015. i 2016.?

Svi novi slučajevi pojavili su se u Afganistanu i Pakistanu, dok u Africi bolesti nema već više od godinu dana.

Promjena s jednog uspješnog cjepiva na drugo nakon više od 30 godina veliki je logistički izazov, kažu stručnjaci.

Tisuće ljudi nadgledat će promjenu u 155 država, većinom zemalja u razvoju, ali i u bogatijima poput Meksika i Rusije.

Novo cjepivo će se kao i staro davati oralno, pa zdravstveni radnici neće morati prolaziti obuku.

Ono neće sadržavati oslabljenu verziju virusa tipa 2 koji je iskorijenjen 1999.

Polio ili poliomijelitis uglavnom pogađa djecu mlađu od pet godina. Radi se o izrazito zaraznoj bolesti koju uzrokuje virus koji napada živčani sustav i u samo nekoliko sati može izazvati potpunu paralizu tijela.

Prvi simptomi su vrućica, groznica, glavobolja, povraćanje, ukočenost vrata i bol u udovima.

Jedna od 200 zaraza dovodi do nepovratne paralize, a pet do deset posto paraliziranih umire zbog imobilizacije mišića nužnih za disanje.

Bolest je danas prisutna samo u Afganistanu i Pakistanu, daleko manje nego 1988. kada je bila u više od 125 zemalja.
 
(vecernji.hr/uredio:NSP)

Cijepljenje, sveto nasljeđe alopatske medicine predstavlja zločin protiv čovječnosti. One ni u kom slučaju nije ni sigurno ni efektivno. Oni zaobilazi prirodne zakone imuniteta i sukobljavaju se zdravstvenoj etici. Ovaj groteskni ritual jedan od najvećih prijevara nametnutih građanima svijeta

Mnogi istraživači znaju da cjepiva sadrže brojne štetne sastojke: aluminij, polisorbat 80, formaldehid, aspartam, benzetonijum klorid, glutaraldehid, thimerosal, MSG (mononatrijev glutamat), skvalen, cetrimonijum bromid i fenoksietanol – to su samo neki od njih.

Na stranu aditivi, kako se dolazi do glavnog sastojka? Kako se virusi unose u ovu smrtonosnu mješavinu? Glavni sastojak se mora dobiti odnekud, da se uzgoji iz nečega. Zatim se njegova virulentnost smanji, pomiješa se s aditivima i nastane cjepivo.

Hajde da se nakratko osvrnemo na povijest inokulacije. Kada su boginje bjesnjele kroz drevnu Kinu u 16. stoljeću, smatralo se dobrom idejom da se sastružu kraste sa oboljelih pacijenata, a zatim usitne u prah i daju ljudima da ih ušmrkavaju kako bi se spriječilo širenje bolesti. Ova metoda, poznata i kao variolacija, prakticirana je u Osmanskom carstvu i Africi u 17. stoljeću prije nego što ju je Lady Montagu donijela u Englesku.

Cijepljenje je doživjelo procvat u 18. stoljeću zahvaljujući engleskom liječniku i znanstveniku Edward Jenner-u. Iako on nije bio prvi koji je uveo inokulaciju u Engleskoj, on se smatra “ocem imunologije”.

Jenner je krajem 18. stoljeća ustanovio da su žene koje su muzle krave i preležale kravlje boginje bile otporne na male boginje.

On je eksperimentirao sa gnojem krava, ali i inficiranih konja. Ti eksperimenti se odvijaju i danas i nisu ništa više “znanstveni” nego što su bili onda.

Jeste li ikada morali dati uzorak sputuma ili bris nosa, grla ili nekog drugog dijela tijela? Jesu li vam vadili krv, radili biopsiju ili uklanjali nešto kirurški? Sve su to klinički uzorci koji se šalju na testiranje u laboratorij.

Virusima je potreban neki medij u kojem će rasti. Nažalost, tu u igru ​​ulaze ljudski i životinjski uzorci.

Proizvođači cjepiva ih nazivaju kulture stanica, linije stanica ili supstrati.

