Američki časopis “National interest” sastavio je popis od pet naftnih sukoba koji su se završili katastrofom

Tijekom posljednjeg stoljeća razne države su ulazile u ratove zbog želje da osvoje naftu – stratešku sirovinu koja je suštinski bitna za razvoj industrije i vojske. Ipak, često je težnja da se osvoje tuđa naftna područja dovodila do rizika da se uništi vlastita zemlja.

“Neke zemlje su na vlastitom gorkom iskustvu saznale da cijena koja se mora platiti za osvajanje nafte može biti mnogo veća od vrijednosti te sirovine”, navodi “Nešnel ​​interest”.

Prva dva mjesta na popisu zauzimaju sukobi zbog naftnih resursa u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Na prvom mjestu je Japan. U kolovozu 1941. godine SAD i Europa su uvele embargo na isporuke nafte Tokiju zbog agresivne politike prema Kini i okupacije francuske Indokine.

Upravo je to, prema mišljenju autora članka, bilo katalizator za agresiju Japana u Tihom oceanu, na Dalekom istoku i u jugoistočnoj Aziji, mada je očito da je postojalo mnoštvo razloga koji su potaknuli Japan da uđe u Drugi svjetski rat.

Uništenje Tihooceanske flote SAD u Pearl Harbouru nije riješilo naftni problem Japana, a osvajanje azijskih izvorišta nije donijelo olakšanje ekonomiji te zemlje, jer je dopremanje goriva iz te oblasti bilo izuzetno komplicirano.

Pred kraj rata “za proizvodnju avijacijskog goriva Japanci su morali sijći šume”.

Rat i težnja ka neograničenim zalihama nafte na kraju su doveli do “sloma imperije”, navodi autor.

Na drugom mjestu su bitka za Staljingrad i rat nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. Ideja Blitzkriega je propala još na ljeto 1941. godine.

“Ako je netko od lidera i vjerovao u ideju da osvoji naftu, onda je to bio Hitler koji se žalio da njegovi generali ‘ništa ne znaju o ekonomskim aspektima rata’. Oni bi se, međutim, za razliku od svog Führera teško odlučili nerazumno poslati svoje tenkove u propast kako bi osvojili naftu”, piše autor.

Do lipnja 1942. glavne snage iscrpljene nacističke vojske usmjerene su na osvajanje teritorija na jugu Rusije i pristupa izvorištima bogatim naftom na Kavkazu. U kolovozu su se fašisti suočili s dilemom da li osvojiti Staljingrad ili područja na Kavkazu bogate naftom.

Nacistička vojska se na kraju podijelila, ali nije mogla postići nijedan od ta dva cilja.

“Tijekom šest mjeseci njemačka vojska upućena na Kavkaz odstupala je duž cijelog fronta, a više od 100.000 vojnika i časnika se predalo u Staljingradu, što je bila prekretnica u Drugom svjetskom ratu. Snovi o nafti završili su se rušenjem Hitlerovog sna”, piše National interest.

Na popisu je i Iransko-irački “tankerski” rat od 1980. do 1988. godine. Sukob je doveo do demoralizacije i slabljenja obje strane.

Irak je započeo rat napadom na iranske objekte naftne industrije i komercijalne brodove.

Iran je odgovorio napadom na iračke brodove i naftna izvorišta, a postavio je i morske mine u Perzijskom zaljevu.

Tijekom sukoba je uništeno više od 450 brodova, ali nijedna od zaraćenih strana nije uspjela odnijeti pobjedu nad protivnikom.

Od iranskih mina i raketa stradali su američki brodovi, što je isprovociralo intervenciju SAD protiv Irana.

Na četvrtom mjestu je invazija Iraka u Kuvajt, koja se dogodila 1991. godine. Jedan od razloga, kako piše list, bila je težnja Bagdada osvojiti naftne izvore Kuvajta.

Zbog agresije na svoje susjede Irak je pokvario odnose sa SAD, koje su faktički podržavale Bagdad u ratu protiv Teherana.

Irak je odbio ispuniti ultimatum Ujedinjenih naroda i povući vojsku iz Kuvajta, poslije čega su SAD prebacile u Saudijsku Arabiju kontingent od 500.000 vojnika i provele operaciju “Pustinjska oluja”, koja je uništila iračku vojsku.

Moć Bagdada u arapskom svijetu se smanjila, a zemlja je pala u izolaciju, podsjeća list.

Ratovi SAD u Iraku također su bili povezani s naftom, ali rasprave o tome u kojem stupnju vodit će se još mnogo godina, piše list.

“Čak i uz druge razloge za veliku vojnu intervenciju u području Perzijskog zaljeva teško je povjerovati da bi SAD upućivale tako veliki vojni kontingent da je, primjerice, Nigerija napala Kamerun.

Tijekom američko-iračkih sukoba utjecaj Bin Ladena i Al Kaide je pojačan, što je dovelo do tragedije 11. rujna 2001. godine “, navodi “National interest”.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Tijekom intervjua za Yahoo News, predsjednički favorit Donald Trump izjavio je bude li izabran da će pojačati nadzor mreža za borbu protiv islamskog terorizma u Americi

Trump je rekao, “sigurnost će vladati” pod njegovom upravom.

“Mi ćemo morati raditi stvari koje nikada nismo imali prije”, odgovorio je na pitanje hoće li dopustiti upotrebu naloga za pretraživanja na račun četvrtog amandmana, prenosi infowars.com

“Neki ljudi će biti uznemireni u svezi toga, ali mislim da sada svatko osjeća da sigurnost mora vladati. I neke stvari će biti učinjene koje nikada nismo mislili da će se u ovoj zemlji u pogledu informacija i učenja o neprijatelju. I tako ćemo morati napraviti neke stvari koje su bile iskreno nezamislivo prije godinu dana.”

On je tada bio pitan da li će pojačani nadzor zahtijevati registraciju muslimana u bazu podataka i potreba za posebnom identifikacijom.

“Mi ćemo morati gledati na puno stvari vrlo temeljito od sada. Mi ćemo morati nadgledati džamije. Mi ćemo morati nadgledati, vrlo pažljivo.”

Trump je također pohvalio bivšeg povjerenika policije New Yorka, Ray Kellya, arhitekta muslimanskog nadzornog programa u New Yorku.

Pod Kellyem, Odjel NYPD inteligencije je proveo program nadzora muslimana diljem New Yorka i svake džamije u krugu od 160 kilometara od New Yorka. Program proširen do Pennsylvanije, Connecticuta, New Jerseya, i drugih država.

Program ima obilježja napredne policijske države i mapira muslimanske zajednice, a to uključuje foto i video nadzor, policijske doušnike, policijske “poturice” (etničke policajace koji su uklopljeni u muslimanskim zajednicama), rašireno praćenje pojedinaca i obavještajne bazame podataka te vrste, potvrdio je Trump.

Muslimani su tužili policiju u New Yorku uzbo ovog programa nadzora. U listopadu je područni sud odbacio slučaj.

Drugi su pak otišli dalje od Trumpa u pozivanju drakonskih mjera usmjerenih na muslimane. Na primjer, David Bowers, demokrat, gradonačelnik u Virginiji.

“Ja bih podsjetio da je predsjednik Franklin D. Roosevelt osjetno bio primoran izdvojiti japanske strane državljane nakon bombardiranja Pearl Harbora, a čini se da je opasnost štete po Ameriku od ISIS-a jednako stvarna i ozbiljna kao što je bila i tada”, izjavio je Bowers.
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Predstavnici domorodačkog stanovništva Aljaske i Havaja obratili su se Ujedinjenim Narodima sa molbom da se razmotri pitanje nezakonite aneksije njihovih teritorija od strane vlasti SAD u okviru Vijeća UN koji će biti održan 11. svibnja i zatražili da im se da pravo na samostalnost i održavanje referenduma

Prema priopćenju, objavljenomnedavno zasjedanju UN u Ženevi, teritorija Aljaske i Havaja 1959. godine progutale su Sjedinjene Države prijevarom i namjernim kršenjem mandata i principa UN i procesa samostalnosti”.

Kako prenosi agencija Tass, stanovnici ove dvije savezne američke države pozvali su UN da “isprave grešku” i mirnim putem organiziraju održavanje referenduma na Aljasci i Havajima.

“Oni uzimaju našu zemlju i u ogromnim količinama eksploatiraju mineralne resurse, nanoseći štetu okolici. Smatramo da nam Rusi mogu pomoći. Godine 2017. navršit se 150 godina od vremena kad je Rusija Americi prodala Aljasku. Kada bismo mogli, radeći s Rusijom, da predočimo istinu o tome što se doista dogodilo u povijesti i promijenimo iskrivljenu koncepciju o Aljasci i našim narodima, mislim da bi to bio dobar način da se ispravi situacija”, izjavio je predstavnik Aljaske u formiranoj radnoj skupini “Savez Aljaska-Havaji za samostalnost” Ronald Barnes.

“Naša kultura se guši. Politika SAD je usmjerena ne samo protiv naše kulture, već i cijele planete, jer se na Havajima nalazi vojna baza Pearl Harbor. U vrijeme vojnih vježbi, oni zagađuju našu zemlju i vodu. Od toga se razbolijevaju ljudi. To predstavlja zloupotrebu naše zemlje i naroda. Mi ne želimo biti dio vojne mašinerije”, dodao je predstavnik havajac Leon Siu.

