U Velikoj Britaniji gotovo dvije trećine siromašnih obitelji – su obitelji sa zaposlenim roditeljima

U Zapadnim zemljama je sve veći broj sociologa koji su oglasili alarm: rad u suvremenom svijetu postaje besmislen, čak i štetan.

Zvuči mračno i paradoksalno, ali samo donekle i na prvi pogled.

Nezaposlenost se stalno povećava u zemljama “zlatne milijarde”. Stoga se je također i sve veći broj knjiga i izvještaja koji postavljaju pitanja u stilu: da li je suvremenom kapitalizmu čovjek uopće potreban – ima li smisla uopće raditi i imati ambicije?

Knjiga mladog britanskog sociologa David Freemana ima simbolički naslov “Odustajanje od rada”.

Filozof Elizabeth Anderson je svom najnovijem istraživanju dala naslov: “Privatne vlade: Kako poslodavci upravljaju našim životima (i zašto ne govorimo o tome)”.

Povjesničar James Livingston upravo je objavio istraživanje “Posla više nema. Zbog čega je zaposlenost – loša ideja. “

Među istraživačima se već uspostavio utjecajni trend “antirad” (anti-work) .

Neki ljudi razmišljaju u stilu: pošto je rad danas za većinu loš i neisplativ – zaboravite na rad, to je staromodno, besmisleno i nekreativno. Čak i dodaju: uostlom, sva slobodna radna mjesta će uskoro ionako zauzati – roboti …

“Antirad” se bavi podacima i argumentima.

Oni su istaknuli da rad mnogima ne osigurava preživljavanje. Jer se u Sjedinjenim Državama prosječna plaća ne povećava već desetljećima, a još se realno smanjuje i zbog inflacije.

U Velikoj Britaniji gotovo dvije trećine siromašnih obitelji – su obitelji sa zaposlenim roditeljima.

Na Zapadu prosječne plaće već odavno nisu dovoljne da se uzme kuća ili stan na kredit. Cijena hrana i komunalnih usluga rastu, tako da mnoge obitelji imaju samo novac za plaćanje računa i kakvu takvu hranu.

Mnogi Amerikanci koji rade u lancima supermarketa Sainsbury i korporaciji Amazon imaju takve niske plaće da je država prisiljena pružiti mnogima od njih besplatne bonove za hranu.

Međutim, ne stoji loše samo zapadni proletarijat. Nijedna diploma više ne jamči prestižni posao i visoku plaću.

Tijekom prošle godine, polovica svih Britanaca sa “svježim” fakultetskim diplomama je radila na poslovima za koje nije potrebno visoko obrazovanje. Jednostavno rečeno, oni pripremaju kavu u “Starbucksu” i rade po call centrima za za minimalne iznose po satu.

Na Zapadu je sve manje radnih mjesta koja jamče plaćanje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja i odmora. Sve više i više posla je “na sat” i od kuće.

Sve veći broj ljudi živi od honorara do honorara.

To je “prekarijat” – oni koji su prisiljeni da se zadovolje povremenim poslovima i zaradama.

Kako bi se izbjeglo premiještanje onih u prekarijatu – u mnogim tvrtkama se ne usuđuju ni otići na bolovanje ili tražiti odmor koji formalno zatražiti. Oni su stalno pod stresom, a stres otvara vrata za bolesti …

Zapadni liječnici već su javno i službeno uspoređivali štetu koju ljudi imaju samo kada ostanu na radnom mjestu sa štetom od oštećenja kojeg stres nanosi ljudskom organizmu i zdravlju.
 
(fakti.org)

Žene na Islandu su se probudile u vrlom novom svijetu ponedjeljak kada je zemlja postala prva zemlja na planeti koja je zakonski izjednačila plaće muškaraca i žena

Revolucionarni zakon je stupio na snagu u Novoj godini, ali je bio u pripremnnoj fazi od ožujka kada je mjera najavljena na Međunarodni dan žena.

Prema novom zakonu, tvrtke i vladine agencije sa više od 25 zaposlenika će morati pribaviti potvrdu vlade kojom se dokazuje njihov ravnopravan status isplata plaća. Oni koji će kršiti zakon će se suočiti sa kaznama.

Otočna nacija sa tek nešto više od 320 tisuća stanovnika je svjetski lider u ravnopravnosti spolova, te je prepoznata kao takva u posljednjih devet godina od strane Svjetskog gospodarskog foruma (WEF).

WEF u najnovijem izvješću navodi da Island djeluje kao „lider na polju ženskog političkog osnaživanja i velik zagovaratelj jednakosti plaća”.

Islandski zakon je naširoko podržan od strane svih parlamentarnih stranaka. Oko 50 posto zastupnika su žene.

Političari iz cijelog svijeta također su dali u njihovu potporu. Na Facebooku, američki senator Bernie Sanders je rekao da je ovaj zakon primjer SAD-u koji zauzima 49. mjesto na tablici WEF-a o ravnopravnosti spolova.

„Moramo slijediti primjer naše braće i sestara u Islandu i zahtijevati jednaku plaću za isti rad, bez obzira na spol, etnicitet, seksualnost ili nacionalnost.

Dok se borimo protiv napora Republikanaca koji žele vratiti prava žena u drugi plan, važno je ne izgubiti iz vida da je naš pravi cilj da se krene naprijed i da se prošire prava žena„ – napisao je Sanders.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Plaće ISIS-ovih militanata koje financira američko-saudijska koalicija su procurile na internetu nakon što je iračka policija u Mosulu pronašla dokument koji prikazuje različite ocjene plaća terorista u organizaciji

Prema tom dokumentu, plaćanja se razlikuju ovisno o statusu militanta kao i broja djece koje ima u svojoj obitelji.

