Unutarnja istraga dolazi u vrijeme kad se ta kompanija sa sjedištem u Izraelu priprema za nagodbu u istrazi američke vlade o navodnom podmićivanju u nekoliko drugih zemalja

Teva Pharmaceutical Industries istražuje tvrdnje anonimnog izvora da je kompanija podmićivala zdravstvene radnike u Rumunjskoj kako bi propisivali njezine lijekove, poručila je glasnogovornica Teve.

Unutarnja istraga, o kojoj ranije nije bilo izvješćivano, dolazi u vrijeme kad se ta kompanija sa sjedištem u Izraelu, inače vlasnica hrvatske Plive, priprema za nagodbu u istrazi američke vlade o navodnom podmićivanju u nekoliko drugih zemalja.

Glasnogovornica je potvrdila da je u tijeku unutarnja istraga, ali je odbila komentirati ostale navode.

Teva je istragu pokrenula u 2015. godini, nakon što je anonimni izvor optužio kompaniju da plaća rumunjskim liječnicima naknade za predavanja i savjetovanja, te im pokriva njihove međunarodne putne troškove.

U zamjenu liječnici preporučuju Tevin lijek za liječenje multiple skleroza Copaxone, “što je moguće većem broju pacijenata“, napisao je izvor u 2015. u e-mailu glavnom izvršnom direktoru Teve i odboru kompanije za reviziju, u koji je Reuters imao uvida.

Prihodi od prodaje Copaxona su u posljednjem tromjesječju iznosili 1,1 milijardu dolara, što predstavlja 19 posto ukupnih prihoda Teve, izvijestila je kompanija u prošlom mjesecu u svom poslovnom izvješću.

Mnogi liječnici u Rumunjskoj zaposleni su u državnoj službi.

Prema američkom zakonu o korupciji u stranim državama, protuzakonitim se smatra podmićivanje stranih državnih dužnosnika sa ciljem dobivanja poslova, bez obzira jesu li plaćanja bila izravna ili na neki drugi način, poput ekstravagantnih zabava ili plaćanja računa za međunarodna putovanja.

Teva ima podružnice u SAD-u, a njenim se dionicama trguje na newyorškoj burzi.
 
(jutarnji.hr)

U Hrvatskoj se vodi žučna polemika oko imenovanja Tihomira Oreškovića za mandatara nove hrvatske Vlade i okolnostima pod kojima je došao na mjesto premijera

Tihomir Orešković je bio je financijski direktor Teva grupe za Europu, inače korporacije koja je preuzela Plivu. Na tu funkciju stigao je upravo iz Plive, gdje je bio čelni čovjek do 2014. Orešković je u Tevi od 2005. i radio je kao glavni financijski direktor Teve Kanada, a od 2009. kao glavni financijski direktor za Istočnu Europu. Na poziciji glavnog financijskog direktora za regiju EMIA (Istočna Europa, Mediteran, Izrael i Afrika) imenovan je 2010.

Za mandatara nove hrvatske Vlade, Tihomira Oreškovića, potvrdili su ga Božo Petrov i Tomislav Karamarko i to nakon sastanka čelnika Mosta i Domoljubne koalicije. Mandatara je predložio HDZ, a s izborom se složio Most.

Tomislav Karamarko, čelnik Hrvatske Demokratske Zajednice, prilično je iskusan u korištenju “sporednog kolosijeka” za ulazak u visoku politiku i preuzimanje važnih funkcija u državi. Ne treba zaboraviti da je na mjesto ministra unutarnjih poslova Vlade bivšeg premijera Ive Sanadera došao kao “nestranačka osoba” i da je po drugi put u životu člansku iskaznicu HDZ-a primio 2011. godine od tadašnje premijerke Jadranke Kosor.

Naime, Tomislav Karamarko 1993. napušta HDZ i tada je bio usko povezan s frakcijom Josipa Manolića, Franje Gregurića i Stjepana Mesića koji će mu kasnije kao predsjednik osigurati da postane savjetnikom predsjedničkog ureda RH za nacionalnu sigurnost. Od 2000. do 2002. bio je predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, od 2004. do 2006. godine bio je bio ravnatelj Protuobavještajne agencije. Na mjesto ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) imenovan je u rujnu 2006. i tako sve do 2008.

