Od 1950. čovječanstvo je odbacilo 5,5 milijardi tona plastike, evo gdje je završio najveći dio

sredine 90-ih čovječanstvo poznaje toponime povezane s ogromnim nakupinama smeća; kao Velika pacifička mrlja smeća, Sjevernoatlantska mrlja smeća, ukupno ih je pet na svijetu.

Najnovije istraživanje na tu temu, objavljeno u Scientific Reports, kaže da se u tom vrtlog plastičnog otpada koji se nakupio u Pacifiku, nalazi između četiri i 16 puta više smeća nego što su znanstvenici do sada procjenjivali.

Velika pacifička mrlja smeća inače je površine 1,6 milijuna kilometara četvornih, što je 29 puta veća površina od površine Hrvatske.

A jeziva ozbiljnost najnovijeg otkrića postaje jasna ako se zna da se već i s dosadašnjim procjenama računalo da će otprilike 2050. godine ukupna masa plastičnog otpada u morima i oceanima diljem svijeta premašiti ukupnu masu svih riba. Ovo istraživanje sada pokrenuli su The Ocean Cleanup Foundation, šest sveučilišta i jedna avijatičarska kompanija.

Pomoću 30 brodova povlačili su mreže na širokom području i upecali 1,2 milijuna komada plastičnog otpada.

Njihova konačna procjena je da se u Velikoj pacifičkoj mrlji smeća nalazi čak 1800 milijardi krupnih komada plastičnog smeća na koje otpada 92 posto mase unutar mrlje koju su inače oblikovale struje između Havaja i Kalifornije. Na mikroplastiku promjera pet milimetara i manjeg otpada osam posto mase plastike.

Jezivo je bilo otkriće da se čak 46 posto mase odnosilo na ribarske mreže koje su se otrgnule s brodova koji su ih vukli ili su ih s brodova naprosto odbacili. Ako se zna da se čak i primjerice u plastični prstenovi za limenke piva zapliću morska bića, guše, ugibaju i tonu, što životu u moru čine tolike tone mreža nemoguće si je predočiti. Prvi put Velika pacifička mrlja opisana je još 1988. u izvještaju američkog NOAA.

Od početka je bilo jasno da je riječ o otpadu koji se tamo nagomilao iz Kine i Japana u prvom redu, nešto manje iz SAD-a.

Naziv poput zemljopisnog pojma mrlja je dobila 1997. kada je Charles J. Moore, vraćajući se s Transpacifičke utrke jahta, naletio na takvu količinu smeća kakvu nije očekivao u najgorim morama.

20 godina poslije Sveučilišta Kalifornija i Georgija izračunala su da je čovječanstvo od 1950. proizvelo 9,1 milijardi tona plastike, te da od te količine u potrebi više nije oko 7 milijardi tona.

Dalje su izračunali da je od te mase reciklirano samo 9 posto, da je daljnjih 12 posto plastike završilo na spaljivanju, što znači da je 5,5 milijardi tona plastike proizvedene u tih 67 godina završilo što u morima, što na kopnu na odlagalištima smeća, u prirodi, kojekuda. Istraživači s Univerziteta u Plymouthu ostali su prije četiri godine zatečeni kad su na boce, plastične vrećice i slične podsjetnike na modernu civilizaciju pronašli na – dnu Atlantskog oceana.

Otkriće je bilo zastrašujuće zato što je smeće pronađeno na dubini od 4500 metara, na dijelu na kojem je oceansko dno do sada bilo potpuno neistraženo.

Oceani inače slove kao mjesta koja je čovjek slabije istražio nego površinu Mjeseca, a s ovim otkrićem ispada da je prije čovjekovih modernih istraživačkih aparata na neistražena mjesta oceanskog dna stiglo čovjekovo smeće.

Riječ je o velikom istraživanju koje je financirala EU i u koje je bilo uključena 41 organizacija iz 13 država. Mjesta koja su pritom istražena nalaze se u Atlantskom i Arktičkom oceanu od obale Europe do srednjeatlantskog hrpta te Mediteran.

