Predci modernih klimatizacijskih uređaja mogu se i danas pronaći u Iranu

Tehnologija stara tisućljećima godina i danas je jako učinkovita u onome što joj je namjena – rashlađivanje prostora. Drevni klimatski uređaji, koji postoje i danas, bili su posve drugačiji od današnjih.

I nisu se nalazi unutar prostora, spavaće sobe ili slično, već na krovu. No toliko su snažni da su mogli rashladiti cijelu kuću, čak i palaču. Najviše takvih, danas posebno zaštićenih spomenika kulture, nalazi se u arapskim zemljama.

Hlađenje uz šalicu čaja pri temperaturi od 40 stupnjeva sigurno vam nikada ne bi palo na pamet, no ispijanje tog čaja dok ste ugodno zavaljeni na terasi uz lagani povjetarac koji dolazi zahvaljujući “lovcima na vjetar”, čini se kao puno bolja ideja.

Vjetrohvati su visoke strukture poput dimnjaka koje možete vidjeti na krovovima starijih kuća diljem iranskih pustinjskih gradova. Njihov zadatak je uhvatiti hladni povjetarac i usmjeriti ga prema dolje, prema prostorijama kuća ili u podrumske prostorije kako bi rashladio hranu.

Studije su pokazale kako oni mogu smanjiti unutrašnju temperaturu za oko 10 stupnjeva.

Od doba drevne Perzije, Egipta, ljudi su se trudili i pokušavali svoju arhitekturu prilagoditi teškim vremenskim uvjetima i upotrijebiti prirodne načine rashlađivanja. Primjeri ovakvih rješenja mogu se naći na Bliskom Istoku, Egiptu, Pakistanu i Indiji. Budući da su smješteni na najvišem dijelu zgrade izloženi su propadanju, no ni to ih nije spriječilo da opstanu do naših dana. Najstariji primjerak u Iranu je iz 14 stoljeća, no njihovi tragovi mogu se naći i u zapisima perzijskog pjesnika Nasira Khusrawa iz 5. stoljeća.

Već se godinama vodi vrlo žustra rasprava o porijeklu tih drevnih rashladnih uređaja. Tako će Egipćani po umjetničkim djelima iz 1300 godina pr. Kr. pronađenima u grobnici faraona Nebamuna, reći kako su prvi razvijeni upravo u Egiptu, dok će iranski arhitekti reći da će zahvaljujući dokazima brojnih struktura sličnih dimnjaku iz 4000 pr. Kr. porijeklo ovih lovaca biti upravo Iran.

Bez obzira gdje je izgrađen prvi, profesor dr. Abdel Moniem El-Shorbagy sa Sveučilišta u Jeddahu, reći će kako su pronađene strukture dokaz velikog utjecaja kojeg je perzijska arhitektura ostavila na ove regije. Po jednoj teoriji oni su se proširili arapskim svijetom nakon arapskog osvajanja Irana u 7. stoljeću.

Iako je u većini slučajeva oblik ovih “lovaca” pravokutan s otvorima koji mogu ‘uhvatiti’ vjetar koji puše sa svih strana, česti su i heksagonalni i osmerokutni. Ovisno o gradu u kojem se koriste i vjetrovima koji pušu tako se i dizajniraju otvori, posebno u gradovima u kojima vjetar donosi i prašinu iz pustinje.

Hladniji vjetrovi koji pušu na većim visinama spuštaju se prema dolje, vertikalno, i potiskuju topao zrak iz podnožja prema van. U trenucima u kojima nema povjetarca ponašaju se kao solarni dimnjaci i stvaraju pritisak kojim topli zrak odlazi iz prostorija, pa ih tako i rashlađuje.

Unatoč tome što ih se i dalje može naći na mnogim krovovima, oni su zapravo ostaci prošlosti koje su danas mnogi zamijenili modernim klima uređajima. Kako kaže 85-godišnji stanovnik Jazda Abbas Farroghi, mnogi njegovi susjedi preselili su se u moderne stanove.

“Kuće su ostale prazne ili se iznajmljuju radnicima ili imigrantima. Najbolje što im se može dogoditi je da ih kupi neki bogataš iz Teherana i Shiraza i pretvori u hotel”, naglašava.

U hotel je pretvorena i kuća gđe Farrokhi koja se i dalje sjeća trenutaka koje su provodili u njezinom vrtu. Sada se preselila samo malo dalje od svoje kuće, a danas tradicionalnog hotela Royay Ghadim. “Još ponekad posjetim svoj dom. Sada izgleda dobro i drago mi je što je očuvan”, rekla je.

