Iako su u posljednjih stotinu godina mnogi medicinski istraživači i znanstvenici širom svijeta definirali blizu 300 terapija koje su se pokazale izuzetno uspješnima (i do 100%) u liječenju raka, službena medicina prihvaća samo tri metode: kirurško odstranjivanje tumora, zračenje X-zrakama i kemoterapiju.

Sve tri metode sakate i razaraju ljudski organizam i zapravo samo tretiraju posljedicu, ali ne i uzrok bolesti. Je li liječenje zaista cilj suvremene medicinske znanosti?

U najširem smislu kemoterapija je medicinski tretman u kome se određenim kemijskim sredstvima, koja se ubacuju direktno u krvotok, truju i ubijaju stanice u ljudskom organizmu. Cilj da se ubiju one koje sadrže neki mikroganizma ili kancergene stanice. U tu svrhu koriste se brojni spojevi ili njihove kombinacije sa antibioticima i citostaticima (koji sprečavaju diobu stanica).

Kako se putem krvi praktično prenose kroz čitav organizam ove toksične kemikalije ubijaju i mnogo zdravih stanica i čine u čitavom tijelu ogromna razaranja.

Koliko su ove tvari toksične govori i to što liječnici, medicinski tehničari i sestre koji ubrizgavaju pacijentima ovaj “lijek” obavezno nose specijalne zaštitne rukavice i naočale jer i samo mala količina ovih kemikalija u dodiru s kožom može izazvati teške opekline.

“Ukoliko u bolnici prilikom rada ili transporta dođe do prosipanja izvjesne količine kemikalija koje se koriste u kemoterapiji, proglašava se biološka opasnost. To zahtijeva posebne mjere predostrožnosti, a stručnjaci u specijalnim odijelima moraju počistitit pažljivo sve površine koje su bile u dodiru s kemikalijom i to po specijalno propisnim protokolima. Nije li čudno da se ovim otrovnim kemikalijama “liječe” ljudi i ubacuje im se to direktno u krv? “

Prvi lijek koji je napravljen za potrebe kemoterapije je “salvarsan” i njega je napravio još 1909. godine Paul Erlich za borbu protiv sifilisa. Za to je dobio i Nobelovu nagradu.

Za same pacijente kemoterapija je izuzetno teško mučenje ravno srednjevjekovnoj inkvizicijskoj torturi. Pored mučnine koja se javlja, ne samo tijekom primanja ovih otrova u organizam, već i nekoliko dana, pa i tjedana nakon toga, dolazi do teških oštećenja na staničnom novou u čitavom organizmu.

Najprije se uništavaju krvne stanice, crvene i bijele i sprječava se njihova dioba. Dioba stanica u organizmu je stalni proces i to je esencija života. Zbog toga se ubacuju u krv drugi lijekovi koji onda nivo bijelih krvnih zrnaca podižu.

Na sluznici usne šupljine se pojavljuju teške ulceracije, gdje je koža toliko uništena da nervni završeci postaju ogoljeni. Uzimanje hrane i vode tako postaje nepodnošljivo zbog osjećaja pečenja i žarenja.

Ali, bez brige kažu educirani liječnici, jer i za o postoje napravljeni specijalni rastvori za ispiranje usta.
Isti tip ulceracija se javlja na crijevima što ima za posljedicu teške proljeve. Ali farmaceutika je i za to napravila neke lijekove koji se mogu davati kako bi se tegobe makar malo ublažile.

Naravno, na istom principu strada i mjehur.

Kemoterapija (čitaj trovanje) izaziva pad imunološkog sustava, gubitak apetita, i logično, konstipaciju. Vjerovali ili ne, sve ovo suvremana medicina 21. stoljeća naziva liječenjem. Čega?

Malignog tumora, kažu, jer on se mora smanjiti ili uništiti. Drugog načina osim kemoterapije, radijacije ili rezanja nožem – NEMA, kažu educirani liječnici!

