Ako se zaustavi izvoz ruskog plina u Italiju, zemlja će imati samo 15 dana prije hitne situacije, prema listu La Stampa

Što je mjerilo europske ovisnosti o ruskom plinu? Može li SAD zamijeniti Rusiju?

„U Italiji, udio ruskog uvoza plina je oko 37 posto. U Njemačkoj, je to nešto manje, oko 28 posto. Njemačke tvrtke zaista mogu izdržati bez ruskog plina tjedan dana duže od Italije” – kaže Petr Pushkarev, glavni analitičar u TeleTrade za RT.com.

Pitanje je prvi put podiglo prašinu u članku lista La Stampa nakon nedavne fatalne eksplozije u austrijskom pogonu plina, što je ozbiljno poremetilo opskrbu plinom u Europi.

Ostale zemlje u Europi još više ovise o ruskom plinu od Italije ili Njemačke, a kada ga ponestane izdržat će i kraće od talijanskih dva tjedna, rekao je analitičar.

„Ovisnost Slovenije, Grčke i Mađarske je na razini od 41 do 45 posto. Bez plina iz Rusije, oni će se suočiti sa snažanim deficitom energije u roku od samo 10 dana, ”rekao je Pushkarev.

Češka, Slovačka, Finska, Litva, Latvija, Estonija su u neposrednoj blizini i gotovo su 100 posto ovisne o ruskom plinu, dodao je taj analitičar.

Europska unija radi na ujedinjenju plinovoda iz Europe, Azije i Afrike u transeuropsku mrežu (TEN) da bi osigurala sigurnu isporuku plina u Europu, rekao je Ivan Karyakin, investicijski analitičar Global FX.

Istu strategiju slijedi ruski Gazprom, koji je unatoč tome što je tradicionalni dobavljač plina u Europi, on također razvija postrojenja za ukapljeni prirodni plin (LNG).

Europa je podijeljena po tom pitanju. Ruski saveznici u EU su: Austrija, Mađarska, Njemačka, a protivnici su zemlje sjeverne Europe, Baltičke zemljama, i neke zemlje na jugu.

„Ako Gazprom implementira sve svoje projekte plinovoda, onda će plinovod iz Rusije čvrsto zauzeti svoje mjesto u energetskom sustavu Europe. Zatim, ona će se natjecati sa LNG-om iz SAD-a i Katara, a ruski plin ima više šanse jer može ponuditi bolje cijene„ – rekao je Karyakin za RT.

To je razlog zašto novi paket sankcija protiv Irana, Sjeverne Koreje i Rusije su sankcije protiv ruskog plina prema Europi, kaže analitičar.

„Bruxelles sigurno razumije da zamjena ruskog plinovoda sa američkim LNG terminalima ne povećava, nego smanjuje energetsku sigurnost EU-a. Najvjerojatnije, neće odustati od suradnje s Gazpromom. No, Gazprom će morati trpjeti, također, zbog sankcija i pritiska SAD-a. Cijela borba se tek treba odigrati„ – rekao je Karyakin.

Prema Pushkarevu, razvoj LNG terminala iz Katara i SAD-a je važan za Europu, ali samo kao alternativa u slučaju nužde kao u Austriji.

„LNG je skup. Plin LNG-a će koštati potrošače 50-70 posto više nego onaj koji dolazi plinovodom, i jednostavno se ne može nabaviti u velikim količinama kada nastupe tehničkii problemi. Dakle, Washington ima nula posto šanse svrgnuti Rusiju sa europskog tržišta plina„ – rekao je Pushkarev. To je razlog zašto SAD vrši pritisak na Europu, dodao je.

Tijekom prošle godine, SAD je povećao dobavu LNG plina prema Europi. Međutim, SAD sada ima tek šest posto udjela LNG-a na tržištu EU.

Royal Dutch Shell i BP su potvrdili da će Rusija i dalje biti na vrhu Europe kao opskrbljivač plinom do najmanje 2035. godine. Ruski udio na europskom tržištu plina povećan je na 34 posto u prošloj godini, prema Gazpromu.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

“Rat je samo nastavak politike drugim sredstvima”, poznata je izreka Carla von Clausewitza

Ovim je citatom Ron Holland, poznati politički analitičar, autor brojnih knjiga i eseja, započeo uvodnik u kojem je za The Daily Bell naveo deset razloga zbog kojih bi američkim interesnim skupinama i eliti upravo u ovom trentku odgovarao jedan “ograničeni rat”. No, isto tako upozorava da planirati “ograničeni rat” znači upustiti se u rizik s neizvjesnim ishodom, jer sve teorije padaju u vodu onog trenutka kada se na bojnom polju nađete oči u oči s neprijateljem i ne postoji jamstvo da jedan pravi rat, nakon što je pokrent, može ostati ograničen.

Ron Holland: Deset razloga za ratnu grozincu u Washingtonu

Američke političke elite, FED i interersni lobiji koji upravljaju svim aspektima života, a skrivaju se iza Kongresa, predsjednika ili bilo koje stranke u Americi zatvorenoj u dvostranački monopol, čini se da su prilično preplašeni iz više razloga.

Oni s pravom strahuju za vlastitu političku budućnost, kao i za dobit i opstanak velikih međunarodnih korporacija i bankarskih konglomerata koji podržavaju sadašnje političko vodstvo i režim.

Nikada se američki narod, korporacije i enormno bogatih 1% nisu morali u jednom trenutku suočiti s toliko novih prijetnji njihovom bogatstvu i ugrozama njihove globalne moći. Iako krivce za greške ne treba tražiti okolo, za mnoge od tih prijetnji i ne moraju biti krivi američki politički i financijski moćnici, nego one dolaze same po sebi zbog vidljivih promjena koje sve brže mijenjaju svijet u kojem živimo.

Teoretičari zavjera vole vidjeti svijet crno i bijelo, bez sivih područja, a za svaki problem jednostavno kritizirati tajne skupine ili nečije snažne interese, ali je stvarna situacija ipak daleko složenijia.

Međutim, isto tako bi se svatko u Americi trebao pomiriti s činjenicom da je stara slobodna Amerika odavno mrtva i pokopana, a da su od nje ostale samo institucije i slogani kojima se uspavljuje javnost prisiljena na apatiju i pokoravanje. Američki čelnici nisu svemoćni i sigurno nemaju sve odgovore, ali čine sve kako bi se u konačnici odlučili za rat kao rješenje problema.

Stara Amerika više ne postoji

Naravno, zavjere postoje i zahvaljujući Edward Snowdenu se saznalo da Amerika prikupljanjem obavještajnih podataka, mučenjima i špijunažom diljem svijeta doista djeluje kao globalna policijska država. Iako bi se moglo reći da su ti napori više usmjereni na kontrolu stranih i domaćih političara i moćnih pojedinaca, nego na nemoćne Amerikanace koji se ne slažu sa službenom politikom, riječ je o zastrašujućoj situaciji za zemlju koja je nekad bila simbol slobode u svijetu.

No, kao što je Dorothy u filmu Čarobnjak iz Oza rekla svom psu: “Imam osjećaj da više nismo u Kansasu!“, tako ni Amerikanci više nisu u zemlji njenih osnivača.

Realni kapitalizam i slobodno tržište jednostavno više ne postoje. Nekoliko moćnih interesnih skupina manipulira svim tržištima, a američkom valutom se pokušava neograničeno kontrolirati cijeli svijet i zadržati vodeća uloga koju su te skupine sebi osigurale krajem Drugog svjetskog rata.

Danas u Americi samo budale vjeruju da je ono što vlada tvrdi istina, te da je sve pošteno i nepristrano. Sve je samo propaganda. Regulatorne agencije postoje samo kako bi zaštitile određene skupine i njihove poslove, a ne javnost. Američki pravni sustav je vic, a svi ratovi koji su se navodno vodili u ime demokracije i protiv zla bili su samo pljačkaške ekspedicije protiv drugih naroda u ime profita i krađe prirodnih resursa.

Sve vlade vode propagandu, a mainstream mediji tajne planove i politiku vlade narodu prodaju kao spasonosna rješenja. No, svijet se danas, posebno SAD, suočava s novim izazovima koji nisu simulacija ratnih igara ili ograničeni unutarnji sukob interesnih skupina i tu se kriju stvarni problemi i rizici za američku i sve nacije svijeta.

