Godina je 2050. i superinteligentni roboti preuzeli su planetu

S tim što vi nemate pojma što se zaista događa jer živite u kompjuterskoj simulaciji koja vam predstavlja život u 2016. godini!

“Sve što vidite i dodirujete u ovom trenutku stvorili su roboti gospodari, koji se igraju čovječanstva u svojom zabavnom programu.” Ovako glasi radikalna teorija koju zastupa sve više znanstvenika tijekom proteklih godina. Oni tvrde da postoji velika mogućnost da živimo u paralelnoj stvarnosti i da je svijet kakav poznajemo u stvari – lažan.

Možda zvuči suludo, ali ova “simulacija argumenata” uzima se za ozbiljno u krugovima fizičara koji kažu da su na putu da pronađu dokaze koji će potvrditi ovu teoriju. Robert Lawrence Kuhn, pisac i voditelj emisije “Bliže istini”, nedavno je otkrio ovu teoriju u detaljnom izvještaju objavljenom na sajtu space.com.

On je istakao da bi, prema filozofu sa Sveučilišta Oxford Nick Bostromu, scenarij filma Matriks mogao biti stvaran. Ali umjesto da imate nepregledna polja tegli u kojima se pohranjuju moždane stanice, u ovom programu će i mozgovi biti dio simulacije.

“Postojao bi veliki kompjuter koji bi simulirao bukvalno sve, uključujući i ljudske mozgove – do neurona i sinapsi” – kaže Bostrom.

Kuhn također ukazuje da su zakoni fizike poput računalnih procesa, s modelima u prirodi, s obrascima koji, poput prirode, formiraju takozvane namjerne modele.

Marvin Minsky, začetnik umjetne inteligencije, rekao je gostujući u Kuhnovoj emisiji da će biti teško ustanoviti da li doista živimo u paralelnoj realnosti, točnije kompjuterskoj simulaciji. Ovo je slučaj, kako kaže Minski, sve dok programer ne napravi nekoliko pogrešaka, odnosno “ako ustanovite da se neki zakoni fizike i ne odvijaju kako bi trebalo, ili ako pronađete očite pogreške”.

Prije nekoliko godina Silas Bin sa Sveučilišta u Bonnu sugerirao je, poput Minskog, da bi možda mogli postoje znaci da živimo u simulaciji. Sve što trebate napraviti je da otkrijemo koja su nam ograničenja, tako što ćemo sami napraviti simulaciju svemira. To je cilj rada brojnih znanstvenika, na znatno manjem razini.

On vjeruje da je simulacija zakona fizike manje ili više ekvivalent simulaciji procesa u univerzumu. U takvoj simulaciji zakoni fizike morali bi biti nametnuti na diskretnim trodimenzionalnim rešetkama, koje napreduju kroz vrijeme.

Profesor Bin i njegove kolege otkrili su da takve rešetke nameću ograničenje svakoj materiji i energiji, budući da u simuliranom univerzumu ne bi postojalo ništa manje od tih rešetki. U prijevodu, ovo otkriće moglo bi sugerirati da je svemir kakav poznajemo zapravo kompjuterska simulacija, koja ne bi smjelo ima energetska ograničenja.

A to se upravo događa kad je riječ o kozmičkim zrakama, čije je ograničenje poznato kao Grajsen – Zacepin – Kuzminpvp (gzk) ograničenje. Ova dobro proučena studija otkrila je da se ograničenje događa kada čestice visoke energije u interakciji s kozmičkom mikrovalnom pozadinom gube energiju dok putuju velikim razdaljinama.

Istraživači su izračunali da bi prostorne sile ovih rešetki u spektru svjetlosti praktično usmjerile kozmičke zrake da putuju duž njihovih osi i da tada ne bi gubili energiju. Dokazujući ovu teoriju, znanstvenici bi mogli otkriti da u univerzumu nije baš sve kao što izgleda i da su greške u simulaciji moguće.

Odustao 
ZAŠTO SE UOPĆE MUČITI

Prvi ozbiljan pokušaj da se sazna istina o univerzumu desio se 2001, kada je pokušano izračunati količinu neophodnih resursa za mjerenje svemira. Ustanovljeno je da je to u praksi nemoguće.

Seth Lloyd, inženjer kvantne mehanike, procjenjivao je broj računalnih operacija u našem univerzumu od Velikog praska, u osnovi svaki događaj koji se ikad desio.

“Kompjuter bi trebao biti veći od svemira, a vrijeme bi moralo otkucavati sporije u programu nego u realnosti. Zašto se onda uopće mučiti, praviti takav kompjuter” – ustanovio je Lloyd.

Opovrgao 
U ČEMU JE RAZLIKA KOMPJUTERA I ČOVJEKA

Neki znanstvenici su sumnjičavi kada je riječ o teoriji Matrixa. Profesor Peter Miliken, koji predaje filozofiju i računalne znanosti na Sveučilištu Oxford, vjeruje da bi teorija na kraju se mogla ispostaviti kao pogrešna.

“Teorija je zasnovana na pretpostavci supermozgova, koji čine stvari koje i mi sami u velikoj mjeri činimo. Ako neki misle da je svijet simulacija, zašto onda razmišljaju o supermozgovima koji nisu u stanju smisliti ništa novo u odnosu na ono što mi već znamo” – pita se Miliken.

Alegorija pećine 
PLATON PIONIR TEORIJE

Pitanje da li smo zaista svjesni svijeta koji nas okružuje prvi put je postavljeno u antičkoj Grčkoj, među njihovim filozofima. Najranije spominjanje je u debati koja se može pronaći u Platonovoj Republici, gdje se u alegorijama pećine opisuje iluzornost postojanja kakvu predstavljaju nemisleći ljudi. 

Platon je sugerirao da je jedini put da se shvati stvaran svijet udubljivanje u proučavanje matematike i geometrije, što je i podučavao studente u pokušaju da otkriju svemir koji nas okružuje.

Descartesov rad 
MISLIM, DAKLE, POSTOJIM

Francuski filozof Rene Descartes pozabavio se ovim problemom kroz eksperiment, koji je doveo čitatelje u sumnju kad je riječ o realnosti koju poznajemo. 

Njegova filozofija je zasnovana na ideji da ništa što pretpostavljamo ili osjećamo ne mora nužno biti i istina. Jedina stvar koja je istinita je svijest, koja dovodi u sumnju sve što doživljavamo. To je i dovelo do čuvene rečenice “Mislim, dakle, postojim”.

Kritičari njegovog rada, međutim, često ističu da postojanje misli ne čini osobu misliocem.
 
(kurir.rs/uredio:NSP)

Tradicionalni videocast Davida Ickea dotaknuo se prilično kontroverzne teme koja se proteklih mjeseci prilično brzo proširila društvenim mrežama. Je li Zemlja ravna ploča?

Dokazi po kojima je Zemlja ravna! Možda bismo se svi zajedno ipak trebali zapitati je li je teorija zavjere tvrdnja da je Zemlja ravna, ili je teorija zavjere da je Zemlja kugla?

U današnje vrijeme jedna od najbizarnijih teorija zavjere jest ona koja kaže da je Zemlja ravna ploča, a ne kugla blago spljoštena na polovima zbog planetarne rotacije. U srednjem vijeku svatko je ”znao” kako je Zemlja ravna ploča, i mnogi smatraju da je tek pojavom Kopernika, Galilea i Keplera došlo do novih otkrića koja su dokazivala kako Zemlja nije ravna ploča već kugla, i kako nije u središtu svemira, i kako se Sunce ne okreće oko Zemlje.

Ipak to nije posve točno; o tome se govorilo i pisalo stoljećima prije njih. Srednjevjekovno doba zovemo mračnim dobom, dobom u kojem su mnoga znanja zaboravljena i koja su tek renesansom ponovno ”otkrivena”. Potvrdu tome ćemo naći još u vremenu Pitagore i Platona, koji su tvrdili da je Zemlja okrugla, a još i prije njih tvrdio je Anaksimandar: ”Zemlja je okrugla i kruži oko Sunca.”

Kako Icke godinama govori o percepciji svijeta i života, ova tema mu zaista nije pretjerano strana.

Polje, vibracijska stvarnost, primopredaja signala, dekodiranje nula i jedinica – riječ je o informaciji koja za nas predstavlja stvarnost.

Pritisneš ‘Enter’ – Zemlja postaje okrugla.

Pritisneš ‘Enter’ – Zemlja postaje ravna.

To je po Ickeu čitava forma naše stvarnosti i odgovori su toliko jednostavni:
 

 

Nema čvrstih dokaza da je zemlja okrugla! Zemlja (ni)je ravna ploča!

Prvi koji je izračunao opseg Zemlje bio je grčki mudrac Erastoten koji je radio u Egiptu, i temeljem poznatog eksperimenta sa štapovima zabijenim u zemlju na 800 km udaljenosti i njihovim sjenama izračunao opseg Zemlje koji je bio toliko precizan da i od ovih današnjih izračuna ne odstupa niti stotinu kilometara.

Temeljem svojih istraživanja zaključio je da opseg Zemlje iznosi 40 tisuća kilometara, i naravno, nitko mu punih 15 stoljeća nije vjerovao jer je takav opseg značio da je Zemlja daleko veća negoli je bio poznati svijet, i mnogo stoljeća vjerovalo se da je Zemlja, bila ona okrugla ili ravna, tri puta manja negoli je izračunao Erastoten.

U Indiji je također bilo onih koji su sferičnost Zemlje uzimali kao činjenicu. Drevni astronomski tekst Surya Siddhanta iz bramanske Indije utvrđuje promjer Zemlje na 12617 km, promašivši broj za svega 60 km, a udaljenost Mjeseca od Zemlje na 407.198 km, što je također brojka vrlo blizu današnjim mjerenjima. Staroindijski kralj Marya još je 302. godine prije Krista rekao grčkom astronomu Megastenu da njegovi ”bramani vjeruju da je Zemlja okrugla”.

U kineskoj knjizi Husi Nan Tzu u davnašnjem prvom stoljeću nakon Krista, navedeno kako je ”Zemlja jaje vrhom okrenuto prema polarnoj zvijezdi”. Katolička crkva stoljećima je takva učenja nazivala herezom i heretike proganjala, a nije bila rijetkost da su ih zbog njihovih, za tadašnja vremena revolucionarnih stavova stavljali na muke ne bi li ih natjerali da se odreknu svojih naprednih stavova, pa i spaljivali na lomačama čak i nakon što su se mnogi, ne izdržavši mučenja, odrekli svojih uvjerenja, vjerojatno ”za svaki slučaj” kako ne bi herezu potajno širili dalje.

