Postoji neobična napuklina u zemlji koja se proširila u ledene dubine Sibira nazvana krater Batagaika

To je područje dugo bilo okruženo misterijom ali sada znanstvenici prekopavaju povijest ove geološke greške kako bi otkrili zašto raste tako alarmantnom brzinom.
Novonastali krater

Devedeset metara duboki krater pojavio se prije 25 godina u oblasti Verhojansk u Sibiru, a dugačak je gotovo 15 metara. Uz krater Batagajku, pretpostavlja se kako u okolnom području postoje još brojni drugi krateri i jame.

Procijepi i krateri počeli su se pojavljivati tek u zadnjim desetljećima, nakon što su velika područja šuma raskrčena za potrebe industrije. Lokalno je stanovništvo nazvalo krater ‘ulaz u podzemlje’, i okružilo ga strahom i praznovjerjem.

Kako je pronađen u udaljenom području jednog od najhladnijih dijelova Zemlje, porijeklo karatera ostalo je relativno nepoznato.

Ali nedavna je ekspedicija otkrila da krater raste te da su vjerojatni krivac klimatske promjene, što je naravno laičko objašnjenje bez ikakvih dokaza.

Slojevi tla stari 200.000 godina

Profesor Julian Murton sa Sveučilišta Sussex, koji je vodio ekspediciju i vrši daljnje istraživanje kratera, otkrio je kako je tlo u dubini kratera staro 200.000 godina, 80.000 godina starije nego što se prije pretpostavljalo. Kako se u krateru nalaze tisućljeća slojeva tla, znanstvenici su dobili i uvid u povijest ovog misterioznog kutka planete.
 

 
Otkrili su kako krater trenutno prolazi kroz dramatično ‘megapropadanje’, te da raste, tj. propada brzinom od preko 18 metara svake godine. Lokalno je stanovništvo izvjestilo o neobičnim “eksplozijama iz podzemlja” za koje se smatra da su rezultat geoloških aktivnosti.

Ovo propadanje, topljenje ledom bogatog permafrosta, brže je od i jednog sličnog u zadnjih 10.000 godina, kaže profesor Murton. Kaže kako je uzrok tome vjerojatno toplija klima, no opet bez ikakvih dokaza.

Potrebne su dodatne informacije kako bi znanstvenici mogli u potpunosti razumjeti misteriozan krater.

Murton se nada kako će moći provesti daljnja istraživanja te da će moći uzeti uzorke permafrosta kako bi dodatno rasvijetlio okoliš kanjona i njegovu dugu povijest.
 

 
(net.hr)

Xibalba, grubo prevedeno kao “mjesto straha”, je prema mitologiji majanskog naroda K’iche’ naziv za podzemni svijet, gdje vladaju bogovi smrti sa svojim demonskim pomagačima

Ulaz u taj podzemni svijet čine pećine, a prema nekim predajama, i Mliječni put se smatra putem do Xilbalba

U svetoj knjizi K’iche’ naroda, Popol Vuhu, Xilbalba je mjesto ispod površine Zemlje povezano sa smrću gdje vlada dvanaest bogova poznatih kao Gospodari Xibalbe. Prvi među bogovima smrti su Hun-Came (Jedna smrt) i Vucub-Came (Sedam Smrti).

Ostali se bogovi smrti često nazivaju demonima, a zaduženi su razne oblike ljudske patnje poput bolesti, patnje ili siromaštva. U skladu s time, oni nose i takve nazive. Mnogi od tih bogova povremeno su dolazili do svijeta živih gdje su širili bijedu i bolest. Također se vjerovalo da su i astronomski bogovi imali svoju manifestaciju u podzemlju. Na primjer, bog Sunca K’inich Ajaw, kada je putovao kroz podzemlje tijekom noći, postajao je Bog Jaguar.

Xibalba je veliko mjesto, a u Popol Vuhu se spominju brojni objekti ili lokacije unutar grada, među kojima je glavno mjesto glavno vijeće gospodara Xilbalbe, zatim pet ili šest kuća koje su služile za testiranje te igralište za njihovu tradicionalnu igru loptom. Navode se i domovi gospodara, vrtovi i druge građevine koje ukazuju se radi o velikom gradu.

Ovo je podzemlje ispunjeno zamkama, testovima i raznim kušnjama, kojima su izloženi svi oni koji dolaze u Xibalbu. Čak su i putovi do tamo ispunjeni preprekama, prva je prepreka rijeka puna škorpiona, zatim rijeka krvi te rijeka puna gnoja. Nakon toga dolazi raskrižje gdje su putnici morali birati između četiri ceste koje govore i koje služe za obmanjivanje.

