Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i član Bilderberg grupe Paul Krugman napisao je kako je vrlo moguće da je Amerika propala država s propalim društvom

Krugman uživo prati rezultate američkih predsjedničkih izbora u svojem blogu za New York Times, a njegova reakcija na sve izgledniju pobjedu Donalda Trumpa izrazito je emotivna.

“Mislio sam da naši sugrađani neće, na kraju, glasati za kandidata koji je toliko očito nekvalificiran za visoku poziciju, toliko temperamentno nezdrav, toliko zastrašujuć i apsurdan”, napisao je Krugman.

Primijetio je i kako drastično padaju burze i pitao se ‘kada bi se mogle oporaviti?’

“Iskreno, vrlo mi je malo stalo do toga sad, iako se radi o mojem području. Katastrofa za Ameriku i svijet ima toliko različitih aspekata da su ekonomske posljedice vrlo nisko na mojoj listi stvari kojih se bojim”, napisao je.

“Ne znam kako ćemo dalje. Je li Amerika propala država i društvo? Čini se istinski moguće. Valjda se moramo sabrati i pokušati pronaći način kako nastaviti, no ovo je bila noć stravičnih otkrovenja i mislim da nije pogrešno osjećati dosta očaja”, piše Jutarnji.hr.

Zašto Klub Bilderberg nije zadovoljan Donaldom Trumpom?

Prvi razlog koji može brinuti svjetsku elitu su trgovinski sporazumi, kao što je Transpacifičko ekonomsko partnerstvo (TPP). Prema različitim procjenama, samo u Sjedinjenim Državama se do 2025. godine zbog tog sporazuma ugasiti 450 000 radnih mjesta, a implementacija sporazuma će biti pravi udar za građane i američko gospodarstvo.

S druge strane, globalisti Kluba Bilderberg, Vijeća za inozemne poslove i Rockefeller, kao što piše na blogu Jona Rappoporta, itekako računaju na TPP, a na Svjetskom ekonomskom forumu su Trumpa detektirali kao jednog od mogućih protivnika njegovoj provedbi.

“TPP i TTIP su njihova najdragocjenija dostignuća. Oni žele potkopati američku ekonomiju, a u svom programu imaju namjeru otvoriti put prema planeti s jednim sustavom upravljanja. Globalističko carstvo. Čini se da će Donald Trump sabotirati planove tog globalnog ekonomskog kaosa i nespornu nadmoć mega-korporacija i oni u Davosu nisu prestajali pričati o njemu”, piše Jon Rappoport.

Naravno, Klub Bilderberg se nije zaustavio i koristio se svojim utjecajem i bogatstvom da sve poduzme kako bi postigao svoje ciljeve i da na izborima za predsjednika pobjedi Hillary Clinton, što bi za cijeli svijet predstavljalo svojevrsnu giljotinu.
 
(jutarnji.hr)

Europa mora Ciprasu dati šansu da završi noćnu moru Grčke. Da li su ljevičari i socijalisti jedini koji mogu izvući zemlje iz kriza? Da li desničarski kapitalizam gubi na snazi? Ili su samo bankari izgubili kontrolu nad Vladom…

Aleksis Cipras, predsjednik Syrize, novi je premijer Grčke. Bit će prvi europski vođa koji je izabran zbog eksplicitnog obećanja da će promijeniti politiku štednje koja je na snazi od 2010. Naravno, mnogi će ga upozoravati da zaboravi na obećanja i ponaša se “odgovorno”.

Grčka je, naime, 2010. sklopila sporazum s Međunarodnim monetarnim fondom kojim je dobila zajam koji će je spasiti od bankrota, a zauzvrat je pristala na asketizam i reforme. To je nevjerojatan dokument, u najgorem mogućem smislu, piše kolumnist New York Timesa Paul Krugman.

EU Trojka pod geslom praktičnosti i realističnosti Grke je bacila na koljena i oni su posljednjih godina skupo plaćali zablude elite. Već kad je potpisala ugovor Grčka je bila u recesiji, projekcije su pokazivale da je ugovor gotovo beznačajan i da će se država već 2012. oporaviti. Čak se predviđalo i smanjivanje nezaposlenosti.

Nezaposlenost 28 posto

No, kad se sporazum počeo provoditi on je postao ekonomska i ljudska noćna mora. Svake godine Grčka je sve dublje tonula, a dno je dosegla u 2014.

Nezaposlenost je 28 posto, a u državi je nezaposlenih mladih čak 60 posto.

Što je pošlo po zlu, objašnjava Krugman. Često se govori da Atena nije ispunila obećanja i nije smanjila troškove. Ništa ne može biti dalje od istine. Država je napravila strašne rezove u javnim službama, ukinula brojne državne službe i ukinula socijalne olakšice. Ipak, to Grcima nije ništa pomoglo.

Originalne projekcije su bile tako optimistične jer su se tvrdoglavi dužnosnici zanosili fantastičnim brojkama. I Europska komisija i Europska centralna banka su htjele vjerovati u bajku tvrdeći da će uništavanje radnih mjesta i smanjivanje troškova potaknuti privatni sektor. MMF je bio oprezniji, ali je isto podcijenio štetu koju štednja radi, piše New York Times.

Na kraju, da je Trojka stvarno bila realna, trebala je reagirati nakon dvije godine kad je vidjela da traži nemoguće. MMF nema niti jedan povijesni primjer sličan grčkom u kojem je s namjerom da se otplati kredit putem štednje država prošla bez golemog duga i inflacije.

EU izgubila kredibilitet

Sad je kad Cipras pobijedio, europskim dužnosnicima će biti savjetovano da preskoče lekcije tražeći od njega odgovornost i provedbu sporazuma. Činjenica je da su oni izgubili svoj kredibilitet, program koji su nametnuli Grčkoj nikad nije imao smisla i nije bilo šanse da uspije.

Najveći problem sa Syrizom može biti da ona nije dovoljno radikalna. Oslobođenje duga i smanjenje štednje možda neće biti dovoljni za oporavak. Nejasno je što grčka Vlada uopće može napraviti osim da napusti euro, što građani još nisu spremni.

Američki kolumnist zaključuje da je Cipras tražeći promjenu puno realističniji od dužnosnika koji žele nastavak agonije. Ostatak Europe mora Ciprasu dati šansu da završi noćnu moru svoje države.

Zapadni mediji ocijenili su večeras u prvim reagiranjima da će pobjeda ljevičarske stranke Syriza u Grčkoj uzdrmati Europu do korijena, ali potresti i globalna tržišta

Pobjeda Syriza predstavlja odluku naroda odbaciti stroge mjere štednje, koju treba poštivati, navodi britanski The Guardian i ocjenjuje da će ta pobjeda uzdrmati do korijena Europu.

Podsjetivši da su Grci šest godina prosvjedovali protiv krute discipline eurozone, londonski dnevnik ističe da su građani, posebno srednja klasa, konačno izgubili strpljenje i odbacili politiku strogih mjera štednje vlade premijera Antonisa Samarasa i opredijelili se za ljevicu.

“Posljedica toga jest da prošlost više ne može služiti kao pokazatelj budućnosti, bar ne u Grčkoj, a možda ni u drugim dijelovima Europe”, piše u uvodniku.

Budući premijer Aleksis Cipras, čelnik Syrize, dobio je mandat provesti ogromne promjene i ublaži dosadašnje mjere.

“Pitanje i za Grčku i za Europu jeste što će se sada dogoditi. Nitko još nema odgovor na to “, piše u tekstu.

Prema The Guardian, glavno pitanje biti će da li nova vlada u Ateni i međunarodni vjerovnici mogu naći zajednički interes za postizanje dogovora koji će zadovoljiti i Grke i ostatak eurozone, posebno Njemačku, a da pri tom ne izazove efekt domina diljem zone eura ako i druge zemlje potraže slična rješenja.

Takav ishod najviše će ovisiti od Njemačke, koja se i dalje pretvara da eurozona može uspjeti jedino ako nastavi s fiskalnom ispravnošću, koja je zapravo i izazvala politički potres u Grčkoj, ocjenjuje list.

Za njemačku kancelarku Angelu Merkel to neće biti nimalo lako, ali ako u Grčkoj i ostatku eurozone ne dođe do porasta potrošnje, cijela Europa mogla bi se sučeliti s ovakvim ili još gorim izazovima, upozorava The Guardian.

“Novi početak nije potreban samo Grčkoj, već cijeloj zoni eura. Vrijeme je da sjever počne slušati poruke koje stižu s juga”, zaključuje dnevnik u uvodniku.

I zapadne agencije ukazuju na to da je pobjeda Syrize zabrinula međunarodne kreditore pošto bi mogla označiti preokret u Europi, gdje populističke stranke i u nekim drugim zemljama najavljuju kampanje protiv mjera štednje, kao i dovesti u pitanje opstanak Grčke u zoni eura.

Reuters navodi da će Cipras biti prvi premijer neke članice eurozone koji se otvoreno protivi uvjetima koje su EU i MMF nametih tijekom ekonomske krize.

“Njegova očekivana pobjeda povećava izglede i za skori ulazak u klinč s vladom njemačke kancelarke Angele Merkel, a mogla bi dovesti u pitanje i distribuciju naredne tranše više od sedam milijardi eura međunarodne pomoći Grčkoj”, ocjenjuje britanska agencija.

Slogan Cipras kampanje “Nada se vraća!” Očito je privukao birače, iznurene od mjera štednje poslije šest godina krize koja je rezultirala porastom stope nezaposlenosti na 25 posto i straha milijuna Grka od siromaštva.

Associated Press (AP) ocjenjuje da bi pobjeda Syrize mogla izazvati potrese na globalnim tržištima i dovesti u pitanje ostanak Grčke u eurozoni. Cipras je, kako podsjeća američka agencija, obećao pregovore o uvjetima pomoći Grčkoj i najavio da će tražiti otpis velikog dijela duga od 240 milijardi eura.

On je u predizbornoj kampanji rekao i da će odbaciti mnoge reforme koje su tražili kreditori, uključujući smanjenje mirovina i minimalnih plaća, kao i da će preispitati neke privatizacije i otpuštanja u javnom sektoru.

Ukoliko nova vlada u Ateni ne nađe rješenje u dogovoru s kreditorima, Grčka bi mogla suočiti s bankrotom, ocjenjuje AP.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 

 
 
(vestinet,index,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19838"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Kanadski novinar i istraživač Serge Monast (1945-1996) prvi je upozorio na projekt Blue Beam, još sredinom devedesetih, a onda iznenada preminuo pod sumnjivim okolnostima.

Plan se odvija u četiri koraka, a krajnji rezultat bi trebao biti konačno i potpuno uspostavljanje novog svjetskog poretka, s novom vjerom – u antikrista.

Ako uzmemo u obzir da su o “dobrobiti” napada vanzemaljaca na planetu Zemlju razmišljali mnogi znanstvenici, ali i političari, mogućnost da neko planira takav scenarij ne zvuči sasvim nevjerojatno.

Bivši predsjednik SAD Ronald Reagan je u nekoliko svojih predsjedničkih govora izjavio kako bi ljudska bića ujedinio jedino nekakav napad vanzemaljaca, ili Paul Krugman, istaknuti američki ekonomist, koji je izjavio kako bi lažni napad vanzemaljaca zasigurno ‘trgnuo’ ekonomiju.

U 21. stoljeću skoro ništa nije nemoguće. Pa čak ni lažirati Apokalipsu. Bar tako tvrde mnogi Internet izvori koji se pozivaju na priče o projektu NASA Blue Beam (Plavi zrak).

Prvi je na navodni projekt upozorio novinar i istraživač Serge Monast (1945-1996), čija su djela o masonskim teorijama zavjere i novom svjetskom poretku i danas vrlo popularna i citirana.

Monast je, ne mogavši ​​”tek tako” širiti svoju istinu, osnovao Slobodnu novinsku agenciju (AIPL, l ‘Agence Internationale de Presse libre), koja je objavljivala njegove radove i upozoravala na opasnosti koje prijete od svjetske vlade.

Svoju prvu priču o Plavom zraku objavio je 1994., a 1995. i svoj najobimniji rad “Protokoli Toronta 6.6.6″ (Les PROTOCOLES de Toronto (6.6.6), pisan po uzoru na “Protokole sionskih mudraca”, gdje je naveo da se masonska grupa 6.6.6. sprema da, u roku od 20 godina, preuzeti primat i uspostaviti novi svjetski poredak i kontrolu uma pojedinaca.

Tijekom 1995. i 1996. Monast se žalio da ga progoni policija i vlast – zbog učešća u “mreži zabranjenih informacija” i da se plaši za svoj život. Rujna 1996, kanadske vlasti oduzele su mu dvoje djece, zbog toga što su školovani kod kuće, a ne u državnim školama.

Nešto kasnije u prosincu, poslije noći provedene u pritvoru, umro je kod kuće, službeno od infarkta, iako do tada nije bolovao od srca. Monastovi simpatizeri danas tvrde da je smrt zapravo bila nasilna i izvedena psihotronskim oružjem – kako je to već običaj kod novog svjetskog poretka.

Arheologija u službi antikrista

A o čemu je to pisao Serge Monast sredinom 1990-ih? Kada nepristrani promatrač pogleda dokle je svijet stigao u međuvremenu – njegova teorija uopće ne djeluje nemoguće ili bar – ne neizvodljivo ….

Tehnologija uglavnom postoji, još samo nedostaju (da li?) Dovoljno bolesni umovi da je upotrebe ….

Mnogi danas citiraju Monastove radove, a poneko doda i nešto svoje, a iz svega toga izvlačimo najčešće tvrdnje. Sve u svemu, navodni projekt Blue Beem je osmišljen da lažira drugi dolazak Mesije, a odvijao bi se u četiri “koraka”.

Navodni projekt Blue Beam (Plava zraka) je osmišljen da lažira drugi dolazak Mesije, a odvijao bi se u četiri “koraka”.

Prvi korak podrazumijeva uzdrmavanje fundamentalnih vjerovanja o postanku čovjeka, religijskih doktrina i čitave filozofije življenja. Da li vam ovo djeluje kao težak zadatak?

Po Monastu, to je više nego izvodljivo (posebno kada se uzme u obzir da znanost od Monastovog vremena dodatno napredovala).

Navodno, svjetska vlada lako može izazvati potrese na odabranim strateškim lokacijama (što im je, nažalost, omogućio svojim pronalascima naš Nikola Tesla …), gdje će “slučajno” biti otkriveni drevni, do sada “izgubljeni” arheološki dokazi koji će dovesti u pitanje sve intrepretacije velikih religijskih doktrina.

Po Monastu, priprema za ovo već je obavljena kroz različite dezinformativne medijske kampanje i znanstveno-fantastične filmove o vanzemaljskim civilizacijama i tehnologijama.

“Posađeni” krivotvoreni dokazi otkriti će arheolozi koji će sugerirati da, ma o kojoj se religiji i kulturi radilo, novi nalazi dokazuju da su vjernici bili “prevareni” tijekom tisuća godina. Ovim bi većina ljudi posumnjala u svoja dotadašnja fundamentalna duhovna vjerovanja u Boga, i biblijske i druge verzije Sudnjeg dana.

Drugi korak podrazumijeva da se laserska svjetla i zvukovi koriste za projekt blistavog i kompletno izmišljenog “show programa” na nebu. Neki u vezu s ovim dijelom plana dovode i chemtrails, kemijske tragove zrakoplova koji, osim što nas truju, nebo čine bijelim ili sivim, što je idealna pozadina za ove projekcije – kao kino platno.

A što će biti tematika svemirske predstave velikih razmjera? Osim slika NLO-a, s trodimenzionalnih optičkih holograma i posebnim zvucima, našao bi se tu i religijski “dodatak”: različite slike za različite dijelove svijeta – u skladu s dominirajućim religijskim nacionalnim vjerovanjima na tom području.

“Božji” glas moći će se čuti na nekoliko jezika (ovo će se postići emitiranjem preko vrlo niskih frekvencija pomoću HAARP kompleksa).

Sve ovo će biti simulacija Apokalipse, tijekom koje će svim narodima biti prikazane ciljane scene (za kršćane – biblijske). Navodno su već konstruirane naprave koje mogu podići uvis veliki broj ljudi (Uzašašće), a ti ljudi više na Zemlji neće biti viđeni. Po Monastu, uvod za to je “vježba” s navodnim otmicama ljudi od strane vanzemaljaca. Računala će koordinirati satelite koji će projicirati slike, a software za predstavu je odavno spreman.

Sa kompjuterskom animacijom i odgovarajućim zvukovima, sljedbenici razičitih vjera povjerovat da se njihov spasitelj vratio. A onda će se projekcije Krista, Muhameda, Bude, Krišne …. – Sjediniti u jednu – jednog boga. Taj “bog”, smatra Monast, biće upravo antikrist, koji će dodatno pojasniti da su različite svete knjige pogrešno razumevane i tumačene (za što bi čovječanstvo već trebalo biti pripremljeno prvim korakom Projekta), a da je stara religija kriva za to što su braća i narodi međusobno ratovali.

Dakle – stare religijske doktrine treba ukinuti da bi se otvorio put za svjetsku religiju novog doba, sa novim “bogom” – antikristom.

Ova predstava bi, po planu, rezultirala nestajanjem društvenih i vjerskih razlika, a narodi bi se optuživati ​​međusobno za dotadašnje “zablude” u pogledu religije, što bi predvodili milijuni vjerskih fanatika. Monast tvrdi da će, ni manje ni više – službeno Ujedinjeni narodi uvesti religiju novog doba, a sve to uz Beethovenovu ‘Odu radosti’.

