FDA i Velike farmaceutske kompanije su priznali da antidepresivi povećavaju rizik od samoubojstva za više od 800%, prema sudskim dokumentima u procesu protiv kompanije GlaxoSmithKline

Tužba koju je podigla udovica iz države Illinois protiv farmaceutskog giganta GlaxoSmithKline (GSK) nastoji pokazat da je ta kompanija bila odgovorna za neoznačavanje potencijalno fatalnih nuspojava kod svojeg svjetski poznatog antidepresiva, piše YNW.

Paroksetin (obično poznat kao “Paxil”) je popularni antidepresiv i anti-anksiozni lijek u klasi lijekova poznatih kao selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI).

Od 2012. godine udovica Wendy Dolin je u sudskoj borbi protiv protiv GSK nakon samoubojstva njezinog supruga, Stewart Dolina.

Wendy kaže da je u ljeto 2010. godine, Stewartu propisana generička verzija Paxila za anksioznost. Prema Wendy, Stewart Dolin se žalo da je postao sve zabrinutiji i uznemireniji i nije mogao spavati dok je uzimao “lijek”.

15. srpnja 2010. godine, za manje od tjedan dana nakon početka uzimanja ovog lijeka, Stewart je počinio samoubojstvo, bacajući se pod vlak.

Wendy je počela potragu za odgovorima za samoubojstvo njezinog supruga i te je saznala da je njezin suprug pokazivao znakove “akatizije”, poremećaja kojeg karakterizira nesposobnost pojedinca da se opusti i mirno sjedi.

U 2012, Wendy je podnijela pravnu tužbu protiv GSK u kojoj je nastojala dokazati da je proizvođač odgovoran za smrt njenog supruga.

Tužba je istaknula da je „znanstvenik koji je radio za drugog proizvođača SSRI lijekova, Pfizer, napisao u medicinskom časopisu iz 1998. da suicidalni impulsi koji proizlaze iz akatizije se mogu objasniti kao osjećaj da je ‘smrt dobrodošao rezultat’ kada se izrazito neugodni simptomi akatizija na vrhu poremećaja već pogoršaju.

Kritični problem u tužbi Wendy Dolin nije sam paroksetin. Nije tajna da su tužbe protiv farmaceutskih tvrtki obično komplicirane u većini slučajeva, ali ovaj slučaj je posebno značajan kao tragičan primjer sive zone odgovornosti kada je pacijentu propisan generički lijek, kao i problemi između FDA i farmaceutskih kompanija koji postoje kada su u pitanju objavljivanje sigurnosnih uputstava i naljepnica za pacijente i liječnike.

Važno je razlikovati da Stewart Dolinu nije propisan brand lijeka Paxil, već generički brand paroksetina koji je proizveden od strane druge tvrtke, Mylan. Brent Wisner, odvjetnik Wendy Dolin opisao je problem kao „rupa u odgovornosti”, u kojem će generički i izvorni proizvođač poreći odgovornost.

Generički lijekovi su često propisuju umjesto određenih poznatih brandova lijekova, uglavnom zbog manjih troškova, jer generički lijekovi koštaju daleko manje od glavnig lijeka u prosjeku.

Wendy i Wisner tvrde da su upozorenja za lijek koja je dao generički brand „činjenično netočna i dovode u zabludu.” U svojoj tužbi, oni tvrde da ”uputstva za paroksetin u trenutku smrti Stewart Dolina nisu upozoravala na povećani rizik suicidalnog ponašanja u odraslih unatoč GSK-ovim informacijama da je statistički 6,7 ​​puta veći rizik u odrasle osobe.

U stvari, uputstvo je navodilo suprotno – da se rizik suicidalnosti ne povećava iznad dobi od 24. godine starosti. ”Stewart Dolin je bio blizu 57 godina starosti kada je uzimao paroksetin.”

Suđenje protiv GSK je u tijeku, a očekuje se da će trajati nekoliko tjedana. Bob Fiddaman, bloger i autor koji je napisao opsežni blog o svojim vlastitim iskustvima s paroksetinom, je davao dokaze na suđenju. Fiddaman je napisao „zapanjujuće otkrivenje” 22. ožujka:

Odvjetnici koji zastupaju udovicu Wendy Dolin pokazali su da je omjer suicidalnosti u odraslih koji uzimaju Paxil zapanjujućih 8.9, a ne 6.7, kako se ranije tvrdilo od strane Glaxoa. 6,7 brojka je zapanjujuće visoka sama po sebi, ali je omjer 8.9 zastrašujuć!

Svjedok tužitelja, Dr. David Ross, rekao da je ova brojka „zapanjujuća”. Ono što treba zapamtiti je da je GSK-ov razvojni program iz 1989. godine za lijek Paxil rekao da je omjer suicidalnosti bio oko 2.6.