Evo kako se klasificiraju ovi “supstrati”:

1. Diploidne stanice – dobivaju se iz abortiranih fetusa, koriste se za cjepivo protiv Vodenih kozica ili varicella.
2. MRC-5 stanice – diploidne stanice dobivene iz plućnog tkiva bebe abortirane u 14. tjednu 1966. godine, koriste se protiv hepatitisa A, bjesnoće, Vodenih kozica i za MMR (ospice, zaušnjaci, rubeola) cjepiva.
3. Hi-5 stanice – jajne stanice kupusne gusjenice, koriste se za HPV (humani papiloma virus) cjepivo.
4. Vero stanice – dobivene su iz stanica bubrega afričkog zelenog majmuna 1962. godine, koriste se za japansko cjepivo protiv encefalitisa, ali i za DiTePer (difterija, tetanus, veliki kašalj), hepatitis B, male boginje, rotavirus i trenutne cjepiva protiv poliomijelitisa. Interesantno je napomenuti da su Salkova cjepiva protiv poliomijelitisa inficirana virusom majmuna iskorištenog za njihovo pravljenje, zbog čega je danas visoka stopa oboljelih od raka.
5. MDCK (Medin Darby stanice iz psećeg bubrega) – dobivene su iz bubrega odrasle ženke koker španijela 1958. godine, koriste se za razvijenje cjepivo protiv sezonske gripe.
6. WI-38 stanice – dobivene su iz plućnog tkiva abortiranog tromjesečnog fetusa šezdesetih godina, koriste se protiv adenovirusa i za MMR cjepiva.
7. RA 27/3 stanice – dobivene su iz abortiranog fetusa čija je majka bolovala od rubele. Zatim su uzgojene na WI-38 stanicama da bi se razvila cjepivo protiv rubele.

Mislite li da se raspravljalo o tome koliko je opasno ubacivati ​​ove viruse u organizme ljudi? Naravno da nije. Čak je predloženo da se isto učini i sa stanicama raka.

Evo o kojim se staničnim kulturama raspravljalo:

1. CEM stanice – dobivene iz četverogodišnje djevojčice s akutnom limfoblastnom leukemijom.
2. HeLa stanice – najćešće korištene stanice na svijetu. Dobivene su (bez suglasnosti) od crnkinje po imenu Henrietta Laks, koja je umrla od karcinoma cerviksa 1951. godine.
3. A549 stanice – kancerozno plućno tkivo dobiveno iz pedesetdevetogodišnjeg muškarca 1972. godine.

Zašto se koriste ove stanice raka?

Zato što su besmrtne. Kao i sve stanice raka, one se množe i množe (dok god su na odgovarajućoj temperaturi i u odgovarajućem mediju – kiselom). To prilično odgovara znanstvenicima koji ne moraju trošiti novac na stanice koje su smrtne, povećavajući prinos virusa, a samim tim i cjepivo.

Liječnici su jedno vrijeme bili zabrinuti zbog viralnih fragmenata DNK koje se nalaze u cjepivima i koji bi mogli mutirati i uzrokovati rak. Međutim, postoje stroga ograničenja za ove fragmente DNK u svakoj dozi cjepiva. Oni ipak priznaju da stanice raka koje se koriste kao medij mogu uzrokovati tumore.

Kako oni uspijevaju to prodati javnosti?

Oni su shvatili da će, ako uvjere javnost da su cjepiva sigurna, moći prešutjeti činjenicu da se virusi uzgajaju na kancerogenim tkivima i ubacuju se u cjepiva.

Zar se to ne bi trebalo prvo testirati? Što ako se u konačnom proizvodu nalazi neka nepoznata tvar za koju još uvijek ne postoji test? Što ako ovi liječnici uopće ne znaju što rade?

Koliko bolesni morate biti da povjerujete da će vas zaraženi materijal izliječiti?

Kada normalna osoba vidi nešto mrtvo ili bolesno, ona ne može sakriti gađenje. Postoje razlozi zašto postoje voda i sapun, kante za smeće i odjela za sanitaciju. Taj otpad se treba sprati, baciti, zapaliti ili zakopati.

Ljudi ne izmišljaju injekcije kada se suoče s otpadom, to čine samo nekakvi inokultisti, patentirajući ga i prodajući kao “preventivna cjepiva”, dok ljudi čekaju u redu da taj isti otpad kupe.

Kancerozna tvar ili nekancerozna tvar?

Ako znanstvenici vole petljati oko zaraženog materijala, neka im bude. Oni su poslije silnih desetljeća “znanstvenih” istraživanja i silnog potrošenog novca došli do rješenja da ubrizgaju otpadne tvari izravno u ljude. Nisu odmakli dalje od Jennerovih eksperimenata s kravljim gnojem. To je za njih epitet kreativnosti.