Nakon ulaska u Vladu kao ministar unutarnjih poslova, Karamarko pristupa HDZ-u, gdje se pobrinuo da izbaci Jadranku Kosor, a na XV. saboru HDZ-a 20. svibnja 2012. u drugom krugu pobjeđuje Milana Kujundžića i postaje četvrti predsjednik te stranke.

Valjda je svima jasno da je mogućnost da čovjek koji je služio Stjepanu Mesiću i revno izvršavao zadaće povjerene mu od Haaškog suda nikada i ni u jednom scenariju nije mogao preuzeti HDZ, ali mu je to pošlo za rukom i cijeli je posao odradio maestralno.

Jednako tako je i s Tihomirom Oreškovićem, koji, da su ga ranije predstavili i da se kandidirao na izborima, u današnjoj Hrvatskoj ni na koji način ne bi mogao doći na mjesto premijera.

Tomislav Karamarko, iako mnogima antipatičan, čovjek je koji poznaje vještine preuzimanja vlasti i potrudio se pronaći način kako za premijera ustoličiti čovjeka koji predstavlja korporativnu elitu, a za kojeg nitko nije glasao. Čelnik Mosta, Božo Petrov, ako je istina da je Orešković kandidat Hrvatske Demokratske Zajednice za premijera, a čini se da jest, ovdje je odigrao ulogu obične marionete koja nije dorasla Karamarkovim obavještajnim spletkama.

Izgleda da je ovoj Vladi suđeno da ostane “upisana u povijesti” više no što će to biti gotovo desetljeće vladavine Franje Tuđmana ili cijeli period vlada, HDZ ili SDP, zajedno.

Ono što se dogodilo i što svi zaboravljamo jest da se ustoličenje korporativnog tehnokrate na mjesto premijera ne može nazvati nikako drugačije nego “državnim udarom” koji je odlučen u centrima moći izvan granica Hrvatske, a moguće i uz pomoć predsjednice republike Kolinde Grabar Kitarović i njenih prijatelja iz Atlantskog vijeća i Trilateralne komisije.

Naravno, ne radi se o klasičnom državnom udaru latinoameričkog tipa i ulaskom vojnika sa strojnicama u zgradu parlamenta.

Državni udar, između ostalog, ne znači uvijek nasilno preuzimanje vlasti, koliko “egzekucija koja prethodi presudi”, kako je to definirao francuski mislilac Gabriel Naudé još polovinom 17. stoljeća.

Što se dogodilo u Hrvatskoj ovih dana? Upravo ono što se nitko ne usudi javno izgovoriti. S političkim manevrima u predsjedničkom uredu i tijekom izbora parlamentarne većine smo dobili Vladu koja sa svojim čelnikom nikako ne može služiti interesu hrvatskoga naroda. To je valjda svima jasno, a oni koji gaje i najmanju nadu da će biti drugačije, uskoro će biti razočarani.

Osim toga, nema nikakve sumnje da je predsjednica republike kao “čuvarica Ustava” ozbiljno ugrozila opstojnost zemlje.

Prije toga se trebalo riješiti starog hadezeovskog kadra, Jadranke Kosor, Vladimira Šeksa i drugih, što je bila zadaća Tomislava Karamarka. Kako inače objasniti da je ovako olako odbio insistirati na tome da kao relativni izborni pobjednik ipak on bude premijer? To bi, na kraju, sigurno bilo poštenije, nego puč kojeg smo prisiljeni šutke promatrati.

Istina, HDZ i SDP su jednako doprinijeli disoluciji parlamentarizma i ekonomskom slomu zemlje. No, jednako tako su svi znali da “ulazak u teren” osobe poput Tihomira Oreškovića neće biti moguć bez gospodarskog sloma i teške ekonomske situacije u zemlji, što se na kraju i dogodilo. Na kraju, govoreći neprestano o “nužnosti provedbe strukturnih reformi”, za koje nitko ne zna što zapravo znače, je došlo do nevjerojatnog obrata u samo nekoliko sati i usuglašavanja oko imena novog mandatara bez ikakvog političkog legitimiteta. I eto, “državni udar” je uspio.