Rat bi mogao biti jedino rješenje za opstanak i prosperitet američkih elita

Kao što je rekao Clausewitz: “Rat je samo nastavak politike drugim sredstvima”, a američko vodstvo i posebne interesne skupine žele aktivno nastaviti politiku kojom su sebi osigurali toliko bogatstvo i moć. Razmislite na trenutak o prijetnjama s kojima se te skupine suočavaju u zemlji i inozemstvu i koliko bi jedan ograničeni rat mogao riješiti ili barem odgoditi većinu problema s kojima se sočavaju svi instrumenti njihove moći.

Ali postoje dva problema koje rat nosi sa sobom. Prvo, on može čak jamčiti opstanak moćnih lobija, ali rat bi bio loš za američke vojnike i civile, kao i za američko gospodarstvo, privatna bogatstva i ostale slobode.

Drugo, ne postoji jamstvo da jedan pravi rat, nakon što je pokrenut, može ostati ograničen. Oba svjetska rata su povijesni primjeri kako se planovi za ograničenim ratovima mogu pretvoriti u velike ratove u kojima ginu deseci milijuna ljudi i sve to zbog vlasti gladnih političara i stečenih ekonomskih interesa.

Helmuth von Moltke, njemački vojni strateg, dao je slijedeću izjavu o ratu: “Nijedan ratni plan ne može preživjeti stvarni sudar s neprijateljem!“

Ratovi se lako pokreću, hrane se patriotizmom, ali se teško privode kraju

Hermann Goering je na suđenju u Nürnbergu rekao: “Naravno da obični ljudi ne žele rat. Ni u Rusiji, ni u Engleskoj, čak ni u Njemačkoj. To je očito. Ali, nakon svega, sve je uvijek na čelnicima zemlje koji određuju politiku i koji uspijevaju ljude uvući u njega. To je tako u demokraciji, fašističkoj diktaturi ili u komunizmu. Imali pravo glasa ili ne, ljudi će uvijek biti gurnuti od strane lidera. To je jednostavno. Sve što trebate učiniti je reći im da su napadnuti, osuditi mirotvorce za nedostatak domoljublja i što izlažu zemlju opasnosti. To djeluje na isti način u bilo kojoj zemlji.”

Donosimo vam 10 razloga za rat:

1. Rat može uzrokovati krizu i dati opravdanje za daljnje izdavanje suverenih državnih obveznica i ekpanziju valute za cijelo vrijeme trajanja sukoba.

2. Rat će omogućiti političarima da okrive Rusiju i Kinu za nadolazeći kraj dolara kao svjetske rezervne valute, njegovog kolapsa i dužničke krize.

3. FED i njegov globalni središnji bankarski kartel su zapravo uništili zapadno gospodarstvo kroz pretjeranu emisiju duga, stvaranje novca i zaduživanje. Rat bi omogućio da se krivica prebaci na neprijateljske narode.

4. Rat će dopustiti SAD-u da preuzme kontrolu nad Europskom unijom, pojedinim europskim narodima i NATO savezom. Danas se Njemačka, Francuska i druge zemlje kolebaju u podršci američkoj politici ratnih planova u Ukrajini.

5. Rat će ugušiti secesionističke pokrete u Španjolskoj i Škotskoj, kao i prijetnju Grčke i Italije o povlačenju iz Europske unije i zajedničke valute – eura.

6. Rat bi pružio opravdanje za ponovnom uspostavom američke kontrole nad elitnim stranim medijskim kućama i alternativnim internetskim medijima i ostvario bi se monopol nad vijestima, a tako i mišljenjem javnosti.

7. Ratom protiv Rusije i Irana bi se kroz postojeće plinovode prekinula isporuka energenata ruskih i iranskih kompanija, a na Bliskom istoku bi se u budućnosti omogućila apsolutna kontrola proizvodnje energenata s petrodolarom kao sustavom.

8. Kako je bilo u oba svjetska rata, veliki rat bi omogućio američkoj vladi da uguši domaće političke pokrete i ukloni protivnike, osim “ovlaštenih” kontroliranih oporbenih kandidata iz dvije vodeće stranke.

9. Uspješan rat protiv kineskih saveznika će odgoditi globalni izazov kojeg za SAD predstavlja Kina, barem za nekoliko godina dok se azijski div ne oporavi.

10. Na kraju, za vrijeme ratnog kriznog stanja političari do krajnjih granica mogu ići s napadima na građanske slobode, slobodu tiska, oduzimati bogatstva do razine koja nikada ne bi bila moguća u mirnodopskom razdoblju i tu je najveća prijetnja za američki narod. Planirati lažni teroristički napad, kako bi se građane natjeralo da žive u strahu i da u ime sigrnosti budu spremni odreći se svojih sloboda, više od 14 godina nakon „11 .rujna“ je jednostavno nemoguće.

Međutim, pravi rat bi pružio valjane razloge da se građanima zaplijeni njihovo zlato, da im se smanje ili otmu mirovine, uvede porez na imovinu, smanje ili ukinu socijalna izdvajanja, dramatično povećaju porezi, te ograniče sve preostale slobode i sposobnost otopra takvim mjerama za vrijeme trajanja krize.

„Nadam se da sam u krivu kada tvrdim da će rat biti još jedna greška u izboru Washingtona. Pogledajte što se događa u Siriji, Iraku i Ukrajini i tijekom iduće godine ćemo vjerojatno imati odgovor. No, jedan od naših osnivača je znao odgovor na pitanje je li bolje dopustiti rat ili prevladati krizu dobrim vodstvom i zdravim razumom. Naime, Benjamin Franklin je rekao: “Oni koji odustanu od temeljnih sloboda da dobiju malo privremene sigurnosti, ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost”, zaključio je Ron Holland.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Svrha američko-saudijskog manipuliranja cijenama nafte je destabilizacija nekoliko snažnih protivnika američke globalističke politike. Među metama su Iran i Sirija, oboje saveznici Rusije u suprotstavljanju SAD-u, gdje se on ponaša kao jedina supersila. No, glavna je meta Putinova Rusija, danas najveća prijetnja hegemoniji spomenute supersile

Piše: William Engdahl (www.engdahl.oilgeopolitics.net)

Na površinu medijskog prostora izranjaju detalji novog, tajnog i nadasve stupidnog, saudijsko-američkog dogovora o Siriji te o takozvanom IS-u. U njemu je riječ o kontroli nafte i plina u cijeloj toj regiji te o slabljenju Rusije i Irana zbog saudijsko-arabijskog preplavljivanja svjetskog tržišta jeftinom naftom. Pojedinosti su dogovoreno u rujanskom susretu američkog ministra vanjskih poslova Johna Kerryja i saudijskog kralja. Uzgredna posljedica: Rusija će biti još brže primorana okrenuti se istoku – Kini i Euroaziji.

Jedna od najneobičnijih anomalija nedavne NATO-ove akcije bombardiranja, navodno protiv ISIS-a ili IS-a ili ISIL-a ili Daasha, ovisno o vašim preferencijama, jest činjenica da cijena sirove nafte – unatoč ratu koji bjesni u području najbogatijem naftom na svijetu – stalno opada, i to dramatično. Od lipnja kada je ISIS iznenada osvojio naftom bogato područje Iraka oko Mosula i Kirkuka, referentna cijena sirove nafte po indeksu Brent pala je za približno 20%, sa 112 na oko 88 dolara. No, dnevna potražnja za naftom u svijetu nije pala za 20%. Potražnja za naftom u Kini nije pala 20%, niti su američke zalihe domaće nafte iz škriljevca narasle za 21%.

Događa se da dugogodišnji američki saveznik unutar OPEC-a, kraljevina Saudijska Arabije, preplavljuje tržište ekstremno diskontiranom naftom, pokrećući tako cjenovni rat unutar OPEC-a, dok isto čini i Iran, što dovodi do panike na tržištima naftnih ročnica. Diskontiranu naftu Saudijci plasiraju uglavnom u Aziji, najviše u Kini, njihovom glavnom azijskom kupcu, gdje svoju sirovu naftu navodno nude za pukih 50 do 60 dolara po barelu, a ne po dosadašnjoj cijeni od oko 100 dolara.

