Da li vaši geni, više nego odgoj, određuju da li ćete postati zločinac? Adrian Raine je tako vjerovao – i razbijanje tog tabua ga je postavilo u koliziju sa svijetom znanosti

Godine 1987, Adrian Raine, koji sebe opisuje kao neurokriminologist, je preselio iz Britanije u SAD-u. Njegova emigracija je bila potaknuta sa dvije stvari. Prvi je bio osjećaj lupanja glavom o zid. Raine, koji je odrastao u Darlingtonu, sada je profesor na Sveučilištu u Pennsylvaniji, bio je istraživač biološke osnove za kazneno ponašanje, sa odjecima nacističke eugenike, koja je možda bila najveći tabu svih akademskih disciplina.

U Velikoj Britaniji, uzroci kriminala su mogli biti isključivo socijalne i ekološke naravi, rezultat narušenog ili osiromašena odgoja, prije nego kobne i genetske prirode. Za sugeriranje drugačijeg, ako je Raine osjećao da je primoran, nakon što je studirao pod mentorstvom Richard Dawkinsa i bio uvjeren u “sveobuhvatni utjecaj evolucije na ponašanje”, njegovo istraživanje je bilo osuđeno na propast zbog nepostojanja financiranja. U Americi, se činilo da postoji više otvorenosti uma po tom pitanju pitanje i, kao rezultat toga, više novca kako bi to istražiti. Tu je još jedan dobar razlog zašto je Raine došao u Kaliforniju: bilo je više ubojica za istraživanje nego što ih je bilo kod kuće.

Kad Raine počeo raditi snimke mozga kod ubojica po američkim zatvorima, bio je među prvim znanstvenicima koji su primijenili razvoj znanosti skeniranja/slikanja nasilničkog kriminalnog mozga. Njegova najopsežnija studija u 1994. godini, bila je tek mali primjer istraživanja mozga ubojice. On je proveo PET [Pozitronsku emisijsku tomografiju] skeniranje mozga 41 osuđenih ubojica, te ih usporedio sa “normalnim” mozgom kontrolne skupine od 41 ljudi slične dobi i profila.

Međutim slike u boji, su pokazale metaboličke aktivnosti u različitim dijelovima mozga, i šokirala ga kada je usporedio slike. Konkretno, mozgovi ubojica su pokazali ono što se činilo značajnim – smanjenjem razvoja prefrontalnog korteksa “izvršne funkcije” mozga, u usporedbi sa kontrolnom skupinom normalnih ljudi.

Napredak razumijevanja neuroznanosti je sugerirao da bi takav nedostatak rezultirao povećanom vjerojatnošću broja ponašanja: manja kontrola nad limbičkim sustavom koji generira primarne emocije poput ljutnje i bijesa, veću ovisnost prema riziku, smanjenje samokontrole, i loša sposobnost rješavanja problema, sve osobine koje bi mogle biti preduvjet za nasilje.

Čak i prije dva desetljeća, to su bili nalazi koji su se teško objavljivali. Međutim kad je Raine predstavilo daleko manje kontroverzni rad iz 1994, pokazalo se da je kombinacija komplikacija pri rođenju i rano odbacivanje od strane majke kod beba imala značajnu korelaciju s pojedincima koji postaju nasilni prijestupnici 18 godina kasnije, i takvo istraživanje je bilo osuđeno kao “rasističko i ideološki motivirano”, prema časopisu Nature, bio je jednostavno snažan dokaz da se “da će se galama koja okružuje pronalaženje bioloških uzroka socijalnih problema …nastaviti”.

Isto tako, kada je, prije 15 godina, na nagovor svog prijatelja Jonathan Kellermana, dječjeg psihologa i pisca romana o zločinima, Raine je pokušao sastaviti prijedlog za knjigu o nekim svojim znanstvenim spoznajama, niti jedan izdavač ga nije htio objaviti. Ta knjiga, pod nazivom Anatomija nasilja, jasno govori, na temelju dokaza njegovog 35-godišnjeg istraživanja, se tek sada pojavila.

Razlog za to kašnjenje je čini se u oprečnom ideološkom animozitetu. Za sve Raine je čvrstina, njegova disciplina “neurokriminologija” i dalje je za neke povezana s 19. stoljeća Freneologijom, uvjerenja da kriminalno ponašanje proizlazi iz narurušene organizacije mozga što se vidi po obliku lubanje. Ideju je prvi put predložio neslavni Franz Joseph Gall, koji je tvrdio da su identificirali prerazvijen ili nerazvijen mozak je onaj koji izazva poseban karaktera: destruktivnost, pohlepa i tako dalje, koje su prepoznatljive od strane frenologa prema izraslinama na glavi. Frenologija bila je vrlo utjecajna u kaznenom zakonu Sjedinjenih Američkih Država i Europi sredinom 1800-ih, a često se koristila kako bi podržala surovu rasnu i klasnu borbu i stereotipe kriminalnog ponašanja.

Podjeljeno razmišljanje se dalje razvijalo i 1876. godine Cesare Lombroso, talijanski kirurg, nakon što je proveo obdukciju serijskog ubojice i silovatelja. Lombroso je otkrio šuplji dio mozga ubojice, gdje je trebao biti mali mozak, iz kojeg je predložio da su nasilni kriminalci manje razvijenija ljudska vrsta, opet prepoznatljivi prema majmunolikim fizičkim karakteristikama. Politička manipulacija takvim hipotezama u pokretu eugenike na kraju su viđeni u cijelosti izvan zakona i bili su diskreditirani.

