Xibalba, grubo prevedeno kao “mjesto straha”, je prema mitologiji majanskog naroda K’iche’ naziv za podzemni svijet, gdje vladaju bogovi smrti sa svojim demonskim pomagačima

Ulaz u taj podzemni svijet čine pećine, a prema nekim predajama, i Mliječni put se smatra putem do Xilbalba

U svetoj knjizi K’iche’ naroda, Popol Vuhu, Xilbalba je mjesto ispod površine Zemlje povezano sa smrću gdje vlada dvanaest bogova poznatih kao Gospodari Xibalbe. Prvi među bogovima smrti su Hun-Came (Jedna smrt) i Vucub-Came (Sedam Smrti).

Ostali se bogovi smrti često nazivaju demonima, a zaduženi su razne oblike ljudske patnje poput bolesti, patnje ili siromaštva. U skladu s time, oni nose i takve nazive. Mnogi od tih bogova povremeno su dolazili do svijeta živih gdje su širili bijedu i bolest. Također se vjerovalo da su i astronomski bogovi imali svoju manifestaciju u podzemlju. Na primjer, bog Sunca K’inich Ajaw, kada je putovao kroz podzemlje tijekom noći, postajao je Bog Jaguar.

Xibalba je veliko mjesto, a u Popol Vuhu se spominju brojni objekti ili lokacije unutar grada, među kojima je glavno mjesto glavno vijeće gospodara Xilbalbe, zatim pet ili šest kuća koje su služile za testiranje te igralište za njihovu tradicionalnu igru loptom. Navode se i domovi gospodara, vrtovi i druge građevine koje ukazuju se radi o velikom gradu.

Ovo je podzemlje ispunjeno zamkama, testovima i raznim kušnjama, kojima su izloženi svi oni koji dolaze u Xibalbu. Čak su i putovi do tamo ispunjeni preprekama, prva je prepreka rijeka puna škorpiona, zatim rijeka krvi te rijeka puna gnoja. Nakon toga dolazi raskrižje gdje su putnici morali birati između četiri ceste koje govore i koje služe za obmanjivanje.

Nakon tih prepreki, putnik bi se našao pred Vijećem, a od njega se očekivalo da će prepoznati i pozdraviti predsjedavajuće gospodare. Kraj njih su se nalazile vrlo realistični likovi koji su zbunjivali i ponižavali posjetitelje, a zatim su bili pozvani da sjednu na klupu, koja je zapravo bila užareni kamen. Na ovaj su se način gospodari Xibalbe zabavljali, ponižavajući ljude, prije nego li su bili poslani na jedan od smrtonosnih testova.

Tu se nalazilo i najmanje šest smrtonosnih kuća prepunih testova za posjetitelje. Prva je bila tamna kuća, u kojoj je vladao potpuni mrak. Druga je bila hladna kuća ili zveckajuća kuća, u koji se smrzavalo do kostiju i koja je bila prepuna zastrašujućih zvukova, a treća je kuća jaguara, u kojoj su naravno bili jaguari. Četvrta je bila kuća šišmiša, peta je bila kuća oštrica, prepuna brijača i oštrih predmeta koji su se kretali sami od sebe. Spominje se i vruća kuća, u kojem je naravno bilo vrlo vruće. Svrha svih ovih testova je bilo poniziti ili ubiti posjetitelje, ako ne uspiju izaći na kraj s preprekama.

Xibalba je dom umirućih duša, i kao takav ima više nivoa, a da bi se došlo do zadnjeg devetog nivoa, putujuće će se duše suočiti s brojnim preprekama. Da bi duša preživjela takvo iskušenje, mrtvi su pokapani ili kremirani uz korisne predmete, poput oružja, alata, dragog kamenja ili namirnica, a pokojni su otpremani na onaj svijet čak i s psima, pravim ili keramičkim kopijama koji su trebali služiti kao vodiči i pratitelji.

Mit o braći herojima koji su porazili gospodare smrti

Prema navodima iz knjige Popol Vuh, Maje su mogle očekivati zastrašujuće testove u Xibalbi, koje su mogli proći samo koristeći inteligenciju i svoje vještine. Tako najpoznatiji mit opisuje “Blizance Heroje” – Xbalanque i Hunahpu, koji su uspjeli nadmudriti gospodare smrti, a koji začeti sjemenom mrtvog oca.

Naime, njihovi su stric i otac, Hun Hunahpu i Vucub Hunahpu jednom u gornjem svijetu vrlo bučno igrali Pok-ta-pok, igru s loptom, što je razljutilo gospodare Xibalbe, pa su ih pozvali da se spuste do njih. Nakon mnogih kušnji i strahota, ponovno su igrali Pok-ta-pok, a nakon što su izgubili, žrtvovani su i zakopani ispod igrališta. Glava Hun Hunahpua je postavljena na jedno stablo, a do nje je došla Xquic, kći jednog od gospodara Xibalbe, koja je s njom krenula razgovarati.

