Al Bielek rođen je 1916/4/8. kao Edward A. Cameron II a sudjelovao je u pokusima koji su omogućavali putovanje kroz vrijeme. Ovo je njegovo svjedočenje

“Moj otac, Alexander Duncan Cameron, Sr., upisao se u američku mornaricu prije ulaska Amerike u Prvi svjetski rat. Prvo je dobio mene, zatim moga brata A. Dankana Camerona, Jr. (svibanj 1917) s drugom ženom.

Duncan i ja, kao polubraća, odrastali smo sretno sa stricem Arnoldom u velikoj kući, mirno u West Islip, Long Island (otac je ostao u mornarici do 1930, kada odlazi u mirovinu). Kako nismo imali teškoća s novcem (zahvaljujući Arnoldovoj i Konstablinoj sreći na burzi), Duncan Jr. i ja (nakon završene srednje škole) pohađali smo sveučilište. Ja sam išao prvo na Princeton, zatim na Harvard, završio sam fiziku. Duncan je pohađao Sveučilište u Edinburghu. Također je završio fiziku, u ljeto 1939.

U rujnu 1939, Duncan i ja upisali smo se u mornaričku komisiju, a zatim smo pohađali 90-dnevnu obuku za “Specijalnu agenciju” za mornaričko osoblje u Providenceu, Rhode Island. Po završeku obuke, obojica smo dodijeljeni na Institut Naprednih Studija (Princeton, NJ) i izravno na započeti “Projekt Nevidljivost”. S uspješno položenim ispitom 1940. u Brooklyn Navy Yard, projekt je bio označen kao tajan i preimenovan u “Projekt Rainbow” (Projekt duga).

U siječnju 1941, poslani smo na more u sklopu dužnosti na USS Pennsilvaniji. Otputovali smo na Pacifik u listopadu 1941., kada je Pennsylvania došla na dokovanje u Pearl Harbor. Nakon odlaska u San Francisco i ostanka tamo u prosincu 1941., vraćamo se u institut u siječnju 1942. Radimo na projektu cijelu 1942.

Nikola Tesla se povukao s projekta u ožujku 1942. i Dr. John Von Newman ga je zamijenio. Duncan i ja ostali smo na projektu kroz dva testa 1943. s “USS Eldridge.” Drugi test, 12. kolovoza 1943, bio je totalna katastrofa, s mnogo žrtava, a Duncan je trajno nestao. Ostao sam u mornarici i oženio sam se kasne 1943. Sin Jess, rodio se u veljači 1944. U srpnju 1944, obitelj i ja smo premješteni u Los Alamos gdje sam ostao do 2. srpnja 1947. Tada sam premješten i nasilno odvojen od svoje obitelji koju nisam više nikada vidio.

S optužbom za špijunažu, očikivao sam vojni sud. Umjesto toga premješten sam u Washington, gdje su optužbe odbačene, a ja sam premješten u Montauk, Long Island, vojnu bazu (Fort Hero). S te točke premješten sam u vremensku liniju u 1983, natrag u projekt “Phoenix”. Tamo sam podvrgnut ispiranju mozga i sva memorija mi je izbrisana.

Uz to, vraćen sam (smanjen sa starošću i veličinom 30-godišnjaka u tijelo jednogodišnjaka) i zatim, kao jednogodišnjak, vraćen u 1927. i ubačen u novu obitelj kao zamjena za poginulog sina. Ta nova obitelj – Bielek – postali su moji jedini poznati roditelji za više od pola stoljeća.

S napretkom Drugog svjetskog rata, povučen sam u mornaricu 1945. (druga tura) kao mornar do 1946. Po završetku službe, okušao sam sreću u biznisu (koji je propao) i upisao sam fakultet (1949 do 1,95 tisuća) u New Jerseyu i kasnije na UCLA. Nastavljam karijeru kao elektrotehnički inženjer (1958-1988), i idem u mirovinu 1988. U svibnju 1986. mi se vraćaju sjećanja na projekt Phoenix i Philadelphia eksperiment (projekt Duga), au siječnju 1988. uključen sam u opsežna predavanja i pisanje o Philadelphia eksperimentu i o projektu Phoenix kao i nevjerojatnim posljedicama u vremenskoj petlji.”

Pričajte mi o projektu “Phoenix”.

“Bio sam u posljednjoj fazi projekta Phoenix suočen s raznim aspektima projekta. Uključio sam se u projekt 1953. kao Al Bielek. Uključio sam se kao Al Bielek. Preston Nichols je uključen kao Preston Nichols, i Duncan Cameron je uključen kao Duncan Cameron, u njegovom drugom tijelu, bez ikakvih sjećanja o sudjelovanju u Philadelphia eksperimentu.

Projekt je proizveo vremenske tunele. Ljudima je omogućeno da putuju kroz vrijeme i prostor i oni su to činili. U Montauku su se odvijali i drugi projekti. Mi još ne znamo za sve njih. Tehnologiju za tunele nam je dala kooperativna vanzemaljska skupina, prvenstveno Orionska skupina, koja uključuje reptile, podgrupu zvanu Leverons.

Tehnička grupa koja je omogućila podršku, bila je skupina sa Sirius A – materijalistički, znanstveni ljudi. Možda ne zlonamjerni, ali zavedeni, jer imaju vrlo dugoročne ugovore s Orioncima da im omoguće potrebno znanje i podršku. I oni rade s našom vladom u tajnosti na razvoju tehnika umne kontrole i na razvoju visoko automatiziranog, tehničkog društva koje će biti mnogo lakše kontrolirati nego što je slučaj sa ovim danas.

A tome se približavamo, i to vrlo brzo. Također, tamo je bilo mnogo Sivih vanzemaljaca. Bilo je i drugih skupina koje nisu sudjelovale u projektu, ali su bili tamo kao promatrači, poput grupe s Antaresa, vrlo dobri, vrlo sretni, vrlo vedri ljudi. Zapravo, ne bih baš mogao reći za njih da su ljudi. Čak niti anatomski. Zašto su bili tamo, ne znam. Nisu radili ništa. Bili su promatrači.

Ali vanzemaljci su omogućili proučavanje, opremu. Sakupili smo to s računalnih podataka na IBM 360. Tada to još nije radilo i neke su promjene napravljene. Duboko sam se uključio u posao sa vremenskim tunelom. Bila je to vanzemaljska tehnologija. Mi nismo imali teoriju.

Imali smo kapacitete, tehnološke studije za izradu opreme, i izradili smo to prema njihovim specifikacijama. ITT je sve ugovorio. To je bilo na “Black Card” razini provjere, što je najviša razina tajnosti koji postoji. Većina ljudi ne zna da to postoji. To u osnovi znači – za tako dubok “Black Hole” projekt se svi dokumenti, sve u vezi s tim, drži zakopano u crnom podrumu.