Kao jedan rezultat, nakon drugog svjetskog rata, kriminal je postao povezan s gospodarskim i političkim čimbenicima, ili psihičkih poremećajima, ali ne i na biologiji.

Raine nipošto nije usamljen u tom argumentu, iako mu je vrlo čitljiva knjiga služila kao dragocjen premaz za obje znanosti i etičkih pitanja. Kako je polihistor David Eagleman, direktor neuroznanosti i prava na Baylor Sveučilištu u Teksasu, nedavno je istaknuo da je znanje u ovom području napredovalo do točke u kojoj je perverzno da bi se poricalo.

Što nam je činiti, Eagleman se upitao, s činjenicom da “ako ste nositelj jedne određene skupine gena, vjerojatnost da ćete počiniti nasilničko kazneno djelo je 4X veće ako vam nedostaju ti geni. Imate 3X veću vjerojatnost da ćete počiniti razbojništvo, 5X veću vjerojatnost da počinite napad, 8X vjerojatnije da će biti uhićen zbog ubojstva i 13X vjerojatnije da ćete biti uhićen zbog seksualnog djela. Velika većina zatvorenika nose te gene, 98,1% zatvorenika smrtne kazne ih posjeduje … Možemo li iskreno reći da nositelji tih gena imaju isti raspon izbora njihovog ponašanja kao i oni koji ih ne posjeduju. A ako oni to ne učine, oni bi trebao biti osuđen i kažnjen od strane istog standarda?”

Danas već pravni braniteljski timovi, osobito u SAD-u, koristite slike skeniranja mozga i neuroznanost kao olakotni dokaz na suđenjima nasilnim kriminalcima i seksualnim prijestupnici. U tom smislu, Raine smatra pravilnim da se javna rasprava o implikacijama njegove znanost trebala odavno desiti.

“Kad otkrijete mozak koji izgleda kao mozak serijskog ubojice, morate malo stati” kaže on. A tu su i drugi faktori: uvijek imaju izrazito nizak broj otkucaja srca (što su njegova istraživanja pokazala kao vjerniji pokazatel za nasilje nego, recimo, pušenje kao uzrok raka pluća).

Kad je Raine počeo istraživati ​​tu temu sve više, on je počeo gledati razlog zašto je postao istraživač nasilničkog kriminalnog ponašanja, a ne nasilni kriminalac. (Nedavne studije ukazuju da ga je njegova biologija jednako tjerala prema drugim karijerama – protueksplozivnog stručnjaka, korporativnog izvršitelja ili novinara – zanimanja koja privlače osobe s tim “psihopatskim osobinama”). Unatoč svojoj neobičnoj strukturi mozga, on nije imao nizak IQ koji je često uobičajan kod ubojica, ili bilo kakva kognitivna disfunkcija. Ipak, kako je on radio četiri godine intervjuiranja ljudi u zatvoru, puno vremena je razmišljao: što me zaustavilo da budem sa njihove strane rešetaka?

Ostaje pitanje, međutim, da ako ti “biomarkeri” postoje, i imaju utjecaja – i vi počinjete vidjeti dokaze kao neosporne – što onda učiniti s njima?

Možda smo trebali učiniti ništa, jednostavno ih ignorirati, pretpostavljamo, kada je riječ o kriminalu, da svaki pojedinac ima više manje isti mozak, isti kapacitet za donošenje moralnih odluka, kao što mi svi radimo sada. Kako Raine predlaže: “Sociolog bi rekao da ako se usredotočimo na ovim biološkim stvarima, ili ih čak priznamo, odmah skidamo pažnju sa uzroka kriminalnog ponašanja – siromaštva, lošeg susjedstva, slabe prehrane, nedostatak obrazovanja i tako dalje. Sve stvari koje treba promijeniti. I to je točno problem. To je razlog zašto su se društveni znanstvenici borili za ovu znanost toliko dugo”.

No, ako je neuronsko skeniranje postane rutina, i neuroznanost preciznija, neće li tada doći do točke u kojoj najviše nasilničkog ponašanja – npr. kod Bostonskog bombardera, recimo, ili ubojice iz Newtowna – tvrditi  na sudu kao bolest, a ne kazneno djelo ?

No, onda je dalje misao, da ukoliko ne budete mogli vidjeti kriminala kao biološka bolest, gdje se osjećaj osvetoljubive pravde postolje?

Ako neuroznanosti postavlja sve više pitanja kao što odgovara o krivnji nakon što je zločin počinnjen, što o svojoj ulozi u prevenciji kriminaliteta? Evo, pitanje na koje nitko ne može odgovoriti. “Ako znanost može predvidjeti sa 100% sigurnošću tko će počiniti nasilan zločin, da li bi bilo legitimno djelovati prije nego što je nteko počino taj zločin? Ja bih se reći da smo u liberalnom društvu ljudskih bića, a ne životinja, moj odgovor na vaše pitanje bio bi ‘ne’.”