Velika Britanija se raspada na Malu Englesku i ostale

Škotski politički potres nije gotov, a ostatak Ujedinjenog Kraljevstva nema pojma što se događa i nije u stanju shvatiti posljedice onoga što se nedavno dogodilo.

“Sjeverno od granice”, kako Englezi vole nazivaju Škotsku, od danas postoji praktički samo jedna politička stranka, stranka škotskih nacionalista, SNP.

Premda već godinama upravljaju tamošnjom vladom, sve do nedavno nisu imali značajan broj predstavnika u Westminsteru. Sada, od 59 članova parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva koliko dolazi iz Škotske, SNP ima 56. Laburisti, kojima je Škotska bila sigurno utočište desetljećima, više ne postoje u tom dijelu ove zemlje.

Tako su se Britanci jutros probudili u dvije različite države, i to je toliko jasno da čak i sami Englezi počinju stidljivo govoriti o smrti njihove unije i o mogućnostima da je David Cameron posljednji premijer Velike Britanije, kao što se moglo čuti od komentatora na BBC-u.

Sada se pojavljuje pitanje legitimiteta nove britanske vlade, pošto će, pod jedan, vladu formirati stranka koja je praktično izabrana samo od strane Engleza, dok će Škote predstavljati nacionalistička partija koja želi neovisnost.

Drugo, Škoti se nalaze u situaciji da moraju prihvatiti vladu David Camerona kojeg mnogi optužuju da je pobijedio širenjem škotofobije.

Treće, po prvi put u povijesti britanske politike, postoji ovakva podjela glasova po nacionalističkoj liniji koja prati unutarnje granice u zemlji; dvije glavne unionističke stranke, konzervativci i laburisti, pukli su izvan Engleske i Walesa (u kome su pobijedili laburisti), ne postoje praktično ni u Škotskoj ni u Sjevernoj Irskoj. Istina, Sjevernom Irskom dominiraju dvije stranke koje se zalažu za opstanak unije, ali to nisu ove dvije koje operiraju na nacionalnoj razini.

Četvrti aspekt novonastale situacije je da onaj koji je poznat od ranije, ali je sada izraženiji nego ikada. Naime, SNP je ljevičarska stranka, a Škotska glasa za takve opcije već dugi niz dekada. Velška partija je također ljevičarska, također traži neovisnost, i u novom sazivu parlamenta imat će tri mjesta. Sinn Féin, stranka irskih nacionalista, imat će četiri mjesta u parlamentu. Unatoč tome, na vlasti u UK će biti desničari. Koje su, moramo ponoviti, praktično odabrali samo Englezi.

Konačno, i Škoti i Velšani žele, čak i ako izbore neovisnost, ostanu u Europskoj uniji. Englezi, mnoge ankete pokazuju, to ne žele.

Dodatni problem u ovoj zamršenoj jednadžbi je i činjenica da je David Cameron praktično pobijedio na ovim izborima zahvaljujući obećanju da će 2017. godine organizirati referendum po pitanju ostanka UK u EU, ali također i sa implicitnim obećanjem da će “engleski zakoni važiti za engleske glasove”.

(Kratko pojašnjenje: Velika Britanija je zemlja sastavljena iz četiri dijela, Engleske, Škotske, Walesa i Sjeverne Irske. Izuzev Engleske, svi ovi dijelovi imaju svoje vlastite parlamente i vlade s manjim ili većim nadležnostima. Drugim riječima, svi oni glasuju za parlament cijele Britanije iz koga se formira vlada koja upravlja i Engleskom, ali postoje pitanja u tim drugim dijelovima na koje Englezi ne mogu utjecati. Na neki način, pravno gledano, Englezi su građani drugog reda u Velikoj Britaniji, međutim, pošto su ogromna većina stanovništva, to je tako samo na papiru.)

Ovo može značiti samo jedno: formiranje engleskog parlamenta, koji trenutno ne postoji, a to može biti uvod u federalizaciju zemlje i konačno njen raspad.

Izgleda da je neuspješni škotski referendum prošle jeseni bio samo uvod u potres, da je pokrenuo duhove na sjeveru umjesto da ih umiri kako se očekivalo, i da ćemo uskoro, vrlo brzo, imati novi referendum koji SNP neće izgubiti, posebno ako se Englezi odluče izvući cijelu zemlju iz Europske unije. Bude li Škotska napustila uniju, slijedit će je Wales, a vjerojatno i Sjeverna Irska. Uostalom, Velika Britanija neće više biti ujedinjeno bez Škotske, imajući u vidu da su upravo Engleska i Škotska formirale prvobitno UK.

Za pet ili deset godina, ono što danas znamo kao Veliku Britaniju moglo bi postati mala Engleska.
 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)

Svaki rat počinje napadom “Pod lažnom zastavom”. Gleiwitzov incident, Pearl Harbor, Tonkinov Zaljev, … itd. No što se zapravo desilo u Jugoslaviji i kako je počeo rat, i da li su to još uvijek teorije zavjere?

Koliko su točno mediji izvještavali o Jugoslaviji? Jesu li s pravom predstavili NATO-ov i UN-ov rat kao “humanitarni” rat? Da li su velike sile imale tajne strategije? Da li su mediji lagali šireći ratnu propagandu?

Danas odgovaramo na ova i mnoga druga pitanja koja nitko nikada nije smio postaviti. Hajde da se podsjetimo povijesti koja bi se zapravo trebala nalaziti u udžbenicima.

Da li je rat počeo 1991. godine, otčepljivanjem Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije?

Ne baš. BND (njemačka CIA) je 1979. godine poslala tim tajnih agenata u Zagreb s misijom da podrže Franju Tuđmana koji je aktivno promovirao etničku i činio sve što je mogao da rasturi Jugoslaviju. Njemačka je podržala i financirala ovog hrvatskog nacionalistu i poslala mu oružje pred rat.

Berlin nikad nije priznao postojanje ujedinjene jugoslavenske države koja se hrabro opirala njemačkoj agresiji tijekom oba svjetska rata. Cilj Njemačke bio je rasturiti Jugoslaviju na manje države kojima je lako mogla dominirati, čime bi kontrolirala Balkan. Bila joj je potrebna ekonomska zona kojoj može izvoziti njemačke proizvode i čijim tržištem može dominira. Bavarski ministar unutarnjih poslova je 1992. godine izjavio: “Helmut Kohl je uspio tamo gdje car Gilja i Hitler nisu uspjeli”.

Da li je Njemačka namjerno izazvala rat na Balkanu?

Da. Na početku summita u Maastrichtu 1991. godine, njemački kancelar Kohl je bio jedini koji je želio rasturiti Jugoslaviju, izazivajući neovisnost Slovenije i Hrvatske, što je bilo u potpunosti protiv Međunarodnog zakona i jugoslavenskog Ustava. Međutim, njemačka sila je usadila bubu svim svojim partnerima, uključujući Francusku i Veliku Britaniju.

Ipak, neki navode da nije Njemačka bila ta koja je sve povela, pošto je ona u to vrijeme bila vazalska država SAD, više nego što je to sada.

Njemačka politika prema Jugoslaviji je upravo ono što je izazvalo rat. Stručnjaci su na to i upozorili. Zašto je nastao građanski rat?

Prvenstveno, skoro svaka bivša jugoslavenska republika bila je mješavina različitih nacionalnosti. Razdvajanje teritorija je bilo jednako besmisleno kao podjela Pariza ili Londona na etnički čiste okruge.

Samo Titova Jugoslavija je bila sposobna ostvariti mir, jednakost i bratstvo. Međutim, Berlin, odnosno Washington, nije želio trpjeti postojanje ove “suviše ljevičarske” države.

Da li je SAD bio zaista “pasivan i nezainteresiran” za vrijeme ovog rata?

Ni u kom slučaju. Lord Owen, posebni izaslanik Europske unije u Bosni i Hercegovini, napisao je u svojim memoarima sljedeće: “Izrazito poštujem SAD. Ipak, ne odobravam diplomaciju ove države, koja je od 1992. do 1995. bespotrebno izazvala rat u Bosni i Hercegovini”.

Koji je bio cilj tog rata? Dok su Nijemci bili zauzeti pričama o kontroliranju Slovenije, Hrvatske, pa na kraju i Bosne i Hercegovine, Washington je pritisnuo Izetbegovića, lidera u Sarajevu: “Ne potpisuj nikakve mirovne ugovore koje predlažu Europljani. Mi ćemo dobiti rat za vas”. Washington je zatim još dvije godine produžio užasnu patnju naroda Bosne i Hercegovine.

Na koji način je Washington to učinio?

1) Uklanjanjem svih prednosti koje je Berlin zadobio u strateškom regiji Balkana.

2) Dijeljenjem i slabljenjem Europske unije.

3) Uvođenjem NATO-a kao kontinentalnog europskog policajca.

4) Onemogućavanjem Rusiji da priđe Mediteranskom moru.

5) Uvođenjem svog vojnog i političkog vodstva u sve ratove koji su se spremali.

Ipak, rat protiv Jugoslavije je istovremeno bio i neproglašeni rat protiv Europe. Nakon pada Berlinskog zida, strategija SAD je bila usmjerena na obaranje pojave nove europske supersile po svaku cijenu. Dakle, sve što se radilo, radilo se da bi se Europa oslabila i vojno i politički.

Da li su Svjetska banka i MMF pomogli pri uništenju Jugoslavije?