Fiddaman je napisao da je dr Ross, koji je radio za FDA deset godina, ponudio svoje svjedočanstvo. Fiddaman ističe da je dr. Ross raspravljao o problematičnom odnosu FDA i proizvođača lijekova. FDA se u velikoj mjeri oslanja na točnost podataka koje daju farmaceutske tvrtke, što je problematično kada tvrtke daju sporne podatake.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Stvara se psihijatrijska religija, a njena formula glasi: „problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”. „Psihofarma“ gradi povjerenje javnosti u stručnost i legitimnost moderne psihijatrije i farmaceutske industrije. Za to su zaduženi PR manipulatori

Interesnu skupinu koju čine moderna psihijatrija, farmaceutska industrija i regulativna tijela koja su u sprezi s njima sve se češće, po uzoru na stari izraz „vojnoindustrijski kompleks“, naziva „psihofarmaceutski kompleks“, a skraćenicom „psihofarma“.

I mada izraz, dakle, nema veze s farmom za uzgoj životinja, na neki način i kroz tu igru riječi dobro oslikava svoju bit, samo što je riječ o farmi za uzgoju i oblikovanje stanja ljudskog duha. „Psihofarma“ se temelji na povjerenju javnosti u njihovu medicinsku i znanstvenu stručnost te legitimnost. No, to povjerenje nije ostvareno znanstvenim dostignućima nego marljivošću marketinških i službi za odnose s javnošću. 

Reklame koje često vidimo na televiziji pokazuju da jača trend da se psihijatrijska pravila ponašanja i protokoli više ne tiču samo bolesnih ljudi, nego se ugrađuju kao smjernice u svakodnevni život. Naravno, u tome imaju pomoć državnih službi, koje su državne samo po nazivu.

Mi smo, srećom, još malo zaostali i kaskamo za suvremenim trendovima, ali kamo se stremi najbolje se vidi u SAD-u u kojem je, ako ne izmišljena, a onda svakako institucionalizirana suvremena psihijatrija.

Ako „ekspert“ kaže da si bolestan, onda si bolestan!

Alati za taj trend su, primjerice, američki Zakon o zdravstvenoj zaštiti, potom notorno prošireno peto izdanje priručnika Američkog psihijatrijskog udruženja za 2013. godinu pod nazivom „Dijagnostika i statistika mentalnih poremećaja“ (engl. kratica DSM-5), potom novi i sveobuhvatniji savezni sustav nadzor zdravlja te biometrijskih tehnologija osobne identifikacije.

Slika ukazuje na zaključak da „psihofarma“ smatra da je nadrasla dosadašnju praksu nagovaranja i stvaranja povjerenju te stremi tome da svoj ideal normalnosti provodi prisilom i propisima. Od 1950-ih pa donedavno prodaja psihoaktivnih lijekova za liječenje mentalnih poremećaja temeljila se na odnosima s javnošću koji su se temeljili na kulturom uvjetovano, odnosno naučeno poštovanje prema profesionalnoj ekspertizi.

Rezultat tih profesionalnih ekspertiza jest da danas čak petina Amerikanaca uzima najmanje jedan lijek za liječenje psihijatrijskih poremećaja. I trend se ubrzava – od 2001. do 2010. udvostručilo se uzimanje „lijekova“ kod žena i djece mlađe od deset godina.

Danas su među najpropisivanijim lijekovima antidepresivi kao Zoloft, Celexa, Effexor i Paxil, koje uzima čak 11 posto Amerikanaca starijih od 12 godina! Stanja koja se njima liječe sve kreativnije opisuje psihijatrijska „Biblija“, priručnik DSM, pa farmaceutske lijekove već prepisuju i liječnici opće prakse.

Taj je priručnik širok raspon obrazaca ponašanja – riječ je o tisućama – nazvao poremećajima ponašanja, a procjena poremećaja se subjektivno tumači, uspoređujući date opise i stavke, no pri tom izbjegava definirati ovisnost o antidepresivima i antipsihoticima kao poremećaj. A to je u većini slučajeva jedini pravi poremećaj. Neke od tih novih „bolesti“ su „umjereni do teški simptomi depresije”.

Uskoro će dvije petine Amerikanaca „piti antidepresive“

Rezultat te sprege, zapravo neke vrsti javno-privatnog partnerstva jest činjenica da je 1988.-1994. i 2005.-2008., potrošnja antidepresiva u SAD-u porasla za gotovo 400 posto, što dovodi do projekcija da bi do ranih 2020-ih samo antidepresive uzimalo dvije petine ljudi. Da se čovjek zapita hoće li jednog dana itko biti proglašen psihički zdravim. 