Sputniknews.com je izvijestio da pojedinačni militanti primaju najnižu plaću, oko 72 dolara, odnosno 95.000 iračkih dinara.

Federalna policija Iraka pronašla je u zapadnom dijelu Mosula dokumente terorističke organizacije Daesu u kojima se navodi da je prosječna plaća teroriste iznosila oko sto dolara, saznaje Sputnjik.

Pored toga, ustanovljeno je da je plaća varirala ovisno o tome koliko je borac imao žena i djece.

Najnižu plaću od 72 dolara dobivali su borci bez djece, a veći dio sredstava, 40 dolara, odlazio je na osnovne potrepštine, tako da su na ruke teroristi – samci dobivali svega 32 dolara mjesečno.

Ističe se da plaća nije prelazila sumu od tristo dolara, kao i da su najveća primanja dobivali invalidi koji su ranjavani prilikom bombardiranja ili za vrijeme napada međunarodne koalicije.

Iračka policija također je saznala da teroristi koji su prebjegli u Tursku nakon vojne operacije oslobođenja Ninave neće biti plaćeni za svoj angažman zbog ekonomske krize u organizaciji, nakon što su izgubili kontrolu nad naftnim nalazištima prošle godine.

Dodaje se i da su rukovoditelji Daesu-a dobivali novac od prodaje ukradene imovine.

Iz dokumenta koji svjedoči o isplatama novca militantima tijekom prošlog mjeseca muharrema (prvi mjesec muslimanskog kalendara, koji je 2016. godine počeo 3. listopada), vidi se da su se sume razlikovale ovisno o obiteljskom statusu i broju djece članova ISIS-a. Najnižu plaću su dobivali samci: 72 dolara, tj. 95.000 iračkih dinara. Od ove sume 40 dolara se odbijalo na hranu, tako da je svaki militant na ruke dobivao 32 dolara.

Kao drugi primjer navodimo slučaj određenog Abu Jana iz bataljona imama Taramzija. Dotični je rođen 1991. godine, oženjen je i ima troje djece. Njemu je isplaćeno 184 dolara. Dok je Abu Naser, rođen 1962. godine, oženjen i otac šestero djece dobio 256 dolara. Trebalo bi istaknuti i da je svim militantima bilo odbijano po 40 dolara za hranu, bez obzira na obiteljski status.

Lokalni izvor u gradu Mosulu je za Sputnjik izjavio i da se visina nadnica razlikovala i ovisno od niza drugih okolnosti, ali da je glavni kriterij bio broj žena i djece. Najviša plaća je iznosila 300 dolara (i ne više od toga).

Što se tiče militanata koji su otišli u Tursku prije početka operacije za oslobođenje Ninave, oni nisu dobili novac uopće, svjedoči za Sputnjik drugi lokalni izvor. Ovi pripadnici terorističke organizacije prestali su dobivati plaće i nadnice zbog ekonomske krize koja je zahvatila Daesu, nakon što su još u listopadu prošle godine militanti izgubili kontrolu nad naftnim izvorištima u gradu Kajari, južno od Mosula i nakon što je koalicija bombardirala njihovu banku.

Plaće šefova

Prema informacijama koje je Sputnjik dobio na licu mjesta, nema govora o ravnopravnosti unutar Daesu-a. Primjerice, šefovi su osim običnih plaća dobivali i novac od prodaje ukradene civilne imovine. Osim toga “kneževi Daesu-a” su objedovali odvojeno od “običnih smrtnika”, gdje bi dobivali najfiniju hranu.

Izvor Sputnika dodaje da su višerangiranim militanti dobivali po 500 dolara i više. Ovi visoki čelnici Daesu-a ipak su osjetili na svojoj koži efekte krize, jer je zrakoplovstvo međunarodne koalicije bombardirala banke od kojih su oni dobivali novac.

O plaćama u prethodnom periodu

U rujnu prošle godine Sputnik je objavio podatke o plaćama militanata tijekom prvih godina njihove kontrole nad provincijama Ninava i Anbar.

Lokalni izvori iz Mosula su tada posvjedočili da je plaća stranih terorista iznosila čak do 1.300 dolara. Oni su tada dobivali na korištenje i kuću ili stan, automobil i gorivo koje u to vrijeme obični građani nisu mogli ni sanjati.

Teroristima je dodjeljivana i žena, s njom su mogli raditi doslovno što požele. Što se tiče nadnica koje su isplaćivane lokalnim teroristima, one su bile upola niže oko 600 dolara.

Svojevremeno su militanti mnogo zarađivali zahvaljujući tome što su kontrolirali izvorišta nafte i izvozili ovaj energent u susjedne države.
 
(sputniknews.com)

Finska će provesti revolucionarni zakon kojim bi svaki građanin te zemlje primao bezuvjetni prihod

Shema je već uvedena za 2.000 finskih građana u proteklih pet mjeseci, a mnogi već izvještavaju o njezinim prednostima, uključujući; smanjenje stresa, više poticaja za pronalazak novog posla i više vremena da za poslovne ambicije.

Revolucionarni program je prvi takve vrste u Europi, a u njemu će građani dobivati € 560 eura svaki mjesec.

Gospodin Järvinen kaže da već šest godina želi započeti novi posao, ali to se pokazalo nemogućim. Obitelj živi od ženine plaće kao medicinske sestre, plus dodatak za nezaposlenost i doplatak za djecu.

Järvinen je imao nekoliko ponuda za posao u lokalnim tvrtkama vezanim za šumarstvo, izradu namještaja i prerada metala. No, uzimanje bilo kakvog kratkog i dobro plaćenog posla nije imalo smisla, jer bi to ugrozilo njegovu socijelnu skrb.

