Njemačka kancelarka Angela Merkel priznala je da je Novi svjetski poredak ‘pod prijetnjom’ zbog uspona predsjednika Trumpa i trenda Trumpovih populističkih vođa koji su pobijedili na izborima diljem svijeta u proteklih godinu dana

Njemačka je čelnica kritizirala odbacivanje politike otvorenih granica i globalizma, te je izlia ogorčenje na patriotske pokrete koji se danas širi diljem Europe, SAD-a, Brazila, Australije i drugih dijelova svijeta.

“Iskreno govoreći, zemlja koju imam čast predstavljati i gdje sam kancelarka ima poteškoća. I polarizacija je nešto što vidimo u našoj zemlji, što nismo imali desetljećima„ – Merkel je rekla u Davosu.

Merkel pripisuje povećanje populizma i polarizacije kako krize eurozone tako i krize migracija u Europi posljednjih nekoliko godina nakon rekordnog priljeva izbjeglica, ali je kazala kako se Njemačka neće niti malo povući sa globalne scene.

“Njemačka želi biti zemlja koja će svoj doprinos dati u budućnosti kako bi zajednički riješila probleme svijeta, mislim da naše isključivanje i izoliranje neće donijeti dobru budućnost. Protekcionizam nije pravo rješenje” – rekla je.

Merkel je najnoviji vođa u Davosu koji kritizira protekcionistički i izolacionistički stav prema svjetskim problemima. Takvi komentari izgledaju kao da su usmjereni prema predsjedniku Donaldu Trumpu, koji je usvojio neopredijeljeni stav “Amerika prva” u svojoj vanjskoj i gospodarskoj politici.

Populističke vođe koje podržavaju Trumpa izabrani su u proteklih godinu dana u Australiji, Brazilu, Italiji, Poljskoj i mnogim drugim zemljama, jer se nacionalizam pokazao popularnim kod građana koji su frustrirani zbog desetljeća neoliberalnih politika koje provodi Vlada.

‘Jedna svjetska vlada’

Nasuprot tome, Merkel je rekla da je odgovor na svjetske probleme u tome da se pronađu globalna rješenja umjesto “jednostranih i protekcionističkih” akcija.

Odmah nakon što je kritizirala Donalda Trumpa i njegovo domoljubno predsjedništvo, Merkel je pohvalila Ujedinjene narode, opisujući međunarodnu organizaciju kao “multilateralno i kooperativno rješenje” problema globalnog vodstva, te dodala kako je “multilateralni odgovor” pomogao u rješavanju globalne financijske krize 2008. godine.

Novi-Svjetski-Poredak.com

RUSI NE ŽELE VIŠE DA BITI “PATRIOTI ZAPADA” I SLUŽITI KULTU OPSJEDNUTOSTI INOZEMSTVOM

U RUSKOM avionu, vjerojatno, također nisu letjele samo Putinove pristalice. Međutim, to nimalo nije zasmetalo Charlie-Hebdo-karikaturistima da se vesele povodom njegovog pada.

Stvar je u tome što francusko društvo ni na koji način nije javno osudilo to ruganje ruskim žrtvama, naprotiv, izjavilo je da je ono dio njihove demokracije.

Zašto je povodom tragedije u Parizu umjesno i potrebno kritizirati Hollandea, njegovu politiku, francuske bezobrazluke, prisjećati se nakaza iz “Charlieja” itd.?

Govore nam: zato što su “poginuli obični Parižani, koji nemaju nikakve veze sa Charliem”.

Ali, ni u ruskom avionu također, najvjerojatnije, nisu letjele samo Putinove pristalice.

U terorističkom napadu na Sinaju poginulo je više od 200 državljana Rusije. Apsolutno nevinih ljudi. A ne više od 200 Holmogorova.

Ipak, u francuskom tisku se našlo dosta onih koji su u tom kontekstu s različitom dozom negativnosti i bez ikakvog poštovanja govorili o Rusiji, Rusima, Putinu itd.

Kap koja je prelila čašu je bilo ruganje “Charlievim” žrtvama terorističkog napada, koje je francuski MUP opravdao pozvavši se na slobodu govora.

Postavlja se pitanje: zašto je u Rusiji u okviru iste te slobode govora nedopustivo izražavanje istog spektra negativnih mišljenja o Francuskoj i njenoj politici, bez ikakve osjetljivosti za pogibiju ljudi?

Zašto mi zahtijevamo od sebe veću osjetljivost i političku korektnost nego od Francuske – zemlje koja je etalon demokracije?

Naravno, nitko se ne može tjerati da ne žali. Ali, treba ni vikati poput glasnogovornice Ministarstva vanjskih poslova (Marije) Zahar: zabranjeno je svako spominjanje karikatura!

To je tipični patriotizam na strani inozemstva, a objavljivanje da je izražavanje žalosti povodom Pariza – dug svakog građanina Rusije – to je služenje kultu opsjednutosti inozemstvom.

Francuzi su javno ponizili više od 200 ruskih poginulih nevinih sunarodnjaka. Nikakve isprike i obećanja da se to neće ponoviti Rusija nije dobila.

Zašto Rusija onda treba javno i prisilno žaliti francuske državljane, koji su isto toliko nevino poginuli, zaboravivši kako su Francuzi tretirali ruske žrtve?

To nije pitanje osjećaje osvete. To je pitanje emulacije demokratskih institucija.

Vidiš kako se ponašaju Pravi Demokrati – ponašaju se isto tako, naročito prema sebi samima.
 
(fakti.org/uredio:nsp)

“Rat je samo nastavak politike drugim sredstvima”, poznata je izreka Carla von Clausewitza

Ovim je citatom Ron Holland, poznati politički analitičar, autor brojnih knjiga i eseja, započeo uvodnik u kojem je za The Daily Bell naveo deset razloga zbog kojih bi američkim interesnim skupinama i eliti upravo u ovom trentku odgovarao jedan “ograničeni rat”. No, isto tako upozorava da planirati “ograničeni rat” znači upustiti se u rizik s neizvjesnim ishodom, jer sve teorije padaju u vodu onog trenutka kada se na bojnom polju nađete oči u oči s neprijateljem i ne postoji jamstvo da jedan pravi rat, nakon što je pokrent, može ostati ograničen.

Ron Holland: Deset razloga za ratnu grozincu u Washingtonu

Američke političke elite, FED i interersni lobiji koji upravljaju svim aspektima života, a skrivaju se iza Kongresa, predsjednika ili bilo koje stranke u Americi zatvorenoj u dvostranački monopol, čini se da su prilično preplašeni iz više razloga.

Oni s pravom strahuju za vlastitu političku budućnost, kao i za dobit i opstanak velikih međunarodnih korporacija i bankarskih konglomerata koji podržavaju sadašnje političko vodstvo i režim.

Nikada se američki narod, korporacije i enormno bogatih 1% nisu morali u jednom trenutku suočiti s toliko novih prijetnji njihovom bogatstvu i ugrozama njihove globalne moći. Iako krivce za greške ne treba tražiti okolo, za mnoge od tih prijetnji i ne moraju biti krivi američki politički i financijski moćnici, nego one dolaze same po sebi zbog vidljivih promjena koje sve brže mijenjaju svijet u kojem živimo.

Teoretičari zavjera vole vidjeti svijet crno i bijelo, bez sivih područja, a za svaki problem jednostavno kritizirati tajne skupine ili nečije snažne interese, ali je stvarna situacija ipak daleko složenijia.

Međutim, isto tako bi se svatko u Americi trebao pomiriti s činjenicom da je stara slobodna Amerika odavno mrtva i pokopana, a da su od nje ostale samo institucije i slogani kojima se uspavljuje javnost prisiljena na apatiju i pokoravanje. Američki čelnici nisu svemoćni i sigurno nemaju sve odgovore, ali čine sve kako bi se u konačnici odlučili za rat kao rješenje problema.

Stara Amerika više ne postoji

Naravno, zavjere postoje i zahvaljujući Edward Snowdenu se saznalo da Amerika prikupljanjem obavještajnih podataka, mučenjima i špijunažom diljem svijeta doista djeluje kao globalna policijska država. Iako bi se moglo reći da su ti napori više usmjereni na kontrolu stranih i domaćih političara i moćnih pojedinaca, nego na nemoćne Amerikanace koji se ne slažu sa službenom politikom, riječ je o zastrašujućoj situaciji za zemlju koja je nekad bila simbol slobode u svijetu.

No, kao što je Dorothy u filmu Čarobnjak iz Oza rekla svom psu: “Imam osjećaj da više nismo u Kansasu!“, tako ni Amerikanci više nisu u zemlji njenih osnivača.

Realni kapitalizam i slobodno tržište jednostavno više ne postoje. Nekoliko moćnih interesnih skupina manipulira svim tržištima, a američkom valutom se pokušava neograničeno kontrolirati cijeli svijet i zadržati vodeća uloga koju su te skupine sebi osigurale krajem Drugog svjetskog rata.

Danas u Americi samo budale vjeruju da je ono što vlada tvrdi istina, te da je sve pošteno i nepristrano. Sve je samo propaganda. Regulatorne agencije postoje samo kako bi zaštitile određene skupine i njihove poslove, a ne javnost. Američki pravni sustav je vic, a svi ratovi koji su se navodno vodili u ime demokracije i protiv zla bili su samo pljačkaške ekspedicije protiv drugih naroda u ime profita i krađe prirodnih resursa.

Sve vlade vode propagandu, a mainstream mediji tajne planove i politiku vlade narodu prodaju kao spasonosna rješenja. No, svijet se danas, posebno SAD, suočava s novim izazovima koji nisu simulacija ratnih igara ili ograničeni unutarnji sukob interesnih skupina i tu se kriju stvarni problemi i rizici za američku i sve nacije svijeta.

Rat bi mogao biti jedino rješenje za opstanak i prosperitet američkih elita

Kao što je rekao Clausewitz: “Rat je samo nastavak politike drugim sredstvima”, a američko vodstvo i posebne interesne skupine žele aktivno nastaviti politiku kojom su sebi osigurali toliko bogatstvo i moć. Razmislite na trenutak o prijetnjama s kojima se te skupine suočavaju u zemlji i inozemstvu i koliko bi jedan ograničeni rat mogao riješiti ili barem odgoditi većinu problema s kojima se sočavaju svi instrumenti njihove moći.

Ali postoje dva problema koje rat nosi sa sobom. Prvo, on može čak jamčiti opstanak moćnih lobija, ali rat bi bio loš za američke vojnike i civile, kao i za američko gospodarstvo, privatna bogatstva i ostale slobode.

Drugo, ne postoji jamstvo da jedan pravi rat, nakon što je pokrenut, može ostati ograničen. Oba svjetska rata su povijesni primjeri kako se planovi za ograničenim ratovima mogu pretvoriti u velike ratove u kojima ginu deseci milijuna ljudi i sve to zbog vlasti gladnih političara i stečenih ekonomskih interesa.

Helmuth von Moltke, njemački vojni strateg, dao je slijedeću izjavu o ratu: “Nijedan ratni plan ne može preživjeti stvarni sudar s neprijateljem!“

Ratovi se lako pokreću, hrane se patriotizmom, ali se teško privode kraju

Hermann Goering je na suđenju u Nürnbergu rekao: “Naravno da obični ljudi ne žele rat. Ni u Rusiji, ni u Engleskoj, čak ni u Njemačkoj. To je očito. Ali, nakon svega, sve je uvijek na čelnicima zemlje koji određuju politiku i koji uspijevaju ljude uvući u njega. To je tako u demokraciji, fašističkoj diktaturi ili u komunizmu. Imali pravo glasa ili ne, ljudi će uvijek biti gurnuti od strane lidera. To je jednostavno. Sve što trebate učiniti je reći im da su napadnuti, osuditi mirotvorce za nedostatak domoljublja i što izlažu zemlju opasnosti. To djeluje na isti način u bilo kojoj zemlji.”

Donosimo vam 10 razloga za rat:

1. Rat može uzrokovati krizu i dati opravdanje za daljnje izdavanje suverenih državnih obveznica i ekpanziju valute za cijelo vrijeme trajanja sukoba.

2. Rat će omogućiti političarima da okrive Rusiju i Kinu za nadolazeći kraj dolara kao svjetske rezervne valute, njegovog kolapsa i dužničke krize.

3. FED i njegov globalni središnji bankarski kartel su zapravo uništili zapadno gospodarstvo kroz pretjeranu emisiju duga, stvaranje novca i zaduživanje. Rat bi omogućio da se krivica prebaci na neprijateljske narode.

4. Rat će dopustiti SAD-u da preuzme kontrolu nad Europskom unijom, pojedinim europskim narodima i NATO savezom. Danas se Njemačka, Francuska i druge zemlje kolebaju u podršci američkoj politici ratnih planova u Ukrajini.

5. Rat će ugušiti secesionističke pokrete u Španjolskoj i Škotskoj, kao i prijetnju Grčke i Italije o povlačenju iz Europske unije i zajedničke valute – eura.

6. Rat bi pružio opravdanje za ponovnom uspostavom američke kontrole nad elitnim stranim medijskim kućama i alternativnim internetskim medijima i ostvario bi se monopol nad vijestima, a tako i mišljenjem javnosti.

7. Ratom protiv Rusije i Irana bi se kroz postojeće plinovode prekinula isporuka energenata ruskih i iranskih kompanija, a na Bliskom istoku bi se u budućnosti omogućila apsolutna kontrola proizvodnje energenata s petrodolarom kao sustavom.

8. Kako je bilo u oba svjetska rata, veliki rat bi omogućio američkoj vladi da uguši domaće političke pokrete i ukloni protivnike, osim “ovlaštenih” kontroliranih oporbenih kandidata iz dvije vodeće stranke.

9. Uspješan rat protiv kineskih saveznika će odgoditi globalni izazov kojeg za SAD predstavlja Kina, barem za nekoliko godina dok se azijski div ne oporavi.

10. Na kraju, za vrijeme ratnog kriznog stanja političari do krajnjih granica mogu ići s napadima na građanske slobode, slobodu tiska, oduzimati bogatstva do razine koja nikada ne bi bila moguća u mirnodopskom razdoblju i tu je najveća prijetnja za američki narod. Planirati lažni teroristički napad, kako bi se građane natjeralo da žive u strahu i da u ime sigrnosti budu spremni odreći se svojih sloboda, više od 14 godina nakon „11 .rujna“ je jednostavno nemoguće.

Međutim, pravi rat bi pružio valjane razloge da se građanima zaplijeni njihovo zlato, da im se smanje ili otmu mirovine, uvede porez na imovinu, smanje ili ukinu socijalna izdvajanja, dramatično povećaju porezi, te ograniče sve preostale slobode i sposobnost otopra takvim mjerama za vrijeme trajanja krize.

„Nadam se da sam u krivu kada tvrdim da će rat biti još jedna greška u izboru Washingtona. Pogledajte što se događa u Siriji, Iraku i Ukrajini i tijekom iduće godine ćemo vjerojatno imati odgovor. No, jedan od naših osnivača je znao odgovor na pitanje je li bolje dopustiti rat ili prevladati krizu dobrim vodstvom i zdravim razumom. Naime, Benjamin Franklin je rekao: “Oni koji odustanu od temeljnih sloboda da dobiju malo privremene sigurnosti, ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost”, zaključio je Ron Holland.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Na zapadnim prostorima su sve popularniji Novi svjetski poredak i Nova svjetska religija na bazi New Age-a – skupa drevnih, poganskih religija i spiritualnih praksi pomiješanih s kršćanstvom i upakiranih u novom terminu – ‘Novo’ doba

Ovaj termin je osmislila Alisa Bailey, velika okultistkinja koja je praksu i raširila na zapadnim prostorima. Ona je, kao i svi drugi okultisti, imala svog duhovnog vođu-demona čiji je bila medij.