Društveni fenomen sveopćeg uvođenja zdravstvenih pojmova „depresija” i „antidepresivi” u opću kulturu glavni je alat koji farmaceutskima tvrtkama daje golemu vlast nad diskursom i vjerovanjem ljudi, a rezultat je raznih programa odnosa s javnošću koji po učinkovitosti daleko nadmašuju često beskorisne i opasne proizvode čiju upotrebu promiču. mišljenja.

Bez velikog pretjerivanja može se govoriti o stvaranju psihijatrijske religije, a formula glasi: „problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”. Posao odnosa s javnošću je sve to upakirati i dati priči kontekst koji zvuči znanstveno, uz ubacivanje raznih priča o „istraživanjima“. 

Gledamo li to malo šire, izvan okvira profita, riječ je o novoj medicinskoj doktrini, dogmatskoj praksi tj. „religiji za um“, koja je uz sve još i službena i posjeduje dozvolu za medicinsku praksu. Ovo su njeni izrazi: „Nitko drugi nema pojma o umu. Takvo znanje posjeduju samo psihijatri“; „Treba vam stručna pomoć“; „Koristit će vam liječenje“; „Nova važna otkrića“ i slične gluposti. 

Na stvaranju imena lijekova sudjeluju i jezični stručnjaci kako bi ona „aktivirala posebne sinapse u mozgu potencijalnih kupaca: one koje sirove zvukove samoglasnika i suglasnika – foneme – povezuju u određena značenja ili čak emocije”. Tako je primjerice proizvedeno ime arhetipskog antidepresiva, Prozaca. Kako je jedna stručnjak rekao: „Početak imena – Pro – vrlo je uobičajen i ne nosi neke posebnosti, ali zvuk slova p, z, i k u našim umovima odjekuju kvalitetom aktivnosti i odvažnosti.

Ovi pucketavi i zujavi zvukovi mogu subliminalno sugerirati na aktivnost i tako dodatno pojačati djelovanje završnog dijela ak , koji podsjeća na riječ aktivnost.” Metodom lingvističkog inženjeringa dobiveno je i ime bliskoga Prozacova srodnika Zolofta. „Zo na grčkom jeziku znači život, a loft djelovanje tog koncepta dodatno pojačava.“ 

Japanci, gdje se nalazi treće svjetsko tržište farmaceutskih lijekova, dobar su primjer toga korištenja lingvistike u navođenju društva na široku upotrebu određenih psihoaktivnih tvari. U 1980-ima, kada je japanska farmaceutska korporacija Meiji Seika prolazila kroz japanski postupak odobravanja lijeka za liječenje „opsesivno-kompulzivnog poremećaja“, službenici tvrtke shvatili su kako Japan nema standardan način njegove dijagnoze.

Tada je tvrtka počela sastavljati vlastitu definiciju tog poremećaja, temeljenu na američkom modelu. Kad je kasnih 1990-ih Meiji Seika dobila odobrenje da na tržište stavi svoj vlastiti lijek iz skupine SSRI – Luvox – trebalo je navesti javnost da prihvati taj lijek u zemlji u kojoj su se za „poremećaje raspoloženja” najčešće prepisivali samo blagi trankvilizanti.

Meiji Seika je, zajedno s nekoliko zainteresiranih korporativnih partnera krenula u – kako to jedan svjedok opisuje – „ni manje ni više nego temeljitu kulturnu promjenu” . „Jedan od ključnih koraka bio je promjena jezičnih izraza kojima će ljudi govoriti o depresiji.

Japanska riječ za kliničku depresiju – utsu-byo – ima neugodno značenje koje se povezuje s teškom psihijatrijskom bolešću. Zato su tvrtka Meiji i njezini partneri počeli upotrebljavati izraz kokoro no kaze, koji u slobodnom prijevodu znači prehlađena duša. 

Poruka je jasna: uzimate li tablete kako biste si zimi olakšali začepljenje nosa, zašto ne biste isto napravili i kada ste depresivni?” Amerika je u to doba, u smislu prihvaćanja farmaceutskih lijekova kao pomoći kod mentalnih bolesti, bila već mnogo „naprednija“ od Japana. Ideja kako je depresija potencijalno epidemijska bolest koju treba „liječiti” uvedena je u opću svijest nekoliko godina prije uvođenja iznimno popularnog lijeka Prozac (1988). Ipak, tu ideju treba neprestano obnavljati i potkrepljivati.