U današnje vrijeme opće prihvaćeno mišljenje je da Zemlja jest gotovo savršena kugla, ali unatoč svemu to mišljenje prema nekim procjenama nikako ne može prihvatiti otprilike 3% stanovništva naše planete. Kako je moguće da toliki broj ljudi nikako ne može prihvatiti mišljenja i dokaze da Zemlja jest takvog oblika?

Postoji čak i organizacija ”The International Flat Earth Society” koja je službeno osnovana 1956. godine sa svrhom promicanja ideje ravne Zemlje i potiču svojim djelovanjem rasprave o tome je li Zemlja okrugla ili je pak ravna ploča. Naravno da je tijekom svih tih godina bilo to neobično udruženje metom ismijavanja gotovo svih koji nisu u skupini od 3% ljudi koji još uvijek vjeruju da je Zemlja ravna ploča.

Sreća je što današnja crkva više nema moć da te moderne heretike baci na muke, ali da jesu na mukama pobrinuli su se brojni znanstvenici i naravno mediji koji ih predstavljaju kao bezumnike, ekscentrike, ili kao najobičnije cirkusante i varalice, i naravno teoretičare zavjere, pa stoga danas na njih rijetko tko reagira bilo kako drugačije nego smiješkom i odmahivanjem ruke, i nakon 3 sekunde izbrišu bilo kakvu misao o uvjerenjima tih ljudi. To je posve prirodna reakcija čovjeka, jer naravno – ”svi znaju da je Zemlja okrugla” – osim tih rijetkih ljudi koji tvrde suprotno. Nitko se čak niti ne zapita temeljem čega oni tvrde da je Zemlja ravna ploča?

Vjerovali ili ne, svoje tvrdnje temelje na dokazima koji su čak i eksperimentalno potvrđeni, i sežu još u 19. stoljeće.

Postoje i dokazi iz modernog doba koji postavljaju ozbiljne izazove pred one koji ih pokušavaju osporiti a kojima ćemo se također pozabaviti. I zbog toga, najmanje što možemo učiniti je zauzeti poziciju neutralnog promatrača i proučiti koji su to dokazi i tvrdnje koje neki koriste u svojoj argumentaciji kako je Zemlja ravna ploča.

Možemo li ih potvrditi ponavljanjem njihovih eksperimenata ili ih možemo odbaciti bez trunke sumnje da nisu točni, kako bismo izvan svake sumnje potvrdili da NIJE teorija zavjere baš uobičajeno vjerovanje da je Zemlja okrugla? Idemo proučiti neke od tih prvih eksperimenata prije nego odbacimo mogućnost da bi Zemlja zaista mogla biti ravna ploča.

Najpoznatiji eksperimenti koji su za svrhu imali dokazati kako je Zemlja ravna ploča odvijali su se na kanalu Old Bedford tijekom krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Old Bedford kanal

proteže se duljinom od 20 milja, od kojih je 6 u ravnoj liniji, i kao takav bio je idealan za eksperiment koji je uključivao veslača koji se udaljava prema krajnjoj točci točno 6 milja od početne točke promatranja. Prvi, jednostavan eksperiment proveo je engleski izumitelj Samuel Rowbotham. Na čamac je pričvrstio zastavu, tako da je bila točno 5 stopa iznad razine vode. Samuel je ušao u vodu, i držeći teleskop 20 cm iznad površine vode promatrao čamac kako se udaljava.

Pod pretpostavkom da je Zemlja sferična, opsega 25 tisuća milja, izračunao je da bi teleskop postavljen na visini 20 cm od površine vode, već nakon jedne milje kao tangenta vidnog polja dotakao vršak sfere, te da bi nakon te točke zastavica trebala ”tonuti” ispod vidnog polja. Ipak, mogao je vidjeti čamac i nakon čitavih 6 milja i temeljem toga je zaključio da zakrivljenje ne postoji, te da Zemlja mora biti ravna ploča.
 

 
Nakon ovog eksperimenta proveo je još jedan sličan, postavivši u kanal 6 zastavica na štapove jednake visine koje je učvrstio na podlogu u razmacima od jedne milje. Zatim je teleskop postavio na istu visinu na koju su bile postavljene zastavice i kroza nj je gledao vrhove zastavica. Sve su bile poravnate u savršenoj liniji, nijedna nije ”zaronila” dolje kako bi očekivali zagovornici sferične Zemlje, što bi se neizostavno moralo dogoditi kada bi površina Zemlje bila zakrivljena.

Na tragu istraživanja Samuela Rowbothama, lady Blount je 1904. godine provela još jedan eksperiment na Old Bedford kanalu. Unajmila je profesionalnog fotografa koji je u ondašnje vrijeme imao zadnju riječ tehnike, foto-teleskopsku kameru, kako bi na udaljenosti istih tih 6 milja fotografirao bijelu zastavu površine 15 kvadratnih stopa, sa crnim rubovima od kojih je donji bio tik na razini vode.

Fotografija je pokazala zastavu u punoj veličini, potvrdivši tim eksperimentom zaključak Samuela Rowbothama, da voda kanala čitavom tom duljinom nije zakrivljena već ravna, te stoga i Zemlja nije zakrivljena – već je ravna ploča. Uzevši u obzir da ondašnja tehnologija nije uključivala photoshop, ta fotografija uzrokovala je buru rasprava na temu ravne Zemlje! Ravnozemljaši tvrde da naš planet zapravo izgleda kao tanjur, iznenađujuće slično logotipu UN-a. Je li vođa kreatorskog tima tog logotipa, američki arhitekt Donal McLaughlin, bio također zagovornik ideje kako je Zemlja ravna ploča?

Što kaže znanost u prilog teoriji da je Zemlja ravna ploča a ne kugla?

Općenito, znanost je danas gotovo u potpunosti upravljana financijskim interesima onih koji istraživanja znanstvenika žele komercijalizirati, i brojni znanstvenici prisiljeni su raditi na zadanim projektima korporativnih ili državnih financijera, ili ne raditi uopće. Čest je slučaj da oni koji odluče dići glas protiv neke ”pa to svi znaju” teorije, poput primjerice one o globalnom zatopljenju ili Darvinovoj teoriji evolucije, bivaju žestoko napadani i protivno načelima znanstvene metode diskreditirani, pa često ostaju bez svojih poslova u laboratorijima i univerzitetima koje financiraju korporacije ili vlade.

Na taj način brojni znanstvenici pa i čitava njihova zajednica učinkovito je ušutkana i stavljena pod kontrolu. Oni koji se kontrolirati ne daju, danas su u sličnoj poziciji u kojoj se i Tesla našao na kraju svog života – sam i siromašan, dok su vlasnici korporacija zgrtali bogatstva na njegovim otkrićima, posebice oni koju su stavili brojilo za električnu energiju u naše domove, prije mnogo godina učinkovito spriječivši Teslinu želju da svijetu da besplatnu energiju u neograničenim količinama.

Stoga treba biti svjestan da nije sve uvijek onako kako se čini, samo zato jer nam je netko u ulozi autoritativne figure rekao da je to tako, pa podsvjesno čovjek pomisli da taj zna više od njega, jer zaboga, pa on je ZNANSTVENIK! Mora da je u pravu!

Budući da su oni koji su uništili ili spriječili rad Nikole Tesle isti oni koji su osmislili obrazovni sustav u kojem se danas uči kako je Zemlja kugla, dopustimo makar zbog te činjenice crvu sumnje u to učenje pristup našem umu, i pogledajmo dokaze modernog doba, koji upućuju nepristranog promatrača da Zemlja jest ravna dokazima koje nije moguće opovrgnuti.

Kako nama običnim ljudima nisu dostupna čudesa tehnologije u modernim laboratorijama niti možemo nekim čudom postati astronauti pa da se svojim očima uvjerimo kakva je Zemlja uistinu, morat ćemo se pouzdati u zdrav razum i matematiku osnovne škole kako bismo saznali kako stvari stoje po ovom pitanju zakrivljenosti – ili možda ravnine površine naše planete.

Uz pretpostavku da je Zemlja kugla polumjera 6340 km, zakrivljenost površine lako se da izračunati matematičkim formulama. U praksi to znači da kada plivate u moru i gledate prema pučini, već nakon nakon kilometar ili dva, zbog zakrivljenosti površine završava vaše vidno polje i predmeti bi trebali ”tonuti” ispod horizonta. I u školi se uči da se to događa, govoreći da bismo prvo vidjeli vrh jarbola dok bi nam se brod postepeno približavao, a tek kasnije čitav brod – samo se zaboravlja spomenuti da u tom slučaju nikako ne bismo mogli vidjeti plivajući u moru gotovo ništa što se nalazi primjerice 5 kilometra od nas a da nije višlje od metra ili dva, recimo gliser kojim netko s dubljim džepom juri na pučini.

A ipak ga vidimo, što svatko od nas može lako provjeriti ukoliko će ovo ljeto imati novca za otići na more. Provjerite na mapi udaljenost do nekog otoka koji ćete uzeti kao orijentir, pa gledajte što se događa i na 10 kilometara od vas u ranim jutarnjim satima kada je more još uvijek mirno. Svakako obratite pažnju i na liniju horizonta, jer bi nakon manje od dva kilometra, ako je Zemlja zakrivljena, predmeti morali ”tonuti” ispod horizonta. To između ostalog znači da biste kada zamijetite neki veliki brod lijevo od vas, a to su već desetine kilometara lijevo na liniji horizonta, on bi morao biti golim okom vidljivo nagnut prema lijevoj strani.

Eksperimentalni dokaz o savršeno ravnom horizontu možemo i sami dobiti ukoliko savršeno ravnu gredu od 5-6 metara postavimo u vagu na metar visine, udobno sjednemo na stolac nekoliko metara od grede tako da okom poravnamo njezin gornji rub s linijom horizonta. Nećemo vidjeti niti najmanje zakrivljenje na rubovima greda, iako bi se na toj udaljenosti zakrivljenost morala vidjeti pod pretpostavkom da je Zemlja kugla, jer linija horizonta obuhvaćena našim pogledom poravnatim s ravnom gredom bila bi u tom slučaju dugačka desetine kilometara, na kojima se mora vidjeti zakrivljenje ako ono postoji.