Bilo koji astrolog, reiki majstor, šaman ili pobornik New Age-a, bez ustezanja će vam potvrditi da uz sebe imaju demone koji su im na usluzi, ali i duhovne vođe-demone kojima oni služe kao mediji.

Alisa Bailey je imala svog demona koji se zove Diaval Kul, koji joj je rekao kakav plan postoji za djecu New Age-a. To se dogodilo u prvoj polovici prošlog stoljeća, a “Novo doba” je već nastupilo i sve što je demon rekao se obistinilo.

U knjizi “Djeca svitanja: vizija nove obitelji”, Joshua Halpern preporučuje da se djeci pušta New Age glazba dok su još u majčinom trbuhu. Žena se, čim sazna da je trudna, mora zahvaliti božici-majci duge. Abortusi su potpuno dozvoljeni jer po učenju reinkarnacije, onaj koji je ubijao u prethodnom životu ima pravo kada umre da iskupi svoje grijehe.

Dječaka treba obrezati! Djeci treba davati imena poganskih božanstava. Slikovnice bi trebalo podučavati djecu kako koristiti zmijsku energiju kralježnice, kada pjevaju i meditiraju, kako maštom vizualizuju predmete i svoje vlastite duhovne vođe-demone.

Na slikama žvaka, vide se prizori djece kako meditiraju i razne magijske poruke, nešto kao stihovi Paulo Coelha na boci vode “Jane”. Sve je više odjeće s oznakom New Age, a proizvodi i glazba za djecu za meditaciju su podvrgnuti umjetnim frekvencijama za uspavljivanje djece.

Plan Svjetske vlade

1. Djeca budućnosti će služiti jednoj, svjetskoj vladi i pripadat jedinstvenoj svjetskoj kulturi kako bismo dostigli planetarni način života, planetarnu etiku i planetarni način osjećanja.
2. Da bi se to dogodilo, potrebno je razoriti patriotizam i otarasiti se državnih granica.
3. Tada će nastati religija ‘univerzalnih istina’ koja će spojiti kršćanstvo i orijentalni misticizam.
4. Djeca će svoje roditelje primorati na sudjelovanje u stvaranju Novog svijeta!
5. Djeca će znati da svi oni koji odbiju Novi svjetski poredak, moraju biti uništeni kao prepreka.
6. Tradicionalna obitelj se protivi ciljevima New Age-a. Djeca trebaju pripadati vladi, svijetu i društvu, a ne roditeljima. Mora nastati nova vrsta obitelji u kojoj će pojedinac potčiniti svoju osobnost duhu cjeline.
7. Obitelj kao takva je sebična, individualne izolacionističke isključivosti. U novom svjetskom poretku, mlade će pripremati učitelji za njihov daljnji život u harmoniji.
8. Mladi moraju vjerovati u reinkarnaciju i karmu, a ne u uskrsnuće od mrtvih niti u Božji sud. Vjera u karmu mora upravljati njihovim ponašanjem, naročito seksualnim.
9. Besmisleni pojmovi kao što su ‘grijeh’ i ‘krivnja’ se djeci ne smiju nametati ni u kojem obliku, a treba se poticati njihova sklonost toleranciji.
10. Sve religije su jednake: od kršćanstva do vještičarenja, nebitno kojoj religiji čovjek pripada.
11. Isus Krist neće spasiti svijet, već Antikrist Maitreja.
12. Kršćansko učenje o raju, paklu i sudu je apsolutno netočno i nepotrebno. Takva ideja potječe iz Starog zavjeta koji je pun mržnje i ljubomore, koja je nedopustiva u današjoj teologiji.
13. Religija Novog Doba ne prepoznaje Krista kao spasitelja. Kršćanstvo mora biti zamijenjeno novim razmišljanjem u kojem postoji jedna svjetska religija s korijenima iz prošlosti koja će dovesti do životnog otkrovenja.
14. Nova religija ujedinit će sve religije svijeta.

Osnovna parola Elite i New Age-a je: “Misli globalno, djeluj lokalno”. Osnovni cilj je stvaranje jednog svijeta, jedne svjetske države i jedne svjetske religije.

Sve više važnih pozicija u svjetskoj politici zauzimaju novi pogani koji se odlučno bore protiv Krista, a istinske kršćane nazivaju ‘fundamentalnim fašistima’.

Širenje New Age prakse je postalo toliko normalno da se sve što je gore navedeno od strane demona, odvija u ovom trenutku pred našim očima. Osniva se jedna svjetska država, novi svijet, novo doba i odgajaju se djeca novog doba, neposlušna obitelji i okrenuta sami sebi.

Znate li da se u državim školama SAD prakticira joga, ali i druge okultne prakse kao vježba za tijelo? U biblijskoj knjizi Otkrivenja spominje se demon Maitreja kao Antikrist kome će se pokloniti svi narodi i vojske, a svi koji se budu protivili, biće progonjeni. O ovom progonu možemo svjedočiti već danas.
 
(web-tribune)

Možemo li vam predstaviti film “Kapetan Amerika: Ratnik Zime” na popis posljednjih blockbuster filmova koji sadrže teme koje su kritične prema ovosvjetskoj rastućoj policijskoj državi i rata protiv terorizma.

Ostali megahitovi hollywoodske produkcije poput filmova: Oblivion, Ender’s Game, The Hunger Games, i Star Trek: Into Darkness su svi nedavno primili udarac po pitanju tih tema, ali nitko od tih filmova nije zapakirao doista patriotski stav kakav ima Marvelov simbolički borac protiv fašizma koji je predstavljen u ovom novom nastavku Kapetana Amerike.

“Zaglavljen” unutar 2 sata i 16 minuta superheroj filmu, naći ćete cijeli niz važnih, pravovremenih i čestih tabu političkih tema popraćenih političkim zavjerama u okvirima špijunskog trilera.

Među pitanjima obuhvaćenim u filmu su: ratovanje dronovima, tehnologija pred-zločina za provedbu zakona, Obamin ciljani popis za odstrijel, tajni državni zviždači, ubojice čiji je um pod kontrolom vlade, NSA tip nadzora, vladina “Operacija spajalica”, i prijedlog žrtvovanja sloboda kroz obećanje sigurnosti.

Politički moćan film također afirmira utjecaj “protu-kultura” poput “teorija zavjere” na mainstream, uz radnju filma koja se vrti oko kriminalne mreže unutar vlade koja tajno dirigira svjetska zbivanja u svrhu postizanja dugoročnih prioriteta za totalitarni Novi Svjetski Poredak.

Ovo nije samo kreativna, interpretativna analiza filma. Redatelji filma su, Anthony i Joe Russo, koji su izjavili da bi napravili dobar politički triler, moraju u njega staviti aktualna pitanja u stvarnosti koja ljude najviše zabrinjavaju.

U intervjuu, redatelj Jones je objasnio, “u filmu smo samo gledali na pitanja koja su uzrok tjeskobe kod nas, jer mi puno čitamo i skloni smo politici. I puno tih stvari ima veze sa pitanjima građanskih sloboda, napadima dronova (beplotnih letjelica), predsjednikovim “popisom za ubiti”, i preventivnim tehnologijama za zločin.”

Film “Kapetan Amerika: Ratnik Zime” ima u sebi ugrađene stvarne događaje i politiku iz doba stvaranja stripa u 1941. godini, kada se junak poslušno borio protiv nacista za američku vladu tijekom Drugog svjetskog rata.

Baš kao što je glavni lik filma zarobljen onome što su mnogi mislili da je domoljubni ideal tog vremena, ovaj film zrcali modernu Ameriku, kao što prikazuje superherojsko buđenje sofisticiranog začeća patriotizma u lice monumentalnoj korupciji vlasti.

Nalazimo da Steve Rogers zvani Kapetan Amerika preispituje autoritet i vlast već na početku filma kada shvati da je držan u mraku u svezi misije spašavanja koja je bila dodijeljena sigurnosnoj agenciji poput CIA-e koja se zove SHIELD (štit). Agencija SHIELD je zapravo vlada u sjeni koja upravlja Amerikom, te po svijetu inscenira terorističke napade, da bi Amerika postala zaštitinikom zemalja u čitavom svijetu boreći se protiv terorizma. Zvuči li vam ovo poznato?

Hollywoodski establišment se mora zabrinuti prilikom provođenja blockbuster filmova s temama koje dolaze ravno iz “podzemlja teoretičara zavjera”.

Prošle godine, Roberto Orci je kritiziran zbog uključivanja scenarija teorije zavjera o 9/11 u Star Trek film. Kolumnistica i pisac, Alyssa Rosenberg, rekla je da se ona nije osjećala ugodno sa kritikama rata protiv terorizma na Star Trek film, jer je “redatelj Roberto Orci javno naveo svoja uvjerenja o napadu 11. rujna, da je to bio “posao iznutra”

Orci je također daovao izjave koje otkrivaju skepticizam u činjenice o bombardiranju na Bostonskom Maratonu na svom Twitter profilu, ali unatoč prigovorima onih koji su bili uzrujani s “teorijama urote” on je angažiran u filmu, i Orci je nedavno izabran za režiranje i najnovijeg filma Star Trek 3.

Dok političke teme u filmu Star Trek mogu biti teške, teme filma “Kapetan Amerika: Ratnik Zime” mnogo su otvorenije, i daleko nadmašuju “teorije zavjere” u stvarnosti filma Star Trek Into Darkness. Središnja tema “Ratnika Zime” je da je dominantni aparat tajnih službi upravljan fašističkim silama, koji djeluje kao mreža unutar vlade, te pokušava uspostaviti autoritarno svjetsko carstvo, koji je promovirano eufemistički pod pojmom New World Order (Novi Svjetski Poredak).

Tu se zapravo radi protiv nastojanja establišmenta da se prikaže te koncepte kao predstavnike radikalnih, psihički bolesnih ekstremista koji su opasni i predstavljaju neku vrstu prijetnje. Ministarstvo pravosuđa Amerike je u stvarnosti objavilo vodič pojmova u 2010 za “istragu protiv terorizma i kazneni ekstremizam”, gdje se nalazi i upozorenje o izrazu “Novi svjetski poredak”, koje “koriste teoretičari zavjere.”

Takva mišljenja nisu očito naštetila uspjehu filma, financijski ili kritično. Rotten Tomatoes ocjenjuje “Ratnika Zime” na 89%, a Box Office Mojo stavlja film na 85. na listi svih vremena box office domaće zarade, pobijedivši hitovi poput Toy Story 2, Cars i Ghostbusters, s trenutnom zaradom od 247.879.000 dolara.

Većina recenzenata se čini da cijeni političke poruke s nekoliko pritužbi o teorijama zavjere, iako su neki kritičari jednostavno preskočili tematiku filma.

Film vrijedi pogledati, čak i ako niste obični ljubitelj filmova superheroja. To je samo politički triler kao i film o superherojima. Umjesto da nosi spandex kostim i posjeduje supersile, Kapetan Amerika dolazi odjeven u odijelo i kravatu, prerušen u promicatelja mira, respektabilnog političara, dok zapravo prikriveno zastupa mašineriju vojnog industrijskog kompleksa. Lik koji ignorira Nobelovu nagradu za mir tvrdeći, “mir nije bio uspjeh, to je odgovornost,” ali tko želi “uvesti reda u životima sedam milijardi ljudi žrtvujući dvadeset milijuna.”

Uzbudljivo je u svezi ovog filma da je vrlo simboličan i da glavna franšiza nosi takvo teško političko opterećenje u smjeru istinske slobode, stavljajući na stranu modernu američku nacionalnu sigurnost s nacističkom Njemačkom kroz pripovijesti koje imaju dva sustava koji dolaze iz istog izvora.

Poruka filma nije usmjerena prema politički lijevo ni desno, i zbog toga ona lako dopire do disidenata raznih smjerova koji imaju zajedničku zabrinutost zbog degradacije građanskih sloboda i zloupotrebu vlasti.

Umjesto da služi kao alat državne propagande u borbama protiv neprijatelja s popisa Washingtona, u stvarnom svijetu, Kapetan Amerika se umjesto toga bori protiv fašizma koji predstavlja najveću prijetnju u svijetu i ovdje kod kuće.
 

 
 
autor: mag. spec. Alfred Bošković / uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17584"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Razgovor sa povijesničarem Christopherom Clarkom i novinarem Adam Krzeminskim vodili Gunter Hofmann i Judith Scholter
******************************************

Gospodine Clark, izgleda da više nikoga ne zanima pitanje o krivnji u Prvom svjetskom ratu. Da li je završena ova staromodna debata?

Staromodna je pogrešna riječ. U svojoj knjizi o Prvom svjetskom ratu Sleepwalkers sam želio da se distanciram od priča zasnovanih na krivnji u kojima se optužuju odgovorni – najčešće Njemačka, a ponekad i Rusija – i prikupljaju dokazi protiv njih.

Želio sam da rekonstruiram dinamiku donošenja odluka u kojoj su se nalazili svi akteri. Prve knjige koje sam pročitao o Prvom svjetskom ratu govorile su o ljudima u uniformama i sa kacigama ukrašenim perjem, o neobičnostima jednog prošlog i vrlo, vrlo stranog svijeta. Ali to je samo privid.

Akteri se ni u kom slučaju nisu razlikovali od nas. Suočavali su se s istim problemima koji i danas postoje. Ljudi koji su se tada, manje ili više slučajno zadesili na vlasti, donijeli su odluke koje su mogle biti drugačije. Srpanjska kriza koja je dovela do izbijanja rata je po mom mišljenju najkompleksniji događaj moderne.

Prvo imamo atentat na austrijskog prijestolonasljednika i njegovu ženu krajem lipnja 1914. u Sarajevu, poslije kojeg Njemačka obećava potporu Austriji u njenoj namjeri da kazni Srbiju, koju smatra odgovornom za atentat. Četrnaest dana kasnije francuska vlada stiže u posjet Sankt Petersburg, 23. srpnja Beč postavlja ultimatum Srbiji, a pet dana kasnije Austrija objavljuje rat Srbiji. Ubrzo se u čitavu priču uključuje i Rusija, a 1. kolovoza Njemačka objavljuje rat Rusiji.

Do ovog dramatičnog zaoštravanja događaja u ljeto 1914. moglo je doći samo zato što smo imali 5 velikih sila koje su djelovale neovisno jedna od druge. Njemačka, Austrougarska, Rusija, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ako uračunamo i Italiju, onda ih je bilo šest. Tome treba pridodati i aktere drugog ranga kao što su Srbija i Osmansko carstvo. Krizu možemo shvatiti u potpunosti samo ako promatramo interakcije između ovih država.

Znači nema krivaca? Samo “interakcija”?

Hamburški povjesničar Fritz Fischer iznio je tijekom 60-ih tezu da su Nijemci glavni krivci. Prema njemu, oni su bili odgovorni jer su samo oni željeli rat. I danas britanski povjesničar John C. G. Röhl tvrdi da su Nijemci unaprijed odredili datum početka rata. Ako tako razmišljate, onda je sarajevski atentat potpuno nevažan za predpovijest ovog rata.

Ali ja na stvari gledam drugačije. Kada je riječ o srpanjskoj krizi, posebno je zanimljivo to da su se svi osjećali pozvanima da nekako reagiraju. Svi su mislili da djeluju pod vanjskim pritiskom i da ih oni drugi guraju u rat. Svi su donijeli odluke koje su doprinijele eskalaciji krize, tako da svi snose odgovornost, a ne samo Njemačka.

Gospodine Krzeminski, ako zaista nitko nije želio rat, kako je onda do njega došlo?