Neznanstveni ‘probiri’ mentalnih bolesti

No, kako navodi liječnik i pisac dr. Peter R. Breggin, „znanost ne posjeduje tehnologiju koja bi mogla izmjeriti biokemijsku neravnotežu u živome mozgu”. „Spekulacije oko biokemijske neravnoteže zapravo su način na koji farmaceutske tvrtke reklamiraju svoje lijekove.

Zbog toga, ‘probirima’ na mentalne bolesti nedostaju objektivna znanstvena mjerila kao i metode ocjenjivanja fizičkih pokazatelja kojima bi se postojanje nekog poremećaja dokazalo. Umjesto toga, stručno se mišljenje temelji na odgovorima ispitanika na niz pitanja.“ 

U nekoliko su se posljednjih godina u kampusima američkih koledža počele ozbiljno uvoditi marketinške metode kojima se nove generacije navikavaju na rutinska probirna ispitivanja na mentalne poremećaje. U ranim 2000-ima proizvođač antidepresiva Effexor – tvrtka Wyeth – na deset kampusa sponzorirala je „obrazovne kampanje o mentalnom zdravlju“. 

Program koji traje 90 minuta bio je naslovljen je „Depresija u koledžu: Stvarnost, stvarni život i stvarni problemi“. Očito je da sa stvarnim životom zapravo nema puno veze, inače se ne bi tako zvao. „Probirima“ povezanima s ovim programom, kakvi su danas najnormalniji dio protokola javne zdravstvene skrbi, davani su poticajni nazivi poput „Pod stresom ste? 

Saznajte koliko točno“ ili „Ispitajte vlastito raspoloženje“. Predstavnici farmaceutske industrije proučavali su koliko više pozornosti potencijalnih sudionika – u usporedbi s uobičajenim probirima na depresiju – zaokupljaju ovakvi, nagovaračko orijentirani probiri.

Poremećaj protivljenja i prkosa

Što zapravo čini i definira neki mentalni poremećaj kojeg treba liječiti? Možemo se poslužiti priručnikom DSM-5. Osoba koja prizna da uživa u povremenoj cigareti dobit će dijagnozu „poremećaj upotrebe duhana”. Osoba koja u društvu popije koju čašicu mogla bi dobiti etiketu „poremećaj upotrebe alkohola”. Osobi koja redovito pije previše kave ili ledenog čaja možda će biti nametnuto „otrovanje kofeinom” ili – još gore – „kofeinom potaknut anksiozni poremećaj”.

Tko provodi previše vremena pregledavajući razne internetske sadržaje, ili ondje posjećuje virtualne kockarnice ili pornografske stranice ili pak prečesto preko interneta kupuje, može dobiti dijagnoze „ovisnost o internetu”, „poremećaj kockanja”, „hiperseksualni poremećaj” odnosno „poremećaj kompulzivnog kupovanja”, a uz te će im se – jasno – prepisati i pripadajući načini liječenja. Ako netko smatra da se utječe na vremenske prilike ili se uključi u raspravu o neobjašnjivom rušenju Svjetskog trgovačkog centra 11. rujna 2001., može mu se pripisati dijagnoza „paranoidni poremećaj”.

Aktivist koji svojim akcijama privlači pozornost na neutemeljene logičke podloge „rata protiv terorizma” ili prevelikih ovlasti policije mogao bi se svrstati među osobe koje pate od neliječenog „poremećaja protivljenja i prkosa”.

Svi su meta – psihofarmaceutskog kompleksa

Uz tako širok raspon bolesti za čiju je dijagnozu dovoljno samo mišljenje liječnika psihijatra (koji ih može tumačiti prema svojoj volji i savjesti), gotovo svi ljudi postaju mogući ciljevi psihofarmaceutskog kompleksa, a osobito kako se njihova nadležnost širi i na mlađe starosne skupine. Sve veća epidemija mentalnih bolesti – ili tvrdnje psihijatrijske profesije kako takva epidemija raste – donosi teške posljedice ne samo u smislu osobne patnje nego i cijelim gospodarskim regijama. 

Bacimo pogled na Europu. Stručnjaci za mentalno zdravlje tvrde kako je gotovo 40 posto Europljana mentalno bolesno, a procjenjuje se kako taj problem svake godine europsko gospodarstvo stoji nekoliko milijarda eura. Jedno istraživanje iz 2011. donosi zaključak kako od nekog oblika mentalne bolesti pati čak 165 milijuna stanovnika Europske unije.