Da. MMF je u prosincu 1989. godine uveo drakonske uvjete Jugoslaviji, koji su primorali liberalnog premijera Markovića da moli za pomoć George Bush-a starijeg. Ova “pomoć” je bila usmjerena na destabilizaciju i bankrot svih većih državnih poduzeća. Svjetska banka je razorila bankarski sustav, otpustivši 525.000 radnika u jednoj godini, a zatim je naredila da se ukinu po dva posla na svaka tri posla. Životni standard je dramatično opao.

Ovakva politika i rastuća učestalost otpuštanja uz razmještene radnike među svim republikama, onemogućila je nadzor Beograda nad financiranjem ostalih republika. Kako bi se izvukli iz ovog nereda, čelnici republika su se oslonili na taktike podjele i nacionalizam. Kao i mnogi drugi ratovi, ovaj rat je izazvan izvana.

Rat protiv Jugoslavije je bio rat globalizacije. Sve veće zapadne sile su željele ukloniti jugoslavenski ekonomski sustav koji su smatrale suviše ljevičarskim: uz jak javni sektor, važna društvena prava i toleranciju na multinacionalnost.

Da li je SAD koristio oružje s osiromašenim uranom u Bosni i Hercegovini?

Da. Na međunarodnoj konferenciji organiziranoj u Bruxellesu 2001. godine, bosanski liječnik je predstavio Bosanca koji je kao i mnogi drugi obolio od atipičnog i brzo-napredujućeg raka.

Bosanski zdravstveni zvaničnik je naveo da je nakon bombardiranja Sarajeva od strane američkih aviona 1995. godine, srpsko stanovništvo (koje je kasnije protjerano) pokazivalo peterostruki porast oboljelih od raka.

Je li rat protiv Jugoslavije bio jedini “dobar” američki rat?

Ne. SAD je pokušao uvjeriti javnost da su vodile humanitarni rat, braneći po prvi put muslimane. Međutim, upravo su Washington i Berlin izazvali rat. Razlog je bio sebični cilj ekonomske kolonizacije Balkana.

Naravno, oni su to uspjeli učiniti samo zato što je Rusija bila nemoćna. Upravo zato je Putin rekao da je raspad SSSR “najveća geopolitička tragedija 20. stoljeća”. Upravo zahvaljujući raspadu SSSR je američko carstvo uspjelo okupirati veći dio svijeta.

SAD nikad nije vodila humanitarni rat. Nisu oni bili nikakvi spasitelji u ratu protiv Jugoslavije, već negativci. Ne može SAD biti prijatelj muslimana na Balkanu, a istovremeno i neprijatelj muslimana u Palestini i Iraku.

Ovaj najopasniji neprijatelj na svijetu prijeti Siriji, Iranu, Sjevernoj Koreji, Kubi, pa čak i Kini. Njihova ratna strategija nema drugi cilj do uspostaviti nepravedni ekonomski poredak, da dominirati i eskploatirati svaku državu na zemlji.

Upravo zato je važno razotkriti pravu istinu o agresorskom ratu u Jugoslaviji. Agresor nije bio iznutra, već izvana.

Odgovori koje smo vam ovdje predstavili su rezultat dugogodišnjih i detaljnih istraživanja. Želimo vam pokažemo da je moguće prevladati hipnozu medija koji nas tjeraju da povjerujemo u ono što ne može biti moguće.

isječak intervjua Michael Colon (Global Research)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno,youtube.com/uredio:nsp)

Globalizacija i novi svjetski poredak ulaze u svoju pomahnitalu razobručenu fazu, kada su realne i sve veće opasnosti od izbijanja trećeg svjetskog rata, koji su globalisti izgleda davno isplanirali kako bi omogućili konačni trijumf svog dugo sanjanog svijeta zla, svijeta bez slobode i prava, koji se drugačije ne bi mogao nametnuti čovječanstvu, ma koliki postotak medijski zombiranih i od realnosti odvojenih ljudi uspijevao proizvesti u sekundi.

Za ovaj rat, u kome će se koristiti ne samo nuklearno već i biološko, kemijska, kao i elektromagnetsko i drugo tajno oružje, treba biti spreman. Naš gost Joel Skousen mnogo je napravio na upućivanju ljudi kako strateški razmišljaju o ovim opasnostima i što je neophodno učiniti kako bi se osposobili za strateško razmišljanje i djelovanje.

Skauzen je teoretičar i analitičar politike, specijalist za filozofiju prava i ustavne teorije, a također i dizajner visokosigurnosnih stanova i skloništa. Skauzen je dizajnirao samoodržive kuće najvećeg stupnja sigurnosti diljem Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. Nedavno se pojavilo i treće izdanje Skauzenove knjige Strateška relokacija – Sjevernoamerički vodič na sigurna mjesta, koja razmatra strategije pripreme za opstanak u situacijama krize, kao i u najekstremnijim situacijama, koja je doživjela veliki uspjeh u SAD.

Skauzen je bio pilot vojnih zrakoplovnih snaga SAD tijekom rata u Vijetnamu, a potom je osnovao tvrtku specijaliziranu za projektiranje i izgradnju stanova i skloništa visoke sigurnosti. Tijekom osamdesetih bio je na čelu Konzervativnog nacionalnog komiteta u Washingtonu, a istovremeno i izvršni urednik magazina Conservative Digest.

Trenutno je i glavni urednik i izdavač časopisa World Affairs Brief i glavni urednik časopisa Cogitations, specijaliziranog za pitanja zakona i rada vlade SAD. Autor je velikog broja knjiga, među kojima su i Sigurna kuća – Arhitektura, konstrukcija i izgradnja samodovoljne kuće i skloništa (The Secure Home – Architectural Design, Construction and Remodeling of Self-Sufficient Residences and Retreats); Kako izgraditi sigurno sklonište u kući (How to Implement a High Security Shelter in the Home); Temelji idealne države (Foundations of the IdealState) …

Vaša knjiga Strateško relociranje izašla je do sada u tri izdanja i mnogi Amerikanci i ljudi diljem svijeta smatraju je knjigom od najvećeg značaja, budući da je strateško mišljenje ljudi ono koje bi moglo spasiti brojne živote danas kada se opasnost od trećeg svjetskog rata, koji će , po vašem mišljenju biti nuklearni rat, pokazuje vrlo realnom. Kako ste odlučili napisati ovu knjigu i što sintagma “strateško relociranje” zapravo označava?

“Gotovo četrdeset godina radio sam kao arhitekt za projektiranje visokosigurnosnih rezidencija i skloništa u Sjevernoj i Srednjoj Americi. Tada sam počeo razvijati svijest o tome kakve prijetnje postoje, koje regije su sigurne, koje nisu, a kada je došlo do Y2K računalne krize – takozvane milenijske bube – napisao sam prvo izdanje knjige Strateško relociranje.

U Americi je postojala velika zabrinutost ljudi zbog mogućnosti da ostanu bez struje, vode, hrane i sigurnosti i mnogi su razmišljali da napuste gradove radi odlaska na sigurnija mjesta. To me je motiviralo da napišem Strateško relociranje. Nisam bio zabrinut u vezi s krahom društva 2000. godine i vjerovao sam da će vlada popraviti većinu stvari, kao što i jeste, tako da je došlo samo do pet većih incidenata.

Ipak, knjiga je bila veoma popularna i još uvijek je. Novo, treće izdanje knjige ima ogroman broj mapa u boji i razlikuje se od prvog izdanja i po tome što se u njoj analizira sigurnosna pozicija zemalja u cijelom svijetu. “

Jedna od najopasnijih situacija s kojom se čovječanstvo danas suočava je ona koju nazivate realizacijom nezamislivog – nuklearni rat. Mislite da je nuklearni rat neizbježan?

“Da. Globalistima je taj rat neophodan kako bi ukinuli slobodu u svijetu i realizirali do kraja novi svjetski poredak. Za taj dugoplanirani poredak neophodni su im ratovi, a za ratove – neprijatelji. Moj ujak Skousen, W. Cleon napisao je knjigu koja je izašla početkom pedesetih godina 20. stoljeća. U toj knjizi detaljno je pokazano kako je američka vlada, zajedno s raznim bogatim bankarima, dovela komuniste na vlast u Rusiji i podržala Lenjina u Europi pobijediti belogardejce koji su se borili protiv boljševika.

Također govori io tome kako je ta ista garnitura pomogla da se na vlast u Kini dovede Mao Zedong, ne šaljući vojnu pomoć Chiang Kai-sheku. Dokumentirao je i kako su podržali dolazak komunista na Kubu, uskraćujući vojnu pomoć Batisti, i tako dalje. “

Što je bio cilj uvođenja komunizma? Da li je uništavanje ruske kraljevske obitelji Romanov i pravoslavne kršćanske religije bio jedan od ciljeva koji se želio postići? Kakvi su bili zaključci koje je izveo Vaš ujak Cleon?

“To i jeste bio jedan dio procesa – neki od velikih bankara imali su problem s carem Nikolajem, koji nije prihvaćao njihove zahtjeve o bankama u Rusiji. Ipak, glavni razlog koji je moj ujak video jeste činjenica da je State Department bio pun komunista, komunističkih agenata – ljudi koji su tajno radili za komuniste, što je sabotiralo našu vanjsku politiku.

Ipak, kasnijih godina je uvidio da su zapravo tada u State Departmentu postojali ljudi na višim položajima koji nisu bili komunisti, a koji su komuniste štitili i odbijali ih ukloniti s pozicija koje su zauzimali. On je otkrio da ovi članovi State Departmenta nisu bili komunisti već oni koje mi danas zovemo – globalistima.