Kako je moguće da i nakon gotovo 100 godina od kako se vrše istraživanja u liječenju raka, na koja je potrošeno do sada najmanje trilijun dolara, NEMA bolje terapije? Što je radila medicinska znanost stotinu godina, kada nije uspjela za liječenje raka naći nešto manje otrovno, manje škodljivo i mučno?

Istina je, međutim, da danas u svijetu postoji najmanje 300 različitih veoma uspješnih terapija za liječenja raka, ali se uporno sve vode kao alternativne. Vodeći svjetski zdravstveni autoriteti i dalje prednost daju trovanju, pečenju i rezanju, baš kao i prije sto godina. Tko je zaustavio medicinsku nauku na nivou od prije 100 godina?

Učinila je to je jedna mala, ali moćna interesna skupina kapitalista kako bi osigurala svoj profit.

Upravo 1920. godine farmaceutska industrija, kemijska industrija i naftna industrija (mnogi lijekovi se prave sa suspstancama koje se dobivaju iz derivata nafte) uključili su svoj biznis, a njihovi vlasnici umrežili su vlasničke strukture u svim vodećim tvrtkama iz navedenih područja. Tako je nastao korporativni biznis farmako-petro-kemijske industrije.

Njihove transnacionalne korporacije danas pokrivaju praktično čitavo svjetsko tržište kemijskim i farmaceutskim proizvodima, tržište nafte, medicinske opreme i opskrbu vodećih svjetskih kliničkih centara.

“Lijek” koji je greškom dospjeo na kožu jednog pacijenta

Termin “korporacija” izveden je upravo iz riječi “korpus”-tijelo. Korporacija je tijelo za sebe i ono se hrani i egzistira samo ukoliko stalno postoji profit. Cilj korporacije jeste da se stalno uvećava. Korporacija u sebe zato uvlači što više poslova i povezuje ih, pri tome guta manje tvrtke. Samo u liječenju raka korporativni biznis danas okreće preko 200 milijardi dolara godišnje i najveći dio kolača odlazi onima koji su za sebe zgrabili najveći dio tržišta. Korporacija Bristol-Myers je danas glavni svjetski dobavljač kemijskih supstanci za kemoterapiju.

Njezini ljudi su u upravnim odborima vodećih svjetskih bolnica i istraživačkih centara. “Bristol – Myers opskrbljuje pola svijeta lijekovima za kemoterapiju. Članovi upravnog odbora ove kompanije istodobno su bili i na čelnim funkcijama u američkom Nacionalnom institutu za istraživanje raka (NCI). Primjerice: Paul A. Marks je predsjednik Izvršnog odbora u bolnici Sloan-Kettering i istovremeno direktor moćne kompanije Pfizer, koja proizvodi lijekove koji se koriste u kemoterapiji. James Robinson je član upravnog odbora Sloan-Kettering i direktor Bristol – Myers-a. Sve to je razlog zašto su Sloan-Kettering bolnica, Nacionalni institut za rak (NCI), Društvo za borbu protiv raka (ACS), Američka medicinska asocijacija (AMA), kao i Administracija za hranu i lijekove (FDA), uključeni u borbu kojom se štite interesi profitera na ovoj bolesti “.

O radu ove kanceromafije pisao je detaljno u svojoj knjizi “Svijet bez raka” Eduard Grifin još 1974.

Članovi Vijeća za opću edukaciju, prve Rockefeller fondacije snimljeni 1915. godine (lijevo) i Upravni odbor Rockefeller Instituta za medicinska istraživanja (desno). Rockefeller fondacija je tako sa svojim “filantropskim” radom i donacijama postavila svoje ljude u čitav niz medicinskih škola, istraživačkih centara i bolnica diljem SAD. O ovome je detaljno pisao E.Richard Brown u svojoj knjizi “Rockefeller Medecine Men” (Medicine & capitalism in America).