Na kraju svoje knjige, Raine predlaže različite moguće Orwellianske budućnosti takve znanosti, etički “sklizak teren” intervencija koje u konačnici zamišlja društvo koji ocjenjuje biološki rizik od svih pojedinaca 

Možda je i ne previše neostvarivo zamisliti da će takvi skenovi jednog dana biti kao rutina uz program cijepljenja; no veće je pitanje što će biti i kako ćemo početi reagirati na te rezultate.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(guardian.co.uk, youtube.com/uredio: nsp)

MALA ŠKOLA EKOLOGIJE I ZDRAVOG ŽIVOTA

ŠTO PIŠE NA DNU PLASTIČNE AMBALAŽE

Vjerovatno pred deset i više godina nitko još nije pomišljao, da ćemo običnu vodu piti iz plastične boce. Još danas je to više iz navike nego potrebe, jer je voda iz većine vodovoda još uvijek pitka. Ipak, često si pijenjem vode iz plastične ambalaže činimo medvjeđu uslugu. Zašto? Radi kemijskog sastava plastike. Na dnu svake ambalaže potražite trokut s brojem u sredini. On govori, koliko je opasna vaša plastika.

1 – PET ( često i PETE ) – Te su boce u većini slučajeva namijenjene jednokratnoj upotrebi. Postoji mogućnost, da ispuštaju teški metal antimon i kemijsku tvar EPA, koja ometa djelovanje hormona. Takve boce mogu ispuštati i kancerogene spojeve.

2 – HDP ( nekad i HDPE ) – Radi se o „dobroj“ plastici, za koju postoji najmanja vjerovatnost ispuštanja kemikalija u vodu.

3 – PVC ( nekad i 3V ) – Ova plastika ispušta dvije otrovne kemikalije, a obje ometaju djelovanje hormona u ljudskom tijelu. Usprkos tome, to je još uvijek najčešće upotrebljavana plastika za boce.

4 – LDPE – Plastika, koja ne ispušta kemikalije u vodu. Unatoč tome se ne koristi za izradu plastičnih boca, nego uglavnom za izradu plastičnih vrećica za namirnice.

5 – PP – Još jedna od „dobrih“ plastika, obično bijele ili poluprozirne boje. Koristi se za boce u koje se pakiraju sirupi, ili čašice za jogurt.

6 – PS – Plastika koja ispušta u vodu kancerogenu tvar STIREN. Najčešće se koristi u čašicama za kavu za jednokratnu uporabu, ili u ambalaži brze prehrane.

7 – PC ( ili bez oznake ) – To je najlošija plastika za prehrambene proizvode, jer izlučuje kemikaliju BPA. Na žalost, koristi se u bočicama za dojenčad, sportskim bocama i posudama za spremanje hrane.

Plastične mase, koje ne otpuštaju kemikalije u vodu su, dakle, 2, 4 i 5, ili s oznakom HDP, HDPE, LDPE, PP. Kod svih drugih radije razmislite o njihovoj uporabi. Još je uvijek najbolje čuvati vodu u staklenim bocama.

Dolazi vrijeme, kada ćemo na žalost, vodu sve češće nositi sa sobom. Najlošiji je način njezino prenošenje u plastičnoj ambalaži; posebno u onoj s oznakama 1,3,6 ili 7. Voda u takvim bocama je podložna kemijskom ili temperaturnom djelovanju, a kod naknadnog punjenja i bakteriološkom. Poželne bi bile staklenke, ali su nepraktične, zato preporučamo aluminijske boce ( ne plastične, jer su zbog cijene obično iz najlošije plastike ) sa zaštitnom košuljicom koja odvaja sadržaj od aluminija. Za pijenje vode u uredu najbolje si kupite malu staklenku za osobnu uporabu, kojih ima na tržištu, pa tako napravite nešto korisno za svoje zdravlje i okoliš.

Domaća zadaća: U svojim ormarima provjerite u kakvoj je ambalaži u trgovini kupljena „zdrava hrana“!
Vjerujte, biti ćete neugodno iznenađeni !
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=7531"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Malo ću vam pisati o svojoj knjizi “Sve piše u novinama…(a ponešto i ne)” čiju naslovnicu već par mjeseci vidite sa strane. Baš se jučer nekako dogodilo da sam je punih pet minuta predstavljao u emisiji ‘Hrvatska uživo’, što je bio početak moje velike propaganda kampanje, a ujedno i njezin kraj (kampanje, ne knjige).

Pa prije nego kampanja završi, evo par riječi o (a i iz) knjige.

Naime, malo ljudi se neće složiti s tvrdnjama da je život sve teži i neizvjesniji, hrana sve nekvalitetnija, svijet sve nesigurniji, centralizacija globalne vlasti i kontrole u porastu. Pitanje oko čijeg odgovora se neće svi složiti jest je li takav trend događaja posljedica neke namjere ili tek nekog unutrašnjeg, sustavu prirođenog mehanizma.

Moja razmišljanja već se par godina kreću se u smjeru ove prve mogućnosti. Gorivo za takva razmišljanja predstavlja barem desetak tisuća stranica knjiga koje se bave raznim temama, pa tekstova poput onih iz časopisa Nexus, pa informativnih i zanimljivih razgovora i dijeljenja mišljenja tijekom druženja s ljudima koji imaju slični pogled na stvari ili smo ga čak zajedno stvarali tijekom višegodišnjeg druženja.