Nitko nema pristup tome bez prikladne dozvole. To uključuje i odjel nabave koji kupuje opremu za takve projekte. Dokumenti o nabavi, prodaji, bilo čemu, su zakopani u crnom podrumu i nito ih ne može naći. Zato se to zove “Black Hole” projekt. Takvih projekata ima jako puno. To je jedan od njih. Tunel je postao potpuno operativan oko 1977. nakon mnogih izmjena.

Otprilike 1979. imali su sve rezultate koje su željeli. 12. kolovoza 1983, noću, projekt je namjerno uništen. Sabotaža iznutra. Ali ono što su uradili prije toga bilo je nevjerojatno. Jedna od upotreba Finiks projekta, odnosno vremenskih tunela, bila je omogućiti rezervni transport do kolonija na Marsu. Kolonije na Marsu su tamo od ranih 70-ih. Na mjesec smo otišli javno 1969. U stvari Nijemci su bili tamo 1947. A mi smo bili tamo 1962. zajedno s Rusima. Ekspedicija je bila tamo 22. svibnja 1962. Mi imamo kolinije tamo na Marsu od kasnih 60-ih ili ranih 70-ih. Našli su tamo mnogo artefakata.

Tamo je više od jednog uništenog grada. I naravno, tamo je slavno lice, piramide i cijeli taj kompleks o kojem je Dr. Richard Hoagland javno govorio. Postoje 2 videa o tome, plus njegova knjiga. Ono što su našli na površini upućuje na to da tamo postoji još mnogo toga za pronaći što je zakopano. A oni nisu to ponijeli sa sobom, nisu imali mogućnosti ponijeti sa sobom tešku mehanizaciju na Mars u to vrijeme.

Nisu imali bagere, traktore i takve stvari. To je bilo preteško za ponijeti. Poslan je zahtjev radiom na Zemlju, “Vjerujemo da tu postoje podzemne instalacije. Vidjeli smo zapečaćene otvore. Možete li nam vi momci dolje reći što da radimo? “Informacija je poslana u Montauk, Phoenix projekt. Oni su odgovorili, “Dajte nam koordinate tih lokacija na površini Marsa.” I učinili su to i rekli su, “Dobro, istražite to.”

I istražili su. Jer su mogli pomoću tunela ići na bilo koje mjesto na Marsu. Otišli su upravo na te koordinate. Prvo nisu slali nikoga. Pokrenuli su tunel u nešto za što su mislili da je podzemno područje, radije nego da riskiraju da nekoga zabiju u stijenu. Poslali su kameru. Okrili smo tamo pećinu koja je bila sigurna. Zatim je Montauk poslao ljude.

U posadi smo bili Duncan i ja. Prva skupina koja je poslana trebalo je istražiti podzemlje Marsa. Nisam spomenuo u knjizi tko je išao, ali eto, mi smo išli. Bilo je vjerojatno i drugih. Išli smo nekoliko puta. Našli smo sve vrste artefakata. Našli smo još ispravan podzemni sustav osvjetljenja, sustav napajanja. Našli smo to, uključili smo to, i još uvijek je radilo. Nije bilo tragova života. Mnogo artefakata, dokumenata, zapisa, religijskih predmeta, kipova, sve složeno kao u skladištu, velikom skladištu. “

Da li je pisani materijal na engleskom?

“Ne. To je bilo na drugom jeziku. Nije na engleskom. Duncan je mogao nešto prevesti. Vidio sam to, ali nisam razumio jezik. Donešeno je mnogo stvari i snimaka. Duncan i ja smo tada odlučili da odemo na vlastito tajno putovanje (Po završetku putovanja, sve se snimi. Sve koordinate i informacije, koje su potrebne za upravljanje sustavom, snime se na kasete.

Možeš uzeti tu kazetu, staviti je u računalo, bez psihičke pripreme i sjedala i brojeva, možeš otvoriti tunel na istoj lokaciji, jer računalo sadrži sve astronomske podatke – sva Zemljina kretanja, kretanja Sunčevog sustava, sve je u kompjuteru – imaš potpunu vezu s novom lokacijom gdje će planeta biti. Ti “uključuješ” tunel u potpuno istu mjesto…). Tako da smo otišli dva puta za sebe, za svoje osobno malo istraživanje. “

I nitko nije kontrolirao stroj u svrhu vašeg povratka?

“Uključili smo opremu. Nikoga nije bilo tamo. Na drugom putovanju smo otkriveni, jer postoji automatski zapis o tome koliko puta i kada je opreme korištena, i u koju svrhu, i slično. To se dešavalo automatski, sve vrijeme. Tako da smo bili uhvaćeni po povratku. Povučeni smo s projekta, dobili smo po prstima. “Više to nećete raditi,” i jedan od ljudi koji su bili uključeni, stariji znanstvenik, je razbio naš tim.

Duncan i ja nakon toga nismo više radili zajedno, ali ostali su radili daljnja istraživanja. Što su oni našli, ne znamo. Neki ljudi su unaprijed izabrani, kao Duncan, Preston i ja, da budu dio programa. Razina ispiranja mozga je varirao. Duncan je bio teško programiran, ispranog mozga da čini što je činio tamo. Meni je u nekoj mjeri ispiran mozak, a Preston je prošao teško ispiranje.

I dano nam je, što biste nazvali fragmenti, nakon što je čitav projekt srušen i formalno proglašen gotovim 1. siječnja 1984. Svi smo imali svoje fragmente, što znači da nam je um očišćen od svega što smo radili na projektu. I nadali su se da će stvar ostati zamagljena. Ali nisu. Razlog za to je, što mjesto nije uništeno. Ono je još tamo. Ovlasti nad mjestom su 1. siječnja 1986. prebačene na Državnu komisiju za parkove New Yorka, da postane dio okolnog parka.

Povjerenstvo nije ništa uređivala. Nisu srušili zgrade. Nisu nikada otvorili mjesto kao park. Srušili su ogradu tako da ljudi mogu ulaziti, šetaju i kampiraju ako žele, tijekom dana. Uređaji su ostali u zgradama. Otišavši tamo, prvo u kolovozu 1985. na poziv Prestona (poveo sam Duncana sa sobom). U to vrijeme nitko od nas nije znao da smo bili dio Montauk Projekta. Preston, kao prodavač električne opreme, je prije toga bio tamo privučen odbačenom elektroničkom opremom. “

Tu započinje knjiga Montauk Projekt.

“Točno. On nije znao u što je bio uključen. Nije se sjećao. Na tom putovanju u kolovozu, Preston nas je poveo i rekao, “Obojica ste senzitivni. Da vidimo što ćete uhvatiti kada odemo tamo. “Rekao je,” Znam da tamo nikada niste bili.”

