Jaka osobnost je nešto čega se mnogi ljudi plaše

U svijetu koji se hrani nesigurnošću i strahom, postalo je normalno da ljudi budu krotki i skrivaju se među stadom – stoga je prirodno pretpostaviti da će se ti isti ljudi osjećati nesigurnima kada se suoče s nekim tko je suprotan od njih.

A od tih rijetkih dragulja koji posjeduju istinsku snagu u osobnosti možemo svi nešto naučiti. Oni zrače sa samopouzdanjem koje smo mi svi dužni imati i ne boje se prikazati njihove adute na najprikladniji mogući način.

Donosimo vam 8 osobina koje čine snažnu osobnost koja se ne može uzrokovati nesigurnost kog drugih:

1. Ne dopuštate svima da uđu u vaš život

Biti svjestan kako ljudi danas mogu biti nesposobni, morate biti oprezni u tome koga ćete pustiti u svoj život. Vaša temeljna filozofija prijateljstva je bolje ostati sam i govorit istinu nego biti okružena lažnim ljudima.

Zato imate određeni manji broj osoba koje možete nazvati prijateljima, i vi ste zadovoljni s njima. Kada je riječ o prijateljstvu, kvaliteta znači sve za vas, a količina je samo gubitak vremena.

2. Ne žudite za pozornošću

Niste tip osobe koja će sve učiniti za malo pažnje. Zapravo, ne razumijete zašto su ljudi tako željni da ih drugi vole i rade sve samo kako bi privukli pozornost.

Međutim, vaša osobnost privlači ljude na takav način da većina ljudi koja se bori da bi dobila pozornost, jednostavno vam zavidi. Niste vi, ljudi oko vas su oni koji žele da netko poput vas bude prisutan u njihovim životima.

3. Ne trebate ničije odobrenje

Ponekad će ljudi raditi stvari koje se ne sinkroniziraju sa njihovom osobnošću samo radi dobivanja odobrenja drugih. Drugi nemilosrdno pokušavaju otkriti koliko god mogu stvari o svojim životima da bi dobili odobranje drugih. Ali ti ne, ipak.

Učinit ćete ono što želite i nećete očekivati​nikakvo odobrenje. Vaša snaga u donošenju odluka i praćenja ciljeva proizlazi iz vaše motivacije za postizanje ciljeva koje ste postavili, a ne zbog toga što će drugi to voljeti.

4. Odbija vas neznanje, idiotizam i neosjetljivost

Vaša jaka osobnost dolazi kao rezultat promišljanja i dobre informiranosti. Ne volite nailaziti na neracionalne odluke jer uvijek želite mjeriti učinak vaših akcija na vas same i na svijet oko vas.

Međutim, ovo je kvaliteta koju nema veliki broj ljudi i bit ćete prvi koji će to primijetiti. Jednostavno ne možete podnijeti ljude koji su neznalice u svijetu punom informacija i koji se odluče biti neosjetljivi i nepromišljeni kada bi zapravo trebali biti pažljivi i racionalni.

5. Mrzite kratke i nebitne razgovore

Mali razgovori i svi dosadni izrazi i riječi koje se ponavljaju – jednostavno ih mrzite. Zašto razgovarati o ovim nebitnim stvarima kada postoji toliko korisnih stvari?

Ne samo da smatrate da je to gubljenje vremena, već jednostavno ne razumijete zašto se ljudi zadržavaju na jednom mjestu, kada su prilike za rast na svakom koraku, u svakom razgovoru i u svakoj dostupnoj minuti.

6. Vi ste dobar slušatelj

Ljudi i dalje žele da ih se sluša i razumije – ali kada jednom dođu do nekoga poput vas, koji zna slušati, situacija se okreće. Vrlo ste svjesni da što više razumijete ljude, to su oni više zastrašeni.

Iako postoje rijetki koji će uistinu cijeniti vašu pažnju na način na koji ste ju spremni dati, većina ljudi se žali da ih nitko ne sluša.

7. Ne podnosite isprike

Ne samo da nikad ne dopuštate isprike, već mrzite kada vidite nekoga tko naporno pokušava izreći ispriku gdje je napor nepotreban. Jednostavno nemate vremena slušati ljude koji žude kako nisu pravilno upravljali njihovim vremenom i prenijeli krivnju na vanjske čimbenike.