Dakle, pričam o nekom dugoročnom totalitarističkom planu za sticanje apsolutne kontrole nad resursima i ljudima ovog planeta, nad njihovim životima i financijama, kao i nad njihovim mislima i uvjerenjima. Jer totalitarizam upravo to i jest, sustav u kojem se (pomoću programiranja i staha) potpuno vlada ljudskim životima i, po mogućnosti, ljudskim mislima. Svaki totalitaristički sustav tijekom povijesti bio je takav. Ili se barem trudio biti.

Misao da se upravo nešto takvo zbiva sada, i to na globalnoj razini, a da mi to i ne primjećujemo, zvuču fantastično, prefantastično štoviše. Ali postoje podaci da je upravo tako. Nećete ih spaziti ako ste tek prosječno informirani iz novina ili s televizije, pa čak niti ako ste obrazovaniji od prosjeka, ali nikad niste naučeno propitkivali iz samog korijena, koji se, kao i svaki, nalazi pod zemljom i nevidljiv je, ali ipak hrani cijelo stablo.

Taj plan nadilazi dnevnu politiku, pa i mjesečnu i godišnju. Iz te je perspektive poprilično nevidljiv, kako je i zamišljeno da bude. Njegove dvije glavne taktike odlično je sažeo David Icke. Prva je ‚problem-reakcija-rješenje’. Stvori neki problem, da uslijedi reakcija ljudi da se nešto mora učiniti po tom pitanju, i onda, na njihov zahtjev,  uvedi rješenje koje već otprije čeka u ladici, a koje ti daje veću moć, zbog čega ga nitko ne bi prihvatio u normalnim okolnostima. Druga taktika je ‚metoda malih koraka’. Ako želiš stići od točke A do točke B, zadrži to za sebe i neprekidno radi sićušne korake u tom smjeru. Svaki od tih malih koraka podrži nekim objašnjenjem koje zvuči logično i kao da je usmjereno u dobrobit ljudi. I tako stvori povijest po svom ukusu.

Kombinacija tih dviju taktika vrlo je moćna.

Kako bih mogao sam provjeriti te tvrdnje, neovisno o podacima koji su mi do tad predočeni? Nisam tajni agent pa da se šuljam do sefova s tajnim dokumentima, prelijen sam i s previše svakodnevnih obaveza da bih se bacio na višemjesečni terenski rad da bih razotkrio neku pojedinu temu, a osim toga, da bih  potvrdio ove teze, bilo bi potrebno razotkriti desetke tema i pronaći im međusobne veze. I još osim toga, to su razni autori već napravili. Neki su se bavili samo jednim područjem, a neki su povezivali više područja u novu sliku. Svima sma ih vrlo zahvalan zbog toga. Pa sam odlučio okrenuti se nečemu što mi je često pri ruci i što ne zahtijeva nikakav dodatni napor.

Novinama.

Nemojte misliti da sam postao redoviti čitatelj koji opsesivno traži nešto što je zamislio da će naći. Uopće ne. Novine zapravo uopće ne čitam, a još manje kupujem. No, svakih par dana, a ponekad bi prošao i cijeli tjedan ili više, listao bih ih u kafićima uz kavu. Zapravo, isprva ih nisam uzimao u ruke s nekom posebnom namjerom. Ali sam, i ne htijući, neke vijesti odjednom počeo vidjeti drugim očima. Sad sam u njima uočavao pozadinu događaja i što se njima želi, spin koji su mnoge vijesti sadržavale ukazivao mi se kristalnom bistrinom, a ono što je u njima bilo neizrečeno, što bi bacilo potpuno drugo svjetlo, zvonilo je glasnije o onoga što je bio rečeno. Potom bih izvadio svoj švicarski nož i kriomice od konobara u dva poteza izrezao tekst koji mi je privukao pažnju. Koliko je samo izrezanih novina ostalo iza mene u kafićima!   

Knjigu “Sve piše u novinama” možete shvatiti i kao mentalni eksperiment. Više od svega bih volio da zaista sve zaključeno predstavlja moju utvaru. Uostalom, neki koji čitaju ove retke već će sada zaključiti da je to baš tako, da je riječ samo o još jednoj paranoičnoj teoriji urote.

Neka i jest.

Ali ipak postoji postoji mogućnost da svi ti podaci i posljedični zaključci točni. Sve ovisi o tome koliko si dopustite duboko ući u materiju.

U tom slučaju, stvar postaje preozbiljna da bismo je odbacili bez razmatranja, samo zato jer se nekome čini glupa.

Samo zato jer netko neinformiran tako misli, netko tko govori napamet ili s pozicije autoriteta ili na temelju unaprijed stvorenih zaključaka i predrasuda, a ne na temelju upućenosti Takve misli doista ne vrijede ništa. Također, ako je priča točna, onda se ista grupacija potrudila zamaskirati svoje korake i napraviti da plan ne bude vidljiv na prvi pogled.

Smatram da bi svaki čovjek trebao biti upoznat sa svim tim informacijama i sam razmotriti što sve to znači. Ili neka se o toj temi povede javna rasprava (što je samo hipotetski prijedlog, u ovom svijetu dirigiranih medija i programiranih ili unovačenih ljudi) i tako dođe do zaključka.