Järvinenu se sreća okrenula u siječnju. Tada je nasumce izabran među nezaposlenim finskim građanima (koji ukupno čine 10% radne snage) da sudjeluje u pilot studiji koja će trajati dvije godine i koja će pokazati kako dobivanje osnovnog prihoda, radije nego socijalne pomoći, može utjecati na tržište rada.

On dobiva 560 eura (624 $) mjesečno bezuvjetno, pa to može dodati na svoje dodatke koje mu država daje bez da izgubi išta od toga. Ne samo da je on aktivan u traženju posla i stvaranju posla, on kaže da je mnogo manje pod stresom, olakšavajući mu „glupi posao” popunjavanja mjesečnih formulara ili trajne službene razgovore kojima je dokazivao svoje napore u traženju posla.

Gospodin Järvinen napreduje u svojem traženju posla, no prerano je izvlačiti ukupne zaključke. Kela, nacionalno tijelo skrbi i organizator pilot projekta u Finskoj, neće kontaktirati sudionike ovog eksperimenta prije 2019., kako bi doznala sve rezultate. Umjesto toga oni prate stvari na daljinu, pomoću nacionalnih registara obiteljskih prihoda, plaćenih poreza, kupnju u državnim ljekarnama i još mnogo toga.

Neidentificirani podaci će biti dostupni istraživačima, koji bi mogli vidjeti, na primjer, ako se potrošnja antidepresiva promijenila među primateljima potpore.

Nakon dvije godine bit će uspoređeno ponašanje te grupe nezaposlenih s jednakom grupom koja će i dalje primati redovnu novčanu naknadu s burze, koja također iznosi 560 eura. Razlika je u tome što će se testirani moći zaposliti a da im prihod od 560 eura i dalje ostane, dok ostali nezaposleni gube pomoć ako nađu posao.

No, ima i onih koji tvrde da je temeljni dohodak za svakoga neoliberalna zamka, kojom bi se postiglo da poslodavci mogu otpuštati mirne savjesti i bez društvenog pritiska. Tako bi mogli zadržati samo najmanji broj zaposlenika koji bi onda i sami radili pod teretom prijetnje da će završiti na temeljnom dohotku koji vjerojatno neće biti dovoljan za život srednje klase, koji bi uključivao automobil, godišnje odmore, školovanje djece.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Nakon 1246 uzalud poslanih molbi za posao Tomislav Čičak (30) iz Orahovice je samo je jedan u nizu Slavonaca koji su proteklih godina napustili Hrvatsku u potrazi za boljim životom

Tvrdi da je samo u godini dana nakon odlaska iz Hrvatske zaradio za kuću i dva automobila.

Iz Hrvatske je prema službenim informacijama u samo godinu dana otišlo oko 80 tisuća mladih i sposobnih ljudi u potrazi za boljom budućnošću.

Može se reći da imam jedan i pol fakultet. Dakle, Hrvatsku nisam doslovno morao napustiti jer sam nekako preživljavao, ali otišao sam jer nisam mogao dobiti osnovno i Ustavom zajamčeno pravo na rad. U Hrvatskoj sam poslao 1246 zamolbi za zaposlenje i nisam nigdje dobio posao.

Danas u Kanadi radim kao krovopokrivač, a po struci sam ekonomist-informatičar. Mislim da sam se snašao odlično jer sam kao stranac za manje od godinu dana uspio kupiti kuću. Imam dva auta, jedan obiteljski i drugi za posao – kazao je Tomislav Čičak za Glas Slavonije i pojasnio odnos poslodavca prema radniku:.

U Kanadi koriste tvoju lošu situaciju i činjenicu da moraš raditi za njih. Imamo zatvorene radne dozvole i dosta je teško naći novog poslodavca dok ne riješiš status u tzv. permanent resident. Žalosno je što se i s takvim tretmanom tu osjećam bolje nego u Hrvatskoj. Osjećam da me poslodavac cijeni.

Otkako sam došao, plaća mi je porasla za 50 posto. Nemojte odmah misliti ‘vau’, jer u Kanadi plaću dobivate bruto. Ali ovo je moja impresija, ima svakakvih priča. Uglavnom, moraš biti uporan i izazivati sreću.

On je u Kanadu prvo otišao sam, a potom je došla i njegova obitelj, supruga Anu te kćer i sin. Naglašava kako je ženama puno teže pronaći posao nego muškarcima.

Što se tiče tzv. ženskih poslova, situacija nije dobra jer su to uglavnom ‘low skilled’ (niskokvalificirani) poslovi koji nisu puno plaćeni, tako da i nije neobično da žene rade ‘muške’ poslove. Škola, odnosno programi koji postoje, za svaku su pohvalu. Ipak je ovo imigracijska zemlja.

Moja su se djeca uklopila savršeno. Škola im nije svedena na silno bubanje teorije već u razvijanje osobnosti i ljudskih vrijednosti. Jako puno ima nastave u prirodi, muzejima i slično. Praktični su – neće ih učiti kako računati već kako koristiti kalkulator.

Zanimljiv primjer: pitao sam kćerku kako bi riješila jedan problem, a ona veli – upišeš problem u YouTube i pogledaš – priča Tomislav te naglašava kako su svakodnevni problemi uglavnom puno bolje riješeni u Kanadi nego u Hrvatskoj.

Registracija automobila traje otprilike pet minuta jer nema tehničkog pregleda i košta 80 dolara u mojoj provinciji Alberti, a porez i druge naknade nisu uračunati u cijenu.

Bankarenje je jednostavno, jedino što malo smeta je što za sve moraš imati narudžbu. Uglavnom, susjedstvo i druženje koje mi imamo u Orahovici te, usudim se reći, osjećaj zajedništva, ovdje ne postoji, tu svi samo trčimo za dolarima.