Ako se žele cijepiti svojim otpadom, neka ih, samo neka ne uvlače normalne i zdrave ljude u to.
 
Svaki lijek je otrov!

 
(webtribune.rs,youtube.com/preveo:nsp)

Dokazi se i dalje gomilaju. Da cjepiva rade mnogo štete, i dalje se negira. Što je još gore, iako postoje dokazi da cjepiva imaju mali ili nikakav utjecaj na infektivne bolesti je sada već jasno, i to je sve dokumentirano u novim istraživanjima i grafičkim prikazima.

Načelo predostrožnosti, koje je sadržano u UN direktivi, trebalo je biti provedena prije nego što su se cjepiva počela rutinski ubrizgavati.

CJEPIVA ČINE NEPOPRAVLJIVU ŠTETU: Dokumentirano istraživanje iz Poljske, otkriva informacije koje su otkrili poljski znanstvenici pregledavajući znanstvenu literaturu o štetnim učincima cijepljenja  i efektima imunološkog sustava. Ostatak istraživanja koja su provedena nedavno kojima su obuhvaćeni neurološki simptomi nakon cijepljenja, tako i da u povijesti, cjepiva pokazuju malo koristi, tvrdi Activistpost.

Neurološke komplikacije nakon cjepljenja

Autori se fokusiraju prvenstveno na konzervans Thimerosal aktivni sastojak i živu, u svojoj studiji o cjepljenjem induciranih neuroloških oštećenja. Naveli su da je izračunat postotak ljudi koji imaju alergijske reakcije na thimerosal od “niskih” 13% u Nizozemskoj pa sve do visokih 21% u Austriji.

Alergijske reakcije na živu su obično inicijalno prouzrokovane od strane injekcije cjepiva. Živa je poznata po toksičnosti koja utječe na srce, jetru, bubrege i živčani sustav, uz to što je kancerogena.

Čitatelji su vjerojatno svjesni hrpe trenutnih istraživanja adjuvansa cjepiva adjuvansa koje ukazuju da aluminij može biti najveća briga. Povećana živa u cjepivima u SAD-u povećava teret autizma koji je porastao u kratko vrijeme u SAD-u. Međutim, veliki broj cjepiva se dodao u raspored cjepljenja nakon povećanje žive u cjepivu, a mnoga od njih uključuju aluminija kao adjuvans, čime se povećava teret autizma.

Tijekom posljednjih 20 godina, neurološka oboljenja, kao što su autizam, ADHD, mentalna retardacija, epilepsija su se povećaala mnogo puta diljem svijeta. Autori su napisali:

Od 1990, godine nova cjepiva za dojenčad koja sadrže Thimerosal su se počela koristiti u Americi. U DTP, Hib i Hep B cjepivima, djeca dobivaju dozu žive od 62,5 ug, što je 125 puta više od doze koja se smatra sigurnom (0.1ug/kg/day). Izvješća o živi su bila razlog da su skandinavske zemlje već 1990. godine zabranile korištenje žive u cjepivima.

Smrt 19 djece od SIDS-a (sindrom iznenadne dojenačke smrti) nedugo nakon cijepljenja sa dva šesterovalentna cjepiva su opisana u studiji. Autori su predložili iako nije dokazano da su cjepiva izazvala smrt djece… “To je signal pozornosti koji nam treba da bi se pratio tijek cijepljenja i komplikacija.”

Epidemiološka istraživanja su pokazala izravnu vezu između povećanja doze thimerosala i stope autizma u SAD-u od kasnih 80-ih do sredine 90-ih godina. Ona su otkrila povezanost između broja cjepiva koje sadrže ospice (male boginje) i rasprostranjenosti stope autizma tijekom 80-ih. Isti Istraživači su također otkrili omjer šansi koje su bile statistički značajne, koje pokazuju da povećanje doze žive kod cjepiva sa thimerosal-om je u korelaciji sa povećanjem stope autizma.

Nekoliko poljskih dječjih cjepiva sadrže živu, uključujući

• Euvax: hepatitis B, od strane LG Life Sciences u Koreji – 50μg/dose
• DT: Difterija i tetanus, izradio Bio-Med u Krakovu, Poljska – 50μg/dose
• TD: izradio BioMed, Krakow, Poljska – 50μg/dose
• DTP: Difterija, tetanus, i hripavac, izradio BioMed, Krakow, Poljska – 50μg/dose
• D, D: Difterija, izradio BioMed, Krakow, Poljska – 50μg/dose
• TT: tifus, od strane BioMed, Krakow, Poljska – 50μg/dose

Napomena: Poljski raspored cijepljenja je obavezan. Obavijest da su sva, osim jednog gore navedenih cjepiva napravljena u Poljskoj. To je jedan od načina da se osigura dobit za domaću farmaceutskeu industriju!

