Sumana Manohar, analitičarka i dopredsjednica Goldman Sachsa, šokirala je javnost dovođenjem u pitanje efikasnosti samog kapitalima

Njena analiza je prilog raspravi o visinama korporativnih profitnih stopa koje su trenutno na svojim povijesno visokim razinama. Pale su početkom krize 2008. i odmah se počele dizati da bi ostale na visokim, štoviše i rekordnim razinama, do dan danas, prenosi Bloomberg.

Grafički prikaz S&P 500 – indeks zarade od trgovine dionicama koji seže više od 25 godina unatrag koji pokazuje da su stope i dalje rekordno visoke. Manohar navodi da su stope profita rasle zahvaljujući tri glavna trenda: visokim cijenama dobara, pojeftinjenju proizvodnje preseljenjem proizvodnih pogona u zemlje u razvoju, a što je dovelo do povećanja potražnje na tržištima tih zemalja, te povećanjem efikasnosti zahvaljujući novim tehnologijama.

Tržišta su, navodi se u analizi, nagrađivala kompanije koje su preuzimale druga poduzeća i zarađivale ponovnim otkupom vlastitih dionica. Sada Golldman Sachs preporuča, „kupujte tuđe dionice, a ne one svojih poduzeća“. Glavno pitanje koje ih je zanimalo glasi, je li pad profita neizbježan, zatim, neizvjesno je hoće li konsolidacija industrije, smanjenje cijena i mjere štednje, u kombinaciji sa slabom ponudom i prevelikom industrijskom proizvodnjom srušiti profitne stope ili će ih držati na visokoj razini.

Ovo drugo je moguće, navode, ali su posljedice toga uznemirujuće. Goldman Sachs ovdje navodi da postoji mogućnost da su oni krivi, jer uvijek jure za većim profitnim stopama. “Ako smo u krivu i ako visoke profitne stope čak uspiju izdržati još idućih nekoliko godina, naročito u uvjetima kada su stope rasta svjetske potražnje u padu, morat ćemo postaviti šira pitanja o efikasnosti kapitalizma”, piše u analizi.

Drugim riječima, stope profita bi prirodno trebale oscilirati i padati. Postojanje “debelih” stopa profita bi morale ohrabrivati nove natjecatelje na tržištu i cikluse cijena koji bi uzrokovali pad tih istih stopa profita. Niske stope, odnosno donji dio ciklusa, potiče slabije igrače da napuste biznis, a velike korporacije ostaju na tržištu sa više manevarskog prostora.

Što reći kada pitanje učinkovitosti kapitalizma kao sustava postavi Goldman Sachs?

U naputku svojim dioničarima koje je potpisala glavna analitičarka i dopredsjednica Goldman Sachsa, Manohar Sumana, stoji da ova investicijska banka, analizirajući cijene sirovina, razvoj troškova arbitraže i trenutnu tržišnu deflaciju, određena predviđanja može praviti samo kratkoročno, pa čak i tako ona mogu biti netočna.

Međutim, moguće je da zapravo kažu da čak i ako Goldman Sachs pogriješi u prognozama, to nije do njih, nego zato što „sustav više ne funkcionira“. Oni peru ruke od svega!

“Mi smo uvijek oprezno pratili sve trendove. No, ako budemo i pogriješili u smislu zarade za narednih nekoliko godina, to znači da će trebati provesti šira i opsežnija istraživanja o učinkovitosti kapitalizma”, rekla je Manohar Sumana.

“Šira istraživanja o učinkovitosti kapitalizma”?

“Ako se taj ne ciklus ne nastavi, događa se nešto čudno”, u čudu vrti glavom Manohar Sumana, jedna od najvećih analitičarki u sustavu predviđanja Goldman Sachsa u kojem se uvijek sve znalo unaprijed i gdje za “čuda” nikad nije bilo mjesta.

Do promjene kapitalističkog sustava sigurno neće doći po naputku onih koji od njega imaju najviše koristi, ali da će se u bliskoj budućnosti morati osmišljavati nove strategije, to je sigurno.

Bloomberg također primjećuje kako se ne događa svaki dan da jedna velika investicijska banka priopći da bi trebalo preispitati temelje i učinkovitost samog kapitalizma.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)

Pravom tržištu, na kojem su najuspješniji oni koji su najizvrsniji, mi u četvrt stoljeća samostalnosti nikada nismo ni dali priliku

Javna rasprava o karakteru ekonomskog sustava u Hrvatskoj izrazito je polarizirana. Dio javnosti zastupa stav da u Hrvatskoj vlada neoliberalni kapitalizam, a drugi dio nje, pak, tvrdi da mi, de facto, još živimo u socijalizmu. Zvuči pomalo nevjerojatno da građani koji žive u istoj zemlji imaju oprečna viđenja istog ekonomskog sustava. No, kako se rasprava odvija uglavnom na ideološkoj razini, često i da bi se skrenula pozornost sa stvarnih gospodarskih problema, ne iznenađuje da postoji velik jaz u percepciji ekonomskog sustava.

Jedini način da se premosti jaz u percepcijama jest da se pogledaju empirijski nalazi o funkcioniranju tržišta u Hrvatskoj. A takve nalaze odnedavno, na sreću, imamo. Kao posljedica suradnje znanstvenika Ekonomskog instituta Zagreb s istraživačima Svjetske banke, hrvatska javnost dobila je istraživanje o stanju tržišnih mehanizama.