Ako se sve te teorije o uroti pokažu netočnima, bit ću prvi koji će ih zgužvati i s veseljem šutnuti u najbliži kontejner.

Uostalom, malo drugačijeg razmišljanja o svijetu svakako ne može naškoditi.

Što se tiče knjiga koje otkrivaju globalnu urotu, u svojoj glavi sam ih podijelio na dvije vrste. U prvu sam stavio one koje se obično nazivaju ‘teorijama urote’, mada je to bezveze, to su jednostavno knjige koje iznose pozadinu nekih događaja, ukazujući na skrivenu ruku svjetske elite koja je upravljala događajima. Spomenuo bih autora i istraživača Williama Engdahla koji je u tri knjige obradio tri poluge moći globalne elite – naftu, GMO i novac. To su knjige Stoljeće rata, Sjeme uništenja i Bogovi novca . Daniel Estulin bavio se skupinom o kojoj je napisao knjigu pod naslovom Istinita priča o družbi Bilderberg. Vrlo kvalitetni autor je i Jim Marrs, koji je napisao kod nas neobjavljene knjige Rule by Secrecy i The Rise of Fourth Riech. Među ove knjige spada i po pitanju mnogih detalja vrlo informativna  knjiga Nevidljiva ruka Ralpha Eppersona. Pa onda fenomenalni Jeffrey Grupp s knjigom Korporatizam. Od svih tih autora, najdalje u istraživanju, a to znači najbliže istine, po mojoj je procjeni stigao David Icke, čijih je pet odličnih knjiga do sad objavljeno kod nas. Njega je  istraživanje odvelo i dalje od granica koje neki od gornjih autora nisu mogli preći pa tako niti suvislo odgovoriti na neka pitanja, sve do pitanja što je prava priroda stvarnosti, u čemu se po svemu sudeći krije ključ rješenja kako stati uroti na kraj.

Icke je predstavio skoro zastrašujuću gomilu podataka, koji se pred čitateljem povezuju sami od sebe, a nije ga bilo strah uhvatiti se u koštac čak i s onim naizgled fantastičnim. Sjećam se kad je jedan čovjek, koji se smatra vrlo racionalnim i inteligentim, na preporuku počeo čitati jednu Ickeovu knjigu i odustao u trenutku kad je pročitao da je ovaj, dokazujući neke svoje navode,  napisao da George Bush direktni potomak krvoločnog vladara Vlada Tepeša Drakule. U tom trenutku je taj čovjek odustao od daljnjeg čitanja, zgrožen nevjerojatnošću tog podatka. Icke je za njega bio potpuna budala.

No, nekom igrom sudbine, samo tjedan dana nakon njegova odustajanja, neki su naši portali prenijeli vijest-zanimljivost iz New York Timesa koja je govorila da je… Bush  potomak Vlada Tepeša Drakule! Koliko god to nevjerojatno zvučalo. Podatak je pribavljen iz službene institucije koja se bavi genealoških istraživanjima američkih predsjednika. Ne treba reći da to svejedno nije vratilo kredibilitet Davoda Ickea u očima onog nesuđenog čitatelja, no to zaista nije ni važno. Istina je koja je, bez obzira što bilo tko, uključujući i mene, vjerovao.

Knjigu sam napisao najviše inspiran upravo knjigama Davida Ickea, kao i njegovim kolumnama u časopisu Nexus. U kojem sam, usput rečeno, čitao i odlične tekstove puno autora o raznim temama, od mikročipiranja, nadzornih kamera i codexa alimentarius do tekstova o manipulacijama farmaceutske ili vojne industrije, koje su bacale dodatno svjetlo na mehanizme urote.

U drugu vrstu knjiga u svojoj mentalnoj podjeli stavljam one koje su detaljno razotkrile neki određeni segment, ponekad bez razmišljanja o širem kontekstu ili bez traganja za vrhom piramide. Te knjige se u općem poimanju ne svrstavaju u žanr ‘teorije urote’.  O manipulacijama GMO-om nezaobilaznu, vrlo detaljnu i informativnu knjigu napisao je Jeff Smith, pod naslovom Sjeme obmane, a isto su učinili i dr.sc. Marijan Jošt i Thomas S. Cox u knjizi Intelektualni izazov tehnologije samouništenja. Pod naslovom Velika obmana- tajna povijest Europske Unije britanski su novinari Christopher Booker i Richard North napisali zapanjujuće detaljan prikaz svih koraka koji su doveli do stvaranja Europske Unije i rasvijetlili uloge nekih ljude za koje jedva da ste i čuli, a koji su manipulirali tim procesom otpočetka s namjerom da bez znanja i dozvole ljudi navedu države da se odreknu suvereniteta u korist neizabrane europske birokratske diktature.  U knjizi Lijekovi ili priča o obmani zagrebačka je liječnica Lidija Gajski dala neoboriv prikaz laži i manipulacija farmaceutske industrije vezanih uz statistike, podmićivanje liječnika, insrumentaliziranje udruga pacijenata, reklamiranje lijekova i stvaranje novih ‘bolesti’ mijenjanjem kriterija i parametara toga što je zdravlje. Richard S. Hoagland i Mike Barra pokazali su pravo lice američke svemirske agencije, njenu obrambenu (a ne civilnu, kako se obično smatra, mada njen statut tvrdi drugačije) prirodu, način kako je nastala, kako je ustrojena, koje grupacije njome vladaju i njenu ulogu u zataškavanju mnogih otkrića u knjizi Tajna misija – skrivena povijest NASA-e.