Moš mislit! Glavni autor ovoga rada ustvrđuje kako se „golema praznina u načinima liječenja mentalnih poremećaja mora popuniti”. „Budući da mentalni poremećaji često nastaju u ranoj životnoj dobi, oni imaju snažan štetan utjecaj na kasniji život. Samo će rano započeto liječenje mladih osoba učinkovito spriječiti rizik od sve veće pojavnosti teških bolesti kod pacijenata u budućnosti.“ 

U SAD-u, gdje Zakon o zdravstvenoj zaštiti ističe „važnost objedinjavanja i usklađivanja dostupnosti usluga vezanih za fizičko i mentalno zdravlje i usto pruža poticaj pružateljima usluga za objedinjavanje zdravstvene zaštite”, sve će češće osobe koje možda plaćaju i neko privatno zdravstveno osiguranje, a u bolnicu dođu zbog fizičke bolesti ili ozljede, postati predmetom nadzora i procjene mentalnog zdravlja u skladu sa standardima kakve je postavio DSM. 

Izvješće o nadzoru mentalnih bolesti kojeg su 2011. izdale Središnjice za kontrolu i sprečavanje bolesti ističe kako od neke mentalne bolesti boluje 25 posto Amerikanaca te da će svaki drugi Amerikanac kasnije u svome životu razviti barem jednu mentalnu bolest.

Stoga će program „nadzora javnoga zdravlja”, u kojem sudjeluju „službenici javnog zdravstva, akademici, pružatelji usluga zdravstvene zaštite i interesne skupine” izgraditi „višestruke sustave nadzora” kako bi se njima „smanjila incidencija, prevalencija i težina mentalnih bolesti te njihov utjecaj na gospodarstvo…; zatim će ustanoviti povezanosti između mentalnih bolesti i drugih kroničnih zdravstvenih problema (npr. pretilosti, šećerne bolesti, srčane bolesti te zloupotrebe alkohola i ostalih droga); odrediti koje skupine nose visok rizik za mentalne bolesti i kako u tom slučaju intervenirati, kako ih liječiti i kakve preventivne mjere kod njih primijeniti; i osmisliti načine kojima će se ocijeniti uspjeh mjera poduzetih kod mentalnih bolesti”. Ovaj se projekt kod određivanja i dijagnoze takvih bolesti služi DSM- om.

Opasne budalaštine i duševno zdravlje djece

Postoji i dokument „Healthy People 2020“ (spinovima i zamjenama teza nikad kraja) koji ukazuje na važnost rasta stope liječenja depresije te predstavlja desetogodišnji plan američkog Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi koji obuhvaća „nacionalne ciljeve rasta stope liječenja depresije kod odraslih osoba kao i stope liječenja mentalnih zdravstvenih problema djece”. 

Kako bi dala podršku ovom programu, američka je vlada osnovala Radnu skupinu za prevenciju koja upravo preporučuje „probirne testove za mentalno zdravlje” kod djece između 12 i 18 godina starosti. I ova se Radna skupina, jednako kao i program Nadzora mentalnih bolesti, prilikom postavljanja svojih dijagnoza služi opisima iz DSM-a. 

I sad recite – tko je tu zapravo psihički bolestan? Oni koji promoviraju ove opasne budalaštine ili ljudi koji se u svakodnevnom životu susreću s uobičajenim izazovima koje život nosi, i emocionalnim stanjima kroz koja treba proći i proživjeti ih umjesto potiskivati, a od kojih je svako pojedino imenovano kao neka bolest. Ključno je i pitanje, s obzirom na suradnju vlada, industrija zdravstvenog osiguranja i farmaceutske industrije: koliki raspon takav nadzor može doseći?

Ljudi danas još uvijek imaju, barem donekle, utjecaj na to koje medicinske podatke žele otkriti određenim sustavima zdravstvenog nadzora. No sve češća upotreba biometrijske tehnologije i brz napredak prema potpuno elektronskom i bezgotovinskom načinu plaćanja naznačuju kraj i takve, umjerene sfere privatnosti i primicanje stvaranju svevideće mreže kojom će se moći odrediti i locirati privatne ekscentričnosti i stvarati nove kandidati za „intervencije“ i liječenje.

Riječ je o razvoju farmakološke tehnokracije u kojoj će, zahvaljujući nastavku masovnih uvjeravanja i vladinim regulativama, tobožnji lijekovi ispuniti prazan prostor u protraćenim i neispunjenim životima, kakvih je suvremeno korporatističko društvo prava tvornica.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Skoro svaki incident masovnih pucnjava i ubojstva od strane jedne osobe u posljednjih 20 godina i skoro svako samoubojstvo imaju nešto zajedničko, a to nije oružje

Brojni dokazi ukazuju na jedan najčešći faktor u ovim incidentima, a to je da su svi počinitelji bili pod djelovanjem nekakvih psihotropnih lijekova u momentu incidenta ili kratko prije nego što su počinili zločin, prenosi infowars.com

Brojne kredibilne znanstvene studije i razni interni dokumenti iz određenih farmaceutskih tvrtki su skrivali informaciju da SSRI (Selektivni inhibitori ponovne apsorpcije serotonina) lijekovi imaju poznate ali neobjavljene neželjene efekte, uključujući i sklonost samoubojstvu i nasilnom ponašanju.