Dakle, globalisti nastavljaju s realizacijom cilja uništenja slobode u Americi i zamjeniti je sa globalnom vladom. Da bi im to pošlo za rukom, bili su im, i sada su im potrebni – ratovi. Jedino u stanju jedne tako ekstremne situacije kakav je rat mogu prisiliti ljude da načine izbor koji ni u kojim drugim okolnostima na bi ni uzeli u obzir. I oni su sustavno i planski stvarali neprijatelje SAD kako bi mogli započeti ratove koji bi im omogućili da na rukovodeće pozicije u zemljama postave ljude koje oni kontroliraju.

Sloboda nikad nije bila cilj ovih operacija kojima je trebalo omogućiti da sustav u tim zemljama funkcionira kao nešto tek malo bolje od diktature. Igrali su igru ​​stvaranja neprijatelja, a zatim nametanja rješenja koje nikada nije bilo pravo rješenje. To je dugotrajna agenda koja još uvijek traje. Tako je Anastasio Somos zbačen u Nikaragvi od strane američke vlade, koja ga je prevarila dajući mu lažna obećanja da će biti organizirani izbori, a zatim su ga izdali. Izdali su slobodu u Nikaragvi. I nedavni rat na Balkanu je vođen tako što su globalisti uništavali civilnu infrastrukturu na Balkanu.

Ovo je iznimno važan događaj koji pokazuje metodologiju koju globalisti koriste za postizanje svojih mračnih ciljeva, a jedan od središnjih je pokretanje velikog trećeg svjetskog rata, kako bi im pošlo za rukom da Amerikancima predaju u ruke militarističku globalnu vladu.

U tom cilju oni kontinuirano kreiraju sliku Zapada kao svjetskog nasilnika broj jedan; kao nekog tko sustavno i strateški unosi antagonizme na svim razinama, ko intervenira i okupira zemlje diljem svijeta. To je najdjelotvornija metoda za sijanje mržnje prema Zapadu.

I uspjelo im je. Moje je mišljenje da je pad Sovjetskog Saveza predstavljao brižljivo kreiranu obmanu, da su se komunisti samo pritajili u podzemlju i nipošto nisu zaista predali vlast. Gorbačov i Jeljcin bili su njihove lutke na koncu. Nakon onoga što je predstavljeno kao pad komunizma, slobodno tržište i Amerikanci bili su vrlo popularni u Rusiji. Uživali su dobrodošlicu i bili su prihvaćeni.

Vi u bivšoj Jugoslaviji sigurno znate da je ovaj rat Zapad provocirao i izveo, izazvavši ogromnu mržnju slovenskih naroda prema Zapadu i međusobnu mržnju. Ne radi se tu ni o kakvoj gluposti; to je napravljeno namjerno kako bi se Sloveni otrovali mržnjom prema Zapadu i potom vrlo lako vratili u “dobre, stare” dane komunizma kad Rusija i sovjetska moć očita Zapadu lekciju.

Bombardiranja i okupacije koje se provode u ime američkog naroda ne odvijaju se na temelju volje i želje američkog naroda, već američke vlade, koju u SAD kontroliraju globalisti, kreatori i sprovodioca ove agende zla. Iz istog razloga oni, kontinuiranim intervencijama i okupacijama, okreću i muslimane protiv Zapada. Vlada SAD financira i kontrolira mnoge terorističke grupe.

Primjenjuje se neprekidno i doktrina stvaranja konflikata uništavanjem vlastitog naroda lažnim napadima koje mi zovemo False Flag operacijama. To je istina s kojom se moramo suočiti i naučiti da je prepoznajemo.

Naša vlada je znala za Pearl Harbor i potaknula je Japance da napadnu kako bi im taj napad poslužio kao okidač za ulazak u rat; odgovorna je dakle za smrt 300 Amerikanaca koji su u tom napadu poginuli. Jedini način da se izjasne za rušenje Svjetskog Trgovačkog centra 11. rujna 2001. godine je da je vlada postavila eksploziv u zgradama.

Avioni nisu uništili zgrade, a teroristi ga nisu mogli postaviti, budući da im je za taj posao bilo potrebno osamdeset do sto eksperata. To je mogla učiniti samo naša vlada. Radi se, dakle, o zloj vladi koja nema nikakvih obzira prema ljudskim životima.

Vlada je nemilosrdna i čak kreira ubojstva putem kontrole uma, hipnoze, što je upotrijebljeno u slučaju ubojstva u školi “Sandy Hook”. Kriminalci ne idu po školama kako bi ubijali ljude. To će učiniti samo onaj koji je pod djelovanjem hipnoze, psihotropnih lijekova koji mijenjaju ponašanje ljudi, i ja mislim da je tako realiziran “Sandy Hook” pokolj, a cilj je bio pomoći ukidanju drugog članka ustava SAD koji osigurava da Amerikanci posjeduju oružje.

Slična stvar je napravljen u Škotskoj kako bi se uvela kontrola oružja u Velikoj Britaniji. Tvrdilo se da je ubojica izvršio samoubojstvo nakon masakra, ali metak u njegovoj glavi nije odgovarao pištolju koji je bio u njegovoj ruci. Dakle, radi se o sustavu čistog zla spiritualnih dimenzija. “

Realizacija ove agende nije moguća bez trećeg razornog nuklearnog rata. Koliko nas godina, po Vašoj procjeni, dijeli od ovih dešavanja?

“Ta agenda uspostavljanja svijeta bez slobode konačno podrazumijeva i vođenje svjetskog atomskog rata. Ne vjerujem da će taj rat biti izazvan napadom na Iran. Ne mislim da će se nuklearno oružje koristiti protiv Irana, ali, čak ako bi se i koristilo, Rusi i Kinezi još nisu spremni napasti Zapad. Mislim da su osam ili deset godina daleko od toga da budu spremni u vojnom smislu, osobito od stvaranja velike moderne mornarice sposobne za svjetski rat …

Mislim da se Sjeverna Koreja čuva kao okidač za Treći svjetski rat. Neophodno je razumjeti razlog zbog kojeg SAD tretiraju Sjevernu Koreju pasivno i popustljivo u usporedbi sa Iranom. Da je, primjera radi, Iran prijetio Americi da će baciti nuklearnu bombu na SAD, kao što je to bio slučaj sa Sjevernom Korejom, Iran bi bio bombardiran istog momenta. Međutim, kada Sjeverna Koreja prijeti da će baciti nuklearnu bombu na Ameriku, mi ništa ne poduzimamo i čak dajemo Sjevernoj Koreji obećanje da nećemo zahtijevati promjenu režima, iako je to najtiranskiji režim na svijetu.

Izjavimo da vojna opcija nije na dnevnom redu, a opet prijetimo vojnim napadom na Iran, koji nam nikad nije prijetio. Zašto je najgori neprijatelj zaštićen, a onome tko nas neusporedivo manje iritira prijetimo svakodnevno? Razlog je taj što je Sjeverna Koreja marionetska država “crvene” Kine i ona bi mogla napasti Zapad kako bi izazvala treći svjetski rat u vrijeme kada Rusija i Kina budu bile spremne da vode taj rat. “

Globalizacijski proces dugog trajanja, kojim se uspostavlja novi svjetski poredak i svjetska vlada, vidite kao realizaciju strategija zla. Kako biste objasnili ovo strateško zlo, sustavno zlo koje se realizira na strateške načine? Koja je bazična strategija, polazna točka zla? Koji su vidljivi i nevidljivi dijelovi sustava novog svjetskog poretka koji radi na realizaciji agende zla?

“To je vrlo dobro pitanje. Jedna stvar koju sam razvio u svojoj analizi ove strateške prijetnje je nešto što se odvija desetljećima i stoljećima. Čak i ukoliko pogledamo modernu povijest komunizma, vidjet ćemo da je naša vlada radila na uspostavljanju komunističkih sila. U pitanju je razdoblje od najmanje 120 godina.

Nijedna pojedinačna zla osoba nije u stanju održati postojanje takve strateške prijetnje, prijetnje koja je toliko konzistentna. Eventualno bi mogla dobiti jednog potčinjenog da nastavi njenu viziju, ili dva, tijekom najviše, recimo, šezdeset godina. Ali ovo što se događa odvija se generacijama i jedini način da se to objasni jeste da postoji neko sustavno zlo u svijetu, koje ima takvu silu da ljude na zemlji vodi i usmjerava, govori im što da rade.

Ja vjerujem u Boga i vjerujem da Bog ima moć inspirirati ljude da rade dobre stvari. Isto tako vjerujem da postoje suprotne sile, zle, luciferijanske, sotonske, koje usmjeravaju jedno dosljedno kretanje prema ovom velikom zlu. Prema tome, mislim da u suštini pakt s vragom, faustovski pakt, zaista jeste pakt s ovim zlim silama, i to ne samo za moć, ne samo za vino, žene, luksuz, već je u pitanju pakt u cilju stjecanja moći imuniteta.

Pod tim podrazumijevam da je vladin sustav moći vrlo atraktivan za ljude koji su se bavili nelegalnim stvarima; koji su bili korumpirani tijekom svojih života, ne samo zbog toga što im je obećan imunitet u ovom životu kontroliranjem sudova, odsustvom bilo kakvog kaznenog progona, već mislim da su im luciferijanske sile obećale imunitet i poslije smrti – da neće morati susresti s Božjim sudom ako im pomognu u uništavanju dobrote na zemlji. To je moja točka gledišta, filozofska ili teološka, ​​i to je ono u što ja vjerujem. “

Vi, za razliku od brojnih drugih analitičara u svijetu, vjerujete da postoje tri predatorska središta, a ne samo zapadni.