Profesor Jeffrey Grupp, kojega sam već spomenuo kao autora odlične knjigu Korporatizam – tajna vlada Novog svjetskog poretka, u kojoj je napisao da će doći trenutak kad ćemo se svi morati ispričati istraživačima urote što ih se toliko dugo ismijavalo, a istaknuo je i istraživanje Davida Ickea.    

Sve se ove knjige (kao i one iz brojnih drugih područja, koje nisam sad spomenuo) i istraživanja napravljena neovisno jedna od drugih preklapaju i potvrđuju. U mojoj svijesti sve te knjige su tek jedna velika knjiga.  

Nakon što sam se za svoju knjigu inspirirao novinama, mogu savjetovati  slijedeće: nemojte čitati novine, ako ne možete iz njih iščitavati što se doista zbiva i što od nas žele ti reklamni bilteni zvani dnevni tisak. Nije zdravo. Samo ćete se dezinformirati i živcirati, a one će vam zarobiti misli i uvući vas tamo gdje uopće ne želite biti. Do točnijih zaključaka možda ćete doći intuicijom, jasnija slika neke situacije ukazat će vam se ispred očiju pogledom izdaleka, a ne izbliza.

Zapravo je ironija sudbine što sam napisao knjigu na temelju novina (i vijesti generalno). Još sam u srednjoj školi bio vlasnik slave sumnjive kvalitete, glasovit po tome što nisam čitao novine, nisam gledao Dnevnik, nisam slušao vijesti na radiju (uglavnom sam slušao ploče) pa nisam imao pojma ni o čemu što se zbiva. Sjećam se neke grozne nesreće u u nekom rudniku, još tamo krajem osamdesetih, o kojoj su tog dana baš svi pričali u autobusu do škole. Riječ je bila o tragediji i baš svi su suosjećali i bili upućeni. Osim mene. Ja nisam ni čuo za to, a bih bio izvrgnut i puno većem ruglu da moji prijatelji nisu već bili naučeni na stupanj moje medijske lobotomije. I kasnije sam, i za vrijeme faksa i poslije,  nebrojeno puta ispao vrlo neuk kad su se spominjala imena poznatih političara, sportaša, manifestacija, politike, uopće bilo kakvih događaja o kojima je informiran čovjek koji sluša radio u autu ili samo prolista novine ili jednim uhom čuje dnevnik iz druge sobe. Moj je ponor bio tako dubok da mi je, tamo negdje sredinom devedesetih, urednica na radiju na kojem sam radio zapovijedila da svaki dan izvolim pročitati novine, a ne da sramotim struku.

Pa sam ih počeo čitati i bilo je zabavno. Kad novine čitaš svaki dan,  postaje napeto, kao da čekaš novi nastavak nekog krimića. Uđeš u priču, poistovjećuješ se s likovima i uživljavaš u fabulu. Sad kad razmišljam, shvaćam da se događa i slijedeće: počneš živjeti tuđe misli i situacije. To znam jer se sjećam onog vremena kad nisam imao pojma što se zbiva po novinama, niti sam ikada osjetio ikakve posljedice toga u svom svakodnevnom životu, imajući neke svoje prioritete i interese.

A ovako, kad sam se svaki dan izlagao vijestima, one su na mene počele imati emocionalni učinak. Novinski naslovi bi me razljutili, razveselili, rastužili…najčešće bi me ipak ispunili nekim strahom ili nemoćnom ljutnjom, a bez ikakvog stvarnog razloga. A od svega toga ništa korisnoga za mene. Ako se i zbivalo išta vrijedno ikakvog pamćenja, zbivalo bi se i bez da sam se ja živcirao zbog toga. O onom nebitnom da i ne pričam.

Par godina kasnije vratio sam se u prvobitno stanje amebe i prestao pratiti vijesti. I opet mi se ništa nije dogodilo. Ponekad sam imao priliku uvidjeti očiglednu besmislenost uvučenosti u vijesti, kad bih u prolazu čuo umirovljenike na ulici kako raspravljaju o tezama koje mi nikako nisu zvučale njihove, već je bilo lako prepoznati otisak glavne novinske teze toga dana. Naravno, sve informacije koje su imali nisu nadilazile ono što je pisalo u vijesti, pa tako niti zaključci nisu bili drugačiji od onih koje su mediji plasirali.

A zaključci bi trebali biti drugačiji. Ali onda ste već na opasnom terenu, neusklađeni s okolinom. Primjerice, prije nekog vremena neki mi je prijatelj proslijedio kritiku nekog čovjeka na to što sam dao u par emisija dao prostora Davidu Ickeu, „bolesnom čovjeku koji vidi gmazolike izvanzemaljce”. Ne znam otkud mu to da je bolestan, jer ja sam Ickea sreo par puta i činio mi se potpuno normalan i vrlo pristojan čovjek. Ne znam ni otkud mu to da Icke “vidi gmazolike izvanzemaljce”, jer on nikada nije rekao da ih je vidio. No, više desetaka ljudi, neovisno jedni o drugima, opisivali su mu čudnu pojavu da se neki čovjek pred njihovim očima preobratio u gmaza i natrag u čovjeka, a Icke je prenio te priče i zaključio da tu nečeg mora biti, otkuda inače svim tim ljudima baš to iskustvo (u ono vrijeme kad još nitko nije ni čuo ni spominjao gmazove). Pa je njihove tragove pronašao i u prošlosti, i u predajama afričkih šamana itd.        