Sada će netko pomisliti – a što ako se popnem na brdo visoko sto metara? Sigurno ću vidjeti zakrivljenje. Ili bih se, za svaki slučaj, mogao popeti balonom na vrući zrak na visinu od 3 kilometra. Što se događa u tom slučaju? Baš ništa. Samo smo proširili vidno polje i horizont vidimo dalje nego s površine mora – ali i dalje je ravan. Letači balonom su dobro opisali svoja iskustva, kazavši da kada gledaju Zemlju dolje iz košare, ova izgleda konkavna, poput zdjele, i da je to vrlo zbunjujuće jer očekuju konveksnost, a kada pogledaju prema gore dobivaju dojam kako je horizont konveksan.

Međutim, bez iznimke, kada poravnaju pogled s horizontom, ovaj je savršeno ravan na kojoj god visini se nalazili. Netko će sada pomisliti – a što je sa svim onim filmovima i fotografijama iz svemira na kojima se vidi kako je Zemlje kugla? Ne biste bili prvi koji su to pomislili. Neki od ljudi koji su prije vas pomislili da će sa veće visine vidjeti zaobljenost Zemlje, poslali su balone s kamerama na velike visine, gotovo do one s koje je Felix Baumgartner, financiran od Red Bull-a, izveo onaj fantastični skok padobranom. Gomilu tih snimaka možete pronaći na youtube-u i na njima se jasno vidi da je na bilo kojoj visini – horizont potpuno ravan.

Kada smo već kod Felixa Baumgartnera, pogledajte još jednom snimku njegovog skoka.
 

 
(nexus-svjetlost.com,dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Brojni znanstvenici tijekom godina iznijeli su niz teorija o tome da je svijet u kojem živimo zapravo iluzija, simulacija super inteligentnih robota, a mi smo samo njihove igračke

Naravno, ovo je samo jedna od brojnih teorija, a čak i ako niste upoznati sa svakom od njih, vjerojatno ste pogledali “Matrix” koji se pozabavio jednom od njih.

Dakako, sve ovo zvuči smiješno, pogotovo kada je referenca običan blockbuster iz devedesetih, ali jedan se fizičar odlučio ozbiljno pozabaviti ovom temom.

Sve je simulacija

Robert Lawrence Kuhn, autor i voditelj showa “Closer to Truth” istražio je ovu teoriju u članku za Space.com u kojem, između ostalog, navodi i da bi teorija filozofa Nicka Bostroma s Oxforda prema kojoj je nastao i “Matrix”, mogla biti stvarnost.

No, umjesto mozgova koji su priključeni na golemi simulator, u ovom scenariju i sami su mozgovi dio simulacije.

“Bio bi to jedan veliki program koji simulira sve, uključujući i ljudske mozgove”, piše Kuhn koji citira Marvina Minskyja, jednog od vodećih američkih znanstvenika na polju umjetne inteligencije koji tvrd da bi bilo gotove nemoguće razaznati što je stvarnost, a što simulacija.

Međutim, to bi bilo moguće kada bi se programerima spomenute simulacije potkrala neka omaška.

Prije nekoliko godina, Silas Beane sa sveučilišta u Bonnu sugerirao je da postoji mnogo toga što ukazuje na mogućnost da živimo u simulaciji, a sve što trebamo učiniti jest otkriti ograničenja i izgraditi vlastitu simulaciju svemira.

Profesor Beane i njegove kolege sumnjaju da je svemir kakav poznajemo zapravo simulacija, ali oni su tek dio daleko veće skupine ljudi koji se bave ili su se bavili ovom temom.

Stara priča

Pitanje jesmo li zapravo svjesni realnosti pojavilo se daleko ranije, a postavio ga je još Platon u svojoj “Republici”. Naime, Platon je tvrdio da je jedini način da spoznamo pravi svijet detaljno proučavanje matematike i geometrije koja bi studentima pomogla da shvate stvarnu prirodu svijeta.

Francuski filozof Rene Descartes smatrao je da ništa što vidimo i osjećamo ne mora nužno biti istina, a jedino što je stvarno jesz um ili svijest koja propituje ili vjeruje u nešto. To ga je dovelo do poznate izreke: “Mislim, dakle jesam”.

Njegovi kritičari pak tvrde da to što postoje misli ne garantira postojanje mislioca.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

Iako mislimo da je kriza iza nas, svakim danom počinjemo se buditi i shvaćati da to nije istina. “Problematična” Grčka je u fokusu već skoro 5 godina, da li zbog mentaliteta rastrošnosti ili zbog toga što su ih uklela neka strana sila

Ovih dana došla nam je u ruke knjiga “Nije lako biti Grk” (On the Unhappiness of Being Greek), zanimljiva posebno u času kad cijela Europa govori o Grčkoj i pokušava shvatiti što se s njom događa.

Pisac 65 knjiga i filozof Nikos Dimou, najpoznatiji po provokativnim i britkim esejima i aforizmima. Naravno, živcira mnoge Grke, a neki ga drže i izdajicom. Knjiga objavljena prvi put 1975. postala je bestseller i doživjela još 30-ak izdanja i mnoštvo prijevoda. I još važnije, sudeći po citiranosti, kao da nije nimalo izgubila od svoje svježine i aktualnosti.

Dimou pokušava proniknuti u mentalitet sugrađana i, aforizmima odgovoriti na pitanje kako ih razumjeti, dotičući se ključnih pojmova poput mitova, strahova, ponosa, gubitka obraza, ekonomije, religije, seksa i još koješto.

Dakle, zbog čega je teško biti Grk?

“Prije svega zbog toga jer imaju problem s identitetom”, kaže Dimou. Žive između istoka i zapada, stare slave i novog siromaštva. Prvi je problem uvjerenje, koje on ismijava, da Grci potječu direktno od starih Grka, od Aristotela, Platona, Sokrata i Perikla i tako se dovode u nemoguću situaciju usporedbe s vrhuncima klasične grčke civilizacije. Po njima, posve je samorazumljivo da oni kao “potomci” starih Grka nikako ne mogu biti urbanizirani balkanski seljaci, što ustvari jesu.

Ovakvo zapravo mazohističko poimanje sebe vodi ih ravno u depresiju i kompleks manje vrijednosti. Zato je i samosažaljenje još jedna njihova karakteristika. Vrlo su skloni teorijama zavjere, vječno im drugi prijete, ucjenjuju ih, ponižavaju ili ih uopće ne razumiju. Što ih navodi da misle kako su im drugi uvijek krivi za sve.

Odgovornost? Odgovornost ne pada s neba, nju društvo razvija – samo što to društvo nije grčko. “Mi smo ljudi koji ne razmišljamo racionalno, nego emocionalno”, kaže Dimou, a to je znak nezrelosti.

Drugi je problem odnos prema Europi. Koliko su Grci zapravo Europljani? Zaobišao ih je srednji vijek, renesansa, reformacija, prosvjetljenje i industrijska revolucija, da ne spominjemo stoljeća pod Turcima. Ali grčka klasična kultura u temeljima je europskih vrijednosti a oni su dio EU. Sudeći po ovom autoru, bliži su ortodoksnoj Rusiji nego racionalizmu Europe. Pitanje na koje nema odgovora, ili odgovor ovisi o okolnostima jest: Jesu li Grci Europljani Orijenta – ili pak orijentalci Europe? No to je posljedica jedne druge grčke karakteristike, da nisu navikli pogledati se u ogledalo.

Samopropitivanje im nije jača strana, iako, kad se već spominje klasična Grčka, na ostacima Apolonovog hrama u Delfima stoje uklesane riječi: Spoznaj sebe. Odsustvo introspekcije vidi se i po tome da su uvijek u pravu, a Grčku drže centrom svijeta. Karakteristična je i nedavna anegdota s Y. Varoufakisom koji je, na primjedbu ministra financija iz Litve da njihovi umirovljenici imaju puno manje mirovine, bahato odgovorio: možda su ti novci dovoljni za vas, ali ne i za nas Grke.

Grk čini sve što je u njegovoj moći kako bi proširio jaz između želja i stvarnosti, pa kad mu to uspije, onda je zbog toga nesretan. Život mu se odvija ili u stanju oduševljenja ili depresije. Pretjerivanje je srž nacionalnog identiteta, što ih najčešće dovodi do tragičnih, ponekad i komičnih situacija. Zato je možda najbolji ključ za razumijevanje grčkog mentaliteta upravo ta sklonost hiperboli, preuveličavanju ili pretjerivanju.

“Žive dvostruko iznad svojih mogućnosti. Obećavaju triput više nego što mogu napraviti. Tvrde da znaju četiri puta više nego što su naučili. Prave se da osjećaju pet puta više nego što osjećaju”, duhovito primjećuje Dimou.

Grci moraju ponovno razmisliti o sebi i riješiti se mitova i zabluda da bi preživjeli u modernom svijetu. Nadići će komplekse samo kad se prestanu mrziti zbog onoga što nisu i prihvate sebe kakvi jesu.

Iako se neki aforizmi poput ovog doimaju humoristični, većina ipak nije. U pogovoru izdanju iz 2012. Dimou piše: Čitatelj kojem se sviđa ova knjiga vjerojatno nije Grk. Za Grka je bolna. Možda će se nasmijati nekim aforizmima, ali kad je zatvori bit će tužan. No usprkos gorkim refleksijama, tvrdi da na ovaj način izražava ljubav prema, kako kaže, pravoj Grčkoj, a ne proizvodu mitova i površnih uvida.

Dok čitate knjižicu, teško se oteti dojmu da se mnoga zapažanja mogu primijeniti i na Hrvate. Uostalom, ljudi koji gunđaju, svade se, izmišljavaju mitove, stalno su u pravu, žive iznad svojih mogućnosti, svi su protiv njih, ne vole strance i nisu sigurni u svoj identitet toliko su nam slični, da bi i nama dobro došlo da se pozabavimo zabludama o sebi. Međutim, da je netko ovdje napisao ovakvu samoironičnu knjižicu o tome kako je teško biti Hrvat, vjerojatno ne bi doživio da ona postane bestseller s više od 30 izdanja, nego bi ga šutirali kao nedavno Boru Dežulovića. Mi se, za razliku od Grka, lako odričemo briljantnih pera jer su nam kritika, analiza i samoispitivanje izgleda posve suvišni.

Da ne pomislite kako nema što reći o ovoj krizi, Dimou je 2014. objavio knjigu s naslovom “Nijemci su krivi za sve”!
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

Hiperboreja je predstavljala zlatno doba polarne civilizacije i spiritualnosti; čovječanstvo nije nastalo od majmuna, već je postupno deevoluiralo u trenutni oblik kako se fizički i spiritualno udaljavalo od svoje sjeverne domovine

Robert Sharo je prvi povezao Hiperborejce s drevnom astronautskom rasom “vrlo velikih bijelih ljudi” koji su odabrali “najmanje toplo područje na Zemlji jer je posjedovalo klimu približnu onoj koju su posjedovali na svojoj planeti”.