Glava je pljunula na njenu ruku, nakon čega je ona zatrudnjela i postala majka spomenute braće heroja. Xquic je potražila pomoć Hun Hunahpove majke, koja joj je nevoljko pomogla primivši je kod sebe. Baka blizanaca nije dobro postupala prema njima, kao ni njihova starija polubraća pa su dječaci odrastali u patnji, no zbog borbe za opstankom naučili su mnoge vještine, razvili dobro razmišljanje, a govorilo se da posjeduju i neke posebne sposobnosti. Sve im je to kasnije dobro došlo, budući da se povijest ponovila te su njih dvojica igrajući Pok-ta-pok na isti način završili u Xibalbi.

Tamo su ih naravno čekale sve ranije nabrojane zamke, koji su oni s lakoćom razotkrili i savladali, kao i igru loptom koja je u sebi krila oštricu. Na kraju su ih gopodari podzemlja željeli ubiti, no blizanci su ih prevarili i sami su skočili u vatru. Xibalbanci su bili ushićeni, no ovo je samo bio dobro smišljen plan dvojice braće. Naime, njihove su ostatke bacili u rijeku, u kojoj su se oni pretvorili u ribe, a zatim u ponovno u mladiće. Budući da ih nitko nije prepoznao, dječaci su mogli ostati u Xibalbi.

Počele su se širiti priče o njihovoj preobrazbi i čudesima koja su izvodili. Oni su palili kuće pa ih vraćali čitave iz pepela, žrtvovali su jedan drugoga i dizali jedan drugoga iz mrtvih. Čuvši ove priče, gospodari smrti su ih pozvali da ih zabavljaju, što su braća prihvatila. Sve su isto izvodili i pred njima, te su vrhovni vladari – Jedna Smrt i Sedam Smrti zatražili da i njih žrtvuju kako bi ih nakon toga vratili iz mrtvih.

Međutim, naravno, blizanci ih nisu vratili. Tada su šokirali žitelje Xibalbe priznanjem da su oni zapravo Xbalanque i Hunahpu, sinovi žrtvovanog Hun Hunahpua. Xibalbanci su bili očajni i priznali su svoju krivnju u mučenju i ubijanju te su molili za milost. Blizanci su ih kaznili za njihove zločine te Xibalba više nije bilo sveto mjesto niti su njihovi žitelji više primali žrtve ljudi koji su hodali po zemlji.

Porazivši Xibalbu i njegove arogantne bogove, Hunahpu i Xbalanque su se vratili na igralište i uzeli su sve ostatke svog pokojnog oca kako bi ga vratili u život. Uspjeli su u naumu, sastavili su cijelo tijelo, no ono nije bilo isto kao i prije. Ostavili su oca tamo na igralištu, kako bi mu se molili svi oni koji traže nadu i kako bi se njegovo ime spominjalo. Kada su sa svime završili, uputili su se na površinu Zemlje, no nisu se tu i zaustavili. Produžili su ravno na nebo, gdje je jedan od njih postao Sunce, a drugi Mjesec.

Xibalba u životu Maja

Xibalba svijet je imao značajno mjesto u životu Maja i često se prikazivao u umjetnosti i arhitekturi, te su razni bogovi i likovi iz mitova vidljivi na ukrasima, reljefima ili slikama iz pećina. Jedan od najupečatljivijih prikaza Xibalbe nalazi se na sarkofagu kralja Pakala Velikog iz Palenque, koji je pronađen u Hramu natpisa u Palenquei.

Na njemu je mrtvi vladar prikazan kako pada unatrag u ogromne, razjapljene ralje podzemlja. Podzemni je svijet također zastupljen u majanskoj arhitekturi. Na primjer, piramide koje su namijenjene kao grobnice imaju devet platformi što predstavlja devet razina podzemlja.

Poznato je da su Maje u sklopu svog načina života često prinosili žrtve, kako životinjske, tako i ljudske. Na primjer, unutar Actun Tunichil Muknal, divovske vapnenačke špilje u džungli zapadnog Belizea, pronađeni su mnogi dokazi o žrtvovanjima poput keramičkih posuda, sitnog alata, ogledala i kamenih figurica, ali i ostaci mlade žene poznate pod nazivom Crystal Maiden, koja je žrtvovana kao dio rituala. U stvari, u zadnjih 50 godina, u stotinama pećina diljem drevne zemlje Maja pronađeni su slični ostaci žrtvovanja, ali i oltari ili spomenici.