No, treba još samo spasiti privid demokracije i to poput najobičnijeg mafijaškog bossa koji naređuje : “Učinite to i to…, ali sve mora biti legalno!”, te se pronalazi način da se u Zagrebu ustoliči korporativna aristokracija.

Ovo je zaista jedinstven primjer u hrvatskoj povijesti, zemlje koja je često zbog vojne moći velikih carstava bila prisiljena popuštati, ali nikada ovako “dragovoljno” i na ovako lukav način.

Naravno, na kraju je trebalo srušiti i posljednju iluziju, te stvoriti privid neizbježnosti. Tu na scenu stupaju mediji i javne osobe koje tvrde “kako se drugačije jednostavno nije moglo poradi spasa zemlje, ljudi i ekonomije”.

No okolnosti za moderni državni udar ne moraju nužno biti političke ili socijalne prirode, jer u eri visoke tehnologije i sam državni udar je stvar čisto tehničke prirode.

U ovom slučaju “tehnički” ne znači samu taktiku i način izvedbe, nego da uspjeh državnog udara ovisi o tehničkoj koordinaciji odluka donesenih od strane moćnika, nedodirljivih, ali sveprisutnih, koji interveniraju i utječu na živote nacija kada i kako žele. U trenutku kad se politička moć izjednačava s korporativnom, “državni udar” postaje sve lakši u svojoj izvedbi i do te mjere lagan za realizaciju da to nitko i ne primjećuje.
 
(altermainstreaminfo.com.h/uredio:nsp)

Prema procjenama australskih liječnika, za samo 20 godina antibiotici će biti potpuno beskorisni

Ljudi će umirati i od najmanje posjekline ili uboda na zahrđali čavao. Rutinske operacije poput uklanjanja slijepog crijeva postat će noćna mora za koju pacijent nije siguran da će je preživjeti.

Na transplantacije organa možemo potpuno zaboraviti. Obistini li se predviđanje australskog ministra znanosti Iana Chubba, svijet je na rubu postantibiotičke katastrofe, znatno opasnije od globalnog zagrijavanja ili općeg zagađenja. Zbog prekomjerne uporabe antibiotika i kada ima i kada uopće nema medicinskog opravdanja, antibiotici postaju sve nedjelotvorniji jer bakterije stvaraju rezistenciju – mehanizme otpornosti na te lijekove. Prema Chubbovim prognozama, do potpune neučinkovitosti antibiotika doći će za dva desteljeća.

Ako nešto ne poduzmemo, ne razvijemo li nove oblike antibiotika, ali i ne promijenimo li drastično navike i ne prestanemo propisivati te lijekove šakom i kapom, svijet će se, u zdravstvenom smislu, vratiti u 19. stoljeće – tvrdi Chubb. A novih antibiotika na vidiku jednostavno – nema. Posljednja generacija antibiotika razvijena je prije četvrt stoljeća, a među njima bio je i Plivin Sumamed.

Situacija je doista alarmantna. Sve se države svijeta bore, pokušavaju smanjiti uporabu antibiotika kako bi što dulje zadržale njihovu učinkovitost, ali rezultati nisu ohrabrujući. Kako novih antibiotika još nema, radi se na edukaciji liječnika i pacijenata, pokušava se objasniti da antibiotici nisu uvijek nužni za uspješno liječenje – kaže magistra farmacije Dijana Mrđen.

Do danas je razvijeno stotinjak antibiotika, a otpornost bakterija razvila se njihovom prekomjernom i stihijskom uporabom. Liječnici su pacijentima nerijetko propisivali antibiotike novije proizvodnje dok su stariji oblici lijeka još imali medicinski potencijal. Izdavanjem najnovije vrste antibiotika i za relativno bezopasne bolesti, poput upale grla, rušio se medicinski potencijal.