Pod tržišnim mehanizmima podrazumijevamo proces formiranja novih poduzeća (ulazak na tržište) i eliminiranja starih poduzeća (izlazak s tržišta). Ti mehanizmi su temeljni zamašnjaci tržišnog kapitalizma. Oni omogućuju proces kreativne destrukcije koji s tržišta eliminira neučinkovita poduzeća kako bi se oslobodio prostor za nove i učinkovitije tvrtke, s ciljem povećanja ukupne količine proizvodnje.

Kako se kod nas ukupna količina proizvodnje ne povećava, nije iznenađenje što istraživanje sugerira da tržišni mehanizmi ne funkcioniraju. Nova se poduzeća osnivaju, a stara gase dva do tri puta rjeđe nego u zemljama regije.

Istraživanje pokazuje i da su poduzeća koja se ugase ili završe u stečaju efikasnija od onih koja ostaju na tržištu. To znači da se tržište u Hrvatskoj može opisati kao močvaru. Niti se u nju ulijeva nova voda (nova poduzeća), niti se iz nje izlijeva ustajala voda (stara neefikasna poduzeća).

Ovo malo tržišnih sila koje pak funkcioniraju teško je svesti pod pojam neoliberalni kapitalizam – njega možemo pripisati tek procesima vezanim uz divljački provedenu privatizaciju.

Ako nemamo neoliberalni kapitalizam, znači li to da nikada nismo izašli iz socijalizma? Mentalitetom smo možda zaista i ostali u socijalizmu, ali budući da tržište (makar u naznakama) imamo, to znači da je socijalistička organizacija tržišta definitivno iza nas.

U kakvom onda sustavu živimo? U takvom u kojem se tržište organizira po principu tko je kome rođak, kum i zemljak. Najbliža definicija takvog kapitalizma je ortački kapitalizam, u kojem uspijeva poslovni čovjek koji ima bliske veze s političarima i direktorima javnih poduzeća i ustanova. Glavni kriterij za uspjeh u ortačkom kapitalizmu nije izvrsnost kao u liberalnom kapitalizmu, nego lista kontakata koju imate u mobitelu.

Ortački kapitalizam, naravno, podrazumijeva da država ima velik upliv u ekonomski život zemlje, što je u hrvatskom slučaju nepobitna istina.

Kako naš kapitalizam zasnovan na principu tko koga poznaje utječe na tržišne mehanizme? Činjenica da naša poduzeća propadaju tri puta rjeđe od onih u drugim državama nije nipošto testament izvrsnosti naših poduzetnika, nego dokaz da se preko neformalnih ortačkih mreža na životu održavaju neefikasna poduzeća. Kako? Tako da se u njih u ulijeva državni novac i novac javnih poduzeća. Ili preko subvencija i sanacija, no, nažalost, mnogo češće putem procesa javne nabave koji je neraskidivo povezan s koruptivnim radnjama.

Najvažniji kriterij za izlazak s tržišta stoga neće biti nečija neuspješnost i odsutnost izvrsnosti, nego nedostatak kontakata s onim ljudima koji svojim odlukama to poduzeće mogu ne samo održati na životu nego ga i učiniti uspješnim.Isti razlog uzrokuje i slabašnu učestalost kreiranja novih poduzeća. Ortačke mreže omogućuju neizvrsnim poduzetnicima da uspješno preživljavaju izazovne tržišne uvjete.

No, da bi se interesi ortaka zaštitili, konkurencija u njihovu tržišnom segmentu nije dobrodošla. Stoga se stvaraju nevidljive barijere, kontradiktorna tumačenja javne uprave, represija poreznih i inih inspekcija.

U takvim uvjetima, tek rijetki su motivirani za osnivanje novih poduzeća. Rezultat ovih procesa međutim nije samo istinskog poduzetničkog duha u korjenu, već i stvaranje vrlo nezdrave poslovne klime. Ti procesi također služe i kao vrlo učinkovit repelent za sve potencijalne strane investitore koji žele kod nas uložiti novac.

Hrvatska, dakle, nije socijalistička republika, niti je kraljevina neoliberalnog kapitalizma.

U ovoj je zemlji “sveto trojstvo” političar – direktor u javnom sektoru – poduzetnik. Ta trojstva premrežila su cjelokupno gospodarstvo, zbog čega je proces kreativne destrukcije na umoru, a djelovanje tržišnih mehanizama dovedeno je do perverzije.

To, naravno, ne znači da ne postoje poduzetnici koji su u ovoj zemlji uspjeli baš zato što su izvrsni. Na sreću, imamo i dovoljno takvih, no zamjetno je da njihovo nezadovoljstvo i frustracija zbog “tržišne” situacije u zemlji svakodnevno raste. Stoga, ako vas netko zapita u kakvoj ekonomiji živite, nemojte reći u socijalizmu, jer smo iz njega izašli prije 25 godina.