Jedan od najstarijih gradova na svijetu Jazd upisan je na UNESCO-ov popis zaštićenih mjesta svjetske baštine u Aziji 2017. godine. Iako se čini kako je to dovoljno zaštite za ovaj drevni grad i njegovu arhitekturu, voditelj lokalne turističke agencije Farsad Ostand, vjeruje kako se može učiniti još i više.

“Prije nekoliko godina, Institut za kulturno naslijeđe počeo je izdavati zajmove onima koji su kupili ove stare kuće i željeli ih renovirati i pretvoriti u hotele i restorane te očuvati. No sada ljudi provedu godine čekajući takve kredite, jer vlast nema novaca za te stvari”, naglašava.

Dok se prisjeća svojih mladih dana koje je proveo u kući svoga djeda ležeći ispod jednog takvog vjetrohvata koji je bio dobar koliko su i današnji klima uređaji, nada se kako će se očuvati sve ove povijesne strukture. “Dok god turisti i dalje dolaze sve će biti dobro.

Njima je stalo do starog grada i lovaca, i nama je, pa se nadamo da ćemo ih uspjeti sačuvati”, rekao je i dodao kako upravo taj novac od turizma omogućuje renovaciju i očuvanje drevnih starih kuća, pa tako i lovaca na njihovim krovovima.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(express.hr)

„Trn u oku“ međunarodne zajednice, „osovina zla“ prema riječima bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha. Iran je ključ stabilnog i mirnog Bliskog istoka. No, ne ako žele postati deveta priznata samostalna država koja ima nuklearno oružje

Iran je 18. država svijeta po površini na kojoj se rasprostire (1.648.195 km²) i broji više od 75 milijuna stanovnika. Kako se da pročitati iz punog naziva države (Islamska Republika Iran), glavna religija je islam, a većina stanovništva šijiti.

Iran ima više od 85% pismenih stanovnika, a više od 50% ih je mlađe od 25 godina. Obrazovanje je centralizirano, nadgleda ga vrhovni vjerski vođa, a usredotočeno je na razvoj znanosti, tehnologije i religijskih islamskih podučavanja.

Iran, država u jugozapadnoj Aziji (Bliski istok), graniči s Afganistanom i Pakistanom na istoku, Turkmenistanom, Azerbajdžanom i Armenijom na sjeveru, Turskom na sjeverozapadu, Irakom na zapadu; izlazi na Kaspijsko jezero, Arapsko more i Arapsko-perzijski zaljev, ima 2440 km morske obale te 740 km obale Kaspijskoga jezera.

Otkud uopće ime Iran?

Na mjestu današnjeg Irana nekad se rasprostiralo veliko Perzijsko Carstvo. Moćno, ratoborno, ponosno. Neki bi rekli da su već tada „zadavali glavobolje“ zapadu. Uspio ih je pokoriti Aleksandar Veliki (četvrto stoljeće stare ere), a a onda i Arapi (sedno stoljeće nove ere). U desetom stoljeću razvijaju vlastiti perzijski jezik koji je i danas službeni jezik Irana, a sve do početka prošlog stoljeća ostaju nezanimljivi zapadu. Unutarnje borbe, promjene dinastija, a onda 20. stoljeće i nafta. Britanci prvi započinju s vađenjem nafte na jugu Irana, dobivaju koncesiju, i tu počinje moderna priča tada još zvane Perzije.

Početkom dvadesetih godina 20. stoljeća vojni general Reza Khan izvršio je državni udar i preuzeo vlast. Kruni se šahom (kraljem) 1926. godine, a s trona ga bacaju anglo-ruske vojne snage zbog potpore fašizmu i antisemitizmu početkom II. svjetskog rata. Na njegovo mjesto dolazi zadnji iranski kralj Mohammad Pahlavi, sin Reze Pahlavija.

Ime Iran postaje službeno 1935. godine, a potječe od nekadašnjih stanovnika Arijana koji su živjeli na tom području.

Nakon još jedne intervencije zapada 1953. godine, kada pomažu šahu Pahlaviju da vrati vlast u zemlji, počinje zadnje razdoblje iranskih kraljeva. Pahlavi želi modernizirati Iran, napraviti sekularno društvo te se otvoriti zapadu. Ne uspijeva. Tijekom 60-ih i 70-ih godina organizirani su prosvjedi, diže se islamska svijest kod Iranaca, a sve to vodi Iranskoj revoluciji. Prvog dana travnja 1979. godine šah je zbačen, Iran dobiva novi ustav, a Ayatollah Khomeini postaje prvi vrhovni vjerski vođa Irana, kojeg je instalirala britanska i američka vlada!