Ta saudijska financijska operacija diskontiranja je, prema svim naznakama, koordinirana s ratnom operacijom američkog ministarstva financija, preko njegovog Ureda za terorizam i financijsku analitiku, u suradnji s nekolicinom insajderskih igrača u Wall Streetu koji upravljaju trgovanjem naftnih derivata. Rezultat je panika na tržištu koja svakodnevno dobiva sve veći zamah. Kina je prilično zadovoljna što može kupovati jeftinu naftu, ali njeni bliski saveznici, Rusija i Iran, time su gadno pogođeni.

Dogovor

Prema Rashidu Abanmyju, predsjedniku saudijskoarabijskog Centra za naftnu problematiku i strateška očekivanja (iz Rijada), ovo dramatično rušenje cijena namjerno izazivaju Saudijci, najveći proizvođači nafte unutar OPEC-a. Javnosti je servirana priča da je glavni razlog tomu stjecanje novih tržišta na svjetskom tržištu gdje potražnja za naftom opada. No, stvarni je razlog, prema Abanmyju, vršenje pritiska na Iran zbog njegova nuklearnog programa, te na Rusiju, kako bi prestala podržavati Bashara al-Assada u Siriji.

Kada se uzmu u obzir financijski gubici ruske države u prodaji prirodnog plina Ukrajini te izgledni prekid tranzita ruskog plina (iniciran od strane SAD-a) na golemo EU tržište ove zime, dok se prikupljene zalihe plina u EU tope, pritisak na cijene nafte Moskvu će pogoditi dvostruko. Više od 50% prihoda ruske države potječe od izvozne prodaje nafte i plina.

Svrha američko-saudijskog manipuliranja cijenama nafte je destabilizacija nekoliko snažnih protivnika američke globalističke politike. Među metama su Iran i Sirija, oboje saveznici Rusije u suprotstavljanju SAD-u, gdje se on ponaša kao jedina supersila. No, glavna je meta Putinova Rusija, danas najveća prijetnja hegemoniji spomenute supersile. Ta strategija je slična postupanju SAD-a prema Saudijskoj Arabiji 1986., kada je preplavio svijet saudijskom naftom, rušeći cijenu na ispod 10 dolara za barel, i uništavajući privredu tadašnjeg sovjetskog saveznika Saddama Husseina u Iraku, a naposljetku, i sovjetsku privredu, utirući put raspadu Sovjetskog Saveza. Danas, SAD se nada da će urušavanje ruskih prihoda od nafte, u kombinaciji s odabranim oštrim sankcijama planiranim od strane Ureda za terorizam i financijsku analitiku (u sklopu američkog ministarstva obrane), dramatično oslabiti Putinovu golemu domaću podršku i stvoriti uvjete za njegovo konačno svrgavanje.

Američka makinacija osuđena je na propast iz brojnih razloga, među kojima je i to što je Putinova Rusija poduzela značajne strateške korake, zajedno s Kinom i drugim državama, da smanji svoju ovisnost o Zapadu. Ustvari, ovo korištenje nafte kao oružja samo ubrzava nedavne ruske poteze u pravcu fokusiranja njene ekonomske moći na nacionalne interese i smanjivanja ovisnosti o dolarskom sustavu. Ako dolar prestane biti valuta svjetske trgovine, osobito trgovine naftom, američko ministarstvo financija može očekivati financijsku katastrofu. Iz tog razloga Kerry-Abdullahov naftni rat nazivam krajnje stupidnom taktikom.

Tajni dogovor Kerryja i Abdullaha

Dana 11. rujna američki ministar vanjskih poslova Kerry susreo se sa saudijskim kraljem Abdullahom u njegovoj palači na Crvenom moru. Susretu je, na poziv kralja, prisustvovao i bivši direktor saudijske obavještajne službe princ Bandar. Tu je izmudrovan dogovor o saudijskoj podršci zračnim napadima protiv ISIS-a u Siriji, pod uvjetom da Washington podrži Saudijce u rušenju Assada, čvrstog saveznika Rusije i de facto Irana, kao prepreke planovima Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata da zadobiju kontrolu nad nastajućim tržištem prirodnog plina u EU, čime bi se potkopala ruska unosna trgovina s EU. U izvještaju iz Wall Street Journala spomenuto je „višemjesečno pregovaranje Amerike i arapskih vođa, koji su se složili da trebaju surađivati u borbi protiv Islamske države, ali nisu konkretizirali kako bi to i kada trebalo učiniti.

Taj proces što se otegao dao je Saudijcima priliku da od SAD-a izmami svježu obvezu da će intenzivirati obučavanje pobunjenika za borbu protiv g. Assada, čiji odlazak sa scene Saudijci još uvijek smatraju svojim najvišim prioritetom.”

Prema saudijskom gledištu, rat se vodi između dva konkurentska davnašnja vektora islama. Saudijska Arabija, domicil svetih gradova Meke i Medine, deklarira svoju de facto superiornost u islamskom svijetu sunitskog islama. Forma saudijske sunitske denominacije je ultrakonzervativni vehabizam, nazvan po beduinskom islamskom fundamentalistu ili salafistu iz 18. stoljeća Muhammadu ibn Abd al-Wahhi. Talibani vuku korijene iz vehabizma, uz pomoć vjerske poduke financirane od strane Saudijske Arabije. Zaljevski Emirati i Kuvajt također se priklanjaju sunitskom vehabizmu Saudijaca, kao i katarski emir.

Iran, s druge strane, povijesno je središte manjeg ogranka islama – šijita. Većinu iračkog stanovništva od 61% čine šijiti. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad pripadnik je pratećeg ogranka šijita, manjinske zajednice čiji se članovi nazivaju alavitima. Otprilike 23% Turaka također su alavitski muslimani. Sliku dodatno komplicira činjenica da je Saudijska Arabija povezana mostom s malom otočnom zemljom, Bahreinom, gdje čak 75% stanovništva čine šijiti, dok su članovi vladajuće obitelji Al-Khalifa suniti, čvrsto povezani sa Saudijskom Arabijom. Štoviše, u naftom najbogatijem saudijskom području prevladavaju šijitski muslimani koji rade na naftnim postrojenjima u Ras Tanuri.

Rat oko naftovoda i plinovoda

Ove povijesne rasjedne linije unutar islama, koje su bile u stanju mirovanja, dovedene su u stanje otvorenog rata, i to pokretanjem islamskog Svetog rata, znanog i kao Arapsko proljeće – u režiji američkog ministarstva vanjskih poslova i CIA-e. Vašingtonski neokonzervativci ušančeni unutar Obamine administracije u obliku duboke tajne mreže, i njihovi saveznički mediji poput Washington Posta, zagovarali su tajno američko podupiranje CIA-inog omiljenog projekta, poznatog kao Muslimansko bratstvo. Kao što detaljnije pišem u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Amerikas Heiliger Krieg (na njemačkom), još od početka 1950-ih CIA gaji veze s kultom smrti, terorističkim Muslimanskim bratstvom.

No, ako mapiramo resurse poznatih rezervi prirodnog plina u cijelom području Perzijskog zaljeva, motivi Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata (usmjeravani od strane Saudijske Arabije) u financiranju Assadovih protivnika milijardama dolara – uključujući i sunitski ISIS – postaju jasniji. Prirodni plin postao je favorizirani izvor „čiste energije” za 21. stoljeće, a EU je svjetsko tržište plina s najvećim rastom, što je bitan razlog da Washington želi prekinuti ovisnost EU o Gazpromu glede opskrbe plinom, kako bi oslabio Rusiju i zadržao kontrolu nad EU preko svojih lojalnih poslušnika tipa Katara.

Najveći poznati rezervoar prirodnog plina u svijetu leži u sredini Perzijskog zaljeva, sežući jednim krakom u teritorijalne vode Katara, a drugim u vode Irana. Iranski dio se naziva Sjeverni Pars. Godine 2006. kineska državna kompanija CNOOC potpisala je sporazum s Iranom o tome da će razvijati Sjeverni Pars i izgraditi LNG infrastrukturu kako bi taj plin dopremila u Kinu.

Katarska strana Perzijskog zaljeva pod nazivom Sjeverno polje sadrži treće najveće zalihe prirodnog plina na svijetu, iza Rusije i Irana.