Kao što je Platon spomenuo egipatsku legendu o potopljenom otoku Atlantida, tako je i grčki povjesničar Herodot spomenuo egipatsku legendu o kontinentu Hiperboreja na dalekom sjeveru.

Priča se da je, kada je led uništio ovu drevnu zemlju, narod Hiperboreje migrirao na jug.

Švedski autor, Olaf Rudbek je 1679. godine naveo da su Hiperborejci u stvari isto što i proto-Atlantiđani, rekavši da naseljavaju sjeverni pol.

Prema grčkoj mitologiji, narod Hiperborejaca živio je u zemlji “iza sjevernog vjetra”.

Grci su smatrali da je Boreja, bog sjevernog vjetra, živio u Trakiji, čime je Hiperboreja označena kao regija koja se nalazi daleko u smjeru sjeverno od Trakije.

Herodot je zabilježio da su tri izvora spomenula Hiperborejce, uključujući Hesioda i Homera.

Ova zemlja je opisana kao savršena, uz sunce koje sija 24 sata dnevno, što ukazuje na mjesto unutar arktičkog kruga. Kako navodi grčki pjesnik Pindar:

“Muza nikad nije odsutna: čuju se lire i flaute dok djevojke pjevaju. Ni bolesti ni starosti u njihovoj svetoj krvi nema; daleko od rada i borbe oni žive “.

Zajedno sa Tuleom, Hiperboreja je bila jedna od nekoliko nepoznatih zemalja za Grke i Rimljane, u kojoj su, prema Pliniju, Pindaru i Herodotu, ali i Virgilu i Ciceronu, živjeli ljudi od po tisuću godina u potpunoj sreći.

Hekatej iz Abdere je prikupio sve priče o Hiperborejcima u 4. stoljeću prije Krista i objavio podužu studiju o njima koja je, nažalost, uništena, ali ju je zabilježio Diodor Sikulus:

“U regijama izvan zemlje Kelta u oceanu leži otok poput Sicilije. Ovaj otok, navodi se, nalazi se na sjeveru i naseljavaju ga Hiperborejci koji se tako nazivaju jer im se domovina nalazi prilično daleko od točke gdje sjeverni vjetar (Boreja) puše; otok je i plodno i produktivno za sve usjeve i posjeduje umjerenu klimu”.

Hekatej iz Abdera je također napisao da su Hiperborejci posjedovali “kružni hram” na svom otoku, a neki učenjaci su pokušali dokazati da je to u stvari Stonehenge.

Ptolomej i Markijan iz Heraklije rekli su da se Hiperboreja nalazi u Sjevernom moru koje su oni nazvali “Hiperborejski ocean”.

Također, sunce je izlazilo i zalazilo samo jednom godišnje u Hiperboreji, što ukazuje na to da se ona nalazila u arktičkom krugu ili u arktičkim polarnim regijama.

Stari Heleni su smatrali da je jedan od dvanaest olimpskih bogova, Apolon, bio vrlo cijenjen među Hiperborejcima. Čak je i provodio zime s njima.

Drevni grčki pisac Teopomp je u svom dijelu “Filipika” rekao da je Hiperboreju planirala osvojiti velika rasa vojnika s drugog otoka (neki navode Atlantidu).

Priča se da je plan napušten jer su vojnici shvatili da su Hiperborejci nadmoćniji i da su najblagoslovljeniji od svih ljudi. Ovu neobičnu priču, koju mnogi smatraju mitom, zabilježio je Elijan (Varia Historia).

Grčka legenda tvrdi da su Boreade, potomci Boreja i snježne nimfe Hione, osnovale prvu teokratsku monarhiju na Hiperboreji. Ova legenda je pronađena u zapisima Elijana:

“Ovaj Bog (Apolon) za svećenike ima sinove Boreje i Hione visoke oko 3 metra”.

Za Boreade se zato smatralo da su to bili divovski kraljevi visoki oko 3 metra, koji su vladali Hiperborejom.

Elijus Herodijanus je u 3. stoljeću napisao da su mitski Arimaspi izgledali fizički kao Hiperborejci (De Prosodie Catholica ,1.114), a Stefan Bizantski je u 6. stoljeću napisao isto to (Ethnica, 118. 16). Drevni pjesnik Kalimah je naveo da su Arimaspi imali lijepu kosu.

Kada im je predstavljena klasična grčko-romanska kultura Mediterana, sjeverni Europljani (Skandinavci), poistovjetili su se s Hiperborejcima.

“Bog dima – Putovanje u šupljinu Zemlje”, predstavlja priču u kojoj jedan Norvežanin, Olaf Jansen i njegov otac odlaze na put čamcem u unutrašnjost Zemlje, preko glečera u sjevernom polarnom regiji.

Olaf Jansen je rođen 1811. godine i imao je 19 godina kada je krenuo na to sudbonosno putovanje sa svojim ocem negdje između travnja i lipnja 1829. godine. Kada su došli do zemlje Franca Jožefa, ovo dvoje su odlučili nastaviti još dalje kako bi pronašli zemlju “Odabranih”.

Nakon što su izbjegli opasnu oluju i ledene bregove, plovili su mirno još jedanaest dana, krećući se sve vrijeme u pravcu sjevera.

Par dana kasnije došli su do obala moćne rijeke koja ih je deset dana nosila u unutrašnjost kopna, gdje su stigli oko 1. rujna. Iskrcali su se na pjeskovitu plažu gdje ih je pozdravilo šest divovskih ljudi.

Prema riječima Olafovog oca, ljudi su imali divne, ogromne kuće, ukrašene zlatom, koje je tamo bilo uobičajen metal. Glavno zanimanje je bila poljoprivreda, posjedovali su vinograde i uzgajali žitarice.

Povrće i voće bilo je sočno, ogromno i nevjerojatno ukusno. Drveća, šume i životinje su također bili ogromni, a zrak je bio osnažujući.

John G. Bennet napisao je rad na temu “Hiperborejsko porijeklo indoeuropske kulture” u kojem je naveo da se domovina Indoevropljana nalazila daleko na sjeveru.

Ovu ideju je prije njega dao Bal Gangadar Tilak u svom dijelu “Arktički dom Veda” (1903. godine), ali i austrougarski etnolog Karl Penka (Podrijetlo Arijevaca, 1883.).

H.P. Blavacki, Rene Ginjon i Julije Evola su također vjerovali da čovječanstvo vodi porijeklo od Hiperborejaca.

Hiperboreja je predstavljala zlatno doba polarne civilizacije i spiritualnosti; čovječanstvo nije nastalo od majmuna, već je postupno deevoluiralo u trenutni oblik kako se fizički i spiritualno udaljavalo od svoje sjeverne domovine.

Robert Sharo je prvi povezao Hiperborejcie s drevnom astronautskom rasom “vrlo velikih bijelih ljudi” koji su odabrali “najmanje toplo područje na Zemlji jer je posjedovalo klimu približnu onoj koju su posjedovali na svojoj planeti”.

Platon: “Sjećate se samo jednog potopa, mada ih je bilo mnogo … Vi i vaši građani potomci ste preživjelih, ali ne znate ništa o tome jer prethodne generacije nisu ostavile pisane tragove”.

“Promjena u izlaženju i postavljanju Sunca i drugih nebeskih tijela, kako su nekada zalazili tamo gdje sada izlaze i kako su nekada izlazili tamo gdje sada zalaze …”

“Od svih promjena koje se odvijaju na nebu, ovaj preokret je najveći i najkompletniji … U to vrijeme došlo je do velikog uništenja životinja, a samo mali broj ljudi je preživio” – Platon (Kritija, 360. godina prije nove ere).
 

 
(webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)

Stvarnost nije tako očita i jednostavna kao što mi to mislimo, neke od stvari koje smo prihvatili kao istinite zapravo to nisu. Znanstvenici i filozofi su uložili veliki trud da promijene našu percepciju, kao što je to vidljivo u nastavku

Ovih 10 primjera u nastavku pokazuju na što se misli

1. Velika glacijacija
Velika glacijacija je teorija o konačnom stanju svemira. Prema toj teoriji, svemir ima ograničenu opskrbu energijom, a kada te energije konačno nestane, svemir će se naći u smrznutom stanju. Gibanja čestica će se postupno usporiti i na kraju prestati gibati čime će nestati toplinske energije proizvedene gibanjem čestica i nastat će stanje apsolutne nule, koju do sada nitko nije uspio postići.

3. Subjektivni idealizam
George Berkeley, otac idealizma, tvrdi da sve postoji kao ideja u nečijoj glavi, da postojimo samo ako smo opaženi. Jedan od njegovih kritičara je udario kamen sa zatvorenim očima i rekao: “Evo, demantirao sam tvoju teoriju!” Potkrijepio je to objašnjenjem da kada bi kamen stvarno postojao samo u njegovoj mašti, on ga ne bi mogao udariti sa zatvorenim očima.

4. Platon i Logos
Platon je tvrdio da izvan naše percipirane stvarnosti leži svijet “savršenog” oblika, da je sve što vidimo samo imitacija stvari kakve one doista jesu. Tvrdio je da jedino putem filozofije imamo šanse uvidjeti kakve stvari doista jesu, otkriti savršeni oblik svega što percipiramo. Također, Platon tvrdi da je sve što postoji nastalo od jedne tvari, po njemu su i dijamanti i zlato i izmet psa svi od iste osnovne materije, samo u drugačijem obliku, što je otkrićem atoma i molekula zapravo i dokazano kao točno.

5. Prezentizam
Vrijeme je nešto što percipiramo i dijelimo na prošlost, sadašnjost i budućnost. Prezentizam tvrdi da su prošlost i budućnost izmišljeni koncepti, a samo je sadašnjost prisutna i stvarna. Drugim riječima, sve riječi iz ovog članka će prestati postojati nakon što ih pročitamo, sve dok ih ponovno ne pročitamo.

6. Eternalizam
Enternalizam je upravo suprotno od prezentizma, to je filozofska teorija koja kaže da je vrijeme višeslojno. Teorija je da svo vrijeme postoji istodobno, ali mjerenje je određeno promatračem. Ono što on vidi ovisi o točki gledišta. To znači da dinosauri, Drugi svjetski rat i Justin Bieber svi postoje istovremeno, ali se može promatrati samo s određenog mjesta. Ako se ovako promatra stvarnost, onda je budućnost beznadna i deterministička je slobodna volja iluzija.