Dobro znaš da, ako budeš mislio na to, nema dovoljno velike prepreke koja te može zaustaviti, i ti znaš da te to nikako ne čini posebnim. Svatko je sposoban to postići – pitanje je, da li to doista želiš?

8. Vi ste neustrašivi

Dok svi imamo svoje strahove, i nismo ‘neustrašivi’ u doslovnom smislu te riječi, vi znate upravljati svojim emocijama i nadvladati svoje strahove.

Znate da su izgledi samo izgledi i oni nikada ne mogu postati veći od vas – i vi ste spremni marširati prema njima i suočiti se s onim što vas pokušava skrenuti s puta.

To vas čini neustrašivima – vašu sposobnost da se suočite sa svojim strahovima i iskoristite ih u svoju korist.

Osjećaj straha samo povećava našu svijest i čini nas opreznijima, a vi koristite te sposobnosti kako bi prevladali prepreku koja vas pokušava spriječiti da napredujete i rastete.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

SADA JE JASNO DA SE IMPERIJA SPREMA ZA NOVI HLADNI RAT, MOŽDA I ZA VRELI …

Svijet je bio danima u iščekivanju. Raduj se svijete! Legenda dolazi. Zemljo, raduju se pred Njom!

Sve je spremno: galaksija je daleka kao i prije, na Tatuinu, asteroid se približava asteroidu – ne sudarajući se, svjetlosni mačevi su upaljeni, a droidi podmazani, očišćeni i spremni da se vinu u nove avanture.

Vjerojatno se u polovici prodavaonica na planeti mogu pronaći proizvodi označeni “Ratovi zvijezda”: to su i baterije, i pića, i papuče, pa čak i pertle kakve nose legendarni vitezovi i njihovi protivnici. Karte su odavno rasprodane tjedan dana unaprijed. Recenzije napisane. Nastavci se snimaju, a profit je zagarantiran.

“I neka cijeli svijet sačeka” s njegovim tragedijama, ratovima, glađu, izbjeglicama i rastućim napetostima. Čini se da nijedan svjetski medij nije propustio izvestiti o dolazećoj premijeri sedme epizode “Ratova zvijezda” od J.J. Abramsa. Do posljednjeg detalja prodiskutirani su svi traileri i glasine.

Svaka riječ, izgovorena na svakoj reklamnoj konferenciji za novinare replicirana je i interpretirana u tisućama novina i časopisa. Rijetke izjave šefova država su udostojena takve pažnje. I istina, mnogo je interesantniji podatak da Luke Skywalker neće biti u ovoj epizodi nego da netko, negdje, nije mogao identificirati neki bombareder …

Oni nude odvlačenje pažnje. Nedvosmisleno i uporno ga nude. Znači, znamo kako? Ali odvlačenje pažnje – od čega?

Nekada davno, daleke-daleke 1977. godine, pojavio je prvi (on je zapravo – četvrti) nastavak futrističke sage – “Nova nada”. Čini se da je u tom, prašinom pokrivenom, stoljeću, njezina politička poruka bila više nego očigledna. U toj trilogiji je sve bilo potpuno jasno – dobri pobunjenici se bore protiv zle imperije, čiji je glavni predstavnik naoružan crvenim mačem, pa se čak i ne zna je li živ, ili je mrtav.

Možemo pretpostaviti da je nova nada bila u pronalaženju novog načina borbe, nada u brzu pobjedu u ratu, vrlo realnom tih godina. U Hladnom ratu. Povremeno spominjući senat i demokraciju, siromašni (nejasno je odakle im onda tolika flota) pobunjenici, očito predstavljaju SAD i njihove saveznike, čak sebe i nazivaju “alijansom” kako nitko ne bi imao nedoumice. “Imperija” je naravno bila – propagandni pečat udaren SSSR-u”.

Bipolarnost svijeta u sedamdesetim bila je očigledna, opipljiva. I jasno vidljiva u kinimatografiji, čak i u potpuno zabavnim “ratovima”. Ali rat je dobiven – “imperija” je nestala i sa filma i iz realnosti. Zašto onda snimati dalje?