I tu počinje odvajanje Irana i zapada. Naftne kompanije se počinju nacionalizirati, uvodi se strogi nadzor nad društvom, medijima, obrazovanjem. Iran je u ratu s Irakom punih osam godina (1980.-1988.), a u ratu stradava više od milijun Iranaca. (sličnost – balkanski scenario!)

Khomeini umire 1989. godine, a na njegovo mjesto dolazi Ayatollah Khamenei, bivši predsjednik, danas najmoćnija figura iranske politike. Tijekom 90-ih traju borbe konzervativaca i umjerenih reformista.

Početkom 21. stoljeća svijet je upoznat s nastojanjima Irana da se nuklearno obogaćuje. Štoviše, podršku dobivaju od Rusije. U Bashahri počinje gradnja prvog nuklearnog reaktora, a pomažu im ruski znanstvenici i tehničari.

Tada je na mjestu predsjednika Mohammad Khatami, umjereni reformist, koji 2004. godine obustavlja nuklearni program u korist potpisivanja trgovinskog sporazuma s Europskom unijom. No, dolazi 2005. godina, pobjeda Mahmouda Ahmadinejada, ultra-konzervativnog gradonačelnika Teherana. Nastavlja se obogaćivanje uranijem, Iran podnosi teške sankcije međunarodne zajednice, kao što je zabrana uvoza iranske nafte. Mahmoud Ahmadinejad poziva na uništenje Izraela, a Iran poslije 2009. godine i još jedne pobjede Ahmadinejada tone sve dublje.

KAKO JE IRAN IZGLEDAO PRIJE DOLASKA ZAPADNIH SILA I INSTALACIJE KHOMEINIJA, SVI ZNAMO KAKO IRAN IZGLEDA DANAS:

Prvi kršćani nisu slavili Uskrs, on se prvi put spominje u drugom stoljeću poslije Krista, a njegov nadnevak i brojni danas popularni običaji preuzeti su iz drugih religija i poganskih kultova, tvrde stručnjaci

Mnogi povjesničari danas se slažu da je rano kršćanstvo posudilo neke datume proslava, ceremonija i simbola iz drugih religija. Uglavnom se smatra da su rani kršćani time vlastiti kult htjeli utvrditi kao društveni fenomen. Naime, ostali misteriji iz toga vremena na određene su dane javno slavili neke događaje, pa ih je rimska zajednica usvojila. Kršćani su najvjerojatnije odlučili iskoristiti već uvriježene i općeprihvaćene festivale kako bi slavili i promicali svoga Boga, što je na kraju dovelo do toga da su preuzeti datumi opstali kao kršćanski.

Prije kršćanstva mnoge su religije i kultovi imali svetkovine kojima se krajem ožujka obilježavala proljetna ravnodnevnica i ponovno buđenje vegetacije, a česta je bila i ideja o bogu koji, poput prirode, umire da bi se ponovno rodio.

Judaizam

Prije svega, Uskrs se kako datumom (što je logično jer je posljednja večera održana u vrijeme Pashe, a nakon nje uslijedilo je raspeće), tako i simbolikom (oslobađanje od ropstva – uzdizanje iz ovozemaljskog u duhovni svijet) može povezati sa židovskim blagdanom Pashe. Na nekim jezicima čak mu je i ime slično ili istovjetno – primjerice na grčkom (Paskha), arapskom (Pesah) ili latinskom (Pascha).

Kult Atisa i Kibele

Jedna od prvih orijentalnih religija koja je prodrla u Rimsko Carstvo, a bila je popularna u vrijeme kršćanstva, bio je kult Velike Majke bogova. Obožavano božanstvo bila je Kibela, izvor sveg života, a s njom se povezivao božanski heroj i dobri pastir Atis koji je smatran personifikacijom biljaka. Kada je Atis umro, Kibela ga je toliko oplakivala da je on u proljeće doživio obnovu. U Rimu se svake godine između 22. i 25. ožujka održavala svečanost koja je obilježavala smrt Atisa i njegov povratak čiji su simbol bile ljubičice što su niknule iz Atisove krvi.