Listu počinitelja masovnih ubojstava i lijekova koje su uzimali, sastavio je John Noveske, samo par dana prije nego što je misteriozno stradao u prometnoj nesreći, kaže naturalnews.com.

Da li postoji veza između njegove smrti i objavljivanja informacija koje drugi iz raznih razloga pokušavaju suzbiti?
 
MAPA MASOVNIH UBOJSTAVA

 
Ostavit ćemo vama da razmislite o tome i zaključite je li Noveske doživio sličnu sudbinu kao i Catherine Smith (radnica povezana s otmičarima zrakoplova u incidentu 11. rujna koja je misteriozno stradala u požaru) ili Frank Olson (mikrobiolog koji je radio na CIA-inom programu MKULTRA). Donosimo vam primjere masovnih ubojstava na SSRI lijekovima:

• Eric Harris (17) – prvo bio na Zoloftu, a zatim na Luvoxu – i Dylan Klebold (18) ubili su 12 učenika i jednog nastavnika, a ranili 23 drugih ljudi prije nego što su se ubili. Kleboldovi medicinski dokumenti nikad nisu objavljeni u javnosti.
• Jeff Weiss (16) je pio 60 mg Prozaca na dan (tri puta veća doza nego što se propisuje odraslima) kada je upucao svog djeda, djedovu djevojku i mnoge kolege studente na Red Lakeu u Minnesoti. Zatim se upucao. Ukupno je 10 mrtvih i 12 ranjenih.
• Cory Baadsgaard (16) je bio na Paxilu (zbog kojeg je imao halucinacije) kada je odnio pušku u školu i uzeo 23 učenika za taoce. On se ničega ne sjeća.
• Chris Fetters (13), ubio je svoju omiljenu tetku dok je bio na Prozacu.
• Christopher Pittman (12), ubio je baku i djeda dok je uzimao Zoloft.
• Mathew Miller (13), objesio se u spavaćoj sobi nakon što je uzimao Zoloft 6 dana.
• Kip Kinkel (15), bio je na Prozacu i Ritalinu kada je upucao svoje roditelje dok su spavali, a onda otišao u školu i ubio još dvoje školskih kolega, pri čemu je ozlijedio još 22.
• Luke Woodham (16) je na Prozacu ubio svoju majku i dvoje učenika, ranivši još šestero.
• Dječak ID iz Pocatella je 1998. godine imao napad zbog uzimanja Zolofta i pokrenuo oružani sukob u svojoj školi.
• Michael Carneal (14), bio je na Ritalin kada je pucao na studente na mitingu u West Paducahu, Kentucky. Ubijena su tri tinejdžera, a ranjeno je petoro.
• Mladić iz Huntsvillea, Alabama, bio je na Ritalinu kada je psihotično isjekao svoje roditelje i sestru sjekirom.
• Andrew Golden (11) i Mitchell Johnson (14), bili su na Ritalinu kada su pucali na petnaestoro ljudi, usmrtivši 4 studenta, jednog nastavnika i ranivši desetoro drugih.
• TJ Solomon (15), bio je na Ritalinu kada je pucao na šestero školskih kolega u Georgiji.
• Rod Matthews (14), bio je na Ritalinu kada je prebio školskog kolegu na smrt bejzbol palicom.
• James Wilson (19), bio je na nekoliko psihijatrijskih lijekova, kada je uzeo revolver i ustrijelio dvije djevojčice u osnovnoj školi, ranivši još sedmero djece i dvoje nastavnika.
• Elizabeth Bush (13), bila je na Paxilu kada je pucala u školi u Pennsylvaniji.
• Jason Hoffman je bio na Effexoru i Celexu kada je pucao u školi u gradu El Kahon, Kalifornija.
• Jarred Viktor (15), bio je na Paxilu pet dana, a zatim je izbo svoju baku šezdesetak puta.
• Chris Shanahan (15), bio je na Paxilu kada je iznenada ubio ženu u gradu Rigby, Idaho.
• Jeff Franklin je bio na Prozacu i Ritalinu kada je u Huntsvilleu, Alabama, ubio svoje roditelje čekićem, satarom i kuhinjskim nožem, a zatim je napao mlađeg brata i sestru.
• Neal Farrow je bio na Prozacu kada je pucao u židovskoj školi u Los Angelesu.
• Kevin Rider (14) se odvikavao od Prozaca kada je umro od pucnja u glavu. Prvobitno je navedeno da je u pitanju samoubojstvo, ali dvije godine kasnije je slučaj ponovo otvoren sa tvrdnjom da je u pitanju moguće ubojstvo. Glavni osumnjičeni je uzimao Zoloft i druge SSRI antidepresive.
• Alex Kim (13), objesio se ubrzo nakon što mu je udvostručena doza lijeka Lexapro.
• Diane Routhier je pila Welbutrin zbog problema sa žuči. Šest dana kasnija se upucala zbog nuspojave lijeka.
• Billy Willkomm, čuveni hrvač i student Sveučilišta u Floridi, pio je Prozac od 17. godine. Pronašli su ga obješenog u srpnju 2002. godine.
• Kara Jaye Anne Fuller-Otter (12), bila je na Paxilu kada se objesila. Njeni roditelji su rekli da je njezin liječnik inzistirao na tome da nastavi piti lijekove iako se nije osjećala dobro zbog njih.
• Gareth Christian (18), bio je na Paxilu kada je izvršio samoubojstvo 2002. godine u Vancouveru.
• Julie Woodward (17), bila je na Zoloftu kada se objesila u garaži.
• Matthew Miller je imao 13 godina kada je prvi put otišao kod psihijatra zbog problema u školi. Psihijatar mu je prepisao Zoloft. Sedam dana kasnije, majka ga je pronašla obješenog.
• Kurt Danysh (18), bio je na Prozacu kada je ubio svog oca sačmaricom. On je sada iza rešetaka i piše pisma u kojima pokušava upozoriti ljude na SSRI lijekove.
• Woody (37), počinio je samoubojstvo u petom tjednu nakon što je počeo uzimati Zoloft. Kratko prije njegove smrti, njegov liječnik je čak htio da mu udvostruči dozu. On je bolovao od nesanice i nikad nije bio u depresiji niti imao bilo kakve mentalne poremećaje.
• Dječak iz Houstona (10), ubio je svog oca nakon što mu je propisana veća doza Prozaca.
• Hammad Memon (15), ubio je svog školskog klegu. Dijagnosticiran mu je bio ADHD sindrom i depresija i uzimao je Zoloft, kao i još neke druge lijekove.
• Matti Saari (22), student kulinarstva, ubio je 9 učenika i nastavnika, ranivši još jednog studenta prije nego što je ubio sebe. Saari je uzimao SSRI lijekove i benzodiazepame.
• Steven Kazmierczak (27), ubio je petero ljudi ranio 21 osobu prije nego što se ubio. Njegova djevojka je navela da je kratko prije toga počeo uzimati Prozac, Xanax i Ambijen. Toksikološki rezultati su potvrdili da je imao tragove Xanaxa u svom sustavu.
• Finac Pekka-Eric Auvinen (18), uzimao je antidepresive prije nego što je ubio osmero ljudi i ranio još desetak, a zatim počinio samoubojstvo.
• Asa Coon (14) iz Clevelanda, upucao je i ranio četvero prije nego što je oduzeo sebi život. Navodi se da je bio na Trazodoneu.
• John Romano (16), bio je na antidepresivima i pucao je na nastavnika u svojoj školi.Pucnjava u školi u New Yorku…. itd.