Nemojte reći ni da živite u neoliberalnom kapitalizmu jer vam dokazi ne idu u prilog. Recite da je najbolji opis za ekonomiju u kojoj živite ortački kapitalizam, a da pravom tržištu, na kojem su najuspješniji oni koji su najizvrsniji, mi u četvrt stoljeća samostalnosti nikada nismo ni dali priliku.
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

Činjenica da SAD gradi carstvo, upuštajući se u ratove kako bi iskorištavale i pljačkale druge države ne počiva na realnim osnovama

Ratovi SAD, koji podrazumijevaju invazije, bombardiranja, okupacije, sankcije, prevrate i tajne operacije nisu proširile tržište, povećale kontrolu niti doprinijele iskorištenju resursa, uključujući radnu snagu.

Umjesto toga, SAD je uništio poduzeća, smanjio pristup sirovinama, uništio ranio ili zamijenio produktivne radnike diljem svijeta i ograničio pristup investicijama i tržištima.

Drugim riječima, globalne vojne intervencije SAD i ratovi koje vode su obrnuto proporcionalni onome što su bili ciljevi prethodnih carstava: Washington je iskoristio i potrošio domaću ekonomiju kako bi se vojno raširio, umjesto da je obogati.

Gradnja carstva u prošlosti

Europa je pravila jaka, profitabilna i obimna carstva koja su obogaćivala “središnju državu”, poticala lokalnu industriju, smanjivala nezaposlenost i povećavala bogatstvo.

Imperijalnim vojnim ekspedicijama je prethodio dolazak većih trgovinskih poduzeća (Britanska istočnoindijska kompanija), a bile su popraćene proizvodnjom, bankarstvom i komercijalnim tvrtkama velikih razmjera. Vojne invazije i politički prevrati su provođene zbog konkurencije u Europi, SAD i Japanu.

Cilj vojnih invazija je bio da se monopolizira kontrola nad najunosnijim ekonomskim resursima i tržištima u koloniziranim regijama. Imperijalna represija je bila usmjerena na stvaranje pitome radničke snage i potčinjavanje lokalnih vlasti.

Imperijalni ratovi su bili početak, a ne kraj. Oni su bili popraćeni inkorporacijom već postojeće elite u administraciju carstva.

“Dijeljenje prihoda” između imperijalnih gospodarskih poduzeća i postojeće elite je bilo ključno za “građenje carstva”.

Postojeća ekonomska aktivnost, koja je uključivala lokalne proizvođače i poljoprivrednike, a koja se natjecala s imperijalnim izvoznicima bila je uništavana i zamijenjena lošijom.

U suštini, vojne dimenzije građenja carstva su zavisile od ekonomskih interesa. Glavni cilj je bio zasipanje lokalnih tržišta proizvodima imperijalnog centra.

Gradnja carstva danas

Rezultati današnjih vojnih intervencija i invazija SAD su u potpunom kontrastu sa rezultatima prošlih imperijalnih sila. Mete vojne agresije se biraju na temelju ideoloških i političkih kriterija. Vojno djelovanje ne prati ekonomska niti kapitalistička poduzeća. Multinacionalne građevinske tvrtke carstva koje grade velike vojne baze u stvari crpe imperijalni trezor.

Današnje intervencije SAD-a nemaju za cilj preuzimanje postojećih državnih organa već komadaju osvojenu državu, desetkujući njene kadrove, profesionalce i stručnjake na svim razinama, omogućujući dolazak najretrogradnijih etnoreligijskih, religijskih i plemenskih vođa koji vode sektaške ratove jedni protiv drugih (primjer bivše Jugoslavije). Drugim riječima, nastaje kaos. Čak i nacisti su u svojoj ekspanzionističkoj fazi odlučili vladati kroz lokalne elite, održavajući administrativne strukture na svim razinama.

Invazije SAD su potčinile čitave društveno-ekonomske strukture: sva produktivna aktivnost je podređena vojnim prioritetima lidera s ciljem da se osvojena država u potpunosti obogalji. Iako je ovakvo osvajanje kratkoročno uspješno, dugoročni rezultati su nefunkcionalne države koje ni na koji način ne doprinose carstvu. Nastaje lanac američkih vojnih baza okruženih neprijateljskim, naveliko nezaposlenim stanovništvom i zaraćenim etnoreligijskom skupinama u desetkovanim gospodarstvima. (primjer bivše Jugoslavije)

Američki način “upravljanja svijetom” se svodi na carstvo propalih država. Dakle, postoji imperijalizam bez carstva, vampirsko ponašanje koje se svodi na isisavanje krvi ranjivih i nemoćnih.

Irak: Vampirska pljačka

Irak je pod Saddamom Husseinom bio ogromni proizvođač nafte i profitabilni partner mnogih većih američkih naftnih kompanija, ali i unosno tržište za izvoz SAD. Bila je to stabilna, ujedinjena i sekularna država.

Rat u Perzijskom zaljevu 1990. godine je doveo do prve faze fragmentacije Iraka i uspostavljanja male kurdske države na sjeveru pod protektoratom SAD. SAD je povukao svoje snage, ali je uveo brutalne ekonomske sankcije, ograničavajući ekonomsku rekonstrukciju nakon uništenja u Zaljevskom ratu.

Sljedeća invazija 2003. godine u potpunosti je uništila ekonomiju i rasparčali državu. Nastala je propala država, američke naftne i energetske tvrtke su izgubile na milijarde dolara, a ekonomija SAD je dovedena do recesije.