Čest je običaj liječnika da pacijentima izdaju antibiotike za svaki slučaj, jednostavno da se pokriju u slučaju bilo kakvih komplikacija, iako za takvo što nema nikakvog zdravstvenog razloga. Uporaba antibiotika toliko je raširena i ljudi su se na njih toliko navikli da su liječnici pod užasnim pritiskom. Nije rijedak slučaj da pacijenti dođu u ordinaciju i zatraže antibiotike samo zato što idu na more, da ih ponesu sa sobom ako se nešto dogodi. Neki od pacijenata jednostavno ne žele otići od liječnika bez recepta za antibiotike, iako uopće nisu bolesni – kaže magistra Mrđen.

Nema više transplantacija

Takvim odnosom prema antibioticima i njihovom prekomjernom uporabom, bakterije su razvile zaštitne mehanizme protiv tih lijekova.

Neke vrste bakterija sada već luče kemikalije koje uništavaju antibiotik. Druge pak vrste bakterija jednostavno “izguraju” antibiotik iz stanica organizma dok se treće vrste bakterija smještaju u dijelove organizama koje antibiotici ne zahvaćaju.

Stafilokoki, koji prouzrokuju infekcije kože, dišnih puteva i koji su odgovorni za većinu slučajeva trovanja hranom, postali su ekstremno otporni na antibiotike koji na njih vrlo često uopće ne djeluju. Antibiotici su jedan od stupova suvremene medicine, a bez njih u vodu pada cijeli niz sada standardnih medicinskih procedura i zahvata. Pri transplantaciji organa, imunitet pacijenta mora se srušiti kako tijelo ne bi odbacilo presađena jetra ili bubreg.

Bez djelotvornih antibiotika velika je vjerojatnost da bi čovjek oslabljena imuniteta umro od infekcije. Slična je situacija i pri operacijama tijekom kojih se otvara abdomen. Vjerojatnost postoperativne infekcije narasla bi bez učinkovitih antibiotika na više od 60 posto, koliko god sterilne operativne dvorane bile. Već sada u Europi svake godine od posljedica postoperativnih infekcija umire oko 25.000 pacijenata, a taj broj u skoroj bi se budućnosti mogao značajno povećati.

Slična je situacija i s tuberkulozom koja bi ponovo mogla steći status teške, neizlječive bolesti.

Na žalost, prekomjerna upotreba antibiotika u humanoj medicini nije jedini, a vrlo vjerojatno ni najveći uzročnik razvoja otpornosti bakterija na lijekove. Naime, mislite li da antibiotik niste popili već godinama, varate se. Antibiotici su danas u masovnoj uporabi u veterini i industriji stočne hrane, a životinje na farmama, od krava i goveda do pilića, masovno se tretira antibioticima kako bi se postigli što bolji proizvodni rezultati uz što manje uginuća. Gotovo svaki komad mesa koji kupite u mesnici, gotovo svako jaje koje skuhate za doručak, gotovo svaka čaša mlijeka koju vaše dijete popije za obrok u sebi sadrži tragove antibiotika.

Porez na antibiotike

Ti lijekovi nisu prisutni u velikim razinama, ali sasvim dovoljnima da pomognu bakterijama na navikavanje, da im pruže priliku za razvoj obrambenih mehanizama.

A takva situacija traje već desetljećima. Saznanje da bakterije razvijaju rezistenciju prema antibioticima postoji već godinama, ali još donedavno samo je uski krug znanstvenika na to upozoravao i obraćao pažnju.

Smatralo se da će nove generacije antibiotika redovito dolaziti, no ta je procjena bila pogrešna.

Ne samo da je razvoj antibiotika složen postupak već je i iznimno skup. A farmaceutske kompanije ne vide zaradu u razvoju lijeka poput antibiotika. Naime, dok lijekove za srčane bolesti ili za dijabetes pacijenti piju cijeli život, liječenje antibioticima traje samo nekoliko dana, i isplativost njihova razvoja vrlo je upitna.

Upravo zbog toga što postoji samo ograničena paleta tih lijekova, sve se češće čuju i prilično radikalna rješenja na koji način što dulje zadržati njihovu učinkovitost, na koji način smanjiti prekomjerno izdavanje ovih lijekova. Profesor Richard James sa Sveučilišta u Nottinghamu smatra da bi državama trebalo propisati poreze na temelju potrošnje antibiotika.