7. Mozak u staklenci
“Mozak u staklenci” misaoni pokus je pitanje o kojem raspravljaju mislioci i znanstvenici, koji kao i većina ljudi, vjeruju da razumijevanje čovjekove stvarnosti ovisi isključivo o njegovim subjektivnim osjećajima. Dakle, koja je debata? Zamislite da ste samo mozak u staklenci kojeg pokreću vanzemaljci i ludi znanstvenici. Kako bi to uopće znali i možete li doista poricati da postoji mogućnost da je to vaša stvarnost? Ovo je moderna interpretacija problema kartezijanskog zlog demona. Ovaj misaoni eksperiment dovodi do istog zaključka: ne možemo potvrditi stvarno postojanje bilo čega, osim naše svijesti.

8. Teorija multiverzuma
Multiverzumi ili paralelni univerzumi je teorija da postoje paralelni svijetovi, vrlo slični našima, s malim (ili u nekim slučajevima, velikim) promjenama ili razlikama. Ova teorija nagađa da bi mogao postojati beskonačan broj tih alternativnih stvarnosti.

9. Fikcionalni realizam
To je najfascinantnija grana teorije multiverzuma. Na primjer, Superman stvarno postoji, ili Harry Potter, u nekom od paralelnih svjetova. Ova grana teorije tvrdi da zbog beskonačnog broja univerzuma, sve mora negdje postojati. Dakle, sve naše omiljene fikcije i fantazije mogu biti dio nekog alternativnog univerzuma.

10. Fenomenalizam
Sve zanima što se događa sa stvarima kada ih ne promatramo. Znanstvenici su pomno proučavali ovaj problem, a neki od njih su došli do jednostavnog zaključka – oni nestaju. Filozofi fenomenalizma vjeruju da predmeti postoje samo kao fenomen svijesti. Dakle, vaš kompjuter postoji samo dok ste ga svjesni i dok vjerujete u njegovo postojanje. No, kada se okrenete od njega, on prestaje postojati dok vi ili netko drugi ne stupi u interakciju s njim. Nema postojanja bez percepcije.

 
(nexus-svjetlost.com/uredio: nsp)

Alexander Dugin – RAT PROTIV RUSIJE I NJEGOVA IDEOLOŠKA DIMENZIJA – u svjetlu Četvrte političke teorije - Nadolazeći rat kao koncept

Rat protiv Rusije danas je pitanje o kojemu se na Zapadu najviše raspravlja. Zasad je on još namisao i mogućnost. No, on može postati stvarnost ovisno o odlukama koje će donijeti sve strane uključene u ukrajinski sukob – Moskva, Washington, Kijev i Bruxelles.

Ne želim ovdje raspravljati o svim aspektima tog sukoba niti o njegovoj povijesti. Umjesto toga predlažem analizu njegovih dubokih ideoloških korijena. Moje viđenje glavnih događaja zasniva se na Četvrtoj političkoj teoriji, a njezina načela opisao sam u svojoj knjizi istog naslova koju je na engleskome jeziku objavila izdavačka kuća Arktos prije nekoliko godina.

Neću, dakle, ovdje proučavati rat Zapada s Rusijom procjenjujući njegove rizike, opasnosti, probleme, troškove ni posljedice, nego ću proučiti njegovo ideološko značenje na globalnoj razini. Promišljat ću o smislu takvog rata, a ne o samome ratu (stvarnom ili virtualnom).

Srž liberalizma

Na modernome Zapadu postoji jedna glavna i vladajuća ideologija – liberalizam. On ima mnogo tipova,verzija i oblika, mnogo nijansi, no srž je uvijek jedna te ista. Liberalizam u svojoj unutrašnjoj fundamentalnoj strukturi sadrži sljedeća aksiomatska načela:

• antropološki individualizam (individuum je mjera svih stvari);
• progresizam (svijet se kreće prema boljoj budućnosti, prošlost je uvijek gora od sadašnjosti);
• tehnokracija (tehnološki razvitak i učinkovitost izvedbe smatraju se najvažnijima u prosudbi naravi nekog društva);
• eurocentrizam (euro-američka društva uzima se kao mjerilo i standard za ostatak čovječanstva);
• ekonomija je presudna (ekonomija slobodnog tržišta jedini je oblik normativnog ekonomskog sustava – sve ostale tipove ekonomije potrebno je ili reformirati ili uništiti);
• demokracija je vladavina manjina (njihova obrana protiv većine, uvijek sklona izroditi se u totalitarizam, ”populizam”);
• srednja klasa je jedini stvarno postojeći društveni akter i univerzalna norma (neovisno o činjenici je li neka osoba već dosegnula taj status ili je tek na putu postati stvarnom srednjom klasom, pa trenutno predstavlja srednju klasu koja to tek želi postati);
• jedan svijet, globalizam (ljudska bića u svojoj osnovi su ista, samo s jednom razlikom – onom individualnom – pa stoga svijet treba biti integriran na individualnoj osnovi, kozmopolitizam – građanin svijeta);

To su sržne vrijednosti liberalizma, koji je manifestacija jedne od triju tendencija što potječu iz prosvjetiteljstva, skupa s komunizmom i fašizmom, a koje predstavljaju alternativne interpretacije samog duha moderne. Tijekom XX. st. liberalizam je pobijedio svoje suparnike i nakon 1991. g. postao je jedinom i prevladavajućom ideologijom na svjetskoj razini.

Jedina sloboda izbora u carstvu globalnog liberalizma bila je između desnog liberalizma, lijevog liberalizma i radikalnog liberalizma, uključujući i ultradesni liberalizam, ultralijevi liberalizam te vrlo radikalni liberalizam. Dakle, liberalizam je bio instaliran kao operativni sustav zapadnih društava i svih drugih društava koja su se našla u zapadnoj zoni utjecaja. U jednom trenutku postao je zajedničkim nazivnikom za svaki politički korektan govor, oznaka onih koje glavna politička struja prihvaća, odnosno odbacuje kao marginalne. Liberalnom je postala i sama konvencionalna mudrost.

Geopolitički, liberalizam je ucrtan u model kojemu je SAD središte, etnička jezgra su anglosaksonci, a atlantističko euroameričko partnerstvo, NATO, predstavlja stratešku jezgru svjetskog sustava sigurnosti. Svjetska sigurnost izjednačena je sa sigurnošću Zapada te, u krajnjoj liniji, sa sigurnošću Amerike. Liberalizam, dakle, nije samo ideološka sila nego je i politička, vojna i streteška sila. NATO je liberalan u svojim korijenima. On brani liberalna društva, boreći se za libralizam.

Liberalizam kao nihilizam

U liberalnoj ideologiji ima jedna točka koja je odgovorna za njegovu današnju krizu. Liberalizam je u svom središtu duboko niholistički. Sklop vrijednosti koje liberalizam brani bitno je povezan s glavnom tezom – sloboda, oslobođenje. No, sloboda je u liberalnom viđenju u biti negativna kategorija: ona želi biti slobodna od (J.S. Mill) a ne biti slobodna za. To nije tek sekundarno, to je srž problema.

Liberalizam se bori protiv svih oblika kolektivnog identiteta, protiv bilo kojeg tipa vrijednosti, projekata, strategija, ciljeva, svrha, itd., koje bi bile kolektivne, odnosno barem ne-individualističke. To je i razlog što jedan među najvažnijim teoretičarima liberalizma, Karl Popper (na tragu F. v. Hayeka) u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji ( a koju G. Soros smatra svojom osobnom Biblijom) tvrdi da se liberali trebaju boriti protiv svake idologije ili političke filozofije (od Platona i Aristotela pa do Marxa i Hegela) koja bi ljudskom društvu postavljala neki zajednički cilj, zajedničku vrijednost, zajednički smisao. Bilo koji cilj, vrijednost, smisao, u liberalnom društvu (‘otvorenom društvu’) trebaju biti strogo individualni.

Tako su neprijatelji otvorenog društva (a upravo je taj liberalni model otvorenoga društva na snazi u zapadnome društvu nakon 1991. g te se smatra globalnom normom za ostatak svijeta) vrlo konkretni. Glavni neprijatelji su komunizam i fašizam ( oba potječu iz iste filozofije prosvjetiteljstva i središnji su im ne-individualni koncepti – klase u marksizmu, rase u nacionalsocijalizmu te nacionalna država u fašizmu). Stoga je smisao borbe liberalizma na frontu postojeće moderne alternative (fašizam ili komunizam) posve očigledan. Liberali tvrde da osobađaju društvo od fašizma i komunizma, od dvije glavne moderne verzije izričito ne-individualističkog totalitarizma.

Borba liberalizma u procesu likvidacije ne-liberalnih društava posve je smislena: svoje značenje ona zadobiva iz same činjenice postojanja ideologija koje izričito ne prihvaćaju i niječu individuuma kao najvišu vrijednost. Posve je jasno protiv čega se vodi bitka. Oslobođenje od onog što je označeno kao meta. No, činjenica da je sloboda (onako kako je shvaćaju liberali) u biti negativna kategorija, ovdje nije jasno zapaženo. Neprijatelj je ovdje i on je konkretan. Upravo ta činjenica daje liberalizmu konkretan sadržaj. Činjenica da postoji društvo koje nije otvoreno – dovoljna je da opravda proces oslobađanja.

Unipolarno razdoblje: prijetnja od implozije

Kada je 1991. g. pao Sovjetski Savez koji je bio posljednji protivnik zapadnjačkom liberalimu, neki zapadnjaci (npr. F. Fukuyama) proglasili su kraj povijesti. Posve logično: više nije bilo eksplicitnog neprijatelja otvorenog društva – pa tako ni povijesti koja je tijekom moderne bila upravo bitka između tri političke ideologije (liberalizma, komunizma i fašizma) za naslijeđe prosvjetiteljstva. Strateški rečeno, bio je to unipolarni trenutak (Ch. Krauthammer). To razdoblje od 1991. – 2014. godine usred kojega se dogodio napad Bin Ladena na WTC – bilo je doista razdoblje globalne dominacije liberalizma. Aksiome liberalizma prihvatili su glavni geopolitički akteri – uključujući Kinu (u ekonomiji) i Rusiju (( u ideologiji, ekonomiji, političkom sustavu). Postojali su liberali i oni koji bi to željeli biti, zatim još-ne-liberali, ne – dostatno-liberali, i tako dalje. Pravih i istinskih iznimaka bilo je tek nekoliko (Iran, Sjeverna Koreja). Svijet je postao liberalnim po ideološkoj aksiomatici.