Afganistan: Beskrajni ratovi, beskrajni gubici

Rat SAD protiv Afganistana je počeo naoružavanjem, financiranjem i političkom podrškom islamističkih džihadističkih fundamentalista 1979. godine. Sekularna, nacionalna vlada je uspješno uništena. Odlukom da se napadne Afganistan u listopadu 2001. godine, SAD su službeno postale okupator u jugozapadnoj Aziji.

Narednih 13 godina, marionetski režim SAD i okupacijske snage nisu uspjele pobijediti gerilsku vojsku Talibana. Na milijarde dolara je potrošeno, uništavajući ekonomiju i osiromašujući veliku većinu Afganistana. Napori da se uspostavi vojska odana marionetskoj vlasti su propali. Povlačenje oružanih snaga iz Afganistana 2014. godine pokazuje da “građenje carstva” u jugozapadnoj Aziji nije bilo uspješno za SAD.

Libija: Od unosnog partnera do propale države

Libija je pod predsjednikom Gaddafijem evoluirala u većeg trgovinskog partnera SAD i Europe, ali i u utjecajnu silu u Africi. Režim je potpisivao velike i dugoročne ugovore s većim međunarodnim naftnim kompanijama koje je podržavala stabilna, sekularna vlada. Odnos sa SAD i EU je bio profitabilan.

SAD je zatim proveo “promjenu režima” prilikom koje je ubijen predsjednik Gaddafi i veći dio njegove obitelji, a libijska vlada i administrativna infrastruktura su u potpunosti uništeni. Svi investitori su se razbježali. Preko milijun Libijaca i imigracijskih radnika je raseljeno.

Ništa od toga se ne bi dogodilo da je Gaddafi ostao na vlasti. Američki vampir je odnio još jednu žrtvu, koju ni na koji način nije uspio inkorporirati u kraljevstvo. Čak ni imperijalna vojna baza nije uspostavljena u sjevernoj Africi!

Sirija: Rat koji vode teroristi, a ne carstvo

Washington i njegovi saveznici u EU su podržali oružani ustanak u Siriji s nadom da će uspostaviti marionetski režim i inkorporirati Damask u svoje “carstvo”. Napadi plaćenika su uzrokovali smrt oko 200.000 Sirijaca, raselili 30% stanovništva, a naftna polja je okupirala ekstremistička vojska, ISIS. ISIS je desetkovao proameričku plaćeničku vojsku, okupirajući zatim sjever susjednog Iraka.

Strategija SAD je bila da naoruža islamske ekstremiste kako bi zbacili sekularni režim Bashara el Asada u Damasku, a to im se obilo o glavu. Washingtonov rat u Siriji nije proširio “carstvo”, već potčinio postojeće imperijalne ispostave.

Pljačkanje Ukrajine i ruske sankcije

Nakon raspada SSSR, SAD i EU su se proširile na Baltik, istočnu Europu i bivše balkanske komunističke države što je približilo NATO na samu granicu s Rusijom. Zapad je za vrijeme korumpiranog Jeljcinovog režima opljačkao rusku ekonomiju u potpunosti. Dolazak Putina na vlast je primorao SAD i EU da učvrste svoje carstvo preuzimanjem Kavkaza i Ukrajine. Napad marionetskog gruzijskog režima na Osetiju 2012. godine nije bio uspješan, ali to je u stvari samo bila priprema za prevrat u Ukrajini.

Nakon prevrata, uslijedio je ustanak na jugoistoku države koji do danas nije uspješno suzbijen. Čak ni sankcije Rusiji nisu pomogle.

Kijevski režim je sada službeno bankrotirao. Građanski rat na jugoistoku je potpuno uništio ukrajinsku ekonomiju. Ugovori s Rusijom po pitanju plina su propali. Kijev ne može otplatiti svoje dugove. Dakle, ni u Ukrajini se “carstvo” nije uspješno raširilo.

Iran: Sankcije od 100 milijardi dolara ne čine carstvo

Iran je pokazao svoju spremnost da surađuje sa SAD po pitanju Afganistana i Iraka, ali kao regionalna sila ne namjerava postati vazalska država SAD.

Politika sankcija nije proizvela ustanak među Irancima niti je dovela do promjene režima. Sankcije nisu oslabile Iran do te mjere da on postane laka vojna meta. U međuvremenu, Iran je čak ojačao svoje ekonomske i diplomatske odnose s rivalima SAD, Rusijom i Kinom.

Zaključak

Oslanjanje na vojne strategije u 21. stoljeću je potpuno drugačija priča u odnosu na uspješne kolonijalne ekspanzije u 19. i 20. stoljeću, kada je ekonomski razvoj pratio vojne intervencije i političke promjene. Danas imperijalni ratovi uzrokuju ekonomsku propast u domaćoj ekonomiji, ali i beskrajne ratove u inozemstvu koji crpe sredstva carstva.