Smeće je pritom pronađeno na jednoj lokaciji. Najveći dio otpada pritom se odnosi na plastiku (41 posto), zatim na ostatke od ribarenja poput pokidanih parangala i mreža (34 posto), dok ostalo čine staklo, drvo, metal, papir, karton i kojekakvo neidentificirano, budimo otvoreni, totalno ljudsko sranje.

Jedno drugo istraživanje organizacije Project Aware u sličnom globalnom istraživanju od 2011. okuplja 20.000 ronilaca iz 60 zemalja, uključujući i Hrvatsku.

Njihovi su podaci još i gori, jer po njima ispada da plastični otpad čini čak 70 posto zagađenja morskog dna. I jedno i drugo istraživanje utvrdili su da ni hrvatski dio Jadrana nije pošteđen vrlo ozbiljnog zagađenja.

Do sada se smatralo da zagađenje oceana smećem uglavnom čini otpad koji pluta. Procjenjuje se da danas na svaki kilometar četvorni površine oceana otpada 5,1 kilograma plastičnog smeća.

Dodatan problem je to što se to smeće stalno mrvi, pa ne samo što se godišnje milijuni ptica i morskih organizama uguše plastikom, nego i mikroskopske čestice plastike sve češće ulaze u hranidbeni lanac. Kako životinja i riba, tako i ljudi.

Posebno istraživanje utvrdilo je da doslovno svaki albatros u svom probavnom sustavu ima veće ili manje čestice plastike.

A stanje definitivno postaje alarmantno ako se zna i to da je plastika takav materijal da na sebe vrlo efikasno veže mnoštvo otrovnih tvari iz mora, što znači da ubrzava unos otrova iz okoline u žive organizme.
 

(express.hr)

U četiri mjeseca građani prodali DEVET tona zlata. Razlozi su jasni. Zlata lani izvezeno za 33,6 milijuna eura, 142 puta više nego što je uvezeno

Zlatna groznica trese Hrvatsku. Iako nisu otkriveni zlatni rudnici, zlato se prodaje na svakom koraku. O razmjerima trgovine, ali i krize u koju Hrvatska sve dublje tone zorno svjedoči i slijedeći prizor viđen jednog subotnjeg poslijepodnevna u jednoj Konzumovoj trgovini gdje se više prodavalo, nego kupovalo. U kutu te trgovine na omanjem pultu otkupljuje se zlato i u redu je čekalo šestero ljudi. Nekoliko metra dalje otkupljuju plastične boce i tamo je u redu čekalo šestero nesretnika. U redu na blagajni s kupljenom robom izbrojano je samo troje kupaca.

[mp3player width=300 height=50 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=tema-dana-radio-101-prodaja-zlata.xml]

Ako ste još indiskretni pa zavirite na pult sa zlatom i vidite što se prodaje tek ćete tada vidjeti razmjere katastrofe u koju ova zemlja i njeni građani, sve brže, tonu. Uglavnom je tu riječ o ogrlicama, naušnicama, satovima, prstenju i pokojem zlatnom zubu. Oni postižu najbolju cijenu jer otkupljivače zanima samo težina i količina karata, a zubno zlato je u pravilu 24-karatno. Sve će to na kraju kao u doba holokausta, ali i neposredno nakon drugog svjetskog rata, biti pretopljeno u obične zlatne poluge u kojima nitko neće prepoznati ni satove ni prstenje, ni ogrlice ni naušnice. I ništa u tim bezličnim zlatnim polugama neće podsjećati na sate i sate uloženog truda koji su u cijeni tog pretopljenog nakita zavisno od kvalitete i ljepote ponekad i višestruko nadmašivali cijenu same sirovine.

Zlato se najvećim dijelom izvozi u Austriju pa je upravo zbog toga hrvatski izvoz u tu zemlju u prva tri mjeseca porastao 34,7 posto što je čak 14 puta više nego u istom razdoblju prošle godine.  Pojedine tvrtke koje se bave otkupom zlata imaju i po trista otkupnih mjesta, a prihodi su im prošle u odnosu na 2010. godinu narasli 254 posto.
 