Treći korak jeste da se određene vizije projektiraju u ljudske umove tako da izgleda da se radi o vlastitoj ideji svakog pojedinca da ga je kontaktirao osobno BOG. Ovo je moguće koristeći ELF, VLF, LF valove (i skalarne valove), koji utječu na moždanu aktivnost tako da osoba čuje Boga osobno kako razgovara s njim.

Nije nepoznato da već postoji interaktivni računalni sustav ima sposobnost se umiješati u “njihove” ideje i vaše prirodno razmišljanje, tako da ne možete uočite razliku. Sve u svemu, većina ljudi će znati “u srcu” upravo ono što navodni Bog želi da vjeruju. “Bez univerzalnog vjerovanja u religiju New Age, uspjeh novog svjetskog poretka biće nemoguć!” – piše Monast.

Četvrti korak podrazumijeva elekronski inducirane natprirodne pojave, ukratko – radit će se na tome da čovječanstvo povjeruje da je invazija vanzemaljaca upravo započela u svakom većem gradu na planeti, što će sve koji posjeduju nuklearno oružje natjerati da ga aktiviraju ili bar – otvoreno stave u pripravnost.

Svijet će biti na rubu nuklearnog uništenja, ali – do napada nikada neće doći.

Međutim, ova izuzetno opasna situacija biti će povod da se sve nacije udruže i razoružaju pod okriljem UN. Usput, ovo će učiniti da kršćani povjeruju da do napada nije došlo samo zato štu su neke druge, blagonaklone vanzemaljske snage došle da spase “dobre” ljude na Zemlji od brutalnog sotonističkog napada “loših” svemiraca.

A onda dolazi finale – takozvana “Noć tisuću zvijezda”.

Po Monastovom prikazu, svi koji budu stajali na putu novom svjetskom poretku, biće uhićeni, ubijeni ili proglašeni “nestalim”, a sve pod maskom predstojećeg biblijskog Uznesenja. Iako su navodni “spasitelji (dobri vanzemaljci) stigli – to ne znači da je bitka dobivena, već je potrebno osigurati potpuno jedinstvo da bi čovječanstvo preživjelo.

A da bi se došlo do toga, objašnjava Monast, izrežiran je specijalan “llight show”. Tijekom jedne ili dvije noći biti će korištene psihotronički i druge sprave – za projektiranje natprirodnih, sotonističkih slika u ljudske umove; mnogi će vidjeti duhove, upasti u stanje blisko ludilu, što će uzrokovati globalnu paniku, samoubojstva, ubojstva, nerede itd..

Poslije “noći tisućite zvijezde”, također poznate kao “noć tisuću zvijezda”, čovječanstvo će biti spremno prihvatiti bilo kod novog “mesiju” koji bi ponovo uspostavio red i mir, makar to sve nas koštalo osobne slobode.

Uvod – lažirana svjetska kriza

A kada će se sve ovo dogoditi?

Monast je govorio o nekih dvadesetak godina (krajem 1995.), a kako objašnjava, prvi indikator da je tu početak provođenja plana biti će – promjena novčanog sustava.

Ovaj dio priprema po njemu će se dešavati u dvije faze. Prva faza podrazumijeva kreiranu ekonomsku krizu (to se, slaže se većina, već dogodilo 2008., a nedavno je svijet “zamalo” protresla još jedna, kada je bilo govora o mogućem bankrotu Amerike).

Sve u svemu, kriza će dovesti do “potrebe” da se dolar promijeni u novu valutu – jednu koja će biti korištena u SAD, a druga u ostatku svijeta. A onda će, smatra Monast, biti izrežirana još jedna kriza koja će u potpunosti riješiti probleme.

Ova druga kriza navodno će nastupiti zbog naglog porasta korupcije, prijevara i krivotvorenja novca.

Sve će to biti jednostavno riješeno, tako što će svijet biti “oslobođen” keša i čitav financijski sustav bit će preseljen u kompjuter. Na ovaj način novi svjetski poredak moći će pratiti sve novčane transakcije i da lako sazna sve što želi znati. Praćenjem novca biti će jednostavno da se detektira potencijalni problem i njegov izazivač i da oni – eliminiraju. Vjerojatno to ne treba pojašnjavati, ali anonimni keš znači slobodu i zato on jednostavno mora biti uklonjen da bi bila uspostavljena potpuna kontrola.

Ništa nije nemoguće. Koliko je ljudi povjerovalo u glasine o nacističkim logorima smrti u Hitlerovo vrijeme?

Ili da će netko (tko?) Organizirati zaljetanje avionom i rušenje “WTC blizanaca”?

Glasine o zlu u ljudskim umovima, priče o zločinima – običan čovjek često shvaća upravo kao – glasine, jer većina ljudi jednostavno ne mogu povjerovati da su neki drugi ljudi u stanju činiti takve stvari, ili da nečija vlast to organizira.

A takve stvari ipak se dešavaju i zato ništa nije nemoguće (mada – ne tvrdimo da će se tako nešto zaista i dogoditi). Zamislite samo situaciju u kojoj (ponavljamo – tehnologija za tako nešto već postoji) možda nećemo znati da li su naše misli – uistinu naše.

Razmislite o tome …
 

 
(vestinet,youtube.com/uredio:nsp)

Državi je potrebno, ako pravilno tumačim njeno raspoloženje, i ona zahtjeva hrabro, uporno eksperimentiranje. Zdrav razum nalaže da izaberemo jednu metodu i da ju isprobamo; ako ne uspije, to pošteno priznamo i probamo drugu. Ali prije svega, da nešto probamo.

Pet godina je prošlo od kolapsa banke Lehman Brothers, 15. rujna 2008. Od tada je doveden u pitanje legitimitet kapitalizma kao načina društvenog organiziranja; obećanje kapitalizma o prosperitetu, društvenoj pokretljivosti i demokraciji izgubila su kredibilitet.

Ali nije nastupila radikalna promjena. Sustav je redovito primao udarce, ali je preživio. Dio cijene za nedostatke kapitalizma plaćen je ukidanjem nekih socijalnih prednosti koje su od njega ranije izvojevane. “Tržišni fundamentalisti su promašili u svakom pogledu – pa ipak potpuno dominiraju političkom scenom, više nego ikad ranije”, piše američki ekonomist Paul Krugman. Sustav se još uvijek drži , iako je na režimu automatskog upravljanja, a to nije zasluga njegovih protivnika. Što se dogodilo? Što se može učiniti?

Antikapitalistička ljevica odbacuje ideju ekonomske neizbježnosti jer razumije da ekonomiju oblikuju političke sile. Trebalo je shvatiti da financijska katastrofa 2007.- 2008. neće prokrčiti put ka njenim ciljevima.

Presedan iz tridesetih godina prošlog stoljeća ukazao je na sljedeće: ovisno od nacionalnih okolnosti, društvenih saveza i političkih strategija, ista ekonomska kriza proizvela je takve različite ishode kao što su dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj, američki New Deal, Front populaire u Francuskoj i praktički ništa u Britaniji. Osamdesetih godina, u samo nekliko mjeseci razlike, Ronald Reagan je ušao u Bijelu kuću, a Francois Mitterand u Elizejsku palaču; 2010. je Barack Obama je uspio osvojiti drugi mandat, dok Nicolas Sarkozy nije. Ovo nam govori da sreća, talent i politička strategija nisu dodatne varijable koje mogu biti potisnute društvenom strukturom određene države ili stanjem njenog gospodarstva.

Pomicanje svjetske osovine nakon financijske krize obilježilo je i ulazak proizvođača i potrošača iz Kine, Indije i Brazila u kapitalističku igru. Oni su poslužili kao rezervisti upravo u trenutku kada se činilo da sustav umire. U proteklih 10 godina, udio glavnih zemalja u razvoju u globalnoj proizvodnji porastao je sa 38% na 50%. Nove svjetske radionice postale su ujedno i neka od najvažnijih svjetskih tržišta: od 2009, Njemačka izvozi više robe u Kinu nego u SAD.

Postojanje nacionalnih srednjih klasa i implementacija nacionalnih rješenja sada nailazi na prepreku u vidu svjetskih vladajućih klasa koje nastupaju u sprezi. Osim u slučaju da još uvijek vjerujete u antiimperijalizam šezdesetih, teško je računati na političku elitu Kine, Rusije i Indije za progresivna rješenja današnjih problema, jer su one jednako grabežljive i pokvarene poput svojih zapadnih kolega.

Međutim, obnova kapitalizma nije bila univerzalna. Sociolog Immanuel Wallerstein piše: “Latinska Amerika je bila prvak svjetske ljevice u prvom desetljeću 21.stoljeća … stranke ljevice ili lijevog centra dobile su nevjerojatan niz izbora u ovom desetljeću. I kolektivno, latinoameričke vlade su prvi put napravile značajnu distancu prema SAD. Latinska Amerika je postala relativno samostalna geopolitička sila.”

Krčenje puta za tržišta

U svakom slučaju, regionalnu integraciju, koju smjeliji mislioci smatraju uvertirom za “socijalizam 21. stoljeća”, drugi vide kao još samo jedan korak ka stvaranju jednog od najvećih svjetskih tržišta. Ova igra je još uvijek otvorenija u bivšem američkom dvorištu nego unutar dezorijentirane Europske unije. Latinska Amerika je preživjela šest pokušaja puča za manje od 10 godina, u Venecueli, Haitiju, Boliviji, Hondurasu, Ekvadoru i Paragvaju, možda zato što su političke promjene koje donosi ljevica zaista poljuljale društveni poredak i transformirale svakodnevni život.

Ove promjene su pri tom pokazale da alternativa stvarno postoji, da nije sve izgubljeno, ali da su za stvaranje uvjeta za uspjeh neophodne strukturne, političke i ekonomske reforme. Takve reforme bi probudile radničku klasu, koja je uslijed nedostatka mogućnosti svedena na apatiju, misticizam ili puko preživljavanje, i također bi mogle ponuditi način za borbu protiv ekstremne desnice.

Koje strukturne transformacije bi bile prave? Neoliberali su toliko uspješno usadili ideju da alternativa ne postoji da su u nekim slučajevima uvjerili protivnike da izgube iz vida vlastite prijedloge. Idemo pretresti neke od njih, imajući na umu činjenicu da što su ambicioznije utoliko je važnije priviknuti se na njih što prije, kao i činjenicu da njihovu moguću oštrinu treba usporediti s brutalnošću društvenog poretka koji bi trebali zamijeniti.

Kako se postojeći poredak može obuzdati, pa zatim preokrenuti? Proširenje neprofitnih i no-cost sektora moglo bi brzo odgovoriti na ovaj izazov. Ekonomist Andre Orlean ističe da u 16. stoljeću “zemljište nije bilo trgovačka roba, nego zajedničko dobro o kome se nije pregovaralo, što objašnjava silinu otpora zakonima o ograđivanju pomoću kojih je izvršena aproprijacija zajedničkih pašnjaka … Ista stvar se danas događa s komercijalizacijom ljudskih bića. Ljudski organ ili krv nisu roba, ali da li će postati ?”

Da bismo provjerili ovu tendenciju, trebalo bi definirati osnovne potrebe – smještaj, hranu, kulturu, komunikaciju, prijevoz – demokratski, da ih financiramo kolektivno i osiguramo svima. Sociolog Alen Akordo preporučuje “proširivanje javnih usluga brzo i kontinuirano, do one točke kada one obuhvaćaju sve osnovne potrebe ‘besplatno’, u skladu s njihovom povijesnom evolucijom, što je ekonomski zamislivo samo ukoliko se svi resursi i bogatstva korišteni i proizvedeni kolektivnim trudom vrate u zajedničko vlasništvo”. Umjesto da pretvaramo zahtjeve u gotovinu značajnim podizanjem nadnica, ponuda bi bila socijalizirana i nove pogodnosti garantirane svima.

Kako izbjeći zamjenu tržišne tiranije državnim apsolutizmom? Sociolog Bernard Frio predlaže izbor iz modela narodnih postignuća za koja znamo da funkcioniraju: socijalno osiguranje, na primjer, na koje se vlade svih boja sada obrušavaju. Ovaj “već postojeći osloboditelj” , zahvaljujući principu doprinosa, redistribuira značajan dio bogatstva, financira mirovine i liječenje i nadoknadu za nezaposlene. Doprinosi za socijalno osiguranje razlikuju se od poreza koje prikuplja i troši država, i ne dovode do akumulacije kapitala; u početku su ga organizirali sami poslodavci. Zašto ne otići dalje?

Tri prednosti

Takav svjesno agresivni program donio bi neke prednosti: politički, ne bi ga mogli kooptirati neoliberali ili ekstremna desnica, iako bi ujedinio vrlo široku društvenu koaliciju; ekološki, izbjeglo bi se kejnzijansko resetiranje, koje bi produžilo postojeći model i dovelo do “ubrizgavanja novca u bankovne račune, samo da bi ga reklamna policija preusmjerila u tržišnu potrošnju”. Također bi za prioritete postavilo potrebe koje nisu zadovoljene proizvodnjom robe u zemljama s niskim nadnicama. Donijelo bi i jednu demokratsku prednost: obrana kolektivnih prioriteta (što je besplatno a što nije) više neće biti isključivo pravo političara, dioničara i intelektualaca iz istog društvenog staleža .

Pristup ove vrste urgentno je potreban. U današnjem uređenju globalnih političkih odnosa, ubrzavanje automatizacije industrijskog rada i usluga stvara rizik nastanka novog oblika profita od kapitala (kroz snižavanje troškova rada) i masovne nezaposlenosti sa smanjenim beneficijama za nezaposlene.

Amazon i veliki pretraživači svakodnevno pokazuju kako stotine milijuna potrošača spremno prepuštaju robotima da im izaberu slobodne aktivnosti, odmore, lektiru i glazbu. Knjižari, novine i turističke agencije plaćaju cijenu. Dominic Barton, generalni direktor tvrtke McKinsey, ističe da su “10 najvećih kompanija na internetu, uključujući Google , Facebook i Amazon otvorile jedva 200.000 radnih mjesta” , ali su zaradile “stotine milijardi dolara u tržišnoj kapitalizaciji”.

Da bi riješila nezaposlenost, vladajuća klasa povećava rizik scenarija na koji je upozoravao filozof Andre Gorc – uporna uzurpacija područja u kojima još ne vlada profitni motiv: “Gdje će transformacija svih aktivnosti u profitno orijentirane aktivnosti – koje postoje zbog njihovog profita, s ciljem maksimalnog prihoda – prestati? Koliko još krhke barijere mogu izdržati protiv profesionalizacije roditeljstva, komercijalne oplodnje, prodaje djece i trgovine organima ?”

Pitanje duga zahtijeva razotkrivanje njegove političke i socijalne pozadine. U povijesti je česta pojava država koju vjerovnici drže u ropstvu, a ona se oslobađa da bi izbjegla nametanje beskonačne štednje svom narodu. Sovjetska republika je odbila priznati dugove svojih carskih prethodnika. Remon Poincaré je spasio franak devalvacijom od 80 posto, krešući dužničko opterećenje Francuske, koje je zatim moglo da se isplati u pojeftinjenoj valuti. Poslije rata , SAD i Britanija nisu uvele štednju; pustile su inflaciju i skoro prepolovile svoje javne dugove.

Od tada, kroz dominaciju monetarizma, bankrot je postao himna, inflacija (čak i kad se približi nuli) zlo protiv kojeg se treba boriti, a devalvacija ne dolazi u obzir. Zajmodavci su oslobođeni rizika neplaćanja, pa ipak i dalje naplaćuju svoje “kreditne premije”. “U povijesnim situacijama prezaduženosti” , pisao je ekonomista Frederick Lordon, “izbor se svodi na strukturno prilagođavanje u korist vjerovnika ili njihovu propast”. Djelomično ili potpuno otpisivanje duga lišilo bi imovine rentijere i financijere, bez obzira na njihovu nacionalnost, nakon što im je sve bilo predano .

Omča oko vrata društva brže bi se olabavila kada bi se mogli povratiti porezi koje je razorila 30 – godišnja vladavina neoliberalizma – ne samo podrivanjem progresivnog oporezivanja i povećanjem utaja, nego i kroz stvaranje strukture gdje se polovica međunarodne trgovine dobara i usluga odvija preko poreznih utočišta. U korisnike ovog uređenja ne ubrajaju se samo ruski oligarsi i bivši francuski ministar ekonomije, nego i tvrtke s državnom zaštitom ( i utjecajem u medijima ) kao što su Total, Apple, Google, Citigroup i BNP Paribas.

Izgubljeni prihod

U Europskoj uniji, gubitak koji pogađa društvo u cjelini – kao rezultat pravnih aktivnosti poput porezne optimizacije, “transfernih cijena” (koje omogućavaju lokalizaciju profita podružnica u niskoporeznim područjima), i iseljenja sjedišta tvrtki – dostiže možda i 1.000 milijardi eura. U nekim zemljama , izgubljeni prihod je veći od nacionalnog duga.