Upravo to je bio najvažniji trenutak u povijesti liberalizma. On je pobijedio svoje neprijatelje ali ih je u isto vrijeme i izgubio. Liberalizam je u svojoj biti oslobađanje, borba protiv onoga što nije liberalno (još nije ili nije uopće). Stoga upravo od neprijatelja liberalizam zadobiva svoje stvarno značenje, svoj sadržaj. Dokle god postoji ne-liberalno društvo, liberalizam je pozitivan. On počinje pokazivati svoju negativnu bit tek nakon pobjede.

Nakon pobjede 1991. g. liberalizam je stupio u svoju implozivnu fazu. Nakon što je porazio i komunizam i fašizam, liberalizam je ostao sam. Bez neprijatelja i bez borbe. I to je bio trenutak za početak unutrašnje borbe, liberalno čišćenje liberalnih društava u nastojanju da se zatru posljednji neliberalni elementi – seksizam, politička nekorektnost, nejednakost spolova, ma koji ostatci neindividualne dimenzije institucija poput države, crkve, itd. Liberalizam, dakle, treba neprijatelja kojega će osloboditi. Inače on gubi svoj sadržaj, njegov implicitni nihilizam postaje preupadljiv. Apsolutni trijumf liberalizma je njegova smrt.

To je ideološko značenje financijske krize početkom 2000.-te u 2008. godini. Upravo uspjesi, a ne neuspjesi nove, čisto financijske ekonomije (turbokapitalizma, prema G. Lytwaku), odgovorni su za njegov kolaps. Sloboda da svatko čini što god hoće, ali samo na individualnoj razini, izazvat će imploziju osobnosti. Čovjek prelazi u područje ispod –ljudskog, u sub-individualne domene. I tu se on suočava s virtualnim. Poput sub-individualnog sna, sloboda od bilo čega. To je iščezavanje čovjeka. Carstvo ničega kao posljednja riječ totalne pobjede liberalizma. Postmodernizam priprema teren za to poslije-povijesno, samo sebi upućeno, recikliranje besmisla.

Zapad u potrebi za neprijateljem

Možda ćete ovdje upitati: pa kakve veze ima to sve s (pretpostavljenim) ratom do kojega će doći s Rusijom? Odmah ću na to odgovoriti.

Liberalizam je dobio na globalnoj razini. To je činjenica 1991. godine. Neposredno potom on je počeo implodirati. Stigao je do posljednje točke i počeo je sam sebe likvidirati. Masovne migracije, sudari kultura i civilizacija, financijske krize, stvarni terorizam, porast etnizma, znaci su nadolazećeg kaosa. A taj kaos ugrožava Poredak. Bilo koji poredak uključujući i sam liberalni poredak. Što je liberalizam uspješniji to je bliže svome kraju. I kraju današnjega svijeta. Tu imamo posla s nihilističkom srži liberalne filozofije, s Ništa kao unutrašnjim ontološkim načelom ”slobode od”. Arnold Gehlen, njemački antropolog s pravom je definirao čovjeka kao ”biće nedostatka” (Mangelwesen).

Čovjek sam u sebi je ništa. Sve što čini njegov identitet on uzima iz društva, povijesti, naroda, politike. Stoga ako se okrene svojoj čistoj biti tamo će prepoznati ništa. Taj ponor skriven je iza raspršenih krhotina osjećaja, nejasnih misli, mutnih želja. Virtualnost podljudskih emocija tanki je veo iza kojega se nalazi čista tama. Razotkrivanje te nihilističke osnove ljudske naravi posljednje je postignuće liberalizma. No, to je kraj. A kraj je isto tako i za one koji upotrebljavaju liberalizam za vlastite svrhe, koji imaju koristi od liberalne ekspanzije, za gospodare globalizacije. Svaki poredak pada u takvoj krajnjoj nužnosti nihilizma. I liberalni poredak također.

Tako, da bi se spasilo vladavinu onih koji imaju koristi od nihilizma, oni moraju načiniti korak unatrag. Liberalizam će svoj smisao zadobiti samo ako se opet bude bavio neliberalim društvom. Korak natrag jedini je način da se spase ostatci tog poretka, da se liberalizam spasi od njega samoga. Pa se tako na obzoru pojavljuje Putinova Rusija. Niti je ona antiliberalna, niti je totalitarna, niti je nacionalistička, niti komunistička. Prije bi se reklo, još ne preliberalna, ne potpuno liberalno-demokratska, još ne dostatno kozmopolitska, ne tako radikalno antikomunistička. Ali na putu da postane liberalnom. Korak po korak. U procesu gramscijevskog prilagođavanja na hegemoniju, transformismo.

No, u globalnoj agendi liberalizma (SAD, NATO), potreban je drugi akter, druga Rusija koja bi opravdala Poredak na polju liberalnog tabora, pomogla mobilizirati Zapad koji se raspada od unutrašnjih problema, koja bi dala neizbježnoj provali unutrašnjeg nihilizma stanovitu odgodu i tako spasila liberalizam od njegovog logičnog sve bližeg kraja. Stoga oni grčevito trebaju Putina, Rusiju, rat. To je jedino rješenje da bi se preduhitilo kaos na Zapadu i spasilo ostatke poretka. Rusija bi u toj ideološkoj igri trebala opravdati samo postojanje liberalizma, jer je neprijatelj taj koji daje značenje borbi otvorenoga društva, koji tom društvu pomaže da se konsolidira i nastavi se globalno potvrđivati.

Radikalni islam (al-Kaida) bio je drugi kanditat za ovu ulogu, ali mu je kao neprijatelju za to nedostajala veličina. Zato je, međutim, bio upotrebljen na lokalnoj razini. Opravdao je intervencije u Afganistanu, okupaciju Iraka, pomogao u svrgavanju Gadafija, u započinjanju građanskog rata u Siriji. No, bio je preslab i ideološki primitivan da bi predstavljao pravi izazov potreban libralima.

Rusija – tradicionalni geopolitički neprijatelj Anglosaksonaca – mnogo je ozbiljnija kao protivnik. Ona odlično odgovara svim zahtjevima – još su živa povijesna sjećanja i uspomene na hladni rat. Mržnju prema Rusiji najlakše je izazvati, s relativno malim sredstvima. Stoga mislim da je rat s Rusijom moguć. On je ideološki nužan kao posljednje sredstvo kako bi se odgodila konačna implozija liberalnog Zapada. Jedan korak unatrag.

Spasiti liberalni poredak

S obzirom na više različitih slojeva koncepta ”rat s Rusijom”, predlažem ovdje nekoliko točaka:

1. Rat s Rusijom pomoći će odgoditi opći nered na globalnoj razini. Većina zemalja koje su uključene u liberalnu ekonomiju, koje imaju udjela u aksiomima i institucijama liberalne ekonomije i koje su ovisne ili su izravno pod kontrolom SAD-a i NATO-a, konsolidirat će se još jednom na strani liberalnog Zapada u njegovoj potjeri protiv neliberalnog Putina. Rat može poslužiti za reafirmaciju liberalizma kao pozitivnog identiteta, u trenutku kada se taj identitet raspada zbog svoje nihilističke biti.

2. Rat s Rusijom ojačao bi NATO, a ponajviše njegove europske dijelove koji bi još jednom bili dužni gledati na američku supermoć kao na nešto pozitivno i korisno, zastarjeli ostatak hladnoga rata. U strahu od dolaska zlih Rusa Europljani bi se ponovno mogli osjetiti lojalnima SAD-u, njihovom spasitelju. Tako bi vodeća uloga SAD-a i NATO bila ponovno potvrđena.

3. Europska unija se raspada. Zajednička prijetnja koja dolazi od Rusa mogla bi spriječiti konačni rascjep, mobilizacijom društva tako što će potaknuti narode još jednom na žestoku obranu njihovih sloboda i vrijednosti pod pritiskom Putinova imperija.

4. Ukrajina i kijevska hunta trebaju rat kako bi opravdali i prikrili sva zlodjela počinjena na Majdanu na pravnoj i ustavnoj razini, kako bi suspendirali demokraciju (koja bi zaustavila njihovu vlast u jugoistočnim pretežno proruskim područjima) i kako bi uspostavili vlast i nacionalistički poredak izvanrednim sredstvima.

Jedina zemlja koja ne želi rat u ovom trenutku je Rusija. No, Putin ne može pustiti jednu radikalnu proturusku vladu da vodi zemlju u kojoj je pola stanovništva rusko i u kojoj postoje mnoge proruske zone. Ako to dopusti gotov je na međunarodnoj i na domaćoj razini. S mnogo oklijevanja, dakle, on prihvaća rat. A jednom kada u njega uđe onda neće biti druge solucije za Rusiju nego da u njemu i pobijedi.

Ne bih se upuštao u spekuliranje o strateškim aspektima toga rata. Prepuštam to drugim kvalificiranim analitičarima. Želio bih, međutim, formulirati neke ideje koje se tiču ideološke dimenzije toga rata.

Putina staviti u zadane okvire

Značenje tog rata na Rusiju jest posljednji pokušaj da se spasi liberalizam od implozije. Ako je to tako, onda liberali imaju potrebu definirati Putinovu Rusiju ideološki – očito poistovjećujući je s neprijateljem otvorenoga društva. No, u riznicama modernih ideologija postoje samo tri glavne verzije. Liberalizam, komunizam i fašizam (nacizam). Posve je jasno da liberalizam predstavljaju svi, osim Rusije (SAD, NATO, Euromajdan, kijevska hunta). Ostaju, dakle, komunizam i fašizam. Putin je, tako, sovjet, KGB komunist. Ovu sliku prodavat će se najglupljoj vrsti zapadnjačke publike. No, neki aspekti patriotske reakcije od strane proruskog i protubanderovskog stanovništva (obrana Lenjinovih spomenika, Staljinovih portreta i spomenika iz 2. svjetskog rata) mogli bi potvrditi tu zamisao.