On uistinu to tada nije znao. Tako smo izišli i osjetili užasne vibracije u bazi, kao da se nešto grozno tamo događa. Osjetili smo to čudovište, koje se pojavilo na kraju priče, čija je svrha bila da uništi bazu. Oni (Preston i Duncan) su naravno, imali prednost. Posjećivali su Montauk, i vraćali se u Phoenix.

Bili su tamo nekoliko puta, i postali su svjesni svoje umiješanosti u projekt mnogo ranije od mene. Vrato sam se (u Montauk) u svibnju 1986., i ponovno poslije s grupom iz Phoenixa, sponzoriranu, vjerujem, od strane senatora Barry Goldwatera. Nakon što sam rekao toj skupini, koju sam znao od prosinca 1985, o projektu, oni su izašli da istražuju o mogućoj zloupotrebi federalnih sredstava za legalne projekte korištenih za financiranje ilegalnih projekata. Tražili su dokaz. I to je bio njihov modus operandi, nihov razlog za ulazak u državu New York, za ulazak u bazu, u zaključane zgrade.

Neke su bile zaključane. Tražili su bilo koji dokaz, o zloupotrebi federalnih sredstava u tom projektu. Sada znamo da federalni novac nije bio uključen. Glavni istražitelj je to dokazao. Ali u procesu smo napravili mnogo fotografija, i tijekom tog posjeta u svibnju 1986., moja sjećanja na Montauk su počela da se vraćaju, jer sam posjetio mjesto, mjesto zločina, ako želite. “

To je djelovalo kao okidač

“To je bilo okidač za mene, kao i za Duncana, i za Prestona. Moja sjećanja su se vratila. Znao sam da sam bio dio toga. Sjećanja su od tada izvirala polako, nije sve došlo naglo odjednom. Dolazilo je u dijelovima, ovisno koji okidač ih je vraćao. Ali jednom kada probijete rupu u zidu sjećanja, to je kao rupa u brani. Rupa počne širiti i nastavlja sa širenjem, i možda sve prođe kroz nju. Tako, spoznao sam na kraju da sam bio duboko uključen u administrativni i inžinjerski dio mnogih projekata. Duncan je bio uključen u više od jednog projekta. Preston je bio šef stanice nakon Matthewa Zareta. Profesor Zaret je sklonjen 1980. “

I sva tehnologija je bila od vanzemaljskih grupa?

“Surađivali su s vanzemaljcima. Vidite, imali su srušen NLO, koji je namjerno pao, u dogovoru s Hitlerom, od strane jedne grupe Plejadanaca. Bio je napunjen s tehnologijom. Razlog za pad je bio da Njemačka visoka naredba, da ako ih pritisnu, mogu reći, “Da, našli smo srušeni NLO u Bavarske Alpama” ili nekom sličnom mjestu, “i popravili smo ga, i uzeli dijelove za analizu tehnologije.”

To zasigurno nije objavljeno. Ali ostaci letjelice su nađeni blizu Penemunde nakon Drugog svjetskog rata. To je bila Njemačka vojna baza za testiranje raketa gdje je Wernher Von Braun radio sa svojom ekipom. Po završetku rata, on je prebacio svoju grupu na zapad, Amerikancima. Drugu grupu su zarobili Rusi, uključujući, vjerujem, njegovog profesora Hermana Oberta. Naravno, to je razlog zašto su Rusi bili u prednosti s raketama nad Amerikancima, imali su učitelja od Wernhera Von Brauna!

Možda su imali još nekoga, jer su Rusi zarobili dobar dio Njemačke inteligencije kada je Berlin pao u njihove ruke. Rat je, u stvari, dobio ogromnu podršku, tehnologiju od Plejadanaca. Što se tiče ugovora, Roosevelt je napravio prvi u SAD-u 1934, ne s Plejadancima, koji su ponudili pomoć SAD-u za izlazak iz nevolja s velikom recesijom, nego je izabrao drugu skupinu, ali razloge njegovog izbora mi ne znamo. Ta skupina je znana kao K-skupina ili Kondroshkin. Ispostavilo se, kako se vidi danas, da se radilo o plavo-sivim (blue-greys) vanzemaljcima. Ne malim sivima (greys), već krupnijim, zvanim blue-greys.

U svakom slučaju, on je napravio ugovor s njima. Oni su ponudili sasvim novu tehnologiju za Američku nuklearnu energiju 1938. Roosevelt je prvo prihvatio, a zatim odbio jer je vojska rekla, “Uh, uh! Ne možemo to u potpunosti kontrolirati. Ne znamo što će oni napraviti i hoće li nas izmanipulirati na kraju. “Tako su oni (K-skupina) nestali 1943. kada je došao Philadelphia eksperiment i sa njim Phoenix projekt, napravivši ogromnu rupu u vremnesko-prostornom kontinuumu.

Vanzemaljci su namjerno to napravili 1983, napravili su pukotinu u vremensko-prostornoj tvornici, tako da je veliki broj vanzemaljaca i letjelica mogao proći. Svi oni su imali mogućnost putovanja kroz vrijeme, ali pukotina je bila nužna za prolazak većih letjelica i za eventualnu masovnu invaziju na SAD, i kasnije na Europu, vanzemaljaca (primarno greysa, ali i drugih tipova). Kada su sletjeli na Edwards zračnu vojnu bazu kao i u druge baze – otkrivam mnoge detalje – vlada je već znala sve o vanzemaljcima prisutnima na ovoj planeti.

Znali su to od 1887. s prvom istražnom komisijom u vrijeme 22. predsjednika Grover Clevelanda. U svakom slučaju, znali su da su oni ovdje, a oni su onda došli masovno. Suočili smo se s tehnologijom s kojom se nismo mogli nositi, nismo znali rukovati, nismo znali što s njom. Sporazum s Eisenhowerom i njegovim savjetnicima je bio u svrhu potpisivanja ugovora s njima, ugovora o nemešanju i pristupu svoj tehnologiji koju smo mogli dobiti od njih.

Kupili smo vrijeme da vidimo što možemo u vezi toga kasnije. To je bila osnova ugovora. Uslijed toga, došao je veliki broj vanzemaljaca i eventualno su postali dio Phoenix projekta. Oni su planirali unaprijed. Nismo znali što smjeraju.

Gledam unatrag, tada to nismo znali. Oni su planirali unaprijed. Znali su što rade. Usmjeravali su i manipulirali Phoenix projektom. Nisu očekivali da će se to tada prekinuti. Siguran sam da su predvidjeli nastavak kroz sljedeće desetljeća, barem kroz 90-e. Dakle, zbog određenih ljudi, koji su iznenada, oprostite na izrazu, “vidjeli svjetlo,” postali religiozni, ili tako nešto, što ih je obuzelo, Duncan i nekoliko drugih zavjerenika su odlučili uništiti stanicu.