U Francuskoj, kako mnogi ekonomisti tvrde, “čak i kad bi se povratila samo polovica te svote, proračun bi bio uravnotežen bez žrtvovanja mirovina, radnih mjesta u javnom sektoru, ili budućih ekoloških investicija”. Povrat ovog novca, redovito najavljivan i odlagan (a vrijedi mnogo više od “prijevare socijalnog”), bio bi popularan i egalitaran, jer obični porezni obveznici ne mogu smanjiti svoj ​​oporezivi prihod plaćanjem fiktivnih naknada filijalama na Kajmanskim otocima.

Mnoge opcije predložene u listu Le Monde diplomatique mogle bi se dodati na popis prioriteta: zamrzavanje visokih plaća, zatvaranje burze, nacionalizacija banaka, problematiziranje slobodne trgovine, napuštanje eura, kontrola kapitala. Zašto se onda fokusirati na no-cost sektor, preuređenje javnog duga i obnovu poreza? Zato što je, da bi se razradila strategija, utvrdila njena društvena baza kao i uvjeti u kojoj se može politički realizirati, bolje izabrati mali broj prioriteta nego sastaviti popis zahtjeva za izvođenje gnjevne rulje na ulicu, koja bi se razbježala poslije prve oluje.

Napuštanje eura sigurno zaslužuje se naći na popisu (vidi Frédéric Lordon, No currency without democracy). Svi su svjesni činjenice da zajednička valuta i institucionalna i pravna rješenja koja je podržavaju (neovisna središnja banka, pakt za stabilnost) isključuju svaku mjeru borbe protiv rastućih nejednakosti i podrivanja suverenosti od strane vladajuće klase podređene zahtjevima financijskih krugova.

Problematiziranje zajedničke valute, koliko god neophodno, ne jamči uspjeh u tim područjima, što pokazuju ekonomske i socijalne mjere u Velikoj Britaniji i Švicarskoj. Napuštanje eura, poput protekcionizma, ovisilo bi od političke koalicije u kojoj bi se našli i najbolji i najgori, a trenutno najgori prevladavaju. Univerzalna naknada, veliko rezanje javnog duga i obnova poreza omogućili bi postizanje velikih ili većih rezultata, dok bi se izbjeglo stvaranje nepoželjnih saveza.

Bilo bi besmisleno tvrditi da bi takav “program” osvojio većinsku potporu u bilo kojem parlamentu na svijetu. Njegova radikalna odstupanja od statusa quo krše mnoge propise koji se smatraju nepovredivim. Međutim, neoliberalima nije manjkalo hrabrosti kada je trebalo da se spašava njihov sustav. Nisu ustuknuli ispred mogućnosti značajnog porasta duga, za koji su ranije upozoravali da će podići kamatne stope; niti pred snažnim fiskalnim stimulansom, za koji su tvrdili da će raspiriti inflaciju; niti pred podizanjem poreza, nacionalizacijom propalih banaka, obaveznim podizanjem rezervi na štednju ili ponovnim uvođenjem kontrole kapitala na Cipru.

Ono što vrijedi za njih trebalo bi vrijediti i za nas, ali mi patimo od prevelike skromnosti … Ni fantazije o povratku u prošlost kao ni nade u ublažavanje katastrofa neće obnoviti samouvjerenost niti se izboriti s rezignacijom nad nedostatkom drugog izbora osim smjenjivanja desnice i ljevice koje jednako provode praktično isti program.

Hrabrost je potrebna

Dakle, jeste – hrabrost je potrebna. Pišući o životnoj sredini 1974 Andre Gorc je pozvao na “politički napad na raznim razinama za preotimanje kontrole (od kapitalizma) i suprotstavljanje potpuno drugačijim planiranjem društva i civilizacije”.

Objasnio je da je važno izbjeći ekološku reformu na račun socijalnih uvjeta: “Ekološka borba će možda kapitalizmu stvoriti probleme i primorati ga na promjenu; ali kada, nakon dugog opiranja silom i lukavstvom, konačno popusti jer je ekološka točka bez povratka neizbježna, on će inkorporirati ova ograničenja kao što je inkorporirao nekadašnja ograničenja … kupovna moć ljudi će se smanjivati ​​i sve će se odigrati tako da se račun za borbu protiv zagađenja podenese ljudima koji su morali kuppovati proizvode”.

Od tada, sustav je pokazao otpornost u stvaranju tržišta za borbu protiv zagađenja. U Shenzhenu, mali zagađivači prodaju drugim tvrtkama pravo na prekoračenje propisane kvote. Za to vrijeme, zagađeni zrak ubija preko milijun Kineza godišnje.

Ideja za preusmjeravanje svijeta na dobar kolosijek ima na pretek, ali kako izbjeći da se one ne pretvore u još neke neostvarene mogućnosti? U skorije vrijeme, društveni poredak je pretrpio mnoge izazove, od arapskih ustanaka do pokreta “Indignados”. Od velikih demonstracija protiv rata u Iraku 2003 desetine milijuna prosvjednika izašlo je na ulice, od Španjolske do Izraela i od SAD, do Turske i Brazila. Oni su privukli pažnju, ali nisu mnogo postigli. Njihov strateški neuspjeh može nam pomoći u budućim planovima.

Velike protestne koalicije moraju učvrstiti brojnost i izbjeći razdiruće pitanja. Svi znaju koje će teme vjerojatno pokidati saveze, koji često nemaju čvršću osnovu od dobronamjernih ali maglovitih ciljeva, kao što je bolja raspodjela bogatstva, manje štetni oblik demokracije i ukidanje diskriminacije i autoritarizma.

Kako se društvena baza pristalica neoliberalne politike smanjuje, a srednja klasa sada plaća cijenu kroz nesigurnost, slobodnu trgovinu i skupo visoko obrazovanje, sastavljanje velike koalicije postaje lakše.

Ali kada se ona jednom sastavi, što može učiniti? Zahtjeve koji su previše uopćeni ili previše brojni teško je pretočiti u politiku i uklopiti u bilo kakav dugoročan plan. “Na sastanku svih vođa socijalnih pokreta”, rekao nam je Artur Enrique, bivši predsjednik Ujedinjene radničke centrale, najvećeg brazilskog sindikata, “sakupio sam od svih papire. Plan sindikalnih organizacija imao je 230 točaka, seljačkih 77 … Kad sam ih sve sabrao, imali smo preko 900 stavki. I postavio sam pitanje: što zapravo možemo učiniti sa svim ovim?

“U Egiptu, vojska je dala odgovor. Većina Egipćana bila je protiv predsjednika Morsija iz dobrih razloga, ali kako nisu imali zajednički cilj osim njegovog obaranja, prepustili su vlast vojsci, uz rizik da će sada postati njezini taoci, a kasnije možda i njene žrtve. Kad nemate kartu, to često znači da se oslanjate na one koji je imaju.

Spontanost i improvizacija mogu proizvesti revolucionarni trenutak, ali ne jamčiti revoluciju. Društvene mreže su potaknule horizontalnu organizaciju demonstracija, a odsustvo formalne organizacije im je omogućilo da izbjegnu policijski nadzor, bar privremeno. Ali vlast se još uvijek osvaja kroz piramidalne strukture, novac, aktiviste, izbornu mašineriju i strategiju: koji društveni blok i koji savez za koji projekt? Akardova metafora je relevanta: “Svi dijelovi satova poredani na stolu neće omogućiti nekom tko nema uputstvo da napravi sat. Uputstvo za sklapanje je strategija. U politici možete vikati ili možete razmišljati kako da spojite dijelove”

Odnos prema vlasti

Satna strategija bilo bi definiranje glavnih prioriteta, rekonstruiranje debate o njima i prestanak kompliciranja stvari da bi se dokazala nečija pamet. “Revolucija po modelu Wikipedije, gdje svako dodaje sadržaj” neće popraviti sat. Posljednjih godina, lokalne difuzne grozničave akcije proizvele su opoziciju zaljubljenu u sebe, nestrpljiv i nemoćan spektar, i razočaranja. Budući da je srednja klasa često noseći stup ovih pokreta, takva nepouzdanost nije iznenađujuća: ona sklapa savez s radničkom klasom samo u krajnjoj nuždi, i to pod uvjetom da brzo ponovno preuzme kontrolu.”

Postavlja se i pitanje odnosa prema vlasti, sve češće. Sada kad više nitko ne zamišlja da će velike partije i postojeće institucije promijeniti neoliberalni poredak, javlja se iskušenje da se u fokus stavi promjena uma umjesto promjene struktura i propisa i da se napusti nacionalni teren, preusmjeravanjem na lokalnu razinu za stvaranje probnog područja za buduće pobjede. “Jedna skupina računa na (društvene) pokrete, na raznovrsnost bez centralne organizacije” , piše Volerstin. “Druga tvrdi da bez promjene političke vlasti ne možete promijeniti ništa. Sve vlade u Latinskoj Americi vode ovu raspravu”.

Poteškoće u prvoj strategijom su znatne. Postoji povezana vladajuća klasa, svjesna svojih interesa, koja gospodari terenom i raspolaže silom, dok su na drugoj strani mnoga udruženja, sindikati i partije, gdje svatko brani svoju stranu, svoju jedinstvenost i samostalnost, jer se boje da će ih progutati politička vlast.

Možda i boluju od internetskih iluzija, uslijed kojih zamišljaju da su značajni jer imaju web – stranica. Ono što nazivaj “mrežnom organizacijom” postaje teorijska maska ​​za odsustvo organizacije i strateške misli, budući da mreža nema nikakvu realnost izvan cirkuliranja elektroničkih poruka koje svi prosljeđuju ali ih nitko ne čita.

Veza između društvenih pokreta i institucionalnih kanala, protuteža vlastima i partijama, oduvijek je bila problematična. Sada kad više ne postoji glavni cilj, opća linija – i manje nego ikad partija ili skupina koja je oličava – neophodno je da se “razmisli o tome kako stvoriti globalno počevši od partikularnog”.

Definiranje prioriteta koji se izravno opiru vlasti kapitala omogućilo bi da se naoružaju osjećaja , da se napadne centralni sustav i da se identificiraju političke snage koje to mogu izvesti.

S druge strane, uvijek će biti važno zahtijevati od njih da birači mogu, putem referenduma, izbaciti svoje predstavnike prije nego što im istekne mandat; od 1999. u ustavu Venecuele zapisana je takva odredba. Mnogi šefovi država su donosili krupne odluke (granica za umirovljenje, vojna obveza, ustavni ugovori) bez narodnog mandata. Tako bi ljudi stekli pravo kazniti vlastodršce, a da to ne bude samo vraćanje na vlast klonova onih koji su već izigrali povjerenje naroda.

Da li je dovoljno čekati pravi trenutak? “Početkom 2011 bilo je samo šestero ljudi koji su još uvijek bili u CPR [Kongres za republiku]“, prisjeća se predsjednik Tunisa Monsef Marzuki. “Ali to nije spriječilo ovu partiju da osvoji drugo mjesto na demokratskim izborima u Tunisu nekoliko mjeseci kasnije. “U današnjem kontekstu, rizik od pasivnog idealističkog čekanja jeste da bi oni manje strpljivi, manje kolebljivi i opasniji mogli iskoristiti trenutak i zlouporabe, za svoju korist, gnjev koji traži metu, ne nužno pravu. Pošto se posao društvenog razbijanja nikad ne završava sam od sebe, čvorišta i centri otpora (neprofitne aktivnosti, javne službe, demokratska prava) koji bi mogli biti nositelji mogućeg trijumfa, riskiraju da u međuvremenu budu uništeni, umanjujući time šanse za kasniju pobjedu.

Igra nije završena. Neoliberalni san je izgubio status apsoluta i ideala, bez kojeg će njegovi društveni projekti venuti i nestati. Sada može jedino proizvoditi privilegije i hladna, mrtva tijela. Promjena će doći. Svatko od nas može pridonijeti njenom ubrzanju.
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

Iz razgovora Paul Krugmana, profesora ekonomije na Princetonu, i Tonija Atkinsona, profesora ekonomije na Oxfordu

Tony Atkinson: Nejednakost se nije povećala univerzalno. Ima nekih područja u svijetu gdje se nejednakost smanjila, u ovom trenutku prvenstveno u Latinskoj Americi. Ustvari, mislim da su sve do jedne latinoameričke države zabilježile smanjenje nejednakosti u posljednjih 10 godina, što je prilično nevjerojatno.

Također je globalna pojava u posljednjih 10-15 godina određeno sužavanje razlike između bogatih i siromašnih zemalja. Dakle, na globalnom planu imamo određeni zaokret od raskola koji je nastao tijekom industrijske revolucije, to jest ogromne nejednakosti između bogatih i siromašnih država.

Ali ima i mnogo loših vijesti, na primjer da se unutar mnogih bogatih zemalja u posljednjh 30 godina nejednakost primanja povećala, u smislu koliko ljudi privređuju, koliko zarađuju od investicija i koliko dobivaju od države i plaćaju kroz porez. Kad se sve to zbroji, nejednakost prihoda se povećavala u većini država, ali ne u svim. Ima nekih država čak i u OECD, to jest kontinentalnim europskim zemljama, gdje takav porast nije zabilježen. Ali povećanje je primjetno, osobito u SAD. Treba dodati da se nejednakost povećala i u mojoj zemlji, Britaniji, i to više nego u SAD.

Mislim da treba istaknuti da je to nejednakost koja pogađa različite slojeve stanovništva. Iako je tijekom 80-ih i 90-ih godina promjena pogađala donji dio prihodne ljestvice, konkretno trgovina i konkurencija iz drugih zemalja negativno se odrazila na primanja ljudi na dnu, kao i tehnološke promjene. To je proces koji se nije nastavio u većini zemalja. Ali proces je nastavljen na gornjem dijelu ljestvice.

Paul Krugman: Dešavaju se dvije stvari, i mislim da su one razdvojene, ali su obje vrlo problematične. Nitko zapravo ne zna što “srednja klasa” točno znači, ali imamo neku predstavu. To bi trebalo uključivati ​​određeni nivo sigurnosti, osjećaj da ti nekako ide, da ćeš školovati djecu, da ćeš se moći liječiti kad se ukaže potreba, dakle da ne opstaješ na rubu egzistencije.

I vrlo se jasno osjeća oštar pad u dijelu stanovništva koji sebe tako doživljava, koji uživa takav status. Sve je više i više ljudi u ovoj zemlji, ne toliko u Britaniji zbog općeg zdravstvenog osiguranja koje ćemo i mi u nekom obliku dobiti krajem ove godine, koji osjećaju da žive na rubu, da ako samo nešto krene naopako, ako jedan supružnik ostane bez posla , ako se netko razboli, postoji mogućnost da ćete propasti. Taj status erodira i to je jedan dio problema.

Druga stvar je ova superelita. Možda ćete reći – šta nas briga, u pitanju je samo zavist. Ali radi se o prilično velikom dijelu prihoda koji se usisava. Mislim da ovo također iskrivljava naše društvo, izvrće naše prioritete. To se na kraju tiče političke ekonomije, toga koliko je važno što toliki utjecaj u našem društvu počiva u rukama ljudi koji žive u materijalnom univerzumu koji je prosto nepojmljiv ogromnoj većini stanovništva. Occupy Wallstreet je pogriješio, ne radi se o jednom postotku, nego o 0,1% posto ili 0,01% posto, i to će vas sigurno uzemiriti ako vjerujete u neke demokratske ideale, u to kako jedno društvo treba izgledati.

Tony Atkinson: To je svakako uznemiravalo Platona, koji je rekao da bi najveća razlika između vrha i dna trebao biti 4:1. To nije baš poštena procjena, pošto nije ubrajao robove. Ali bilo bi teško zamisliti takvu situaciju danas. Mislim da je engleski povjesničar Richard Town to dobro opisao kada je rekao da ono što misleći bogataši nazivaju problemom siromaštva misleći siromasi zovu problemom bogatstva. Ove dvije stvari su međusobno povezane, što se vidi u kvaliteti javnih davanja, javnog školstva, i mogućnosti da u tome ne sudjelujete, što znači da ima manje političkog pritiska da se održi kvalitetna usluga. Na taj način su naši životi povezani, iako su možda fizički razdvojeni.

Paul Krugman: Što je depresija u razvijenom svijetu? To nije Velika depresija – u stvari mislio sam da to treba biti Obamin predizborni slogan na drugim izborima “Nije toliko strašno kao Velika depresija”. Ali očito se radi o depresiji. Ovo nastojanje da se ukopamo, da brinemo o dugovima čak iako se možemo zadužiti po negativnoj kamatnoj stopi, prisiljava nas da postavimo jedno očito pitanje: Koliko je ovo stanje rezultat činjenice da relevantna klasa nije pogođena, ili da čak možda ima i koristi od depresije? I jasno je da ti ljudi nisu mnogo pogođeni. Ako pogledamo prihode na vrhu, oni su se vrlo brzo oporavili od financijske krize. Ako razmislite tko su krajnji dobitnici korporativnih profita, to je rekordno mali broj ljudi.

Mislim da definitivno postoji gubitak dodira sa stvarnošću. I ja se ponekad nađem u takvim prostorima, s ljudima u skupim odijelima. Oni i njihovi prijatelji ne prolaze kroz naročito velike muke, pa onda razmišljaju o zdravoj fiskalnoj politici i dugu. Njima socijalni programi naravno izgledaju previše rasipnički. Mislim da i ne bismo razgovarali o ovome da već nemamo društvo u kojem su toliko bogatstvo i tolika moć koncentrirana u rukama ove grupe koja je sasvim izolirana od katastrofe koju trpi ostatak stanovništva.