Vjerovalo se da ljudi koji sudjeluju u ritualima tog kulta mogu pobijediti smrt. Tijekom nje svećenik je nudio krv svoje ruke i time simbolično žrtvovao sam sebe. Neki povijesničari tvrde da su svećenici na kraju festivala na treći dan odlazili u praznu grobnicu iz koje je Atis ustao. Tijekom proslave jela se neka vrsta posvećenog objeda, a sljedbenicima su bili izbrisani svi grijesi jer su bili posvećeni krvlju, odnosno žrtvom svećenika.

Mitraizam

U stručnoj literaturi često se spominje da je rimski mitraizam bio glavni suparnik kršćanstvu te da je kršćanstvo preuzelo neke od njegovih odlika i rituala. Obožavanje Mitre kao dijela trojstva zaštitnika ahura započelo je oko 3000. godine prije Krista u Perziji u sklopu mazdaizma. Međutim, u Rimu je on uzdignut do vrhovnog božanstva. Dječak Mitra, kojeg je rodila stijena, borio se sa Suncem, pobijedio ga i prozvao ga svojim vječnim prijateljem. Time Sunce postaje Mitra sâm i kasnije ubija bika, prvo stvoreno živo biće.

Tek nakon smrti bika rađa se svijet i vrijeme, a od njegova tijela nastaje bilje koje prekriva zemlju. Ritualno žrtvovanje bika simboliziralo je pobjedu duhovne moći nad animalnom, a Mitra se smatrao spasiteljem koji budno pazi na ‘zlo’ što u zasjedi vreba čovjeka. Ako ‘zlo’ nadvlada, besmrtna duša grešnika biva odvučena u pakao. Za pravedne život se, nakon ovozemaljskog, nastavlja.

Mitraisti su slijedili niz obreda, a cilj im je bio dokazati se pripadnikom svoje vjere kroz sedam inicijacijskih stupnjeva (kao što to rade kršćani u sakramentima) i tako osigurati dobar položaj u zagrobnom svijetu. Vjernici su pili vino i jeli kruh, a nedjelje su smatrane svetima. Rođenje Mitre slavilo se u vrijeme ljetnog solsticija.

Kršćanstvo i mitraizam podudaraju se i u sakramentu krštenja, svetoj večeri, pojmu žrtve te konceptu bezgrešnog rođenja (rođenje iz stijene). Također, žrtvovanje bika neki povjesničari religije povezuju sa žrtvovanjem janjaca, pa i žrtvom Krista.

Slična ideja umiranja i ponovnog oživljavanja boga bila je prisutna i u popularnom kultu Ozirisa i Izide, a prema zapisima Herodota i Plutarha u Egiptu se svake godine održavao festival kojim se slavio povratak Ozirisa. U Eleuzinskim misterijima, jednim od najutjecajnijih misterija onoga vremena, povratak u život, koji dolazi s povratkom Perzefone iz podzemlja na zemlju, uzrokuje rast biljaka u proljeće i simbolizira ponovno rađanje. Smatra se da su Eleuzijanci također prakticirali ritual sličan krštenju prije kršćana.

Običaj ukrašavanja uskrsnih jaja

Jaje je od drevnih vremena bilo poganski simbol ponovnog rođenja na Zemlji, a u mnogim se kultovima koristilo u obilježavanju proljetnih svetkovina. Kršćani su ga kasnije prihvatili kao simbol uskrsnuća Isusa Krista. Poznato je da su jaja prigodom novogodišnjih svetkovina, koje su se slavile za proljetni solsticij, bojali još zoroastrijanci. Tvrdo kuhana jaja u judaizmu su simbolizirala Hashlamim – festival prinošenja žrtava za mir, a jela su se za Pashu. U tradiciji istočnog kršćanstva postoji legenda prema kojoj je Marija Magdalena na Isusov grob u košari donijela jaja kako bi ih podijelila s drugim ženama. Kada je vidjela uskrsnuće Krista, jaja su poprimila sjajno crvenu boju. Jaje u toj tradiciji predstavlja kamen na Kristovom grobu, a najčešća boja kojom se ukrašavaju je crvena.

Uskrsni zec, simbol plodnosti

Zeca koji za Uskrs donosi jaja prvi put spominje njemački liječnik i kemičar Georg Franck von Franckenau u 17. stoljeću u svojem djelu ‘De ovis paschalibus’ (O uskrsnom jajetu) u kojem govori o alzaškoj tradiciji uskrsnog zeca.

Zečevi su, baš kao i jaja, od drevnih vremena bili simboli plodnosti jer su početkom proljeća rađali mnoštvo mladunaca, a također i zato što zečice mogu začeti nove mladunce dok su još skotne.