Nacizam i fašizam predaleko su od Putina i suvremene Rusije, no u konstrukciji slike velikog Zla evocirat će se ruski nacionalizam i ruski imperijalizam. Putin, dakle, je nacionalist, fašist i imperijalist. To će djelovati na druge Zapadnjake. Putin može biti oboje – komunist i boljševik u isto vrijeme, dakle, prikazat će ga se kao nacional-boljševika (no, to će biti malo teže prodati posve neupućenoj postmodernoj zapadnjačkoj publici). Očito je da u stvarnosti Putin nije ništa od toga – ni komunist, ni fašist. On je politički realist (u smislu međunarodnih odnosa – zato on voli Kissingera i Kissinger voli njega). On nema nikakve posebne ideologije. No, bit će obavezan slijediti ideološki okvir. To nije njegov izbor. takva su pravila igre. U tijeku rata na Rusiju, Putina će se stavljati u zadane okvire i to je najzanimljiviji i najžešći aspekt te situacije.

Glavna zamisao kojom će liberali nastojati ideološki definirati Putina bit će da je on sjenka iz prošlosti, nešto poput vampira, ”oni se katkad vraćaju”. Pravi, pak, razlog koraka nazad je spriječiti konačnu imploziju liberalizma. Glavna poruka je, liberalizam je živ živcat i pun snage zato što u svijetu postoji nešto od čega svi moramo biti slobodni. Rusija postaje objekt tog oslobađanja. Cilj je osoboditi Ukrajinu (Europu, čovječanstvo) od Rusije, i na koncu osloboditi i samu Rusiju od njezina neliberalnog identiteta. Eto, imamo neprijatelja.

Takav neprijatelj daje liberalizmu razlog za ponovno postojanje. Rusija je izazov predliberalne prošlosti bačen u liberalnu sadašnjost. Bez tog izazova u liberalizmu više nema života, više u svijetu nema Poretka, sve se raspada i implodira. S takvim, pak, izazovom, div globalizma koji se ruši zadobiva novu energiju. Rusija je tu kako bi spasila liberale. No, da bi to učinila, Rusija mora biti ideološki uokvirena kao nešto predliberalno. Mora biti komunistička, fašistička ili barem nacional-boljševička. To je ideološko pravilo. Boriti se s Rusijom ili samo razmatrati boriti se ili ne, ima i dublju zadaću – staviti Rusiju u ideološki okvir. To će se činiti kako iznutra tako i izvana. Oni će pokušati obvezati Rusiju da prihvati bilo komunizam bilo nacionalizam, odnosno, tretirat će Rusiju kao da je komunistička ili nacionalistička. To je ta igra zadavanja okvira.

Poslijeliberalna Rusija: prvi rat u smislu ”četvrte političke teorije” (4PT)

Ono što predlažem kao zaključak je sljedeće:

Potrebno je da svjesno suzbijemo sve pokušaje da se Rusiju stavi u okvire predliberalne sile. Potrebno je da nipošto ne dopustimo da se liberali spase od dolaska sudbonosnog kraja. Ne smijemo to odgađati nego trebamo to ubrzati. Da bismo to učinili potrebno je da predstavimo Rusiju ne kao nešto predliberalno nego kao poslijeliberalnu Revolucionarnu silu koja se bori za alternativnu budućnost za sve narode na planeti. Ruski rat neće biti rat za ruske nacionalne interese nego za pravedan multipolarni svijet , za istinsko dostojanstvo i istinski pozitivnu slobodu – ne slobodu ”od”, nego slobodu ”za”. Rusija će u tom ratu postati primjerom obrane Tradicije, konzervativnih organskih vrijednosti, stvarno oslobođenje upravo od otvorenog društva i njegovih pokrovitelja – globalne financijske oligarhije. Taj rat nije protiv Ukrajine niti protiv dijela Ukrajinaca. Nije ni protiv Europe. On je protiv (ne)reda liberalnoga svijeta i mi nećemo spašavati liberalizam, mi ćemo ga dotući jednom i zauvijek. Modernizam je bio bitno u krivu. Mi se nalazimo na samrtnoj točki modernizma. Za one koji su od modernizma načinili vlastitu sudbinu ili su dopustili da se to dogodi nesvjesno, to će značiti stvarni kraj. Ali za one koji su na strani vječne istine Tradicije, Vjere, duhovne i besmrtne ljudske biti, to će biti novi Početak.

Najvažnija bitka danas je bitka za Četvrtu političku teoriju. To je naše oružje s kojim ćemo spriječiti da se Putinu postave okviri kakve žele liberali te s kojim ćemo reafirmirati Rusiju kao prvu poslijeliberanu ideološku silu koja se bori protiv nihilističkog liberalizma , a u ime otvorene multipolarne i doista slobodne budućnosti.

Prev. na hrv., M.K., Zadruga Eneagram, Zagreb
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17189"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Iz razgovora Paul Krugmana, profesora ekonomije na Princetonu, i Tonija Atkinsona, profesora ekonomije na Oxfordu

Tony Atkinson: Nejednakost se nije povećala univerzalno. Ima nekih područja u svijetu gdje se nejednakost smanjila, u ovom trenutku prvenstveno u Latinskoj Americi. Ustvari, mislim da su sve do jedne latinoameričke države zabilježile smanjenje nejednakosti u posljednjih 10 godina, što je prilično nevjerojatno.

Također je globalna pojava u posljednjih 10-15 godina određeno sužavanje razlike između bogatih i siromašnih zemalja. Dakle, na globalnom planu imamo određeni zaokret od raskola koji je nastao tijekom industrijske revolucije, to jest ogromne nejednakosti između bogatih i siromašnih država.

Ali ima i mnogo loših vijesti, na primjer da se unutar mnogih bogatih zemalja u posljednjh 30 godina nejednakost primanja povećala, u smislu koliko ljudi privređuju, koliko zarađuju od investicija i koliko dobivaju od države i plaćaju kroz porez. Kad se sve to zbroji, nejednakost prihoda se povećavala u većini država, ali ne u svim. Ima nekih država čak i u OECD, to jest kontinentalnim europskim zemljama, gdje takav porast nije zabilježen. Ali povećanje je primjetno, osobito u SAD. Treba dodati da se nejednakost povećala i u mojoj zemlji, Britaniji, i to više nego u SAD.

Mislim da treba istaknuti da je to nejednakost koja pogađa različite slojeve stanovništva. Iako je tijekom 80-ih i 90-ih godina promjena pogađala donji dio prihodne ljestvice, konkretno trgovina i konkurencija iz drugih zemalja negativno se odrazila na primanja ljudi na dnu, kao i tehnološke promjene. To je proces koji se nije nastavio u većini zemalja. Ali proces je nastavljen na gornjem dijelu ljestvice.

Paul Krugman: Dešavaju se dvije stvari, i mislim da su one razdvojene, ali su obje vrlo problematične. Nitko zapravo ne zna što “srednja klasa” točno znači, ali imamo neku predstavu. To bi trebalo uključivati ​​određeni nivo sigurnosti, osjećaj da ti nekako ide, da ćeš školovati djecu, da ćeš se moći liječiti kad se ukaže potreba, dakle da ne opstaješ na rubu egzistencije.

I vrlo se jasno osjeća oštar pad u dijelu stanovništva koji sebe tako doživljava, koji uživa takav status. Sve je više i više ljudi u ovoj zemlji, ne toliko u Britaniji zbog općeg zdravstvenog osiguranja koje ćemo i mi u nekom obliku dobiti krajem ove godine, koji osjećaju da žive na rubu, da ako samo nešto krene naopako, ako jedan supružnik ostane bez posla , ako se netko razboli, postoji mogućnost da ćete propasti. Taj status erodira i to je jedan dio problema.

Druga stvar je ova superelita. Možda ćete reći – šta nas briga, u pitanju je samo zavist. Ali radi se o prilično velikom dijelu prihoda koji se usisava. Mislim da ovo također iskrivljava naše društvo, izvrće naše prioritete. To se na kraju tiče političke ekonomije, toga koliko je važno što toliki utjecaj u našem društvu počiva u rukama ljudi koji žive u materijalnom univerzumu koji je prosto nepojmljiv ogromnoj većini stanovništva. Occupy Wallstreet je pogriješio, ne radi se o jednom postotku, nego o 0,1% posto ili 0,01% posto, i to će vas sigurno uzemiriti ako vjerujete u neke demokratske ideale, u to kako jedno društvo treba izgledati.

Tony Atkinson: To je svakako uznemiravalo Platona, koji je rekao da bi najveća razlika između vrha i dna trebao biti 4:1. To nije baš poštena procjena, pošto nije ubrajao robove. Ali bilo bi teško zamisliti takvu situaciju danas. Mislim da je engleski povjesničar Richard Town to dobro opisao kada je rekao da ono što misleći bogataši nazivaju problemom siromaštva misleći siromasi zovu problemom bogatstva. Ove dvije stvari su međusobno povezane, što se vidi u kvaliteti javnih davanja, javnog školstva, i mogućnosti da u tome ne sudjelujete, što znači da ima manje političkog pritiska da se održi kvalitetna usluga. Na taj način su naši životi povezani, iako su možda fizički razdvojeni.

Paul Krugman: Što je depresija u razvijenom svijetu? To nije Velika depresija – u stvari mislio sam da to treba biti Obamin predizborni slogan na drugim izborima “Nije toliko strašno kao Velika depresija”. Ali očito se radi o depresiji. Ovo nastojanje da se ukopamo, da brinemo o dugovima čak iako se možemo zadužiti po negativnoj kamatnoj stopi, prisiljava nas da postavimo jedno očito pitanje: Koliko je ovo stanje rezultat činjenice da relevantna klasa nije pogođena, ili da čak možda ima i koristi od depresije? I jasno je da ti ljudi nisu mnogo pogođeni. Ako pogledamo prihode na vrhu, oni su se vrlo brzo oporavili od financijske krize. Ako razmislite tko su krajnji dobitnici korporativnih profita, to je rekordno mali broj ljudi.

Mislim da definitivno postoji gubitak dodira sa stvarnošću. I ja se ponekad nađem u takvim prostorima, s ljudima u skupim odijelima. Oni i njihovi prijatelji ne prolaze kroz naročito velike muke, pa onda razmišljaju o zdravoj fiskalnoj politici i dugu. Njima socijalni programi naravno izgledaju previše rasipnički. Mislim da i ne bismo razgovarali o ovome da već nemamo društvo u kojem su toliko bogatstvo i tolika moć koncentrirana u rukama ove grupe koja je sasvim izolirana od katastrofe koju trpi ostatak stanovništva.

Tony Atkinson: Priroda društva ovisi od razmjera razlika među ljudima. Ako su razmjeri toliki da više ne vidimo smisao zajedničkog cilja ili kohezije, onda to prestaje biti funkcionalno društvo.