Ostale komplikacije koje se mogu pronaći u cjepljenju u poljskom rasporedu cjepljenja:

• Guillain-Barré sindrom nakon gripe, hepatitis C, meningitis, poliomijelitis i cjepivo protiv HPV-a
• Poprečni mijelitis poslije kolere, tifus, dječja paraliza i polio cjepiva
• Gripa, paraliza, meningitis, encefalitis, konvulzije i paraliza lica nakon oralnog polio cjepiva
• Rapidna progresija retinopatije u nedonoščadi nakon BCG cijepljenja

Povijest Cijepljenja

U 1996, Poljska uvodi sustav praćenja i snimanja negativnih posljedica cijepljenja. Studiju o štetnom utjecaju je objavio Zieliński.

Dakle, zaključak je da postoji jako malo istraživanja o štetnim učincima cijepljenja. Kao autori navode:

Istraživanje je rezultiralo nedostatkom dokaza uzročnosti između cijepljenja i ozbiljnih štetnih ishoda, i time je ispunjena pretpostavka da su cjepiva sigurna.

Međutim, čak i ako je štetnih učinaka malo ili rijetko, još uvijek je potrebno pokazati da je cijepljenje korisno. Ako nije, onda nema tog rizika u cijepljenju koji je prihvatljiv.

Ovo su povijesni zapisi o zaraznim bolestima i smrtnih slučajevima koji dobro dođu pri ruci. Uzmite, na primjer, ova dvija grafa o broju slučajeva tuberkuloze (TB) i broj umrlih od nje:

Gornja slika je izvješće iz Njemačke koje pokazuje, na lijevoj strani, broj umrlih od tuberkuloze u vremenu 1956-1988 godine, i na desnoj strani, broj prijavljenih slučajeva tuberkuloze 1949-1987 godine. BCG cjepivo protiv tuberkuloze je uvedeno 1970. (Područje u pravokutniku predstavlja ukupan broj cijepljenja tijekom jednog desetljeća 1970-1980.). Nije važno baciti brzi pogled ili dugoročno proučavanje, očito je da TB cijepljenje protiv tuberkulolze nije imao apsolutno nikakve veze sa smanjenjem slučajeva tuberkuloze ili umrlih od nje.
Gornji graf prikazuje smrtnost hripavca u periodu 1946-1987 u Njemačkoj, a s vremenom je predstavljeno izvorno pertusis cjepivo koje je uvedeno i cjepivo difterija-tetanus-hripavac. Kao što se može vidjeti, stopa smrtnosti od hripavca ostala je na približno istoj silaznoj putanji na kojoj je bila i prije vremena početka primjene cjepiva.
Gornja slika prikazuje stopu smrtnosti od hripavca u Švicarskoj u periodu 1910-1980. Osjenčano područje (u gornjem desnom dijelu grafikona) prikazuje uvodni datum početka cjepljenja protiv hripavca 1944. godine, i pokazuje kako je pokrivenost cjepivom porasla gotovo na 100% do 1980. godine. Međutim, NISU SE VIDJELE NIKAKVE PROMJENE u putanji smanjenja broja umrlih od hripavca.

Gornja slika, prikazuje broj smrtnih slučajeva difterije u Njemačkoj u periodu 1920-1987. Primjećujete li da je cjepivo protiv difterije uvedeno 1925 godine, uz ogromno povećanje oboljelih od difterije!

Gledajući ozbiljno ove grafikone, kako se može za ozbiljno uzeti tvrdnja da su cjepiva spasila tolike živote? Mi ne možemo vidjeti poboljšanja u smrtnosti ili broju slučajeva prije i nakon cijepljenja koja su pokrenuta u slučaju difterije, prije izgleda kao da je cijepljenje pogoršalo i povećalo stopu bolesti i smrtnosti!