Razlog je bio to, jer su ono što su vidjeli, doživjeli kao veliko zlo. Znao sam za to. Odlučio sam da ne sudjelujem u destruktivnom dijelu plana. Ali oni su radili na svoj ​​način. Stavili su poseban implantat u Duncanovu glavu, tako da kada smo originalni Duncan Cameron i ja kao Edward Cameron, prošli iz Philadelphia eksperimenta i nastavili kroz stanicu (trajalo je 12 sati) i vraćeni smo na Eldridge; zatim je Eldridge vraćen u 1943. U toj točki, ta faza je završena i vremenska petlja je zatvorena.Zatim se pojavila rečenica, “Sada je vrijeme” i Duncan je oslobodio tu stvar iz svoje podsvijesti, prema stroju.

Odašiljač (koji je do tog vremena već imao svoju osobnost) je stvorio veliku zvijer, čvrstu trodimenzionalnu 4-4,5 metra visoku, i ona je doslovno izišla iz podsvijesti. Kretala se okolo uništavajući zgrade i ljude, i otkrivena je dok je pokušavala da se probije u radarski toranj. Toranj je bio prečvrst da ga probije. Jedini način da je zaustave bio je uništiti odašiljač, i to su učinili. A zvijer je isparila u neki drugi realitet.

Nadamo se, ako se projekt obnovi, da će biti korišten ispravno prije nego neispravno, kako je bilo u prošlosti, jer mislimo da postoje jako dobre mogućnosti uporabe Montauk projekta. U široj perspektivi, možda ga je bolje ostaviti zakopanog. Samo vrijeme može pokazati što će se dogoditi, i da li ću više igrati ulogu u tome. Nisu me tražili. Ne žele. Sve što možemo je, nadati se najboljem u budućnosti, i da će greške iz prošlosti biti sagledane, i da će nekako budućnost stoga biti bolja u smislu da smo razumjeli probleme s kojima smo se susreli.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(ivantic.net,youtube/uredio:nsp)

Nema ničeg uzbudljivijeg od traganja za tzv. Vremenskim strojem, spravom koja bi nas na pritisak gumba odvela u daleku prošlost ili, još bolje, u daleku budućnost. Uz H.G. Wellsa i njegov legendarni roman ima niz urbanih legendi o tome kako su neke grupacije uspjele ovladati tehnikom putovanja kroz Vrijeme i tako pronikle u nezamislive tajne

Postoji video kazeta na kojoj su zabilježene informacije o pokusima u Philadelphiji i Montauku koje bi, ako su točne, mogle izmijeniti tijek povijesti.

Na kaseti se nalazi intervju načinjen u nečijem domu na Long Islandu. Troje ljudi je sjedilo i razgovaralo o eksperimentu u Montauk, a među njima je bio i Preston Nichols, poznat po pokusima s putovanjem kroz vrijeme.

Napomene o eksperimentu u Philadelphiji

Philadelphijski eksperiment, poznat još i kao Projekt Duga, dugo je bio tema kontroverzi i rasprava. To je bio pokušaj mornarice da napravi brod koji ne bi mogao biti detektiran magnetskim minama niti radarom.

Također je bilo riječi o projektima koji su uključivali eksperimente sa nevidljivošću i kontrolom uma. Istina o ovom projektu nikad neće biti objavljena u javnosti.

Međutim, rezultati ovih eksperimenata su bili mnogo drugačiji i opasniji nego što je mornarica očekivala. Iako priča djeluje suviše bizarno da bi bila točna, previše slučajnosti upućuje na njezinu istinitost. Postoje lude priče o ovom zloglasnom eksperimentu: glasine o ljudima koji su bili ‘zamrznuti’ u vremenu mjesecima, o ljudima koji su putovali kroz vrijeme itd.

Nikola Tesla je 1930. umiješan u skupinu koja je eksperimentirala s kretanjem kroz vrijeme i prostor. Početkom tridesetih godina, Sveučilište u Chicagu je istraživao mogućnost nevidljivosti upotrebom struje.

Ovaj projekt je 1939. premješten u Prinstonov institut naprednih studija, nedaleko od Philadelphije . Tamo su uspjeli učiniti nevidljivim – manje objekte. Predstavili su ovu tehnologiju vladi. Pošto je rat bio u tijeku, vojska je željela da se istraživanja nastave u tom smjeru.

Tesla je došao do istog zaključka kao i Einstein, a to je da razvitak ove tehnologije ne bi bio korišten za dobrobit čovječanstva.

Vlada je 1943. provela test koristeći domaće životinje na brodu USS Eldridge u luci Norfolk. Životinje su postavljene u kaveze i brod je načinjen nevidljivim. Međutim, kada je brod ponovno materijaliziran, mnoge životinje su nestale ili su im ostali tragovi radijacije i opeklina. Tada se nisu održali testovi s ljudima.

Ipak, tvrdi se da je 12. kolovoza 1943. izvršen test sa ljudima bez njihovog znanja. Brod je nestao i sve se činilo u redu. Drugi pak tvrde da se eksperiment dogodio 28. listopada, a neki dokazi to i potvrđuju.

U ratnom dnevniku USS Eldridge-a piše: Eldridge je ostao u New Yorku i Long Islandu do 16. rujna, kada je krenuo za Bermude. Od 18. rujna do 15. listopada, prošao je kroz razne testove. On je 18. listopada krenuo za New York i tamo je ostao do 1. studenog. Od 1. do 2. studenog je išao ka Norfolku, a 3. studenog je pošao za Casablancu. Elridge je stigao u Casablancu 22. studenog i ostao tamo do 29. studenog, kada je ponovo pošao za New York.

Ovo nije čitav sadržaj zapisnika, već je dati naglasak na razdoblje kada se navodno dogodio eksperiment (28. listopad kao gore navedeno).

Reklo bi se da mornarica nikad nije izvršila te eksperimente, ali vlada je poznata po zataškavanju projekata zbog nacionalne sigurnosti. Primjer takve situacije je projekt Manhattan, tj. izgradnja atomske bombe, o čemu se nije pričalo dok nije postalo očito.

Mornarica je u potrazi za vjerodostojnim odgovorom sugerirala da je Philadelphijski eksperiment pobrkan s pokusima za razmagnetiziranje (maskiranje vidljivosti u odnosu na magnetske mine).

Ipak, brod nije bio u luci 4 sata, a ne par minuta. Prema legendi, brod je transportiran kroz vrijeme i prostor.

Nakon četiri sata se brod pojavio na svom mjestu sa zelenom izmaglicom na palubi. Neki mornari su djelovali ludo, drugi su bili bolesni, treći su doživjeli srčani udar. Neki su umrli, drugi su postali dio broda. Prema nekim izvještajima, ljudi su prosto nestali i nikada ih više nisu vidjeli.

Ali gdje se brod nalazio 4 sata? Neki kažu da je otputovao 40 godina u budućnost i završio u Montauku, New York.