Strah monopolarnog svijeta karakterizira drugu trilogiju, pod nazivom “Fantomska prijetnja” iz 1999. godine. Ako ideološka identifikacija “tamne strane” s vječno živim Darth Vaderom iz prve trilogije nekome bila malo, onda je tu marksistička retorika o lutajućem duhu i oružju koje je falsificirao od strane buržoazije i koje joj donosi smrt, što je prihvatljivije od konkretne inkarnacije.

Duh je budući imperator Palpatine, a svakom poznavaocu Univerzuma koji drži do sebe jasno je – da je imperator besmrtan: on je – duh koji se seli iz tijela u tijelo. Oružje je i mladi Skywalker, treniran u redu Jedija, i armija klonova, koju je naručio isti taj red.

Podsjetit da su fantomske prijetnje poslije 2001. godine za SAD postale realan rat, s tim što su ga upravo one i pokrenule. Rat, koji ne prestaje do dan-danas.

Na taj način, svaka trilogija se smještala u određeni politički kontekst, uspješno predviđajući njegov daljnji razvoj.

Dakle, što bi sada trebali očekivati?

U ovom trenutku, mač u rukama zločinca nije samo crven, već je i u obliku križa, križa okrenutog naopačke. Možda, izlazeći pred katolički Božić film utvrđuje sebe kao istinski kult? Kao novo “evanđelje”, kreirano za modernu univerzalnu crkvu? Ako je tako, ona će imati mnogo osnova za to.

Apsolutno je moguće da su peripetije i sudbine likova iz ove sage modernoj publici poznatije nego žitija izraelskog stolara, egipatskog pastira, sina trgovca iz Meke ili staroindijskog princa-prognanika, da ne govorimo već o njihovim učenjima i nasljeđu. Štoviše, diljem svijeta je lako upoznati ljude za koje događaji iz filmova i njihovo tumačenje imaju gotovo sakralni status. Malo koga iznenađuje upotreba izraza “kanonska trilogija” ili “trilogija”.

U Sjedinjenim Državama, gdje već odavno praznovanje Božića nema jasan vjerski status (da se nehrišćani ne bi uvrijedili), “Ratovi zvijezda” se apsolutno mogu natjecati za titulu duhovnog steznika koji ujedinjuje naciju. Međutim, to je već neko drugo razmišljanje …

Kakva je politička poruka filma?

Pretpostavljam da govori o definitivnom povratku ratu – hladnom, a može biti, i vrućem. Volio bih da griješim.

Ali, što drugo može značiti oživljavanje imperije sa crvenim mačevima? Jer, htjeli ne htjeli, moramo reći da se u kinima ovo pitanje više nego aktivno tretira.

Primjeri ne treba dugo tražiti: posljednji Spilbergov film “Špijunski most”, koji se pojavio u studenom, izravno je posvećen drevnom Hladnom ratu.

Sa odgovarajućom suvremenom ozbiljnošću samoironije govori o odvjetniku koji brani Abela na sudu, nakon organiziranja njegove razmjene za Powersa i Pryora, i detaljno podsjeća suvremenog gledatelja, zašto ne treba voljeti Sovjetski Savez. Film je – filmska adaptacija Churchilove fraze o demokraciji. On blago kritizira svoj sustav, točno znajući da time drugi sustav čini još gorim, jer njegov, unatoč nedostacima, služi dobru.

Majstoru uspijeva meka i precizna sugestija u koju su umotani mnogi problemi istočnog bloka, koji nam se, kako se mnogima čini, mogu zamjeriti i danas. Tu je i Berlinski zid s mitraljeskim gnijezdima i pucanjem po bjeguncima.

U tom filmu se povremeno govori o Rusiji koja želi biti gazda u DDR, što bi trebalo da se shvati ovako: Nijemci sa zidom nemaju nikakve veze, problem su bile sovjetske imperijalne kolonijalne ambicije. Međutim, ostalo je nejasno, kako se uopće dogodilo da Sovjeti “okupiraju” Berlin i podlo ne žele ga vrate?