[highlight color="yellow"] ZLATO se u Hrvatsku zbog velikih poreza koji u zbiru iznose preko 60% gotovo ne isplati uvoziti. [/highlight] Zbog istih razloga ne isplati se ni njegova prerada, odnosno pretvaranje u investicijsko zlato ili nakit. Zato s izvozom nema problema. Na izvezeno zlato ne plaća se nikakav porez.
 
[highlight color="yellow"] Da li se u ovom trenutku isplati prodavati zlato? [/highlight]

Ako je vjerovati analitičarima to je pogrešan poslovni potez jer će cijene u ovoj godini od trenutačnih 1.590 narasti na 2.000 dolara, a do 2014. na čak 2.300 dolara za uncu. No, onima koji ga prodaju ove optimističke prognoze ne znače mnogo. Oni zlato prodaju kako bi preživjeli od danas do sutra.

RAZGRANALO SE TRŽIŠTE OTKUPA ZLATA

Razgrananost tržišta lom zlata posljednjih godina jest i nije posljedica krize.

„Unazad nekoliko godina su se razgranali poslovi otkupa nakita odnosno zlata što nije ništa neuobičajno. U razvijenim zemljama to sekundarno tržište zlata, nakita postoji naravno. Ovdje se očito radi o tome da kućanstva nakit prodaju kako bi preživjela. radi se vrlo vjerojatno o jednom ptocesu koji nas vodi u suprotnom smjeru od onog u kojem bismo željeli, a to je siromaštvo. dakle to je sigurno znak da kućanstva osiromašuju i moraju prodavati svoje rezerve, svoju štednju koja je u obliku nakita“, objašnjava ekonomski analitičar Damir Novotny.

Međutim, postoji i jedan paradoks.

„Podaci u novčanoj štednji kućanstava pokazuju rast. Prema tom pokazatelju bi kućanstva morala biti nešto bogatija, nego što su bila lani, barem za 5% ako gledamo taj agregatni ukupni podatak. Kućanstva također raspolažu s velikim nekretninama koje su možda u krizi izgubile vrijednost, ali su još uvijek vrijedne i kojih se nerado odriču tako da ne možemo zapravo govoriti o siromaštvu kućanstava kad to gledamo u nekim globalnim razmjerima. proces prodaje zlata je rezultat vrlo snažnog rasta cijene zlata. Cijena zlata je unazad nekoliko godina praktično upeterostručena pa se to pokazalo kao dobra prilika mnogim kućanstvima da prodaju svoje rezerve i naravno da se onda te rezerve moraju plasirati na međunarodno tržište jer na domaćem potražnje za zlatom nema“, dodaje Novotny.

I tradicija ovdje ima svoj utjecaj. Danas zlato nema tu istu simboliku.

UVOZ I IZVOZ ZLATA

Zlato je roba, objašnjava voditeljica Službe za trgovinu i unutarnje tržište u Ministarstvu gospodarstva Marija Kulaš:

„U 2012.g. unutar Ministarstva gospodarstva izdane su 32 dozvole za izvoz. Odnosile su se na ukupan iznos od oko 347 milijuna eura. Ukupan broj dozvola za uvoz je 6, a vrijednosna količina je 397 tisuća eura.“

Uvoz i izvoz zlata reguliraju se na sljedeći način:

„Zakonom o trgovini odnosno uredbom o određivanju robe koja se izvozi na temelju dozvola. Ta uredba je objavljena i u Narodnim novinama. Za izvoz i uvoz zlata, a temeljem članka 9. Uredbe podnositelj zahtjeva dužan je popuniti svoj zahtjev određenim podacima kao što su naziv i sjedište trgovačkog društva, OIB trgovačkog društva, naziv i sjedište krajnjeg korisnika, trgovački naziv, uključujući i čistoću i dimenzije, količinu i vrijednost robe koja se izvozi odnosno uvozi, jediničnu cijenu robe, tarifnu oznaku, zemlju proizvodnje, naziv i adresu proizvođača, zemlju iz koje se izvozi odnosno uvozi, naziv i adresu tvrtke od koje se uvozi odnosno izvozi kao i rok uvoza odnosno izvoza.“