Za razliku od gospodina Clarka, ja sam uvjeren da rat ne bi spriječilo ni bolje upravljanje krizom. Svijet se naglavačke okrenuo još u 19. stoljeću sa svojim imperijalnim i nacionalnim proturječnostima i to ne samo u Africi i Aziji, već i ovdje u Europi. Bečki kongres je 1815. stvorio nesretnu Europu u kojoj se sva pitanja rješavaju ratom, od talijanskog, preko njemačkog i poljskog, pa do balkanskog.

Postrevolucionarni, postnapoleonovski poredak i restauracija bile su prave prakatastrofe, a ne Prvi svjetski rat. Ovaj rat je bio neizbježan i njime je uništeno nešto što je bilo pogrešno koncipirano: sustav Bečkog kongresa.

Bečka konstrukcija nije predvidjela alternative i mirnu reviziju. Zato smo imali Bismarckove ratove za ujedinjenje Njemačke, ratove za ujedinjenje Italije i ustanke u Poljskoj. Poljski pjesnik Adam Mickiewicz, poslije propale revolucije 1848., priželjkuje “opći rat među narodima” .

Sedamdeset godina kasnije dolazi do tog zastrašujućeg rata, iz koga je Poljska izašla kao jedna od dobitnica. Tek je kroz ovaj rat Poljska iznova stvorena kao nacionalna država, pri čemu je ovo ponovno rođenje iz nasilja imalo i svoje negativne strane, baš kao i ono Grčke 1830 Srbije 1835, Italije 1861 Bugarske 1878 i Bismarckovog carstva 1871, i Hrvatska 1991 (kao usporedba). Takva ratna rođenja sa sobom iznjedri i nadmeni patriotizam koji misli da je otporan na metke.

Vi gospodine Clark imate potpuno drugačije mišljenje. Kako se ovaj rat ipak mogao izbjeći?

Krizu koja je dovela do rata pokrenuo je teroristički napad. Takvi pojedinačni, nepredvidivi akti mogu u velikoj mjeri odrediti tijek povijesti. Na to nas je podsjetio i napad 11. rujna 2001. U knjigama povijesti iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, koje još uvijek oblikuju našu sliku o događajima iz 1914., njihovi autori se bave strukturama.

Međutim, bilo je i pojedinaca koji su djelovali, i to pogrešno. Ovdje moramo reći: mogli su regirati drugačije, mogli su to spriječiti. Ma kako da su nepovoljni rezultati Bečkog kongresa bili, 1914. ipak nije posljedica 1815.

U kojem trenutku se tijekom 1914. ukazala šansa za mir?

Uzmite, na primjer, ugovor između Velike Britanije i Rusije iz 1907. London se još u ljeto 1914. nosio mišlju da ga raskine. Razlog njegovog potpisivanja bilo je rješavanje kolonijalnih sporova. Rusi nisu prestajali, barem su to tako Britanci tumačili, s kršenjem ovog ugovora kada je riječ o Kini, Perziji i Tibetu. Ovim pokazujem da je predratni sustav, sustav dva ili tri bloka, s jedne strane Antante koju čine Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija i sa druge saveza Središnjih sila Njemačke, Austrougarske i Italije, bio vrlo krhak i nestalan. Blokovi su u svakom trenutku mogli raspasti .

Adam Krzeminski: Mogli su se raspasti.

Christopher Clark: Da , vjerojatno bi se i raspali. To je bio jedan od razloga zašto je francuski predsjednik Poincaré u ljeto 1914. pokušavao uvjeriti Ruse da se suprotstave Austrougarskoj. On je smatrao da za godinu ili godinu i po neće biti uvjeta za zajedničku akciju, a onda bi Francuska ponovo ostala sama, baš kao u vrijeme Bismarcka. Ili uzmimo na primjer Austriju. Ona je bila uvjerena da će je Njemačka ostaviti na cjedilu, jer je dobro zapamtila njemačku politiku tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. kada su Nijemci zajedno s Velikom Britanijom surađivali na rješenju tih sukoba.

Zbog toga su u Beču bili bijesni i pribojavali se da nemaju prave saveznike. Upravo zato što su sve sile bile blokovski povezane i istovremeno očekivale da će se ovi blokovi raspasti, zamisliv je svijet u kome nije došlo do atentata ili u kome jedan atentat nije gurnuo cijelu Europu u rat.

Onda govorimo o alternativnoj povijesti. Kakva bi bila sudbina manjih europskih nacija? Što bi bilo s Poljskom, koja je do Prvog svjetskog rata bila podijeljena između Rusije, Pruske i Habsburške monarhije? Da li bi nastala kao nacionalna država?

Adam Krzeminski: Naravno da možemo razmišljati na temu što bi bilo kad bi bilo: da nije bilo Prvog svjetskog rata, da su se velike sile razoružale i da su manjim državama priznale pravo na samoopredjeljenje ili suverenost. Međutim, ako pogledamo samo Njemačku, shvatit da je tako nešto bilo nezamislivo. Njemačko carstvo proizašlo je iz krvavog rata s Danskom, Austrijom i Francuskom, ali i iz unutarnjih sukoba kada su 1849. pruske trupe ugušile revoluciju u Njemačkoj.

Vojska i kult militarizma vodili su glavnu riječ, ne samo u Njemačkoj. Promjena paradigme u takvim uvjetima nije bila moguća. Možete li uopće zamisliti da će se u Bismarckovom ili Wilhelmovom carstvu, tom skorojeviću među svjetskim silama sa svojim nadobudnim patriotizmom i rasističkim prezirom prema Slavenima – pojaviti neki car ili kancelar koji će odigrati ulogu Gorbacheva i koji će dobrovoljno predati Alzas i Loren Francuzima i dopustiti da se poljski dijelovi Pruske ujedine s ruskim i austrijskim, kao što se Njemačka ujednili 1990? Ne, šanse za mirnu promjenu nisu postojale.

Christopher Clark: To mi zvuči fatalistički. Naravno da smo svjesni da ova europski svijet, ova Europa kakvu danas poznajemo, nastala samo zato što je doživjela dva svjetska rata. Ali da li je do njih moralo doći? Da li su nam potrebne takve katastrofe da bismo došli do mira, kompromisa i ravnoteže? Morate priznati da je to fatalistički argument.

Adam Krzeminski: Postoji jedan princip u povijesti prema kome svaka sila “često želi dobro, ali čini zlo”.

Christopher Clark: Ali i najbolja namjera može se izroditi u zlo. Sjetimo se samo američkog predsjednika Woodrowa Wilsona i Versajskog ugovora. Naravno, ponovno rođenje Poljske bila je povijesna nužnost, mada i dalje smatram da ovaj rat ostaje prava katastrofa.

Adam Krzeminski: Ne mogu loše govoriti o “poljskoj babici”! O Versajskom ugovoru razgovarat ćemo vjerojatno za šest godina. Što se broja žrtava tiče, razaranja većeg dijela Europe i totalitarizama koji su uslijedili – ovaj rat je bio monstruozna katastrofa. Ali ne smijemo ostati zakovani za 1914., jer to stvara pogrešnu percepciju. Zapadnoevropljani su skloni da se na 19. stoljeće osvrću s nostalgijom i da žale što su zbog vlastite gluposti izgubili onu divnu Europu.

Ta Europa nije bila divna. Njom je vladalo pet velikih sila. Samoopredjeljenje naroda nije postojalo. Timothy Snyder griješi kada Habsburšku monarhiju opisuje kao preteču EU. Mnogi Mađari i danas ne razumiju da njihova Velika Mađarska nije bila samo Mađarska. Kada se kaže da su se 1914. pogasila svjetla u Europi, moramo shvatiti kako je i prije 1914. u mnogim dijelovima Europe bilo vrlo mračno .

Christopher Clark: Sa tim se slažem. Europa je u predvečerje rata bila opasno mjesto. Sve strane su vodile lakomislenu, riskantnu, izuzetno militarističku, vrlo agresivnu i brutalnu politiku sa poznatim rezultatima.

Gospodine Clark, da li vam je kao Australijancu lakše sudite o Europi nego jednom Poljaku, Nijemcu, Britancu ili Francuzu?

Christopher Clark: Vjerojatno. Prvi svjetski rat je i za Australiju bio “osnivački događaj”, jer je to bio prvi rat u koji je federalna australska država dobrovoljno stupila nakon svog osnutka 1901. Sjećanja na to su još uvijek živa. Ali isto tako smatram da se danas u Njemačkoj nepristranije gleda na početak rata, nego što je to bio slučaj neposredno poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Adam Krzeminski: Nisam želio čitati vašu knjigu.

Christopher Clark: Zašto?

Adam Krzeminski: Jer sam se pribojavao da biste se mogli nadovezati na Fischerovu tezu o njemačkoj “žudnji za svjetskom moći”. Srećom knjiga ne govori o tome, ukoliko sam vas ispravno razumio. Vi na izvjestan način proširujete Fischerov tezu: Njemačka nije jedini krivac za početak rata, ali žudnja za svjetskom moći je postojala, kao i u Engleskoj, Francuskoj i Rusiji.

Zašto Rusiji?

Adam Krzeminski: Što je onda moj pradjed kao pukovnik ruske armije tražio u Mandžuriji 1905 kada su ga u Port Arthur-u ubili Japanci?

Gospodine Clark, vašu knjigu će sigurno relativizirati mnogi u Njemačkoj. I dalje će se govoriti da su “svi skliznuli u rat”.

Christopher Clark: Lloyd Georgova glupa rečenica o “skliznuća u rat”! Kakva budalaština. Njemačka nije slučajno ušla u ovaj rat. Njemačka je bila važan akter baš kao i druge velike sile i snosi svoj ​​dio krivnje. Ona je kao i druge sile doprinijela izbijanju rata.

Adam Krzeminski: Svjesno i širom otvorenih očiju .

Christopher Clark: Da. Samo je dosad izostavljana uloga drugih velikih sila, time što se pokazivalo da su i drugi bili loši, ali da su samo Nijemci željeli rat. To se lako može osporiti. U Sankt Petersburg-u je bilo važnih ljudi koji su također inzistirali na ratnoj opciji, poput ruskog ministra rata, generala Vladimir Suchomlinov-a. U novinama koje je izdavalo ovo ministarstvo pojavio se čuveni naslov “Mi smo spremni”. I Francuska se također pripremala za rat.

To je za vas važnije od sličnih izjava koje su stizale iz Njemačke?

Christopher Clark: Za mene je važno pitanje da li ova argument bio odlučujući za politiku. Koju se ulogu igrali argumenti preventivnog rata u razmišljanjima i potezima ministara? Njemački kancelar Bethmann Hollweg nije namjeravao započeti rat, ali nije ga htio izbjeći, ukoliko ga Rusi žele. On je prihvaćao rat, pod uvjetom da ga drugi pokrenu. Za Bethmann je tek na ovom drugom nivou argument o preventivnom ratu bio od presudnog značaja: “Ako Rusi žele rat, imaće ga, jer sada možemo pobijediti”.

Fischer je bio strog. Vi ste vrlo blagi prema Nijemcima. Zloglasnu Krüger depešu, kojom Wilhelm II čestita predsjedniku Burske republike pobjedu nad Britancima, smatrate “oprezno formuliranom”, iako je poslije nje klima između Britanije i Njemačke dodatno bila  zatrovana.

Christopher Clark: Ali zaista je bila oprezno formulirana! Kako biste to drugačije objasnili?

Što je bila njena namjena?

Christopher Clark: Vjerojatno je to bio nesmotren potez. Wilhelm i nije bio baš najpametniji. To nije bila tolika provokacija kakvom su je Englezi smatrali. Ali u pravu ste. Želim dovesti u pitanje popularnu tvrdnju. Još u školi sam naučio da su Nijemci krivi za rat, a i tada sam bio nepovjerljiv prema tome. Danas studenti, koji dolaze na Cambridge imaju jasnu sliku o tome tko je prouzrokovao Prvi svjetski rat – Nijemci. Zato moramo promijeniti ploču. Ne tako što ćemo reći da je sve što je do sada bilo bijelo, od sada crno, već tako što ćemo, kao što to ja radim, Krüger telegram usporediti s upozorenjem koje je Groover Cleveland 1895. uputio Britancima: “Ili ćete prestati sa širenjem po Venecueli ili će doći do rata”.

Nema šta, vrlo jasna poruka. Kada nju usporedimo sa Krüger depešom u kojoj stoji “čestitamo vam što ste se bez pomoći drugih odbranili od napada britanskih brodova”, onda vidimo da je ona oprezno formulirana. Pokušavam samo da pružim određene argumente protiv uvriježenog mišljenja.

Još jedan primjer iz predpovijesti ovog rata. Kada su Francuzi 1911. zauzeli Fes i Rabat u Maroku, njemački Rajh je poslao vojni brod Panter ka marokanskoj obali, kako bi njime demonstrirao svoje pretenzije na to područje. U vašoj knjizi naglašavate da je Panter bio brod spreman za staro željezo, kao da to pravi značajnu razliku.

Christopher Clark: Prvo, brod je zaista bio za staro željezo, i drugo, do marokanske krize nije došlo zbog toga što su Nijemci poslali svoj ​​brod, već zato što je jedna skupina političkih jastrebova, koja je u tom trenutku odnijela prevagu u francuskom ministarstvu vanjskih poslova, odlučila poduzeti takav korak kao da Njemačke nema. A kada počne priča o “panterovom skoku”, prešućuje se da je nešto ranije i Španjolska poslala svoje trupe u zapadni Maroko. E onda je to zaista jednostrani pogled na stvari.

Ali to ipak ostaje provokacija?

Christopher Clark: Da, naravno. Ona je bila namijenjena i Engleskoj. Ali kada se svi međusobno provociraju, dolazimo u situaciju u kojoj moramo postaviti pitanje: da li je neka provokacija gora od drugih? Onda ovo pitanje povlači sljedeće: zašto je sustav funkcionirao na ovako nakaradni način?

Da li to vrijedi i za prekomjerne njemačke programe naoružavanja?

Christopher Clark: Isto vrijedi i za programe naoružavanja svih zemalja. Čitav europski poredak, bilo da to pripisujemo Bečkom kongresu ili ne , imao je …

Adam Krzeminski: … pogrešku u konstrukciji.

Christopher Clark: Da. Sustav je bio bolestan.

Gospodine Krzeminski, biste li o knjizi sudili drugačije, da ju je napisao neki njemački autor?

Adam Krzeminski: Da, sigurno. Zanimalo bi me zašto ova tema i ovakav način njenog predstavljanja interesira tog autora. Unatoč tome, ne vjerujem da bi neki njemački autor takvom knjigom pokrenuo raspravu kakvu je izazvala Fischerova knjiga. Vremena ovih stvari prožetih rasprava su za nama. Ali želio bih da postavim jedno pitanje vama kao britanskom povjesničaru.

Christopher Clark: … Australskom.

Adam Krzeminski: … Da, australskom povjesničaru koji predaje u Britaniji. Je li vaša knjiga ima antiengleska obilježja, jer izgleda da imate nekih problema sa imperijama? Ili ja griješim?

Christopher Clark: Teško pitanje, ali ste se ipak dotakli nečega važnog. Još dok sam bio učenik, postojao je jedan australski povjesničar, Leonard Turner, koji je napisao članak o ruskoj mobilizaciji 1914., a u kome se zastupa potpuno suprotan stav Fischerovom. Vrlo rano sam naučio da postoji i australski glas koji odstupa od vladajućeg mišljenja. Inače nemam ništa protiv Velike Britanije, živim u toj zemlji i volim je. Ali ne prihvaćam ovaj začuđujući način razmišljanja prema kome su Britanci uvijek u pravu.

Adam Krzeminski: Zato što su Britanci.