U srpnju 2011. vlade Sirije, Irana i Iraka potpisale su povijesni energetski sporazum o plinovodu, što je uglavnom ostalo nezapaženo usred rata – vođenog od strane NATO-a, Saudijske Arabije i Katara – s ciljem svrgavanja Assada. Taj plinovod – koji bi prema procjenama trebao koštati 10 milijardi dolara a čija bi gradnja trajala tri godine – išao bi od iranske luke Assalouyeh blizu plinskog polja u Južnom Parsu (u Perzijskom zaljevu) do Damaska u Siriji preko iračkog teritorija. Ovim sporazumom Sirija bi postala središte sklapanja i proizvodnje, glede rezervi u Libanonu. To je geopolitički strateški prostor koji se geografski otvara po prvi put, protežući se od Irana do Iraka, Sirije i Libanona. Kako je to objasnio dopisnik Asia Timesa, Pepe Escobar: „Iransko-iračko-sirijski plinovod – ako se ikada izgradi – ojačao bi pretežito šijitsku osovinu, putem ekonomske, čelične pupčane vrpce.”

Nedugo nakon potpisivanja sporazuma s Iranom i Irakom 16. kolovoza 2011., sirijsko ministarstvo nafte objavljuje da je pronađen izvor plina u području Qaraha, u središnjoj sirijskoj regiji nedaleko Homsa. Gazprom bi, uz Assada na vlasti, bio značajan investitor ili zakupac novih plinskih polja u Siriji. Iran, u konačnici, planira proširiti taj plinovod od Damaska do libanonske mediteranske luke, gdje bi se plin dopremao za veliko tržište EU. Prema važećem sporazumu s Irakom, Sirija bi kupovala iranski plin iz iranskog dijela polja u južnom Parsu.

Katar, danas najveći izvoznik LNG-a, uglavnom u Aziju, želi isto EU tržište na koje su oko bacili Iran i Sirija. U tu svrhu izgradio bi plinovode do Mediterana. I zato mu je silno važno da se otarasi proiranskog Assada. Godine 2009. Katar je predložio Basharu al-Assadu da izgradi plinovod od katarskog Sjevernog polja, preko Sirije, do Turske i EU. Assad je to odbio, ističući duge prijateljske odnose Sirije s Rusijom i Gazpromom. Tim odbijanjem, u kombinaciji s Iransko-Iračko-sirijskim sporazumom o plinovodu iz 2011., pokrenut je žestoki saudijsko-katarski napad na Assadovu moć te je započelo financiranje al-Qaedainih terorista, unovačenih džihadističkih fanatika spremnih da ubijaju alavitske i šijitske ‘nevjernike’ za 100 dolara mjesečno i kalašnjikov. Vašingtonski neokonzervativni jastrebovi (ratni huškači) unutar i oko Obamine Bijele kuće, zajedno sa svojim saveznicima u desnom krilu Netanyahuove vlade, klicali su od veselja u svojim foteljama kada je Siriju nakon proljeća 2011. zahvatio plamen nereda.

Danas ratovi u Ukrajini i Siriji (raspireni od strane SAD-a) samo su dva fronta u istom strateškom ratu s ciljem slabljenja Rusije i Kine te slamanja svakog eventualnog opiranja američki kontroliranim snagama Novog svjetskog poretka. Na oba fronta strateški je cilj kontrola nad energetskim cjevovodima, ovaj put prvenstveno cjevovoda prirodnog plina – od Rusije do EU preko Ukrajine te od Irana i Sirije do EU preko Sirije. Prava svrha djelovanja ISIS-a (uz podršku od strane SAD-a i Izraela) jest nalaženje izgovora za bombardiranje Assadovih vitalnih silosa sa žitom i naftnih rafinerija kako bi se potkopala privreda, u pripremama za eliminaciju ruskog, kineskog i iranskog saveznika Bashara al-Assada, na način sličan eliminaciji Ghaddafija.

U jednom užem smislu, kako to vide vašingtonski neokonzervativci, onaj tko ima kontrolu nad Sirijom može imati kontrolu nad Bliskim istokom. A kontrolirajući Siriju, kapiju prema Aziji, on će držati ključ ruske kuće, kao i kineske, preko Puta svile.

Religijski ratovi su, povijesno gledano, najkrvaviji od svih ratova, a ni ovaj nije izuzetak, osobito kada su na kocki bilijarde dolara u vidu prihoda od nafte i plina. Zašto je tajni Kerry-Abdullahov dogovor o Siriji, zaključen 11. rujna, glupav? Zato što briljantni taktičari u Washingtonu i Riyadhu i Dohi, te donekle i u Ankari, nisu kadri sagledati međupovezanost svekolike pomutnje i razaranja koje potpiruju. Kao što nisu u stanju proviriti iznad svojih vizija o kontroli nad naftom i plinom kao osnovi svoje nezakonite moći. Na koncu konaca, siju sjeme vlastite propasti.
 
(nexus-svjetlost/uredio:nsp)

Washington vodi hibridni rat protiv Moskve. Ako i postoji bilo kakva sumnja povodom toga, sad bi trebalo biti razotkrivena. Geopolitika, znanost i tehnologija, špekulacije, financijska tržišta, informacijski tokovi, veliki poslovni konglomerati, inteligencija, masovne komunikacije, socijalni mediji, internet, popularna kultura, informativne mreže, međunarodne institucije, sankcije, auditorij, javno mnijenje, nacionalizam, razna vladina tijela i organizacije, civilizacijska konfrontacija, proxy ratovi, diplomacija, stvaranje međunarodnih alijansi, veliki poslovni ugovori, nevladine organizacije (NVO), ljudska prava, ugled, vojno osoblje, kapital, psihološke taktike – sve je to uključeno u taj hibridni (višestrani) rat

Na dnevnoj razini možemo vidjeti kako se ova borba odigrava u eteru ratnih kazališta Ukrajine i Bliskog Istoka, kroz izjave i optužbe diplomata, kao i u ekonomskoj sferi.

Također bi trebale biti prekinute rasprave i pitanja o tome je li ovo novi Hladni rat – posthladnoratovski hladni rat – ili se stari Hladni rat nikada nije ni završio. Hladnoratovski mentalitet nikad nije usahnuo u Washington Beltwayu. Iz perspektive ruskih dužnosnika, jasno je da SAD nikad nije zakopala svoje ratne sjekire i da jenastavila ofanzivu.

Raspad Varšavskog pakta, poraz Sovjeta i Istočnog bloka i gledanje kako se Sovjetski Savez demontira u 15 različitih republika nisu bili dovoljni za američke hladnoratovske jastrebove. Po njima, novoformirana Ruska Federacija morala je biti utišana.

Petro-politika također ima veliki udio u ovom hibridnom ratu. Nisu samo cijene energenata bile faktor borbe već i financijska tržišta i nacionalne valute. Umjetni pad cijena nafte, ostvaren preplavljivanja globalnog naftnog tržišta, sad je dodatno dobio na značaju opsadom ruske rublje. Sve ovo je dio nečega što izgleda kao ciljani dvosmjerni napad na Rusku Federaciju, koji ima za cilj smanjiti prihode Rusije kroz manipulaciju na tržištu putem ekonomskih sankcija i obaranja cijena.

To je ono što bismo nazvali “dupli uzdah” (američka uzrečica koja označava dvostruki problem, uglavnom financijske ili ekonomske prirode; prim. prev.). Dok SAD i njihovi saveznici, uključujući Australiju, Kanadu, Europsku uniju i Japan, ruskoj ekonomiji uvode sankcije, dogodili su se napadi na glavni izvor ruskih prihoda (energenti) i rusku nacionalnu valutu.

VALUTNI RATOVI I INFLACIJA

Cijena ruske rublje počela je opadati u prosincu 2014. kao posljedica ekonomskih pritisaka na Rusku Federaciju, pada cijene energenata i spekulativnih aktivnosti. “Sudeći po situaciji u zemlji, mi smo usred duboke valutne krize, one za koju čak i zaposleni u Centralnoj banci kažu da je nisu predviđali ni u najgorim noćnim morama”, komentira Vječeslav Terekov iz Interfaksa prilikom razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom tijekom konferencije za novinare u Kremlju 18. prosinca.

Sam Putin je ovo priznao na pres-konferenciji. Odgovarajući Terekovu, Putin je objasnio da se “situacija promijenila pod utjecajem određenih vanjskih ekonomskih čimbenika, primarno cijena energetskih resursa, nafte, samim tim i plina također”.