Na popisu se nalaze i Jared Lee Lofner (21), James Igan Holmes (24), Jacob Tyler Roberts (22) i Adam Peter Lanza (20), za koje nije poznato koje lijekove su koristili.

Ovo sve nam govori da ne treba provesti veću zabranu oružja već zabranu lijekova, naročito antidepresiva, no mi se i dalje pitamo kriva pitanja, a odgovori su očito skriveni od javnosti.
 

 
(naturalnews.com,preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Meksički narko karteli? Kolumbijski karteli? Afganistanski lordovi makova? Ulični posrednici? Ulični dileri? Šalite se? Oni su sitna riba. Pogledajte profesionalce, krupne ribe.

Časopis Medical News Today je 22. lipnja 2013. objavio: “Većina Amerikanaca na propisanim lijekovima”. “7 od svakih 10 Amerikanaca su lijeku na recept, a više od polovice građana zemlje uzima najmanje dva lijeka na recept, navodi se u analizi koju je provela klinika Mayo i Istraživači Olmsted Medicinskog Centra”.

To je 210 milijuna muškaraca, žena i djece – koji su “zakačeni”. Nešto o čemu narko karteli mogu samo sanjati.

Najčešće korišteni medicinski lijekovi? Redom: antibiotici, antidepresivi i opijati. Zadnja dva lijeka ukazuju da Amerikanci pokušavaju promijeniti svoje stanje uma i ubiti bol uz pomoć čovjeka u bijelom kaputu; ulični diler je daleko, daleko iza njega.