Na sličan način je prkazan prilično teatralan sovjetski sud, u kontrastu sa realnim američkim, problematičnim, ali živim i sposobnim da se usprotivi rulji i vlasti. Isto je predstavljen i tretman zatvorenika: Abela u Sjedinjenim Državama gotovo nježno budi čuvar, da bi ga poveo na razmjenu, dok u isto vrijeme Powersa – lišavaju sna i okreću mu žarulje u lice. Snažan napredak, očito je i podsjećanje na košmarne tamnice GULAG-a, što se koristi kao kritika vlastite vlasti, koja je zapravo mučila ratne zarobljenike, na temelju toga što “nisu državljani” i nalaze se na teritoriju druge države. Kao da želi reći: pogledajte na koje ste grane spali – ništa niste bolji od tadašnjih Sovjeta.

Spielberg stavlja sve na svoje mjesto: na jednoj strani Atlantika su dobri plavi momci, a tamo, negdje u čudnoj bezgraničoj Rusiji su – loši crveni.

Zanimljivo je da ovi filmovi nisu potpuno propagandni, već je to istraživanje zapadnog društva i čovjeka u njoj. Hladni rat se u ovim filmovima, čini se, prikazuje samo zbog kronološke potrebe.

I u “Zvjezdanim ratovima” konfrontacija, kako se mnogima čini, nema neku političku konotaciju. Jednostavno uvjetno dobri se bore protiv uvjetno loših. Takva su potrebe akcijskog filma – karatkteristike loših momaka je nasilje. Samo što i u politici postoji, kako se čini, takva potreba, inače, zašto bi onda postojala vojna industrija?

Ne može se beskonačno opravdavati 600 milijardi vojnog proračuna potrebom zaštite od afganistanskih terorista.

Treba li očekivati ​​od sage ironiju – taj moderni marker “ozbiljnog razgovora”, ili je sve ogoljeno kao i ranije – sa kamenih teških osoba na razinu dječje-naivne patetike tako popularne danas?

Popularne, možda, i zato, što mi više ne želimo razmišljati.

Neka intelektualci razmišljaju, a naše uši su spremne za novu porciju rezanaca – jer se mi želimo samo zabaviti, “i neka cijeli svijet sačeka”.
 

 
(fakti.org/uredio:nsp)

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom.

Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabiji ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

Noam Chomsky, ugledni američki filozof, politički aktivist i profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology, sastavio je listu deset najsnažnijih i najučinkovitijih strategija za kojim posežu mediji kako bi se uspostavila manipulacija nad populacijom.

Zahvaljujući medijskim rekvizitima i propagandi, stvarani su ili uništavani društveni pokreti, opravdavani su ratovi, kaljene su financijske krize, poticane su neke druge ideološke struje, pa čak i nastajane fenomena medija kao proizvođača stvarnosti u kolektivnoj psihi. Ali kako otkriti najčešće strategije za razumijevanje ovog psihosocijalnog alata u kojem, nedvojbeno i mi sudjelujemo?

Srećom Chomsky je dobio zadatak sintezirati i izložiti ovakvu praksu, od koje su neki načini više očitiji i sofisticiraniji, ali očito, svi su jednako učinkoviti i s određene točke gledišta, ponižavajući. Poticanje gluposti, promicanje osjećaja krivnje, promicanje rastrešenosti, ili stvaranje umjetnih problema i onda ih magično riješavati, samo su neke od tih taktika.

1. PREUSMJERAVANJE PAŽNJE

Ključni element društvene kontrole je strategija distrakcije ili ometanja koja će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjenama o kojima odlučuje politička i gospodarska elita, kroz tehniku poplava ili poplave kontinuiraih ometanja sa beznačajnim informacijama. Za strategije ometanja je također bitno da javnost zanimaju osnovna saznanja iz znanosti, ekonomije, psihologije, neurobiologije, i kibernetike.

“Držite pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirajte im misli pitanjima bez važnosti. Zadržati javnost zauzetom, zauzetom, zauzetom, tako da nema vremena za razmišljanje, vratite ih natrag na farmu među druge životinje.”

2. STVARANJE PROBLEMA

Ova metoda se također naziva “problem-reakcija-rješenje.” Ova metoda stvara problem, “situaciju” koja izaziva neke reakcije u javnosti, tako da se ponudi glavna mjera za koju “vladari” žele da javnost prihvati, ali u normalnim bi se okolnostima tome protivili.

Na primjer: Mediji razviju priču kako je došlo do pojačavanja urbanog nasilja. Javnost se uplaši, te na kraju pristaje na uvođenje novih sigurnosnih mjera i politike na štetu građanske slobode. Ili također: stvoriti gospodarsku krizu, te prihvatiti recesije kao nužno zlo i u konačnici smanjenje socijalnih prava i rastavljanje javnih službi.