James Petras (Global Research)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

U Rusiji se bilježi nezapamćeni pad rublje, inflacija galopira, a stanovništvo se u panici ubrzano snabdeva i pravi zalihe hrane. Domaći novac vade iz banaka i kupuju sve u trgovinama, a neki su dizali kredite u rubljima

U Rusiji nikad nije dosadno. Pa, mi smo na ovakve krize, udarce i kaos već navikli. Nije ovo prvi put. Naravno da su se ljudi uznemirili, ali ne toliko koliko bi se možda očekivalo – kaže kolega novinar Maksim Jusin iz Moskve.

Mnogo se ljudi, naglašava Jusin, pripremilo za ovakvu situaciju jer se već prije najmanje mjesec, dva mogao iščitati ovakav ishod. Rusi su snalažljivi pa je većina podigla svoje dolare i eure u strahu da se ne zabrani njihovo podizanje s računa, kao što je to u Ukrajini. Jusin napominje da je posljednjih tjedana zabilježen i povećan broj nenamjenskih kredita koji su podizani u rubljima. Neki snalažljiviji su podizali kredite i od deset tisuća dolara u rubljima – za taj iznos kupili bi dolare ili eure i sada bez panike vraćaju te kredite koji su se obezvrijedili. Neki su, pak, kupovali automobile i stanove na kredit u rubljima.

No, Jusin napominje kako sada svi čekaju da se tečaj stabilizira. Čini se da oni koji sada mahnito kupuju dolare i eure možda griješe jer se čeka da država ubrizga svoje devizne rezerve kako bi stabilizirala tečaj na razumnoj mjeri.

Krim je koštao

Kriza i ova situacija s Ukrajinom odavno su natjerale Ruse da se snalaze i vrte, pa je samo naivne romantičare dočekala nespremne – dodaje Jusin. Napominje da sada mnogi oporbenjaci likuju i kažu kako “Krim ipak nije pao – besplatno”.

Vraćamo se u 90-e. Konačno smo postali banana-republika – komentira, pak, stanovnik Moskve Jevgenij kojega smo dobili na mobitel dok je nervozno stajao u redu pred mjenjačnicom na Trgu Majakovskog u središtu ruske metropole.

Jevgenij je pokupio sve rublje koje je imao kod kuće – od žene, brata, šogora i bake koju je trebalo nagovarati da podigne s računa “ono nešto umirovljeničke ušteđevine koju ima” – i sada ih želi promijeniti u dolare ili eure kako bi “spasio što se spasiti dade”. U redu, otkriva, nema velike gužve, ali pred svim moskovskim mjenjačnicama i bankama ljudi čekaju. – Odvikli smo se od redova, ali sada nas ponovno vraćaju u prošlost – ljuti se Jevgenij. Dodaje kako je, srećom, uplatio doček Nove godine u Španjolskoj, u Barceloni, po starim, prihvatljivim cijenama pa je barem za to miran, “ali ako sada ne kupim eure, ne znam kako ću se tamo provesti”.

Velika zbrka

Priča nam kako mnogi njegovi prijatelji žele otkazati putovanja pa od agencija traže povrat u eurima, no one im nude rublje, i to po “ondašnjem tečaju”. – Vlada velika zbrka – priča nam dok se red relativno brzo pomiče, te dodaje kako se neki pribojavaju da bi, kad oni dođu do šaltera, moglo nestati eura i dolara.

Pad cijena nafte i sankcije, koje su uvedene Rusiji zbog ukrajinske krize, doveli su do neviđene inflacije. Rubalj nezadrživo pada. Još početkom rujna euro je bio 40 rubalja, a sada je već prešao granicu od 100 rubalja, iako je tijekom jučerašnjeg dana tečaj bio 84 rublja za euro.

Moskvom je zavladala blaga panika – kaže Jevgenij, a Jusin napominje da su najveći udarac doživjeli turistički operateri jer će se ove godine osjetiti veliki pad broja ruskih turista u Europi.

Ove će godine svjetske metropole prvi put nakon 2000. ostati bez rastrošnih Rusa koji će 2015. dočekati skromnije u ruskim destinacijama. Moskovski restorani trljaju ruke kao nikada dosad – objašnjava Jusin.

Dokad će ovo, kakav užas – gotovo na rubu plača govori žena u redu pred mjenjačnicom, piše portal Medialeaks. – Dok im ne damo Krim – dešperatno joj odgovara mladić koji s prijateljem preko mobitela pokušava doznati koja mjenjačnica u blizini daje najbolji tečaj za otkup.

Rusi su se bacili i na trošenje. – U IKEA-i i trgovinama bijele tehnike stvaraju se redovi. Ljudi kupuju sve što stignu, trebalo im to ili ne – priča nam Galina Kandaurova koja se također rastrčala po velikim moskovskim šoping-centrima. Prodavači spadaju s nogu, a skladišta se prazne brzinom svjetlosti. – Neki kupe dva-tri televizora ili dvije-tri perilice – prenosi gradski moskovski portal riječi prodavačice Nadje, dok njen kolega Dima, koji prodaje aparate za kavu, nemoćno gleda jer kod njega nema reda. Malo tko hoće male jeftine aparate.

Sada se sve prodaje po starim cijenama, a kad se one usklade s dolarom, to će biti kao ljubav u doba kolere – tvrdi Moskovljanka koja je produljenu pauzu za ručak iskoristila da dođe do šoping-centra i potroši “nepotrebni višak obezvrijeđenih rubalja”.