Raste i uvoz zlata, upozorava voditeljica Centra za poslovne informacije Hrvatske gospodarske komore Lidija Švaljek:

«Prateći statistiku u zadnjih pet, šest godina može se vidjeti da s jedne strane uvoz raste, ali u smislu nakita, draguljarskih predmeta, pozlaćenih ili zlatnih predmeta. Isto tako i izvoz, naručito kada se zna da je cijena zlata porasla, a s druge strane da je pojava gospodarske krize i to je jedno s drugim automatski povezano.»

Porast ureda je velik, ali način registracije ne ide u prilog točnim brojkama:

«Zbog samog načina registriranja trgovačkog društva u Hrvatskoj odnosno obrta obično se uzima jedna glavna djelatnost i sporedne, dodatne djelatnosti. Ako ste vi registrirani da se možete baviti otkupom zlata, ne morate se ići dodatno registrirati ili raditi preregistraciju, možda su neki radili doregistraciju, ali da bi sada mogli reći koliko je točni porast…jer rijetko tko se bavi izričito tom djelatnošću, nego se uz određene djelatnosti ide i na to bavljenje otkupa zlata.»

Teško je računati dobit od izvoza zlata, napominje Švaljek, jer imamo klasično monetarno zlato, zlatne poluge, prah, nakit i sl. Zakon ne kaže ništa o obliku izvoza, kaže Kulaš. Onaj tko se bavi tom djelatnošću dužan je ishoditi minimalne tehničke uvjete, a nadziru se različiti segmenti trgovine, dodaje Švaljek. Tu je nadležan Državni inspektorat.

ZARADE OD PRODAJE ZLATA NEMA?

«Nisam pročitao današnje novine, čuo sam nešto o tome, brojke su stvarno frapirajuće po nekim čak stvarima nemoguće. To izgleda kao da svaki drugi Hrvat ima rudnik zlata u svom dvorištu», plastičan je predsjednik Udruženja obrtnika Grada Zagreba i vlasnik zlatarne «Dijamant» Vlado Crkvenac.

Crkvenac smatra da tu zarade nema jer će cijena zlata ići gore. Cijena je 270kn za 1 gram 24 karatnog zlata.

DRŽAVA NEMA KORISTI

Prodaja zlatnog nakita odavno je pala – bila je to prva žrtva krize, veli Crkvenac. No, nemojmo ovu priču brkati sa zlatarstvom:

“Zlatarstvo je proizvodnja zlatnog nakita itd., a ovo je čista trgovina sirovinom koja se izvaža kao što se izvažaju npr. trupci. Osobno mislim da to nije uredu da je država oslobodila sva ta davanja prema van. Ja se slažem ako imaš izvoz proizvoda oslobodi taj dio, ali da mi tu sječemo naše šume, pretvorimo je u trupce i izvozimo bez ikakvih naknada državi, bez ikakvih profita… Danas, sutra ćemo možda to i s vodom raditi isto tako. Prodavati ju pa nema nitko od toga ništa, ni država ni pojedinci», ili ako hoćemo konkretno, zlatar od otkupljenog lom zlata proizvodi nove predmete, a država ima koristi.”

«U konačnici se plaća na taj novi predmet 30% poreza na luksuz i 25% PDV-a što ukupno iznaša 62,5%. Prema tome, to je nama nelojalna konkurencija iz razloga toga što mi ipak kada nešto kupimo kao takvo preradimo i u završnici na sve to skupa i na taj naš rad i na taj proizvod platimo ovo što sam malo prije spomenuo. Ovo sada što se dešava to će biti kratkog daha, neće to dugo trajati”, zaključio je Crkvenac.