Nakon tih prepreki, putnik bi se našao pred Vijećem, a od njega se očekivalo da će prepoznati i pozdraviti predsjedavajuće gospodare. Kraj njih su se nalazile vrlo realistični likovi koji su zbunjivali i ponižavali posjetitelje, a zatim su bili pozvani da sjednu na klupu, koja je zapravo bila užareni kamen. Na ovaj su se način gospodari Xibalbe zabavljali, ponižavajući ljude, prije nego li su bili poslani na jedan od smrtonosnih testova.

Tu se nalazilo i najmanje šest smrtonosnih kuća prepunih testova za posjetitelje. Prva je bila tamna kuća, u kojoj je vladao potpuni mrak. Druga je bila hladna kuća ili zveckajuća kuća, u koji se smrzavalo do kostiju i koja je bila prepuna zastrašujućih zvukova, a treća je kuća jaguara, u kojoj su naravno bili jaguari. Četvrta je bila kuća šišmiša, peta je bila kuća oštrica, prepuna brijača i oštrih predmeta koji su se kretali sami od sebe. Spominje se i vruća kuća, u kojem je naravno bilo vrlo vruće. Svrha svih ovih testova je bilo poniziti ili ubiti posjetitelje, ako ne uspiju izaći na kraj s preprekama.

Xibalba je dom umirućih duša, i kao takav ima više nivoa, a da bi se došlo do zadnjeg devetog nivoa, putujuće će se duše suočiti s brojnim preprekama. Da bi duša preživjela takvo iskušenje, mrtvi su pokapani ili kremirani uz korisne predmete, poput oružja, alata, dragog kamenja ili namirnica, a pokojni su otpremani na onaj svijet čak i s psima, pravim ili keramičkim kopijama koji su trebali služiti kao vodiči i pratitelji.

Mit o braći herojima koji su porazili gospodare smrti

Prema navodima iz knjige Popol Vuh, Maje su mogle očekivati zastrašujuće testove u Xibalbi, koje su mogli proći samo koristeći inteligenciju i svoje vještine. Tako najpoznatiji mit opisuje “Blizance Heroje” – Xbalanque i Hunahpu, koji su uspjeli nadmudriti gospodare smrti, a koji začeti sjemenom mrtvog oca.

Naime, njihovi su stric i otac, Hun Hunahpu i Vucub Hunahpu jednom u gornjem svijetu vrlo bučno igrali Pok-ta-pok, igru s loptom, što je razljutilo gospodare Xibalbe, pa su ih pozvali da se spuste do njih. Nakon mnogih kušnji i strahota, ponovno su igrali Pok-ta-pok, a nakon što su izgubili, žrtvovani su i zakopani ispod igrališta. Glava Hun Hunahpua je postavljena na jedno stablo, a do nje je došla Xquic, kći jednog od gospodara Xibalbe, koja je s njom krenula razgovarati.

Glava je pljunula na njenu ruku, nakon čega je ona zatrudnjela i postala majka spomenute braće heroja. Xquic je potražila pomoć Hun Hunahpove majke, koja joj je nevoljko pomogla primivši je kod sebe. Baka blizanaca nije dobro postupala prema njima, kao ni njihova starija polubraća pa su dječaci odrastali u patnji, no zbog borbe za opstankom naučili su mnoge vještine, razvili dobro razmišljanje, a govorilo se da posjeduju i neke posebne sposobnosti. Sve im je to kasnije dobro došlo, budući da se povijest ponovila te su njih dvojica igrajući Pok-ta-pok na isti način završili u Xibalbi.

Tamo su ih naravno čekale sve ranije nabrojane zamke, koji su oni s lakoćom razotkrili i savladali, kao i igru loptom koja je u sebi krila oštricu. Na kraju su ih gopodari podzemlja željeli ubiti, no blizanci su ih prevarili i sami su skočili u vatru. Xibalbanci su bili ushićeni, no ovo je samo bio dobro smišljen plan dvojice braće. Naime, njihove su ostatke bacili u rijeku, u kojoj su se oni pretvorili u ribe, a zatim u ponovno u mladiće. Budući da ih nitko nije prepoznao, dječaci su mogli ostati u Xibalbi.