Evo zanimljiv citat iz Medical News-a: “… gotovo jedna četvrtina žena između 50 i 64 godina uzimaju antidepresive …”

Farmaceutski narko karteli, naravno, iskorištavaju taj nepovoljan položaj. “Dileri u Bijelim kutama” su podržani od strane vlade, osiguravajućih društava, medicinske zajednice, medicinskih časopisa, Wall Street-a, bankama, farmaceutskim tvrtkama, medijima, medicinskim školama, bolnicama, i velikim fondacijama.

To je pravo natjecanje. Što će ulični karteli učiniti po tom pitanju? Ugasiti prodaju ljudima? Kvragu, siguran sam da neki od meksičkih i kolumbijskih narko bosova imaju svoje liječnike i uzimaju Zoloft i Paxil sami.

Citati iz drugog članka Medical News Today su izvijestili da je u 2011, došlo je skromnog povećanja u broju recepata za lijek izdanih u SAD-u.

Povećanje je donijelo ukupno broj od: 4.020.000.000

Da, u 2011, liječnici su prepisali ukupno 4.020.000.000 recepata za lijekove u Americi.

To je u prosjeku oko 13 recepata na svakog čovjeka, ženu i dijete u godini dana.

To je otprilike jedan novi recept svakog mjeseca za svakog Amerikanca.

Medical News Today je zaključio: “… industrija treba biti ohrabrena zbog rasta broja recepata i potrošnje”. Da, sigurni smo da industriji lijekova iskaču čepovi šampanjca.

Govorimo o lijekovima na recept ovdje. Mi ne govorimo o broju tableta koje Amerikanci uzimaju godišnje. Ovdje također ne računamo lijekove “iznad pulta” koji se mogu slobodno kupiti.

Farmakopoeia, sajam u 2011. godine održan u Britanskom muzeju, procjenjuje da “prosječni broj tableta koje osoba uzima u svojem vlastitom životu u Velikoj Britaniji je preko 14.000″. To je rezultat lijekova na recept. Uključujući i lijekove iznad pulta, 14.000 komada tableta može porasti do 40.000 tableta koliko prosječan čovjek uzme u životu.

Koji su učinci svih tih lijekova?

Mi smo u potrazi na vrhovnim trojanskim konjem koji truli iznutra iz Amerike u druge industrijalizirane zemalje. Ratovi, ili bez ratova, ekonomska deprivacija, gospodarski prosperitet, lijekovi i dalje rade svoj posao, oslabljuju, narušavaju i terminiraju život.

Mnogi izvori se mogu se citirati kako bi potvrdili ovu procjenu.

Na 8. siječnja 2001, LA Times je objavio članak autorice Linde Marsa: “Kad dobri lijekovi škode.” Marsa je citirala istraživanja dr. David Batesa, koji su pokazali da u SAD-u, ima 36 milijuna ozbiljnih nuspojava na medicinske lijekove godišnje.

Dana 26. srpnja, 2000, Journal of American Medical Association je objavio zapanjujuću procjenu štete medicinskih lijekove u povijesti: “Da li je američki zdravstveni sustav doista najbolji na svijetu?” Autor je dr. Barbara Starfield, od javnosti poštovana, zdravstveni istraživač na Sveučilištu Johns Hopkins School of Public Health.

Starfield zaključila iz istraživanja da medicinski lijekovi ubijaju Amerikance po stopi od 106 tisuća godišnje. To je više od milijun umrlih na deset godina.

(Za razliku od toga, Wall St. Journal izvještava 3.094 smrtnih slučajeva od predoziranja heroinom u 2010.)

Starfield nam daje konzervativno skicu trojanskog konja koji je postavljen u središtu industrijaliziranog svijeta.

Uništavanje društva od strane medicinskih lijekova ide puno dalje od onoga što neki ljudi zovu “prekomjerno propisivanje lijkova na recept”. To nije samo nagib u pogrešnom smjeru. To nije samo pogreška u prosudbi složena od strane brojnih liječnika koji raspršuju lijekove.

Oni svi ljubazni izrazi ukazuju da se situacija može ispraviti kroz pokazivanje dobre volje i razuma. To se nikada neće dogoditi.

Zemlje svijeta su doslovno napadnute od strane farmaceutskih tvrtki i njihovih vojnika liječnika. To je kemijski rat.

Da, čak i počnete vidjeti svjetlo na kraju tunela, stotine milijuna ljudi se moraju dodati na listu onih koji već slijede zdraviji život kroz prirodna sredstva.

Čak ni najgori diktatori i masovni ubojice u povijesti nisu sanjali o danu kada će se građani postrojiti i potraživati sve više i više kemikalija koje im uništavaju živote.
 
(activistpost/uredio: nsp)