“Kemoterapija je izuzetno unosan posao. Za doktore, bolnice i farmaceutske kompanije … Medicinski establišment želi da svako slijedi točno isti protokol. Oni ne žele da industrija kemoterapije podbaci i to je prepreka broj jedan za bilo kakav progres u onkologiji “. Dr. Glenn A. Warner, MD

Da je do ovakve globalne inkorporiranosti došlo prije 200 godina umjesto prije stotinu, kada je otkrivena nafta, kao zlatna koka, umjesto kemoterapije rak bi se liječio pijavicama. I to bi bilo usvojeno kao ortodoksna medicina. Ako vam liječenje pijavicama u odnosu na kemoterapiju djeluje primitivno, napominjemo da je “liječenje” pijavicama mnogo sigurnija terapija od “liječenja” toksinima.

Ali, većina liječnika ni pacijenata nije u stanju prihvatiti da je kemoterapija obična prijevara.

Napravimo zato malu analogiju i pogledajmo šta bi se desilo da se medicina, prije 200 godina u vrijeme liječenja pijavicama, inkorporirala u profitabilni sustav petro-kemijskog diva.

Poznato je da je puštanje krvi bila uobičajena medicinska terapija stotinama godina još od antičke Grčke. Mnoge bolesti su se tako “liječile”. I to su provodili educirani liječnici. Ovu primitivnu terapiju zasjecanja pacijenata nožem u početku 19. stoljeća zamijenila je mnogo suvremenija varijanta tog istog, ali pomoću pijavica. Nož više nije bio neophodan i bio je to veliki napredak u medicini.

Pijavice su korištene uz simptome laringitisa, mentalnih poremećaja i debljine. Klinika sa pijavicama je napredovala i razvijala se pa je vremenom otkriveno da su američke vrste pijavica bolje u terapiji od europskih, jer prave manji rez na koži i isisavaju manje krvi. To je za pacijenta bilo sigurnije. Tako se dinamika isisavanja krvi mogla stručno regulirati dodavanjem ili smanjenjem broja pijavica. I za ovo su se, vjerojatno, specijalizirali liječnici “pijavičari”. Terapija je bila toliko popularna da su pijavice skoro istrebljene. Specijalizirao su se vjerojatno i uzgajivači pijavica, pa sakupljači, pa trgovci koji su ih prodavali liječnicima itd… Svi oni koji su u ovom poslu sudjelovali svakako su našli tu i svoj interes.

Da su se svi ovi “biznismeni” iz 19. stoljeća tada organizirali kao jedna korporacija i jedan interesni klan, mogli su organizirati monopol za uzgajanje pijavica, na njihovu distribuciju i medicinsku terapiju. Investirali bi onda u edukaciju isključivo liječnika “pijavičara” i patentirali ovu terapiju kao svoju i definirali svoje protokole u liječenju. Investirali bi u bolnice koje bi ovu terapiju provodile, isključivo po njihovim protokolima, i debelo to naplaćivali. Najveći dio zarade bi išao glavnim pijavičari koji bi registrirali patent.

Da bi ostvarili monopol u terapiji morali bi staviti pod kontrolu sve bare iz kojih bi se mogle nabaviti pijavice ili bi ih jednostavno isušili, a onda napravili svoje zaštićene bazene za njihovo uzgajanje. Držali bi monopol i u distribuciji pijavica, njihovom posebnom pakiranju, a investirali bi i u medije i popularne medicinske revije preko kojih bi promovirali liječenje pijavicama. Građani bi tako bili uvjereni da su pijavice najsuvremenija medicinska metoda za liječenje mnogih bolesti.

Pijavičari bi otvarali svoje edukativne centre, medicinske škole, sveučilišta, izdavali medicinske udžbenike. U upravnim odborima ovih institucija bi sjedili provjereni pijavičari. Studenti medicine bi učili o najsuvremenijim medicinskim dostignućima u tretmanu pijavicama.