Počele su se širiti priče o njihovoj preobrazbi i čudesima koja su izvodili. Oni su palili kuće pa ih vraćali čitave iz pepela, žrtvovali su jedan drugoga i dizali jedan drugoga iz mrtvih. Čuvši ove priče, gospodari smrti su ih pozvali da ih zabavljaju, što su braća prihvatila. Sve su isto izvodili i pred njima, te su vrhovni vladari – Jedna Smrt i Sedam Smrti zatražili da i njih žrtvuju kako bi ih nakon toga vratili iz mrtvih.

Međutim, naravno, blizanci ih nisu vratili. Tada su šokirali žitelje Xibalbe priznanjem da su oni zapravo Xbalanque i Hunahpu, sinovi žrtvovanog Hun Hunahpua. Xibalbanci su bili očajni i priznali su svoju krivnju u mučenju i ubijanju te su molili za milost. Blizanci su ih kaznili za njihove zločine te Xibalba više nije bilo sveto mjesto niti su njihovi žitelji više primali žrtve ljudi koji su hodali po zemlji.

Porazivši Xibalbu i njegove arogantne bogove, Hunahpu i Xbalanque su se vratili na igralište i uzeli su sve ostatke svog pokojnog oca kako bi ga vratili u život. Uspjeli su u naumu, sastavili su cijelo tijelo, no ono nije bilo isto kao i prije. Ostavili su oca tamo na igralištu, kako bi mu se molili svi oni koji traže nadu i kako bi se njegovo ime spominjalo. Kada su sa svime završili, uputili su se na površinu Zemlje, no nisu se tu i zaustavili. Produžili su ravno na nebo, gdje je jedan od njih postao Sunce, a drugi Mjesec.

Xibalba u životu Maja

Xibalba svijet je imao značajno mjesto u životu Maja i često se prikazivao u umjetnosti i arhitekturi, te su razni bogovi i likovi iz mitova vidljivi na ukrasima, reljefima ili slikama iz pećina. Jedan od najupečatljivijih prikaza Xibalbe nalazi se na sarkofagu kralja Pakala Velikog iz Palenque, koji je pronađen u Hramu natpisa u Palenquei.

Na njemu je mrtvi vladar prikazan kako pada unatrag u ogromne, razjapljene ralje podzemlja. Podzemni je svijet također zastupljen u majanskoj arhitekturi. Na primjer, piramide koje su namijenjene kao grobnice imaju devet platformi što predstavlja devet razina podzemlja.

Poznato je da su Maje u sklopu svog načina života često prinosili žrtve, kako životinjske, tako i ljudske. Na primjer, unutar Actun Tunichil Muknal, divovske vapnenačke špilje u džungli zapadnog Belizea, pronađeni su mnogi dokazi o žrtvovanjima poput keramičkih posuda, sitnog alata, ogledala i kamenih figurica, ali i ostaci mlade žene poznate pod nazivom Crystal Maiden, koja je žrtvovana kao dio rituala. U stvari, u zadnjih 50 godina, u stotinama pećina diljem drevne zemlje Maja pronađeni su slični ostaci žrtvovanja, ali i oltari ili spomenici.

Gotovo svi takvi nalazi su pronađeni u tamnoj zoni pećina, tamo gdje ne dopire svijetlo. Do tih dijelova često nije bilo lako doći, Maje su u nekim slučajevima putovali ispod zemlje i više kilometara, nekada su plivali u podzemnim rijekama, penjali se uz strme litice ili se spuštali kroz uske propuste. Upravo je sve to izazivalo pitanje arheologa – zašto su Maje izvodili rituale žrtvovanja na tako teško pristupačnim mjestima?

Proučavajući svu njihovu ostavštinu, a posebno knjigu Popol Vuh, zaključili su da su Maje bile “opsjednute” pećinama, vjerujući da bi svaka od njih mogla biti portal u podzemni svijet – Xibalbu.

Osim što su pećine povezivane s podzemnim svijetom, one su bile vezane uz iznimno važnu komponentu života – vodu, jer je na samom rubu podzemlja, u mračnim špiljama, živio i bog kiše Chac, bez kojeg nema života.

I bez obzira što su braća blizanci porazili gospodare podzemlja, oni su im i dalje prinosili žrtve, duboko vjerujući u neraskidivu povezanost zagrobnog i vanjskog svijeta.
 
(nexus-svjetlost.com)

U šumovitoj zabiti Rumunjske, grupa znanstvenika pronalazi ruševine manastira iz 13. stoljeća, s hodnicima koje je zapečatilo davno zaboravljeno bratstvo monarha.