Christopher Clark: Da. Kada Britanci negdje umarširaju onda se to zove “očuvanje svjetskog carstva”, a kada Nijemci kažu da i on žele dio Samoe “onda to Huni provociraju i mi to nećemo trpiti”. Kada Njemačka pošalje telegram Transvaalu onda je to neoprostiva uvreda, a onda Britanci samo par godina kasnije pokrenu jedan užasni rat kako bi ponovno osvojili Transvaal .

Taj rat se ne može usporediti s onim Njemačke protiv plemena Herero u Namibiji.

Christopher Clark: Nijemci su u jugozapadnoj Africi vodili rat koji je u stvari bio genocid. To se ne dovodi u pitanje. Međutim, da li su Nijemci bili zaista brutalniji kolonijalni gospodari od Britanaca, Belgijanaca ili Francuza? Teško.

Adam Krzeminski: Dakle, vi ste britanski Fritz Fischer, ili možda želite Englezima nametnuti ovu povijesnu raspravu?

Christopher Clark: Ne, nikako. Ne želim okriviti Britance za ovaj rat.

Adam Krzeminski: Možda samo malo.

Christopher Clark: Samo da razjasnim par stvari o britanskom ministru vanjskih poslova, Edward Gray-u. On je bio opskurna, paradoksalna figura. On je logiku budućeg rata, koji bi svoj ​​povod imao na Balkanu, internalizirao, baš kao što su to učinili Francuzi i Rusi. Zato nije bio spreman da prikoči kada je kriza konačno izbila. On ju je samo dodatno raspirivao. Britanska vanjska politika je reagirala tek kada je rat bio neizbježan. Nisam jedini koji ovo promatra kritički. Previše pojednostavljujemo stvari kada tvrdimo da su Britanci nastojali očuvati mir, a da su Nijemci uvijek provocirali.

Adam Krzeminski: Da smo popustili Nijemcima, piše Niall Ferguson, onda bismo već 1920. imali Europsku uniju pod zastavom Reicha. Pitam se kako netko može biti do te mjere slijep i ne razumije da Wilhelmova Njemačka nije bila sposobna za suradnju sa slabijim partnerima. Smatram da je u ovom slučaju Ferguson bio vođen sljedećom logikom: da su Britanci prepustili Europu Njemačkoj, onda bi sačuvali svoje carstvo netaknutim tijekom čitavog 20. stoljeća.

Christopher Clark: Centralna tema Fergusona nije imperijalna nostalgija. Njegova razmišljanja su zanimljiva za današnju situaciju. On se poigrava s paradoksima i pita – ako smo na kraju dobili njemačku dominaciju u Europi, zašto smo uopće vodili rat?

Vaša knjiga je objavljena upravo u trenutku kada Njemačka ponovo izaziva nepovjerenje zbog svog ponašanja u eurokrizi. Poljski ministar vanjskih poslova s druge strane zahtijeva da Njemačka preuzme vodstvo u Europi. Da li nam 1914. govori nešto i o 2013.?

Christopher Clark: Povijest nam ne može pružiti modele. Ona u najboljem slučaju nam može postaviti neka pitanja. Kada sam knjigu privodio kraju, bili smo duboko u eurokrizi i primijetio sam mnoge sličnosti sa 1914.

Svi su bili svjesni da može doći do katastrofalnog ishoda, to jest do propasti eura. Ali zajednička svijest o nečemu nije dovoljna da se ukroti sebičnost pojedinih aktera. Potpuno suprotno je slučaj, jer svatko pokušava iz ove opasnosti izvuči korist samo za sebe. Trenutno, pozicija Njemačke izgleda prijeteće moćno samo zato što je opća situacija do te mjere kaotična. To zaista podsjeća na krizu iz 1914. Potpuna nesposobnost za konsenzus bila je tada kobna, a nisam siguran ni da su današnji europski političari išta pametniji. Trebalo bi da potiskujemo osjećaj superiornosti nad političarima iz prošlosti – ipak su sve to bili muškarci!

Adam Krzeminski: Carica Katharina, carica Maria Theresia i Bloody Mary sigurno ne bi riskirale izbijanje rata! Međutim, ono što me u usporedbi sa 1914. zabrinjava je nešto drugo. Spremnost na rat je bila prisutna, ali ne kod većine stanovništva, već kod jedne snažne manjine – mladih. Oni su žudjeli za generacijskim iskustvom, osobnim dokazivanjem i možda čak izbavljenjem kroz rat. Oni nisu osjećali obvezu prema poretku koji su njihovi preci stvorili na kongresima u 19. stoljeću. Vi u vašoj knjizi potcenjujete ovu kulturološku motivaciju.

Danas također osjećam nešto slično. Mladi ne osjećaju onakvu povezanost s Europskom unijom kakvu je osjećala naša generacija. Danas imamo nacionalizam, nacionalizam light, ne samo u istočnoj i srednjoj Europi. Upravo danas mi je u Berlinu netko gurnuo u ruke letak na kojem piše: “Postoji život i poslije eura”. Već mogu zamisliti kako se kaže da “treba da se otarasimo ove europske zbrke, jer nam je nacionalna košulja bliža od europske suknje”.

Christopher Clark: Nadajmo se samo da nam nije potrebna nova katastrofa, pa bila ona i samo “ekonomska”, da bi se riješilo pitanje europskog ujedinjenja. U nekom trenutku moramo nastaviti s ovom Europom. Ali za to je potrebno da se u potpunosti otarasimo nacionalističkog načina razmišljanja.

Adam Krzeminski: U svakom slučaju neće biti novog rata u Europi. I to je nešto.

Christopher Clark je profesor povijesti na Cambridgeu; Adam Krzeminski je novinar specijaliziran za njemačko – poljsku povijest i piše za tjednik Polityka iz Varšave.
 
(pescanik/uredio: nsp)

Nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje.

Pod “nacionalizmom” prije svega podrazumijevam naviku po kojoj pretpostavljamo da se ljudska bića daju klasificirati poput insekata, i da se cijeli blokovi od nekoliko milijuna ili desetaka milijuna ljudi mogu sa sigurnošću označavati kao “dobri” ili “loši”. [1] Zatim – a to je puno važnije – podrazumjevam naviku da se identificiramo s pojedinom nacijom ili kojom drugom strukturom, da je stavljamo s onu stranu dobra i zla i ne prihvaćamo nikakvu drugu zadaću do unaprijeđivanja njenih interesa.

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ “longueur”, i usput napominje da iako u Engleskoj, igrom slučaja, nemamo riječ za to, te stvari imamo u znatnim količinama. Isto tako imamo jednu mentalnu naviku koja je sada tako široko rasprostranjena da utječe na naša razmišljanja o svim temama, ali joj još uvjek nismo dali ime. Kao najbliži postojeći ekvivalent odabrao sam riječ “nacionalizam”, ali vidjet ćemo uskoro da je ne koristim u uobičajenom smislu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se emocija o kojoj govorim ne veže uvijek za ono što se naziva nacijom – to jest za pojedinu rasu ili geografsko područje. Ona se može vezati za neku crkvu ili stalež, ili može funkcionirati u čisto negativnom smislu, biti uperena protiv ovog ili onog, bez potrebe za bilo kakavim pozitivnim objektom lojalnosti.

Nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje.

Pod “patriotizmom” podrazumijevam privrženost određenom mjestu i određenom načinu života za koje neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali nema želju da ih nameće drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj naravi defanzivan, kako u vojnom, tako i u kulturnom smislu. S druge strane, nacionalizam je neodvojiv od želje za moći. Trajni cilj svakog nacionaliste je da omogući više moći i više prestiža, ne za sebe već za naciju ili kakvu drugu strukturu u kojoj je odlučio utopiti svoj individualitet.

Sve je ovo očito dok se odnosi na prepoznatljive i ozloglašene nacionalističke pokrete u Njemačkoj, Japanu i drugim zemljama. Kad se suočimo sa fenomenom poput nacizma, kojeg možemo promatrati izvana, gotovo svi ćemo o njemu reći iste stvari. Ali ovdje moram ponoviti ono što sam već iznio, tj.. da riječ “nacionalizam” koristim samo zato što nemam nikakvu bolju. Nacionalizam, u proširenom smislu u kojem koristim tu riječ, obuhvaća pokrete i tendencije poput komunizma, političkog katolicizma, cionizma, antisemitizma, trockizma i pacifizma.

On ne znači nužno lojalnost nekoj vladi ili zemlji, a još manje svojoj vlastitoj zemlji, i čak nije niti neophodno da strukture kojima se on bavi zapravo postoje. Da navedemo par očiglednih primjera: židovska zajednica, islamski svijet, kršćanski svijet, proleterijat, te bijela rasa su predmeti strastvenih nacionalističkih osjećaja, ali u njihovo postojanje se može ozbiljno sumnjati, i ne postoji definicija za bilo koji od tih pojmova koja bi bila općeprihvaćena.

Također, vrijedi još jednom istaknuti da nacionalistički osjećaji mogu biti čisto negativni. Postoje, na primjer, trockisti koji su jednostavno postali neprijatelji SSSR-a, a da nisu razvili korenspondirajuću lojalnost nekoj drugoj strukturi. Kad čovjek shvati implikacije ovoga, narav onoga što podrazumijevam pod nacionalizmom postaje u dobroj mjeri jasnija.

Nacionalist je onaj koji razmišlja isključivo ili uglavnom u okvirima kompetitivnog prestiža. On može biti pozitivni ili negativni nacionalist – to jest, može koristiti svoju mentalnu energiju da hvali ili blati – ali u svakom slučaju njegove misli uvijek skrenu na pobjede, poraze, trijumfe i poniženja. On povijest, a naročito modernu povijest, vidi kao beskrajni niz uspona i padova velikih struktura moći, i sve što se dogodi, njemu se čini kao dokaz da je njegova stranica na višem stupnju, a omraženi rival na nižem. I konačno, bitno je da se nacionalizam ne brka s pukim obožavanjem uspjeha.

Nacionalist se ne rukovodi načelom pukog pristajanja uz jaču stranu. Naprotiv, tek nakon što je odabrao svoju stranu on sebe uvjerava da je ona najjača, i u stanju je da se drži tog svog uvjerenja čak i kad su činjenice u ogromnoj mjeri protiv njega. Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem. Svaki nacionalist zna biti flagrantno neiskren, ali on je također – budući svjestan da služi nečemu većem od njega samog – nepokolebljivo siguran da je u pravu.

Sad kad sam dao ovu opširnu definiciju, mislim da ćemo se složiti da je mentalna navika o kojoj govorim široko rasprostranjena među engleskom inteligencijom, i da je rasprostranjenija u tim krugovima nego u širokim narodnim masama. Određene teme su postale do te mjere okružene pitanjima prestiža da je onima kojima je jako stalo do aktualne politike postalo gotovo nemoguće pristupiti im na istinski racionalan način.

Od stotina primjera koje bismo mogli odabrati, uzmimo ovaj: koja je od velikih zemalja saveznica najviše doprinijela porazu Njemačke – SSSR, Britanija ili SAD? Teoretski trebalo bi biti moguće dati promišljen, pa možda čak i defanzivan odgovor na to pitanje. Međutim, u praksi se ne mogu izvršiti neophodne kalkulacije, zato što bi svatko tko je sklon razbijanju glave oko jednog takvog pitanja o njemu neizbježno razmišljao u okvirima kompetitivnog prestiža.

On bi dakle počeo tako što bi odlučio u korist Rusije, Britanije ili Amerike, ovisno o slučaju, i tek nakon toga bi počeo tragati za argumentima koji potkrepljuju njegovu tvrdnju. Zatim, tu su cijeli nizovi srodnih pitanja na koja se odgovor može dobiti samo od nekog tko je potpuno indiferentan prema cijeloj stvari, i čije je mišljenje ionako vjerovatno bezvrijedno. Otud djelomice potječe nevjerovatan neuspjeh političkog i vojnog prognoziranja u naše vrijeme. Čudno je kad čovjek pomisli da od silnih “eksperata” i škola niko nije uspio predvidjeti tako predvidiv događaj kao što je rusko-njemački pakt iz 1939. [2] A kad je vijest o paktu pukla, data su najrazličitija moguća objašnjenja i napravljena predviđanja koja su gotovo istog trena falsificirana, pošto u gotovo svim slučajevima nisu bila zasnovana ni na kakvoj studiji vjerojatnoće, već na želji da se SSSR prikaže kao dobar ili loš, jak ili slab.

Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti. [3] Estetske prosudbe, naročito književne, su često iskvarene na isti način kao i one političke. Teško da bi jedan indijski nacionalist uživao čitajući Kiplinga, ili da bi jedan konzervativac uvidio vrijednost Mayakovskog, i čovjek je uvijek u iskušenju da tvrdi da svaka knjiga sa čijim se političkim tendencijama on ne slaže mora biti loša sa književnog aspekta. Ljudi izraženih nacionalističkih nazora često izvode tu smicalicu, a da nisu niti svjesni koliko je ona nečasna.

U Engleskoj je, ako se jednostavno uzme u obzir broj ljudi o kojima se radi, dominantni oblik nacionalizma vjerovatno staromodni britanski džingoizam. Sigurno je da je on još uvijek rasprostranjen, i to u većoj mjeri nego što bi većina promatrača vjerovala prije desetak godina. Međutim, ja se u ovom eseju bavim uglavnom reakcijama inteligencije, u čijim krugovima su džingoizam pa čak i patriotizam starog kova gotovo zamrli, mada se čini da sad oživljavaju među manjinom. Među inteligencijom, to ne treba ni reći, dominantan oblik nacionalizma je komunizam – koristim tu riječ u vrlo širokom smislu tako da obuhvaća ne samo članove Komunističke partije, već i njene simpatizere i općenito rusofile.

Komunist je, za potrebe ovog eseja, netko tko na SSSR gleda kao na svoju domovinu, i osjeća da mu je dužnost da pravda rusku politiku i unaprijeđuje ruske interese po svaku cijenu. Očito je da danas u Engleskoj takvih ljudi ima u izobilju, a njihov izravni i neizravni utjecaj je velik. Ali, također cvjetaju i mnogi drugi oblici nacionalizma, i čovjek će tu stvar najbolje sagledati tako što će uočiti sličnosti između različitih, pa čak i naizgled oprečnih idejnih tokova.

Prije deset ili dvadeset godina oblik nacionalizma koji je najbliže odgovarao današnjem komunizmu je bio politički katolicizam. Njegov najistaknutiji eskponent – doduše on je vjerovatno bio ekstreman, a ne tipičan slučaj – je bio GK Chesterton. Chersterton je bio pisac znatnog talenta, koji je odlučio zatomiti svoj senzibilitet i intelektualnu čestitost za račun rimokatoličke propagande. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo tijekom zadnjih dvadesetak godina njegovog života je zapravo bilo beskrajno ponavljanje jedne te iste stvari, zbog svoje nategnute dovitljivosti priglupo i dosadno kao Velika je Diana Efezijanska. Svaka knjiga koju je napisao, svaki paragraf, svaka rečenica, svaki događaj u svakoj priči, svaki djelić dijaloga su morali nepogrešivo demonstrirati superiornost katolika nad protestantom ili poganom.

Ali, Chesterton se nije zadovoljio time da o toj superiornosti razmišlja kao o intelektualnoj ili duhovnoj: ona je morala biti prenesena u okvire nacionalnog prestiža i vojne moći, što je zahtijevalo ignorantsko idealiziranje latinskih zemalja, naročito Francuske. On nije dugo živio u Francuskoj, i njegova slika o njoj – slika zemlje katoličkih seljaka koji neprestano pjevaju Marseljezu uz čaše crvenog vina – je imala otprilike onoliko veze sa stvarnošću koliko i Chu Chin Chow [4] sa svakodnevnim životom u Bagdadu. Uz to je išlo ne samo enormno precijenjivanje francuske vojne moći (i prije 1914. i poslije 1918. on je inzistirao da je Francuska, sama po sebi, bila jača od Njemačke), već i budalasto i vulgarno glorificiranje samog procesa ratovanja. Pored Chestertonovih borbenih pjesama, kao što su Leopanto ili Balada o Sv. Barbari, Juriš Lake Brigade izgleda kao pacifistički napis: one su možda najkičastiji primjeri bombastičnosti koji se mogu naći u našem jeziku.