Liječnici koji bi bespogovorno upražnjavali liječenje pijavicama išli bi na međunarodne seminare u egzotične krajeve, dobivali skupe poklone i stručna plaćena usavršavanja od uzgajivača pijavica. Interesni klan pijavičara bi za svoje odabrane liječnike ustanovio posebnu svjetski priznatu nagradu za dostignuća u medicini, a na sve strane bi nicali istraživački centri koji bi se bavili genetikom pijavica i rekombiniranja njihovog DNK kako bi se dobile nove i suvremenije vrste koje bezbolno buše kožu i sišu krv.

Posebne farme bi uzgajale ove pijavice u najsterilnijim uvjetima, a sva znanstvena ispitivanja bi bila vrlo skupa i to bi se odrazilo kasnije i na cijenu tretmana.

U korporativni lanac bi se uključile i brojne farme na kojima bi se uzgajala samo hranu za pijavice.
Za saniranje ožiljaka od ujeda pijavica nakon terapije specijalizirala bi se posebna farmaceutska grana koja bi proizvodila meleme, kreme, losione i sl.., Za brži oporavak. Biznis bi se širio.

Znanstvenici bi na posebnim institutima proučavali i utvrđivali količinu krvi koju pijavice trebaju isišu za svaku bolest. Podaci bi izlazil u stručnim časopisima koje bi financirali pijavičari. Postojale bi pijavice za tumore, za reumu, hipertenziju, dijabetes … i, naravno, doktori “pijavičari” za to specijalizirani.

Cijenu liječenja bi podigli u nebesa i tada bi mnogi manje imućni građani morali ići od kuće do kuće i preko medija moliti za humanitarni prilog za liječenje svog bolesnog djeteta u najprestižijoj pijavičarskoj klinici koja bi skupo naplaćivala tretmane.

Mediji u vlasništvu pijavičara bi promovirali isključivo liječenje pijavicama, a servisne televizije (kao NovaTV) bi skupljale novce za nabavku uzgajališta pijavica. Žene bi se pozivale da obavezno bar dva puta godišnje idu kod liječnika na tretman puštanja krvi pijavicama i to bi se nazivalo prevencijom. Oni koji se ne bi odazvali na preventivne tretmane, bili bi preko istih medija zastrašivani mogućim dobivanjem “opake bolesti”.

Nevladin sektor bi zahtijevao da parlament donese zakon o obaveznom puštanju krvi kao prevenciji.

Pijavice bi se prodavale samo za devize, pa bi državne i privatne bolnice u Hrvatskoj morale uzimati kredite u eurima ili dolarima kako bi ih nabavili. Naravno, mediji bi promovirali američke pijavice kao najbolje. Najbolje za cijeli svijet.

I na tome bi svi u lancu zarađivali novac. Sve po potrebi i u skladu sa medicinskom naukom koja nikada ne bi smjela izaći izvan okvira u kome se nalazi terapija pijavicama.

Sva daljnja medicinska istraživanja bi bila zaustavljena, a svatko tko bi pomislio da se liječi na drugi način, osim pijavicama, bio bi proglašavan šarlatanom i nadriliječnikom. Medicinska udruge bi samo liječnicima koji liječe pijavicama izdavala licencu za liječničku praksu. Svaka alternarivna liječenja bi bila zabranjena, a oni koji bi ih primjenjivali nazivani bi nadriliječnika i preko medija bi bili omalovažavani i ismijavani.

Da se nevjerni uvjere da je to jedino ispravno liječenje pravljene bi lažirane statistike o broju izliječenih od raznih bolesti. Tko bi to mogao provjeriti kada su u svim upravnim odborima znanstvenih institucija i svim medicinskim školama pijavičari?

Zapravo, stvarnog izlječenja za mnoge bolesti ne ni bi bilo, pa bi se medicinska znanost bavila novim istraživanjima u pokušaju da nađe optimalan način korištenja pijavica za određene bolesti. Izlječenje od raka bi uvijek bilo tu negdje, stalno u novim i novim otkrićima.

Ministri i bi iz državnih proračuna davali odgromna sredstva za daljnja istraživanja pijavica i njihovu genetsku modifikaciju. To što bi mnogi umirali po bolnicama bilo bi tumačeno da se nisu na vrijeme javili liječniku i dobili tretman pijavicama.