Mornarica je sve negirala i rekla da su se ljudi izgubili na moru. Možda će se jednog dana saznati istina.

Mornarica je provela još jedan eksperiment na USS Timmerman-ovoj elektrani pedesetih godina. Pojavila su se svjetla od pražnjenja. Ova svjetla je ugledao Carlos Miguel Alende koji je odmah obavijestiti znanstvenu zajednicu. Mornarica vjeruje da je Alende pobrkao taj eksperiment sa Philadelphijskim eksperimentom.

Carlos Miguel Alende, poznat i kao Carl Allen, bio je čudan čovjek. On se 14. srpnja 1942. godine pridružio marincima, a 21. svibnja 1943. godine je otpušten. Zatim se pridružio trgovačkom brodu SS Andrew Furuseth, s kojeg je navodno video transportiranje Eldridge-a u Norfolk iz Philadelphije i obrnuto za nekoliko minuta.

On je o tome pisao u svojim pismima dr. Jessupu. Dopisivanje je trajalo neko vrijeme dok dr. Jessup nije odustao od svega jer nije mogao naći nikakve druge tragove, misleći da je u pitanju prijevara.

Jedan mučan trag se ipak pojavio

Dvije mornara su šetala parkom kada im je prišao unezvjeren čovjek. On im je ispričao fantastičnu priču o eksperimentu u kojem su mnogi članovi posade umrli. On tvrdi da su sve preživjele članove proglasili ludima. Jedan mornar je povjerovao u priču i kontaktirao dr. Jessupa, ispričavši mu priču.

Iako je ovo djelovao kao bitan trag, dr Jessup nije uspio učiniti ništa, a primijetio je i da mu se reputacija u znanstvenoj zajednici pogoršava. Vjerujući da postoji drugi svemir bolji od ovog, dr. Jessup je na kraju izvršio samoubojstvo 20. travnja 1959. godine. Neki vjeruju da ga je ubila vlada kako bi zataškala eksperimente.

 Kratko nakon njegovog samoubojstva, pojavio se veliki trag. Taj trag je bio čovjek po imenu Alfred D. Belek.

Belekova priča je još bizarnija od Alendeove. On je tvrdio da su ga transportirali kroz vrijeme u budućnost i da mu je tamo mornarica isprala mozak. Zbog toga je postao uvjeren da se zove Alfred Belek, a ne Edward Cameron, kako mu je bilo pravo ime.

Belek ima doktorat iz fizike, tako da ima nekog tehničkog iskustva. Radio je 30 godina kao elektroinženjer tako da se njegovo znanje ne može baš zanemariti.

On je tvrdio da je tehnologija korištena u Philadelphijskom eksperimentu dobivena od vanzemaljaca.

Belek je također tvrdio da su dr. Albert Einstein, dr. John von Neumann i dr. Nikola Tesla bili uključeni u projekt. Neka kontroverza se podigla oko sudjelovanja Tesle pošto je on umro u New Yorku 7. siječnja 1943., dva mjeseca nakon početka projekta.

Princip koji stoji iza Philadelphijskog eksperimenta jeste “Teorija ujedinjenog polja”. Prema ovoj teoriji, gravitacija i magnetizam su spojeni na isti način kao masa i energija u jednakosti mase i energije (E = mc2).

Einstein nikad nije riješio “Teoriju ujedinjenog polja”, ali sama priroda Philadelphijskog eksperimenta sugerira drugačije. Moguće je da je ova teorija postala vladina tajna, pa čak i da je iskorištena za put u svemir bez rakete.

Teslini tornjevi ključni u eksperimentu

Nema puno informacija o tehničkim podacima eksperimenta. Osnovni dizajn uključivao je dva Teslina tornja (elektromagneta) postavljena na oba trupa broda. Tornjevi su uključivani na određeni način pri čemu je nastajala toliko jaka magnetska sila da je iskrivila samu gravitaciju.

Rick Anderson, međutim tvrdi da ima neke informacije na ovu temu. On tvrdi da su četiri RF odašiljača fazno postavljeni kako bi proizveli rotirajuće polje. On kaže da su umjesto dva tornja korištena četiri tornja koja su pokretala dva generatora. Neki znanstvenici čak vjeruju da su nuklearna magnetska rezonanca i Philadelphijski eksperiment povezani.

Drugi znanstvenik, Aleksandar S. Fraser vjeruje da eksperimenti ipak nikada nisu vršeni uz pomoć elektromagnetizma, već uz pomoć termalnih polja. Ta termalna polja su mogla izazvati optičku iluziju kojoj je prisustvovalo nekoliko svjedoka. Što se tiče nestajanja Eldridge-a, poznato je da neki vremenski uvjeti u oceanima uzrokuju i nestajanje otoka. Treći znanstvenik pak vjeruje da su korišteni zvučni i ultrazvučni valovi.

Zvučni valovi su mogli izazvati pojavu ‘zračne deke’ oko broda, što se poklapa s izvješćima. Mnogo eksperimenata s ultrazvučnim valovima je rađeno četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, tako da postoji velika mogućnost da je Philadelphijski eksperiment jedan od njih.

Jaka zvučna polja su poznata po tome što loše utječu na ljude, što se također poklapa s izvješćima. Smatra se da je zelenu izmaglicu oko broda uzrokovala sonoluminescencija, pojava povezana s ekscitacije okolne vode pomoću jakog ultrazvuka.

Činjenica je da Eldridge nije funkcionirao kako treba nakon ovog eksperimenta. Ono što je najgore u cijelom slučaju su nuspojave koje je iskusila posada. Neki svjedoci, poput Alendea i Beleka, tvrde da se materija promijenila i da su ljudi mogli prolaziti kroz objekte. Kada je polje nestalo, oni su ostali zaglavljeni u pregradama ili podu. To je bio užasan prizor i mornari su nakon toga navodno poludjeli.

Neki od njih su uspjeli kontrolirati svoje ludilo. Priča se da je jedan čovjek sjeo sa svojom ženom i djetetom da večera, a zatim je prosto ustao od stola, prošao kroz zid i nikada ga više nisu vidjeli.

Zaglavljivanje posade nakon eksperimenta

Ipak, najgori učinci su bila ‘zaglavljivanja’. Zaglavljena posada je postala nevidljiva i nije mogla pričati niti dodirivati druge ljude neko vrijeme. O ovome je Alende pisao u svojim pismima dr Jessupu. Ovo zaglavljivanje je postalo poznato kao Zamrzavanje i trajalo je od nekoliko minuta do nekoliko sati, oštećujući psihu. Čovjek se mogao izvući samo ako bi ga drugi članovi posade izvukli iz tog stanja dodirnuvši ga. Zamrzavanje je moglo potrajati i nekoliko mjeseci što se nazivalo Duboko zamrzavanje.