Želja mi je otvoriti svoju kompaniju jer ovdje bilo što da otvoriš i ako malo imaš smisla, možeš super živjeti. Uvijek postoji želja za povratkom kući i ne prođe dan da se ne sjetim Hrvatske, ali nažalost sve ono super što imamo pokvari naš mentalitet i zavist, tako da me to još uvijek drži podalje.

Pohvalio bih svoje prijatelje s kojima se, iako sam otišao daleko, stalno čujemo i nevjerojatna su velika podrška sve ovo vrijeme. Komuniciramo porukama, Skypom… Također su mi roditelji i brat bili velika potpora, to mi najviše nedostaje – kaže sa sjetom Tomislav koji se osvrnuo i na novog hrvatskog premijera kojeg je u Kanadi upoznao.

Dajem punu potporu novom premijeru i molim ga da nas ne iznevjeri te pokrene Hrvatsku. Vjerujem da nisam jedini koji bi se vratio. Nemojte misliti da u Kanadi nema korupcije, nepotizma…, ima itekako.

Zdravstvo im je jedno od najboljih na svijetu, ali preskupo i dosta često nedostupno zbog predugog čekanja. Uglavnom, tu mi je lijepo, ali ako bi došla neka prava ponuda za posao u Hrvatskoj, vratio bih se jučer – zaključio je Tomislav za Glas Slavonije.
 
(jutarnji.hr)

Cijene su europske, a plaće mađarske, pa se s jednom plaćom teško može preživjeti ako ste sami i podstanar

Kao u onoj pjesmi, bio sam dobar gost, a Budimpešta me “sama vodila” kud je htjela, Vörösmarty, Citadela i Lančani most.

No ljepota središta glavnog mađarskog grada skrivala je i neke i druge sjene i probleme s kojima se građani prijestolnice na Dunavu svakodnevno susreću i bore.

Puni restorani, pivo 13 kuna

Vijesti koje putem medija dolaze iz Mađarske posljednjih godinu i pol dana uglavnom govore kako je tamošnji premijer Viktor Orbán zločesto dijete Europske unije koje stalno nešto prigovara Bruxellesu, kako je zatvorio migrante u logore želeći sačuvati europsku kulturu, a glavni saveznik malo po malo postaje mu ruski predsjednik Vladimir Putin.

Iz hrvatske perspektive, Mađarska je i država s kojom se sporimo i borimo za nacionalnu naftnu kompaniju Inu i čiji se rasplet uskoro očekuje. Mene je pak u cijelom tom kolopletu političko-gospodarskih tema zanimalo kako živi prosječni Mađar – kakvo je obrazovanje, ima li posla u toj zemlji, gdje mladi izlaze, kako se zabavljaju. Te i slične teme koje rijetko, ili nikad, izađu na površinu i ne uspijevaju se probiti u prvi plan zbog važnih teških vijesti koje dominiraju.

U bliskoj ili nešto daljoj prošlosti u Mađarskoj sam bio desetak puta. Tu računam i neke davne odlaske u Nagykanizsu, kamo se masovno odlazilo po kobasice i sir, ali i posjete Budimpešti koja se u posljednja dva desetljeća jako promijenila. Moram priznati da je dolazak na granični prijelaz Goričan izgledao pomalo sablasno.

U ponedjeljak u podne ondje smo bili samo hrvatski granični policajac, njegova mađarska kolegica i ja, a na nedavne navale migranata još uvijek podsjećaju žica i čelična ograda odvučeni nekoliko metara sa strane, gdje stoje za svaki slučaj. Autocesta je u nešto boljem stanju u odnosu na prije sedam godina kad sam zadnji put tuda prolazio, a dvije trake s približavanjem Budimpešti polako prelaze u četiri i pokazuju da se približavamo glavnom gradu.

Budimpešta sa svojih gotovo dva milijuna stanovnika zaista i jest glavni grad, ovdje su gotovo svi važni događaji, tu se najviše ulaže, ostatak zemlje gravitira Budimpešti – govori mi István, mladi recepcionar u hotelu u kojem sam odsjeo.

Kad sam mu spomenuo da sam novinar iz Hrvatske i da sutradan radim politički intervju u mađarskom parlamentu, samo se nasmijao i kazao kako će mađarski problemi koje će navesti političari biti sigurno drukčiji od mađarskih problema koje imaju građani. To se pokazalo samo djelomično točnim, no zanimalo me što to muči dvadesetdvogodišnjeg Istvána koji uz rad u hotelu i studira.

Najveći su problem niske plaće i skupa stanarina i režije. Na nekim prosječnim poslovima poput mojeg može se zaraditi oko 500 eura mjesečno, a stanarina bez režija u prosjeku iznosi oko 400 eura, kad tome dodate račune za struju, vodu, plin i ostalo, jasno vam je da jedna osoba sama teško može živjeti kao podstanar – govori István i dodaje kako je grad ugodan za život, kako je siguran, a hrana u trgovinama i u restoranima nije previše skupa.

Slično je, kaže, kao i u drugim zemljama Europske unije, pa čak i jeftinije. Ali plaće su osjetno niže. I zato se deseci tisuća mladih iseljavaju iz Mađarske u potrazi za boljim životom.

U Istvánove priče o cijenama hrane i pića i osobno sam se uvjerio posjetivši mali restoran u blizini hotela. Obilan obrok koji je uključivao meso, rižu i salatu stoji oko 50 kuna, dok je veliko točeno pivo mađarsko, 13 kuna.

Iako je bio ponedjeljak, restoran je bio pun, a gosti djelomično Mađari, a djelomično turisti iz različitih država. Upravo je turizam taj koji polako ali sigurno preuzima velik dio gospodarskog kolača Budimpešte i u posljednjih se pet-šest godina snažno razvija bilježeći velik rast.