U četiri mjeseca 2012. izvezli smo zlata kao cijele prošle godine. Otkupnih stanica imamo kao na Divljem zapadu. Na preradu zlata u nas plaća se čak 60 posto poreza

Nemamo rudnike, no samo smo u prva četiri mjeseca ove godine izvezli čak 9 tona zlata, gotovo jednako kao cijele lanjske godine u kojoj je, prema podacima HGK, izvoz u vrijednosti od 33,6 milijuna eura bio čak 142 puta veći od ostvarenog uvoza od 234 tisuće eura.

Hrvatski eldorado

Kriza je toliko uzdrmala hrvatsko gospodarstvo da se iz rudnika obiteljskih škrinja vadi gotovo sve što im može pomoći da prežive mjesec i plate najnužnije troškovi. Prema istraživanju GfK, to trenutačno radi najmanje 3% građana pa nije čudno da u eldoradu zvanom Hrvatska u kojemu smo proizvodnju domaćih obrtnika i te kako poskupili proglasivši je luksuzom (a čini 0,3% ukupnog poreza na luksuz), naruku idemo velikim igračima koji, kako tvrdi naš izvor, nisu ništa drugo do domaći političko-ekonomski “drmatori” koji posluju preko tvrtki u inozemstvu.

I to toliko dobro da se, vjerovali ili ne, zahvaljujući zlatu osiromašenih Hrvata, u prva tri mjeseca ove godine izvoz u Austriju povećao 34,7%, 14 puta više nego u 2011. s obzirom na to da je ona glavno izvozno tržište za tu plemenitu kovinu iz RH.

Otkupnih stanica za zlato imamo tako vjerojatno i više nego što ih je bilo u vrijeme zlatne groznice na američkom Divljem zapadu. Samo Auro Domus d.o.o. ima više od 300 otkupnih ureda i 380 zaposlenih u Hrvatskoj i lani je na otkupu lomljenog zlata, zlatnika, medalja, zubnog zlata i zlatnih zubi, satova, nakita… čak i vjenčanog prstenja, zaradio 141 milijun kuna. Klijente plaćaju kešom. Nije im problem otkupiti ni pet kilograma odjednom, hvalio se nedavno suvlasnik Auro Domusa 26-godišnji Kristijan Kopić ističući kako im konkurencija nisu zlatarnice koliko oni koji u nas otkupljuju zlato na crno i ne plaćaju poreze ni druga davanja državi.

Gold Partner, kojega je otkup zlata doveo među 20 top kompanija u 2011. u RH po rastu prihoda, lani je ostvario 180 mil. kuna, čak 254% više u odnosu na 2010. Većinu otkupljenog zlata u neto vrijednosti od 140,8 mil. kuna su izvezli, a da se taj posao isplati – pa makar mu u nas predviđali kratkoročan višeznamenkasti rast – govori i činjenica da i Gold Partner i konkurentski mu Auro Domus imaju najveći mogući bonitet i nikad nisu bili u blokadi te, naravno, posluju s neto dobiti.

Sven Sambunjak, vlasnik portala Srebrozlato.com, kaže kako je tržište zlata u nas katastrofalno postavljeno, gore nego u najnerazvijenijim zemljama Afrike.

Prsten 35 posto skuplji

Tvrtke poput Auro Domusa u nas se osnivaju samo zato da bi otkupljeno zlato izvezle u inozemstvo jer je legislativa takva da se na njega ne plaća porez, dok svaka njegova daljnja prerada i pretvaranje u investicijsko zlato ili nakit u RH podliježe visokim porezima, objašnjava on. Pojedinac koji želi uvesti investicijske zlatne poluge i kovanice u RH dužan je pri uvozu platiti 25% PDV-a, 5% carine i 30% poreza na luksuzne proizvode, ukupno 60%, pa hrvatski građani zlato najčešće kupuju u Sloveniji, a poluge švercaju ili čuvaju u inozemnim sefovima. Zbog svega toga domaći proizvođači nakita prolaze kalvariju i masa ih završava u sivoj ekonomiji, doznajemo od Viktora Križeka, suvlasnika poznatih zlatarnica Križek, koji se žali da je zbog nakaradnih poreza prsten u RH čak 35% skuplji od onog u Sloveniji.