Kao što sve zemlje svijeta danas imaju kvotu ugljičnog dioksida koji mogu ispustiti u atmosferu, a nakon toga plaćaju penale, isto bi trebalo uvesti i za antibiotike. Svaka zemlja trebala bi imati pravo na propisivanje određene količine lijekova, a propisuje li više od te kvote, to bi trebala posebno platiti – kaže profesor James.

Dok se zakonski na međunarodnoj razini ne regulira potrošnja a time i budućnost antibiotika, liječnički timovi sve više pažnje poklanjaju metodama liječenja infekcija kakve su korištene prije 1920-ih i pojave penicilina.

Dvije su metode koje imaju koliko-toliko obećavajući učinak.

Serumska terapija koju tvore antitijela, razvijana je do 1925. a za njezino otkriće Emil von Behring dobio je i Nobelovu nagradu.

Terapiju bakteriofagima, virusima koji napadaju bakterije, razvijali su pak liječnici istočne Europe i svojedobno su postizali relativno dobre rezultate.

Te dvije tehnike, gotovo napuštene od kada je počela masovna uporaba antibiotika, danas su ponovo pod povećalom stručne javnosti i podgrijavaju nade liječnika. Bar kao prijelazno rješenje dok se, i prije svega ako se, stvori nova generacija antibiotika.

Ako ste u doticaju s onima koji piju antibiotike, kao da ih pijete i vi

Iako je čak 90 posto zimskih infekcija uzrokovano virusima, zastrašujuće je da se njih 75 posto liječi antibioticima. To je potpuno pogrešan pristup koji stvara rezistentnost na bakterije.

Na Balkanu, ali i općenito u južnoeuropskim zemljama zbog nedisciplinirane uporabe antibiotika razvijena je rezistencija na njihovo djelovanje, tako da već nekoliko godina trošimo nove antibiotike najšireg spektra, a drugi se ne razvijaju, upozorila je prof. dr. sc. A.T.. Situacija nije bezazlena i okrenuli smo se prema akcijama da očuvamo djelotvornost antibiotika koje imamo, jer od novih se ne možemo puno nadati.

Problem rezistencije bakterija na antibiotike postao je očigledan od 1960. do 1980. Bilo je poznato da su bakterije u evolucijskoj prednosti u odnosu na ljude jer njima za promjenu jedne generacije treba 20 minuta, a nama 20 godina. – Mislili smo, bakterije će razvijati nove mehanizme rezistencije, a mi ćemo razvijati nove antibiotike. I onda je krajem 20. stoljeća postalo jasno da novih antibiotika nema. Ima ih u nekim pretkliničkim fazama, ali vrlo oskudan broj i pitanje je hoće li ikada zadovoljiti uvjet da ne budu štetni za ljude. Jako se usporilo otkrivanje novih primjenljivih antibiotika – objasnila je prof. dr. sc. A.T., dr. med., specijalist medicinske mikrobiologije s parazitologijom.

Kako dolazi do rezistencije na antibiotike?

Prirodno je da se stvara otpornost na antibiotike, ali se ne bi trebala događati tako brzo, kaže dr. A.T. – Postoje zemlje koje racionalno troše antibiotike i kod njih je situacija dobra, to su Nizozemska i skandinavske zemlje koje imaju malu potrošnju antibiotika. Oni su upotrebu racionalizirali od samog početka.

Dva su načina kako se štititi od razvoja rezistencije, to se odnosi na sustav kontrole bolničkih infekcija, dakle sprečava se širenje bakterija s pacijenta na pacijenta i sustav propisivanja antibiotika. Skandinavci su u tome vrlo uspješni i oni mogu računati na mnoge stare antibiotike, a imaju rezervu i u novim antibioticima. Mi već uvelike trošimo najnovije antibiotike, najšireg spektra i nismo jedini. Cijela južna Europa prilično je nedisciplinirana u potrošnji antibiotika, a prednjači Grčka – tumači dr. A.T.