Moglo bi se reći da je Budimpešta u segmentu riječnih kruzera na tragu onoga što je Zagreb postigao u slučaju Adventa. Diana radi u središtu Budimpešte, na obali Dunava gdje turiste nagovara na vožnju brodom i razgledavanje grada iz riječne perspektive.

Broj turista iz godine u godinu raste. Jako puno je Britanaca, Talijana, Nijemaca, Austrijanaca, ali i Amerikanaca. U razgovoru s njima saznala sam da im je Budimpešta postala alternativa za odlazak u Pariz ili London, ali i neke druge destinacije, prvenstveno zbog sigurnosti. Ovdje nije bilo terorističkih napada ili bilo kakvih drugih nereda već desetljećima – kaže Diana.

Turistički bum

A turisti su zaista na svakom koraku, iako je tek početak travnja, riječni kruzeri na Dunavu rade punom parom. U gradu sam uglavnom susretao veće ili manje skupine Talijana i Britanaca koji su ili pješačili s planom grada u rukama ili se pak vozili na biciklima i segwayima kojih je pun grad i obilazili znamenitosti.

No, osim turista, na ulicama su me dočekali i prosvjednici. Taj je put riječ bila o studentima i građanima koji su prosvjedovali protiv najave zakona o ukidanju fakulteta koji financira George Soros. Kako mi je objasnio jedan od prosvjednika, Zoltán, prosvjedima se želi upozoriti na nedemokratsku vladavinu premijera Viktora Orbána, koji, kako kaže, zabranjuje i gasi sve što mu nije po volji.

Zoltán, koji je i sam student, kaže mi kako Mađari u posljednje vrijeme često izlaze na ulice, ali ne u onolikom broju koji vođe prosvjeda priželjkuju. U oči mi je odmah upao i zanimljiv prizor na trgu ispred mađarskog parlamenta, gdje je skupina prosvjednika podignula šatore.

Tu uvijek netko prosvjeduje, a šatori se koriste kao infrastruktura bez obzira na tematiku prosvjeda – kaže mi Zoltán. U ponedjeljak su ispred parlamenta bili oni koji su u bankarskim ovrhama zbog kredita u stranim valutama ostali bez svojih domova ili su im blokirani računi.

Slušajući tu priču nisam mogao ne povući paralelu s istovjetnim događajima u Hrvatskoj. Za razliku od nas, Mađari još čekaju svoj zakon o rješavanju problema kredita u stranim valutama. Bar mi tako tvrde oni koji su se skupili u šatorima. Kad oni završe sa skupom, šatore će zauzeti oni koji se ne slažu s protumigrantskom politikom vlade, pa nakon njih neki drugi, sve dok postoji odobrenje policije za boravak na tom prostoru.

A spomenuti trg ispred parlamenta još prije samo nekoliko godina bio je parkiralište. Danas je pješačka zona i jedan od najljepše uređenih prostora u Budimpešti. Spomenici su dobili novi sjaj, parkovi, fasade i šetnice su uređeni i vidljivo je da se pokušava vratiti stari sjaj bisera na Dunavu.

Središte grada veliko je gradilište, a i nekoliko blokova dalje vidljivi su novi poslovni kvartovi koje zauzimaju prepoznatljivi logotipi poznatih svjetskih kompanija. Dio puta do hotela odlučio sam proći pješice šetajući uz moćnu rijeku i baš sam na tom povratku naletio na dvije stvari koje su me potaknule na dodatno razmišljanje. Uz Dunav prolazi i tramvajska linija broj dva, podignuta iznad razine rijeke, pa se na stanicu dolazi ispod malih mostova i pothodnika.

Gotovo da nema stanice ispod koje ne spava neki beskućnik. Točno nasuprot luksuznih hotela u vlasništvu svjetskih hotelskih lanaca koji su se smjestili na prestižnoj lokaciji i nude svojim gostima sobe s pogledom na Dunav i stari grad za nekoliko stotina eura po danu, svoje su “sobe” pronašli oni koji su iz različitih razloga ostali bez domova u nekom obližnjem kvartu Budimpešte, ali i oni koji su onamo stigli bježeći od rata na Bliskom istoku ili siromaštva Afrike.

Pokoju forintu pomoći neće odbiti, za razgovor nisu raspoloženi. Vrijeme ih je ovih dana poslužilo, sunce je podiglo temperaturu pa se boravak na otvorenom lakše podnosi, no noći su hladne pa se svatko od njih snalazi kako zna i umije.

Po tom pitanju Budimpešta se u potpunosti uklopila u trendove velikih europskih gradova u kojima je u usporedbi s, primjerice, Zagrebom broj siromaha koji spavaju na gradskim ulicama ipak osjetno veći. Samo nekoliko koraka dalje spomenik je oko kojeg je uvijek primjetan velik broj turista i znatiželjnika.

Šezdeset pari željeznih cipela postavljeno je na obali Dunava, vrlo blizu pristaništa za kruzere. Vođen znatiželjom, zastao sam kraj jedne grupe, pokazalo se Britanaca, koja je imala turističkog vodiča na engleskom jeziku.

Željezne cipele, saznajem, simbolično predstavljaju žrtve strijeljanja za vrijeme nacističke vladavine 1944. – 1945. godine. Strijeljani su većinom mađarski Židovi i bačeni u Dunav. Samo pedesetak metara od zgrade parlamenta. Naoko jednostavan spomenik u sebi zapravo krije svu dubinu stradanja i tragedije koju se može pronaći u bilo kojoj državi. I služi kao upozorenje generacijama koje dolaze.

Na najbližoj stanici ušao sam u narančasti tramvaj samo da ga usporedim s onim zagrebačkim i moram priznati da su naši tramvaji noviji, udobniji i brži. Autobusi su pak jednake boje kao i u našem glavnom gradu, plavi, izgledaju gotovo identično, a po načinu vožnje moglo bi se zaključiti da su i vozačke ispite polagali na istom mjestu.