Mediteran je bio enciklopedija klasičnog svijeta

Uzroke ovih sličnosti za tportal je pojasnio hrvatski stručnjak za stare religije i kultove dr. sc. Željko Miletić, profesor na Odjelu za arheologiju Zadarskog sveučilišta.

‘Vodeći povjesničar religija Richard Gordon sjajno je definirao razloge sličnosti u vjerovanjima i kultu kod kršćana, mitraista i sljedbenika metroačkih i izijačkih vjerovanja. One su rezultat nastajanja ili barem oblikovanja u približno isto vrijeme i na istom prostoru rimske države’, rekao je Miletić.

‘Istina, metroački kult Velike Majke bogova i egipatski Izidin kult tisućama godina su stariji od kršćanstva i mitraizma, ali svoj konačan oblik dobivaju nešto prije Kristovog rođenja i u prva dva stoljeća Rimskog Carstva. Sva znanja koja su bila dostupna stanovnicima Mediterana tog doba, filozofske ideje koje su kružile i učenja raznih religija Gordon je nazvao enciklopedijom klasičnog svijeta iz koje su se gradila vjerovanja i kultovi.

Sve spomenute vjere stoga su slične jer su misterijske, naime u sve je ugrađena temeljna ideja da postoji ‘tajna’ vjere u koju se potrebno uputiti da bi se postigao konačan cilj – soterija – život nakon smrti, odnosno preživljavanje na ‘drugom’ svijetu. Da bi vjernici to ostvarili, morali su se pridržavati moralnih načela tih religija i ponašati prema propisanim normama.

Njihov važan dio bio je upražnjavanje raznih rituala, često bizarnih. To je još jedan element koji povezuje sve misterijske kultove – sakramentalnost obreda. Stoga kod svih njih na općoj razini postoje razna ‘krštenja’, kušnje, potvrde, blagovanja svojih bogova itd. U detaljima se ti rituali često jako razlikuju. Postoje i osobine karakteristične samo za kršćanstvo, tako Isusovo uskrsnuće (kao i uskrsnuće tijela vjernika na Posljednjem sudu), koje drugdje ne postoji, premda se čak i u znanstvenoj literaturi provlači pogrešna ideja o Atisovom ili Ozirisovom uskrsnuću.

Teško da su kršćani posuđivali izravno od poganskih misterijskih kultova i obrnuto. Osim toga, postoje i bitne razlike. Premda su Velika Majka Bogova (Kibela), Izida ili Mitra dominantni likovi u njihovim teologijama (mogli bi ih stoga nazvati henoteističkim vjerovanjima), oni nisu jedini božanski likovi, za razliku od kršćanstva u kojem postoji samo jedan Bog. Upravo taj monoteizam, kao i u judaizmu i gnosticizmu, bio je razlog netolerancije u odnosu na višebožačko poganstvo.

Osim u teologiji, suprotstavljanje je još oštrije bilo na političkom planu jer kršćani nisu htjeli priznati druge bogove, pa ni božanske rimske careve. Zato je dolazilo do progona kršćana i Židova. Legaliziranjem kršćanstva u doba Konstantina Velikog 313. godine, a onda i početkom propasti poganstva krajem 4. stoljeću, u doba Teodozija, situacija se obrnula, sad je trebalo potpuno kristijanizirati rimski svijet. Od presudne važnosti bilo je očistiti kalendar od poganskih festivala, obreda i običaja, a posljedica je bila stvaranje jednog sloja elemenata u kršćanstvu lažne genetske sličnosti s poganstvom.

Tako je poganski festival rađanja Sunca (danas djelomice sačuvan kroz Badnjak) zamijenjen rađanjem Krista – kršćanskog sunca pravde (premda se Isus nije rodio na taj datum). Najpopularniji poganski proljetni festivali u kasnoj antici, oni Velike Majke Bogova koji su slavili obnovu života i život nakon smrti, zamijenjeni su Uskrsom, najvažnijom kršćanskom svetkovinom koja slavi tajnu vjere – vječni život. Panteon, poganski hram svih bogova u gradu Rimu, početkom sedmog stoljeća, na 13. svibnja, bio je posvećen Bogorodici i Mučenicima i na taj dan sve do 8. stoljeća bio je blagdan Svih Svetih. Iznad metroačkih svetišta podižu se crkve posvećene Bogorodici koja se s Kristom djetetom u naručju prikazuje se kao Izida s Ozirisom djetetom. U povijesti postoji još velik broj drugih primjera takvih preslojavanja’, objasnio je profesor Miletić.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 

 
 
(tportal.hr, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13238"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]