Zaključak

Izvješće u 2002 Lancet navodi:

težina dokaza sugerira da je osobna higijena i ekološka higijena smanjila širenje zaraze …

… tako da rezultati u ovom istraživanju pokazuju da postoji kontinuirani, mjerljivi, pozitivni učinak osobne i društvene higijene na infekcije.

liječnici i istraživači ukazuju na pogoršanje zdravstvenog stanja dječje populacije iza 1960-ih, koje se poklopilo sa uvođenjem cijepljenja. Alergijske bolesti, uključujući astmu, autoimune bolesti, dijabetesa i mnogih neuroloških poremećaja – teškoće u učenju, ADD (poremećaj pažnje), ADHD (poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje/ poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću), napadaje i autizam – kronična stanja, na koja je u javnosti obraćena pozornost.

Dakle, bez ikakve korist u smanjenju zaraznih bolesti, cijepljenje se provodi prema planu, usprkos snažnim dokazima da su cjepiva sredstvo za povećanje stope kroničnih autoimunih i neuroloških poremećaja.

Naravno, politička stvarnost ne postoji za tim istraživnjima. Unatoč svojim snažnim rezultatima, oni još uvijek ne ukazuju da cjepiva trebaju biti eliminirana. Oni, međutim, nude nekoliko prijedloga oko ideje o smanjenju njihove primjene. Oni zaključuju:

Čini se da bi bilo vrijedno pridržavati se načela opreza – etički princip (od 1988. godine) prema kojemu ako postoji vjerojatnost, iako je slabo poznata, opasnost od štetnog djelovanja nove tehnologije, bolje je da se ne provodi, i ne riskirati u neizvjesnosti koja može imati potencijalno vrlo štetne posljedice.

Dakle, vratili smo se na načelu predostrožnosti, nešto što se trebalo primijeniti prije nekoliko desetljeća. Teško je zamisliti masivnu količinu štete koja je učinjena generacijama djece, u kojoj svaka sljedeća ima veću patnju nego prijašnja. Hoće li oni na vlasti ikada poslušati razloge, ili će i dalje biti vođeni svojom pohlepom, ostavljajući našu djecu i buduće generacije da pate? Da li političari i elita stvarno vjeruje da društvo može nastaviti funkcionirati kada će većina ljudi biti kronično bolesna?
 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Čitajući dokumente na stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo čovjek se ne može oteti dijagnozi  da  se radi prvenstveno o dokumentima pravno-političke prirode, a tek sekundarno (znanstveno) medicinske prirode; počevši od pravnih definicija bolesti, do načina liječenja i prevencije bolesti; držanje slova zakona i pravilnika primarna je briga svakog liječnika primarno-zdravstvene (pravne) zaštite, dok je samo zdravlje – jednako tako – pravna definicija.

Kako pravo vrijedi jednako za sve, tako su i medicinski postupci standardizirani, sve što je potrebno jest pronaći ispravnu medicinsko-pravnu kategoriju u koju se pacijenta može smjestiti, te tako zadovoljiti uvjete za propisani postupak liječenja i prevencije.

Ovaj “proces” može ili ne mora odgovarati pojedinom pacijentu, no tko god je imao “sreću” susresti sa sa zdravstvenom mašinerijom u svoj njenoj slavi i veličanstvenosti, zna o čemu govorim. Kako je jedan kolega, neurolog, odgovarajući na pitanje o najboljem načinu liječenja određenih bolesti, primijetio: “najbolje ti je da nam nikad ne dođeš u ruke”. S ovom izjavom složit će se većina dobronamjernih doktora, kao i većina pacijenata kojima još nije pronađen nekakav pravno-zdravstveni defekt. Problem se nažalost sastoji u tome da se medicinska “znanost” kao cjelina – NE SLAŽE sa ovim pogledom.

U objavljenom križarskom ratu protiv svih bolesti, i svega što bi možda moglo proizvesti bolest, oslanjajući se na proizvoljne x-xx%-ne korelacije i navodne vjerojatnosti, suvremena medicina danas na svako stanje gleda kao na, u najmanju ruku, rizični faktor za neku od mnogobrojnih bolesti. Bolest koju treba istrijebiti. Čovjek kao pojedinac nema nikakav značaj u zdravstvenom sustavu, niti je posebno važno osjeća li se on zdravo, niti je posebno važno osjeća li se bolesno dok ga “liječe”.

Postotci se broje. Uspjeh zdravstvene zaštite mjeri se postotcima i ispunjenjem normi u suzbijanju onih faktora koji su, u većem ili manjem postotku, korelirani sa nekim stanjem koje se definira kao bolest uzrokovana tim faktorom. Statistika caruje. Problem sa statistikom jest da ona mjeri samo ono što mi želimo da mjeri, i nema nužno veze sa uzročno-posljedičnim vezama ili, u našem slučaju, uzrocima bolesti. Još je veći problem da su statističke kategorije i pripadajuće korelacije u zdravstvu podložne političkom utjecaju.  Štoviše, direktno su definirane od političkih tijela poput UN-a, WHO-a, i EU.