Potrošiti rublje

No, nisu svi u groznici – priča nam Jevgenij. Oni koji nemaju nikakvu ušteđevinu, samo dolaze pred mjenjačnice i sprdaju se s onima u redu. – Neki za ovu situaciju psuju Putina, a neki Obamu – smije se Jevgenij te dodaje kako se prvi put nakon sovjetskih vremena pojavljuju i redovi pred restoranima. – Ljudi žele potrošiti rublje pa ako ne mogu ni na što drugo, onda si makar priušte neku zabavu.

“U bankama uglavnom umirovljenici, kao da smo došli u ambulantu, a ne u banku”, piše na portalu Moskovskog komsomolca. “Oni još uvijek više vjeruju bankama, a svi bankovni šalteri su u pogonu”, prenose ruski portali i napominju da je ovo prednovogodišnje blagdansko vrijeme ipak unijelo određenu uznemirenost i neizvjesnost u napaćene ruske duše.

Ovako nije bilo od 90-tih

Cijene hrane su skočile za 25 posto u 2014. godini, a vjera stanovništva u stabilnost države ozbiljno je poljuljana, navodi “Business Insider”. Neimenovani stanovnik Moskve izjavio je za BI da su police u samoposlugama glavnog grada Rusije sve češće prazne, jer se stanovnici trude nabaviti što više hrane prije novog pada rublje.

On tvrdi da ovako nije bilo ni u vrijeme krize koja se dogodila prije pet godina. Samo cijene svinjenitine i šećera porasle su za 25 posto, a cijene ribe i morskih plodova za 15 posto, navodi “Nezavisnaja gazeta”. Izvješće državnog zavoda za statistiku također pokazuje da su cijene u prosincu nastavile rasti.

Samo za sedam dana cijene heljde, koja se u velikoj mjeri koristi u Rusiji, porasle su za 5,7 posto, dok su cijene jaja, krastavca i kupusa skočile između 4,3 i 6,2 posto. Prema podacima Ruske središnje banke, zbog skoka cijena hrane inflacija je prošlog mjeseca dosegnula 9,4 posto. Razloge ovakve krize valja tražiti u činjenici da Rusija veći dio hrane uvozi iz inozemstva, što u kombinaciji naglog pada rublje u odnosu na dolar i sankcija koje joj je uvela EU, dovodi do inflacije.

Deset razloga zašto je slabljenje valute put u katastrofu

Deprecijacijom bi najviše bili pogođeni građani jer bi im poskupjeli krediti, a inflacija bi im povećala troškove života.

Slabljenje kune, prevalilo bi se prije svega na teret građana. Većina ih je u kreditima vezanima za euro, pa bi slabljenje kune značilo i istodobno veći iznos kredita koji bi trebali otplaćivati. Isto bi značilo i za državu i njezin dug koji bi se također povisio, što bi pak moglo dovesti do nemogućnosti njegova servisiranja.

I inflacija kao jedna od posljedica također bi se prebacila ponajprije na teret građana. Zato se i druga skupina ekonomista, koji podržavaju politiku HNB-a, pita kome je i zašto u interesu slabljenje kune i preokret u monetarnoj politici koja je jedina godinama ekonomiju održavala stabilnom s obzirom na to da fiskalna politika svoju restriktivnost kroz smanjenje državnih rashoda i štednju nije provodila.

Zalaganjem za deprecijaciju mogla bi se nepotrebno stvoriti panika među građanima koji bi mogli pohitati u mjenjačnice da pretvore kune u eure, što bi dodatno oslabilo kunu. Takav scenarij već je viđen. Zasad panike nema, tečaj je upravo na razini od 7,7 kune za euro, no i to je najveća razine eura naspram kune u zadnjih 10 godina.

Mnogo je negativnih učinaka dvoznamenkaste ubrzane deprecijacije sa 7,7 na 8 i više kuna za euro u kratkom razdoblju za Hrvatsku kao malu i otvorenu ekonomiju. Evo najvažnijih deset razloga protiv:

1. Povećava otplatu kredita stanovništva i poduzeća

Ovaj razlog osjećaju svi oni građani i poduzeća koji su podigli kredit uz valutnu klauzulu (u velikoj su većini) kojima iz mjeseca u mjesec raste vrijednost anuiteta koji otplaćuju. Primjerice, mlada obitelj koja je podigla dugoročni stambeni kredit s mjesečnim anuitetom od 500 eura morala bi zbog deprecijacije od 10% platiti 380 kuna više za ratu stambenog kredita.

2. Povećava uvozne cijene, što uzrokuje inflaciju i povećanje troškova poduzeća

Slabljenje domaće valute izravno utječe na porast uvoznih cijena jer je Hrvatska uvozno ovisna (pokrivenost je robnog uvoza izvozom samo 46 %). To znači više cijene na policama trgovina, više troškove repromaterijala za proizvođače, više cijene benzina… scenarij koji nas vodi u spiralu inflacije iz koje je Hrvatska izišla prije 15 godina.