Paul Krugman: Jedno pitanje bi bilo pitanje prirodnih prava. Ponekad čitam komentare na mom blogu, i ima ljudi koji kažu: “Ono što je moje je moje, a progresivno oporezivanje znači da mi netko nasilno oduzima imovinu”. O tome je besmisleno raspravljati, ali može se odgovoriti da svi živimo u društvu, ili kao što kaže Obama: nisi ti to izgradio. Ti nisi izgradio taj put, što ne znači da nisi izgradio svoje poduzeće. Ali teško je raspravljati o tome.

Drugo pitanje je da li su aktivnosti od kojih su se neki ljudi toliko obogatili zaista društveno produktivne aktivnosti? London i New York imaju jednu zajedničku osobinu, naime da je veliki dio bogatstva ova dva grada izgrađen na gigantskim financijskim industrijama. To je stara zagonetka: navedite mi jednu od svih ovih financijskih inovacija koja je nesporno bila od koristi ljudima, ukoliko ne računamo bankomate. Dakle, pravo je pitanje koliki je dio tog bogatstva stečen kroz stvari koje su u najboljem slučaju sumnjive, a vrlo moguće i društveno destruktivne.

A zatim imamo i treće pitanje. Što je iz neke socijalne perspektive optimalno? Moj kolega Peter Diamond piše da ako razmišljamo iz nekakve apstraktne sofokratske perspektive, kako bi kralj-filozof odredio stopu poreza za ultra-bogate? Taj kralj-filozof uopće ne bi trebalo brinuti o prihodu bogatih, jer oni već imaju toliko mnogo da granične korisnosti dolara praktički nema. Treba brinuti samo o tome da od njih izvučemo najveći mogući prihod. U tom slučaju bi gornja granična stopa poreza trebala biti ona koja maksimalizira prihod, što je otprilike 73% posto prema Peteru Diamondu.

Sve te tri perspektive ukazuju na jedno. Ne znam da li bogati “zaslužuju” svoje bogatstvo, jer nisam siguran što taj pojam znači. Ali sigurno je da bismo mi bili bolje društvo da oni nisu tako bogati; ako bismo kroz neku vrstu financijske regulative i viših gornjih poreznih stopa umanjili njihovo bogatstvo.

Tony Atkinson: Nedavno sam čitao vrlo zanimljiv članak o jednom pitanju koje se redovito postavlja – zašto je baš Britanija imala industrijsku revoluciju. U članku se to objašnjava, o čemu ranije nisam razmišljao, time što je Kraljevstvo i to vrijeme imala jedan od najnaprednijih takozvanih “sirotinjskih zakona”. Što je značilo da ljudi mogu preuzimati rizike uz garanciju da će ipak imati od čega živjeti. Navedeni su primjeri nekih od najpoznatijih izuma u tekstilnoj industriji i drugim industrijskim granama, a to su otprilike bili izumi siromašnih zanatlija. Da nisu uspjeli, ipak bi imali od nečega živjeti, što u većini zemalja tog doba nije bio slučaj.

Mislim da je to jedna od stvari koju obično gubimo iz vida. Socijalna država je djelomično i način podjele rizika, što je vrlo korisno za čitavo društvo. Ona omogućuje ljudima da preuzmu rizik, u smislu izbora zanimanja ili pokretanja poduzeća, pa ako ne uspijete, država dijeli dio rizika s vama. Zato ja ne vidim nikakve negativne učinke takve vrste preraspodjele.

Paul Krugman: Uvijek se javlja pitanje na kojoj se točki krivulje nalazimo. Mislim da bismo se svi složili na primjeru Kube, barem onakve kakva je bila, ne znam što se sada događa … da pokušaj apsolutnog izjednačavanja uništava poticaje. Dean Baker voli istaknuti kako mi obožavamo mala poduzeća i sve vrijeme govorimo o njima, ali zapravo ima mnogo više malih poduzetnika u Europi nego u Americi, a to ima puno veze s činjenicom da tamo postoji socijalna sigurnosna mreža i da postoji zdravstveno osiguranje. Osobno poznajem mnoge ljude koji nevoljno rade za velike korporacije, a radije bi pokrenuli nešto sami, ali potrebna im je ta prokleta zdravstvena zaštita.

Što se tiče provodivosti visokih poreza, dosta bi pomoglo kad bismo samo mogli pritisnuti Britance, jer je London veliko porezno utočište. U svijetu ima mnogo izbjegavanja poreza, recimo u zemljama poput Cipra do prije nekoliko dana. Ali kad bi velike zemlje OECD ili zemlje G7 odlučile da to neće dopustiti, to bi odmah bilo zaustavljeno. Ne radi se o tome da postoji globalna elita koja se ne može kontrolirati, nego da postoji globalna elita koja ima dovoljno veliki utjecaj na najvažnije vlade i tako može osigurati da je ne kontroliraju.

Tony Atkinson: Slažem se da bismo mogli izvršiti veći pritisak, ali čovjek se pita koliko su zemlje OECD ozbiljne u rješavanju tog problema. Svaka od tih zemalja ima svoje porezno utočište.

O gornjoj graničnoj stopi poreza smo dosta raspravljali u Britaniji. Zanimljivo je da je konzervativna vlada upotrijebila upravo argumente koje je Paul iznio – rekli su da je to pitanje podizanja državnih prihoda. Rekli su da je optimalna stopa za podizanje državnih prihoda 40 posto. Ja mislim da je to pogrešna procjena, zato što ne računa na činjenicu da se veliki dio primanja ne troši na oporezivu robu, nego se pretpostavlja da se troši na robu za koju se plaća PDV od 20 posto. Pretpostavlja se da ćete plaćati puno socijalno osiguranje, i to sve pod pretpostavkom da taj prihod dolazi od plaća, dok naravno najveći dio prihoda ne čine plaće nego drugi oblici zarade na koju se plaća niži porez. Zato mislim da bi točnija procjena bila 60%. I to ako slijedimo njihovu logiku.

Paul Krugman: Naravno, ako bi Britanija djelovala unilateralno taj nivo bi bio niži nego u SAD, i značajno niži nego kad bi zemlje OECD kolektivno odlučile to uraditi. Ovo nisu čvrste brojke. Recimo Kristina Romer kaže da bi trebalo biti 80%. Procjene se temelje na nekim istraživanjima, ali je u SAD jedna stvar jasna, a to je da bi taj porez trebao biti viši nego što je danas.

Tony Atkinson: Druga stvar je da naravno treba krenuti u smjeru stvaranja globalnog poreznog sustava. Jer ideja da nacionalne države pokušavaju naplatiti porez, je zaista zastarjela.

Paul Krugman: Ne morate nužno imati globalnu upravu ukoliko su glavne države makar minimalno koordinirane – Velika Britanija, SAD, Nijemci, Francuzi i Talijani, ako ikad uspiju sastave vladu. Nije tako teško značajno podići državne prihode ako djelujemo zajedno. Tako se ne bi riješili svi problemi, ali mogli bismo od superelite naplatiti značajno više i taj novac bi nam dobro došao.

Tony Atkinson: Ovo pitanje se ne tiče toliko pojedinaca, koliko korporacija, koje su mnogo važnije. Polako se krećemo ka harmonizaciji na različite načine, istina vrlo sporim tempom. Ali mislim da ćemo jednog dana imati svjetsku poreznu upravu. Možda stope neće biti jednake, ali će način za procjenu prihoda biti jednak, kako bi se izbjegla utaja.

Paul Krugman: Europska unija već ima slične stvari. Na primjer postoje minimalne stope PDV-a. Gostovao sam u jednoj emisiji na irskom radiju, i pitali su me: “Ako budemo imali sve bližu političku integraciju Europe, zar nam to neće smanjiti mogućnost da ponudimo porezne poticaje?” Ja sam rekao da hoće, ali da od th poreznih poticaja imaju mnogo manje koristi nego što misle. Dolaze im mnoge tvrtke koje se formalno registriraju u Irskoj i možda nešto sitno rade, ali stvaraju izuzetno malo u smislu radnih mjesta ili dodane vrijednosti u zemlji. Ista stvar se događa i u američkim državama. Vlade pojedinih država se utrkuju privući poduzeća, ali kad bi pokušale napraviti analizu prednosti i nedostataka, pucale bi sebi u nogu.

Tony Atkinson: Kad govorimo o nejednakosti, najčešće mislimo na prihode i zarade. Ali većina ljudi smatra da je nejednakost prilika još jedna vrlo značajna dimenzija, za neke i najznačajnija. Zato mislim da se trebamo zapitati koliko pokretljivosti postoji, u smislu napredovanja kroz generacije, da li ljudi imaju bolje mogućnosti od svojih roditelja. I naravno, ovdje podaci ukazuju na to da su SAD i Britanija, dakle anglosaksonski svijet, daleko manje međugeneracijski pokretljivosti od kontinentalne Europe, a naročito od skandinavskih zemalja.

Paul Krugman: Treba reći da su podaci o ovim stvarima užasni, nema ih mnogo. Ali osjećaj da je tako prisutan je vrlo dugo, i to nije nikakva vijest. Naša predstava o nama kao pokretljivom društvu kasni za realnošću barem čitavu generaciju, vjerojatno i više. Razlozi su prilično očiti. Državne škole su prilično nejednake kvalitete, potrebni resursi za napredovanje u životu postaju sve veći.

Moj kolega Alen Kruger, koji trenutno gubi vrijeme na Princetonu umjesto da savjetuje predsjednika o ekonomskoj politici, smislio je takozvanu krivulju Velikog Gatsby-a, koja pokazuje korelaciju, a ne uzročnost, ali postoji izražena korelacija između nejednakosti primanja i nedovoljne međugeneracijske društvene pokretljivosti.

Mislim da je za legende o američkoj društvenoj pokretljivosti djelomično krivo iskustvo imigranata. Nikad nismo bili toliko društveno pokretljivi kao što smo vjerovali, samo veliki broj nas potječe iz sela u južnoj Italiji i štetlova u Bjelorusiji. Ali u svakom slučaju, da se vratimo na srednju klasu, mnogo je teže djeci stvoriti pristojne prilike ukoliko niste rođeni u odgovarajućim okolnostima.

Tony Atkinson: Mislim da nas nejednakost prilika upravo i brine u tolikoj mjeri zbog nejednakih nagrada kasnije u životu. Kad bi poslovi za našu djecu bili otprilike jednako plaćeni, bez obzira na to čime će se u životu baviti, ovo nas ne bi toliko brinulo. Ali budući da su nagrade toliko nejednake, i pristup poželjnim zanimanjima je jako otežan.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik.net, youtube.com/uredio:nsp)