Logika zdravlja i bolesti danas može se jednostavno sažeti:

Karikirano (iako ne odveć), ova logika glasi: 100% oboljelih od ……  su- ljudi. Prema tome, faktor rizika za bolest je čovjek. Iz čega slijedi da sustav primarno-zdravstvene zaštite mora svoje napore usmjeriti u pojačani nadzor, kontrolu i suzbijanje tog i takvog faktora rizika. Prema tome, pravilnikom …… je propisano …… Ako pak broj oboljelih i dalje raste ili se bitno ne mijenja, to nije toliko važno kao uspjeh napora u ispunjavanju dane norme suzbijanja određenog faktora (u korelaciji sa) bolesti. To samo znači da napore u tom smjeru treba pojačati i definirati nove smjerove i akcijske planove.

Uzročno-posljedični niz igra sve manju ulogu u usporedbi sa politikom. Pacijent ne igra nikakvu ulogu, osim kao broj u nekoj svobuhvatnoj statistici. Kako se iz nepoznatih razloga pojavljuju nove bolesti ili stare postaju učestalije,  traže se nove korelacije i tako unedogled. “Bolest” je odvojena od “pacijenta” čime je postala apstraktna kategorija odvojena od bilo kakvih nedefiniranih (kompliciranih) uzročno-posljedičnih veza.

Postoji samo “bolest”, akcijski planovi zdravlja i “težnja” 100%-nom zdravlju. Bolest je, odvojena od pacijenta, postala odvojena i od “liječenja bolesti”. Ako je sve izvedeno prema pravilniku, pacijent po definiciji ne obolijeva od posljedica prevencije/liječenja koji su po (pravnoj) definiciji dobri. Pacijent, ako ne ozdravi, ne odgovara dobro na liječenje/prevenciju, što malo kada znači da liječenje nije primjereno ili je loše.

Pacijent, jednako tako, po definiciji, gotovo nikako ne može ozdraviti od bolesti ako nije liječen po propisima. Ovo u pravilu znači da isti u stvari nije niti bio bolestan, imao je nevjerojatnu sreću ili ,još bolje, da je još uvijek bolestan, samo njegova bolest sporije napreduje a on sam se izlaže velikom riziku. Ako mu je pak ustanovljena “bolest” ili rizični faktor za “bolest”, te je propisno i manje ili više uspješno tretiran, ovo odlazi u statistiku kao još jedna velika pobjeda medicinske znanosti. Moderna medicina redefinira čovjeka: Čovjekovo prirodno stanje je bolest, čovjek je uzrok bolesti.  Čovjek je (manje-više) zdrav i može biti zdrav samo unutar sustava zdravstvene zaštite.

Stoga medicina sve više odbacuje koncept “nečinjenja štete” i liječenja bolesti kao neefikasne (jer mnogo toga ne može izliječiti) te se umjesto toga preorijentirala na “prevenciju” bolesti. U toj prevenciji, ona se ne vodi logikom “očuvanja zdravlja” u užem smislu riječi, nego logikom “prevencije bolesti”. Očuvanje zdravlja u užem smislu riječi ne zahtijeva nužno stalni medicinski nadzor i aktivnu “prevenciju” bolesti. Prevencija bolesti zahtijeva. I ta prevencija vodi se prvenstveno politikom, dok sa zdravljem ima više anegdotalne veze.

Čemu ovako dugačak uvod? Iz jednostavnog razloga da čitatelju približim logiku kojom se vode WHO-vi mnogobrojni programi; pa tako i naš HZJZ. Od teorije cijepljenja, preko ranog otkrivanja raka, do vaganja u naporima da se ustanovi pretilost ili pothranjenost, ta je logika jednostavno neprobojna, ogledni primjer prilagođavanja svake činjenice postojećoj teoriji i cirkularne argumentacije.

Za početak ćemo se pozabaviti  svetim gralom cijepljenja u Hrvatskoj. Kako moderna medicina, izuzevši mehanička oštećenja i bakterijske infekcije, parazite isl., gotovo ništa ne može izlječiti (iako često može ublažiti simptome), a cijepljenje je sveti gral prevencije, postoje indicije da ćemo se u ne tako dalekoj budućnosti trebati cijepiti ne samo potiv svih karakteriziranih patogena nego i protiv nezaraznih bolesti.. raka, oboljenja srca i krnih žila itd.