3. Smanjuje 
štednju u kunama

Kuna je u kratkom razdoblju ponovno neatraktivna valuta. Samo je posljednja deprecijacija od 5% u posljednja tri mjeseca donijela ogromnu konverziju štednje stanovništva iz kune u euro. Jedno je od važnih svojstava novca da ga se koristi kao sredstvo štednje, u ovom slučaju kuna je to prestala biti, a pri još bržoj deprecijaciji ponovno bi trebalo čekati deset godina da se vrati povjerenje u kunu (do tada ćemo vjerojatno već uvesti euro).

5. Povećava porezni teret i vodi u inflacijski porez

Kroz povećanu vrijednost uvoza zbog višeg tečaja eura PDV koji se obračunava pri uvozu automatski je veći pa prema tome deprecijacija oporezivanjem dodatno povećava cijene i ubrzava inflacijsku spiralu.

4. Deprecijacija smanjuje realni dohodak stanovništva jer je većina troškova i obveza indeksirana u stranoj valuti

Stanovništvo ima ugovorenu plaću u kunama (najčešće nije indeksirana na promjenu tečaja), a automatski je posljedica manja količina robe i usluga koja se može kupiti zbog deprecijacije jer će većina trgovaca povećati svoje cijene – raste im uvozna cijena. Smanjivanje realnog dohotka znači smanjenje standarda i siromašnije građane.

6. Utječe na neatraktivnost kunskih vrijednosnih papira (dionice/obveznice/komercijalni zapisi) i usporava oporavak burze

Svi vrijednosni papiri koji kotiraju na burzi denominirani su u kunama. Uza znatan pad cijene dionica u posljednjih godinu dana njihova bi vrijednost bila još manja zbog deprecijacije kune.

7. Povećava kunsku protuvrijednost vanjskog duga kao udjela u BDP-u

Vanjski je dug dosegnuo 45 milijardi eura, što bi uz deprecijaciju na 8 kuna pridonijelo povećanju za 31,4 milijarde kuna. Kada se to podijeli s BDP-om, dobivamo vanjski dug veći 9,4%, mjereno udjelom u BDP-u.

8. Deprecijacija smanjuje vrijednost potraživanja poduzeća

Poduzeće koje izda račun u kunama, a neka mu velika kompanija jednostavno ne želi platiti ili ugovori valutu plaćanja za šest mjeseci, ima sve manju realnu vrijednost potraživanja zbog deprecijacije i posljedično inflacije. To se posebno odnosi na mala i srednja poduzeća koja imaju potraživanja od velikih tvrtki i koja sebi zbog svog snažnijeg tržišnog položaja mogu priuštiti da ne plate na vrijeme, odnosno da ugovore valutu plaćanja od šest mjeseci i dulje.

9. Pridonosi nepovjerenju investitora u sposobnost otplate dugova

Inozemni investitori i vjerovnici zbog smanjenja realne vrijednosti domaćeg proizvoda povećat će nepovjerenje u domaću ekonomiju jer je realni domaći proizvod nužan za otplatu dugova.

10. Deprecijacijom svi u konačnici gube i ona vodi u još dublju recesiju

Deprecijacijom se otvara spirala međuovisnosti inflacije, troškova i tečaja, što prema hrvatskom višegodišnjem iskustvu iz 80-ih i 90-ih vodi u recesiju koja bi u ovim međunarodnim okolnostima bila najdublja dosad, a to u konačnici vodi u neželjenu višegodišnju depresiju.
 

 
 
(jutarnji,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19501"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

• Neoliberalna politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih
• Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali
• Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulirane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a stope njezina rasta niže
• Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je – kontraproduktivna
• Potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć
• UN: “Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji jedini je način da se konačno prevlada kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja”
• Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara

Mora da su dosta krvarili zbog nas. Tijekom 2012. sto najbogatijih ljudi u svijetu postali su bogatiji za 241 milijarde dolara. Sada su “teški” 1,9 bilijuna (tisuća milijardi) dolara: nešto malo manje od godišnjeg BDP-a Velike Britanije.

Ovo se nije dogodilo slučajno. Rast bogatstva superbogatih je izravni rezultat politike.

Evo nekoliko poteza: smanjenje poreznih stopa i nametnutih poreza; vladino odbijanje da nadoknadi pristojan dio prihoda od rudnih bogatstava i zemljišta; privatizacija javne imovine i stvaranje “ekonomske naplatne rampe”; liberalizacija zarada i uništenje kolektivnog pregovaranja.

Politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih. To se u teoriji nije moglo predvidjeti. Ekonomisti Friedrich Hayek, Milton Friedman i njihovi učenici – u tisućama poslovnih škola, MMF-u, Svjetskoj banci, OECD-u i u gotovo svakoj suvremenoj vladi – tvrde da što se manje oporezuju bogati, brane radnici i preraspodjeljuje bogatstvo, svi će biti prosperitetniji.

Svaki pokušaj da se smanji nejednakost naštetio bi efikasnosti tržišta, sprječavajući “nadolazeću plimu koja podiže sve brodove”. Ovi pioniri su 30 godina provodili svoj globalni eksperiment i sada imamo rezultate.

Potpuni promašaj.

Prije nego što nastavim, istaknuo bih da smatram da stalni ekonomski rast nije ni održiv, ni poželjan. Ali, ako je rast vaš cilj – cilj na koji svaka vlada tvrdi da se pretplatila – ne možete od njega napraviti veći kaos nego da superbogate pustite da izađu iz okvira demokracije.