Dolaze do zaprepaštujućeg otkrića: manastir je sagrađen iznad ulaza u gigantski sustav podzemnih špilja. Lokalni biolozi vjeruju da pećina krije nepoznati ekosustav, pa skupina speleologa kreće u istraživanje. U mračnim dubinama podzemlja, oni se suočavaju s gomilom bizarnih stvorenja, ali i sa skupinom istraživača koji su tri desetljeća ranije zalutali u pećinama i koji su odavno izgubili karakteristike ljudskih bića ….

Ovo je kratki sinopsis filma “Špilja” iz 2005. godine sa Coll Hauser i Linom Heidi u glavnim ulogama, koji je režirao Bruce Hunt. Reklamni slogan filma glasi: “Ispod Raja leži Pakao, a ispod Pakla ….?” Dobar uvod za pitanje možemo li uopće naslutiti što se sve krije u podzemlju naše planete i čemu su sve nekada služili ogromni prirodni umjetno sustavi pećina i podzemnih tunela koji su – prema nekim istraživačima, povezivali čitav civilizirani svijet?

ULAZ U PAKAO

U knjizi “Podzemni svjetovi u unutrašnjosti Zemlje”, autor Timothy Binkley priča više nego zanimljivu priču. On podsjeća da su katolički svećenici, koji su poslije konkvistadorskog osvajanja Južne Amerike pokušavali pokrstiti domorodačko stanovništvo, otkrili ulaz u podzemnu pećinu koju su nazvali “Pakao”. Taj ulaz je danas zatvoren tonama krša, zemlje i ogromnih stijena. Naselje Liobaa (čije ime u prijevodu znači Pećina Smrti), nalazi se u provinciji Zapoteka, u blizini drevnog sela Miktlan takozvanog “Naselja iz Podzemnog svijeta”.

Špilja Smrti se zapravo nalazi u posljednjoj od osam odaja zgrade velikog hrama. Četiri prostorije hrama su sagrađene iznad površine tla, a preostale četiri ispod razine tla. Visoki svećenici drevne indijanske religije su izvodili ceremonije namijenjene običnim ljudima uvijek u gornjim odajama hrama, ali one prave, najsvetije obrede vršili su duboko u podzemnim prostorijama.

U prvoj od njih su prinošene ljudske žrtve. Zidovi ove prostorije prekriveni su prikaza različitih bogova. Na kamenom oltaru u središtu prostorije, još uvijek prekrivenom osušenom krvlju, svećenici su živim ljudima vadili srca i nudili ih kamenim idolima bogova, u nadi da će se ovi obnoviti i ponovno oživjeti.

U toj prvoj prostoriji postoje još jedna vrata koja vode u sljedeću odaju – kriptu gdje su čuvana mumificirana tijela svih preminulih prvosvećenika. Iz kripte se kroz vrata prolazi u treću podzemnu odaju gdje su čuvana tijela svih prethodnih kraljeva Teozapotlana. Kada bi kralj umro, njegovo tijelo ukrašeno kraljevskim insignijama svećenici bi prenijeli u ovu odaju i postavili ga kraj njegovih prethodnika uz sve počasti i posmrtne ponude.

Vrata na grobnici kraljeva vode u posljednju podzemnu odaju u kojoj nema ničega osim još jednih vrata koja su zatvorena ogromnom kamenom stelom. To je ulaz u “Pakao” onakav, kako su ga zamišljali katolički svećenici. Zapravo, u špilji iza kamene stele su ostavljana tijela žrtvovanih ljudi, ali i tijela ratnika poginulih u bitkama, značajnih plemića i gospodara osvojenih zemalja. Tijela ratnika su dopremana sa velikih daljina i uvijek ostavljana u ovoj pećini.

ZAUVIJEK ZATRPAN

Mnogi obični ljudi, osjetivši da im se bliži smrt uslijed teške bolesti ili starosti, molili su svećenike da im dopuste privilegiju da prođu kroz vrata smrti dok su još uvijek živi. Vjerovali su da će time zaslužiti posebno mjesto u zagrobnom životu.

Svećenici su ih ponekad prihvaćali kao žive žrtve i poslije posebne ceremonije im dozvoljavali da uđu u Pećinu Smrti. Ne treba ni spomenuti da se nitko od njih više nije vratio natrag, u svijet živih.

U pokušaju da domorodačko stanovništvo koje je vjerovalo u ovaj “mit” preobrate na kršćanstvo, katolički svećenici su odlučili da uđu u podzemlje i dokažu da nema mjesta “bezrazložnom strahu”. Osigurali su veliki broj dobrovoljaca koji su nosili baklje i dugačko uže, jednim krajem vezano za tešku kamenu stelu kraj vrata. Također su angažirali naoružane vojnike da paze da se vrata kojim slučajem ne zatvore (slučajno ili nemarno).