Tony Atkinson: Priroda društva ovisi od razmjera razlika među ljudima. Ako su razmjeri toliki da više ne vidimo smisao zajedničkog cilja ili kohezije, onda to prestaje biti funkcionalno društvo.

Paul Krugman: Jedno pitanje bi bilo pitanje prirodnih prava. Ponekad čitam komentare na mom blogu, i ima ljudi koji kažu: “Ono što je moje je moje, a progresivno oporezivanje znači da mi netko nasilno oduzima imovinu”. O tome je besmisleno raspravljati, ali može se odgovoriti da svi živimo u društvu, ili kao što kaže Obama: nisi ti to izgradio. Ti nisi izgradio taj put, što ne znači da nisi izgradio svoje poduzeće. Ali teško je raspravljati o tome.

Drugo pitanje je da li su aktivnosti od kojih su se neki ljudi toliko obogatili zaista društveno produktivne aktivnosti? London i New York imaju jednu zajedničku osobinu, naime da je veliki dio bogatstva ova dva grada izgrađen na gigantskim financijskim industrijama. To je stara zagonetka: navedite mi jednu od svih ovih financijskih inovacija koja je nesporno bila od koristi ljudima, ukoliko ne računamo bankomate. Dakle, pravo je pitanje koliki je dio tog bogatstva stečen kroz stvari koje su u najboljem slučaju sumnjive, a vrlo moguće i društveno destruktivne.

A zatim imamo i treće pitanje. Što je iz neke socijalne perspektive optimalno? Moj kolega Peter Diamond piše da ako razmišljamo iz nekakve apstraktne sofokratske perspektive, kako bi kralj-filozof odredio stopu poreza za ultra-bogate? Taj kralj-filozof uopće ne bi trebalo brinuti o prihodu bogatih, jer oni već imaju toliko mnogo da granične korisnosti dolara praktički nema. Treba brinuti samo o tome da od njih izvučemo najveći mogući prihod. U tom slučaju bi gornja granična stopa poreza trebala biti ona koja maksimalizira prihod, što je otprilike 73% posto prema Peteru Diamondu.

Sve te tri perspektive ukazuju na jedno. Ne znam da li bogati “zaslužuju” svoje bogatstvo, jer nisam siguran što taj pojam znači. Ali sigurno je da bismo mi bili bolje društvo da oni nisu tako bogati; ako bismo kroz neku vrstu financijske regulative i viših gornjih poreznih stopa umanjili njihovo bogatstvo.

Tony Atkinson: Nedavno sam čitao vrlo zanimljiv članak o jednom pitanju koje se redovito postavlja – zašto je baš Britanija imala industrijsku revoluciju. U članku se to objašnjava, o čemu ranije nisam razmišljao, time što je Kraljevstvo i to vrijeme imala jedan od najnaprednijih takozvanih “sirotinjskih zakona”. Što je značilo da ljudi mogu preuzimati rizike uz garanciju da će ipak imati od čega živjeti. Navedeni su primjeri nekih od najpoznatijih izuma u tekstilnoj industriji i drugim industrijskim granama, a to su otprilike bili izumi siromašnih zanatlija. Da nisu uspjeli, ipak bi imali od nečega živjeti, što u većini zemalja tog doba nije bio slučaj.

Mislim da je to jedna od stvari koju obično gubimo iz vida. Socijalna država je djelomično i način podjele rizika, što je vrlo korisno za čitavo društvo. Ona omogućuje ljudima da preuzmu rizik, u smislu izbora zanimanja ili pokretanja poduzeća, pa ako ne uspijete, država dijeli dio rizika s vama. Zato ja ne vidim nikakve negativne učinke takve vrste preraspodjele.

Paul Krugman: Uvijek se javlja pitanje na kojoj se točki krivulje nalazimo. Mislim da bismo se svi složili na primjeru Kube, barem onakve kakva je bila, ne znam što se sada događa … da pokušaj apsolutnog izjednačavanja uništava poticaje. Dean Baker voli istaknuti kako mi obožavamo mala poduzeća i sve vrijeme govorimo o njima, ali zapravo ima mnogo više malih poduzetnika u Europi nego u Americi, a to ima puno veze s činjenicom da tamo postoji socijalna sigurnosna mreža i da postoji zdravstveno osiguranje. Osobno poznajem mnoge ljude koji nevoljno rade za velike korporacije, a radije bi pokrenuli nešto sami, ali potrebna im je ta prokleta zdravstvena zaštita.

Što se tiče provodivosti visokih poreza, dosta bi pomoglo kad bismo samo mogli pritisnuti Britance, jer je London veliko porezno utočište. U svijetu ima mnogo izbjegavanja poreza, recimo u zemljama poput Cipra do prije nekoliko dana. Ali kad bi velike zemlje OECD ili zemlje G7 odlučile da to neće dopustiti, to bi odmah bilo zaustavljeno. Ne radi se o tome da postoji globalna elita koja se ne može kontrolirati, nego da postoji globalna elita koja ima dovoljno veliki utjecaj na najvažnije vlade i tako može osigurati da je ne kontroliraju.

Tony Atkinson: Slažem se da bismo mogli izvršiti veći pritisak, ali čovjek se pita koliko su zemlje OECD ozbiljne u rješavanju tog problema. Svaka od tih zemalja ima svoje porezno utočište.

O gornjoj graničnoj stopi poreza smo dosta raspravljali u Britaniji. Zanimljivo je da je konzervativna vlada upotrijebila upravo argumente koje je Paul iznio – rekli su da je to pitanje podizanja državnih prihoda. Rekli su da je optimalna stopa za podizanje državnih prihoda 40 posto. Ja mislim da je to pogrešna procjena, zato što ne računa na činjenicu da se veliki dio primanja ne troši na oporezivu robu, nego se pretpostavlja da se troši na robu za koju se plaća PDV od 20 posto. Pretpostavlja se da ćete plaćati puno socijalno osiguranje, i to sve pod pretpostavkom da taj prihod dolazi od plaća, dok naravno najveći dio prihoda ne čine plaće nego drugi oblici zarade na koju se plaća niži porez. Zato mislim da bi točnija procjena bila 60%. I to ako slijedimo njihovu logiku.

Paul Krugman: Naravno, ako bi Britanija djelovala unilateralno taj nivo bi bio niži nego u SAD, i značajno niži nego kad bi zemlje OECD kolektivno odlučile to uraditi. Ovo nisu čvrste brojke. Recimo Kristina Romer kaže da bi trebalo biti 80%. Procjene se temelje na nekim istraživanjima, ali je u SAD jedna stvar jasna, a to je da bi taj porez trebao biti viši nego što je danas.

Tony Atkinson: Druga stvar je da naravno treba krenuti u smjeru stvaranja globalnog poreznog sustava. Jer ideja da nacionalne države pokušavaju naplatiti porez, je zaista zastarjela.

Paul Krugman: Ne morate nužno imati globalnu upravu ukoliko su glavne države makar minimalno koordinirane – Velika Britanija, SAD, Nijemci, Francuzi i Talijani, ako ikad uspiju sastave vladu. Nije tako teško značajno podići državne prihode ako djelujemo zajedno. Tako se ne bi riješili svi problemi, ali mogli bismo od superelite naplatiti značajno više i taj novac bi nam dobro došao.

Tony Atkinson: Ovo pitanje se ne tiče toliko pojedinaca, koliko korporacija, koje su mnogo važnije. Polako se krećemo ka harmonizaciji na različite načine, istina vrlo sporim tempom. Ali mislim da ćemo jednog dana imati svjetsku poreznu upravu. Možda stope neće biti jednake, ali će način za procjenu prihoda biti jednak, kako bi se izbjegla utaja.

Paul Krugman: Europska unija već ima slične stvari. Na primjer postoje minimalne stope PDV-a. Gostovao sam u jednoj emisiji na irskom radiju, i pitali su me: “Ako budemo imali sve bližu političku integraciju Europe, zar nam to neće smanjiti mogućnost da ponudimo porezne poticaje?” Ja sam rekao da hoće, ali da od th poreznih poticaja imaju mnogo manje koristi nego što misle. Dolaze im mnoge tvrtke koje se formalno registriraju u Irskoj i možda nešto sitno rade, ali stvaraju izuzetno malo u smislu radnih mjesta ili dodane vrijednosti u zemlji. Ista stvar se događa i u američkim državama. Vlade pojedinih država se utrkuju privući poduzeća, ali kad bi pokušale napraviti analizu prednosti i nedostataka, pucale bi sebi u nogu.

Tony Atkinson: Kad govorimo o nejednakosti, najčešće mislimo na prihode i zarade. Ali većina ljudi smatra da je nejednakost prilika još jedna vrlo značajna dimenzija, za neke i najznačajnija. Zato mislim da se trebamo zapitati koliko pokretljivosti postoji, u smislu napredovanja kroz generacije, da li ljudi imaju bolje mogućnosti od svojih roditelja. I naravno, ovdje podaci ukazuju na to da su SAD i Britanija, dakle anglosaksonski svijet, daleko manje međugeneracijski pokretljivosti od kontinentalne Europe, a naročito od skandinavskih zemalja.

Paul Krugman: Treba reći da su podaci o ovim stvarima užasni, nema ih mnogo. Ali osjećaj da je tako prisutan je vrlo dugo, i to nije nikakva vijest. Naša predstava o nama kao pokretljivom društvu kasni za realnošću barem čitavu generaciju, vjerojatno i više. Razlozi su prilično očiti. Državne škole su prilično nejednake kvalitete, potrebni resursi za napredovanje u životu postaju sve veći.

Moj kolega Alen Kruger, koji trenutno gubi vrijeme na Princetonu umjesto da savjetuje predsjednika o ekonomskoj politici, smislio je takozvanu krivulju Velikog Gatsby-a, koja pokazuje korelaciju, a ne uzročnost, ali postoji izražena korelacija između nejednakosti primanja i nedovoljne međugeneracijske društvene pokretljivosti.

Mislim da je za legende o američkoj društvenoj pokretljivosti djelomično krivo iskustvo imigranata. Nikad nismo bili toliko društveno pokretljivi kao što smo vjerovali, samo veliki broj nas potječe iz sela u južnoj Italiji i štetlova u Bjelorusiji. Ali u svakom slučaju, da se vratimo na srednju klasu, mnogo je teže djeci stvoriti pristojne prilike ukoliko niste rođeni u odgovarajućim okolnostima.

Tony Atkinson: Mislim da nas nejednakost prilika upravo i brine u tolikoj mjeri zbog nejednakih nagrada kasnije u životu. Kad bi poslovi za našu djecu bili otprilike jednako plaćeni, bez obzira na to čime će se u životu baviti, ovo nas ne bi toliko brinulo. Ali budući da su nagrade toliko nejednake, i pristup poželjnim zanimanjima je jako otežan.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik.net, youtube.com/uredio:nsp)

Pred vama je tekst iz redovne kolumne poznatog pisca David Icke-a koji o prosvjedima govori iz perspektive SAD-a i Velike Britanije, osnovnu filozofiju moguće je primijeniti bilo gdje, pa tako i u Hrvatskoj, jer poruka je univerzalna, globalna.

Ljudi nisu svjesni u kolikoj su mjeri izmanipulirani pa čak kada na ulice izlaze s punim pravom, kao ovih dana u Hrvatskoj, jer su rezignirani, nezadovoljni i imaju svako pravo protestirati, nažalost čak i tad su instrument viših ciljeva struktura za koje ljudi nisu svjesni niti da postoje, a kamoli da mogu proniknuti u njihove perverzne motive.

U doba velikih hrvatskih prosvjeda, ovaj tekst definitivno je korisno, poučno štivo koje svakako treba pročitati…

UVOD

Dok putujem po Americi jasno vidim da je ta zemlja na rubu ekonomske katastrofe kakvu još nikada nije doživjela. I, naravno, nije sama. Slična priča događa se širom svijeta. Broj ovrha penje se do fantastičnih razina dok obitelji i drugi gube svoje domove bez svoje krivnje u razmjerima koji će, prema trenutnim projekcijama, postati plimni val.

Eksplozija kredita bila je koordinirana kroz agente Iluminata i sotoniste poput Alan Greenspan-a, koji zastupa interese iluminatske grupe Bilderberg, Vijeća za vanjske odnose, Trilateralne komisije i drugih daleko ekskluzivnijih i mračnijih tajnih društava. Greenspan je dugo bio na čelu privatne ‘Središnje banke SAD-a’, Federalnih rezervi. Nakon što je njegova politika manipuliranjem stvorila koliko je god bilo moguće osobnih i komercijalnih dugova, ukinuta je podrška sustavu kako bi se potaknuo planirani globalni ekonomski raspad.

Greenspan, koji je bio na čelu ‘Rezervi’ pod Reaganom, Bushom starijim, Clintonom i Bushom mlađim, djeluje na dubljoj razini unutar iluminatske mreže od većine njihovih javnih ličnosti. Jedan bivši sotonist, izvanbračni potomak obitelji Rothschild, rekao mi je da se sjeća Greenspana s obreda žrtvovanja kojima je prisustvovao:’Sjećam se da su Rockefelleri i Bushovi prisustvovali ritualima, ali nikada nisu imali toliki utjecaj da bi ih vodili. Još uvijek ih smatram lakejima, a ne pravim manipulatorima okultnom moći. S izuzetkom Alana Greenspana, većina tih ljudi bavila se okultizmom tek amaterski, prvenstveno zbog ekonomske moći i prestiža. Greenspan je, sjećam se, bio osoba sa strahovitom duhovnom, okultnom moći, od samo jednog njegovog pogleda Bushovi i mlađi Rockefelleri tresli su se od straha.

To je, dakle, čovjek koji je kontrolirao ekonomiju Sjedinjenih Država od 1987. do 2006. i koji je, kao što je bilo planirano, nadgledao suludu ekonomsku politiku (suludu ukoliko niste znali prave razloge koji stoje iza nje) koja je dovela do sadašnjeg globalnog kolapsa. Ekonomisti i dobitnici Nobelove nagrade Joseph E. Stiglitz i Paul Krugman Greenspana navode kao glavnog kreatora rastuće ekonomske katastrofe u Sjedinjenim Državama i drugdje. Stiglitz je rekao da Greenspan ‘zapravo nije vjerovao u regulaciju’, a ‘kad su primijećeni ekscesi financijskog sustava, [on i drugi] zahtijevali su samoregulaciju – što je oksimoron.’ Prijeđite na drugu razinu razumijevanja i bit će vam jasno da su Greenspan i drugi iluminatski agenti diljem svijeta točno znali što rade i kakav je planirani ishod.

Greenspan se povukao neposredno prije nego što su na svjetlo dana izbili pravi razmjeri i posljedice njegovog manipuliranja. Drugima, koje kontroliraju iste sile koje stoje iza Greenspana, prepušteno je da ponude ‘rješenja’ za probleme koje su stvorili on i njemu slični. To je razlog zašto je Obama u svoj ‘ekonomski tim’ postavio bezočne insajdere koji su najveći krivci za taj isti kolaps za čije su ‘rješavanje’ izabrani. Tim Geitner, Larry Summers, Paul Volcker i drugi, lojalni istoj mreži – Bilderberg grupa – Vijeće za vanjske odnose – Trilateralna komisija kao i Greenspan, nemaju namjeru pronaći ‘rješenje’ koje će ići u korist naroda u Americi ili bilo gdje drugdje. Njihova uloga u Zavjeri je da unište ekonomiju rasipajući zapanjujuće količine pozajmljenog novca – bilijune dolara – kako bi osigurali da više ne bude povratka.

U jednoj ovotjednoj američkoj televizijskoj reklami rekli su da kad biste trošili milijun dolara svaki dan od navodnog rođenja ‘Krista’ do danas, i dalje ne biste potrošili onoliko koliko Obama troši pozajmljenog novca u svom ’stimulacijskom’ paketu. Da i ne spominjemo ostale fantastične svote povrh toga u obliku ‘jamčevina’ za banke. Oni su radili izvanredno brzo, koristeći strah i Obaminu medijsku napuhanost kao svoja oružja, kako bi dolijevali ulje na vatru, potpuno svjesni da će to samo dodatno pogoršati stvari. Bushove ‘jamčevine’ za banke nestale su s radara ne dajući nikakve rezultate, i sada g. Promjena predvodi trošenje dodatna tri bilijuna.

Ideja je ne samo srušiti američku ekonomiju, nego i na taj problem (uglavnom banke) što je moguće brže utući toliko novca da vlada ostane bez mogućnosti za reakciju kad se ekonomija počne stvarno raspadati u razmjerima kao što je planirano. Ista stvar koordinira se širom svijeta, kao što vidimo u Britaniji, gdje premijer Gordon Brown također baca pozajmljen novac na bankarski sustav samo kako bi se situacija nastavila pogoršavati. Brown je bio britanski ministar trezora, zadužen za državne financije, za vrijeme Blairovih godina kada je slijedio politiku koja je bila odraz Greenspanove.

Sada čovjek koji je bio glavni uzrok bankarske krize u Ujedinjenom Kraljevstvu traži od nas da vjerujemo da je on ’spasitelj’ financijskog sustava. To je kao da tip koji nekoga prebije po glavi palicom za bejzbol tvrdi za sebe da je junak zato što ga je odvezao u bolnicu. Ali ti ljudi nemaju srama.

ZAŠTO VLADE ŽELE NEREDE?