Tijekom tog vremena, čovjek je bio potpuno svjestan okoline, ali nije mogao ništa učiniti. Duboko zamrznute su mogli uočiti samo drugi članovi posade. Potrebna su samo dva dana da čovjek potpuno poludi pri Dubokom zamrzavanju. Čovjek koji je bio zamrznut 6 mjeseci je već bio potpuno lud kada su ga izvukli.

Philadelphijski eksperiment je postao saga puna čudnih dešavanja i slučajnosti. Napominje se da je Alende vjerovao da je mornarica bila svjesna nuspojava koji su se pojavili kod posade.

Kada je pun izvještaj eksperimenta predan Kongresu, članovi su bili toliko užasnuti da su odmah raspustili projekt. Međutim, istraživanje je nastavljeno u okviru projekta Montauk ili projekta Phoenix, koji je vodio dr. John von Neumann.

Projekt Montauk se uglavnom bazirao na tome kako um reagira na međudimenzionalna putovanja. Von Neumann je navodno pokušao povezati kompjutere sa umovima i uspio u tome. Koristeći tu vezu, on je mogao utjecati na tuđe umove, otvorivši na kraju vremenski portal u 1943. godinu u vrijeme Philadelphijskog eksperimenta.

Čak je tvrdio da um može stvoriti materiju u bilo kojem trenutku vremena. Također je tvrdio da je poslao čovjeka po imenu Preston Nichols na put kroz vrijeme, što je zapravo i potvrdio Duncan Cameron 1985. godine. Mnogi ljudi vjeruju da projekt Montauk još uvijek traje.

Čitav scenarij je pun pitanja na koja vjerojatno nikada nećemo dobiti odgovor.

Nakon mnogo godina istraživanja, nisu pronađeni nikakvi službeni dokumenti koji podupiru tvrdnju o pokusima s nevidljivošću ili teleportacijom, a koji uključuju brod mornarice niti Philadelphiju ili neku drugu lokaciju.

Zavjet šutnje o ovom eksperimentu je proveden kroz sve institucije SAD-a.

FILM: Eksperiment Philadelphia

The Philadelphia Experiment (1984.)
Na osnovu ovog eksperimenta, snimljen je istoimeni hollywoodski film.

Sinopsis: Američka vlada radi na tajnom projektu čija nuspojava je otvaranje vremenskog portala koji dva pripadnika njihovog tima šalje 41 godinu u budućnost.

Uz ‘Povratak u budućnost’ ovo je možda i najpoznatiji time-travel film osamdesetih no za razliku od prvospomenutog ‘Eksperiment Philadelphia’ je navodno baziran na istinitim događajima. Iako se tako reklamira jasno je da je riječ o marketinškom triku (‘istiniti događaj’ je pod navodnicima).

Godina je 1943. Američka vojska provodi supertajni eksperiment s ciljem sakrivanja svojih brodova neprijateljskim radarima. Skupina stručnjaka sprema se započeti sa završnom fazom eksperimenta u luci u Philadelphiji. Nešto naravno pođe po zlu te se na sveopće iznenađenje otvara vremenski portal u 1984. godinu. Članovi istraživačkog tima David (Michael Parè) i Jimmy (Bobby Di Cicco) tako završavaju u osamdesetima.

U desetljeću čudnih frizura, flipera i sintersajzera upoznaju Davidovu buduću ljubav Alilison (Nancy Allen iz ‘Robocopa’) koja naravno ne može povjerovati u njihovu nadasve neobičnu priču. Uskoro će se naći u bijegu od vojske, policije i u utrci s vremenom u potrazi za nestalim portalom kako bi se vratili u svoje vrijeme prije nego što naprave nered u budućnosti.

Iako se nekim filmovima iz pre-CGI osamdesetih ne može osporiti visoka razina specijalnih efekata ovo definitivno nije jedan od njih. Ne smijemo zaboraviti kultnog horor režisera Johna Carpentera koji potpisuje produkciju ovog naslova.
 
(conspiracycentral.com, youtube.com/uredio i preveo: nsp)

Barack Obama: “Sjedinjene Američke Države su napokon polako izašle iz krize, dok Europa još tone!”

Stopa ubojstava u financijski uništenom istočnom dijelu grada St. Louisa danas premašuje nacionalni prosjek za čak sedamnaest puta. Ovo je najveći prosjek u cijelom SAD-u, a državni odvjetnik Wiggington sve uspoređuje s Divljim Zapadom. Kako je i policiji srezan budžet za dodatnih 33%, teško je očekivati bilo kakav napredak.

Neoliberalni kapitalizam i privatni FED, kao i nedavna recesija i globalna kriza utjecali su na sve države svijeta, a upravo je SAD možda i najlošije prošao – ukoliko pričamo o srednjoj klasi. Izuzev bankara, građani su dodirnuli dno. Detroit je od grada s najvećim BDP-om postao kapitalistička ruševina, a ništa bolje nije niti u Las Vegas-u ili New York-u gdje ljudi žive u ‘alternativnim’ naseljima.

Američki blogeri već se duže vrijeme bave ovim pitanjem, a bloger Investment Watch opisao je cijelo stanje kroz 24 alarmantna znaka da sve ide u krivom smjeru.

1. U Detroitu je čak 70.000 zgrada napušteno ili u ruševnom stanju

Gradonačelnik Dave Bing je tako srušio oko 6.700 opasnih ili napuštenih domova, a nitko nije niti pokušao ostvariti njihovu sanaciju. Do danas se brojka tih nekorištenih zgrada popela na nevjerojatnih 70.000, no nitko ne razmišlja o mogućem korištenju za beskućnike već je jedina opcija rušenje.

2. Jedna trećina površine Detroita (140 kvadratnih milja) je napuštena ili nekorištena

Određeni dijelovi ovog grada tako izgledaju kao Černobil, a očigledno je i da je ekonomska katastrofa utjecajna poput nuklearne. Stanovništvo je palo za čak 25%, a očekuje se još rapidniji pad.

3. Predgrađe Phoenixa prije krize bilo je ‘meka’ građevinskih poduzetnika s cijenom od 90 dolara po  kvadratnom metru zemljišta. Danas je cijena pala na svega 9 dolara

Iz tog razloga i u Arizoni možemo vidjeti ‘gradove duhova’ koji podsjećaju na postapokaliptički SF. Ljudi odavno žive u neljudskim uvjetima, šatorima, kampovima ili podzemnim željeznicama i ne postoji inicijativa za drugačije strategije.

4. Chicago zatvara 54 javne škole

Kolaps budžeta ovog nekad ekonomski iznimno snažnog grada došao je do alarma, pa je jedna od strategija ‘krpanja’ i gašenje škola, što će učenike usmjeriti ka skupim privatnim ustanovama ili školovanju kod kuće.