Generacije liječnika bi bile uvjerene da se danas živi duže i zdravije samo zahvaljujući uspješnoj primjeni pijavica u liječenju mnogih bolesti.

Da li vam sve ovo djeluje sumanuto? Ili vam je tu mnogo toga poznato?

A da li vam djeluje sumanuto kada danas moderna medicina 21.stoljeća primjenjuje liječenje kemoterapijom koja je nastala još 1909. od koje opada kosa, razaraju se tkiva i ljude uvode u paklene muke. Da li vam je neobično što se u kemoterpapiji koriste čak kemikalije koje se istovremeno koriste kao bojni otrovi (kao npr.. Citotoksin bis2-kloroetil sulfid poznat zbog mirisa kao senf-plin).
I sve to košta od 300 tisuća do 1.000 000 dolara. Tko je odredio tako visoku cijenu tretmana otrovima? Znate li tko danas sjedi u upravnim odborima tih eminentnih svjetskih klinika?

Čime se opravdava korištenje kemoterapije

Jedini način da se opravda korištenje kemoterapije i zračenja je ukoliko ovi tretmani značajno produžuju život pacijenta u usporedbi s onima koji se liječe drugim alternativni metodama. To znači da je kemoterapija (poslije kirurgije) jedini način da se tumor, ukoliko ugrožava život, smanji ili eliminira. Napominjemo da nije svaka maligna izraslina na vitalnom organu i da mnoge i ne predstvlajju smetnju vitalnim funkcijama.

Točno je da će se tumor na ovaj način brzo smanjiti, ali smanjit će se i vrijeme preživljavanja pacijenta. Evo što o tome kaže dr. Philip Binzel koji se preko tridest godina bavio tumorima:

“Kada se okrije da netko ima tumor, prvo što liječnici razmatraju je što učiniti sa izraslinom. I kada takav pacijent prima kemoterapiju pažnja liječnika najčešće je okrenuta tome što se događa s tumorom. I najvažniji cilj je njegovo smanjivanje ili eliminacija. Ali, kako se ovom terapijom smanjuje tumor i pacijent postaje sve bolesniji. Zastrašujuće je koliko liječnicima to ne smeta, a smeta im postojanje tumora, koji često ne smeta ni samom pacijentu, osim što kod njega izaziva paničan strah “. (Ovaj strah najčešće pospješuju mediji.)

“Najstrašnije je što se nakon eliminacije tumora, kirurškim putem ili kemoterapijom pacijent smatra skoro izliječenim. Ali nije tako. Naprotiv “.

Doktor Binzel podsjeća da je tumor samo vidljiva manifestacija poremećaja koji se odvija u čitavom organizmu. Odstranjivanje tumora ne znači i odstranjivanje uzroka bolesti. Borba protiv raka mora biti borba protiv kancerogenog procesa u cijelom oganizmu. Jer, smrt ne nastupa od jedne maligne izrasline već od metastaze.

Na žalost, konvencionalna medicina je potpuno koncentrirana na simptom, a ne na uzrok. Tako se kemoterapijom, radijacijom i kirurgijom zapravo rak kao proces uopće i ne tretira, a ljudi se nakon operacije otpušataju kući jer je širenje raka tako zaustavljeno.