Interesantno je to što bi Chesterton, u slučaju da je romantično smeće koje je on obično pisao o Francuskoj i njenoj vojsci netko drugi napisao o Britaniji i njenoj vojsci, bio prvi koji bi ga izviždali. Na planu unutarnje politike on je bio “mali Englez”, istinski mrzitelj džingoizma i imperijalizma, i u skaldu sa svojim razmišljanjima, istinski prijatelj demokracije. Pa ipak, kad je gledao van, na međunarodno polje, znao je napustiti svoje principe, a da to nitko ni ne primijeti.

Tako ga njegovo gotovo mistično vjerovanje u vrline demokracije nije spriječilo da se divi Mussoliniju. Mussolini je uništio izabranu vlast i slobodu tiska, a Chesterton se za oboje grčevito borio kod kuće. Ali, Mussolini je bio Italijan i učinio je Italiju jakom, i to je izgladilo stvar. Isto tako Chesterton nikad nije rekao niti jednu riječ protiv imperijalizma i pokoravanja obojenih rasa kad su to činili Italijani ili Francuzi. Njegov dodir sa stvarnošću, njegov književni ukus, pa čak do određenog stupnja i njegov smisao za moralno su bivali iščašeni čim bi se uplela njegova nacionalistička lojalnost.

Očigledno je da postoje značajne sličnosti između političkog katolicizma, čiji primjer predstavlja Chesterton, i komunizma. Isto tako postoje sličnosti između oba ta pojma i, na primjer, škotskog nacionalizma, cionizma, antisemitizma i trockizma.

Karakteristike nacionalističke misli

Izjaviti da su svi oblici nacionalizma isti, čak i po svojoj mentalnoj atmosferi, bi predstavljalo pretjerano pojednostavljivanje, ali postoje određena pravila koja vrijede u svim slučajevima. Glavne karakteristike nacionalističke misli su slijedeće:

Opsesivnost

Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, da sakrije svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture, ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije ga ispunjava tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem.

Ako je odabrana struktura zapravo neka zemlja, kao na primjer Irska ili Indija, on će uglavnom tvrditi da je ona superiorna ne samo po svojoj vojnoj moći i političkim vrlinama, već i u umjetnosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, možda čak i po klimi, krajoliku i u kulinarstvu. Pokazat će veliku osjetljivost kad su u pitanju stvari kao što su pravilno postavljanje zastava, odnos veličina naslova i redoslijed kojim se zemlje spominju. [5]

Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje dobiju neovisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerojatno je da svaka zemlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima drukčije implikacije. Dvije strane u španjolskom građanskom ratu su ukupno imale devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljubavi i mržnje. Neka od tih imena (npr. “Patrioti” za Francove pristaše, ili “Lojalisti” za pristaše vlade) su, iskreno rečeno, bila čudna, i te dvije suparničke frakcije se nisu mogle usuglasiti oko korištenja bilo kojeg od njih.

Svi nacionalisti smatraju širenje svog jezika nauštrb rivalskih jezika svojom dužnošću, a ta borba se među govornicima engleskog jezika javlja kao borba među dijalektima. Anglofobični Amerikanci neće koristiti kolokvijalne izraze ako znaju da su ovi britanskog porijekla, a sukob između latinizatora i germanizatora često u pozadini ima nacionalističke motive. Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti ravničarskog škotskog, socijalisti, čiji nacionalizam preuzima oblik klasne mržnje, se upuštaju u tirade protiv bbc akcenta, pa čak i otvorene varijante glasa “a”. Primjeri su brojni. Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u sugestivnu magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostranjenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnatih lutaka, ili u korištenju njihovih slika kao mete u streljanama.

Nestabilnost

Nacionalističkoj lojalnosti intenzitet s kojim se gaji ne smeta da bude prenosiva. Za početak, ona može biti, a često i jest, fiksirana na neku stranu zemlju, kako sam već istaknuo. Često se sazna da velike nacionalne vođe ili utemeljitelji nacionalističkih pokreta čak niti ne pripadaju zemlji koju slave. Ponekad su potpuni stranci, a češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost upitna. Primjeri su Staljin, Hitler, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook.

Pan-germanski pokret je dijelom bio tvorevina jednog Engleza, Houston Chamberlain-a. U zadnjih pedeset ili sto godina preneseni je nacionalizam bio uobičajena pojava među književnicima. U slučaju Lafcadio Hearn nacionalizam je bio prenesen na Japan, u slučaju Carlylea i mnogih njegovih suvremenika na Njemačku, a u današnje vrijeme obično se prenosi na Rusiju. Ali posebno je zanimljiva činjenica da je također moguće ponovno prenošenje. Neka zemlja, ili kakva druga struktura, koja je godinama bila obožavana može odjednom postati predmet gađenja, a neki drugi objekt pažnje gotovo istog trena može zauzeti njeno mjesto.

U prvoj verziji pregleda povijesti HG Welsa i ostalih koji su pisali u to vrijeme, vidi se kako su Sjedinjene države bile na sva usta veličan kao što danas komunisti veličaju Rusiju: ​​međutim, kroz nekoliko godina to nekritičko divljenje se pretvorilo u netrpeljivost. Zadrti komunist koji se u roku od nekoliko tjedana pretvara u jednako zadrtog trockista je uobičajen prizor. Fašistički pokreti u Europi su u velikoj mjeri članstvo regrutirali iz redova komunista, a lako je moguće da se u nekoliko narednih godina desi obrnut proces. Ono što kod nacionalista ostaje konstanta jest njegovo stanje uma: objekt njegovih osjećaja je promjenjiv, i može biti imaginaran.

Ali za intelektualca, prijenos ima jednu važnu funkciju koju sam nakratko spomenuo u vezi sa Chestertona. Ono mu omogućuje da bude još veći nacionalist – vulgarniji, blesaviji, zlonamjerniji, nečasniji – nego što bi ikad mogao biti u ime svoje domovine, ili kakve druge strukture o kojoj nešto doista zna. Kada vidi da servilno ili nadmeno smeće koje o Staljinu, Crvenoj armiji i sl.. pišu prilično inteligentni i razumni ljudi, čovjek shvati da je tu moralo doći do nekog iščašenja.

U društvima poput našeg neobično je za nekog koga se može opisati kao intelektualca da osjeća duboku privrženost svojoj vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – to jest onaj dio javnog mnijenja kojeg je on kao intelektualac svjestan – mu to neće dozvoliti. Većina ljudi koji ga okružuju su skeptični i razočarani, i on će možda zauzeti isti takav stav, iz sklonosti ka oponašanju ili iz čistog kukavičluka: u tom slučaju on napušta oblik nacionalizma koji mu je najbliži, a da se nimalo nije približio istinskom internacionalističkom nazoru. On i dalje osjeća potrebu za domovinom, i normalno je da će je potražiti negdje u inozemstvu. Kad je nađe može se nesputano valjati u upravo onim emocijama od kojih se, kako sam vjeruje, emancipirao.

Bog, Kralj, Imperij, britanska zastava – svi zbačeni idoli se mogu ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne prepoznaje kao onakve kakvi oni doista jesu, može ih obožavati mirne savjesti. Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, je način da se nađe spas bez promjene ponašanja.

Svi nacionalisti imaju sposobnost da ne opažaju sličnosti između sličnih skupina činjenica. Britanski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Europi i protiviti mu se u Indiji, a da ne osjeća nekonzistentnost. Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na temelju vlastite meritornosti već na temelju toga tko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja taloca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini “naša” strana.

Liberalni list The News Chronicle je objavio, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim je godinu ili dvije kasnije uz toplo odobravanje objavio slične fotografije Nijemaca koje su objesili Rusi. [6] Isto je i sa povijesnim događajima. O povijesit se uveliko razmišlja u nacionalističkim okvirima, i stvari kao što su inkvizicija, mučenja kojima je pribjegavala Zvjezdana komora, poduhvati engleskih gusara (primjerice Sir Francis Drake-a, koji je španjolske zarobljenike derao žive), vladavina terora, ispaljivanje stotina Indijanaca iz topova od strane heroja Pobune [7] ili rezanje lica Irkinja žiletima od strane Cromwellovih vojnika, postaju moralno neutralne ili im se čak pripisuje određena vrijednost kada se smatra da su počinjene u ime “pravedne stvari”.

Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt stoljeća vidjet će da nije bilo gotovo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, niti u jednom pojedinačnom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjerstava i osudila ih. Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu s političkim okolnostima.

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su bili najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora su često bili nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da su i u Rusiji postojali koncentracijski logori. Veliki događaji za koje se veže smrt milijuna ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933 su zapravo izmakli pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrijebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme rata. Njihov vlastiti antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su istinite i neistinite, poznate i nepoznate.

Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošljiva da je nacionalist obično gurne u stranu i ne dopusti joj da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima.

Svakog nacionalistu progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, na primjer Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918. ugušena – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u povijesne knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne spominju i na kraju poriču. [8] 1927. je Chang-Kai-Shek žive skuhao na stotine komunista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomicanja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatralo da se kuhanje komunista “ne računa”, ili da se možda nije niti dogodilo.

Primarni cilj propagande je dakako, da utječe na suvremeno javno mnijenje, ali oni koji iznova pišu povijest po svoj prilici djelimično vjeruju da stvarno uguravaju činjenice u prošlost. Kad čovjek uzme u obzir sva do u tančine razrađena krivotvorenja počinjena kako bi se pokazalo da Troicki nije igrao zapaženu ulogu u ruskom građanskom ratu, teško je povjerovati da ljudi koji su za njih odgovorni samo lažu. Vjerovatnije je da oni zaista vjeruju da je njihova verzija ono što se dogodilo na pravdi Boga, i da je prilagođavanje dokumentarne građe toj verziji opravdano.

Indiferentnost prema objektivnoj istini je potaknuta odvajanjem jednog dijela svijeta od drugog, jer to odvajanje otežava otkrivanje onog što se zaista događa. Često se može javiti istinska sumnja u vezi s događajima od ogromne važnosti. Na primjer, nemoguće je izračunati, u milijunima ili možda stotinama milijuna, broj smrti prozročenih ratom. Katastrofe o kojima je stalno izvještavano – bitke, masakri, glad, revolucije – su prosječnoj osobi često ulijevale osjećaj nestvarnosti.

Čovjek nije imao načina da provjeri navode, nije bio čak niti potpuno siguran da su se te katastrofe dogodile, a uvijek je dobivao potpuno različite interpretacije iz različitih izvora.

Što je bilo pravedno, a što nepravedno kod Varšavskog ustanka u kolovozu 1944.? Je li istina za njemačke plinske komore u Poljskoj? Tko je kriv za glad u Bengalu? Istina se vjerojatno dade otkriti, ali činjenice će u gotovo svim novinama biti na tako nečastan način iznesene da se običnom čitatelju može oprostiti što je ili progutao laži ili nije formirao vlastito mišljenje.

Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja.Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvjetli, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu.

Ono što on želi jest da osjeti da njegova struktura prolazi bolje nego neka druga, a to mu je lakše postići tako što će prekrižiti protivnika, nego tako što će razmotriti činjenice da vidi da li mu idu u prilog. Sve nacionalističke rasprave su na razini debatnog kluba. One uvijek završavaju neodlučeno, pošto svaki učesnik bez izuzetka vjeruje da je pobjedio. Neki nacionalisti nisu daleko od shizofrenije, žive sretno u snovima o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

Tri oblika nacionalizma

Ispitivao sam najbolje što mogu mentalne navike koje su zajedničke svim oblicima nacionalizma. Sad je na redu klasificiranje tih oblika, ali je jasno je da se to ne može uraditi temeljito. Nacionalizam je ogromna tema. Svijet muče nebrojene zablude i mržnje koje se presijecaju na kompleksne načine, a neke od najzlokobnijih među njima se još nisu čak niti utisnule u europsku svijest. Ja se u ovom eseju bavim nacionalizmom koji se javlja kod engleske inteligencije. U tim krugovima on je, u puno većoj mjeri nego što je to slučaj kod običnog engleskog naroda, odvojen od patriotizma, pa ga se može proučavati u čistom obliku. Dolje su nabrojane vrste nacionalizma koje sada cvjetaju među engleskim intelektualcima, sa komentarima koji se čine neophodnima. Radi preglednosti koristim tri naslova, Pozitivni, Preneseni i Negativni, mada se neke vrste uklapaju u više kategorija.

Pozitivni nacionalizam
(I) Neotorijevstvo

Primjeri su ljudi poput Lord Eltona, AP Herberta, GM Younga, profesora Pickthornea, literatura torijevskog reforskog odbora i magazini poput The New English Review i Nineteenth Century and After. Pravi motiv neotorijevaca je želja da se ne prizna da su britanska moć i utjecaj opali. Čak su i oni koji su dovoljno realni da uvide da britanska pozicija u vojnom smislu više nije što je bila skloni tvrditi da “engleske ideje” (koje obično ostanu nedefinirane) treba da vladaju svijetom. Svi neotorijevci su antiruski nastrojeni, ali je ponekad težište na antiamerikanizmu. Znakovito je da je ovaj misaoni pravac, čini se, stječe poklonike među mlađim intelektualcima, ponekad bivšim komunistima, koji su prošli kroz uobičajeni proces razočaravanja i razočarali se u njega. Anglofob koji iznenada postaje žestoko probritanski orijentiran je prilično uobičajena figura. Pisci koji ilustriraju ovu tendenciju su FA Voigt, Malcolm Muggerige, Evelyn Waugh, Hugh Kingsmill, a u psihološkom smislu sličan razvoj se može vidjeti kod TS Elliota, Windham Lewisa i raznih njihovih sljedbenika.

(II) Keltski nacionalizam

Welški, irski i škotski nacionalizam se u nekim točkama razmimoilaze, ali su slični po svojoj anti-engleskoj orijentaciji. Članovi sva tri pokreta su se protivili ratu, a nastavili sebe opisivati ​​kao proruski orijentirane, i ta skupina luđaka je za sebe čak tvrdila da je istodobno proruska i pronacističke. Ali keltski nacionalizam nije isto što i anglofobija. Njegov glavni motiv je vjerovanje u prošlu i buduću veličinu keltskih naroda i jarko je obojen rasizmom. Kelt bi imao biti duhovno superioran u odnosu na Saksoncima – jednostavniji, kreativniji, manje vulgaran, manji snob itd.. – Ali uobičajena glad za moć je tu, ispod površine. Jedan njen simptom je zabluda da bi Irska, Škotska, pa čak i Wales mogli sačuvati svoju neovisnost bez pomoći sa strane, i da ništa ne duguju britanskoj zaštiti. Među piscima dobre primjere ovog misaonog pravca predstavljaju Hugh McDiarmid i Sean O’Casey. Niti jedan suvremeni irski pisac, čak niti veličine poput Yeatsa ili Joycea, nije potpuno oslobođen tragova nacionalizma.