Globalni ekonomski kolaps smišljen je kako bi potaknuo niz ‘koristi’ za plan Iluminata. Jedna je, kao što sam rekao u jednom svom nedavnom biltenu, njegovo iskorištavanje kao izgovora za nametanje globalne ekonomske diktature pod kontrolom središnje svjetske banke. Ali ima mnogo drugih ‘rješenja’ i s time povezanih ‘koristi’ koje oni planiraju upotrijebiti, stoga moramo biti na oprezu.

Ono što ovdje posebno želim naglasiti je potreba da ostanemo smireni i mirno reagiramo na to što se događa. To nije lako kada postoji toliko stresa i straha u pogledu ekonomske sadašnjosti i ‘budućnosti’, ali svejedno moramo tako postupati ili ćemo uletjeti ravno u golemu zamku koja nam je postavljena.

Da ne bude zabune: Oni žele da reagirate neredima na rastuću ekonomsku katastrofu i već vidimo kako ljudi nasjedaju na to.

Zašto bi vlasti htjele da ljudi izazivaju nerede?

Oni koji su posljednjih godina čitali moje knjige znat će odgovor. Vlastima treba izgovor da uvedu totalnu policijsku državu diljem svijeta, a ljudi koji u svom očaju sudjeluju u neredima (gotovo uvijek poticani od strane agenata provokatora) upravo su onaj izgovor koji traže.

Budite vrlo, vrlo oprezni prema svakome tko na mirnim prosvjedima počne izazivati nerede ili poticati druge na to. Tko su oni i zašto to rade kada to pruža sve adute sustavu da nametne Policijsku državu? Ili su glupi ili su agenti te Države.

Redovni čitatelji ovih biltena sjetit će se onog u kojem sam govorio o britanskom prometniku kojem su iznenada dali nove iskaznice i odobrenje da radi policijski posao i ulazi na tuđi posjed bez dopuštenja. Njegov posao trebao je biti samo da naplaćuje kazne za nepropisno parkiranje i tome slično. Njegov šef odbio je raspravljati o tome zašto se dijele nove iskaznice, ali jedan prijatelj policajac sve mu je objasnio. Policajac je rekao da se vlada daleko unaprijed priprema za predstojeći ‘rat’ tijekom kojeg očekuju masovne prosvjede i ulične nerede. Policija i vojska bit će toliko usredotočene na rješavanje toga da će druge neuniformirane struke, poput prometnika, privatnih zaštitara, operatera nadzornih kamera i mnogih drugih, biti dovedene da rade posao koji normalno radi policija.

Nedugo nakon što mi se javio taj prometnik vlada je objavila da će to zanimanje biti preimenovano u ‘civilni policajac’, čime će ih odvojiti od njihove jedine uloge, reguliranja prometa. Nekoliko mjeseci kasnije vlada je objavila planove za stvaranje nove skupine zvane ‘ovlaštene osobe’ – od privatnih zaštitara, operatera nadzornih kamera i mnogih drugih koji će dobiti ovlasti da obavljaju dio posla koji je trenutno ograničen na policiju.

Policajac je prometniku ispričao o ‘ratu’, kao i da je u planu da do njega svakako dođe u nekom trenutku. Ali izgovor rata također je mogao biti lažna priča za ljude koji su bili potrebni za rad oko priprema, ali nisu trebali znati pravi razlog koji iza toga stoji. Pravi razlog, kao što sada možemo vidjeti, mogli bi biti ekonomski nemiri nakon financijskog kolapsa za čiji su dolazak ljudi iz sjene odavno znali jer su ga i planirali izazvati.

Svakom prilikom naglašavam postojanje tog plana da se izazovu građanski nemir i neredi, kao što ste vidjeli u mom biltenu od prije dva tjedna, a sada insajderi počinju usađivati tu misao u um javnosti. ‘Moglo bi doći do nereda’ smišljeno je da subliminalno šalje poruku ‘izađite na ulice i pravite nerede’. To je jednostavna moć sugestije zamaskirana u ‘zabrinutost’.

A tko bi drugi radio upravo to ovaj tjedan nego Zbigniew Brzezinski, suosnivač iluminatske Trilateralne komisije i glavni mentor i kontrolor Barack Obama. Više ga neću zvati ‘predsjednik’ Obama sve dok ne pokaže rodni list kojim bi dokazao da ispunjava uvjete za taj položaj. Brzezinski je za MSNBC izjavio: ‘… bit će sve većih sukoba između klasa, a ako su ljudi nezaposleni i stvarno pate, k vragu, moglo bi biti čak i nereda!’

Ne, g. Brzezinski, vi znate da će biti nereda zato što će mreža koju zastupate učiniti sve što može da do njih dođe. Vidimo kako predstavnici Države sve više i više spominju tu temu. Ratni koledž američke vojske iznio je ista upozorenja u dokumentu zvanom Poznate nepoznanice: Nekonvencionalni ’strateški šokovi’ u razvoju obrambene strategije.

U njemu se kaže da vojska mora biti spremna za ‘nasilne, strateške razmještaje unutar Sjedinjenih Država’, u svjetlu ‘nepredviđenog ekonomskog kolapsa’. Nepredviđenog?? Sigurno se šalite. Dokument govori ‘promišljenom domaćem otporu’, ‘raširenim krizama javnog zdravlja’ ili ‘prestanku funkcioniranja političkog i pravnog poretka’. Dalje kaže: ‘Rašireno građansko nasilje… prisililo bi obrambeni establišment da u nuždi preusmjeri prioritete na obranu temeljnog domaćeg reda i ljudske sigurnosti. Američka vlada i obrambeni establišment uljuljkani u spokoj dugotrajnim sigurnim domaćim redom bili bi prisiljeni brzo napustiti neke ili većinu vanjskih sigurnosnih obaveza kako bi se posvetili brzo širećoj nesigurnosti ljudi kod kuće. Pod najekstremnijim okolnostima, to bi moglo uključivati upotrebu vojne sile protiv neprijateljskih skupina unutar Sjedinjenih Država.’

Kao što je prometnik, sadašnji ‘civilni policajac’, otkrio, to je točno ono što oni planiraju u Ujedinjenom Kraljevstvu, a isto će biti slučaj u svim zemljama zato što su sve one pod kontrolom svjetske mreže koja koordinira globalni plan. Dokument Ratnog koledža kaže da će Ministarstvo obrane biti ‘centar koji će omogućiti kontinuitet političke vlasti u multidržavnom ili nacionalnom građanskom sukobu ili nemiru’.

Kada to prevedete s orvelovskog jezika dobit ćete ‘vojska će kontrolirati zemlju’. To je sve još davno, davno isplanirano, kao što smo ja i drugi autori upozoravali sve ove godine, a ‘neprijateljske skupine’ o kojima govori dokument bit će svi oni koji se budu suprotstavljali političkoj/vojnoj diktaturi na bilo koji način, čak i verbalno. U svjetlu toga, neće vas iznenaditi kada saznate da vojska SAD-a trenutno želi potrošiti još 6 milijuna dolara na ‘opremu za kontrolu nereda’.

Dennis C. Blair (Trilateralna komisija), Obamin direktor nacionalnih obavještajnih službi, također je izjavio da bi ekonomska kriza mogla izazvati građanske nemire u Sjedinjenim Državama i širom svijeta. Rekao je da bi kriza mogla biti ‘prijetnja režimu’ bude li potrajala duže od jedne do dvije godine, a ova umjetna kriza isplanirana je da bude mnogo veća i dugotrajnija od toga. Rečeno jednostavnim riječima koje on, čini se, tako teško pronalazi, Blair kaže da postoji povećana vjerojatnost za rat u vrijeme ekonomskih previranja, a nema sumnje da oni planiraju da ovo što se sada događa dovede upravo do toga.

Ostale ličnosti iz establišmenta koje su upozorile na nemire i nerede uključuju direktore Svjetske trgovinske organizacije i Međunarodnog monetarnog fonda, organizacija koje su iluminatske do srži, stoga svatko tko je na njihovom čelu bit će, po definiciji, potrkalo tajnog udruženja.

LJETO GNJEVA

U Ujedinjenom Kraljevstvu, još jednom potvrđujući istinitost prometnikove priče, načelnik policijskog odjela zaduženog za javni red upozorio je na moguće ‘Ljeto gnjeva’ zbog rastuće nezaposlenosti i ekonomskog kraha. Viši policijski inspektor David Hartshorn iz londonske Metropolitanske policije rekao je da ‘poznati aktivisti’ planiraju iskoristiti situaciju i pokrenuti masovne prosvjede, upozorivši na sastanak G20 u Londonu u travnju kao vjerojatnu metu, zajedno s bankama.

Masovni prosvjedi širom svijeta više nisu samo predviđanje jer se već događaju i, uz globalnu ekonomiju koja tek treba propasti u planiranim razmjerima, nismo još vidjeli ništa. Oko 120.000 ljudi demonstriralo je u Dublinu prošli tjedan zbog načina rješavanja ekonomske krize u Irskoj, milijun prosvjednika bilo je na ulicama Francuske, radnici britanskih naftnih rafinerija i elektrana pokrenuli su niz štrajkova u znak prosvjeda zbog zapošljavanja stranih radnika, a i neredi širom Grčke koji su se odigrali krajem prošle godine dijelom su bili ekonomske prirode.

Ono što se ovdje događa mogu sažeto izraziti dijelom pisma koje je navodno 1871. Albert Pike, vrhovni zapovjednik Škotskog obreda slobodnih zidara u Americi, poslao Giuseppeu Mazziniju, iluminatskom ‘revolucionaru’ u Italiji. Tvrdi se da je u tom pismu Pike detaljno objasnio pozadinu triju svjetskih ratova koje Iluminati planiraju pokrenuti kako bi ostvarili svoju globalnu diktaturu. Prva dva dogodila su se kako je predvidio, a evo što je rekao o trećem:

Treći svjetski rat mora biti potaknut iskorištavanjem različitosti, uzrokovanih «agenturom» «Iluminata», između političkih cionista i vođa islamskog svijeta. Rat treba biti vođen na takav način da se Islam (muslimanski arapski svijet) i politički Cionizam (država Izrael) međusobno unište. U međuvremenu, ostale će nacije, još jednom podijeljene po tom pitanju, biti prisiljene boriti se do točke potpune fizičke, moralne, duhovne i ekonomske iscrpljenosti…
…nahuškat ćemo nihiliste i ateiste; isprovocirat ćemo ogromnu socijalnu kataklizmu koja će u svojim strahotama narodima jasno pokazati učinak potpunog ateizma, izvor divljaštva i najkrvavijeg previranja.

Tada će širom svijeta građani, prinuđeni braniti se od revolucionarnih svjetskih manjina, istrijebiti te uništavače civilizacije, i gomile, razočarane Kršćanstvom, čiji će deistički duh od tog trenutka biti bez smjera i cilja, žudeći za idealom, ali ne znajući na što bi usmjerili svoje obožavanje, primit će istinsko svjetlo kroz univerzalnu objavu čistog Luciferovog nauka koji će napokon biti iznesen pred javnost. Ta će objava biti rezultat općeg reakcionarnog pokreta koji će uslijediti nakon uništenja i Kršćanstva i ateizma, oba istovremeno pobijeđena i iskorijenjena.’

Mnogi to pismo odbacuju kao mit, ali u kontekstu u kojem ga koristim to nije važno. Ono što u njemu piše je ono što je planirano – ekonomska i socijalna katastrofa u kojoj će se ljudi okomiti jedni na druge u njihovom umjetno izazvanom očaju i svaki će moral biti pokopan u masovnoj borbi za prividno preživljavanje.

Izraz ‘nihilizam’, upotrijebljen u Pikeovom pismu, ovako je definiran u rječniku:

*Odbacivanje svih razlika u moralnoj ili religijskoj vrijednosti i spremnost na pobijanje svih ranijih teorija o moralnosti ili religijskim uvjerenjima.

*Vjerovanje da je razaranje postojećih političkih ili socijalnih institucija nužno za buduća poboljšanja.

U tome je zapravo sve rečeno, to je razlog zašto oni žele da ljudi sudjeluju u neredima širom svijeta kako bi uništili postojeći poredak koji su, istina, stvorili Iluminati, ali ga sada žele zamijeniti sljedećim stupnjem svoje tiranije – totalnom globalnom kontrolom. To znači da nacionalne vlade i nacionalne države treba uništiti kako bi se omogućilo svjetskoj vladi da preuzme diktaturu.

Pogledajmo, u svjetlu toga, još jednom definiciju ‘nihilizma’: ‘Vjerovanje da je razaranje postojećih političkih ili socijalnih institucija nužno za buduća poboljšanja.’

Svoju priliku već vrebaju agenti provokatori i korisni idioti programirani da započnu nerede i građanske nemire za koje vjeruju da će poljuljati postojeći poredak. Ali postojeći poredak stvorila je ista mreža iluminatskih obitelji koje nastoje stvoriti ‘novi poredak’ – Novi svjetski poredak – koji bi se, prema planovima, trebao roditi iz previranja i kaosa koje sada organiziraju. Kako bi to postigli, kao i uvijek, trebaju našu suradnju i neka nitko ne sumnja da oni koji izabiru nemire i pljačkanje kao odgovor na ovo što se događa idu ravno u zamku koja je za njih postavljena. Vladini i vojni agenti provokatori to će znati, korisni idioti neće, ali bilo bi vrijeme da saznaju.

Rijetko susrećem zatupljenije ili naivnije ljude od onih koje nazivaju ekstremnim krajem političke ‘ljevice’. Njima se već stotinama godina manipulira kako bi mijenjali svijet prema nacrtima Iluminata u nasilnim revolucijama kojima se ruši postojeći poredak. Sada ih još jednom okupljaju kako bi dovršili put u globalnu tiraniju i osigurali nasilje i kaos koji služe da otvore put svjetskoj vladi, svjetskoj vojsci, središnjoj svjetskoj banci, svjetskoj elektronskoj valuti i mikročipiranom stanovništvu povezanom sa satelitskim sustavom za globalno pozicioniranje, ili GPS-om, među mnogim drugim tehnologijama za nadzor i kontrolu.

Neredi i pljačkanje koje oni žele vidjeti, kaos, samo će dovesti do uvođenja Policijske države s policijskim satom, zatvorom bez suđenja, vojskom na ulicama i aktiviranjem koncentracijskih logora za ‘disidente’ na koje već dugo upozoravamo. Službeno ih zovu ‘vojnim objektima’, njima upravlja FEMA, krajnje opaka Federalna agencija za upravljanje kriznim situacijama, i naravno da nije nikakva slučajnost što se u Washingtonu u ovom trenutku usvaja prijedlog zakona pod brojem H.R. 645 kojim se ‘ministru domovinske sigurnosti nalaže osnivanje nacionalnih centara za krizne situacije u vojnim objektima’. Ne, koncentracijskih logora, a oni će biti spremni i u drugim zemljama.

Pogledajte što kaže dokument Ratnog koledža: ‘Pod najekstremnijim okolnostima, to bi moglo uključivati upotrebu vojne sile protiv neprijateljskih skupina unutar Sjedinjenih Država.’ Moglo? To je sigurna stvar jer postoji takav plan, i prihvaćeni su svi zakoni koji im dopuštaju da to učine. Vlade širom svijeta su ih odobrile u sklopu ‘protuterorističkih’ zakona, ali u njima se izrazi ‘terorizam’ i ‘terorist’ koriste na tako neodređen način da se svi ti zakoni mogu primijeniti na cjelokupno stanovništvo zemlje koju bi ‘zakoni’, prema njihovim zagovornicima, trebali štititi.

Sve je to divovska prijevara, i neki od nas umorili su se upozoravajući na to. To nije imalo nikakve veze s teroristima koji navodno postavljaju bombe itd. Svi ti zakoni implementirani su s jasnim ciljem kontroliranja masa kroz Policijsku državu kada oni pokrenu ekonomski kolaps, zajedno s novim ratovima.

Dodajte svemu tome niz predsjedničkih izvršnih odluka koje su potpisali uzastopni predsjednici bez nadzora od strane Zastupničkog doma ili Senata. One su neustavne i predsjednika praktično pretvaraju u diktatora. Pogledajte ovlasti koje Senat, zahvaljujući tim odlukama, može aktivirati kada bude proglašeno izvanredno stanje.

To je razlog zašto, kao što sam istaknuo u svom posljednjem biltenu, Obamin manipulator, šef osoblja Bijele kuće, Rahm Emanuel, nastoji ograničiti posjedovanje oružja – kako bi vojsci olakšao preuzimanje vlasti. U međuvremenu, sve više ljudi nastoji se naoružati, i samo je u Floridi u posljednjih 45 dana za 42 posto porastao broj zahtjeva za dozvolu za nošenje skrivenog oružja, zbog straha od posljedica ekonomskog previranja.

PRAVI ODGOVOR – NENASILJE I PRIJATELJSTVO

Jedini način da zaustavimo sve ovo je da ne reagiramo onako kako oni od nas to žele – nasiljem i neprijateljstvom prema Državi i međusobno. Koliko je nasilnih revolucija dovelo samo do uspostavljanja još jedne tiranije, službene ili neslužbene, koja je zamijenila srušenu? Tako mora biti zato što ono što je uništeno nasiljem biva zamijenjeno istom energijom. Kao što sam rekao u svojoj knjizi, postajete ono protiv čega se borite.