No, korisno je dati prostora Ickeu i drugim istraživačima urote. U proteklih par godina po novinama sam pratio što su o nekoj temi, recimo,  globalnom zatopljenju, pričale novine, a što Icke i drugi. Razvoj događaja je pokazao da je taj „bolestan čovjek“, a i drugi ‘bolesni’ ljudi, sve točno rekao, a da su novine i drugi mediji sustavno i strastveno prenosili njima servirane neistine. Pa sam onda čitao što je taj „bolestan čovjek“ pisao o lažnoj epidemiji gripe, a čitao sam i što se izjavljivalo po  novinama. Pa se opet pokazalo da je on govorio istinu, a one ne. I tako dalje, i tako dalje. Novinama je obično trebalo par godina da se tu i tamo pojavi neka vijest koja je govorila istinu, ali obično u vrijeme kad to više i nije bilo važno. U isto vrijeme, često sam u novinama viđao kako se netko, suočen s nezgodnim pitanjima o nekoj temi, izvlači da je to ‘teorija urote’.

Razmišljao sam i o tom pojmu, zapravo besmislenoj etiketi, pa sam i sam smislio jedna pojam, da bih stvari stavio na svoje mjesto. Već sam ga spominjao. Taj pojam je: ‘teorija spontanog razvoja događaja’.

Jer pozicija s koje se odbacuje teorija urote (pri tom mislim na točno određenu urotu jedne globalne elite koja za cilj ima uvođenje svjetske jednostranačke države, svjetske vlade, svjetske vojske, svjetske središnje banke i elektroničkog novca te mikročipiranje stanovništva) je isto samo teorija, temeljena na određenim interpretacijama jednog dijela podataka. Ta teorija (spontanog razvoja događaja) tvrdi da se stvari zbivaju kaotično i spontano, zbog neke svoje unutarnje logike te da nisu manipulirane, a pogotovo ne s tako dramatičnim krajnjim ciljem.

Ta druga teorija, teorija spontanog razvoja događaja, stalno se pravi da predstavlja realan i razuman prikaz stvari, dok teoriju urotu otpisuje kao tek psihološki fenomen. S obzirom da je većina nas  neinformirana o većini stvari, najčešće kao ‚normalno’ ili ‚istinito’ uzimamo ono što je dio općeg znanja, zapravo, ono što (naizgled) predstavlja koncenzus. U stvarnosti koncenzusa nikad nema, ali se stvari predstavljaju kao da on postoji oko puno pitanja. I zato svi znaju isto, i zato svi misle isto i zato istina o mnogim stvarima dobiva žig ‚teorije urote’. Općeprihvaćeni pogled na povijest i događaje oko nas, kao i prirodu svijeta u kojem živimo, isto je samo teorija. On nije stvarnost, već samo nečija stvarnost, možda i nametnuta stvarnost, koja ne predstavlja pravo stanje stvari, već samo predstavljeno stanje stvari.

Za one koji nisu upoznati sa sadržajem teze o uroti, evo ukratko opisa na temelju istraživanja Davida Ickea koja su trajala više od dvadeset godina, jer je on dao najcjelovitiju priču, koja zapravo sadrži sve ostale. Postoji mreža obitelji, krvnih loza, koje tisućljećima manipuliraju svijetom kroz mrežu tajnih društava, a cilj im je uvesti totalitarnu diktaturu. Ima ih vrlo malo pa to čine tajno. Oni uvijek stoje iza svih strana u sukobima i politici, kojima manipuliraju da bi se stigli do svog cilja. Prije su njihovi predstavnici bili kraljevi raznih monarhija, ali kad su se ljudi počeli buniti protiv tih vidljivih diktatura, stvorili su ‘demokraciju’ kako ljudi više ne bi bili očigledno svjesni diktature. Danas ta mreža obitelji stoje iza ‘demokratski’ izabranih vlasti, zahvaljujući raznim društvima i organizacijama kao što su Vijeće za vanjske odnose, družba Bilderberg, Trilateralna komisijca, Malteški vitezovi, Rimski klub, ali i UN, WHO, NATO…popis ide unedogled. Veliki događaji koji su bili prekretnice, kao i mnoge velike ideje tijekom povijesti, bili su aranžirani iz pozadine. No, čini se da urota ima i svoj metafizičku stranu (ako gledamo iz perspektive današnjeg redukcionističkog i mehanicističkog pogleda na svijet). Prema Ickeu, čini se da su neki od svjetskih manipulatora križanci s određenim gmazovima, koji se hrane ljudskim emocijama, poglavito strahom. Iza zemaljske piramide moći stoje gmazovski entiteti iz neke druge dimenzije (potpuno freaky,zar ne? Bar na temelju onog što smo o svijetu naučili kroz obrazovanje i na temelju toga kako mainstream suvremene znanstvene misli interpretira svijet), a s našim svijetom i ljudsko-gmazovskim hibridima povezuju se kroz razne sotonističke rituale i žrtvovanja. To je, dakle, ta urota na kojoj se radi već vrlo dugo, vjerojatno i tisućljećima, a posebno intenzivno u ovo današnje vrijeme, kad bi njihov veliki projekt trebao stići do kraja.