Kriza u kojoj se zlato nametnulo kao sigurna oaza za imovinu u ovoj će godini zlato pogurati s trenutačnih 1590 na 2000 USD po unci, a do 2014. i na 2300 USD, prognoze su Erste Groupa.
 

 
izvor: radio101.hr, vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9821"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

MALA ŠKOLA EKOLOGIJE I ZDRAVOG ŽIVOTA

ŠTO PIŠE NA DNU PLASTIČNE AMBALAŽE

Vjerovatno pred deset i više godina nitko još nije pomišljao, da ćemo običnu vodu piti iz plastične boce. Još danas je to više iz navike nego potrebe, jer je voda iz većine vodovoda još uvijek pitka. Ipak, često si pijenjem vode iz plastične ambalaže činimo medvjeđu uslugu. Zašto? Radi kemijskog sastava plastike. Na dnu svake ambalaže potražite trokut s brojem u sredini. On govori, koliko je opasna vaša plastika.

1 – PET ( često i PETE ) – Te su boce u većini slučajeva namijenjene jednokratnoj upotrebi. Postoji mogućnost, da ispuštaju teški metal antimon i kemijsku tvar EPA, koja ometa djelovanje hormona. Takve boce mogu ispuštati i kancerogene spojeve.

2 – HDP ( nekad i HDPE ) – Radi se o „dobroj“ plastici, za koju postoji najmanja vjerovatnost ispuštanja kemikalija u vodu.

3 – PVC ( nekad i 3V ) – Ova plastika ispušta dvije otrovne kemikalije, a obje ometaju djelovanje hormona u ljudskom tijelu. Usprkos tome, to je još uvijek najčešće upotrebljavana plastika za boce.

4 – LDPE – Plastika, koja ne ispušta kemikalije u vodu. Unatoč tome se ne koristi za izradu plastičnih boca, nego uglavnom za izradu plastičnih vrećica za namirnice.

5 – PP – Još jedna od „dobrih“ plastika, obično bijele ili poluprozirne boje. Koristi se za boce u koje se pakiraju sirupi, ili čašice za jogurt.

6 – PS – Plastika koja ispušta u vodu kancerogenu tvar STIREN. Najčešće se koristi u čašicama za kavu za jednokratnu uporabu, ili u ambalaži brze prehrane.

7 – PC ( ili bez oznake ) – To je najlošija plastika za prehrambene proizvode, jer izlučuje kemikaliju BPA. Na žalost, koristi se u bočicama za dojenčad, sportskim bocama i posudama za spremanje hrane.

Plastične mase, koje ne otpuštaju kemikalije u vodu su, dakle, 2, 4 i 5, ili s oznakom HDP, HDPE, LDPE, PP. Kod svih drugih radije razmislite o njihovoj uporabi. Još je uvijek najbolje čuvati vodu u staklenim bocama.

Dolazi vrijeme, kada ćemo na žalost, vodu sve češće nositi sa sobom. Najlošiji je način njezino prenošenje u plastičnoj ambalaži; posebno u onoj s oznakama 1,3,6 ili 7. Voda u takvim bocama je podložna kemijskom ili temperaturnom djelovanju, a kod naknadnog punjenja i bakteriološkom. Poželne bi bile staklenke, ali su nepraktične, zato preporučamo aluminijske boce ( ne plastične, jer su zbog cijene obično iz najlošije plastike ) sa zaštitnom košuljicom koja odvaja sadržaj od aluminija. Za pijenje vode u uredu najbolje si kupite malu staklenku za osobnu uporabu, kojih ima na tržištu, pa tako napravite nešto korisno za svoje zdravlje i okoliš.

Domaća zadaća: U svojim ormarima provjerite u kakvoj je ambalaži u trgovini kupljena „zdrava hrana“!
Vjerujte, biti ćete neugodno iznenađeni !
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=7531"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]