(III) Cionizam

On ima sve uobičajene karakteristike jednog nacionalističkog pokreta, ali njegova američka varijanta se doima nasilniji i zloćudnije od britanske. Klasificiram ga kao izravni, a ne preneseni nacionalizam, zato što cvjeta gotovo isključivo među samim Židovima. U Engleskoj je inteligencija, iz nekoliko prilično nesuvislih razloga, na strani Židova u vezi s palestinskim pitanjem, ali im nije jako stalo do toga. Svi ljudi dobre volje u Engleskoj su također prožidovski orijentirani u smislu da osuđuju nacističko proganjanje Židova. Ali teško da se kod nežidova može sresti bilo kakva stvarna nacionalistička lojalnost, ili vjerovanje u urođenu superiornost Židova.

Preneseni nacionalizam

(I) Komunizam – (II) Politički katolicizam – (III) Rasni osjećaji
Staromodni prezrivi stav prema “urođenicima” je u Engleskoj znatno oslabljen, a razne pseudoznavstvene teorije koje potcrtavaju superiornost bijele rase su odbačene. [9] Među inteligencijom se rasni osjećaji javljaju samo u transponirani obliku, tj.. kao vjerovanje u urođenu superiornost obojenih rasa. To vjerovanje je sada sve više uobičajeno među engleskim intelektualcima, i vjerojatno je češće prouzročeno mazohizmom i seksualnim frustracijama nego kontaktom sa orijentalnim i crnačkim nacionalističkim pokretima. Snobizam i sklonost ka oponašanju imaju jak utjecaj čak i među onima kojima nije jako stalo do rasnih pitanja. Gotovo svaki engleski intelektualac bi se zgrozio nad tvrdnjom da su bijele rase superiornije u odnosu na obojene, dok mu suprotna tvrdnja ne bi bila za osudu, čak i ako se on sa njom ne slaže. Nacionalistička privrženost obojenim rasama je obično pomiješana sa vjerovanjem da su njihovi seksualni životi superiorni, i postoji široka podzemna mitologija o seksualnoj moći crnaca.

(IV) Klasni osjećaji

Među intelektualcima iz višeg i srednjeg staleža javljaju se samo u transponiranom obliku – tj.. kao vjerovanje u superiornost proleterijata. I u ovom slučaju je pritisak javnog mnijenja na inteligenciju ogroman. Nacionalistička lojalnost proleterijatu i najdublja teoretska mržnja prema buržoaziji mogu koegzistirati, a često koegzistiraju, s običnim snobizmom u svakodnevnom životu.

(V) Pacifizam

Većina pacifista ili regiji opskurnim vjerskim sektama, ili su jednostavno humanisti koji se protive oduzimanju života, i najradije ne razmišljaju dalje od toga. Ali postoji manjina pacifista intelektualaca čiji je stvarni, doduše skriveni, motiv izgleda mržnja prema zapadnoj demokraciji i divljenje koje osjećaju prema totalitarizmu.

Pacifistička propaganda se obično svodi na to da je jedna strana u sukobu jednako loša kao i ona druga, ali ako čovjek pažljivije promotri napise mlađih intelektualaca pacifista, vidjet će da oni nipošto ne sadrže nepristranu osudu, već su gotovo u potpunosti usmjereni protiv Britanije i Sjedinjenih država. Osim toga, oni u pravilu ne osuđuju nasilje samo po sebi, već samo nasilje koje se koristi u obrani zapadnih zemalja. Ruse, za razliku od Britanaca, ne osuđuju što se brane ratobornim sredstvima, i doista sva pacifistička propaganda ovog tipa izbjegava spominjanje Rusije i Kine. Ne tvrdi se, ponavljam, da bi se Indijci trebali odreći nasilja u svojoj borbi protiv Britanaca.

Pacifistička literatura obiluje dvosmislenim tvrdnjama koje, čini se, znače (ako uopće išta i znače) da su državnici tipa Hitlera poželjniji od onih Churchillovog tipa, i da je nasilje možda oprostivo ako je dovoljno nasilno. Nakon pada Francuske, njihovi pacifisti su se, suočeni s jednim stvarnim izborom koji njihove engleske kolege nisu morali napraviti, uglavnom priklonili nacistima, a u Engleskoj se čini da je bilo malog preklapanja članstva Unije zakletih na mir i crnokošuljaše. Pisci pacifisti su pisali hvalospjeve Carlylea, jednom od intelektualnih otaca fašizma.

Sve u svemu, teško je ne misliti da je pacifizam, onakav kakav se javlja kod jednog dijela inteligencije, potajno inspiriran divljenjem spram moći i uspješnoj okrutnosti. Pacifisti su pogriješili kad su tu emociju prikačili za Hitlera, ali ona se lako može ponovno prenijeti.

Negativni nacionalizam

(I) Anglofobija
Među inteligencijom je podrugljiv i blago neprijateljski stav prema Britaniji manje-više obavezan, ali on je u mnogim slučajevima neizvještačen emocija. Za vrijeme rata ona se manifestirala kroz defetizam inteligencije, koji je odolijevao dugo nakon što je postalo jasno da sile Osovine ne mogu pobijediti. Mnogi nisu skrivali zadovoljstvo kada je pao Singapur, ili kad su Britanci bili istjerani iz Grčke, i osobito nerado se vjerovalo dobrim vjestima kao što su El Alamein ili broj njemačkih aviona oborenih u bici za Britaniju. Dakako, engleski intelektualci-ljevičari nisu zapravo željeli da Nijemci ili Japanci dobiju rat, ali mnogi od njih nisu mogli da se ne uzbude gledajući svoju vlastitu zemlju poniženu, i željeli su osjetiti da je konačna pobjeda ostvarena zahvaljujući Rusiji, ili možda Americi, a ne Britaniji.

Mnogi intelektualci se na vanjskopolitičkom planu vode načelom da svaka frakcija koju podržava Kraljevstvo mora biti u krivu. Kao rezultat toga, mišljenje “prosvijetljenih” je u velikoj mjeri odraz konzervativne politike u ogledalu. Anglofobija je uvijek podložna obrtanju, i zbog toga je pacifist iz jednog rata, koji je postao belicist u slijedećem ratu, uobičajena pojava.

(II) Antisemitizam

Trenutno postoji malo tragova antisemitizma, pošto su nacistički progoni učinili da svatko tko razmišlja bude na strani Židova, a protiv njihovih tlačitelja. Svatko tko je dovoljno obrazovan da je čuo za riječ “antisemitizam” tvdi da je, naravna stvar, oslobođen istog, i antižidovske opaske se brižljivo eliminiraju iz svih vrsta literature.

U stvari se čini da je antisemitizam široko rasprostranjen, čak i među intelektualcima, i sveopća urota šutnje vjerojatno doprinosi njegovom rasplamsavanju. Osobe ljevičarskih razmišljanja nisu imune na njega, a na njihov stav ponekad utječe činjenica da su trockisti i anarhisti uglavnom Židovi. Ali antisemitizam prirodnije leži ljudima konzervativnih naginjanja, koji Židove sumnjiče za slabljenje nacionalnog morala i razvodnjavanje nacionalne kulture. Neotorijevci i politički katolici su uvijek skloni podlegnu antisemitizmu, makar na mahove.

(III) Trockizam

Ova riječ se koristi u tako širokom smislu da obuhvaća anarhiste, demokratske socijaliste, pa čak i liberale. Ja ovdje njome označavam doktrinarnog marksista čiji je glavni motiv neprijateljstvo spram Staljinovog režima. Trockizam je bolje proučavati u opskurnim pamfletima i listovima poput Socijalističkog apela nego u radovima samog Trockog koji nipošto nije bio čovjek sa samo jednom idejom.

Iako je trockizam u nekim mjestima, Sjedinjenim državama, na primjer, u stanju privući velik broj pristaša i razviti se u organiziran pokret sa svojim vlastitim malim Führerom, njegova inspiracija je u biti negativna. Trockist je protiv Staljina, baš kao što je komunist za njega, i poput većine komunista on ne želi mijenjati vanjski svijet koliko želi osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njegovu korist.

U oba slučaja prisutna je ista opsesivna fiksacija na jednu jedinu temu, ista nesposobnost da se formira istinski racionalan stav baziran na vjerovatnoći. Činjenica da su trockisti svugdje progonjena manjina, i da je optužba koja se obično iznosi protiv njih, tj.. da kolaboriraju s fašistima očito neutemeljena, stvara dojam da je trockizam intelektualno i moralno superioran u odnosu na komunizam; ali upitno je da li postoji neka velika razlika. Najtipičniji trockisti su u svakom slučaju bivši komunisti, i svako do trockizma dolazi isključivo preko nekog od ljevičarskih pokreta. Niti jedan komunist nije siguran od iznenadnog skretanja u trockizam, osim ako ga za njegovu partiju ne veže dugogodišnja navika. Čini se da se obrnuti proces ne događa često, iako za to nema jasnog razloga.

U klasifikaciji koju sam gore pokušao napraviti, činit će se da sam često pretjerivao, previše pojednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavljao postojanje običnih, časnih motiva.
To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju ili operiraju kontinuirano. Važno je na ovom mjestu popraviti previše pojednostavljenu sliku koju sam morao naslikati.

Za početak, nitko nema pravo pretpostaviti da je svako, ili čak svaki intelektualac inficiran nacionalizmom. Kao drugo, nacionalizam može biti povremen i oraničen. Inteligentan čovjek se može djelomice odati vjerovanju koje ga privlači i za koje on zna da je apsurdno, a može ga dugo držati izvan svog uma i vraćati mu se samo u trenucima bijesa ili sentimentalnosti, ili kad je siguran da se ne radi ni o kakvom važnom pitanju. Kao treće, nacionalistički kredo se može usvojiti iz dobrih namjera, s neonacionalističkim motivima. Kao četvrto, u istoj osobi mogu koegzistirati više vrsta nacionalizma, čak i vrste koje se međusobno poništavaju.

Sve vrijeme sam govorio “nacionalist ovo” ili “nacionalist ono”, koristeći u svrhu ilustracije ekstreman tip nacionalista koji jedva da je pri zdravoj pameti, i koji u svojoj glavi nema neutralnih područja niti interesa za bilo šta izuzev borbe za vlast. U biti, takvi ljudi su prilično uobičajeni, ali nisu vrijedni baruta i zrna. U stvarnom životu se mora boriti protiv Lord Eltona, DN Pritt, Lady Houston, Ezra Pound, Lord Vansittart, oca Coughlin i ostatka te sumorne bratije, ali njihovu intelektualnu deficitarnost ne vrijedi ni isticati. Monomanija je nezamisliva, a činjenica da niti nijedan nacionalist zadrtiji nije kadar napisati knjigu koja će, nakon što prođu godine, biti vrijedna čitanja ima određeni deodorirajući efekt.

Ali i kad čovjek prizna da nacionalizam nije svugdje trijumfirao, i da još uvijek postoje ljudi čija prosudba nije ostavljena njihovim željama na milost i nemilost, ostaje činjenica da je mentalna navika zvana nacionalizam rasprostranjena, i to toliko da se razni veliki i teški problemi – Indija , Poljska, Palestina, Španjolski građanski rat, moskovska suđenja, američki crnci, rusko-njemački pakt ili šta već – ne mogu razmatrati na razumnoj ravnini, ili to barem nikad nije slučaj.

Elton, Pritt i Coughlin, od kojih je svaki zapravo jedna velika usta koja iznova i iznova izvikuju jednu te istu laž, su očito ekstremni slučajevi, ali mi se zavaravamo ako ne shvaćamo da im možemo sličiti u trenucima nepažnje.

Dovoljno je udariti određenu žicu, dovoljno je nagaziti ovaj ili onaj žulj – a to može biti žulj čije se postojanje dotad nije niti slutilo – pa da se i najpravednija osoba fine naravi pretvori u okrutnog partijaša kojem je na umu samo da “zada udarac” protivniku , i kojem je svejedno koliko laži pri tome izgovori i koliko logičkih pogrešaka počini.

Kada je Lloyd George, koji je bio protivnik Burskog rata, u Donjem domu obznanio da britanski službeni izvještaji tvrde da je, kad se znamenke zbroje, ubijeno više Bura nego što cijela burska nacija broji, ostalo je zapisano da je Arthur Balfour skočio na noge i uzviknuo: “Gade!”. Vrlo malo ljudi je imuno na zastranjivanja tog tipa. Crnac kojeg odbije bijela žena, Englez koji čuje Amerikanca kako ignorantski kritizira Englesku, katolički apologet kad ga se podsjeti na Španjolsku armadu, svi će reagirati na isti način. Jedan ubod u nacionalistički nerv i intelektualna čestitost može nestati i najjasnije činjenice se mogu poricati.

Tipovi nacionalista

Ako čovjek bilo gdje u svojoj glavi gaji nacionalističku lojalnost ili mržnju, određene činjenice su mu neprihvatljive, iako na neki način zna da su istinite. Evo samo nekoliko primjera. Dolje sam naveo pet vrsta nacionalista, i uz svaki tip priložio po jednu činjenicu koju taj tip nacionalista nikako ne može prihvatiti, čak ni u svojim najskrivenijim mislima.

Britanski torijevac. Kraljevstvo je iz rata izašlo smanjene moći i prestiža.

Komunist. Rusija bi pretrpjela poraz od Njemačke da joj nisu pomogle Britanija i Amerika.

Irski nacionalist. Irska je u stanju sačuvati neovisnost samo zahvaljujući britanskoj zaštiti.

Trockist. Ruske mase prihvaćaju Staljinov režim.

Pacifist. Oni koji se “odriču” nasilja mogu to uraditi zato što drugi čine nasilje u njihovo ime.

Sve te činjenice su itekako očite ako je slučaj htio da se ne upetljaju emocije: ali tip osobe naveden u svakom od ovih slučajeva ih ne može trpjeti, pa ih mora poricati i na tom poricanju konstruirati lažne teorije. Vraćam se zapanjujućem neuspjehu vojnog predviđanja u ratu. Mislim da je istina da je inteligencija bila u krivu u većoj mjeri nego obični ljudi, i da je bila u krivu upravo zato što je bila pod većim utjecajem partijaških emocija. Prosječan intelektualac sa ljevice je na primjer, vjerovao da je rat bio izgubljen 1940., da će Nijemci sigurno pregaziti Egipat 1942., da Japanci nikad neće biti istjerani iz zemalja koje su osvojili, i da anglo-američka kampanja bombardiranja nije imala nikakvog efekta na Njemačku. On nije mogao vjerovati u te stvari zato što mu je njegova mržnja prema britanskom vladajućem staležu branila da prizna da britanski planovi mogu uspjeti. Nema kraja glupostima koje čovjek može progutati ako je pod utjecajem takvih osjećaja.

Na primjer, čuo sam izjavu, iznesenu sa sigurnošću, da su američke trupe dovedene u Europu ne da bi se borile protiv Nijemaca, već da bi ugušile englesku revoluciju. Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne bi mogao biti takva budala.

Kad je Hitler napao Rusiju, dužnosnici iz Ministarstva za obavještavanje su “kao popratnu informaciju” objavili upozorenje da bi Rusija mogla pasti za šest sedmica. Komunisti su, s druge strane, svaku fazu rata smatrali ruskom pobjedom, čak i kad su Rusi bili odbačeni gotovo do Kaspijskog mora i kad ih je bilo zarobljeno nekoliko milijuna. Nema potrebe za nabrajanjem primjera.

Poanta je da čim se umiješaju strah, mržnja, ljubomora i obožavanje moći, osjećaj za stvarnost postaje neuravnotežen. Kako sam već istakao, i osjećaj za pravedno također se poremeti. Nema tog zločina, apsolutno nema tog zločina koji se ne može oprostiti kada ga počini “naša” strana. Čak i kad ne poriče da se zločin dogodio, čak i kad zna da je to upravo onakav zločin kakav je u nekom drugom slučaju osudio, čak i kad prizna da je u intelektualnom smislu nepravedan – čovjek i dalje nije u stanju osjećati da je taj zločin pogrešan . Radi se o lojalnosti, stoga samilost prestaje funkcionirati.