Do otpornosti bakterija na određeni antibiotik dolazi zbog stalnog izlaganja bakterija antibioticima u jednoj zajednici. – Primjerice, ako svaki drugi čovjek u zajednici popije kuru antibiotika u godini dana, onda ćemo mi kao zajednica imati dosta rezistentne bakterije, dok na primjer u Nizozemskoj, gdje ljudi slabo piju antibiotike, ne dolazi do otpornosti jer oni po svojoj koži i crijevima imaju starinske bakterije. Ako ne piješ antibiotike, ali si u dodiru s ljudima koji ih piju, to je isto kao da ih piješ i ti. Zato je bitno da ljudi u zajednici općenito troše manje antibiotika – objasnila je dr. A.T. i napomenula da zato ne trebamo postati bakteriofobi.

Kada zaista treba uzimati antibiotik?

Mnogi su nesretni kad odu kod liječnika i ne dobiju antibiotik jer misle da liječnik time podcjenjuje njihovo zdravstveno stanje. Antibiotik je lijek koji djeluje samo na bakterije, ne i na viruse i zato treba shvatiti da se antibiotici ne trebaju uzimati samoinicijativno, bez liječničkog recepta.

Krenuli smo s javnozdravstvenom kampanjom o upotrebi antibiotika usmjerenom prema građanima jer smo sigurni da oni svojim potomcima žele ostaviti u nasljeđe djelotvorne antibiotike – rekla je dr. A.T. – Prema provedenoj anketi izdavanje antibiotika bez recepta u Hrvatskoj nije često, ali prema istoj toj anketi velik broj ljudi odgovorio je da bi posegnuli za antibiotikom bez recepta zbog grlobolje ili uhobolje, kad bi bili u takvoj situaciji.

Treba mijenjati stav građana i upozoriti ih da su antibiotici, lijekovi koji djeluju na bakterije, ali ne i na viruse. A u zimskom razdoblju većina respiratornih infekcija dišnih putova, kao što su kihanje i kašljanje, bilo da je popraćeno temperaturom ili nije, uglavnom je uzrokovano virusima. Znači 90 posto infekcija gornjih dišnih putova uzrokovano je virusima, a 75 posto antibiotika propisuje se upravo za njihovo liječenje, što znači da je to bespotrebno trošenje antibiotika.

Dr. A.T. kaže da su infektivne bolesti intrigantne i imaju dinamičan razvoj te su zato izazov liječnicima koji u prvim satima bolesti ne mogu procijeniti zahtjeva li infekcija antibiotik ili ne. Dr. A.T. kaže da treba ohrabrivati bolovanja jer bolestan čovjek ni zbog sebe ni zbog drugih ne smije ići na posao i treba mirovati. Da bi netko dobio antibiotik, to mora biti teška infekcija, a s teškom infekcijom ne može se ići raditi. Većina respiratornih zaraznih bolesti tipične su za zimsko doba pa je potrebno mirovati, piti čaj, a ne odmah posezati za antibiotikom. Tako da bih poručila – bolovanje da, antibiotici ne.’

Liječnici pripisuju antibiotike iz straha da ne 
pogriješe i tako počinjemo gubiti najjače antibiotike

Najviše smo zabrinuti za djecu. Ako je dijete klonulo, onda treba dati antibiotik kao i kod ozbiljnih infekcija, ali ako dijete okolo trčkara i ima malo povišenu temperaturu, roditelji moraju bdjeti nad njim i davati mu čaj i druge blaže lijekove. Roditelji moraju nadgledati bolesno dijete i antibiotik ih ne može od toga spasiti.

Zabrinjavajuća je činjenica da je devedeset posto antibiotika potrošeno izvan bolnica za bolesti koje ne ugrožavaju život. Liječnici kod težih bolesti, da ne bi pogriješili, često odmah propišu jači antibiotik, što ima za posljedicu da počinjemo gubiti te najjače antibiotike i trenutačno smo se vratili na stare antibiotike iz 50-ih godina prošlog stoljeća.
 

 
(vecernji.hr, youtube.com/uredio: nsp)