3. POSTUPNA PROMJENA (vidi: “kako skuhati žabu”)

Natjerati javnost da prihvati neprihvatljivo, treba primjeniti postupno stvaranje problema, na kapaljku, ako treba i godinu ili više. Na ovaj su način uvedeni novi radikalni društveno-ekonomski uvjeti (neoliberalizam) tijekom 1980-tih i 1990-tih: privatizacija, nesigurnosti, fleksibilnost, masovna nezaposlenost – jednostavno toliko promjena koje je bi izazvle revoluciju kada bi se uvele odjednom.

4. STRATEGIJA ODGAĐANJA

Drugi način kako bi nepopularne odluke bile prihvačene jest da ih se nazove “bolnim i potrebnim” kako bi se zadobilo prihvačanje javnosti za buduće promjene štetne za pojedinca. Prema psihologiji lakše je prihvatiti buduću, nego trenutnu žrtvu. Prvo, jer se trud neće koristiti odmah. Drugo, jer javnost, mase, ima tendenciju očekivati da će se sve “sutra popraviti”, te da će se njihovo žrtvovanje vrlo vjerojatno izbjeći. To daje javnosti više vremena da se navikne na ideju promjene i da je u konačnici prihvati sa rezignacijom.

5. UPOTREBA DJEČJEG JEZIKA

Većina reklama usmjerenih na širu javnost koristi diskurs, argumente, likove, te posebno dječje intonacije, često u neposrednoj blizini slabosti, kao da su gledatelji vrlo mali ili mentalno oštećeni. Što više žele zabluditi gledatelje, to više primjenjuju infantilne tonove.

Zašto?

“Ako se obratite osobi kao da je u dobi od 12 godina ili manje, dakle, zbog sugestija, to će težiti, uz neku vjerojatnost, da će odgovor ili reakcija te osobe također biti lišena kritičkog osjećaja kao i u osobe od 12 godina ili mlađe.”

6. BUĐENJE EMOCIJA

Iskorištavanje emocionalnog aspekta gledatelja je klasična tehnika koja će uzrokovati kratki spoj kod racionalne analize. Štoviše, korištenje emocionalnog registra omogućuje otvaranje vrata za podsvjesno nametanje ideje, želje, strahova, prisila, ili izazivanja reakcije…

7. DRŽATI JAVNOST U NEZNANJU I PROSJEČNOSTI

Učiniti javnost nesposobnima da razumiju tehnologije i metode za njihovu kontrolu i ropstvo.

“Kvaliteta obrazovanja, s obzirom na niže društvene klase, treba, što je više moguće, biti osiromašena i osrednja, kako bi razlika u znanju između nižih i viših društvenih slojeva bila nepremostiva za niže slojeve društva.”

8. VELIČANJE GLUPOSTI

Javnost treba poticati u prihvaćanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati ​​otpor prema kulturi i znanosti.

9. STVARANJE OSJEĆAJA KRIVNJE

Napraviti da pojedinac vjeruje da je on jedini krivac za vlastitu nesreću, zbog neuspjeha svoje inteligencije, svoje sposobnosti, ili svojih nedovoljnih napora. Dakle, umjesto pobune protiv gospodarskog sustava, pojedinci ne djeluju jer su sami sebi krivi, što dovodi do depresivnih stanja kojem je jedina uloga da spriječi djelovanje pojedinca. A bez djelovanja, nema revolucije!

10. ZLOUPOTREBA ZNANJA

Tijekom posljednjih 50 godina, napredak u znanosti je doveo do ubrzanog rasta “rupa” u znanju između javnosti i onih u vlasništvu vladajuće elite. Zahvaljujući primjenjenoj biologiji, neurobiologiji i psihologiji, “sustav” posjeduje napredno znanje o ljudskom biću, bilo fizički ili psihički. Sustav je u mogućnosti da bolje razumije prosječnu osoba nego što on pozna sam sebe. To znači da u većini slučajeva, sustav ima više kontrole i veliku moć nad pojedincima od samih pojedinaca.
 

 
(byka, portalsvijsti/ uredio: nsp)