Zapalili su baklje i prošli kroz vrata, da bi otkrili nekoliko visokih stepenica koje vode u podzemlje. Prolaz je zatim vodio dalje od stepeništa, izravno u mračne dubine utrobe zemlje. Svuda okolo su se bjeljele ljudske kosti, dok su hodali prolazom bez kraja. Sa obje strane staze se širio labirint ogromnih kamenih stupova koji kao da su podupirali masivnu planinu iznad njihovih glava. Nastavili su spuštanje u unutrašnjost, a zagušljivi, zagađeni zrak im je jedva dozvoljavao disati. Zmije, preplašene svjetlom, bježale u sjene stupova.

Na dubini od oko 40 metara, iznenadio ih je jak nalet ledenog vjetra. Vjetar je puhao niotkuda, a svećenici su s pratnjom tvrdoglavo nastavili spuštati. Ali kada su se baklje počele gasiti, užasnuti ne samo sve većim brojem zmija i mrakom već i čudnim zvucima čije podrijetlo nisu mogli odrediti, vrlo su se brzo odlučili vratiti. Iznenada su se našli u potpunom mraku.

Baklje su se ugasile. Držeći se za uže, počeli su da se vraćaju istim putem, uz sve glasnije molitve i litanije. U daljini su ugledali baklju jednog od vojnika ostavljenih da čuvaju vrata. Kada su se svi sretno vratili u predsoblje “Pakla”, ulaz su zatvorili kamenom stelom i pridodali još jedan ogroman kamen. Zatim je naređeno da se sve podzemne odaje napune zemljom i kamenjem, da se svi tragovi stepenica unište, a svaki prolaz ka podzemlju hrama zapečati. Tako je ulaz u Pećinu Smrti zauvijek zatrpan.

TUNELI JUŽNE AMERIKE

U Južnoj i centralnoj Americi, baš kao i u Meksiku, drevne kulture nisu poricale postojanje podzemnih špilja, odaja i tunela. Naprotiv. Asteci Meksika imali su svoj mračni, užasavajući Tlaksiko kojim je vladao Miktlan, njihov bog smrti. I Maje sa Jukatana su čvrsto vjerovale u podzemne svjetove. Nazvali su ih Miktlan i smatrali da su ledeno hladni, poput mnogih podzemnih odaja i tunela (ako posjetite neku veliku pećinu odjeveni u ljetnoj odjeći, shvatit ćete koliko to može biti neugodno iskustvo).

Podzemnim svjetovima vladao je Ah Puh, gospodar smrti. Spominju se i u svetoj knjizi Maja Popol Vuh, u knjizi Čilam od Čumajela, pa čak i u kodeksima.

U Peruu i Čileu iz vremena vladavine Inka, također je bilo rasprostranjeno vjerovanje u podzemni svijet. Supai, bog smrti, vladao je zastrašujućim Mestom Tame. A onda je Pačakamče, bog zemlje, preplavljen bijesom zatresao svijet. Zemlja se toliko zatresla, da su se u pozemní svjetovima obrušile stijene, a tutnjava se čula čak na površini gornjeg svijeta.

Legenda o prvom Inki Manko Kapeku, govori da su on i njegovi sljedbenici koji su osnovali kraljevstvo Inka, došli iz podzemnih pećina dok su ljudi toga vremena duboko poštovali zmije zbog Urkaguja, boga podzemnog blaga. Ovaj bog je prikazan kao velika zmija na čijem repu vise privjesci, glava jelena i mnogi zlatni lanci. Čak i knjiga Komentarios Reales de los Inkas Garsilasija de la Vege, nagovještava postojanje misterioznog, zastrašujućeg podzemlja.

Priče o podzemnim tunelima došle su do nas zahvaljujući informacijama koje su prikupili konkvistadori. Iz nama nepoznatog izvora, saznali su da je bogatstvo kraljevstva Inka skriveno u ogromnom podzemnom tunelu ili sustavu hodnika koji se kilometrima protežu ispod površine zemlje. Pizzaro je zarobio Atahualpu, kralja Inka, ne bi li se dočepao njegovog blaga. A ako je kralj i znao gdje se nalazi ulaz u zlatno podzemlje, nikada to nije otkrio svom tamničaru.