“Radi se o velikoj kontroverzi među onima u SAD koji vjeruju u “zavjeru” koja stoji iza oduzimanja slobode ljudima. Većina vjeruje da angloamerički establišment, kao najveći predatorski centar svijeta, što globalizam jeste – kontrolira sve druge. Mnogi vjeruju da oni kontroliraju i Rusiju i Kinu, ali ja ne.

Mnogo od onoga u što vjeruju zasnovano je na razgovoru koji je Norman Dodd vodio s Rowan Gaither, predsjednikom zaklade Ford 1954. godine. Norman Dodd je u to vrijeme bio direktor stožera Specijalnog kongresnog komiteta za istragu rada zaklada koje su oslobođene plaćanja poreza (kakve su Rockefeller, Carnegijeva, Fordova i ostale). Ovaj odbor se često spominje kao Reece odbor, po njegovom predsjedniku, američkom kongresmenu Carol Reece.

Dodd je postavio Gaither pitanje zbog čega ove zaklade daju pomoć komunističkim zemljama, kakva je Rusija, čime zapravo podržavaju tiraniju Staljina … Gaither je odgovorio da imaju naređenje od američke vlade da pokušaju formirati mirnu integraciju komunizma i kapitalizma.

Ali to je bila laž: pravi “zavjerenik” koji pokušava stvoriti neprijatelje nikada ne bi rekao kongresnom istraživaču pravi razlog. Dao mu je logični izgovor, kako bi prikrio pravi razlog. I to je tako formulirao: pokušavamo integrirati dva konfliktna društva mirnim putem. Ali i komunisti i angloamerički establišment su znali da neće biti mirne integracije.

Faktički on je lagao. Zaključak koji su mnogi Amerikanci izvukli iz ovog odgovora je da angloamerički establišment kontrolira Rusiju, te da rata neće biti. No oni se grdno varaju.

Postoji razlika između kontrole i pomaganja neprijatelju a da ga ne kontrolirati. Iz “Venona” transkripata (“Venona projekt” je naziv za dugotrajnu tajnu suradnju obavještajnih agencija Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva na Kriptoanaliza poruka poslanih od obavještajnih službi Sovjetskog Saveza) vidimo kako lideri u Sovjetskom Savezu kažu: “Nismo mogli povjerovati da su Amerikanci toliko glupi da su nam dozvolili da se tako lako infiltriramo u njihove redove “.

I, nakon pada Sovjetskog saveza, ljudi uz KGB su razgovarali s ljudima iz CIA koji su preplavili Europu i u tim razgovorima nisu propuštali kazati kako je bilo nevjerojatno lako prodrijeti na Zapad. Ono što ljudi iz KGB nisu razumjeli bilo je to da je američka vlada pomagala i olakšavala taj prodor kako bi omogućila da Rusi izvedu pripreme za rat, kako bi osigurali da Rusija stekne veće samopouzdanje i napadne Zapad.

Globalistima je neophodno da Rusija napadne Zapad jer ne žele snositi odgovornost za izbijanje rata. No, s druge strane, infiltracija špijuna KGB omogućila je da Rusi shvate da SAD posjeduje vrlo naprednu tajnu tehnologiju i vrlo opasno tajno oružje, i danas imaju bojazan da postoje neki novi sustavi i da bi mnogo riskirali ukoliko bi napali Zapad prerano. Rusija i Kina su trenutno u privremenom savezu protiv Zapada. Globalisti na Zapadu će pokušati navesti Rusiju i Kinu da prve napadnu, a nuklearni rat će početi pošto Sjeverna Koreja napadne Južnu Koreju.

Zapad će morati uporabiti taktičko nuklearno oružje da bi zaustavio ogromnu vojnu silu koju Sjeverna Koreja ima. U pitanju je deset puta veća vojna sila nego što je ima Južna Koreja, zajedno s trupama SAD na jugu. Kina bi mogla to iskoristiti kao izgovor za uporabu nuklearnog oružja da bi osujetila “svjetskog nasilnika”.

Tako će početi treći svjetski rat. Mislim da SAD želi apsorbirati prvi nuklearni napad na vojne ciljeve u SAD, tako da, kada globalisti izađu iz svojih bunkera, poslije napada (a izgradili su mnogo dubokih bunkera, i to ne kao zaštitu od terorizma, već od nuklearnog rata), tvrdit da su ih Rusi i Kinezi prevarili i pozvati će ljude da se priključe militarnoj Ligi za demokraciju novog svjetskog poretka, kako bi vodili rat. Tijekom ovog rata Kina će napasti i okupirati cijeli Daleki istok, Od Japana do Australije, da bi napravila zaštitnicu ruskom napadu Zapada.

Vjerujem da će u jednom trenutku tijekom rata Zapad napraviti dogovor s Kinom da napadne Rusiju s leđa. To je ono što predatori rade. To je ono što diktatori rade. Oni izdaju jedni druge na kraju. Mislim da bi Zapad mogao pobijediti u ratu ako bi Kina izdala Rusiju, i korist za Kinu bila bi u tome što bi Rusija bila eliminirana, što je glavni cilj trećeg svjetskog rata za globaliste sa Zapada. Nakon toga, postojala bi samo dva predatorska središta. Angloamerički establišment želi da Kina ostane neprijatelj jer bi to opravdalo njihovo istrajavanje u militarizaciji novog svjetskog poretka i trajno oduzimanje suvereniteta državama. “

Pređimo sada na strateško relociranje. Kako u perspektivi nuklearnog rata razmišljati strateški? Kakva je pozicija Europe i svijeta danas, iz kuta neophodnog strateškog relociranja? Što predlažete nama u bivšoj Jugoslaviji?

“U Europi je vrlo teško pripremiti se za strateško relociranje zbog velike gustoće naseljenosti. Knjiga Strateška relokacija je vodič za ljude koji žive na prostoru Sjeverne Amerike. U Europi je situacija u tom smislu vrlo nepovoljna: mnogo ljudi živi u prenapučenim gradovima, ima vrlo mnogo visokih zgrada. U prosjeku u Europi živi oko 2.000 stanovnika po četvornom kilometru u najvećim gradovima.

U takvim uvjetima nemoguće je preživjeti bez stalnog dotoka hrane, električne energije, vode, tako da, ukoliko ne živite u seoskim sredinama, ne možete osigurati osnovne životne potrebe. U uvjetima krize, rata, nuklearnog udara, udara elektromagnetskog pulsa koji automatski uništava dotok električne energije, u gradovima je nemoguće opstati. Dakle, strateško relociranje podrazumijeva napuštanje velikih gradova i gradova uopće, i odlazak u seoska područja. To u Europi nije moguće zbog nedostatka zemljišta. “

Na području Balkana je suprotna situacija: naše planine, naša sela su ispražnjena i svi su pohrlili u gradove, dakle u garantiranu propast u slučaju globalnog rata. Politika preseljenja bila su snažno poticana i promovirana u vrijeme socijalističkog razdoblja, ali su se nastavila i nakon “demokratskog” porobljavanja koje je otpočelo 5. listopada 2000. godine.

“Znate, globalisti, socijalisti i komunisti obožavaju urbanizaciju. Oni žude da sve ljude drže u gradovima kako bi ih lako kontrolirali i gdje bi ljudi bili držani kao taoci gospodarske politike, taoci svog posla, taoci opskrbe hranom. Držani su tu kako ne bi mogli da pobjegnu i kako bi bili pijuni u rukama svojih vlada.

Pošto je u vašoj zemlji dosta praznog seoskog i planinskog prostora, savjetujem svima da obavezno napuste gradove i kupe imanje. Dovoljno je posjedovati hektar zemlje i mogu biti potpuno ekonomski samostalni, uzgajati vlastitu hranu, nabaviti nekoliko pilića i koza. Postoje prirodni načini za vrlo učinkovito korištenje zemlje. Važno je imati zalihe vode i to je primarna i najvažnija strategija. To je osnova strateškog planiranja. Važno je ne kupovati zemlju blizu prometnica koje će postati kanal za one koji se nisu strateški relocirali.

Masa će u panici napuštati gradove i ljudi će se pomicati cestama i pljačkati zbog gladi sve što im se nađe na putu. To su Nijemci radili kada su Rusi ušli u Njemačku: pljačkali su farme kilometar-dva pored puta, i to se u pravilu događa u uvjetima krize i pometnje. Dakle, nemojte kupovati imanja oko glavnih prometnica, pošto će one biti meta napada mase izbjeglica koje će pokuljati iz gradova. Neophodno je izgraditi i sigurnu kuću …

Predlažem da ljudi razviju neformalne mreže s ljudima prosvijetljenog duha koji bi mogli da im pomognu. Povijest nas uči da je neophodno u uvjetima krize i progona imati prijatelje koji vas mogu sakriti ili koje vi možete sakriti. Neophodno je biti izuzetno oprezan u današnjem svijetu sveopćeg nadzora zato što će u slučaju bilo kakve opasnosti vlade pratiti i nadzirati disidente i sve one koji se ne uklapaju u politiku stada.