5. Baltimore je 2013. godine imao proračunski deficit od 3.2 milijarde dolara

Takva činjenica ipak ne zabrinjava lokalne čelnike, pa će se obratiti za bailout službenoj administraciji SAD-a. Na taj način se dug rješava dugom, pa stručnjaci apostrofiraju da s obzirom na troškove ovaj potez neće oporaviti gospodarstvo grada.

6. Stopa ubojstava u financijski uništenom istočnom dijelu grada St. Louisa danas premašuje nacionalni prosjek za čak sedamnaest puta

Ovo je najveći prosjek u cijelom SAD-u, a državni odvjetnik Wiggington sve uspoređuje s Divljim Zapadom. Kako je i policiji srezan budžet za dodatnih 33%, teško je očekivati bilo kakav napredak.

7. Propast predgrađa diljem SAD-a

Statistika je neumoljiva, pa je tako jasno vidljivo kako je u 91 od 100 najvećih predgrađa SAD-a zabilježen veliki pad zaposlenosti koji bi, ukoliko se ovo nastavi, mogao izazvati potpuni slom rubnih dijelova grada i okretanje ka kriminalu.

8. U posljednjih deset godina država Michigan ostala je bez 48% svih poslova vezanih uz proizvodnju

Iz tog razloga se povećanje uvoza ubrzano povećava, pa bi do 2020. veći dio država mogao ovisiti isključivo o tom aspektu što su poražavajuće brojke za trenutnu administraciju.

9. Gotovo 50% sve gradske rasvjete u Detroitu ne radi

Broj od 85.000 gradskih svjetiljki je danas prepolovljen, iz razloga što siromašni dio stanovništva krade žice od bakra i preprodaje ih. To su očajni postupci, pa gradska vlast ipak ima dozu fleksibilnosti iako nema novaca za nadomjestak i popravak.

10. El Centro i Yuma su dosegnuli stopu nezaposlenosti od 25%

To je izuzev nacionalnog rekorda dokaz kako su prigradska područja u kolapsu, što zbog odlaska stanovništva, što zbog sve snažnije stope kriminala.

11. Preko 1.000 ljudi živi u tunelima pod Las Vegasom

Već smo pisali o ovakvim slučajevima, u kojima se stanovništvo istjerano iz vlastitih domova sve češće odlučuje na život u improviziranim naseljima.

12. Nasilni zločini u Oaklandu su se u prošloj godini povećali za 23%

Ukoliko ne brojimo samoubojstva, broj nasilnih zločina sve je veći, a takav moment najvidljiviji je u Oaklandu gdje su dvije velike bande preuzele zakon u vlastite ruke. Tako je samo u drugoj polovici 2012. počinjeno čak 2.000 oružanih pljački. Vlast se ne želi pozabaviti problemom ‘zbog nedostatka financija’.

13. U Oaklandu je tijekom 2012. godine čak 11.000 domova, auta i poslovnih mjesta opljačkano putem provala

To je samo dodatak na gore navedeni podatak, a matematikom dobivamo brojku od nevjerojatne 33 pljačke svakoga dana.

14. Jedinica za antigangstersko djelovanje u Chicagu broji svega 200 policajaca

S obzirom na nedostatak financija, srezan je broj ‘udarnih’ policajaca, pa je tako danas omjer 200:100.000 s brojem policijskih službenika i kriminalaca povezanih uz gangsterske skupine. Samim time je stvoreno plodno tlo za čitav niz kriminalnih aktivnosti.

15. Broj ubojstava u Chicagu jednak je broju ubojstava u cijelom Japanu

Ništa bolje nije niti drugdje, a prosjek ubojstava u Chicagu sličan je onima u Salvadoru, Ruandi, Siera Leoneu ili Zimbabveu.

16. Stopa ubojstava u Flintu, Michigan, veća je od one u Bagdadu

Grad veličine Osijeka kojeg je ‘proslavio’ Michael Moore u prošloj godini imao je 66 ubojstava, što je u postotku veći broj od najgorih svjetskih prijestolnica.

17. Da je New Orleans država, bio bi drugi na svijetu po stopi ubojstava

Kada se gleda postotak ubojstava na broj stanovnika, ovaj razoreni grad bio bi odmah iza Belizea. Ovakvi frapantni podaci samo su plod maćehinske strategije Vlade prema potopljenom području.

18. Meksički narko karteli su proteklih godina djelatnost u SAD-u podignuli za preko 2.000%

U 2006. su meksički narko karteli poslovali unutar 50 različitih gradova u SAD-u s potencijalnim padom, a već 2010. iskoristivši ekonomski kolaps gospodare u čak 1.286 gradova. Današnja brojka je nepoznata i pitanje je samo koliko je ovaj postotak dodatno narastao.

19. Dva milijuna stanovnika New Yorka živi na bonovima za hranu

Brojka je 2007. godine bila na nešto manje od milijun, danas je narasla na preko dva milijuna. To je neposredni dokaz da je mnogima voda došla ‘do grla’.

20. U prošloj godini broj beskućnika u NY-u povećao se za 19%

Dodatni problem je to što ova brojka raste iz godine u godinu, bez potencijalnog pada i rješenja za situaciju. Podzemne željeznice tako postaju sve logičnije rješenje za očajne Amerikance.

21. Svako treće dijete u SAD-u živi bez oca

Osim financijske propasti, SAD-om se širi i obiteljska kriza. Gotovo polovica brakova završava razvodima, a najviše za sve ispaštaju djeca. Roditelji često posežu za samoubojstvima ili odlascima u zatvore.

22. 45% sve djece u Miamiju živi na rubu gladi

Afrika je svima pojam oskudice, no takva praksa sve bliža je i u samom SAD-u. Siromaštvo u najranijoj životnoj dobi jednosmjeran je put ka kriminalnim djelatnostima.

23. U Clevelandu iznad 50% djece živi u potpunom siromaštvu

Još jedan od gradova gdje djeca plaćaju danak bankarskim poigravanjima. Život bez obitelji, hrane i krova nad glavom postaje stvarnost.

24. Detroit je najsiromašniji grad SAD-a, a čak 60% sve djece nema niti dva obroka na dan

Za kraj je ostavljen najdramatičniji primjer. Nekada najbogatiji grad postao je najsiromašniji, ljudi žive u šatorima i pitanje je dana kada će eskalirati nasilje.

Banke bacile SAD na koljena – Život u podzemlju i šatorima, razorene obitelji i samoubojstva kao rezultat deložacija

Iako se mnogi analitičari na prst krivnje uperen prema bankama vade na činjenicu da su ‘ljudi sami potpisivali takve ugovore koji su uzrok deložacijama’, odgovor je daleko dublji. Vlast otvoreno simpatizira banke putem zakona i onemogućavanja zaštite građana, pa se događaju slučajevi kada banke uzimaju nekretnine čak i kada je dug gotovo otplaćen. Unatoč tome što su mnoge banke i investicijske kuće direktno odgovorne za krizu nesavjesnim poslovanjem, malo su ili nikako kažnjene.