John Lennon to je savršeno izrazio kad je pjevao:

Kažeš da želiš revoluciju
Pa, znaš
Svi mi želimo promijeniti svijet
Kažeš mi da je to evolucija
Pa, znaš
Svi mi želimo promijeniti svijet
Ali kada govoriš o uništavanju
Zar ne znaš da ne možeš računati na mene…

…Kažeš da imaš pravo rješenje
Pa, znaš
Svi bismo htjeli vidjeti plan
Tražiš od mene doprinos
Pa, znaš
Radimo što možemo
Ali kada želiš novac
za ljude s umovima koji mrze
Sve što mogu reći je brate, pričekaj

Revolution (1968.)

Martin Luther King također je to briljantno objasnio kad je za izazivanje nereda rekao:

‘Ograničenje nereda, osim moralnih pitanja, u tome je što oni ne mogu pobijediti i njihovi sudionici to znaju. Zato izazivanje nereda nije revolucionarno, već je reakcionarno jer traži poraz. Oni uključuju emocionalnu katarzu, ali ju mora pratiti osjećaj uzaludnosti.’

To su riječi revolucionara koji je ostvario uspjeh kroz mirno odbijanje suradnje. Da, ubili su ga, ali ono što je stvorio nenasiljem i odlučnošću nastavilo je živjeti i okončalo segregaciju. Tjelesni život nije važan u usporedbi s onim što je ispravno, jer smo svi mi vječna Svijest koja ima iluzorna iskustva, a najveća je iluzija smrt. Mnogo bih radije umro ‘prerano’ radeći ono za što znam da je ispravno nego u strahu proživio još nekoliko iluzornih godina kao rob tiranije.

Ali ni to nije nužno da bi se okončala ova besmislica. Milijarde ljudi su u ropstvu, a relativno malen broj ih porobljava. Hm, mislim da vidim izlaz iz toga.

Moramo se udružiti u uzajamnoj podršci, ljubavi, ljubaznosti i empatiji. Moramo odbaciti izmišljene granice koje nas dijele – religiju, politiku, rasu, kulturu i platne razrede. To ne znači da ljudi trebaju odbaciti svoja uvjerenja: samo im nemojte dopustiti da budu oružja podjele.

Svi smo u ovome zajedno, zajedno se moramo suočiti s izazovom, a ne krasti jedni od drugih, pljačkati i praviti nerede, ili okretati glavu zato što nešto što se događa nekom drugom ‘nije moj problem’. Oni ne žele porobiti muslimane, Židove, crnce ili bijele Amerikance srednje klase i tako dalje. Oni to žele učiniti svima nama i biraju različite skupine jednu po jednu, baš kao što su nacisti radili u Njemačkoj. Sjetite se ovih slavnih riječi, jer tako dobro odgovaraju ovome danas:

Prvo su došli po Židove i ništa nisam rekao jer nisam Židov.
Onda su došli po komuniste i ništa nisam rekao jer nisam komunist.
Onda su došli po sindikaliste i ništa nisam rekao jer nisam sindikalist.
Onda su došli po mene i više nije bilo nikoga tko bi nešto rekao.
Ujedinimo se iza onoga što utječe na sve – gubitka naših najosnovnijih sloboda. A ako se to planira sada, u kakvom će svijetu živjeti naša djeca i unuci? Možete li živjeti s tom mišlju i ne činiti ništa ili sudjelovati u neredima kao što žele vlasti? Ja ne mogu.

Moramo se početi organizirati u zajednice i grupe kako bismo podržali jedni druge i kako bismo prestali surađivati sa sustavom – a ne kako bismo se protiv njega borili. Sustav može postojati samo uz našu suradnju i prepuštanje sudbini. Mi ga držimo na okupu. Oni imaju svoje muškarce i žene od nasilja, zvane vojska i ’specijalni’ timovi, za obračunavanje s nasilnim otporom. Ali njihova najgora noćna mora je naša nesuradnja – odbijanje plaćanja poreza, odbijanje napuštanja domova kada banke provedu ovrhe, odbijanje pristanka na naše porobljavanje u bilo kom obliku. Kad bismo to počeli masovno raditi sustav se s time ne bi mogao nositi. I u tome je bit: da bismo to postigli moramo to činiti masovno. I oni koji nisu trenutno pogođeni moraju podržati one koji jesu.

Umjesto suradnje, trebamo nesuradnju ljudi koji plešu po drugom ritmu i ne žele se pokoravati onome što je nepošteno, nepravedno ili predstavlja napad na njihove slobode i slobodu drugih. Taj pristup ne odbija suradnju u duhu neprijateljstva, bijesa ili nasilja, već s ljubavlju, radošću i smijehom – i strastvenom odlučnošću da ne surađuje s vlastitim porobljavanjem.
Potrebno nam je masovno odbijanje pristupanja vojsci, posebno ako budu pokušali uvesti novačenje; odbijanje obaveznog ’služenja zajednici’ za mlade ljude koje Obamini kontrolori žele uvesti (kao i vlada Ujedinjenog Kraljevstva); odbijanje priključivanja, ili priznavanja legitimnosti, Obaminim planiranim Civilnim sigurnosnim snagama, koje nisu ništa drugo nego prijevara da se navede ljude da kontroliraju druge ljude u ime Elite usred ekonomskog sloma.

Moramo početi organizirati lokalne valute koje mogu djelovati izvan sustava, kao što sam rekao u biltenu od 15. veljače, i da, ljudi bi također trebali sudjelovati u masovnim prosvjedima ako to žele, sve dok su oni mirni. Ali oni moraju biti dio kampanje nenasilja, nesuradnje, a ne njen fokus.

Koliko je tijekom godina bilo prosvjeda širom svijeta, pa ipak se sve i dalje odvija baš kao i prije, bilo da se radi o ratu ili globalizaciji. Trebamo prestati pozirati a zatim otići u kafić kako bismo bili zadovoljni sobom, trebamo početi činiti ono što će stvarno postići rezultate.

Prosvjedi moraju biti usmjereni na nesuradnju, odbijanje prihvaćanja zakona koji zabranjuju masovno okupljanje i izlaske na ulice, okruživanje domova susjeda kada bankovni ovrhovoditelji dođu kako bi ih izbacili na ulicu; i takva masovna okupljanja oko zgrada vlada i financijskih institucija da sustav ne može funkcionirati. A sve to mora biti u dobrom raspoloženju i strogo miroljubivo.

Također bih želio reći sljedeće onima koji su u uniformi. Možda mislite da imate moć, ali samo ste pijuni u igri kao i svi drugi. Vi nemate moć, ima ju vaša uniforma, jer je ona produžetak Države. Oni u njoj tu su samo kako bi animirali uniformu i izvršavali naređenja onih koje ona predstavlja. Kada ste korisni Tajnom udruženju hvalit će vas, a kada im postanete suvišni u sklopu šireg plana, pokazat će vam vrata.

I vi imate djecu i unuke koji će morati živjeti u svijetu koji svojim nadzorom stvarate, ‘izvršavajući naredbe’ i vjerujući manipulativnim besmislicama kojima vam vlade i Tajno udruženje pune glavu preko svojih paravana za ‘obuku’ kao što je Common Purpose. Probudite se iz transa i prestanite graditi policijsku državu za vašu djecu i unuke – i sve ostale. Razmislite kakve će biti posljedice toga što radite za one koje volite – i prestanite to raditi.

Prije svega, svi mi moramo osloboditi naše umove i postati svjesni. Iz toga će doći sve drugo, uključujući intuiciju, nadahnuće i znanje koje će nas voditi prema najdjelotvornijem rješavanju ovoga s čime se suočavamo. Ako ima mnogo stvari koje biste voljeli raditi u sobi, ali soba je mračna i ne možete vidjeti, koji je osnovni, prvi korak da bi se bilo što drugo dogodilo? Morate uključiti svjetlo i tada sve ostalo postaje moguće. Bez toga ćete posrtati okolo u mraku i padati preko namještaja.

To je ono što ‘ljudska bića’ rade danas i radila su odavna. Izmanipulirani smo da vjerujemo da smo mi naša tijela i naša imena, a to su samo iskustva onoga što u stvari jesmo – beskrajna Svijest. Kao što je rekao veliki američki komičar Bill Hicks: ‘…sva je materija samo energija zgusnuta do spore vibracije, svi smo mi jedna svijest koja sebe subjektivno doživljava. Ne postoji smrt, život je samo san, a mi smo maštanje o nama samima.’ Podjele između nas iluzorne su i postoje kako bi nam omogućile određene vrste iskustava, ali te se iluzije nemilosrdno iskorištavaju da nas podijele i zavladaju nama.

DOSTA!

Kada postanemo svjesni istine o tome tko smo svijet izgleda sasvim drugačije, pa tako i izazovi koji su stavljeni pred nas. Ili koje stavljamo pred sebe. Pomaknite svoju točku gledišta i sve se mijenja. Probajte. Pokušajte se prestati identificirati s vašim tijelom, vašim imenom i vašim odrazom u zrcalu. Pokušajte gledati na te stvari kao na iskustva, a ne ono što jeste. Pokušajte promatrati vaš život i svijet iz percepcije vašeg pravog ja – beskrajne Svijesti, Svega što jest, što je bilo i što bi ikada moglo biti u našoj iluziji zvanoj ‘vrijeme’.

Vječna svijest svjesna sebe ne sudjeluje u neredima; nije nasilna i ne pljačka. Ali isto tako nikada ne radi, i ne prihvaća za sebe i druge, ono što nije pošteno, pravedno, iz ljubavi i ljubazno. Što je najvažnije, Svijest je bez straha. Kada djelujemo na toj razini, tada možemo stvarno tvrditi da smo Svjesni, a ne zarobljeni u iluziji zvanoj Um. Kao što je rekao Albert Einstein: ‘Ne možete rješavati probleme s istom razinom svijesti koja ih je stvorila.’

John Lennon je u pjesmi Revolution također istaknuo što se treba dogoditi kako bismo stvarno nešto postigli. Moramo osloboditi naše umove i postati Svjesni:

Kažeš da ćeš izmijeniti ustav
Pa, znaš
Svi želimo izmijeniti tvoju glavu
Kažeš mi da je kriva institucija
Pa, znaš
Bolje oslobodi svoj um
Ali budeš li nosio slike predsjednika Maoa
Nećeš nikako uspjeti ni sa kim

Sada se brzo krećemo prema središtu oluje koja je tako dugo planirana kako bi svjetsko stanovništvo postalo roblje centralizirane tiranije. Ali ne moramo to prihvatiti ili se s time pomiriti, krotko gledajući kako se zidovi kontrole svakoga dana sve više zatvaraju oko nas. A to je ono što se događa, i to mora prestati. Za dobrobit svih, mora prestati. Mi se možemo ujediniti, MORAMO se ujediniti, odbacujući granice rasa, religija, kultura i platnih razreda. To su samo iluzorne etikete pomoću kojih nas dijele i tako nama vladaju. Vjerujte u njih ako tako želite, i uživajte u njima ako vas to usrećuje, ali ne dajte im više da nas dijele.

Moramo se ujediniti u uzajamnoj podršci u ovom trenutku, jer se oni bolesnih umova i zatvorenih srca spremaju okomiti na nas svim silama kako bi dovršili svoj plan totalne kontrole. Hoće li njihova ludost pobijediti ne ovisi o njima nego o nama. Mi smo ti koji imamo moć, samo ako ju odlučimo upotrijebiti.

Mi smo Jedna Svijest, zavarana da misli kako smo ‘mali ja’. Kada shvatimo da smo svi Jedno – i počnemo djelovati prema tome s hrabrošću, ljubavlju, nježnošću, miroljubivošću i empatijom za sve kojima treba podrška – zidovi ugnjetavanja morat će pasti.

“Ali sjediti na guzici nadajući se da će sve samo od sebe nestati više nije opcija.

Nikada nije ni bila.”

 
(skriveno, val-znanje/uredio: nsp)

Globalna elita je sada dokazala da su sve maske pale, i da će krenuti na veliku hrpu novca misleći da mogu imati svoje pravo i položiti svoje ruke na njih. To znači da nema bankovnog računa, umirovljeničkog fonda i portfelja dionica na zemlji koji je siguran.

Do sada, većina ljudi je pretpostavljala da su privatni bankovni računi nedodirljivi i da je osiguranje depozita zapravo značilo nešto. Sada vidimo da ne postoji hrpa novca koji se smatra “zaštićenim iza granica” od strane globalne elite i osiguranje štednih uloga ne znači apsolutno ništa.

Najbitnija stvar o kojoj svaki financijski sustav ovisi je vjera. Ako ljudi nemaju vjeru u sigurnost i stabilnost financijskog sustava, on neće funkcionirati. Pa tako su ljudi koji vladaju svijetom uzeli malj i udarili po povjerenju koje smo svi imali u globalni financijski sustav. Oni su slomili nepisani društveni ugovor o kojoj ovisi globalni bankarski sustav.

Dakle, sada ćemo vidjeti “bank run” (“bježanje iz banaka” – masovno povlačenje novaca iz banaka), i to se neće ograničiti na samo nekoliko zemalja u južnoj Europi. Učitelj Yoda bi to možda sročio ovako: “Započelo, globalno povlačenje novaca iz banaka, je”. Svugdje u svijetu, uplašeni ljudi će početi povlačiti novac iz banaka. Puno tog novca će ići u zlato, srebro i druga čvrsta dobra i imovinu. Kako će se novac početi povlačiti iz banaka, to bi moglo izazvati da mnoge od velikih banaka koje su se kolebale na rubu katastrofe, konačno propadnu.

Mnogi od vas ne vjeruju da će ovakve stvari ikada stići vaše bankovne račune, mirovinske fondove ili dioničke portfelje u vašoj zemlji.

Mnogi od vas nikada neće biti u potpunosti uvjereni da se Velika Pljačka Ciparske Banke nikada ne bi mogla dogoditi u Hrvatskoj.

Pa, što mislite gdje se ovaj cijeli plan isplanirao?

MMF je navodno proveo porez na bogatstvo na Cipru, a MMF ima sjedište u samom srcu Washingtona.

Gotovo svaki narod na planeti se mora nositi s MMF-om. To je organizacija koja dominira u Sjedinjenim Državama, i ona je uvijek uključena kada se radi o međunarodnoj dužničkoj krizi.

Ako MMF smatra da je odlična ideja ukrasti novce sa bankovnih računa za rješavanje financijske krize na Cipru, zašto ne bi oni nametnuli slično rješenje u drugim zemljama, u skorijoj budućnosti?

A ako bankovni računi nisu više sigurni, postoje li doista sigurna mjesta gdje možete staviti svoj novac?

Vi možete vjerovati političarima kada vam kažu da se nenajavljeni “porez na bogatstvo” nikada neće dogoditi tamo gdje živite, ako vi želite, ali to je čista laž jer su to političari na Cipru govorili svojim ljudima do dana kad se to dogodilo. Citirajmo članak u Cipar Mail …

I nakon svega, predsjednik Anastasiades jasno je proglasio u svom inauguracijskom govoru da se “apsolutno neće tolerirati šišanje javnog duga ili depozita”, dodajući da “takav problem nije ni za raspravu.” Ministar financija Michalis Sarris Slično je dijelio ohrabrujuća izjave, tvrdeći da bi EU  bila luda kada bi nametnula takvu mjeru jer bi se ugrozio euro sustav.

U ovom trenutku, političari na Cipru imaju dvije vrlo neumoljive opcije. Ili glasati za porez na bogatstvo i uništiti svu vjeru u bankarski sustav Cipra, ili glasovati protiv i biti prisiljeni izaći iz eurozone. U svakom slučaju, vjerojatno ćemo vidjeti kolaps financijskog sustava Cipra i njegovog gospodarstva koje će uroniti duboko u depresiju.

Bili ili ne, prijedlozi za promjenu uvjeta poreza na bogatstvo, navodno, neki političari žele nametnuti maksimalanu stopu poreza i do 15 posto za bankovne račune preko 500.000 €, tako da stopa na manjim računima može biti smanjena.

Također je najavljeno da će banke u Cipru će ponovno biti otvorene u četvrtak.

No, ono što se događa na Cipru je mali krumpir u odnosu kako će to utjecati na ostatak svijeta. Cijeli planet gleda ovu priču, kao i nedavni članak Lucas Jackson-a koji je opisao kako je vjera u globalni financijski sustav uvelike potresena …

Bilo bi pretjerano naglašavati kako je značajna situacija na Cipru. EU je pokazao ni da će pod neizvjesnim okolnostima uništiti vladavinu zakona kako bi održali svoju moć. To je priznanje tiranije kojeg su mnogi od nas uvijek pretpostavljali da bi taj trenutak mogao doći, ali on je postao stvarnost.

Šteta ovdje nije vezana za veličinu i šišanja štediša – trenutno se raspravlja između 3% i 13% poreza – nego pravni jezik na koji se svaki investitor na planeti mora osloniti kako bi zadržao povjerenje u sustav, a on je podređen potrebama moćne elite. Za elitu, donošenje glavnih odluka u Washingtonu, Londonu, Berlinu, Francuskoj, Bruxellesu, zakoni su poput sladoleda, jednostavno se istope.

Postavlja se pitanje, tko je sljedeći? Hoće li to biti Portugal? Grčka? Španjolska? Italija? Francuska??

Hoće li oni nametnuti “jednokratni” porez na bankovne račune? Vašu kuću? Vaše dionice i obveznice? Ušteđevinu za umirovljenje?