Neki možda misle da je pad ruske rublje rezultat reakcije tržišta po njegovim pravilima, dok drugi koji priznaju da postoje tržišne manipulacije mogu sve prijelomiti i za sve okriviti rusku vladu i Vladimir Putina. Ovi procesi, međutim, bili su navođeni američkim makinacijama. To jednostavno nije rezultat samostalnog ponašanja tržišta ili politike Kremlja, već američkih ciljeva i politike koja svjesno cilja Rusiju s namjerom da je destabilizira i opustoši. Zbog toga je Putin na Terekovljevo pitanje odgovorio da je pad vrijednosti ruske rublje “očito izazvan prvenstveno vanjskim faktorima”.

Pomoćnik državnog tajnika SAD Victoria Nuland – supruga jednog od osnivača Projekta novog američkog stoljeća (PNAC) i neokonzervativnog odvjetnika imperije Rober Keygena – i pomoćnik američkog ministra financija Daniel Glazer u svibnju 2014. rekli su Odboru američkog predstavničkog doma za vanjske poslove da cilj američkih sankcija protiv Ruske Federacije nije samo nanošenje štete trgovinskim vezama Rusije i EU već i pokretanje gospodarske nestabilnosti u Rusiji, kao i kreiranje valutne nestabilnosti i inflacije. Drugim riječima, američka vlada ciljano je išla na devalvaciju ruske rublje i inflaciju u ruskoj ekonomiji najkasnije od svibnja 2014.

Izgleda da SAD pokušavaju manipulacijom navesti Kremlj da troši ruske resurse i fiskalne pričuve na borbu protiv inflacije rublje, koju je pokrenuo Washington. Kremlj, međutim, neće zagristi mamac i tako dozvoliti da bude upleten u crpljivanje deviznih rezervi, koje iznose približno 419 milijadi dolara – što vrijedi i za zlatne rezerve koje posjeduje Ruska Federacija, ili bilo koji vid ruskih rezervi koje vrijede približno 8,4 trilijuna rublji – samo da bi pokušao spriječiti pad vrijednosti nacionalne valute. S tim u vezi, držeći konferenciju za novinare, Putin je 18 prosinca izjavio da “Središnja banka ih ne namjerava sve (rezerve) spržiti bez ikakvog smisla, što je ispravno postupanje”. Putin je ovo ponovno naglasio odgovarajući na pitanje Vječeslava Tereka kada je rekao da ruska vlada i ruska Središnja banka “ne bi trebale da razdijele naše zlatne i devizne rezerve ili ih prosto spržiti na tržištu, već osigurati izvore kreditiranja”.

Kremlj razumije što Washington pokušava učiniti. Amerika s Rusijom ponavlja staru igru. Manipulacija cijenama energenata, devalvacija nacionalne valute, čak i američki pokušaji da uvuku Rusiju u konflikt s bratskom državom Ukrajinom – sve je to ponavljanje američke taktike korištene ranije, za vrijeme Hladnog rata, a i poslije 1991.

Primjerice, uvlačenje Rusije u Ukrajinu bilo bi ponavljanje taktike uvlačenja Sovjetskog Saveza u Afganistan, dok bi manipulacija cijenama energenata i valutnim tržištima bila paralela američke strategije korištene da se destabilizira bathistički (Bath partija je najvažnija politička stranka s panarapskom ideologijom, koja igra važnu ulogu još od 1950-tih; prim. prev.) Irak, Iran ili Sovjetski Savez tijekom afganistansko-sovjetskog i iransko-iračkog rata.

Umjesto pokušaja da zaustavi daljnji pad vrijednosti rublje, Kremlj se izgleda odlučio strateški investirati u ljudski kapital u Rusiji. Nacionalni rezervni fondovi Rusije biti će iskorišteni za diverzifikaciju državne ekonomije i učvršćivanje socijalnog i javnog sektora. Unatoč gospodarskom ratu protiv Rusije, baš to je razlog što su plaće – učitelja u školama, profesora u visokoškolskim ustanovama za znanost i razvoj, zaposlenih u institucijama kulture, doktora u bolnicama i klinikama, bolničara i medicinskih sestara – dakle najvažnijih sektora za razvijanje ljudskog kapitala i kapaciteta u Rusiji – sve redom podignute.

RUSKI MEDVJED I TURSKI SIVI VUK

Kremlj, međutim, na raspolaganju ima cijelu popis opcija za kontriranje američkoj ofanzivi protiv Rusije. Jedna od njih uključuje dodvoravanje Turskoj. Rusko približavanje Turcima uključivalo je udaljavanje od izgradnje plinovoda Južni Tok iz Rusije preko Crnog mora i Bugarske.

Putin je izjavio da je Rusija otkazala projekt Južni tok 1. prosinca. Umjesto projekta Južni Tok, stigla je zamjena u vidu plinovoda koji ide iz južne federalne županije Ruske Federacije kroz Crno more do Turske. Ovaj alternativni plinovod, koji je popularno nazvan “Turski tok”, uparuje ruskog energetskog giganta Gazprom s turskim Botasom. Pored toga, Gazprom će početi Turskoj davati popust na ruski plin, koji će se povećavati kako bude rastao intenzitet rusko-turske suradnje. Ugovor o prirodnom plinu između Ankare i Moskve stvara dobitnu situaciju i za tursku i za rusku stranu.

Ne samo da će Ankara dobiti popuste na opskrbu energentima već će Turski tok turskoj vladi dati ono za čime je čeznula godinama. Turski plinovod će Tursku učiniti važnim energetskim koridorom i tranzitnom čvorištem sa svim pripadajućim tranzitnim prihodima. U takvoj situaciji Turska postaje koridor za opskrbu energentima između dobavljača Rusije i potrošača u koje spadaju zemlje EU i drugi kupci s jugoistoka Europe. Ankara će steći dodatni utjecaj na Europsku uniju, što će joj donijeti novi argument prilikom pregovora s Europom jer će Europska unija – budući da će biti energetski posrednik – s Turskom se morati dogovarati.

Što se tiče Rusije, ona će otkazivanjem smanjiti rizike s kojima je bila suočena prilikom izgradnje projekta Južni tok. Moskva je mogla protratiti vrijeme i resurse gradeći Južni tok samo da bi na kraju vidjela da je projekt suspendiran ili opstruiran na Balkanu od Bruxellesa i Washingtona. Ako Europska unija zaista želi ruski prirodni plin, onda će plinovod Turski tok biti produžen iz Turske preko Grčke, pa do Makedonije, Srbije, Mađarske, Slovenije, Italije, Austrije i drugih europskih zemalja koje žele biti integrirane u ovaj energetski projekt.

Otkazivivanje Južnog toka također znači i da će biti jedan alternativni energetski koridor manje iz pravca Rusije ka Europskoj uniji, barem za neko vrijeme. Ovo ima pozitivne implikacije na dešavanja u Ukrajini, koja predstavlja važnu tranzitnu rutu za ruski plin koji ide ka EU. Da bi osigurala protok ruskog plina kroz ukrajinsku teritoriju, Europska unija će biti odlučnija u pritiscima na dužnosnike u Kijevu da okončaju konflikt na Istoku Ukrajine.

Na više načina se Turski tok može promatrati kao rekonfiguracija propalog plinovoda Nabucco. Ne samo da će Turski tijek osigurati blagonaklonost Turske i povećati ruski utjecaj na EU, za razliku od Nabucca, koji ga je trebao smanjiti, novi plinovod će također privoljeti Ankaru da svoje ekonomske i strateške interese više usklađuje s ruskim interesima. To je razloz zašto, govoreći o Nabuccu i borbi za uspostavu alternativnih energetskih koridora, ovaj autor u 2007. ističe da “stvaranje ovih energetskih koridora i mreža predstavlja mač s dvije oštrice. Ovi geostrateški zglobovi i energetske osovine mogu dovesti i do razmjene međusobnog utjecaja. Integracija u infrastrukturi vodi i ka ekonomskoj integraciji “.

Izgradnja Turskog Toka i jačanje rusko-turskih odnosa može pomoći čak i po pitanju smirivanja krvavog sirijskog konflikta. Ako iranski prirodni plin bude integriran u Turski plinovod putem još jednog energetskog koridora koji sa iranskog teritorija ulazi u Anadoliju, onda bi turski interesi bili još više usklađeni s interesima Moskve i Teherana. Turska će biti spašena od poraza svoje neootomanske politike i biti će sposobna da se povuče iz sirijske krize. Ovo će dopustiti Ankari da se prestroji na suradnju s dva najvažnija trgovinska partnera – Iranom i Rusijom.