Gotovo svi takvi nalazi su pronađeni u tamnoj zoni pećina, tamo gdje ne dopire svijetlo. Do tih dijelova često nije bilo lako doći, Maje su u nekim slučajevima putovali ispod zemlje i više kilometara, nekada su plivali u podzemnim rijekama, penjali se uz strme litice ili se spuštali kroz uske propuste. Upravo je sve to izazivalo pitanje arheologa – zašto su Maje izvodili rituale žrtvovanja na tako teško pristupačnim mjestima?

Proučavajući svu njihovu ostavštinu, a posebno knjigu Popol Vuh, zaključili su da su Maje bile “opsjednute” pećinama, vjerujući da bi svaka od njih mogla biti portal u podzemni svijet – Xibalbu.

Osim što su pećine povezivane s podzemnim svijetom, one su bile vezane uz iznimno važnu komponentu života – vodu, jer je na samom rubu podzemlja, u mračnim špiljama, živio i bog kiše Chac, bez kojeg nema života.

I bez obzira što su braća blizanci porazili gospodare podzemlja, oni su im i dalje prinosili žrtve, duboko vjerujući u neraskidivu povezanost zagrobnog i vanjskog svijeta.
 
(nexus-svjetlost.com)

Mumio (mumyo) je poznat kao tajno oružje protiv bolesti, on također poznat pod nazivima kao što su gorska krv, planinske suze itd.

Potječe iz Sibira, a može se naći u stijenama i pećinama gdje su pčele ponekad imale svoje košnice prije nekoliko tisuća godina.

Najbolji bi opisao je ako kažemo da je to – fosilizirani med, vosak i mliječ, koji je pod utjecajem vremena postao Mumio.

Mumio sadrži rijetke aminokiseline, posebne minerale i masne kiseline.

Izvozno Mumio dolazi iz Rusije i do prije nekoliko godina je bio zabranjen jer je tretiran kao nacionalno blago.

Mumio je također dobar za protiv starenja i koristi se kao melem za mozak i tijelo.

Također Mumio se koristi kao protuupalni lijek, antibiotik, protiv reume i može uravnotežiti hormone.

Pomaže kod prijeloma kostiju i, i djeluje na leukocite i hemoglobine u krvi.

Općenito, Mumio se ne može naći ispod 1500 metara nadmorske visine i uglavnom je “sakriven” na vrlo nedostupnim mjestima. Godišnja proizvodnja mumija u srednjoj Aziji je oko dvije tone.

Spektralna analiza otkrila je da Mumio, ovisno o vrsti, ima između 18 i 25 mikroelemenata, ima aminokiseline, proteinske spojeve i mnoge druge tvari.

Upravo zahvaljujući prisustvu brojnih tvari mineralnog i organskog podrijetla u ovom prirodnom čudu, Mumio se od prapovijesti koristi za najteže prijeloma kostiju i druge bolesti.

Zanimljivo je način koji su drevni ljudi koristili za ispitivanje kvalitete Mumia (jer su se u prošlosti, kao i danas, pojavljivale krivotvorine). Evo što istraživač iz svog putovanja kroz središnju Aziju zapisao.

“Oni će slomiti nogu od pijetla ili kokoši, a zatim se dodati 0,5 grama Mumia i miješati ga s uljem crvene ruže. Da bi se dobilo to ulje, ružaini listovi se natapaju u vodi, dodaje se ulje, i sve što je preostalo je kuhati.

Voda isparava i ostaje samo ulje koje se filtrira kroz gazu. Dio te smjese se kapa pijetlu u grlo, a preostalim dijelom se oblaže mjesto prijeloma pjetlove noge, prije nego nogu učvrstite.

Ako pijetlova slomljena kost sraste za 24 sata, Mumio se smatra kao dobar, čist i kvalitetan. Ponekad se dogodi da se u peradi kosti liječi za 16-17 sati.”

Osim za potrebe liječenja kosti, gdje se smatra lijekom bez premca, Mumio se također koristi za liječenje slabosti želuca i bubrega, bolesti srca, tuberkuloze, astme, upalnih bolesti, trovanja otrovima biljnog podrijetla, dijabetesa, rana, čireva i opeklina.

Nakon detaljne i iscrpne analize, moderna medicina je potvrdila da se sve lomovi kostiju liječe u prosjeku dva puta brže ukoliko se koristi Mumio.

Osim toga, brojne studije i istraživanja u posljednjih trideset godina naglasile su korist pozitivnih učinaka Mumia u liječenju bolesti perifernog živčanog sustava, neuralgije, teških slučajeva trigeminalnih neuralgija živca, kao i nekih bolesti središnjeg živčanog sustav.

RECEPT:

• Stavite 5 grama Mumia u pola litre votke ili viskija. Na taj način ćete sačuvati ljekovito djelovanje Mumia, zauvijek.

• Pomiješajte 3 grama Mumia sa 250 grama meda i pola čajne žličice i stavite ga pod jezik

• Konzumirajte uvijek prije odlaska na spavanje. To je najbolji način da se konzumira Mumio

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)