Ukoliko budete bili prinuđeni razmišljati o napuštanja zemlje, savjetovao bih vam da idete u Španjolsku, koja je tradicionalno točka izlaska za Europu u svim prethodnim velikim ratovima. Pošto je Španjolska daleko od Balkana, savjetovao bih vam i razmišljati o odlasku južnije, u Grčku ili Tursku, kako bi se preko Mediterana mogli kretati ka drugim mjestima. Ljudi u Americi razmišljaju mnogo o relociranja i mnogi mi se javljaju s idejom da napuste SAD zbog toga što su globalisti tamo locirani, ljudi su pod neprekidnom su prismotrom, tu su izgrađeni najveći koncentracijski kampovi – FEMA kampovi.

Ja sam proučavao Međunarodna aspekt preseljenja iz svih potrebnih kutova: sa stanovišta ekonomskih sloboda, političkih sloboda: Čile je najbolja zemlja u Latinskoj Americi ukoliko želite tamo migrirati, Urugvaj je sljedeći – mala zemlja, ne tako korumpirana kao Argentina, koja je restriktivna na više načina i većina stanovništva živi na obali koja je prenaseljena. Cijene su u dolarima, ali u unutrašnjosti zemlje, gdje sam živio nekoliko godina, situacija je mnogo bolja: jeftino vlasništvo, divni ljudi, sasvim drugačije od preskupe, prenaseljene obale.

U Africi nema nijedna zemlja koju preporučujem, Australija bi mogla biti dobar izbor sa stanovišta mogućnosti i ekonomskog prosperiteta, ali i Australija i Novi Zeland su daleko, teško je dobiti prebivalište, a ove zemlje su prodane kineskim interesima. Kanada je druga zemlja koju preporučujem, poslije SAD, koje su na prvom mjestu samo zbog toga zbog toga što se tamo naselio najveći broj najobrazovanijih i najslobodoljubivijih ljudi u cijelom svijetu.

Jedina prednost Kanade nad SAD su ogromna nenaseljena prostranstva: tisuće kvadratnih milja na sjeveru gdje je klima surovija, a najbolja mjesta za relociranje su na granici Kanade i SAD. Nipošto ne bih preporučio istočnu obalu na kojoj živi 90 posto Kanađana. Ukoliko se odlučite za SAD, u mojoj knjizi ćete naći vrlo precizne i opsežne analize stanja u svim državama.

Colorado treba odmah odbaciti zbog Denvera koji je najveći centar Novog svjetskog poretka, tamo je pripremljen najveći koncentracijski kamp, ​​izgrađen je tajni sustav podzemnih bunkera ispod aerodroma, najveća baza crnih helikoptera je tamo locirana, baza Buckley se također tamo nalazi. Predsjednik George Bush, Warren Buffett i svi izvršni direktori Svjetskog Trgovačkog centra su se 11. rujna nalazili u vojnoj bazi u Omahi, Nebraska. Eto vam jedan primjer što znači strateški se dobro relocirati, ukoliko raspolažete pravovremenim informacijama. “

Za strateško relociranje potrebno je imati i sigurnu kuću. Vaša osnovna djelatnost je gradnja sigurnih kuća i skloništa. Što podrazumijeva sigurna kuća?

“Sigurna kuća” je tema koju sam razradio u jednoj mojoj knjizi koja se bavi problemom osiguranja kuće koja treba biti samodostatan u smislu opskrbe električnom energijom putem generatora ili solarnih panela, ali mora i da posjeduje skrivenu sobu visoke sigurnosti.

Mislim da je od velike važnosti osigurati ove sigurne sobe u svojim domovima ma kolikih dimenzija one bile. Ukoliko se jednog dana morate sakriti od neprijatelja, neophodno je da imate tajnu sobu i tajni izlaz kako biste napustili kuću. Sve ove stvari treba pripremiti unaprijed jer ljudi su već pod nadzorom i nemoguće je početi s izgradnjom ako stvari niste počeli raditi na vrijeme.

Opis materijala, tehnika, načini izgradnje i strategija zaštite opisani su detaljno u mojoj knjizi. “
 
DOKUMENTARNI FILM – materijali pod nazivom Streteško relociranje, bazirano na knjizi
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet,youtube.com/uredio:nsp)

Nedavno je na internetu potpisivana peticija Obami koja imenuje Paul Krugman-a za financijskog tajnika. Paul Krugman kaže da je počašćen, ali da mu to ne pada na pamet.

Spontana kampanja u vaše ime bila je ozbiljna, zar ne? Mislim, peticiju je potpisalo preko 235.000 ljudi. Slomili ste im srce. Da li se kajete?

Ne, zato što vjerojatno imam veći utjecaj radeći ovo što radim nego što bih imao unutra, pokušavajući se na dvoru boriti za utjecaj, što ide uz svaku administraciju, čak i uz one najbolje, i mislim da u tome ne bih bio dobar. Ovo je u redu, predsjedniku je sada potreban čvrst pregovarač, a priča se da je takvog i našao.

U liku Jack Lew-a?

Tako je. Predsjednik trenutno ne može donositi velike nove zakone, ne može formulira velike nove programe. Sada se moraju se cjenkati sa ovim luđacima u Republikanskoj stranci, ili da ih pregazi. Sada nam kao tajnik financija nije potreban neki duboki mislilac. Ako su predsjedniku potrebni ozbiljni mislioci, može pozvati Joseph Stiglitz-a i neke druge ljude. Za tajnika financija potreban mu je netko tko će znati pregovarati s ovim podivljalim ljudima, tko će se potruditi da se ne dogodi nešto tragično.

Što Jack Lu može učiniti da bi vas ubedio da vas dvojica slično razmišljate?

Može povesti kampanju protiv opsjednutosti štednjom. Nećemo dobiti veliki stimulativni paket, koliko god bih ja to volio, barem ne ove godine. Ali kad netko kaže – ovo treba rezati, ono treba rezati – volio bih da od njega čujem: “Zašto bismo to sada radili? To nije dobro za gospodarstvo.”

Ali zar gospodarstvo nije drastično drugačije od onog doba kad je Franklin Roosevelt-a jednostavno zaposlio ljude u javnom sektoru?

Osnovna pravila dr mijenjaju mnogo sporije nego što se misli. Ljudi kažu “tada se putovalo parobrodom, a sada letimo mlaznim zrakoplovima”, ili “tada nismo imali globalnu ekonomiju” – u stvari imali smo je, samo je sada malo više ukrašena – ali osnovna pravila se nisu mnogo promijenila. Potrebni su stoljeća da se ona značajno promjene. Mogao bih vam pokazati gomilu novinskih naslova iz 1930-ih, i zvučati će vam kao da su iz današnjih novina. Ovo je ista stvar koju smo imali tridesetih, ovo je “ekonomika depresije”, i rješenje nije mnogo drugačije danas nego što je bilo tada.

Kako to mislite ekonomika depresije?

Mislim na dvije stvari. Jedna je – recesija znači da gospodarstvo pada, a depresija da je već pala. Američka privreda je zapravo rasla tijekom najdužeg razdoblja tridesetih godina, nakon strahovitog sunovrata na početku, i još jednog pada kasnije. U međuvremenu je rasla. Ali čitavu tu povijesnu epizodu zovemo “Velika depresija” jer su čitav period obilježile visoka nezaposlenost i velika patnja, i naravno, to isto imamo i sada. Nije toliko strašno kao Velika depresija – baš sjajna utjeha, “nije toliko strašno kao Velika depresija” – ali stanje je užasno. Imamo uporno depresiranu ekonomiju i konstantnu nezaposlenost. U tom smislu govorimo o depresiji. Ali postoji i tehničko značenje tog izraza. Ekonomija depresije je ono kada normalne stvari koje radite za poticanje gospodarstva – recimo kada Federalne rezerve smanje kamatnu stopu – više nisu dostupne ili učinkovite. To je situacija kada se normalna pravila ekonomske politike moraju odložiti na stranu, i kada morate raditi neuobičajene stvari.

U svojoj knjizi vi savjetujete da država treba trošiti više, da bi ljudi mogli više kupovati? Drugim riječima, treba stvoriti potražnju koja će pokrenuti gospodarstvo.

Tako je. Ima i drugih stvari koje se mogu učiniti, možda i Federalne rezerve mogu nešto učiniti iako su kamate na nuli, ali ključna stvar, stvar za koju znamo da funkcionira, za koju svi povijesni dokazi pokazuju da funkcionira u ovakvoj situaciji, jeste da kada privatni sektor ne želi trošiti, država može uskočiti i osigurati potrebnu potražnju da gospodarstvo ne potone.

Kao što znate, postoje argumenti da nas Roosevelt-ovo trošenje tridesetih nije izvuklo iz depresije, nego je to bio – a i sami ovo priznajete u knjizi – RAT. Toliko se trošilo na rat, da nije bilo drugog izbora nego da se ljudi zaposle.

Činjenica da se dogodio rat, koji je konačno natjerao američku vladu da troši koliko je potrebno, nije argument protiv potrošnje nego argument protiv politike. To znači da su tada, kao i sada, mnogi ljudi govorili da je neodgovorno trošiti, i političke prepreke su uklonjene tek kad se pojavio neki vanjski faktor. Mi smo se oporavili od Velike depresije prije Pearl Harbor-a, jer je američka ekonomija zapravo krenula u rat 1940. godine, i nastavila je rasti. Mnogi su govorili da veća potrošnja ne može dovesti do oporavka, a onda smo počeli ulagati u vojsku jer je u Europi izbio rat, i odjednom smo dobili oporavak.

Evo jedne komične ilustracije – kada bismo sada otkrili da nam prijete vanzemaljci, i odlučili da se tome moramo suprotstaviti, morali bismo nešto učiniti da unaprijedimo infrastrukturu, graditi ceste i brze pruge. Imali bismo punu zaposlenost.