Svećenici Boga Sunca i supruga prvog Inke su, kako se navodi, okultnim sredstvima riješili njegovu sudbinu. Saznanje da Pizarro nije namjeravao poštediti život Atahualpa, navela ih je da zapečate ulaz u podzemlje i tako ga dobro sakriti, da ni do danas nije pronađen.

Danas se u Peruu šuška da nekolicina Kinča Indijanaca, potomaka linije drevnih svećenika Inka, poznaju tajnu lokaciju gdje se nalazi ulaz u tunel. Oni sebe smatraju čuvarima te tajne.

Još jedan izvor informacija o tunelu mogla bi biti ogromnna, monolitna vertikalna stijena, namjerno odvojena od svog prirodnog habitata – planina. Tko je, kako i zašto uspravio taj ogromni komad stvrdnute lave, ne zna se. Saznanje o tome izgubljeno je davno prije nego što je kraljevstvo Inka osnovano.

Taj ogromni monolit stoji uspravan i usamljen na obali Ila, malog gradića na južnom kraju Perua, nedaleko od granice s Čileom. Na njemu su urezane hijeroglifske oznake, znakovi koji jedino pod svjetlošću zalazećeg sunca otkrivaju skupinu tajnih simbola. Priča kaže da će samo onome ko umije ih dešifrirati, uklesani znaci otkriti lokaciju tajnog ulaza u tunele. Ulaz se, kako tvrde neki istraživači, nalazi u divljinama Los Tres Pikas, odnosno, regije Tri Vrha. To je trokutna formacija planinskih vrhova u blizini monolita, u dijelu kraj rijeke Loa.

ATOMSKO SVJETLO

Kada je čuvena gospođa Blavatska posjetila Peru, potvrdila je da su informacije o simbolima Ila monolita točne. Također je naglasila i da su informacije koje se tiču ​​lokacije ulaza u podzemne tunele uklesane u zidine Hrama Sunca u Kusku. Informacije su simbolizirane, ali su i dalje realne informacije koje će samo osoba koja poznaje značenje simbola uspjeti pročita i otkrije tajni ulaz u tunele koje su čuvali svećenci Boga Sunca.

Ostalo je zabilježeno da je gospođa Blavacki, prilikom posjete Limi, od starog Indijanca dobila na poklon kartu tunela. Ta mapa se danas nalazi u adiđara u Indiji, gdje se čuvaju arhive Teozofskog društva.

Harold T. Wilkins, autor Misterija drevne Južne Amerike, godinama je istraživao priče o podzemnim tunelima Inka. Na kraju je zaključio da od Lime u Peruu vode dva podzemna puta. Jedan ispod zemlje ide sve do Kuska, protežući se gotovo 650 kilometara na istok. Drugi podzemni put je dugačak više od 1.500 kilometara i ide na jug sve do Solar de Atakame. To je ogromna slana pustinja u Čileu, ostatak nekadašnjeg oceana čije su vode nestale prilikom tektonskog podizanja tla.

Jedna takva kataklizma je stvorila jezero Titicaca, i podigla je grad Huanako visoko iznad linije obale. O tome piše i Immanuel Velikovsky u poglavlju “Tihuanaku u Andima” u knjizi Zemlja u previranju. Dijelovi današnjih Kordiljera su, evidentno, okružili veliki dio mora kada se tlo izdiglo. Pošto je morska voda isparila, ostale su ogromne naslage soli i pustinja koju je gotovo nemoguće prijeći.

Tunel čiji se ulaz, navodno, nalazi negdje u trokutu Tri Vrha, također je bio povezan s ovim dugačkim podzemnim putem. Možda je kataklizma tijekom koje se izdigao planinski vijenac Anda, potpuno pekinula južni tunel koji bi, u slučaju da je nastavljen, mogao povezati drevne tunele Čilea i Perua s navodnim Gradom Duge na Antarktiku, čije postojanje nije potvrđeno.

Tektonski poremećaji i pomicanje zemljine kore, ostali su zapamćeni u predanjima i nekih sjevernoamerčkih Indijanaca, s obzirom da bar jedno pleme s koljena na koljeno prenosi legendu da su njihovi preci na sjever stigli iz Južne Amerike.

Legenda govori o davnoj prošlosti, kada su preci plemena živjeli u velikom kamenom gradu daleko na jugu. Čak se i zvijezde na nebu koje legenda spominje, mogu povezati s Južnim Kižem. Moguće da je taj grad predaka bio Huanaka, iz vremena prije nego što je izdignut iznad razine mora. U svakom slučaju, legenda dalje priča da su ljudi iz grada na jugu bili prisiljeni napustiti svoje domove jer su ih otjerali novopristigli okrutni i neustrašivi ratnici. Grupice preživjelih stanovnika grada lutale su dugo, dugo vremena podzemnim prolazima koji vode na sjever. Na kraju su stigli na sjeverozapad današnjeg SAD, izašli iz podzemlja i tu se naselili kao pleme.