Logika cijepljenja je sljedeća: Uzrok bolesti je x (ako se x nekako može dovesti u vezu s bolesti), cijepljenjem protiv x istrebljujemo bolest x, cijepljenje nema nikakvih negativnih nuspojava (osim povremenih konvulzija, meningitisa isl.), a ako i ima one su mnogo manje od koristi koje cjepivo donosi. Ako je bolest x u padu, to je isključivo zavaljujući cjepivu. Ako bolest x nije u padu, treba uložiti veće napore u cijepljenje. Prije ili kasnije mora pasti. Ako neka bolest postoji uvijek bi moglo doći do epidemije, prema tome protiv nje se treba cijepiti. manje od 20-ak oboljelih godišnje je, kako ćemo vidjeti, dovoljan razlog za cijepljenje milionskih populacija. Deklarirani cilj je “eradikacija bolesti”.

Vrijedi ponoviti: Cijepljenje nema nikakvih negativnih nuspojava i  može se primiti gotovo neograničen broj cjepiva. Ovo nema nikakve negativne posljedice.

Teorija krda

Zanimljiva pojava kod cijepljenja jest  da ono ne proizvodi imunitet kod svih cijepljenih pacijenata, tzv. “nereaktora”. Prosječna uspješnost imunizacije kreće se, ovisno o rasporedu cijepljenja, pojedinoj vakcini i vremenu od zadnje imunizacije- između 50 i 90%. Neke vakcine uz određeni raspored dosežu i 99% unutar definiranog vremenskog razoblja. Za malo koju vakcinu, ako, se može tvrditi da daje doživotni imunitet.

Također, gotovo nikad se ne cijepi 100% populacije (ne zato jer to naši vakcinatori ne bi htjeli, nego zato što je to (zasad) praktično neizvedivo). Pa ipak, tvrdnja glasi da je eradikacija neke zarazne bolesti (gotovo) isključivo rezultat cijepljenja. Kako bi se ova tvrdnja opravdala,  izmišljen je pojam “herd immunity“, imuniteta krda. Da, “krda”. 

Teorija “kolektivnog imuniteta” (naši su to malo uljepšali) navodno objašnjava zašto se određena bolest, u manjem opsegu, ne širi među “nereaktorima”, necijepljenima, i onima kojima je imunost “istekla”, iako je inače sveprisutna i zarazna te zahtijeva cijepljenjem (zanimljivo kako se ta ista “kolektivna imunost” ne stječe, primjerice, kad se bolest prirodno preboli?). Teorija krda se nažalost spotiče u određenim slučajevima kad su cijepljenjem (gotovo) “eradicirane” nezarazne (iako ih HZJZ klasificira kao takve), ali infektivne bolesti poput npr. tetanusa i Hib meningitisa.

U ovim slučajevima, pretpostavljamo, učinkovitost cjepiva je takva da teorija krda nije potrebna. No što u slučaju npr. tuberkuloze, koja se i danas, nakon 60 godina cijepljenja, pojavljuje u oko 1000 slučajeva godišnje i gdje ovaj fenomen prkosi teoriji krda, iako je imunizacija ocijenjena uspješnom i cjepivo korisnim? Također, i dan danas, primjerice, nisu “eradicirani” parotitis i pertusis. Neki će reći, ali su u padu! Kao i svrab, trihineloza, dizenterija, hepatitis A. Hepatitis A čak je zabilježio brži pad učestalosti od 1999. do 2010. godine nego hepatitis B, koji se nalazi u obaveznom programu cijepljenja.

Za službeno objašnjenje ovih fenomena možemo se obratiti Iri Gjenero-Margan, u jednoj od njenih najlucidnijih izjava za javnost :

Iskustva više desetljeća sustavnog cijepljenja populacije dokazala su da je masovno cijepljenje najučinkovitija medicinska mjera protiv zaraznih bolesti. Najbolji je dokaz tome, kažu epidemiolozi, činjenica da je iskorijenjenost određene bolesti na nekom području u izravnoj korelaciji s obuhvatom cijepljenja. Drugim riječima, što je više ljudi cijepljeno protiv neke bolesti, to su veće šanse da se bolest potpuno iskorijeni. Upravo zahvaljujući masovnom cijepljenju, s lica Zemlje potpuno su iskorijenjene velike boginje, što je jedan od najvećih uspjeha medicine, ističe Ira Gjenero-Margan, voditeljica Epidemiološke službe u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Stvar je u tome da se, tumači ona, masovnim cijepljenjem podiže razina kolektivnog imuniteta, virus ne može pronaći neimuni organizam i nestaje.