Pod punom zaposlenošću podrazumijevate …?

Otprilike stopa nezaposlenosti od 5%. Ovo je dinamično gospodarstvo. Uvijek će se neka poduzeća zatvarati, uvijek će netko ostati bez posla pa ga neko vrijeme neće moći naći. Normalna puna zaposlenost će uvijek imati mjerenu stopu nezaposlenosti od 5%, i to je u redu. Ali ogromna je razlika između toga i današnjeg zvaničnog broja, koji je malo manji od 8%, ali mnoga mjerenja sugeriraju da je prava situacija mnogo gora. Najveći problem je što mi imamo preko četiri milijuna ljudi koji su bez posla dulje od godinu dana, što nije viđeno od 1930-ih.

Napisali ste da smo sada u depresiji koja je u principu nepotrebna. Ne moramo trpiti tolike muke i uništavati tolike živote.

Nepotrebna je u tom smislu što je jedina prepreka za zapošljavanje ljudi, za vraćanje njihovih života u normalu, za proizvodnju stvari vrijednih više stotina milijardi dolara za našu ekonomiju – u stvari prepreka u našim glavama. Kada bih mogao nekako uvjeriti zastupnike u Kongresu i ostale poznate sumnjičavce da je deficitarna potrošnja u ovom trenutku dobra i da nam je zapravo potreban sveobuhvatni program otvaranja radnih mjesta, a da ćemo o deficitu brinuti nakon stabilnog oporavka, sve bi se završilo – ne bi bilo nikakvih problema.

To je glavna pouka 1940-1941. Mogli ste 1940. godine pronaći svakakve tvrdnje o tome što suštinski nije u redu s američkom privredom, kako je tehnologija uznapredovala, kako radnici nemaju potrebne kvalifikacije. Onda je došao rat u Europi i počeli smo trošiti. Zapravo, u tom trenutku smo mnogo trošili na infrastrukturu, jer smo se pripremali za rat.

Gradili smo luke …

I kampove za obuku. Prvo se trošilo na izgradnju ogromnih vojnih kampova. I odjednom se ispostavilo da su svi oni nezaposlivi radnici izuzetno produktivni ako im date posao. Ispalo je da se onaj nerješiv problem pokretanja ekonomije može vrlo lako riješiti. I sada smo u takvoj situaciji. Sav produktivni kapacitet je tu, nedostaje samo intelektualna jasnoća i politička volja.

Tvrdite da ovo može riješiti za dvije godine?

Tako je. I to nije neki broj izvučen iz šešira, to je osnovana pretpostavka koliko nam je vremena potrebno da pokrenemo ozbiljan program potrošnje. U stvari, mnogo dr može učiniti čak i u kraćem roku. Jer mi ne samo što nemamo učinkovit program otvaranja radnih mjesta, nego ih zapravo dodatno zatvaramo. Gledamo kako državne i lokalne vlasti otpuštaju stotine tisuća nastavnika, gledamo kako se javna ulaganja u najosnovnije stvari poput popravka puteva, drastično smanjuju. Kada bismo se samo vratili na normalnu razinu popunjavanja rupa u asfaltu i normalnu razinu zapošljavanja nastavnika u školama, to se može uraditi za nekoliko mjeseci.

Zašto onda, kad već vidimo toliko patnje, Kongres i Bijela kuća nisu ništa učinili?

Mislim da imamo dvije razine oporbe. Jedan je samo suha politika. U ovoj zemlji imamo snažan politički program s dugoročnim ciljem da preokrenu svi socijalni programi, sve sigurnosne mreže koje smo stvorili. Ti ljudi hoće manju državu. Hoće smanjenje javnih službi. Napada se čak i ideja javnog obrazovanja, hoće da svi pređemo na voucher sustav. Vi i ja u ovome vidimo katastrofu, a oni vide priliku. Imamo državne i lokalne vlasti kojima nedostaje novac – odlično! – primorati ćemo ih da smanje izdatke. Oni su protiv svega što bi olakšalo državi kakvu poznajemo i nastaviti postojati. Taj pokret kontrolira jednu političku stranku, a ta politička stranka kontrolira jedan dom parlamenta, i to je dovoljno da se spriječe mnoge stvari koje bi trebali raditi.

Zatim je tu druga razina oporbe. Riječ je o čudnom savezu, kako ih ja zovem, “Vrlo ozbiljnih ljudi” … Alan Simpson i Erskin Bols su tipični primjeri, kao i većina kolumnista Washington Post-a. Za ove ljude je aksiom da je proračunski deficit najvažniji problem, i da u ovom trenutku, u vrijeme masovne nezaposlenosti, prvenstveno moramo brinuti o razmjeru duga i BDP-a za narednih deset godina. Teško je to pobiti, djelomično zato što nije u pitanju racionalan argument. Vrlo rijetko možemo vidjeti na televiziji da netko postavi pitanje: “Zašto se vi u stvari toliko brinete zbog deficita u ovom trenutku?” To se nekako podrazumijeva, to je polazna točka – svatko ozbiljan to razumije, ali ako ih pitate zašto, ne umiju da vam daju dobar odgovor.

Zašto?

Djelomično zato što to “zvuči” ozbiljno. Nemojte podcjenjivati ​​značaj odavanja dojma. Zvuči ozbiljno, ljudi u skupim odijelima imaju običaj da o tome pričaju. A djelomično je rezultat svjesne kampanje tlaka.

Primjerice, Nixonov tajnik trgovine Pitt Peterson, multimilijarder, pokrenuo je kampanju “Riješite dug”. Priča se da ulaže petsto milijuna dolara u ovaj pokušaj utjecaja na javno mnijenje.

Da, ali nije samo riječ o kampanji “Riješite dug”. To je samo njena posljednja inkarnacija. Prvo je bio “Komitet za odgovorni federalni proračun”, pa novine The Fiscal Times, i razne druge stvari. To je čitav sustav financiran novcem Zaklade Peterson. Kada je riječ o ozbiljnim pokušajima utjecaja na javnu debatu, obično se ne radi o rasipno financiranim pothvatima. Ali u ovom slučaju imate petsto milijuna dolara, s jednim jedinim programskim ciljem, i to će imati velikog utjecaja. Intlelektualni stručnjaci su obično jeftini. Mnogo možete učiniti s nekoliko tisuća dolara po konzultantskom ugovoru.

Da li mislite da su neki od njih iskreno zabrinuti da bi dug mogao izazvati gubitak povjerenja investitora i stranih vlada? Prije tri godine, čak je i Obama govorio kako ga gubitak povjerenja brine.

Sjećam se toga dobro. U to vrijeme, vladalo je sveopće uvjerenje, ponekad i iskreno, da sve nekako visi o koncu, da bi se u svakom trenutku mogao desiti napad na američki državni dug. Što nije bilo točno, ali u redu, razumijem kako je netko mogao u to povjerovati. Ali od tada je prošlo dosta vremena, i nadam se da su bar neki ljudi nešto naučili. Ali nevjerojatno je koliko na raspravu uopće ne utječe činjenica da ova konstantna upozorenja nemaju nikakvo opravdanje u realnom svijetu.

Čudna je još jedna stvar, a to je da je zaista teško jednostavno objasniti kako bi taj gubitak povjerenja trebao funkcionirati. Sjedinjene države nisu neka europska zemlja koja nema svoju valutu. Američka vlada ne može ostati bez gotovine, ukoliko je Kongres u tome ne spriječi i stvori potpuno samonametnutu nestašicu kroz “plafon zaduživanja”. Kako bi se točno odvijala ta kriza koja će “kao” dovesti do dvostruke recesije? Ideja je besmislena čak i kao priča. Međutim, to je jedna od stvari koje se uporno ponavljaju. Uzgred, kad ovo govorim, nitko me ne demantira.

(Dio dužeg razgovora s Bill Moyers-om.)

 
 
(pescanik.net/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Ubrzo nakon japanskog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941, počele su kružiti glasine koje su osporavale službenu priču o tome da je to bio neprovocirani napad iznenađenja

Znanstvenici su prikupili kumulativne dokaze tijekom posljednjih sedamdeset godina, a novinari i istražitelji su štitili sumnju o izdaji sa vrha, jer ona obuhvaća solidnu indiciju da su Franklin D. Roosevelt i njegovi najviši savjetnici namjerno izazvali napad i namjerno gledali na drugu stranu prije nego što je došao napad.

Koji je bio razlog za njihovu izdaju?

Roosevelt je htio uroniti Sjedinjene Države u Europski rat na strani Velike Britanije, ali je bio neuspješan u provociranju Njemačke na sjevernom Atlantiku. Dakle, on je odlučio da bi isprovociranje japanskog napada na američku vojnu bazu na Pacifiku bio najbolji način za postizanje tog cilja. Budući da je Japan bio u savezu s Njemačkom u Trojnom paktu, Roosevelt je izračunao da će rat s Japanom prije ili kasnije dovesti Sjedinjene Države u rat protiv Njemačke.

Većina povjesničara, danas nerado priznaju da je Roosevelt lagao kada je rekao američkom narodu da on nikad ne bi poslao svoje momke da se bore u stranim ratovima, ali su oni okarakterizirali njegovu izdaju kao “plemenitu laž”, obmanu počinjenu protiv javnosti od strane političke elite kako bi se postiglo tobože veće dobro.

Pearl Harbor-ova “plemenita laž” obično ide ovako: “S obzirom na zlo nacizma i prijetnji koje je Hitler poslao svijetu, Roosevelt je bio opravdan za ulazak Sjedinjenih Država u rat s Njemačkom.”