Legenda ne govori ništa o tome kako su ti drevni Indijanci mogli vidjeti u mraku podzemlja, čime su se hranili i kako su se orijentirali. Neki vjeruju da su drevne tunele sagradili Atlanti ili Titani, rasa ljudi neke pradavne civilizacije koja je postojala mnogo prije svih nama poznatih drevnih kultura. Zagovornici ove teorije također vjeruju i da su podzemni tuneli bili osvijetljeni nekom vrstom atomskog svjetla.

TAJNA MALTEŠKE PEĆINE

Ulaz u malteškom špilju nalazi se na otoku Malta, najvećem od tri otoka koja razdvajaju Europu od Afrike. Malena Malteška otočja leže daleko od obala mnogo većeg otoka Sicilije, koje se nalazi na pola puta između libijske luke Tripoli i Kalabrije, područja smještenog na palcu talijanske čizme.

Tri Malteška otoka su Gozo, Comino i Malta. Ona čine jedan od najmanjih arhipelaga na svijetu i ostaci su pradavnih formacija kada su kontinenti imali sasvim drugačiji oblik. U tim predkataklizmičkim danima kada su Atlantida i Mu još uvijek postojali, postojao je i kopneni most između Europe i Afrike. Bili su to dani kada je današnji mediteranski bazen predstavljalo samo nekoliko većih jezera.

Malta je glavna od tri otoka. Široka je oko 14 km, a dugačka oko 28 km. Gozo je mnogo manji otok, a Komino gotovo točkica koja razdvaja prethodna dva otoka. Na Kominu nikada, u čitavoj povijesti njegovog postojanja, nije živjelo više od 50 ljudi.

Malta je najjužniji otok, udaljen oko 290 km od obala Afrike. Bila je središte antičke civilizacije u vrijeme kada su je iz Kartage osvojili Feničani. Tada ni prinošenje krvne žrtve nije bilo strano Maltežanima, pa su spremno prihvatili svećenike Moloha kao drugačije predstavnike Baala, boga sunca i vatre. Moloh svećenici su svome bogu žrtvovali ljude.

Od vremena Kartaginjana na ovamo, Maltom su vladali mnogi narodi: Rimljani, Arapi, Normani, Aragonci, Kastiljani, kratko vrijeme Francuzi i konačno Britanci u čijem je posjedu i danas.

Ali unatoč šarolikoj povijesti i brojnim osvajačima koji su stoljećima nametali svoju vlast, Maltežani još uvijek govore drevni kanaanitski jezik, semistki jezik Feničana i maternji jezik kraljice Dido, žene koja je osnovala Kartagu. Na Malti je rođen i Hanibal – najslavniji Kartaginjanin, čovjek koji je zastresao temelje Rima na vrhuncu svoje moći i jedan od najvećih vojskovođa svijeta.

Na severoistočnj obali otoka postoji nekoliko velikih zaljeva. Jedan od njih je poznat pod imenom Velika Luka. Na njegovim obalama sagrađen je glavni grad Malte, La Valletta. Nekoliko kilometara od grada ka jugu, veliki plato Koradin nadvisuje ravnicu koja vodi do obale. Na platou je sagrađeno maleno seoce Kasal Paula. Sa tog mjesta se, kao na dlanu, vide La Valletta, Velika Luka, ravnica koja vodi do njih i dobar dio okolnog mora.

Kada su 1902. radnici kopali bunar u Kasal Pauli, doslovno su propali u zemlju. Tako je sasvim slučajno pronađen zaboravljeni ulaz u vanjsku odaju Malteške pećine. Ovaj ulaz je nazvan Hipogeum Hal Saflieni, s obzirom da je bunar trebao biti iskopan za obitelj čija se kuća nalazila u glavnoj ulici sela nazvanoj Hal Saflieni. Hipgeum je latinski naziv za podzemnu strukturu, jer je odaja u koju su radnici propali bila samo prva u cijelom kompleksu pećina: tri su predstavljale seriju odaja iskopanih u čvrstoj stijeni, a tri sljedeće su otkrivene na još nižoj razini.