Razlog porasta i širenja nacionalizma je preveliko pitanje da bi ga se ovdje postavilo. Dovoljno je reći da je on, u oblicima u kojima se javlja kod engleskih intelektualaca, iskrivljeni odraz zastrašujućih bitaka koje se zaista odvijaju u vanjskom svijetu, i da je njegove najgore besmislice omogućio slom patriotizma i religijskih uvjerenja. Ako čovjek slijedi ovu misao, u opasnosti je da ga ona odvede u neku vrstu konzervativizma ili u politički kvijetizam.

Može se uvjerljivo tvrditi – a to je vjerojatno čak i tačno – da je, na primjer, patriotizam cjepivo protiv nacionalizma, da monarhija štiti od diktature, a organizirana religija od praznovjerja. Ili još jednom, može se tvrditi da nikakav nepristran stav nije moguć, da sva kreda i ciljevi podrazumijevaju iste laži, besmislice i barbarstva, a to se često navodi kao razlog nemiješanja u politiku.

Ja ne prihvaćam taj argument, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što se u modernom svijetu nitko ko se može opisati kao intelektualac ne može ne miješati u politiku, u smislu da ga ona ne zanima. Mislim da se čovjek mora baviti politikom – koristim tu riječ u širokom smislu – i da mora imati preferencije: to jest, mora prepoznati da su neki ciljevi objektivno bolji od nekih drugih, čak i ako se za njih bori jednako lošim sredstvima.

Što se tiče nacionalističkih ljubavi i mržnji o kojima sam govorio, one su dio šminke većine nas, sviđalo se to nama ili ne. Ne znam da li je moguće riještiti ih se, ali vjerujem da je moguće boriti se protiv njih, i da je to u biti jedno moralno nastojanje.

To je prije svega pitanje otkrivanja šta smo zapravo, kakva su zaista naša osjećanja, i zatim ostavljanja prostora za neizbježnu pristranost. Ako mrzite Rusiju i bojati je se, ako ste ljubomorni na moć i bogatstvo Amerike, ako prezirete Židove, ako imate kompleks inferiornosti u odnosu na britanski vladajući stalež, ne možete se tih osjećaja riješiti pukim razmišljanjem.

Ali možete barem priznati da ih gajite, i spriječiti ih da kontaminiraju vaše mentalne procese. Emocionalni porivi od kojih se ne može pobjeći, i koji su možda čak i potrebni za političko djelovanje, bi trebali moći koegzistirati s prihvaćanjem realnosti. Ali za to je, ponavljam, potrebno moralno nastojanje, a suvremena engleska književnost, ukoliko je uopće svjesna važnih pitanja našeg doba, pokazuje kako je malo nas koji smo na to nastojanje spremni.

George Orwell, Svibanj 1945.

[1] O nacijama, pa čak i o neodređeniji entitetima kao što su Katolička crkva ili proleterijat, se često razmišlja kao o individuama i govori u ženskom rodu (u engleskom jeziku sve apstraktne imenice, te imenice koje označavaju predmete su srednjeg roda i one se upotrebljavaju u ženskom rodu kad se želi istaći privrženost – op.prev.) Očito apsurdne opaske, kao na primjer: “Njemačka je po svojoj naravi podmukla”, se mogu naći u bilo kojim novinama koje čovjek otvori, i gotovo svatko izgovara nesmotrene generalizacije o nacionalnom karakteru (“Španjolac je rođeni aristokrat” ili “Svaki Englez je licemjer”). Na mahove se ispostavi da su te generalizacije neutemeljene, ali navika da se one iznose ostaje i često su im skloni ljudi koji za sebe tvrde da imaju internacionalističke stavove, npr.. Tolstoj ili Bernard Shaw.

[2] Nekoliko pisaca sklonih konzervativizmu, kao Peter Drucker, su predvidjeli sporazum između Rusije i Njemačke, ali su očekivali stvarni savez ili ujedinjenje koje bi bilo trajno. Niti jedan marksistički ili kakav drugi ljevičarski pisac bilo koje vrste nije bio niti blizu predvidjeti pakt.

[3] Vojni komentatori u popularnoj štampi se uglavnom mogu klasificirati kao proruski ili antiruski, prokonzervativni ili antikonzervativni. Pogreške kao što su vjerovanje da je obrambena linija Mginot neprobojna, ili predviđanja da će Rusija pokoriti Njemačku za tri mjeseca im nisu uzdrmale reputaciju, zato što su uvjek govorili ono što je njihova publika željela čuti. Dva najomiljenija vojna kritičara u krugovima inteligencije su kapetan Liddell Hart i general-major Fuller; prvi tvrdi da je obrana jača od napada, a drugi da je napad jači od obrane. Ova kontradikcija niti jednom od njih dvojice nije zasmetala da bude prihvaćen kao autoritet od strane javnosti. Tajni razlog njihove popularnosti u ljevičarskim krugovima je taj da su obojica bili u sukobu s Ministarstvom rata.

[4] Popularni britanski mjuzikl iz Prvog svjetskog rata baziran na Ali Babi i četrdeset hajduka

[5] Neki Amerikanci su negodovali zbog redoslijeda riječi u polusloženice “anglo-američki”. Predložili su da se ta složenica zamijeni sa “američko-britanski”

[6] The News Chronicle je pozvao svoje čitateljstvo da pogleda informativni film u kojem se moglo vidjeti cijelo pogubljenje, sa uvećanim kadrovima. The Star je, s prividnim odobravanjem, objavio slike gotovo golih kolaboracionistica na koje nasrtala pariška rulja. Te su fotografije imale naglašenu sličnost sa fotografijama Židova na koje je nasrtala berlinska rulja.

[7] Pobuna protiv britanske kolonijalne vlasti (op.prev.)

[8] Primjer toga je rusko-njemački pakt, koji se briše iz kolektivnog sjećanja što je brže moguće. Jedan ruski korespondent me obavještava da se spominjanje pakta već izbacuje iz ruskih godišnjaka koji prikazuju skorašnje političke događaje.

[9] Dobra primjer je praznovjerje o sunčanici. Donedavno se vjerovalo da su bijele rase podložnije sunčanici od obojenih rasa, te da se bijelac ne može bezbjedno pomicati na tropskom suncu bez kape sa štitnikom. Nije bilo nikakvih dokaza za ovu teoriju, ali ona je služila da se naglase razlike između “urođenika” i Europljana. Ona je za vrijeme rata tiho odbačena, i cijele su armije manevrirale u tropima bez kapa sa štitnicima. Dok je praznovjerje o sunačnici još bilo živo, činilo se da su engleski doktori u Indiji u njega vjerovali jednako čvrsto kao i laici.
 
(6yka.com/uredio: nsp)

Amerikanci su “pozitivan” narod. Takva nam je reputacija a tako i sami sebe zamišljamo. Mnogo se smiješimo i često se zbunimo kad nam ljudi iz drugih kultura ne uzvrate tu uslugu. Prema starom stereotipu, mi smo poletni, veseli, optimistični i plitki, dok su stranci najčešće prepametni, umorni a možda i dekadentni.

Američki pisci u egzilu kao što su Henry James i James Baldwin borili su se s ovim stereotipom i povremeno ga jačali, s čime sam se i sama susrela osamdesetih godina u jednoj opasci sovjetskog emigrantskog pjesnika Josifa Brodskog, da je problem s Amerikancima to što “nikada nisu iskusili patnju “. (Očito nije znao tko je izmislio blues.)

Tko može biti toliko čangrizav ili toliko nezadovoljan dovesti u pitanje ove vesele crte američkog karaktera. Uzmimo na primjer pozitivni “afekt”, to jest raspoloženje koje pokazujemo drugima kroz osmijehe, pozdrave, ispoljavanje samopouzdanja i optimizma. Znanstvenici tvrde da pukim činom smješkanja možemo generirati pozitivna osjećaje u sebi.

Pritom, dobro raspoloženje, izraženo kroz naše riječi i osmijehe, po svemu sudeći je zarazno: “Smij se i svijet će se smijati s tobom”. Svijet bi sigurno bio bolje i veselije mjesto kada bismo se svi srdačno pozdravljali i zaustavljali se da izmamimo osmijehe od beba – poznatim psihološkim mehanizmom “zaraznog raspoloženja”. Novija istraživanja su pokazala da je dobro raspoloženje lako prenosivo kroz socijalne mreže, tako da nečija sreća može uljepšati dan čak i nekim sasvim dalekim ljudima.

Također, psiholozi se danas slažu da pozitivni osjećaji zahvalnosti, zadovoljstva i samopouzdanja nam mogu produžiti život i da pozitivno djeluju na zdravlje. Neke od ovih tvrdnji su pretjerane, kao što ćemo vidjeti, ali pozitivno raspoloženje nije upitan faktor zdravog života, kao ni vježbe i vitaminski suplementi.

Ljudi koji tvrde da su pozitivno raspoloženi češće imaju bogat društveni život, i obrnuto, a društvena povezanost je važna u obrani protiv depresije, koja je poznati faktor rizika mnogih psihičkih bolesti. Rizikujući ponavljanje ili čak tautologiju, može se reći da je na mnogo razina, individualnih i društvenih, dobro biti “pozitivan”, i sigurno je bolje biti to nego povučen, nezadovoljan ili kronično tužan.

Zato je za mene znak napretka to što su u posljednjem desetljeću ekonomisti pokazali zanimanje za sreću, umjesto isključivo za bruto nacionalni proizvod kao mjeru uspjeha jedne privrede. Sreća je, naravno, nepodesna za mjerenje ili definiranje. Filozofi su stoljećima raspravljali o sreći; čak i ako je prosto definiramo kao veću učestalost pozitivnih nego negativnih osjećaja, kada pitamo ljude da li su sretni, od njih zapravo tražimo da izračunaju prosjek mnogih raspoloženja i trenutaka.

Možda sam bila neraspoložena jutros, ali me je neka dobra vijest obradovala, i kakva sam onda zapravo?

U jednom poznatom psihološkom eksperimentu, od ispitanika je traženo da odgovore na upitnik o životnom zadovoljstvu – ali ih je ispitivač prije toga navodno slučajno poslao da fotokopiraju jedan papir. Za nasumično odabranu polovicu, na kopirnom aparatu je ostavljen novčić od deset centi. I evo kako dvoje ekonomista opisuje rezultat: “Životno zadovoljstvo je znatno povećano pronalaženjem novčića na aparatu – što očito nije efekt zarade.”

Uz problem mjerenja, postoje i kulturne razlike u tome kako se sreća doživljava i da li je shvaćamo kao vrlinu. Neke kulture poput naše vrednuju pozitivan stav, koji po svemu sudeći odaje unutarnje zadovoljstvo; druge su više impresionirane ozbiljnošću, požrtvovanjem ili tihom spremnošću na suradnju. Koliko god da je teška za određivanje, sreća je nekako prikladnija za mjerenje dobrobiti, iz humanističke perspektive, od brujanja transakcija koje čine BDP.

Samim tim je iznenađujuće da psiholozi, kada se prihvate mjerenja relativnog zadovoljstva naroda, po pravilu otkrivaju da Amerikanci, čak ni u najbolja vremena i unatoč našoj razmetljivoj pozitivnosti, uopće nisu sretni. Nedavna meta-analiza stotine istraživanja individualnog osjećaja sreće diljem svijeta pokazala je da su Amerikanci tek na 22. mjestu, iza Nizozemaca, Danaca, Malezijaca, Bahamaca, Austrijanaca, pa čak i navodno pokislih Finaca.

Po drugom mogućem pokazatelju relativnog nezadovoljstva, dvije trećine svjetskih potrošača antidepresiva su amerikanci, a to su uzgred i najčešće prepisivani lijekovi u SAD. Koliko mi je poznato, nitko ne zna kako upotreba antidepresiva utječe na odgovore ljudi u anketama: da li ispitanici kažu da su sretni jer ih lijekovi razveseljavaju ili kažu da su nesretni jer znaju da se oslanjaju na lijekove da bi se osjećali bolje? Da nije naše masovne upotrebe antidepresiva, Amerikanci bi se vjerojatno rangirali mnogo niže na popisu zadovoljstva nego što je sada slučaj.

Kada ekonomisti pokušaju objektivnije klasificirati narode u smislu “blagostanja”, imajući u vidu takve čimbenike kao što su zdravlje, ekološka održivost i mogućnost uzlazne pokretljivosti, SAD je još neuspešnija nego kada se mjeri samo subjektivni osjet “sreće”. Na Happy Planet Indexu, da navedemo samo jedan primjer, amerikanci se nalaze na 150. mjestu među narodima svijeta.

Kako možemo biti tako iznenađujuće “pozitivni” u vlastitim očima i stereotipima, a da nismo najsretniji i najzadovoljniji narod na svijetu? Odgovor je, čini mi se, u tome što pozitivnost nije toliko dio nas ili našeg raspoloženja koliko je dio naše ideologije – načina na koji tumačimo svijet i kako mislimo da u njemu treba mo funkcionirati. To je ideologija “pozitivnog razmišljanja”, pod kojom obično podrazumijevamo dvije stvari. Jedna je generički sadržaj pozitivnog razmišljanja – to jest sama pozitivna misao – koja se može sažeti ovako: sada ti ide prilično dobro, ako si spreman da u svakom zlu vidiš nešto dobro, da uzmeš sve od života itd., a situacija će biti sve bolja i bolja. To je optimizam, i razlikuje se od nade. Nada je emocija, čežnja, iskustvo koje nije u potpunosti pod našom kontrolom. Optimizam je kognitivni stav, svjesno očekivanje, kojim vjerojatno svatko može ovladati kroz vježbu.

Druga stvar koju podrazumijevamo pod “pozitivnim razmišljanjem” jeste praksa ili disciplina pokušaja da misliš pozitivno. Govore nam da postoje praktični razlozi za takav trud: pozitivno razmišljanje ne samo što nas navodno primorava da budemo optimisti nego zapravo i povećava izglede na dobar ishod. Ako očekuješ da će se stvari popraviti, onda i hoće.

Kako se ovo ostvaruje pukim procesom razmišljanja? Po racionalnom objašnjenju koje danas nude mnogi psiholozi, optimizam jača zdravlje, popravlja osobnu učinkovitost, samopouzdanje i izdržljivost, pa nam tako olakšava postignemo cilj. Jedna mnogo manje racionalna teorija također hara američkom ideologijom – ideja da naše misli mogu, na neki misteriozan način, izravno utjecati na fizički svijet.

Negativne misli mogu nekako proizvesti negativne ishode, dok se pozitivne misli ostvaruju u obliku zdravlja, prosperiteta i uspjeha. Kako iz racionalnih tako i iz mističnih razloga, tvrdi se da svjesno pozitivno razmišljanje zaslužuje naše vrijeme i pažnju, bilo da to podrazumijeva čitanje odgovarajućih knjiga, posjećivanje seminara i predavanja na kojima se nude savjeti za uspješni mentalni trening, ili prosto osobnu koncentraciju na željene ciljeve – bolji posao, atraktivnog partnera, mir u svijetu.

Postoji određena nelagoda, kao što možete vidjeti, u samom srcu američkog pozitivnog razmišljanja. Ako je generički “pozitivan stav” ispravan i ako se stvari zaista popravljaju, ako univerzum naginje ka sreći i blagostanju, zašto onda da ulažemo mentalni napor u pozitivno razmišljanje? Očito, zato što nismo baš uvjereni da će se stvari popraviti same od sebe.