Globalna elita je proglasila otvorenu sezonu na sve velike hrpe novca, a sada će mnogi ljudi diljem svijeta razmotriti da bi dizanje novca iz banke bila racionalna stvar za učiniti. To će posebno biti istina u zemljama južne Europe jer će vjerojatno biti sljedeći kojima će se bogatstvo zaplijeniti.

To je tako posve jasno da čak i Paul Krugman-u u New York Timesu koji razumije sve ovo …

To je kao da Europljani drže neonsku reklamu, pisanu na grčkom i talijanskom jeziku, na kojoj piše: “Vrijeme je da se organizira bjžanje iz vaše banke!”

Sutra i dani koji slijede nakon bi trebali biti vrlo zanimljivi.

Globalna elita je doista “prešla Rubikon” kada je krenula u lov na privatne bankovne račune. To je gotovo kao da su namjerno izabrali najviše štetno moguće rješenje za financijsku krizu na Cipru.

Mnogi su u financijskom svijetu apsolutno zapanjeni na sve ovo. Na primjer, David Zervos opisuje ovaj potez kao ” nuklearni rat na štednju i bogatstvo”…

Svi mi stvarno trebamo uzeti trenutak da razmislimo što su vlade Europe učinile. Da bude jasno, oni pokrenuli iznenadni napad na štednju vlastitog naroda. Takav potez bi trebao poslati udarne valove preko cijelog razvijenog svijeta. To nije bio Bernanke stil sporo krećuće financijske represije protiv rizika slobodne štednje koja bi podigla životinjske duhove i silu riskiranja. To je nuklearni rat na štednju i bogatstvo – Nešto što će vjerojatno slomiti životinjske duhove. To je politički potez koji očekujete od diktatorskog režima u subsaharskoj Africi, ali ne u državi članici EMU-a. Ako europske vlade mogu izvlastiti 7-10 % posto građanske štednje, zašto čak i držati novac na bankovnom računu? Da li oni pokušavaju pokrenuti bježanje iz banaka – BANK RUN (eng.)?

Dakle, što motivira globalnu elitu da to čini?

Prema CNBC , jedan od motiva je bio poći za Rusima kojima je bankarski sustav Cipra služio za pranje novca …

Doista, MMF je izvijestio da su ljuti na način na koji je ruski novac poplavio ciparske banke zadnjih nekoliko godina, što je potaknulo zabrinutost zbog pranja novca .

Ruski novac čini oko 25 % posto novca u bankarskom sustavu Cipra, a očito je da su Rusi prilično uznemireni onim što su MMF i EU odlučili učiniti. Čak i Vladimir Putin glasno se osuđuje ovaj potez …

Ruski predsjednik Vladimir Putin je prozvao porez “nepravedanim, neprofesionalnim i opasnim”, navodi se u priopćenju objavljenom na web stranici Kremlja. Ruske tvrtke i pojedinci imaju 31 milijarde dolara depozita na Cipru, prema Moody’s-u.

Vi sigurno niste čuli puno o tome u zapadnim medijima, da su Rusi zapravo istupili i ponudili pomoć da Cipar izađe iz ove gužve.

A prema Sky News-u, Gazprom je ponudio Cipru vrlo veliku sumu novca da istraže svoje obalne rezerve plina koji nisu još otkrivene …

Do sada vlada Cipra je odbio pomoć od Rusa, ali oni se mogu predomisliti u nekom trenutku? Navodno Rusi nude dovoljno novca da se u potpunosti financirati bankovno spašavanje …

To će biti vrlo zanimljivo i vidjet ćemo što će se dogoditi.

U međuvremenu, neki europski dužnosnici već sugeriraju da bi i drugi narodi u južnoj Europi trebali imati “porez na bogatstvo” nametnute njima. U te zemlje spada i Hrvatska. Iz članka Paula Josepha Watson-a …

Joerg Kraemer, glavni ekonomist njemačke Commerzbank, pozvao je da se privatni štedni računi u Italiji na sličan način opljačkaju. “Porezna stopa od 15 posto na financijsku imovinu će vjerojatno biti dovoljna da pokrije talijanski državni dug ispod kritične razine od 100 posto bruto domaćeg proizvoda”, rekao je Handelsblatt.

“Porez” od 15 posto na svu financijsku imovinu?

Možete li zamisliti da se probudite jednog jutra i vlada je odlučila iznenada ukrasti 15 posto vašeg novca koji imate na računima u banakama, mirovinskihm fondovima i burzovnih portfeljima?

Da imam bankovni račun u Italiji, ja bih bio jako nervozan upravo sada.

U normalnim okolnostima ovakve stvari se ne događaju, ali vlade će koristiti “hitno” kako bi opravdale svoje postupke. Nedavno smo došli na članak koji je uključivao velik citat od strane Herbert Hoover-a koji kaže…

“Svaka kolektivistička revolucija ulazi u obliku trojanskog konja “hitnosti”. To je taktika Lenjina, Hitlera, Mussolinija. U kolektivističkom metežu preko desetak manjih zemalja Europe. Ova tehnika stvaranja hitnosti je najveći uspjeh kojeg postiže demagogija. “

To je ono što elita voli učiniti.

Vole stvoriti red iz kaosa.

A to je tek početak. Velika Pljačka Ciparske Banke je samo beta test za ono što dolazi sljedeće.

Kao se globalni financijski sustav raspada, globalna elita će ciljati naše bankovne račune, naše mirovinske fondove i naše dionice. Vi možda početi razmišljati o tome kako ćete se zaštititi.
 

 
 
izvor: infowars.com, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13138"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Nedavno je na internetu potpisivana peticija Obami koja imenuje Paul Krugman-a za financijskog tajnika. Paul Krugman kaže da je počašćen, ali da mu to ne pada na pamet.

Spontana kampanja u vaše ime bila je ozbiljna, zar ne? Mislim, peticiju je potpisalo preko 235.000 ljudi. Slomili ste im srce. Da li se kajete?

Ne, zato što vjerojatno imam veći utjecaj radeći ovo što radim nego što bih imao unutra, pokušavajući se na dvoru boriti za utjecaj, što ide uz svaku administraciju, čak i uz one najbolje, i mislim da u tome ne bih bio dobar. Ovo je u redu, predsjedniku je sada potreban čvrst pregovarač, a priča se da je takvog i našao.

U liku Jack Lew-a?

Tako je. Predsjednik trenutno ne može donositi velike nove zakone, ne može formulira velike nove programe. Sada se moraju se cjenkati sa ovim luđacima u Republikanskoj stranci, ili da ih pregazi. Sada nam kao tajnik financija nije potreban neki duboki mislilac. Ako su predsjedniku potrebni ozbiljni mislioci, može pozvati Joseph Stiglitz-a i neke druge ljude. Za tajnika financija potreban mu je netko tko će znati pregovarati s ovim podivljalim ljudima, tko će se potruditi da se ne dogodi nešto tragično.

Što Jack Lu može učiniti da bi vas ubedio da vas dvojica slično razmišljate?

Može povesti kampanju protiv opsjednutosti štednjom. Nećemo dobiti veliki stimulativni paket, koliko god bih ja to volio, barem ne ove godine. Ali kad netko kaže – ovo treba rezati, ono treba rezati – volio bih da od njega čujem: “Zašto bismo to sada radili? To nije dobro za gospodarstvo.”

Ali zar gospodarstvo nije drastično drugačije od onog doba kad je Franklin Roosevelt-a jednostavno zaposlio ljude u javnom sektoru?

Osnovna pravila dr mijenjaju mnogo sporije nego što se misli. Ljudi kažu “tada se putovalo parobrodom, a sada letimo mlaznim zrakoplovima”, ili “tada nismo imali globalnu ekonomiju” – u stvari imali smo je, samo je sada malo više ukrašena – ali osnovna pravila se nisu mnogo promijenila. Potrebni su stoljeća da se ona značajno promjene. Mogao bih vam pokazati gomilu novinskih naslova iz 1930-ih, i zvučati će vam kao da su iz današnjih novina. Ovo je ista stvar koju smo imali tridesetih, ovo je “ekonomika depresije”, i rješenje nije mnogo drugačije danas nego što je bilo tada.

Kako to mislite ekonomika depresije?

Mislim na dvije stvari. Jedna je – recesija znači da gospodarstvo pada, a depresija da je već pala. Američka privreda je zapravo rasla tijekom najdužeg razdoblja tridesetih godina, nakon strahovitog sunovrata na početku, i još jednog pada kasnije. U međuvremenu je rasla. Ali čitavu tu povijesnu epizodu zovemo “Velika depresija” jer su čitav period obilježile visoka nezaposlenost i velika patnja, i naravno, to isto imamo i sada. Nije toliko strašno kao Velika depresija – baš sjajna utjeha, “nije toliko strašno kao Velika depresija” – ali stanje je užasno. Imamo uporno depresiranu ekonomiju i konstantnu nezaposlenost. U tom smislu govorimo o depresiji. Ali postoji i tehničko značenje tog izraza. Ekonomija depresije je ono kada normalne stvari koje radite za poticanje gospodarstva – recimo kada Federalne rezerve smanje kamatnu stopu – više nisu dostupne ili učinkovite. To je situacija kada se normalna pravila ekonomske politike moraju odložiti na stranu, i kada morate raditi neuobičajene stvari.

U svojoj knjizi vi savjetujete da država treba trošiti više, da bi ljudi mogli više kupovati? Drugim riječima, treba stvoriti potražnju koja će pokrenuti gospodarstvo.

Tako je. Ima i drugih stvari koje se mogu učiniti, možda i Federalne rezerve mogu nešto učiniti iako su kamate na nuli, ali ključna stvar, stvar za koju znamo da funkcionira, za koju svi povijesni dokazi pokazuju da funkcionira u ovakvoj situaciji, jeste da kada privatni sektor ne želi trošiti, država može uskočiti i osigurati potrebnu potražnju da gospodarstvo ne potone.

Kao što znate, postoje argumenti da nas Roosevelt-ovo trošenje tridesetih nije izvuklo iz depresije, nego je to bio – a i sami ovo priznajete u knjizi – RAT. Toliko se trošilo na rat, da nije bilo drugog izbora nego da se ljudi zaposle.

Činjenica da se dogodio rat, koji je konačno natjerao američku vladu da troši koliko je potrebno, nije argument protiv potrošnje nego argument protiv politike. To znači da su tada, kao i sada, mnogi ljudi govorili da je neodgovorno trošiti, i političke prepreke su uklonjene tek kad se pojavio neki vanjski faktor. Mi smo se oporavili od Velike depresije prije Pearl Harbor-a, jer je američka ekonomija zapravo krenula u rat 1940. godine, i nastavila je rasti. Mnogi su govorili da veća potrošnja ne može dovesti do oporavka, a onda smo počeli ulagati u vojsku jer je u Europi izbio rat, i odjednom smo dobili oporavak.

Evo jedne komične ilustracije – kada bismo sada otkrili da nam prijete vanzemaljci, i odlučili da se tome moramo suprotstaviti, morali bismo nešto učiniti da unaprijedimo infrastrukturu, graditi ceste i brze pruge. Imali bismo punu zaposlenost.

Pod punom zaposlenošću podrazumijevate …?

Otprilike stopa nezaposlenosti od 5%. Ovo je dinamično gospodarstvo. Uvijek će se neka poduzeća zatvarati, uvijek će netko ostati bez posla pa ga neko vrijeme neće moći naći. Normalna puna zaposlenost će uvijek imati mjerenu stopu nezaposlenosti od 5%, i to je u redu. Ali ogromna je razlika između toga i današnjeg zvaničnog broja, koji je malo manji od 8%, ali mnoga mjerenja sugeriraju da je prava situacija mnogo gora. Najveći problem je što mi imamo preko četiri milijuna ljudi koji su bez posla dulje od godinu dana, što nije viđeno od 1930-ih.

Napisali ste da smo sada u depresiji koja je u principu nepotrebna. Ne moramo trpiti tolike muke i uništavati tolike živote.

Nepotrebna je u tom smislu što je jedina prepreka za zapošljavanje ljudi, za vraćanje njihovih života u normalu, za proizvodnju stvari vrijednih više stotina milijardi dolara za našu ekonomiju – u stvari prepreka u našim glavama. Kada bih mogao nekako uvjeriti zastupnike u Kongresu i ostale poznate sumnjičavce da je deficitarna potrošnja u ovom trenutku dobra i da nam je zapravo potreban sveobuhvatni program otvaranja radnih mjesta, a da ćemo o deficitu brinuti nakon stabilnog oporavka, sve bi se završilo – ne bi bilo nikakvih problema.

To je glavna pouka 1940-1941. Mogli ste 1940. godine pronaći svakakve tvrdnje o tome što suštinski nije u redu s američkom privredom, kako je tehnologija uznapredovala, kako radnici nemaju potrebne kvalifikacije. Onda je došao rat u Europi i počeli smo trošiti. Zapravo, u tom trenutku smo mnogo trošili na infrastrukturu, jer smo se pripremali za rat.

Gradili smo luke …

I kampove za obuku. Prvo se trošilo na izgradnju ogromnih vojnih kampova. I odjednom se ispostavilo da su svi oni nezaposlivi radnici izuzetno produktivni ako im date posao. Ispalo je da se onaj nerješiv problem pokretanja ekonomije može vrlo lako riješiti. I sada smo u takvoj situaciji. Sav produktivni kapacitet je tu, nedostaje samo intelektualna jasnoća i politička volja.

Tvrdite da ovo može riješiti za dvije godine?

Tako je. I to nije neki broj izvučen iz šešira, to je osnovana pretpostavka koliko nam je vremena potrebno da pokrenemo ozbiljan program potrošnje. U stvari, mnogo dr može učiniti čak i u kraćem roku. Jer mi ne samo što nemamo učinkovit program otvaranja radnih mjesta, nego ih zapravo dodatno zatvaramo. Gledamo kako državne i lokalne vlasti otpuštaju stotine tisuća nastavnika, gledamo kako se javna ulaganja u najosnovnije stvari poput popravka puteva, drastično smanjuju. Kada bismo se samo vratili na normalnu razinu popunjavanja rupa u asfaltu i normalnu razinu zapošljavanja nastavnika u školama, to se može uraditi za nekoliko mjeseci.

Zašto onda, kad već vidimo toliko patnje, Kongres i Bijela kuća nisu ništa učinili?

Mislim da imamo dvije razine oporbe. Jedan je samo suha politika. U ovoj zemlji imamo snažan politički program s dugoročnim ciljem da preokrenu svi socijalni programi, sve sigurnosne mreže koje smo stvorili. Ti ljudi hoće manju državu. Hoće smanjenje javnih službi. Napada se čak i ideja javnog obrazovanja, hoće da svi pređemo na voucher sustav. Vi i ja u ovome vidimo katastrofu, a oni vide priliku. Imamo državne i lokalne vlasti kojima nedostaje novac – odlično! – primorati ćemo ih da smanje izdatke. Oni su protiv svega što bi olakšalo državi kakvu poznajemo i nastaviti postojati. Taj pokret kontrolira jednu političku stranku, a ta politička stranka kontrolira jedan dom parlamenta, i to je dovoljno da se spriječe mnoge stvari koje bi trebali raditi.

Zatim je tu druga razina oporbe. Riječ je o čudnom savezu, kako ih ja zovem, “Vrlo ozbiljnih ljudi” … Alan Simpson i Erskin Bols su tipični primjeri, kao i većina kolumnista Washington Post-a. Za ove ljude je aksiom da je proračunski deficit najvažniji problem, i da u ovom trenutku, u vrijeme masovne nezaposlenosti, prvenstveno moramo brinuti o razmjeru duga i BDP-a za narednih deset godina. Teško je to pobiti, djelomično zato što nije u pitanju racionalan argument. Vrlo rijetko možemo vidjeti na televiziji da netko postavi pitanje: “Zašto se vi u stvari toliko brinete zbog deficita u ovom trenutku?” To se nekako podrazumijeva, to je polazna točka – svatko ozbiljan to razumije, ali ako ih pitate zašto, ne umiju da vam daju dobar odgovor.

Zašto?

Djelomično zato što to “zvuči” ozbiljno. Nemojte podcjenjivati ​​značaj odavanja dojma. Zvuči ozbiljno, ljudi u skupim odijelima imaju običaj da o tome pričaju. A djelomično je rezultat svjesne kampanje tlaka.

Primjerice, Nixonov tajnik trgovine Pitt Peterson, multimilijarder, pokrenuo je kampanju “Riješite dug”. Priča se da ulaže petsto milijuna dolara u ovaj pokušaj utjecaja na javno mnijenje.

Da, ali nije samo riječ o kampanji “Riješite dug”. To je samo njena posljednja inkarnacija. Prvo je bio “Komitet za odgovorni federalni proračun”, pa novine The Fiscal Times, i razne druge stvari. To je čitav sustav financiran novcem Zaklade Peterson. Kada je riječ o ozbiljnim pokušajima utjecaja na javnu debatu, obično se ne radi o rasipno financiranim pothvatima. Ali u ovom slučaju imate petsto milijuna dolara, s jednim jedinim programskim ciljem, i to će imati velikog utjecaja. Intlelektualni stručnjaci su obično jeftini. Mnogo možete učiniti s nekoliko tisuća dolara po konzultantskom ugovoru.

Da li mislite da su neki od njih iskreno zabrinuti da bi dug mogao izazvati gubitak povjerenja investitora i stranih vlada? Prije tri godine, čak je i Obama govorio kako ga gubitak povjerenja brine.