Robert Stinnett je usvojio ovaj pogled u svojoj knjizi Dan prijevare, gdje piše: “Suosjećam s mučnom dilemom s kojom se suočavao predsjednik Roosevelt. On je bio prisiljen pronaći zaobilazna sredstva kako bi nagovorio izolacioniste u Americi da se pridruže u borbi za slobodu.”

Standardno opravdanje za američki ulazak u rat je da bi Hitler inače pobijedio Britaniju i Rusiju, i završio osvajanje Europe. Sa svim resursima tog kontinenta na raspolaganju, Hitler bi onda bio u mogućnosti da se okrene protiv Sjeverne Amerike kako bi postigla svoj san o svjetskoj dominaciji.

Postoje nekoliko problema u ovoj analizi. Prvo, uvelike se podcjenjuju poteškoće trans-atlantske invazije i grubo pretjeruje u njemačkoj vojnoj sposobnosti čak i kada je bio na vrhu svoje moći. Ona također brka uvjete u prosincu 1941. godine s onima od lipnja 1940. U vrijeme napada na Pearl Harbor, ratna sreća se već počela okretati protiv Hitlera.

Štoviše, nema dokaza da su Hitlera ikada zanimali planovi svjetske dominacije. Njegov primarni cilj je bio ukidanje Versajskog ugovora , koji je razoružao Njemačku i doveo do njezina teritorijalnog komadanja. Hitler je bio odlučan povratiti dio tih teritorija, no iako su pregovori bili njegova najbolja metoda, on je bio spreman ratovati ako je potrebno. Njegovi jedini očiti planovi za rat su uključivali predviđenu konfrontaciju s komunizmom i reakviziciju “životnog prostora” od Rusije, a koji je pripadao Njemačkoj po Ugovoru iz Brest-Litovsku u 1918.

Izbijanja općeg rata u Europi nije bila dio Hitlerovog plana, ali je to bila posljedica Britanske i Francuske deklaracije o ratu protiv Njemačke nakon njezine invazije na Poljsku 1. rujna 1939.

Nadalje, iako je Hitlerova vojska pregazila Francusku u proljeće 1940, ukupna pobjeda je bila uskraćena za njih kada su britanske Ekspedicijiske Snage izbjegle hvatanje na Dunkirk-u . Poražena Luftwaffe u bitci za Britaniju prisilila je da Hitler otkaže svoju planove invazije preko kanala. Britanija je to napravila kroz najtamniji sat, kako se 1940. bližila kraju, njeno preživljavanje je bilo bitno osigurano. Što se tiče Hitlera, njegove nade za brzi kraj rata na Zapadu su bile izgubljene.

Njemačka invazija Rusije u lipanj 1941., Operacija Barbarossa, iako izuzetno uspješna u svojim početnim fazama, nije uspjela do kraja ljeta postići svoj primarni cilj: uništenje Crvene armije. Čak već u kolovozu 1941., neuspjeh Blitzkrieg-a je bio očit, kako je Roosevelt počeo primati izvješća koja ukazuju da će Rusija, doista, izdržati. Početak ruske zime, nemogućnost njemačkih snaga da osvoje Moskvu, i glavna ruska kontraofanziva 6. prosinca je razbila Hitlerove nade za pobjedu u 1941. i obisitnila planove o međusobno iscrpljujućem ratu koji je vjeratan da će završiti u njemačku korist.

Dok je plima protiv Hitlera uvelike pomogla američkom Programu zajma i najma, ključna stvar je su Britanci i Rusi bili u mogućnosti da otupe velike njemačke ofenzive i isporuče teške udarce nacističkom ratnom stroju bez izravne američke vojne intervencije.

Dakle, ako je ulazak SAD-a u rat bio nepotreban u spriječavanju pobjede nacističke Njemačke u Europi, što ostaje predmet za Roosevelt-ovu “plemenitu laž” o Pearl Harbor-u?

Imperijalistički Japan je doista napredovao u istočnoj Aziji, ali nije jasno kako je to bila prijetnja Sjedinjenim Državama. Roosevelt nikada nije objasnio američkom narodu zašto bi se oni trebali brinuti o zaštiti europskih kolonija u Aziji od Japanaca. Štoviše, u Japanu je želja za “Sferom suradnje i prosperiteta” gospodarske i političke prevlasti je bilo teško u svijetu u kojem su Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države isklesane sfere utjecaja u čitavom svijetu. Zločin Japana u očima zapadnih sila je “kasni dolazak” na kolonijalnu gozbu. Kao što je jedan japanski diplomat primijetio, “Baš kad smo naučili kako igrati Poker, oni promjeniše igru u Bridge.”

Istina, Japan bi mogao biti okrutan kolonijalni gospodar, posebice u Kini. No, treba napomenuti da, dok je Roosevelt prozivao Japan za svoje zločine, Sjedinjene Američke Države nisu ustuknule od posezanja za brutalnim metodama smirivanja populacije u njezinim kolonijama

Neki su tvrdili da opasnost za SAD nije došla iz Njemačke ili Japana, već mogućnošću da bi dvije sile, zajedno s Italijom, kombinirano okružile zapadnu hemisferu. Ali ovo gledište uvelike preuveličava vojne kapacitete sila Osovine i lažno prikazuje Trojni pakt, koji je bio obrambeni savez prvenstveno namijenjen odvratiti američki ulazak u tada odvojenim sukobima u Aziji i Europi. Štoviše, Njemačka i Japan nikada nisu razvile koordiniranu vojnu strategiju.

Japanske ambicije su gledane od strane nekih geostratega kao prijetnje američkim ratnim operacijama na Pacifiku i suprotno američkim dugoročnim ekonomskim interesima u regiji. Umjesto da je bio križarski rat za slobodu, rat je počeo nalikovati na realno-politički sudar dviju merkantilističkih carstava. Neki su sugerirali da je američka sentimentalnost prema Kini i nada za obnovu Politike otvorenih vrata bili važni u određivanju Rooseveltove politike prema Japanu.

Ali to su bili samo čimbenici koji su olakšavali Rooseveltov plan na putu do rata. Zvijezda vodilja američke vanjske politike u 1941. bio je ulazak u Europski ratu protiv Njemačke. Frustrirana Hitlerova suzdržavanja u sjevernom Atlantiku u lice ponovljenih provokacija od strane američkih ratnih brodova, Roosevelt je gledao Pacifik kao stražnja vrata rata u Europi.

Standardna povijest tretira ulazak SAD u Drugi svjetski rat kao moralni i strateški imperativ. No, kao što je pokazano gore, da procjene ne snose pažljivo promatranje. Nacistička Njemačka nije željela osvojiti svijet, niti je ona u bilo kojoj poziciji na ugrozi Sjedinjene Američke Države. Doista, Hitlerova ponuda za kontinentalnu prevlast spriječile su Britanije i Rusije davno prije nego je SAD ušla u rat. Imperialni Japan je zapeo na azijskom kopnu, gladan za sirovinama, a zabrinut za modus vivendi sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Ova povijest ignorira ogromne troškove i strašne posljedice izravne američke intervencije. Anglo-američka bombardiranja njemačkih i japanskih gradova ubila su više od milijun civila, od kojih su većina bili žene i djeca. Većina uništenja u zapadnoj Europi desilo se u vrijeme savezničkog oslobođenja u 1944.-1945. godine (Vidi William Hitchcock je Gorki put do slobode: Nova Povijest oslobođenja Europe ). I odluka predsjednika Trumana da baci atomsku bombu na izmučen i bespomoćan Japan u kolovozu 1945. ubrzao je nuklearnu utrku u naoružanju koja još uvijek prijeti spaljivanju svijeta.

Uoči napada na Pearl Harbor, većina Amerikanaca je vjerovala da ne bi trebalo biti velike vojske u pripremi, te da bi vlada trebala poslušati opomenu Georgea Washington-a da treba jasno kormilariti od stranih zamki. Američki narod se žalosno sjetio predsjednika Wilsona da “rat završava sve ratove” i nisu bili u raspoloženju za drugim pohodom “da se učini svijet sigurnim za demokraciju.” To je razlog zašto se na 6. prosinac 1941., velika većina Amerikanaca i dalje protivila ulasku u rat.

Pearl Harbor je transformirao naciju. Američki su ljudi bili ogorčeni zbog japanskog đavolskog “prikradenog napada” i odmarširali u “Radosni rat”. Veliki vojno-industrijski kompleks je razvijen za snabdjevanje “arsenala demokracije”. Nakon rata, još više plemenitih laži je izrečeno da opravdava stalnu nacionalnu sigurnost države, a Sjedinjene Američke Države su postale globalni opasač sve do danas; korupcija, bankrot, ratobornost su umotane u tajnosti.

U uvodu “Pentagon Papers”, Mike Gravel je citirao  britanskog romanopisca i povjesničara H.G. Wells:

Istinita snaga vladara i carstava ne leži u vojskama ili emocijama, već u uvjerenju ljudi da su oni otvoreni, iskreni i legalni. Čim vlada odstupi od tog standarda, ona prestaje biti nešto više od “bande koja je u posjedu”, i njezini dani odbrojeni.

Sjetite se ovog citata kada naiđete na Roosevelt-ovo apologetsko opravdanje njegove izdaje kao “plemenite laži”, hvaleći ga za njegova predviđanje i državništvo. Prijevara nije vrijedna hvale niti je plemenita.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)