Važnost iransko-turske i rusko-turske trgovine i energetskih veza su razlog što je Ankara imala razumijevanja za Rusiju i Iran i što nije dozvolila da politika i razmimoilaženja povodom sirijske krize stanu na put njihovih ekonomskih veza i poslovnih odnosa, dok je Washington pokušavao te odnose poremeti, kao što je učinio s vezama između Rusije i EU. Ankara, međutim, shvaća da bi, ako pusti politiku da poremeti njezine gospodarske veze s Iranom i Rusijom, i sama Turska bila oslabljena i da bi to dovelo do toga da izgubi svaki vid neovisnosti koji sada uživa.

Majstorski objavljujući ruski potez dok je bio u Ankari, Putin se također pobrinuo osigurati vruće unutarnje razgovore u EU. Neki bi ovo nazvali stavljanjem soli na ranu. Znajući da će profit i potencijalna dobit izazvati internu raspravu u Bugarskoj i EU, Putin se retorički zapitao hoće li Europska komisija Bugarskoj nadoknaditi troškove za gubitke.

 RUSKI MEDVJED I KINESKI ZMAJ

Očigledno je da su ruski biznis i trgovinske veze preusmjerene na Narodnu Republiku Kinu i Istočnu Aziju. Povodom kinesko-ruskog plinskog mega ugovora, ova autor ističe da ovo nije bio toliko ruski kontrapotez na američki ekonomski pritisak koliko je to bila stvarna dugoročna ruska strategija koja pokušava povećati trgovinske i druge veze s Istočnom Azijom. Vladimir Putin osobno također je potvrdio ovaj stav tijekom konferencije za novinare 18. prosinca, pominjući ranije kada je odbacio – kao i ovaj autor – dojam da je takozvani “ruski twist na Istok” najvećim dijelom povezan s krizom u Ukrajini.

Prema riječima predsjednika Putina, proces širenja poslovnih veza s Kinom i Istočnom Azijom “proizlazi iz globalnih ekonomskih procesa, jer Istok – to jest Azijsko-pacifička regija – pokazuje brži rast od ostatka svijeta”. Ako ovo nije dovoljno uvjerljivo da je zaokret ka Istočnoj Aziji već bio u planu za Rusiju, onda je Putin kategorički otklonio sve sumnje u nastavku spomenute na konferenciji 18. prosinca. Govoreći o kinesko-ruskom plinskom ugovoru i drugim ruskim projektima u Istočnoj Aziji, Putin je objasnio sljedeće: “Projekti na kojima radimo odavno su isplanirani, čak i prije posljednjih problema koji su se pojavili na međunarodnoj razini ili po pitanju ruske ekonomije. Mi jednostavno provodimo naše dugoročne planove u djela”.

Iz perspektive ruskog predsjedničkog savjetnika Sergeja Glazjeva, SAD vodi svoj hibridni rat protiv Rusije da bi u konačnici stale na put kineskim partnerima Moskve. U pronicljivom intervjuu Glazjev ukrajinskoj novinarki Aljone Berezovskoj – koja radi za filijalu Rasija Sevodnje, primarno fokusiranu na informacije u vezi s Ukrajinom – objašnjava osnove američkog neprijateljstva prema Rusiji: bankrot SAD, pad konkurentnosti na globalnim tržištima i washingtonska nemogućnost da u krajnjoj liniji spasi svoj financijski sustav servisirajući strani dug ili privlačeći dovoljno investicija da bi uspostavila neku vrstu inovativnog ekonomskog probitka – sve su to razlozi zbog kojih Washington srlja na Rusku Federaciju. Prema Glazjevljevim riječima, SAD želi “novi svjetski rat”. Drugim riječima, Americi treba konflikt i konfrontacija. To je razlog zašto se održava ukrajinska kriza u Europi.

Sergej Glazjev samo ponavlja neke točke iz intervjua od par mjeseci prije toga, zatim u članku od 23. rujna pisanom za magazin Rusija u globalnim pitanjima”, koji sponzorira ruski Savjet za međunarodne poslove, think-tank koji su 2010. osnovali ruski ministar vanjskih poslova i ruski ministar obrazovanja, i američkog magazina Foreign afears”, koji objavljuje Savjet za inozemne poslove SAD.

U tom članku Glazjev dodaje da Washingtonov europski izazov upućen Rusiji može na kraju koristiti Kinezima jer će borba oslabiti SAD, Rusiju i Europsku uniju, što će Kini donijeti prednost. Smisao objašnjavanja svega ovoga je da se kaže da Rusija želi izbalansirano strateško partnerstvo s Kinom. Osobno Glazjev Berezovskoj u tom intervjuu čak govori da Rusija želi obostrano korisne odnose s Kinom, koji ograničavaju mogućnost podčinjavanja Moskve Pekingu.

Bez ikakve sumnje, SAD želi prekinuti strateško partnerstvo između Pekinga i Moskve. Dugoročna strategija Moskve o kinesko-ruskoj suradnji pružila je Ruskoj Federaciji visok stupanj ekonomske i strateške sigurnosti od ekonomskog rata koji se vodi protiv ruske nacionalne ekonomije. Washington ipak pokušava obvezati Kineze da ne pružaju ruku Rusiji, koja je pod ekonomskim napadom. U ovom kontekstu pad cijena na tržištu energenata također može biti usmjeren na stvaranje trenja između Pekinga i Moskve. Jednim dijelom, manipulacija na tržištima energenata i pad cijena mogu dovesti do slabljenja i narušavanja kinesko-ruskih odnosa tako što će prisiliti Kineze da poduzmu korake koji bi stavili mrlju na njihove odlične odnose s ruskim partnerima. Valutni rat protiv ruske rublje može također biti usmjeren u tom pravcu. Drugim riječima, Washington se možda nada da će Kina postati dovoljno pohlepna i kratkovidna i pokušati ostvariti prednost iz pada cijena na energetskim tržištima i devalvacije ruske valute.

Što god da su namjere Washingtona, svaki ekonomski korak koji SAD poduzmu protiv Rusije će na kraju nanijeti štetu i američkoj ekonomiji. Također, vrlo je mala šansa da su “mandarinci” (naziv za Kineze izveden iz naziva mandarinskog dijalekta na kojem govori preko 730 milijuna ljudi, prim. prev.) nesvjesni šta SAD vjerojatno pokušavaju učiniti. Kinezi su svjesni da je Kina, a ne Rusija, krajnji američki cilj.

EKONOMSKI TERORIZAM: ARGENTINA I LEŠINARI

SAD vodi ekonomski rat protiv Rusije i njene državne ekonomije koji je u punom zamahu. U krajnjoj liniji, svi Rusi su kolektivna meta. Ekonomske sankcije ne predstavljaju ništa drugo nego rat. Da se kriza u Ukrajini nije desila, bio bi pronađen drugi razlog za napad na Rusiju.

Pomoćnik američkog državnog tajnika Victoria Nuland i pomoćnik ministra Financija Daniel Glazer čak su u svibnju 2014. rekli Odboru za inozemne poslove američkog Zastupničkog doma da je krajnji cilj američkih ekonomskih sankcija protiv Rusije učiniti ruski narod toliko jadnim i očajnim da on na kraju eventualno zahtijeva da se Kremlj preda SAD i sprovede “političku promjenu”.

“Politička promjena” može značiti svašta, ali ono na što se najvjerojatnije misli je smjena režima u Moskvi. Ustvari, cilj SAD izgleda da uopće nije usmjeren na vršenje pritiska na rusku vladu da promijeni svoj vanjskopolitički kurs, već na iniciranje promjene režima u Moskvi i potpuno obogaljenje Ruske Federacije kroz poticanje unutarnjih podjela. To je razlog što karte podijeljene Rusije distribuira Radio Slobodna Europa.

Sudeći po predsjedničkom savjetniku Sergeju Glazjev, Washington “pokušava uništiti i oslabiti Rusiju, što će izazvati njenu fragmentaciju, jer oni trebaju ovu teritoriju i žele uspostaviti kontrolu nad ovim kompletnim prostorom”. “Ponudili smo suradnju od Lisabona do Vladivostoka, budući da, u nastojanju da održe njihovou geopolitičku premoć nad Kinom, postoji potreba za kontrolom tog prostora”, navodi on, naglašavajući da SAD žele gospodariti, a da nisu zainteresirane za suradnju.