Gotovo nevjerojatne brojke objavili su brojni blogeri i britanski The Daily Mail, a tiču se sve većeg broja Amerikanaca koji iz više razloga, najčešće bankarskih deložacija, sele i doslovno žive u napuštenim tunelima podzemnih željeznica, ‘šatorskim gradovima’ ili pak u prirodi, daleko od moderne civilizacije.

Život u podzemlju

Tri grada koja se trenutno ističu po životu u podzemlju su Las Vegas, New York i Kansas City. ‘Tunelski ljudi’, kako su prozvani u medijima, žive pod ulicama velikih gradova i unatoč objavama kako je recesija stvar prošlosti – sve je veći broj beskućnika. Distopijska SF literatura je tako realnost, bez obzira što Zemlju nije zadesila apokalipsa. Kampovi u podzemlju Kansasa su se suočili i s novim problemima jer ih policija nastoji uništiti zbog ‘nesigurnog okoliša’.

Lokalne vlasti pak etiketiraju stanovnike naselja kao ‘zapuštenu sirotinju koja živi u smeću i prljavim pelenama’. S obzirom da su pelene zbilja i pronađene, to je još jedan dokaz očaja jer su obitelji prisiljene odgajati djecu u tom mračnom okruženju. Pretpostavka je da u tunelu samo pod Kansasom živi preko 1.000 ljudi, a grad unatoč agresivnom nastupu nije omogućio nikakav drugi smještaj.

‘Ljudi krtice’ i ‘Trolovi’ žive u mraku, vlazi i gladi

Niti pod Las Vegasom nije bolje. Tamošnji labirint tunela duljine oko 200 milja dom je za 1.000 ljudi koji su nazvani ‘Trolovima’. Bungalovi, šatori i kreveti najbolji su opis ovog prebivališta. U New Yorku je pak u tijeku opća mobilizacija policije u želji da se ljude potjera iz ovakvih podzemnih nastambi. ‘Ljudi krtice’ zbog tih razloga ne žive u organiziranom podzemnom društvu već odvojeno, samotno i skriveno.

NY Post je pisao o tim prostorijama. ‘Njihov svijet je prepun tekućine, uskih prostora, shizofrenih susjeda, gladi, vrućine i hladnoće. U prehrani se oslanjaju na ostatke iz restorana i smeće, a broj im je u protekloj godini narastao za čak 19%’. Tuneli su sve popunjeniji i nastaje stroži režim primanja u ovakve zajednice u mjestima gdje postoji organizirana struktura i upravljanje.

‘Šatorski gradovi’ postali stalno prebivalište

Oni koji nisu pronašli svoje mjesto u podzemlju, žive u daleko većim i organiziranijim ‘šatorskim gradovima’. Ovi tipovi naselja su prije godinu, dvije bili u centru medijskih zbivanja, da bi danas sukladno s propagandom ‘ekonomskog oporavka’ bili u potpunosti ignorirani. Naselja se rapidno povećavaju, a i sve su stabilnija jer žitelji nemaju dugoročne planove o odlasku.

‘Šatorski gradovi’ danas su evoluirali i stanovnici sve češće grade i drvene ili montažne kuće, a lokalne vlasti se protiv toga bore s nedostatkom građevinskih dozvola i racijama. Procjena je da preko milijun djece školske dobi nemaju krov nad glavom, što je porast od nevjerojatnih 57% naspram 2007. godine. No, i ovdje su beskućnici uspjeli doskočiti organima vlasti.

Nomadska automobilska naselja trauma za djecu

Tako je sve prisutniji i novi format gradova sa stotinama kamp kućica i vozila parkiranih u prirodi. Ljudi su posljednje novce ‘iz čarape’ utrošili u stare kombije, automobile i kamp kućice te su nakon deložacija odlučili živjeti u ovakvim nomadskim naseljima. Sociolozi i psihijatri smatraju kako na tisuće djece odrasta u posve novim uvjetima što će se u budućnosti odraziti na sliku Amerike u cjelini.

‘Vršnjaci mi se smiju nakon što čuju da živim s tatom i braćom u kombiju, pa me je sramota tako što i priznati. Srećom, pa me ne zadirkuju, a i to je ionako samo život i činimo ono što činimo. Možda nismo dio ‘vašeg svijeta’, ali ne smatram to zlostavljanjem’, izjavio je u intervjuu dječak pod imenom Austin Metzger, koji se školuje u očevom kombiju uz braću, gdje su završili nakon otkaza i majčine smrti.

Zatvori i samoubojstva kao posljednja opcija

Iz tog razloga su učestalija i kriminalna djela koja na koncu odvajaju obitelji, pa roditelji nerijetko završavaju u zatvoru, a djeca u domovima. Stručnjaci navode da je ponekad čak i takvo uništavanje nukleusa ‘najbolje rješenje u očajnoj situaciji’. Danas je u američkim zatvorima nevjerojatnih 25% svih svjetskih zatvorenika, a šokantna činjenica je kako je trećina od tog enormnog postotka u zatvoru zbog problema s plaćanjem dugova.

Završni akt očaja koji ponajviše zabrinjava stručnjake je samoubojstvo. Među muškarcima SAD-a ovo je sedmi uzročnik smrti uopće, a katastrofalne proporcije ovaj trend poprima nakon što se zaključilo da je na trećem mjestu uzročnika smrtnosti kod mladića od 15-24 godine. Samoubojstvo zbog PTSP-a je na drugom mjestu dok je novac na prvom. Krajnji problem je ipak to što mediji i znanstvena zajednica i dalje ne promatraju širu sliku ovog ‘monetarnog nasilja’.

Uzroci su banke pod protekcijom vlasti

Iako se mnogi analitičari na prst krivnje uperen prema bankama vade na činjenicu da su ‘ljudi sami potpisivali takve ugovore koji su uzrok deložacijama’, odgovor je daleko dublji. Vlast otvoreno simpatizira banke putem zakona i onemogućavanja zaštite građana, pa se događaju slučajevi kada banke uzimaju nekretnine čak i kada je dug gotovo otplaćen. Unatoč tome što su mnoge banke i investicijske kuće direktno odgovorne za krizu nesavjesnim poslovanjem, malo su ili nikako kažnjene.

Teret su iz tog razloga platili građani, a banke su se još dodatno okoristile situacijom te su uzele i stvarne vrijednosti, poput nekretnina. Paralelno država ulaže ogromne količine novca u gotovo nebitne stvari, bez prave brige o ugroženim građanima. Mikro primjeri makro situacija su tako eskalirali u dugotrajnom PTSP-u za milijune mladih koji odrastaju bez krova nad glavom i roditelja, a budućnost će pokazati kolika je zapravo dubina ove očajne situacije i postoji li šira slika zbog koje se sve događa.
 
(activistpost.com/uredio: nsp)