“Ne postoji ništa u kirurškoj metodi odstranjivanja raka što može spriječiti njegovo daljnje širenje”, kaže doktor Binzel. “Radijacija, također, ne može spriječiti daljnje širenje. Ni kemoterapija ne može zausaviti širenje bolesti. Kako to znamo? Jednostavno pregledom statistike. “
…
“Postoji u medicinskoj statistici nešto što nazivamo ‘vrijeme preživljavanja’. Ono je definirano kao vremenski interval od trenutka kada je rak dijagnosticiran do trenutka kada pacijent umre od ove bolesti. “
…
“Posljednjih 50 godina, ogroman napredak je učinjen u ranom dijagnosticiranju raka. U tom periodu vremena, ogroman napredak je učinjen u kirurškoj sposobnosti da se tumore ukloni. Ogroman napredak je učinjen u primjeni radijacije i kemoterapije i njihovoj sposobnosti da tumor smanje i unište. Ali, vrijeme preživljavanja pacijenata danas nije veći od onoga koji je bio prije 50 godina. Što to znači? Očigledno znači da tretiramo pogrešnu stvar “, piše u svojoj knjizi” Živi i zdravi “dr. Filip Binzel. (Philip Binzel, MD, Alive and Well).
Dr. Philip Binzel smatra da se u primarnom stadiju raka, osim malog broja izuzetaka, tumori nalaze u stanju u kojem niti ugrožavaju zdravlje, niti život pacijenta. Ono što predstavlja opasnost je širenje bolesti na čitav organizam “.

Kemoterapija ubija brže od raka

Mnogi ljudi koji su “umrli od raka” zapravo su umrli od tretmana koji je uključivao kemoterapiju ili zračenje. Tako kemoterapija ubija zdrave stanice organizma prije nego što ih razori rak koji može veoma sporo da se razvija.

Većina pacijenata koji su “umrli od raka” zapravo su umrli od neuhranjenosti, jer tumorne stanice uzimaju hranjive sastojke iz krvi i razaraju imunološki sustav pa je tako oslabljen organizam podložan mnogim infekcijama protiv kojih nije više u stanju da se brani. Hrana se transportira krvlju pa je ubijanjem krvih stanica organizam još više ugrožen. Pored toga kemoterapija uništava stanice crijeva, usne šupljine i zbog totalnog mučenja organizma on prestaje tražiti hranu.

Dakle, kemoterapija ne da ne podiže imunološki sustav, već ga slabi. Sve ove pojave koja prate kemoterapiju medicina “liječi” dodavanjem novih lijekova koje je farmakobiznis spremio kao pomoćna sredstva u kemoterapiji.

Tako kada se unište bijela krvna zrnca, ona se novim lijekovima ponovno podižu na neki podnošljiv nivo. Ulceracije se liječe rastvorima za ispiranje, a tu su i lijekovi protiv proljeva ili zatvora. Suvremena medicina ima na raspolaganju lijek za sve, samo ne lijek protiv ljudske gluposti. Sve je to uključeno u cijenu tretmana, pa jedna kemoterapija danas košta 300 tisuća do 1.000 000 dolara. Oni očajnici koji vjeruju suvremenoj medicini morat još i podmazati ili moliti liječnike da bi ovaj skupi tretman i dobili, jer sve to na kraju plaća Fond za zdravstveno osiguranje.

“Većina pacijenata oboljelih od raka umire od kemoterapije. Kemoterapija ne odstranjuje rak dojke, debelog crijeva, ili rak pluća. Ova činjenica je dokumentirana prije više od deset godina, ali liječnici i dalje uporno koriste kemoterapiju za ove tumore “. (Allen Levin, MD UCSF “The Healing of Cancer”)

“Njemački epidemiolog na “Mannheim Tumor Clinic” u Haidelbergu, dr. Ulrich Abel, napravio je opsežno istraživanje i analizu svake glavne studije i kliničke primjene kemoterapije ikada izvedene u svijetu. Njegove zaključke treba pročitati svatko tko se namjerava ukrcati na ‘kemo ekspres’, zapisao je u svojoj knjizi “Doktor u kući” Tim O’Shea (The Doctor Within).

“Da bi bio siguran da je uzeo u obzir i pročitao sve što je ikada publicirano o kemoterapiji, dr. Abel je poslao pisma na 350 medicinskih centara diljem svijeta tražeči da mu pošalju bilo što publicirano na tu temu. Abel je istražio tisuće članaka i vjerojatno da u svijetu nitko ne zna više o kemoterapiji od njega.