Karta za javni prijevoz stoji deset kuna, vrijedi u jednom smjeru za oba prijevozna sredstva. Na odlasku iz hotela pozdravljam se s Istvánom, studentom koji baš poput svojih vršnjaka u Hrvatskoj radi kako bi se osamostalio i krenuo u život.
 

 
(vecernji.hr)

Smjestio se u kolibu koju je još 1935. sagradio njegov pradjed na Sokolskoj planini, na nešto manje od 1.000 metara nadmorske visine

Posljednje četiri godine Radovan Popović iz sela Vrbić neprekidno živi u planini. I to možda i ne bi bilo čudno da je riječ o nekoj starini, navikloj na surove uvjete života ispod vedrog neba. Ali u pitanju je čovjek u punoj snazi, star 36 godina, elektromehaničar po zanimanju.

Smjestio se u kolibu koju je još 1935. sagradio njegov pradjed na Sokolska planina, kod Vujičić vode, na nešto manje od tisuću metara nadmorske visine.

Sredio je oronulu građevinu s dvije prostorije i sad tu živi, ​​ima stado od 60 ovaca i deset hektara zemlje, o kojima sam brine.

Radio je svojevremeno u nekoliko firmi, ali čekanje na neredovitu plaću i sve ostalo što prati taj život nisu mu odgovarali i odlučio se na nesvakidašnji korak.

Radio sam ja u nekim tvrtkama, u Vojvodini, od jutra do mraka. Spavao sam u hladnim sobama i čekao kada će se gazde smilovati da mi isplate zarađeni novac.

Dok su moji drugari krenuli nizvodno, iz sela ka gradu, tražeći ljepši i lakši život, ja sam odlučio krenuti težim putem.

Uzvodno, uzbrdo ka Vujičić vodama i kolibi svog pradjeda.

Nisam se pokajao jer sad živim od svog rada i u svojoj slobodi – priča Radovan.

Struje nema, kao ni kupaonice, vodu uzima s planinskog izvora, a prije godinu dana nabavio je solarnu ploču, koja mu omogućuje da koristi nekoliko malih žarulja, sluša radio i dopuni mobitel.

U planinu je prvi put došao prije 18 godina, nakon završene srednje škole, i imao je 19 ovaca.

Nekoliko puta se vraćao u rodno selo, ali je 2012. odlučio ostati u planini, na pradedovsku ognjištu, i više je nije napuštao.

Svojoj kući u Vrbić nisam uopće odlazio dvije godine, a svaka tri mjeseca odem do Krupnja, gdje pokupujem neophodne namirnice.

“Sad se spremam za zimu, kada ovdje znaju pasti veliki snijegovi. Neće mi biti dosadno jer počinje sezona jagnjenja, koja traje dva mjeseca” – kaže Radovan, koji godišnje ima oko 50 janjadi i kome u čuvanju stada pomaže pas Luna.

Kaže da uvijek ima nešto za raditi, a ustaje prije šest sati jer je noć u planini duga, pa se dobro naspava.

Dok krstari planinom, sretne ponekog zeca, lisicu ili divlju svinju, a prošle zime naišao je i na vuka, ali je svatko otišao svojim putem.
 
(vestinet.rs)

Radnička klasa u Hrvatskoj otišla je u raj i potpuno iščezla iz svijesti stotina tisuća Hrvata, koji zapravo pogrešno misle da pripadaju srednjoj klasi

Radništvo nije samo ono malo zaposlenih u industriji, nego i golemi broj nezaposlenih, neplaćenih i prekarnih radnika u uslužnom sektoru.

Mnogi od njih, premda smatraju sebe srednjom klasom, imaju sve razloge podržati radikalnu transformaciju političkih, ekonomskih i kulturnih odnosa na totalno rastrojenoj poluperiferiji društva, kaže se u tekstu Tee Škokić s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i Sanje Potkonjak s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Prvi korak u raj

Odlazak radničke klase u raj, prema autoricama, imao je dvije faze. Prvu je obilježilo socijalističko razdoblje tijekom kojeg se pod pojmom radničke klase zapravo mislilo na srednji sloj i težilo društvu blagostanja poznatom iz kapitalističkog svijeta.

Naime, pojam radničke klase u socijalističkoj Jugoslaviji bio je rezultat ideje da su različite društvene nejednakosti dio klasnog pitanja, koje će se razriješiti ukidanjem imovinske nejednakosti.

Jugoslavenski socijalistički model u ekonomskom pogledu bio je hibrid planske i tržišne ekonomije, s kapitalističkom idejom države blagostanja i komunističkom izvedbom socijalnih prava, objašnjavaju autorice.

Potrošačka kultura socijalizma klasno pitanje riješila je uspostavom jedinstvenog srednjeg sloja, kao dokaza vlastitog društvenog uspjeha, a pojam radništva se zazivao samo prigodno, u ideološkim manifestima vladajuće nomenklature.

Drugi korak u raj

Drugi korak odlaska radničke klase u raj je kapitalistička tranzicija nakon 1990. godine, koja je, kažu, hrvatsku industriju uništila više od rata, te potpuno izbrisala radno-pravno naslijeđe socijalizma.

U prvih deset godina tranzicije razina nezaposlenosti popela se s osam na blizu 20 posto, odnosno na oko 30 posto, ako se uzmu obzir i oni koji nisu primali plaću. Istodobno, broj radnika koji su bili članovi sindikata pao je sa 90 posto na 50 posto, dok se članstvo velikih sindikata prepolovilo, kaže se u tekstu.

U današnjim razmatranjima posljedica tranzicije srednja klasa proglašena je najvećim gubitnikom, premda većina od 280.000 nezaposlenih i 15.000 zaposlenih koji rade, a ne primaju plaću (podaci s početka 2015.), pripada slojevima niskokvalificiranih i srednjekvalificiranih radnika, dakle, oni su radnička klasa.