– Zahvaljujući cjepivu, iz Europe potpuno eliminiran i poliomijelitis ili dječja paraliza, jedna od najstrašnijih dječjih bolesti, koja se ničim drugim ne može suzbiti. Jedino cjepivu možemo zahvaliti i činjenicu da uopće nemamo difterije, koja nije nestala sama od sebe – ističe Gjenero-Margan. Za primjer navodi Rusiju, gdje je nakon raspada bivšeg SSSR-a prekinut dotad dobar program cijepljenja, a izravna posljedica bila je ogromna epidemija difterije.   

Hrvatska se, kao i veći dio Europe, cijepljenjem riješila tetanusa kod djece, te niza dječjih bolesti poput ospica ili rubeole. Te su dječje bolesti kod nas reducirane za 99 posto, što znači da godišnje od tih bolesti obole najviše jedno ili dva djeteta. U zapadnoj Europi, gdje ne postoji tako široki obuhvat cijepljenja, povremeno se i dalje događaju epidemije ovih bolesti, ističe naša sugovornica. U svega osam godina sustavnog cijepljenja protiv Haemophilus influenzae tipa B, iz dječje je populacije potpuno eliminiran meningitis izazvan tim virusom, ističu u HZJZ-u. Medicina i dalje istražuje cjepiva kao jedno od najmoćnijih oružja protiv bolesti. Radi se na pronalasku cjepiva protiv HIV-a, hepatitisa C, pa i malignih bolesti kod kojih se utvrdilo da MOGU nastati zarazom (HPV).

Nekim bolestima, poput tuberkuloze ili malarije, nije se uspjelo doskočiti cjepivom. Ipak, epidemiolozi ne priznaju poraz. »Cjepivom protiv tuberkuloze eliminirali smo teške oblike tuberkuloznog meningitisa i milijarnu tuberkulozu kod djece, pa danas nemamo niti jedan slučaj. Zbog raznih tipova imuniteta, bolest se nije mogla kompletno eliminirati«, objašnjava Gjenero Margan, epidemiologinja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. (LJ. B. M.)

Kad bi željeli kvalificirati ovu izjavu, prvo bi primijetili da tetanus, meningitis uzrokovan Haemophilusom tipa B, i tuberkulozu ne uzrokuju virusi. Također, tetanus i meningitis uzrokovan haemophilusom tipa B nisu zarazne bolesti u užem smislu riječi. Uzrokuju ih bakterije koje se prirodno nalaze u okolišu, a u slučaju haemophilusa tipa B, i u ljudskom tijelu. Iako je cijepljenje protiv tuberkuloze polučilo “zadovoljavajući uspjeh”, skoro polovica bolesti protiv kojih se danas cijepi (difterija, tetanus, poliomijelitis) je u vrijeme kad se protiv njih počelo cijepiti, imala manju incidenciju nego tuberkuloza danas.  Po teoriji cijepljenja i “kolektivnog imuniteta” već se trebala postići eradikacija te bolesti, pa opet, nije. To je, kako saznajemo, zbog “raznih tipova imuniteta”. No unatoč “raznim tipovima imuniteta”, cijepljenje je- uspješno i smanjena incidencija tuberkuloze je dokaz uspješnog cijepljenja i ispravnosti teorije krda.. Bolji životni uvjeti, prehrana, karantena zaraznih bolesnika i aktivno liječenje oboljelih se ne spominju.

Kao što vidimo, mnogo toga je tu nejasno i promjenjivo, iako je zaključak/premisa jasan. Teorija cijepljenja stoji na vrlo jednostavnim i vrlo čvrstim temeljima: učinkovitosti cijepljenja/cjepiva, po potrebi teoriji krda, a kad zatreba i drugim fakorima.

U toj teoriji- učinkovitost i potreba cijepljenja (bilo kojim cjepivom) je premisa i konstanta, i sve su bolesti jednake, samo se rezultati, iz ovog ili onog razloga razlikuju.

U cijelosti pročitajte čitav dokument o cjepljnju OVDJE

 
 
(zonasumraka.wordpress.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10700"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]