Arheolozi su kasnije otkrili da su ove podzemne odaje locirane u središtu drevnog, neolitskog sela. Na temelju konstrukcije kamenova kraj ulaza, pretpostavlja se da su, u nekom davnom vremenu, za to kamenje pred ulazom u pećinu vezivane ljudske žrtve. Ulaz, zidovi i stropovi nekih od prolaza i prostorija, ukrašeni su crvenom bojom i primitivnim umjetničkim slikarijama.

Ali kada su prvi put otkrivene, tri špilje su bile pretrpane skeletima oko 30 000 muškaraca, žena i djece. Pošto su kosti uklonjene, ukazali su se primitivni murali. Imali su oblik dijamanta i izduženih ovala, spojenih valovitim linijama i vrtlozima. Svi ti ukrasi bili su iscrtani isključivo crvenom bojom.

NESTALI UČENICI

Kada se prođe kroz ulaz, uskim prolazom se stiže do prve prostorije. Tu je pronađeno “proročište”. Proročište je poluloptasta rupa u zidu, postavljena niže od usta čovjeka prosječne visine. Otprilike je 60 cm u promjeru, tako da čovjek može govoriti kroz tu rupu. U stražnji dio špilje je uklesana iskrivljena linija ukrasa koja je služila kao rezonator.

Glas onoga tko govori kroz rupu je pojačan i gromoglasno odjekuje kroz preostale odaje špilje, stvarajući efekt koji je sasvim sigurno utjerivao strah u kosti primitivnim ljudima i navodio ih prinositi svoje suplemenike kao žrtvu biću koje govori “glasom Boga”.

Kroz uzani prolaz stiže se na donji nivo u još jednu odaju. U središtu ove prostorije nalazi se kružni kamen oltar sa žljebovima, o čijoj se ulozi samo može nagađati. U zidove prostorije uklesane su brojne niše, a u njima strukture nalik krevetima na kat, sa šupljinama za glave, tijela i stopala bića koja su bila visoka najviše oko 120 cm, mnoga su, očito, bila i niža.

Ispod ove prostorije je mali, tijesni prolaz koji završava još jednom velikom podzemnom odajom, odakle se kroz procjepe u stijeni ulazi u ulaze u druge manje pećine koje okružuju tu prostoriju. Jedan otvor je, međutim, prozor koji gleda u drugu pećinu, a prekriven je velikom kamenom pločom. Prozor gleda dolje u ono što je, bez ikakve sumnje, morao biti zatvor. Kako su bića visoka jedva 120 cm mogla pomaknuti tu ogromnu kamenu ploču, još uvijek je misterija.

Otvor na zidu nasuprot ulazu u ovu pećinu, vodi u tijesan, vijugav prolaz – to je ulaz u prave, prirodne špilje. Prolaz završava stazom koja se proteže duž rubova ogromne pukotine u tlu, stazom uklesanom duž zastrašujućeg ponora koja vodi još niže, do dugačkog niza podzemnih tunela i špilja, kojima se može putovati cijelom dužinom otoka, pa čak i dalje.

Prema legendi, ovi podzemni prolazi bili su u davna vremena povezani s podzemnim kriptama koje čine današnje rimske katakombe. Postoji mogućnost da je ova legenda istinita – treba se prisjetiti da je Mediteransko more stvoreno tek poslije razdoblje neolita, tako što je došlo do kataklizmičnih tektonskih premještanja zemljine kore. Ako su drevni tuneli i postojali i povezivali sva ta mjesta, sasvim je moguće da su se urušili nakon strašnog potresa koji je protresao planetu, a sjećanje na njih je do nas stiglo u obliku legendi i narodnih priča.

Tuneli ispod Hipogeuma su zapečaćeni još otkako je jedan učitelj osnovne škole poveo u pećine 30 svojih učenika. Nestali su svi, učitelj, učenici i vodič. Vlasti su tvrdile da su se vjerojatno na njih obrušili zidovi. Spasilačke ekipe nisu pronašle nikakav trag nestalih.

Pričalo se da su se na različitim dijelovima otoka tjednima čuli odjeci vriske i dozivanje izgubljene djece, ali nitko nije uspio locirati izvor zvuka. A ako su se zidovi zaista obrušili, kako to da nitko nije uspio pronaći urušavanje i spasiti preživjele? Misterija je i kako su djeca uspjela preživjeti tjednima, koliko su se njihova dozivanja i krici čuli?

U svakom slučaju, nakon tog nemilog događaja, svi ulazi u podzemlje Malte su zapečaćeni i nikome više nije dozovoljeno istraživati.
 

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)