Sjećam se toga dobro. U to vrijeme, vladalo je sveopće uvjerenje, ponekad i iskreno, da sve nekako visi o koncu, da bi se u svakom trenutku mogao desiti napad na američki državni dug. Što nije bilo točno, ali u redu, razumijem kako je netko mogao u to povjerovati. Ali od tada je prošlo dosta vremena, i nadam se da su bar neki ljudi nešto naučili. Ali nevjerojatno je koliko na raspravu uopće ne utječe činjenica da ova konstantna upozorenja nemaju nikakvo opravdanje u realnom svijetu.

Čudna je još jedna stvar, a to je da je zaista teško jednostavno objasniti kako bi taj gubitak povjerenja trebao funkcionirati. Sjedinjene države nisu neka europska zemlja koja nema svoju valutu. Američka vlada ne može ostati bez gotovine, ukoliko je Kongres u tome ne spriječi i stvori potpuno samonametnutu nestašicu kroz “plafon zaduživanja”. Kako bi se točno odvijala ta kriza koja će “kao” dovesti do dvostruke recesije? Ideja je besmislena čak i kao priča. Međutim, to je jedna od stvari koje se uporno ponavljaju. Uzgred, kad ovo govorim, nitko me ne demantira.

(Dio dužeg razgovora s Bill Moyers-om.)

 
 
(pescanik.net/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Vodeća britanska novina The Telegraph izvještava danas:

Ministri su danas priznali da se Britanija suočava s “vrlo, vrlo teškim poteškoćama” nakon ekonomskih pokazatelja da ekonomija nije uopće rasla  u 2012.

***

Ekonomisti iz Royal Bank of Scotland su obznanili da se u posljednje četiri godine proizvelo najgore gospodarsko djelovanje u ne-ratnom razdoblju otkad su se počeli prikupljati podaci u 1830.

***

“To je najgori gospodarski razvoj, najranije od 1830. godine, izvan vremena poslijeratnih demobilizacija”, rekao je The Daily Telegraph. “Ono je gore nego 1920. godine, ono je gore od Velike depresije.”

Daily je dodao da je gospodarstvo “išlo prema ovom cilju dugo vremena”, zbog problema koji su isplivali u financijskom slomu 2008.

***

Top ekonomist u RBS-a (Royal Bank of Scotland), koja je uglavnom u vlasništvu Vlade, rekao je da se teško oporaviti kada se većina svijeta suočava sa sličnim problemima.

“To je mjerilo onoga što se dogodilo u 2008., ali se i gradilo da se dođe do toga”, rekao je on. “U usporedbi s drugim recesijama (kao u 1980-im i 1990-im), to se događa u cijelom svijetu. Ne postoji brz i jednostavan način da se izađe iz toga.”

(U zasebnom članku, Telegraph primjećuje da Velika Britanija besprimjerno ide na trostruko dno, kako se njezino gospodarstvo smanjile 0,3 % posto u četvrtom tromjesečju 2012.)

Mi smo u više navrata upozorili da je to lošije od ekonomije u Velikoj depresiji …

Što Ekonomski pokazatelji govore?

Mi smo u više navrata istaknuli da postoje mnogi pokazatelji koji pokazuju da su zadnjih pet godina bile gore od Velike depresije iz 1930-ih, uključujući:

• pad cijena nekretnina i nekretninski balon

• smanjenje kamata u banci

• kolaps svjetske trgovine

• povlačenje kratkoročnih kredita

• razina nejednakosti između bogatih i siromašnih (prevelika nejednakost uništava ekonomiju )

• povezanost financijskih sustava i gospodarstava svijeta (povezanost dovodi do financijske nestabilnosti )

• smanjena potrošnja i pohlepa

McHugh izvještava :

Brzina novca je frekvencija u kojoj se se jedinica novca troši na nove proizvode i usluge. To je daleko bolji pokazatelj gospodarske aktivnosti od BDP-a, potrošačke cijene, tržište dionica, ili prodaja muškog donjeg rublja. U zdravom gospodarstvu, isti dolar se prikuplja kao plaćanje, i naknadno se troši mnogo puta. U depresiji, kretanje novca ide katatonično. Brzina novca izračunava se jednostavno dijeljenjem BDP-a po određenoj dobavi-opskrbi novca. Ovaj VoM grafikon koji uzima monetarnu bazu bi trebao završiti bilo kakvu raspravu o tome što je “to” depresija, ili da li netko još spominje riječ “oporavak” mirnog izraza lica.

U samo četiri kratke godine, naši “prosvijetljeni” kreatori politike su usporili brzinu novca koja nije viđena još od Velike depresije.

(Kao što smo ranije objasnili, FED je namjerno presjekao množitelje novca i brzine novca kao način u borbi protiv inflacije. Na taj način je FED slučajno ili namjerno prouzročio veću nezaposlenost)

Doista, broj Amerikanaca koji se oslanjaju na državnu pomoć kako bi dobili osnovnu hranu, upravo su veći sada nego tijekom Velike depresije. Jedini razlog zašto ne vidimo “liniju juhe” kao što smo vidjeli u 30-im godinama, je zbog programa masivnih bonova za hranu.

I dok apologete države i banakarske politike ukazuju da je nezaposlenost manja nego tijekom 1930-ih, ta tvrdnja i izjava je vrlo upitna .

Što Ekonomisti imaju za reći?

Doista, ovi ekonomisti se slažu da bi situacija mogla biti gora od Velike depresije , uključujući:

• predsjednik FED-a Ben Bernanke

• Bivši predsjednik FED-a Alan Greenspan

• Bivši predsjednik FED-a Paul Volcker

• Ekonomija znanstvenik i bivši guverner FED-a Frederic Mishkin

• Čelnik Bank of England Mervyn King

• Nobelovac ekonomist Joseph Stiglitz

• Nobelovac ekonomist Paul Krugman

• Bivši predsjednik Goldman Sachs-a  John Whitehead

• Profesori ekonomije  Barry Eichengreen & Kevin H. O’Rourke

• Investicijski savjetnik, stručnjak rizika i autora “Crni Labud”  Nassim Nicholas Taleb

• Poznati ekonomist dr. Marc Faber

• Kapitalni strateg Morgan Stanley-a u Velikoj Britaniji  Graham Secker

• Bivši šef kreditnih službenika u Fannie Mae Edward J. Pinto

• Milijarder investitor George Soros

• Viši britanski ministar Ed Balls

Zapeli smo u Lošoj politici

Mi smo zapeli u depresiju jer je vlada učinila sve pogrešne stvari, a nije uspjela riješiti osnovne probleme.

Umjesto uspravljanja na nove noge, držimo se recikliranja istih starih poslova koji uzrokuju problem na prvom mjestu.

Na primjer:

• Profesor ekonomije kaže da ćemo imati “beskonačnu depresiju ako se ne odreknemo duga, koji nikad nije trebao biti proširen na prvom mjestu”

• Prijevara je bila jedan od glavnih uzroka depresije, ali ništa nije učinjeno kako bi se obuzdale prijevare do danas. Doista, samo akcija vlade se poduzima da se pomogne zataškati prijevaru

• Svi vodeći nezavisni ekonomisti su rekli da gospodarstvo ne može oporaviti sve dok se velike, insolventne banake ne razbiju , ali vlada ima samo pomože da su sve veće i veće.

• Pretjerano pomaganje je izazvalo Veliku depresiju i sadašnju krizu, ali Vlada ohrabruje još više pomaganja

• FED je izazvao Veliku depresiju i sadašnju krize , a nije učinio ništa osim pomaganja “debelih čelnika banaka” na teret malog čovjeka. A ipak je Vlada dala FED-u više snage nego ikada.

• Vladina politika premješta proizvodna radna mjesta i dolare u inozemstvo

• Kvantitativno olakšanje ne pomaže … to je samo pogoršava stvari .

• Vlada čini sve što je krivo, kao dobro.

To nije pitanje lijevo u odnosu na desno … to je korupcija i loša politika koje pomaže super elita, koja izaziva depresiju i krizu za veliku većinu ljudi.
 
 
izvor: blacklistednews.com, infowars.com/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12560"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Članak german-foreign-policy.com je pod naslovom “O važnosti demokracije”, i predstavlja nekoliko scenarija poput noćnih mora  o tome kako Nijemci namjeravaju pretvoriti Grčku u protektorat budući da se diktat njemačke strogosti više ne može provoditi  demokratskim sredstvima. Članak se također odnosi na njemačke komentatore koji su povukli crtu usporedbe sa stanjem u kasnijim fazama Njemačke Weimarske Republike: “U grčkoj situaciji, najgori slučaj će biti vraćanje na diktaturu”, upozorio je utjecajni komentator.

Prema urednicima, web stranica german-foreign-policy.com, je sastavljena se grupe nezavisnih novinara i socijalnih znanstvenika koji prate, na trajnoj osnovi, Njemački obnovljeni pokušaj da vrati status velike sile u ekonomskom, vojnom i političkom planu.

ATENA / Berlin

U vožnji do novih izbora u Grčkoj, njemačka elita razmatra različite scenarije koji uključuju uporabu sile kako bi se osigurao nadzor nad Atenom, uključujući uspostavu protektorata ili implementacije “snaga zaštite” u toj južnoj europskoj zemlji. Njemački diktat štednje, gura Grčku u bijedu, i izaziva sve veći narodni otpora, koji se očito, više ne može potisnuti demokratskim sredstvima.

Berlin nije uspio u svojim nastojanjima da prisili Atenu na podređenost, prijeteći da će povući Euro, kako i sa svojim zahtjevima da Grčka kombinira svoje parlamentarne izbore s referendumom o pitanju ostanka u Eurozoni. Berlin kategorički odbacuje mogućnost odbacivanja diktata štednje i zamijeniti ga sa poticajnim programom, kao što se zahtijevalo od vodećih ekonomista širom svijeta, iako isključenje Grčke iz Euro zone prijeti da će gurnuti samu valutu u ponor.

17. lipnja – Grčka  zadnja šansa

Nakon što su svi pokušaji da se formira vlada u Grčkoj propali prošlog tjedna, čini se da su izbori postavljeni za 17. lipnja, snage koje su strogo protiv njemačkog nesmiljenog diktata će osvojiti većinu. Čak i sa svojom blagom većinom u parlamentu, tri stranke spremne za provedbu programa štednje nisu uspjele u formiranju vlade.

Ankete predviđaju poraz. Činjenica da većina populacije u grčkoj želi zadržati Euro, se u Berlinu i Bruxellesu gleda kao posljednja prigoda za postizanje promjene u javnom mnijenju. Već prije raspisivanja novih izbora, njemački ministar financija Wolfgang Schäuble izjavio je da bi se Euro zona lako mogli nositi s grčkim povlačenja. EU povjerenik za trgovinu Karel De Gucht samo je potvrdio da se Europska komisija i Europska središnja banka (ECB) već pripremaju za grčko povlačenja. I, Jean-Claude Juncker, predsjednik euro-skupine, je izjavio da “ako bi napravili anketu s tajnim glasovanjem za ostanak Grčke u Euro zoni, velika većina bi glasovala protiv njega.” Novi izbori u Grčkoj su “zadnja šansa”. Ako ne namjeste većinu za nesmiljeni diktat štednje “to će biti kraj.”

Nema pravo na poštovanje

Osim toga, Berlin je očito primjenio ​​pritisak na Atenu u kombinaciji referenduma za ostanak u Euro zoni s izborima. Ova taktika je usmjerena na slabljenje protivnika štednje.

Prema izvješćima, njemački ministar financija Schäuble je već napravio ovaj pritisak prošlog ponedjeljka na grčkog kolegu na sastanku Euro-a ministara financija . Ovaj prijedlog je očito imao potporu predsjednika CDU/ CSU parlamentarne skupine u Bundestagu Volker Kauder-a (“Sada će se govorti njemački u Europi”). Glasnogovornik grčke vlade je  potvrdio da je kancelarka Angela Merkel pozvala grčkog predsjednika Karolos Papoulias-a prošlog petka za provedbu njemačkog plana za grčki referendum, dok je u studenom 2011., Berlin žustro odbacio premijera Giorgos Papandreou-a u to vrijeme, kada je javno objavio svoj prijedlog za odbacivanje referenduma. Berlinsko otvoreno uplitanje se suprotstavilo sa bijesom u Ateni.

Grčki stanovnika ima “pravo na poštovanje”, rekao je predsjednik konzervativaca Nea Dimokratia i Antonis Samaras. I predsjednik oporbene stranke Syriza, Alexis Tsipras, je izjavio da Berlin djeluje kao da je Grčka “protektorat”.

Euro Sumrak

Berlin je odbacio svako odstupanje od teškog politika štednje, i tako rušiti Grčku, javlja German-foreign-policy.com – unatoč činjenici da će to ubrzati kolaps cijele Eurozone. Prije nekoliko dana, ekonomist i nobelovac Paul Krugman nije bio prvi koji je opisao takav scenarij. Uskoro “najvjerojatnije, sljedeći mjesec” Grčka će izaći iz Eurozone, prema Krugman. Odmah nakon toga, sveobuhvatan let kapitala se može očekivati ​​prema Njemačkoj – barem iz Španjolske i Italije i straha od ekonomskog kolapsa.

To će zahtijevati drastične mjere – ograničenja transfera novca ili novih mjera podrške za španjolske i talijanske banke, a možda i oboje. U dogoročnom planu, međutim, podržavanje posebno španjolskog gospodarstva sa poticajnim programima, ne može se izbjeći. To bi značilo i promjenu strategije Berlina za borbu protiv krize da je od samog početka pokušao izbjeći krizu po svaku cijenu. “Njemačka ima izbor”, kaže Krugman, prihvatiti promjenu tečaja ili “kraja Eura” je neminovan. Što se tiče vremena trajanja “Euro sumraka”, Krugman je rekao: “govorimo u smislu mjeseci, ne godina.”

Protektorat

Sektore njemačke elite, koje odbijaju uzeti u obzir tu promjenu koju naravno Krugman predlaže i brojnim drugim stručnjacima izvan Njemačke, sada se javno raspravljaju scenariji koji uključuju uporabu sile. U novinskom intervjuu početkom ovog mjeseca, direktor uglednog Hamburgu Instituta za međunarodnu ekonomiju, Thomas Straubhaar, pozvao je na uspostavu protektorata u Grčkoj – “bez obzira na ishod izbora”. Zemlja “neuspješne države”, kaže on, koji nije u stanju se podići “na novi početak” pod “svojom snagom”. Atena “treba pomoć u uspostavi održivih državnih struktura”.

To, dakle, mora se pretvoriti u “europski protektorat”. “Europska unija mora to učiniti”, potvrđuje Straubhaar. EU “bi trebala pomoći Grčkoj u modernizaciji svojih institucija na svim razinama, posebice u administrativnom osoblju, poreznim stručnjacima i poreznim inspektorima.” Međutim, refinanciranje Grčke će zahtjevati “intuiciju” da se “prevlada nacionalni ponos, taština, a otpornost interesa skupine”. To se odnosi na suverenu demokraciju, njemačkog saveznika u EU i NATO.

Puč

U međuvremenu, čak se raspravlj o puču u Ateni. Grčka prijeti da će potonuti u potpuni kaos, upozorilo je dugo vremena pratilac bivšeg njemačkog ministra vanjskih poslova, Joseph Fischer, Daniel Cohn-Bendit, europskog zastupnika francuske stranke Zelenih. Cohn-Bendit je objasnio da je nemoguće izbjeći veliku vanjsku interferenciju. “Ako ostavite Grcima da sami srede zbrku, vi riskirate vojni puč”. Njemački komentatori su to usporedili sa stanjem u kasnijim fazama Njemačke Weimarske Republike. “U grčkoj situaciji, u najgorem slučaju će biti vraćanje na diktaturu”, upozorio je utjecajni komentator. “Ovaj scenarij postaje sve vjerojatniji kako nestabilnost raste”. U odnosu na vezu između moguće diktature i berlinskog nesmiljeng diktata, komentator piše: “Već danas, čini se kao da se Merkel-ina politika štednje može u najboljem slučaju nametnuti na ulicama Atene i to uz pomoć sile oružja. “

Zaštitne snage

Prošli tjedan, vodeći njemački dnevnik razmatrano je i pitanje slanja vojnika u Grčku. Ukoliko država bankrotira,  onda bi, kao “‘neuspješna država (…) bila nemoćna” kako bi ojačala svoje granice protiv migranata, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung. Tek nedavno, Europska komisija je najavila da je prisiljena produžiti misiju svojih vojnika na EU granici grčka / turska. Ako Atena “više ne bi mogla biti u mogućnosti platiti svoje službenike, ili mogu platiti samo u Drahmama” situacija postaje “kaotična”. Zemlju bi mogle “pogoditi pobune”. “Pomoć za Grčku bi tada više ne bi bilo na kredit, već bi se pretvorila u neku vrstu humanitarne hitne pomoći”, prorokovao je časopis u svojem uvodniku. “Nadamo se da međunarodna zaštitna sila, kao što je ona stacionirana u kriznim zemljama dalje na sjeveu, neće biti nužna opcija.”
 
UPDATE: Grčka je očito  svjesna toga previše! Grčka je kupila 13 milijuna eura vrijedne protutenkovske municije (of-tank-ammunition) za borbu protiv njemačkih tenkova Leopard.
 
Izvori: Newsit.gr i Onalert.gr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9474"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]