Za analiziranje mu je bilo potrebno nekoliko godina, ali su rezultati bili zapanjujući: Abel je otkrio da od ukupne znanstvene evidencije o primjeni kemoterapije, koja mu je bila na raspolaganju, nigdje nema dokaza da je kemoterapija na bilo koji primjetan način produžila život pacijenata koji su patili od najčešćih oblika raka “.

“Abel u svom radu naglašava da kemoterapija rijetko može i poboljšati kvalitetu života oboljelog. On opisuje kemoterapiju kao ‘znanstvenu pustoš’ i kaže da je najmanje 80 posto kemoterapije izvedene u svijetu bezvrijedno i uspoređuje je posprdno sa “carevim novim ruhom”, jer niti jedan liječnik niti pacijent nije voljan da od nje odustane, iako nema znanstvenih dokaza da ona nešto vrijedi “. (Objavljeno u medicinskoj reviji “Lancet, 10. kolovoza 1991.)

Ni jedan vodeći medij u svijetu nikada nije spomenuo o ovoj obimnoj studiji ni riječi. Ona je totalno zataškana. (Možete pretpostaviti da su svi ti mediji u vlasništvu “pijavičara”).

“Moje studije su pokazale da netretirani rak kod oboljelih ostavlja oboljelima do četiri puta veće šanse za duži život, nego tretirani. Ako netko ima rak i riješi da ne poduzme ništa, živjet će bolje i kvalitetnije nego ukoliko se podvrgne radijaciji, kemoterapiji ili kirurgiji … “tvrdi profesor Hardin Jones (National Cancer Institute of Bethesda, Maryland 1956 Transactions of the NY Academy of Medical Sciences, vol. 6.)

Doktor Jones je proveo globalno istraživanje raka svih tipova i usporedio netretirane i tretirane slučajeve, da bi zaključio da netretirani žive duže i često nadžive one koji su tretirani.

Kako izgledaju neki od altrenativnih tretmana biće riječi u nekoliko narednih tekstova.

ZAŠTO SE U HRVATSKOJ VRŠI PRIVATIZACIJA ZDRAVSTVA?

Zdravstevana politika je dio državne politike. Državna politika je zaštita ekonomskih interesa države, a ekonomija je zasnovana na proizvodnji sredstava za život. Jedino ljudski rad može nesto proizvesti. Da bi narod radio i stvarao dobra bez kojih nema života (hrana, energenti, sklonište) mora biti zdrav tj.. radno sposoban. Zato stara rimljanska poslovica kaže: Sani divitibus ditiores – Zdravi su bogatiji od bogataša.

Ali, današnja društvena zajednica koja počiva na novcu kao “vrijednosti” morala je i ovo da promijeni. Zato se od liječnika danas očekuje da prave novac, a ne da liječe ljude. Tako je i globalna politika u području zdravstva (koja se nameće i Hrvatskoj – da se od liječnika naprave dileri lijekova, a od zdravih ljudi – pacijenti (potrošači). Novac je tako postao vrijedniji od života pa je ogroman broj ljudi diljem svijeta postao biološki višak. Njegovu redukciju danas nameće globalna svjetska oligarhija i to trebaju provesti oni od kojih se to najmanje očekuje – liječnici. Nevidljivi neprijatelj je najučinkovitiji. Liječnici su danas tako postali najveće ubojice i masovni egzekutori.

Kako se obraniti?
Priroda je ipak jača od ljudskog zla i jedan biološki mehanizam je voljom Kreatora ugrađen u tijelo svakog zdravog čovjeka. Zato, ukoliko prilikom odlaska liječniku osjetite STRAH – znajte da vam to Kreator šalje signal o opasnosti. To osjeti i svako dijete čim ugleda liječnika. Da li ste se nekada pitali zašto? Sada znate. Ovaj prirodni signal isti medicinsko-korporativni klan nazvao je ijatrofobijom i promovira ga kao bolest. Zato će vam “stručno” preporučiti da se javite psihijatru.

Na vama je da sami odlučite što ćete učiniti.
 
(vestinet.rs)