Tranzicija je potpuno ispraznila značenje radničke klase i prognala je iz društvene svijesti. Zato rasprava o kapitalističkoj restauraciji postsocijalističkog razdoblja zanemaruje pitanje klasnih odnosa i postaje isključivo lament za nestankom srednje klase i njezina visokog životnog standarda, zaključuje se u tekstu.
 
(jutarnji.hr)

Sve više ljudi svakodnevno odlazi iz Hrvatske živjeti u druge zemlje, a Irska je u posljednje vrijeme jedna od popularnijih destinacija

S vremenom se u javnosti stvorilo uvjerenje da je vani lako uspjeti, smatra jedna emigrantica koja je u tekstu “Sve je lako kad si gastarbajter” kroz svoja iskustva pokazala kako to i nije baš tako.

Njenu priču prenosimo u cijelosti:

“Da, kada odeš živjeti u Irsku, pečeni piceki padaju s neba. Servirani na pozlaćene tanjure.

Poslovi se nalaze sami, svi imaju ogromne plaće, ništa ne moraju raditi. Stalno putuju po uzbudljivim destinacijama i kako bi rekao Mile “cere se kameri ko oni glupi Ameri….”

Da, tako izgleda život gastarbajtera.

U glavama onih (nekih) koji su ostali.

Čini se da zadnjih mjeseci većina Hrvata barem na neki način vrlo aktivno učestvuje u zgodama gastarbajtera – jedni kao rodbina i prijatelji koji ostaju, a drugi kao oni koji planiraju otići.

Čini se da na obje strane, većina ljudi misli isto – lako onima koji su otišli van, svi imaju puno novaca, voze dobre aute, uživaju u životu i općenito kao u bajci ( ili Alan Fordu možda) – žive sretno dok ne umru.

Jedino što ljudi, koji nisu otišli, zaboravljaju da ovo nije Utopija.

Neki pogledaju emisiju kako je u Irskoj divno, pročitaju par članaka na webu i nakon vrlo malo promišljanja i planiranja krenu na put u nepoznato. Tada ih naravno dočeka realnost – dođeš u novu zemlju, izađeš sa stvarima nasred ceste i kuda sad? Prvo treba naći smještaj.

Rijetki su sretnici koji uspiju naći stan iz Hrvatske. Najčešće ljudi dolaze bez smještaja, nađu hostel, tamo žive dok ne nađu posao. Kad shvatiš da moraš van iz hostela, sad si vjerojatno već sretnik koji je našao posao i misliš da ćeš lako naći stan, no stan je nemoguće unajmiti jer za svaki stan u redu čeka dvadeset ljudi da uleti u njega i svi imaju gotovinu za polog, reference od prijašnjih najmodavaca unazad sve do stoljeća sedmog.

Posao teško naći, a tek stan

Obilaženje od vrata do vrata kod traženja poslova, maraton. Mnogi su uvjereni da će u roku par dana dobiti fenomenalno lagan i fantastično plaćen posao, jer je to jednostavno tako. Onda opet realnost zakuca na vrata i shvatiš da prije nego dobiješ posao moraš imati dovoljno novaca sa sobom da izdržiš sve troškove. Na kraju krajeva, kad dobiješ posao, plaća ne stiže odmah.

Ispada da je lakše naći posao nego stan.

Kada se nađe posao, krene se u potragu za stanom: potražnja je tolika da vlasnici traže preporuke i biraju između hrpe najmoprimaca. Konačno, nađu neku sobu, dijele sobu sa strancima mjesecima. Nakon nekog vremena unajme i stan.

Troškovi su na početku ogromni. Osim smještaja, hrane, prijevoza, moraš platiti mobitel na koji će te poslodavci zvati, moraš isprintati bezbroj CV-a, a printanje CV-a u centru grada može koštati i do jedan euro po stranici. Sve to više nije skupo kad nađeš posao, ali do tada treba izdržati.

Otvoriti PPS broj, račun u banci, trenutak kad si ko malo dijete sretan jer konačno imaš “valid proof of adress” je trenutak za pamćenje. Kod mene je to bilo toliko uzbudljivo da sam o tome pisala čak dva posta.

Svatko tko je došao, imao bi bezbroj ovakvih primjera, svatko je na svoj način proživio i preživio težak početak.

Oni koji su došli nepripremljeni žive u katastrofalnim uvjetima, bez novaca, bez igdje ikoga i onda se vrate pljujući po “onima koji lažu da je vani dobro”.

Prije nego što smo krenuli, mjesecima smo čitali, raspitivali se, vrlo pomno i detaljno planirali, općenito – znali smo kuda idemo, što nas otprilike čeka. Napravili smo veliku životnu promjenu, možda najveću.

Ostavili smo sve što smo cijeli život stjecali, sve što smo poznavali, sve koje smo poznavali. Ljude, ljubimce, ulice.

Došli smo na sami početak. Potpuni.

Svaki dan je borba

Bez obzira na sva planiranja, ne možete nikada unaprijed isplanirati svaki detalj i pripremiti se da je sve, ali zaista sve novo. Neizvjesno. Zamislite samo situaciju kada u nepoznatom gradu izađete na pogrešnoj stanici van iz tramvaja, ne samo da ne znate gdje ste, nego ne znate u kojem smjeru biste trebali ići, kuda uopće gledati, kako ikoga nazvati i reći gdje ste? Nemate pojma.

Ja sam jako puno putovala po inozemstvu, ali to je sasvim drugačije: kada ideš turistički, uvijek ideš u centar grada, nikada ne obilaziš poslovne i stambene zone. Kada živiš u nekom gradu, centar najčešće postane manje bitan. Po centru nije problem ići jer ionako svi turisti hodaju manje više uhodanim rutama. Izvan centra je sasvim druga priča.