Prošlogodišnji izvještaj Konferencije UN za trgovinu i razvoj trebalo je da bude nekrolog za neoliberalni model koji su osmislili Hayek, Friedman i njihovi učenici. Izvješće nedvosmisleno pokazuje da je njihova politika proizvela suprotne rezultate od onih koje su oni očekivali.

Kako se neoliberalna politika (smanjenje poreza bogatima, privatizacija državne imovine, deregulacija tržišta rada, smanjenje socijalne pomoći) počela stezati od 1980-ih na ovamo, stopa rasta je počela opadati, a nezaposlenost rasti.

Izraziti rast u bogatim zemljama tijekom 1950, 60-ih i 70-ih bio je moguć zbog razaranja bogatstva i moći elite nakon Velike Depresije i Drugog svjetskog rata. Njihov pad dao je ostalih 99% jedinstvenu šansu zahtijevati preraspodjelu, državnu potrošnju i socijalna davanja, a sve to je stimuliralo potražnju.

Neoliberalizam je bio pokušaj da se ove reforme zaustave. Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali.

U zemljama OECD-a, oporezivanje je postalo regresivnije: bogati su plaćali manje, siromašni više. Kao rezultat toga, prema tvrdnjama neoliberala, trebala se povećati ekonomska učinkovitost i investicije, što bi svima donijelo bogatstvo. Desilo se suprotno.

Kako su se smanjivali porezi bogatima i poduzećima, opadala je kupovna moć i države i siromašnijih građana, a s njom i potražnja. Kao rezultat toga pala je razina investicija, kao i očekivani rast.

Zagovarači neoliberalizma su također inzistirali da će nekontrolirana nejednakost prihoda i fleksibilne zarade smanjiti nezaposlenost. Međutim, u bogatim zemljama i nejednakost i nezaposlenost su se pogoršale.

Nedavnom skoku nezaposlenosti u većini razvijenih zemalja – najgori koji je zabilježen u svim recesijama posljednja tri desetljeća – prethodio je najnižu razinu zarada od Drugog svjetskog rata. Opet udarac za teoriju neoliberalizma. Teza se nije obistinila iz istog očiglednog razloga: niže zarade smanjuju potražnju, što povećava nezaposlenost.

Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulirane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a postotak njezina rasta niži.

Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je kontraproduktivna.

Planirano smanjenje najviših stopa poreza na dohodak (sa 50% na 45%) neće podići državne prihode, niti potaknuti privatno poduzetništvo, ali će se obogatiti špekulanti koji su upropastili ekonomiju: Goldman Sachs i druge banke sada razmišljaju odgoditi isplatu bonusa kako bi to iskoristile.

“Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji”, kažu UN jedini je način da se konačno prevladati kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja “.

Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara.

Zahtjevi ultrabogatih su presvučeni u sofisticiranu ekonomsku teoriju i provođeni su bez obzira na ishod. Uz to, potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć.

A Hrvatska? Duplo više mulijunaša nego prije 10 godina!

U proteklih šest godina od kada gospodarska kriza trese Hrvatsku broj ljudi čije bogatstvo prelazi 167 milijuna kuna povećao se i trenutno ih ima 250. Oni raspolažu s 41 milijardom kuna. Prije deset godina u Hrvatskoj ih je bilo 128, a prema procjenama do 2023. godine trebalo bi ih biti 293.

Rezultati su to izvješća “The Wealth Report 2014″ koje je objavila konzultantska kuća za pitanja imovine sa sjedištem u Londonu, Knight Frank. U imovinu multimilijunaša Knight Frank ubraja kuće za stanovanje, nekretnine, dionice i druge vrijednosne papire, umjetničke kolekcije, zlato, jahte, vino, satove i ostale predmete putem kojih najbogatiji nastoje sačuvati i uvećati imetak, piše Glas Slavonije.

S druge strane sve je više siromašnih radnika. Hrvatska je, prema istraživanju Europske komisije najsiromašnija u EU uz Bugarsku i Grčku. Na 1000 građana siromašno je njih čak 209. Petina od 800 tisuća mladih u Hrvatskoj u povećanom je riziku od siromaštva, njih je, dakle, oko 150.000. Čak 85 tisuća radnika koji su zaposleni su siromašni jer mjesecima ne primaju plaću, a siromašnim se smatraju samci koji mjesečno raspolažu s manje od 2100 kuna, ili primjerice bračni par s dvoje djece čiji je mjesečni budžet manji od 4221 kune.

Zavod za zapošljavanje trenutno broji oko 296 tisuća osoba, no krajem rujna ta će se brojka povećati nakon što završe sezonski poslovi.

U Hrvatskoj je sve više siromašne djece. Njihov broj se u zadnje dvije godine povećao za deset posto i trenutno ih je u Hrvatskoj oko 45 tisuća.

U Hrvatskoj je siromašno 26 posto osoba starijih od 65 godina, 17% osoba u dobi od 17. do 54. godine, 42% jednočlanih kućanstava u kojoj živi žena 41%, kućanstava u kojima živi samac stariji od 65 godina, 40% kućanstva u kojima živi samohrani roditelj i dijete, 15% kućanstava u kojima žive dva roditelja i dijete.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet/uredio: nsp)