Radi slikovitosti, evo citata bivšeg CIA-inog operativca Victora Marchettija koji je i sam iskusio ono što Icke naziva svjetski sotonistički kult, kojega su, prema Ickeu,  stvorili gmazovski križanci i njihovi gospodari s drugih dimenzija, a koji djeluje kroz međusobno povezana tajna društva i skupine koje djeluju u svakoj zemlji, a odgovorne su samo jednom zapovjednom središtu. Prema Ickeu, na taj način koordiniraju djelovanja između raznih država, rasa, religija, političkih stranaka i korporacija. Marchetti je i sam sve to iskusio te dio toga iznio na vidjelo u svojoj knjizi objavljenoj 1973. godine pod naslovom CIA i kult obavještajne agencije te napisao ovo: „U našem današnjem svijetu postoji jedan moćan i opasan kult. Taj kult podupiru i štite najviši državni dužnosnici u svijetu. Njegovo se članstvo sastoji od osoba iz centara moći u strukturama vlasti, industriji, trgovini, financijama i radništvu. On manipulira pojedincima u važnim sferama javnog utjecaja, uključujući intelektualni svijet i masovne medije. Taj tajni kult je svjetsko bratstvo političke aristokracije čija je svrha ostvarivanje političkih namjera nepoznatih osoba ili organizacija. Djeluje nezakonito, u tajnosti.“   

U knjizi sam obradio i nezaobilazne teme kao što su subliminalne poruke, kronologiju razotkrivanja climategate, a posebnu količinu prostora dao sam chemtrailovima, od kojih do sada već imam stotine slika koje sam sam uslikao iznad raznih hrvatskig gradova, a najviše, naravno (jer tu živim), iznad Zagreba. Zaprepašćujuć je intenzitet zaprašivanja kojem smo izloženi. Mada najvidljivi dio djelovanja korporatista, to je ujedno i dio kojega je možda najteže prihvatiti kao realnog. Ali gledajte nebo i sami, imate oči.

Do sad ste već shvatili, ovu sam knjigu pisao kao razgovor s onima koji su već upoznati s podacima, principima i tezama o postojanju spomenute globane urote. Zapravo, kad sam je dovršio, ispalo je ona zapravo govori o programiranju i da sam u njoj predstavio vlastito uočavanje programiranja stvarnosti i koraka urote u novinama i generalno kroz vijesti, ali ne samo to, već i svoja razmišljanja, događaje i susrete koji su mi se za to vrijeme dogodili, na temelju kojih sam zaključio da je ključ igre sustavno programiranje umova. Mislite da je teško programirati umove ljudi? Ne baš toliko. Dapače, jednom kad se stroj zahukta, stvari idu same od sebe. Mediji u tome igraju jednu od ključnih uloga.

Putovanje kroz vijesti je okosnica, kičma knjige, od koje se živci granaju na razne strane. Možemo reći da knjiga predstavlja moje osobno putovanje kroz temu urote. No, pretpostavljam da može imati smisla i onima koji prvi put čuju za sve to, jer se u najvećoj mjeri bavi stvarima koje svakodnevno vidimo oko sebe, tu u Hrvatskoj, a ne u Americi ili Velikoj Britaniji ili Aziji, i koje se tiču našeg svakodnevnog života. Uostalom, i Europska Unija nam je sve bliža, a i mnogi segmenti društva već direktno ili indirektno počinju osjećati utjecaj uvođenja ‘pravne stečevine EU’.

Prije sam rekao da sam počeo testirati tu fantastičnu priču o uroti i promatrajući svijet oko sebe vidjeti zbiva li se doista. Što sam ustanovio?

Odgovor naslućujete.

Da je bio negativan, to bih vam javio SMS-om sadržaja ‘all clear’. Ovako, svoje sam dojmove nabacao u ovoj knjizi. Ona predstavlja tek djelić djelića slagalice, većim dijelom baš onaj koji se tiče nas u Hrvatskoj, ali sam se potrudio biti što informativniji. Jer, kao što pokazuje debljine Ickeovih knjiga, slaganje cjelovite slike o uroti je baš poput slaganja puzzlei. Na svakom djeliću slagalice nalazi se nacrtano nešto što jasno vidite. Ali u isto vrijeme svaki djelić puzzle je izrezan tako da pruža pipke u raznim smjerovima, pipke za koje postoje točno određeni djelić slagalice u koji savršeno liježu. Možete reći da djelići puzzli i sami predstavljaju sličice, jer na jednom djeliću je oko, na drugom se jasno vidi noga, na trećoj se bez svake sumnje nalazi oblak, a četvrta prikazuje kamenčić na tlu. Ali iz svakog pojedinačnog djelića ne možete saznati ništa o cijeloj slici. Tek kad ih sve ili bar veći dio spojite, počet ćete naslućivati što ona prikazuje. A tih puzzli ima taaako puno…  

Ja sam neke od njih potražio u novinama. Novine su zapravo odličan izvor informacija. Sve piše u njima, kad stavite prave naočale. Kupujte knjige

autor NSP.com, preneseno sa 4dportal.com