I tako svaki dan u svakoj, ama baš svakoj situaciji.

Kako pronaći autobusnu liniju koja te vodi na odredište? Gdje kupiti kartu? Ako vozaču ne mahneš da ti stane, on neće stati na stanici. Na kojoj stanici izaći ako ne znaš kako izgleda mjesto na kojem trebaš izaći? Ne možeš brojati stanice jer bus ne stane na svakoj. Kuda krenuti nakon toga?

U jednom trenutku očaja sam tražila od muža da si instalira na komp i na mob aplikaciju da me može pratiti gdje sam, tako da ako ga očajna i premorena nazovem da sjedim i plačem negdje nasred rinzola, može me naći i doći po mene. Očaj.

Gdje kupiti hranu? Nemamo ni otvarač za konzerve. Treba nabaviti doslovno sve za što do neki dan nismo ni razmišljali da imamo, jer eto, naravno da svatko ima otvarač za konzerve. Bezbroj je sitnica kao otvarač za konzerve – do jučer si ih imao pod normalno, sada sve to treba ponovo nabaviti. Nije skupo, ali stalno nešto fali, stalno nešto nemamo i moramo nabaviti.

Olovka, najobičnija olovka, do jučer ih je bila puna kuća, sad nema ni jedne, jer tko bi nosio najobičniju olovku u drugu zemlju?

Nije dosta što sve te promjene treba odraditi, ako imate djecu, naravno da i njihove kaose treba amortizirati. Ne znam jel teže ako su mali pa jedva razumiju ili ako su u pubertetu pa bi im ionako sve išlo na živce, a sada samo imaju još dodatnog materijala…..

Odjednom više nema prijatelja, poznanika, susjeda, familije…nikoga, nikoga….ni starih ni novih. Nikoga. Uvijek smo imali nekoliko ljudi koje smo mogli nazvati u bilo koje doba dana i noći ako nam rikne auto ili se bilo šta desi, došli bi odmah. Uvijek smo imali nekoliko ljudi za koje smo znali da ako naša djeca nazovu, da će sjesti u auto i dovesti ih doma. Kada promijeniš zemlju, nemaš koga nazvati. Svi su predaleko.

Kako uklopiti djecu?

Kako upisati djecu u školu? Gdje kupiti knjige? Koje knjige? Uniforme? Kakve mrkle uniforme? Crne cipele…šta znači crne cipele – smiju li imati petu, smiju li imati ukrase, smiju biti tenisice, smiju li imati imalo bijeloga, iznad gležnja, ispod gležnja, smiju li imati bijelu oznaku marke, nose li se u školi i izvan nje… Treba izabrati predmete koje će slušati u školi, kako to na brzinu izabrati? Sve ono što svi znaju koji ovdje žive godinama moramo naučiti.

Sve one stvari uobičajene za zemlju iz koje dolazimo više ne vrijede. Doista kaotično.

Traženje posla je fitness za sebe, koliko god posla ima ili nema, ne pada s neba, u cijeloj priči je potrebna velika količina energije, volje i upornosti. I novaca za izdržati dok se posao ne dobije.

Ovdje se radi bitno drugačije nego u Hrvatskoj. Radi se. Puno radno vrijeme se fakat radi. Nema kafenisanja, nema šopingiranja, nema pune Tkalče u radno vrijeme ni fejsbuka ( ma dobro, ima fejsbuka).

“Mnogi bi velike plaće, a da rade kao u Hrvatskoj”

Čula sam jedan dobar komentar – mnogi Hrvati nisu navikli raditi pa kad dođu ovdje onda su u komi jer moraju raditi puno radno vrijeme. Koliko god zvuči grubo, slažem se u potpunosti. Mnogi su došli ovdje sanjajući kako će ovdje imati velike plaće i padati će im pečeni piceki s neba, a raditi će lagano kao u Hrvatskoj.

Onda su nakon nekog vremena rada puno radno vrijeme počeli prigovarati kako rade ko životinje, kako su premoreni, kako je neizdrživo i kako je Irska jedan veliki užas i kako svi koji pričaju da im je dobro – lažu.

Jedno je sigurno – tko želi i može raditi, taj rad će mu se isplatiti. Tko ne želi ili ne može ili nije navikao ili nešto treće, nema te plaće koja će ga zadovoljiti.

Nekima je početak jako težak, nekima je samo težak. Neki izdrže bez obzira na sve, teškom mukom, neki se vrate.

Nikome nije lagan. Nikome.

Tko god je ostao, napravio je veliku stvar. Doista može reći da je uspio. Tko god je ostao može reći za sebe da je marljiv i snažan.

Bez obzira da puno ili malo pripreme, promjena koju smo napravili, odradili, preživjeli je nezamisliva onima koji to nisu probali”.
 
(index.hr)

Donald Trump neće prihvatiti predsjedničku plaću kada uđe u Bijelu kuću, prenose svjetski mediji

Svi predsjednici SAD imaju pravo na godišnju plaću od 400.000 dolara, piše Independent i podsjeća na Trumpovu izjavu da neće prihvatati taj novac.

Prije pobjede na izorima, Trump je isticao da neće uzeti “ni dolar” od tih 400.000 dolara koje je zakonom propisano za predsjednika države.

Na jednom skupu tijekom svoje kampanje rekao je:

“Prva stvar koju ću napraviti, ukoliko budem izabran za predsjednika, je obećati da neću prihvatiti nikakvu plaću. U redu? To nije velika stvar za mene.”, govorio je.

Te navode je kasnije potvrdio još nekoliko puta.

Prema procjeni Forbesa, Tamp je “težak” oko 3,7 milijardi dolara.
 
(vestinet.rs,B92)