Aludirajući na riječi bivšeg američkog visokog diplomate Meldin Albright da je Rusija nepravedno obdarena ogromnom teritorijom i resursima, Putin je također govorio na sličan način 18. prosinca na konferenciji za novinare, objašnjavajući kako SAD žele podijeliti Rusiju i steći kontrolu nad obilnim prirodnim resursima koji se nalaze na njenom teritoriju.

Nije ni čudo da u 2014. rekordni broj ruskih građana ima negativan stav o odnosima između njihove zemlje i SAD. Anketa koju je proveo ruski Centar za istraživanje javnog mnijenja pokazala je da 39% posto ruskih ispitanika vidi odnose sa SAD kao “uglavnom loše”, a 27% kao “vrlo loše”. Ovo znači da 66% posto ruskih ispitanika ima negativan stav po pitanju odnosa s Washingtonom. To je rezultat istraživanja na razini cijele Ruske Federacije. Štoviše, ovo je najveći porast negativne percepcije o SAD još od 2008, kada je Amerika podržala gruzijskog predsjednika Mihaila Sakašvilija u ratu koji je Tbilsi vodio protiv Rusije i odcijepljene republike Južne Osetije; 40% posto je tadašnje odnose vidjelo kao “uglavnom loše”, a 25% posto Rusa je u tom razdoblje odnose vidjelo kao “vrlo loše”.

Rusija može tretira ekonomski rat koji se vodi protiv njezine nacionalne ekonomije i njenog građanstva kao “ekonomski terorizam”. Ako ruske banke i financijske institucije budu oslabljene s ciljem da se stvori financijski kolaps u Ruskoj Federaciji, Moskva može uvesti pomoćne fiskalne mjere svojim bankama i financijskom sektoru, koje mogu stvoriti ekonomske šokove u Europskoj uniji i Sjevernoj Americi.

Govoreći hipotetički, Rusija ima mnogo opcija za financijsku defanzivu ili kontraofanzivu koje se mogu usporediti sa taktikom spaljene zemlje koju je primijenila protiv zapadnoeuropskih osvajača tijekom Napoleonovih ratova, Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata. Ako ruske banke i institucije ne plate ili odlože plaćanje svojih derivatnih dugova i to opravdaju ekonomskim ratom i ekonomskim terorizmom, dogodit će se financijski šok i tsunami od Europske unije do Sjeverne Amerike. Ovaj scenarij ima neke paralele s koracima koje je Argentina povukla da bi izbjegla lešinarske fondove.

Valutni rat će se na kraju okrenuti protiv Washingtona i Wall Streeta. Energetski rat će također promijeniti smjer. Već sada Kremlj je jasno naznačio da će, zajedno s drugim zemljama, uzvratiti Americi na valutnim tržištima kroz odgovor koji će neutralizirati američke financijske manipulacije i petrodolara. Riječima Sergeja Glazjeva, Moskva razmišlja o “sustavnom i sveobuhvatnom” odgovoru “usmjerenom na iznošenje na vidjelo i stavljanje točke na političku dominaciju SAD i, što je najvažnije, podrivanju američke vojno-političke moći bazirane na printanju bezvrijednog dolara kao svjetske valute.”

Njihovo rješenje uključuje stvaranje “koalicije jakih zemalja koje zagovaraju stabilnost – u suštini globalnu antiratnu koaliciju s pozitivnim planom za preuređenje međunarodne financijske i gospodarske arhitekture na principima obostrane koristi, poštenja i poštovanja nacionalnog suvereniteta”.

Nadolazeći vijek neće biti “Američko stoljeće” kao što neokonzervativci u Washingtonu misle. Biti će “euroazijsko stoljeće”. Washington preuzima veći teret nego što može ponijeti. To može biti razlog zbog čega je američka vlada objavila kraj sankcijama protiv Kube i razlog zbog čega se SAD trude obnoviti trgovinske veze s Iranom. Unatoč ovome, arhitektura poslijeratnog (misli se na Drugi svjetski rat; prim. prev.) svijeta ili, ako hoćete, arhitektura svjetskog poretka nastalog nakon 1945. godine, sada je u samrtnoj postelji i možemo je smatrati okončanom. To je ono na što Kremlj i glasnogovornik ruskog predsjednika Putina Dmitrij Peskov misle kada kažu.
 
(web-tribune.com/uredio i preveo:nsp)

Reakcija na otkazivanje Južnog toka je vrlo zanimljiva i zahtjeva pažljivo objašnjavanje

Da bi se razumjelo što se dogodilo, potrebno je prisjetiti se rusko-europskih odnosa iz devedesetih godina.

Ukratko, tada je vladala pretpostavka da će Rusija postati veliki dobavljač energije i sirovina u Europu. To je bio europski razdoblje “pomame za plinom” jer su se ruske zalihe Europi činile neiscrpne i neograničene. Upravo ruski plin je Europi omogućio da napusti industriju ugljena i sasiječe emisiju ugljičnog dioksida, pritom utječući na sve ostale da učine isto.

Međutim, Europljani nisu očekivali da Rusija dobavlja energiju

Oni su prije željeli energiju da iz Rusije crpe zapadne energetske tvrtke. To je predložak koji je zastupljen svuda u svijetu. EU ovo naziva “energetskom sigurnošću” – eufemizmom za ekstrakciju energije iz drugih država pomoću svojih kompanija.

Do toga nikada nije došlo. Iako je ruska naftna industrija privatizirana, uglavnom je ostala u rukama Rusije. Nakon što je Putin došao na vlast 2000. godine, trend ka privatizaciji naftne industrije se preokrenuo. Jedan od glavnih razloga gnjeva Zapada zbog uhićenja Kodorovskog, zatvaranja Yukos-a i prijenosa te imovine u vlasništvo državne tvrtke Rosneft bilo je upravo preokretanje ovog trenda privatizacije.

U industriji plina ovaj proces privatizacije zapravo nikada nije ni počeo. Gazprom je nastavio kontrolirati izvoz plina, održavajući svoj ​​položaj jedinog državnog izvoznika plina. Otkad je Putin došao na vlast, položaj Gazprom-a se učvrstio.

Većina gnjeva koji postoji prema Putinu od strane Zapada može se objasniti ozlojeđenošću Europe i Zapada zbog odbijanja ruske vlade da raskine ruski monopol energije i “otvori” svoju energetsku industriju zapadnim tvrtkama. Mnogi navodi o korupciji koji se odnose na Putina i njegovo protivljenje “otvaranju” ruske energetske industrije i razbijanje privatizacije Gazprom-a i Rosneft-a. Ako se detaljno ispitaju specifični navodi o korupciji protiv Putina, sve postaje očigledno.

Gazprom je, upravo zbog toga što do njegove privatizacije i razbijanja energetskog monopola nije nikad došlo, naišao na silne kritike europskih mušterija.

Kada se Europljani žale zbog svoje ovisnosti od Rusije, oni u stvari izražavaju svoju ozlojađenost što svi moraju kupiti plin od jedne ruske državne kompaija (Gazprom-a) umjesto da kupuju od svojih tvrtki koje bi radile u Rusiji.

Ozlojađenost i pretjerana samouvjerenost leže iza ponovljenih europskih pokušaja da donose zakone o energetskim pitanjima na način koji bi osigurao “otvaranje” energetske industrije.

Prvi pokušaj je bila takozvana Energetska povelja, koju je Rusija potpisala, ali ju je na kraju odbila ratificirati. Posljednji pokušaj EU je takozvani “Treći paket energije”.

Normalno je da su svi ti pokušaji usmjereni na Gazprom

To je sve podloga za konflikt oko Južnog toka. Vlasti EU su inzistirale da se Južni tok pridržava Trećeg paketa energije čak iako je Treći paket energije donesen nakon što je donesen nacrt sporazuma o Južnom toku.

Povinuti se Trećem paketu energije značilo bi da, iako bi Gazprom dobavljao plin, on ne bi posjedovao niti kontrolirao cjevovod kroz koji bi plin prolazio.