Upražnjavanje pozitivnog razmišljanja predstavlja napor da se napumpa ovo uvjerenje, unatoč brojnim dokazima koji mu ne idu u prilog. Oni koji sebe proglašavaju instruktorima u disciplini pozitivnog razmišljanja – treneri, propovjednici i gurui raznih vrsta – opisuju ovaj napor izrazima kao što su “autohipnoza”, “kontrola uma” i “kontrola misli”. Drugim riječima, potrebno je svjesno samozavaravanje, kao i neprekidni trud da se potisnu ili blokiraju neugodne mogućnosti i “negativne” misli. Oni zaista samouvjereni, ili oni koji su se na neki način pomirili sa svijetom i svojom sudbinom u svijetu, ne treba da pojačavaju taj trud cenzurirajući ili na drugi način kontrolirajući svoje misli. Pozitivno razmišljanje možda je isključivo američka aktivnost, koju u sebi povezujemo i sa individualnim i sa nacionalnum uspjehom, ali iza njega stoji užasna nesigurnost.

Amerikanci nisu oduvijek pozitivni mislioci – ili je makar promocija neopravdanog optimizma i metoda za njegovo postizanje pronašla artikulaciju i organiziranu formu tek nekoliko desetljeća poslije osnivanja republike. U Deklaraciji neovisnosti, osnivači države su jedni drugima zavjetovali “naše živote, naš imetak i našu svijetu čast”. Znali su da pobjeda u ratu za neovisnost nije zajamčena i da preuzimaju smrtonosni rizik. Samim činom potpisivanja Deklaracije postali su izdajnici krune, a veleizdaja je zločin za koji je zaprijećena smrtna kazna. Mnogi od njih su u ratu izgubili život, obitelj ili imetak. Poanta je u tome što su se ipak borili. Postoji ogromna razlika između pozitivnog razmišljanja i egzistencijalne hrabrosti.

Sustavno pozitivnog razmišljanja otpočelo je u devetnaestom stoljeću, među zanimljivom i raznovrsnom skupinom filozofa, mistika, narodnih čekara i žena iz srednje klase. Međutim, do dvadesetog stoljeća se proširilo i ušlo u sklop takvih snažnih sustava vjerovanja kao što je nacionalizam, i postalo neodvojivi dio kapitalizma. Američki nacionalizam se ne spominje previše, ali dovoljan pokazatelj njegove duboke ukorijenjenosti je činjenica da riječ “nacionalizam” primjenjujemo na Hrvate, Srbe, Bosance, Balkance ostale, dok za sebe vjerujemo da nas krasi superiorna verzija tog stava, zvana “patriotizam”.

Centralna karakteristika američkog nacionalizma jeste uvjerenje da je SAD “najbolja zemlja na svijetu” – dinamičnija, demokratičnija i prosperitetnija od bilo koje druge zemlje, kao i tehnološki naprednija. Vjerske vođe, naročito na kršćanskoj desnici, raspiruju ovu taštinu idejom da su Amerikanci božji izabranici i da je Amerika predodređena za svjetskog predvodnika – a tu ideju je ojačala i propast komunizma i naš uspon do statusa “jedine svjetske velesile”. Mudri britanski promatrač Godfrey Hodgson napisao je da je američki osjećaj izuzetnosti, koji je nekada bilo “idealističko i velikodušno, iako pomalo solipsistički”, postalo “tvrđe, arogantnije”. Paul Krugman je na ovu opću uobraženost reagirao 1998. u eseju “Američki hvalisavac”, upozoravajući da “ako gordost dolazi prije pada, SAD čeka žestoko stropoštavanje.”

Ali naravno da je potrebno svjesno pozitivno razmišljanje da povjerujemo da je Amerika “najbolja” ili “najveća”. U vojnom smislu, točno, mi smo najmoćnija država svijeta. Ali u mnogim drugim područjima, američki uspjeh je žalostan, i bio je žalostan čak i prije ekonomskog posrnuća koje je počelo 2007. Naša su djeca po pravilu neznalice u osnovnim predmetima poput matematike i zemljopisa u usporedbi sa svojim vršnjacima iz drugih razvijenih zemalja. Također imaju veće šanse da umru kao bebe ili da odrastu u siromaštvu. Gotovo svi priznaju da je naš američki zdravstveni sustav “pokvaren” i da nam je fizička infrastruktura ruinirana. Toliko smo izgubili prednost u znanosti i tehnologiji da američke tvrtke sada angažiraju strane firme za istraživačke i razvojne projekte. Što je još gore, neka mjerenja po kojima vodimo u svijetu treba da nas postide: imamo najveći postotak stanovništva u zatvorima i najveću nejednakost u imovini i prihodima.

Našom zemljom haraju oružano nasilje i privatna zaduženost.

I dok je pozitivno razmišljanje osnažilo američki nacionalni ponos, pa i samo bilo njime ojačano, istovremeno je ušlo u svojevrsnu simbiozu s američkim kapitalizmom. Ne postoji prirodna, urođena bliskost kapitalizma i pozitivnog razmišljanja. U stvari, jedno od klasičnih socioloških djela Protestantska etika i duh kapitalizma Max Webera uvjerljivo pronalazi korijene kapitalizma u mračnom i kaznenom svjetonazoru kalvinističkog protestantizma, koji je od ljudi zahtijevao odricanje od zadovoljstva i odupiranje svim ugodnim iskušenjima u korist mukotrpnog rada i akumulacije bogatstva.

Ali ako rani kapitalizam nije blagonaklono gledao na pozitivno razmišljanje, “pozni” ili potrošački kapitalizam mu je mnogo bliži, jer i sam ovisi od gladi pojedinca za još i imperativom poduzeća za rastom. Potrošačka kultura potiče pojedinca da želi više – auto, veću kuću, televizor, mobilini telefon, raznih elektroničkih uređaja – a pozitivno razmišljanje je tu da mu kaže da on zaslužuje više i da može to i dobiti ako stvarno želi i ako je spreman se potruditi. Istovremeno, u konkurentskom poslovnom svijetu, tvrtke koje proizvode ovu robu i isplaćuju plaće radnicima koji je kupuju, nemaju drugog rješenja nego da rastu. Ako ravnomjerno ne povećavate tržišni udio i profit, riskirate da vas izguraju iz posla ili da vas proguta veća tvrtka. Vječiti rast, bilo pojedinačne tvrtke ili čitave privrede, naravno predstavlja apsurdnu ideju, ali pozitivno razmišljanje je čini mogućom, ako ne i obaveznom.

Pritom, pozitivno razmišljanje se uspostavilo kao apologija za okrutne aspekte tržišne privrede. Ako je optimizam ključan za materijalni uspjeh i ako možete postići optimističan pogled na svijet putem discipline pozitivnog razmišljanja, onda nema izgovora za neuspjeh. Stoga je druga strana pozitivnosti oštro inzistiranje na osobnoj odgovornosti: ako vaša tvrtka propadne ili je vaše radno mjesto eliminirano, onda je to sigurno zato što se niste dovoljno potrudili, niste dovoljno čvrsto vjerovali u neminovnost svog uspjeha. Kako je ekonomija dovela do većih otpuštanja i financijskih potresa u srednjoj klasi, promotori pozitivnog razmišljanja sve više ističu ovaj negativni zaključak: biti razočaran, ogorčen ili potišten znači da ste samoproglašena “žrtva” i “cmizdravac”.

Ali pozitivno razmišljanje nije samo pomagač poslovnog svijeta koji pravda njegove prijestupe i prikriva njegove budalaštine. Promocija pozitivnog razmišljanja postala je zasebna mala industrija koja štanca beskrajan niz knjiga, DVD-ova i drugih proizvoda; zapošljava desetke tisuća “životnih instruktora” i motivacijskih govornika, kao i sve brojniji kadar profesionalnih psihologa koji ih obučavaju. Nema sumnje da rastuća financijska nesigurnost srednje klase doprinosi potražnji ovih proizvoda i usluga, ali ne želim pripisati komercijalni uspjeh pozitivnog razmišljanja nijednoj konkretnoj tendenciji ili zaokretu poslovnog ciklusa. Amerika je kroz povijest bila otvorena za razne sekte, kultove, vidare i nadriliječnika, pa takvi profitabilni izumi kao što je pozitivno razmišljanje obično uspijevaju.

Na prelasku u 21. stoljeće, američki optimizam je po svemu sudeći dosegao manični crescendo. U svom posljednjem govoru o stanju nacije 2000. godine, Bill Clinton je trijumfalno izjavio da “nikada ranije naša država nije istovremeno uživala toliki prosperitet i društveni napredak, uz tako neznatnu unutarnju krizu i tako malo vanjskih prijetnji”. Ali u usporedbi sa svojim nasljednikom, Clinton je djelovao gotovo mrzovoljno. George Bush Jr. je kao srednjoškolac bio navijač, a navijanje – taj karakteristično američki izum – može se smatrati sportskom pretečom onog silnog obučavanja i motiviranja koje ulazi u promociju pozitivnog razmišljanja. On je svoj predsjednički mandat shvatio kao priliku da nastavi ovu karijeru, definirajući svoj posao kao poticanje samouvjerenosti, razvijavanje sumnji i pumpanje nacionalnog samoljublja.

Pridjev koji je redovito koristio bio je “optimistično”. Na svoj šezdeseti rođendan rekao je novinarima da je “optimističan” po pitanju raznih vanjskopolitičkih problema: “Optimistično vjerujem da će svi problemi biti riješeni”. Nije trpio nikakve sumnje ili oklijevanje svojih bliskih savjetnika. Kako tvrdi Bob Woodward, Condoleezza Rice često nije smjela izraziti zabrinutost jer, kako je rekla, “predsjednik je praktično zahtijevao optimizam. Nije volio pesimizam, dvoumljenje niti sumnju. “

Zatim su stvari krenule naopako, što je pojava koja sama po sebi nije neobična, ali je bila isključena iz službenog američkog stava da situacija postaje sve bolja i bolja. Pucanje internet mjehura dogodilo se nekoliko mjeseci nakon Clintonove objave nezapamćenog prosperiteta u posljednjem govoru o stanju nacije, za zatim je uslijedio teroristički napad 11. rujna. Pritom, razvoj događaja je nagovijestio da pozitivno razmišljanje možda ipak nije garancija uspjeha, nego da možda čak može nas omete u sprečavanju pravih prijetnji. U svojoj sjajnoj knjizi Never Saw It Coming: Cultural Challenges to Envisioning the Worst, sociologinja Karen Serulo navodi brojne načine na koje je navika pozitivnog razmišljanja, ili kako je ona zove, optimističnog preduvjerenja, narušavala spremnost i prizivala katastrofu. Ona primjerice citira reportere Newsweeka Michaela Hirsi i Michaela Isikofa, koji zaključuju da je “čitavo ljeto propuštenih upozorenja bilo uvod u užasni 11 rujna 2001″.

Već se dogodio jedan teroristički napad na Svjetski Trgovački centar 1993; bilo je dovoljno upozorenja u ljeto 2001. o mogućem avionskom napadu, a škole letenja su prijavljivale sumnjive učenike poput onog koji je htio “naučiti upravljati avionom, ali ga nije zanimalo polijetanje i slijetanje”. Činjenica da nitko – ni FBI, ni INS, ni Bush, niRice – nije pridavao pozornost ovim uznemiravajućim upozorenjima, kasnije je pripisana “neuspjehu zamišljanja”. Ali zapravo je bilo puno zamišljanja – zamišljanja nedodirive nacije i vječito uspješne privrede – prosto nije bilo sposobnosti ili inklinacije za zamišljanje najgoreg scenarija.

Sličan lakomisleni optimizam karakterizirao je i američku invaziju na Irak. Upozorenja na mogući otpor Iračana ignorirana su od strane lidera koji su obećavali “lakoću” i zamišljali veselo stanovništvo koje dočekuje naše vojnike sa cvijećem. Isto tako, uragan Katrina nije bio baš nepredviđena katastrofa. New Orlean-ski Times-Picayune objavio je 2002. feljton koji je dobio Pulitzerovu nagradu o tome kako brane ne mogu zaštititi grad od poplave koju bi izazvao uragan 4. ili 5. kategorije. Scientific American je 2001. objavio slično upozorenje.

Čak i kad je uragan udario, a brane popustile, nikakva uzbuna se nije začula u Washingtonu, a kada je službenik FEMA-e iz New Orleansa poslao paničan email direktoru FEMA Michaelu Braunu, upozoravajući ga na sve veći broj žrtava i nestašicu hrane u potopljenom gradu, rečeno mu je da će Brown biti zauzet narednih sat vremena, jer večera u jednom restoranu u Baton Rougeu.

Kriminalni nehat ili još jedan “neuspjeh zamišljanja”? Istina je da su Amerikanci desetljećima vrijedno radili na svladavanju tehnika pozitivnog razmišljanja, u koje spada i automatska sposobnost ignoriranja loših vijesti.

Najveće “stropoštavanje”, da upotrijebimo Krugmanov termin, do sada bila je financijska havarija 2007. i potonja ekonomska kriza. Do kraja prog desetljeća 21. stoljeća, kao što ćemo vidjeti u narednim poglavljima, pozitivno razmišljanje je postalo sveprisutno i praktično neupitno u američkoj kulturi. Ono je promovirano u nekim od najgledanijih TV emisija, kao što su Larry King Live i Oprah Winfrey Show; bilo je tema bestselera poput knjige The Secret 2006; prihvaćeno je kao teologija najuspješnijih američkih propovjednika; pronašlo je mjesto u medicini kao potencijalno dopunsko sredstvo u liječenju skoro svake bolesti. Čak je ušlo i u visoko obrazovanje u obliku nove dicipline “pozitivne psihologije”, na tečajevima gdje se studenti uče da napumpaju svoj optimizam i njeguju svoja pozitivna osjećanja. I njegov domet postao je globalan, prvo u anglofonim zemljama a zatim i u državama u razvoju poput Kine, Južne Koreje i Indije.

Ali nigdje nije toliko toplo dočekano kao u američkom poduzetništvu, koje je naravno i globalno poduzetništvo. Ako je pozitivno razmišljanje postalo biznis za sebe, biznis je bio njegov najvažniji klijent, spremno gutajući radosnu vijest da se sve može snagom volje. Ovo je bila korisna poruka za zaposlenike, koji su do prijelaza u 21. vijek bili prisiljeni raditi duže za manje beneficije i manju radnu sigurnost. Ali bila je to i oslobađajuća ideologija za rukovodeće kadrove. Koliko smisla ima mučiti se s bilancama i napornim analizama rizika – i zašto brinuti o zaprepašćujućem dugu i potencijalnom bankrotu – kada samo dobre stvari slijede onima koji su dovoljno optimistični da ih očekuju?

Ovo ne pišem u duhu mrzovolje ili nekakvog osobnog razočaranja, niti sam na bilo koji način romantično vezana za patnju kao osnov znanja ili moralnosti. Naprotiv, voljela bih vidjeti više osmijeha, više smijeha, više zagrljaja, više sreće i, još bolje, radosti. U mojoj viziji utopije, ne samo što postoji utjeha i sigurnost za sve – bolji poslovi, zdravstvena njega i tako dalje – nego u njoj ima i više zabava, proslava i prilika za igranje na ulici. Kada jednom naše materijalne potrebe budu ispunjene – barem u mojoj utopiji – život će postati vječita proslava kojoj svatko može doprinijeti. Ali do tog blaženog stanja se ne možemo uzdići time što ga prosto želimo. Treba da se pripremimo za borbu sa zastrašujućim preprekama, onima koje smo sami stvorili i onima koje nam nameće priroda. A prvi korak je oporavljanje od masovne zablude pozitivnog razmišljanja. Budimo realni!

Uvodno poglavlje knjige Barbare Ehrenreich: Bright-Sided: How Positive Thinking Is Undermining America
 
(pescanik.net/uredio:nsp)