Da se Gazprom složio s tim, priznala bi se kontrola EU nad njegovim operacijama. To bi sve na kraju pridonijelo zahtjevima za mijenjanje strukture energetske industrije u samoj Rusiji.

Ono što se upravo dogodilo jest da su Rusi dali negativan odgovor. Umjesto da nastave s projektom, pokoravajući se europskim zahtjevima kao što su Europljani očekivali, Rusi su se na potpuno zaprepaštenje svih povukli iz projekta.

Odluka je bila potpuno neočekivana. U ovom trenutku vlada bijes u jugoistočnoj Europi pošto nije obaviještena o ovoj odluci unaprijed. Nekoliko političara u jugoistočnoj Europi (osobito u Bugarskoj) se nadaju da je u pitanju samo ruski blef (ali nije) i da će se projekt moći spasiti.

Evo zašto je Južni tok važan za države jugoistočne Europe i europsku ekonomiju uopće

Sve jugoistočne države Europe su u lošem stanju. Za njih je Južni tok bio vitalan projekt za ulaganje u infrastrukturu, osiguravajući njihovu energetsku budućnost. Također, obećane provizije za tranzit bi donosile velike količine strane valute.

Problem je što je EU suštinski ovisna o ruskom plinu. Već se naveliko priča o alternativnim zalihi. Međutim, ne postoje nijedne alternativne zalihe koje bi zamijenile ruski plin.

Započeti su i hrabri pregovori o uvozu ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a koji bi zamijenio ruski plin. Ne samo da je taj plin mnogo skuplji od ruskog, već je i malo vjerojatno da će biti dostupan u neophodnim količinama. SAD je potrošač koji će najvjerojatnije svu energiju potrošiti na sebe i teško da će im ostati ukapljenog plina za izvoz u Europu, osobito u većim količinama. Također, ne postoje ustanove koje bi se time bavile, a malo je vjerojatno i da će se pojaviti u skorije vrijeme.

Ostali izvori plina su u najmanju ruku problematični. Proizvodnja plina iz Sjevernog mora je u padu. Uvoz plina iz sjeverne Afrike ili Arapskog zaljeva teško da će biti dostupan u neophodnoj količini. Plin iz Irana nije dostupan iz političkih razloga. Čak i ako postane dostupan, vjerojatnije je da će se Iranci, kao i Rusi, se okrenuti ka istoku, prema Kini i Indiji.
Zbog očiglednih zemljopisnih razloga, Rusija je najlogičniji ekonomski izvor europskog plina. Sve alternative nose sa sobom ekonomske i političke cijene koje su neprihvatljive.

Poteškoće EU u nalaženju alterantivnih izvora plina su okrutno obelodanile nakon debakla takozvanog projekta Nabucco cjevovoda koji bi dobavljao plin u Europu iz Kavkaza i središnje Azije. Iako se o tome pričalo godinama, na kraju od toga nije ispalo ništa jer nije ekonomski isplativo.

U međuvremenu, dok Europa pregovara o nabavama, Rusija pravi sporazume

Rusija je sklopila ključan sporazum s Iranom o razmjeni iranske nafte za ruska industrijska dobra. Rusija se također složila uložiti veću količinu novca u iransku nuklearnu industriju. Ako se sankcije prema Iranu i ukinu, Rusi će naveliko preteći Europljane. Rusija se također složila s ogromnim sporazumom o isporuci plina Turskoj. Pored ovih sporazuma o plinu, tu su i ona dva veća sporazuma s Kinom koja prethodno navedene bacaju u sjenu.

Ruski energetski resursi jesu ogromni, ali ne i neograničeni. Drugi sporazum s Kinom i novi sporazum s Turskom preusmjeravaju u ove države plin koji je prethodno označen za isporuku u Europu. Turski sporazum je maltene zamijenio Južni tok.

Ovi sporazumi pokazuju da je Rusija napravila stratešku odluku ove godine, preusmerivši svoju energiju iz Europe. Posljedice po Europu koje će uslijediti će biti jezive. Europa će veliki gubitak energije moći nadoknaditi samo kupnjom energije po većoj cijeni.

Ruski sporazumi s Kinom i Turskom su iskritizirani, pa čak i ismijani jer im je Rusija ponudila plin po nižoj cijeni od one koju je plaćala Europa.

Međutim, razlika u cijeni nije toliko velika koliko zapravo kažu

Preusmjeravajući plin u Kinu, Rusija je ekonomsku povezanost sa državom koju sada smatra svojim ključnim strateškim saveznikom, a koji ima najveću i najbrže rastuću ekonomiju na svijetu. Preusmjeravajući plin u Tursku, Rusija je učvrstila partnerstvo s Turskom pri čemu je ona sada postala njezin najveći trgovinski partner.

Turska je ključni potencijalni savezik Rusije jer učvršćuje položaj Rusije na Kavkazu i Crnom moru. U pitanju je i država s vrlo brzo rastućom ekonomijom, koja se u posljednje dva desetljeća poprilično distancirala od EU ​​i Zapada.

Preusmjeravajući plin iz Europe, Rusija je napustila tržište sa stagnirajućom ekonomijom koje je pritom i neprijateljski nastrojeno. Nije čudo da se Rusija odrekla partnera od koje samo dobiva prijetnje i moralne kritike, pa čak i sankcije. Nijedan posao ne može funkcionirati u takvim uvjetima.

Južni tok je zapravo započet zbog stalne zloupotrebe položaja Ukrajine kao tranzitne države. Upravo zato je i EU prihvatila taj projekt. Europi u suštini treba put koji zaobilazi Ukrajinu.

Prijatelji Ukrajine u Washingtonu i Bruxellesu ni u jednom momentu nisu bili oduševljeni ovom činjenicom i konstantno su lobirali protiv Južnog toka.

Poanta je u tome da je Rusija ta koja je ugasila Južni tok kada je dobila opciju da nastavi uz prihvaćanje uvjeta Europe. Drugim riječima. Rusi smatraju problem Ukrajine kao tranzitne države manjim zlom od uvjeta koje EU zahtijeva od Južnog toka.

Bile bi potrebne godine da se izgradi Južni tok, te njegovo otkazivanje trenutno ne utječe na ukrajinsku krizu. Rusija je odlučila da joj se isplati otkazati projekt jer vidi budućnost u prodavanju energije Kini i Turskoj, ali i drugim državama u Aziji. Za Rusiju je Južni tok izgubio poantu.

Tko je na kraju stradao zbog otkazivanja Južnog toka? Tu je prvo korumpirana i nesposobna vlada Bugarske. Kako se Bugarska potrudila izgraditi Južni tok, iako je donesen Treći paket energije, on bi već bio gotov. Došlo bi, naravno do negodovanja u EU, ali Bugarska bi prosto slijedila svoje nacionalne interese.

Umjesto da se okrene ka svom povijesnom savezniku, Rusiji, Bugarska je propustila svoju priliku i sada će ruski plin teći kroz državu najvećeg povijesnog neprijatelja Bugarske, Tursku.

Bugari nisu jedini koji su podržali europski paket protiv Rusije, to su uradile i druge države EU koje imaju povijesne odnose s Rusijom. Grčka je prošle godine odbila prodati svoju tvrtku koja proizvodi prirodni plin Gazprom-u jer se EU usprotivila, iako je Gazprom ponudio bolju cijenu.

Političari EU se nose tom pogrešnom mišlju da mogu donositi odluke koje provociraju Ruse i uvode im sankcije koliko god žele, a da im Rusija ne smije odgovoriti. Kada Rusija to odjednom učini, dolazi do zaprepaštenja i komentara kako se Rusija ponaša “agresivno”.

U srpnju se EU dosjetila napasti rusku naftnu industriju tako što će sankcionirati izvoz tehnologije za bušenje nafte u Rusiju. Taj pokušaj nije uspio jer su i Rusija i države s kojima ona trguje (uključujući Kinu i Južnu Koreju) potpuno sposobne same proizvesti tu tehologiju.

Svojim sporazumima s Kinom, Turskom i Iranom, Rusija je zadala katastrofalan udarac energetskoj budućnosti EU. Za par godina, Europljani će shvatiti da sve ima svoju cijenu. Otkazivanjem Južnog toka, Rusija je uvela Europi najučinkovitije sankcije koje smo vidjeli ove godine.
 

 
 
(webtribune.rs,youtube.com/preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19384"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]