Licio Gelli (96), bivši veliki meštar masonske lože Propaganda due (P2) i povjerenik Fašističke stranke u Dalmaciji i Crnoj Gori, umro je odnijevši sa sobom mnoge tajne 20. stoljeća

Potpuno u skladu sa zločinačkom stilistikom, umro je prirodnom smrću u 96 godinu, ne pokajavši se, već obrnuto – poričući sve.

Bio je omržen od strane cijelog naprednog čovječanstva, ali je otvoreno pljuckao na to, bio je više puta osuđen na izdržavanje zatvorske kazne, ali nijedan dan nije u pravom smislu proveo u zatvoru.

Umro je svojoj vili, koja mu je navodno bila konfiscirana, ali kojom je u potpunosti raspolagao.

Stranice bi bile potrebne da se nabroji samo ono za što je samo bio optužen. A tek ono za što je sumnjičen teško može da se nabroji, zato ću se ograničiti samo spominjanjem njegovog glavnog zločina, zahvaljujući čemu se i uzdigla njegova crna zvijezda (crna rupa?) I za koji on, kao pravi zlikovac, nikada nije službeno optužen.

Taj zločin je bilo ubojstvo premijera Italije Alda Mora 1978. godine.

Čim se istraga u tom predmetu približila kraju i kada su neposredni izvršioci bili uhićeni, u javnost je odjednom procurio popis članova “divlje” masonske lože Propaganda Due (ili jednostavno P2), čiji je majstor bio Gelli.

Spisak sa 962 prezimena pronađen je u vili Wanda (onoj istoj odakle je Lico ovoga 15. prosinca otišao u pakao), a taj spisak je izazvao najveći politički skandal u novijoj povijesti Italije, ako ne i cijele Europe.

Naravno da su sve službene osobe, koja su na ovaj ili onaj način ometale istragu u predmetu Moro, bila na tom popisu ili s njim povezana.

Na predmet ne samo da nije stavljena točka, već je pretvoren u ogromnu masnu mrlju koja se raspljeskala sve do Bliskog Istoka i Latinske Amerike, zatvorivši stotine pitanja na koja nitko nikada ne da neće odgovoriti, već neće biti ni postavljena.

Teško da je na njih mogao odgovoriti i sam lažni majstor, iako je o njima, sigurno, znao mnogo više nego svi koji su o njemu pisali zajedno.

I mogu samo zamisliti kakvo bi bilo razočaranje tih koji su pisali kada bi saznali koje je tajne odnijela sa sobom u grob ta ništarija.

Gelli je bio povjerenik Fašističke stranke u Dalmaciji i Crnoj Gori, navodno je povezan s prijevozom zlata iz državne blagajne Kraljevine Jugoslavije u Italiju.

Nakon rata postao je uspješan poduzetnik. Osnovao je tvornicu za proizvodnju madraca Permaflex. Bio je proglašen i vitezom rada, ali je imao i mračne ambicije. Osnovao je tajnu masonsku ložu P2 (masonske lože u Italiji, kao ni jedna organizacija, ne smiju biti tajne) s kojom je namjeravao provesti državni prevrat.

Mussolinijev fašist i partizan

Njegovo ime pojavljuje se u negativnom smislu najprije u istrazi započetoj 1981. godine kada je bio lažno otet bankar Michele Sindona, kasnije, 1986. godine, ubijen otrovanom kavom u zatvoru u Palermu, a istraga je tragala za popisom imena od oko 500 poduzetnika koji su nelegalno iznijeli kapital iz Italije. No umjesto toga popisa otkrili su jedan kazneno još teži zločin.

Licio Gelli bio je veliki meštar kvazimasonske lože P2 u kojoj su bile 962 osobe, među kojima tri ministra, šefovi tajnih službi, 208 časnika, 18 tužitelja, 49 bankara, 120 poduzetnika, među kojima i tadašnji vlasnik izdavačke kuće Rizzoli, Angelo Rizzoli, koja je bila izdavač lista Corriere della Sera, 44 parlamentarca, 27 novinara…

Dakako, mnogi s toga popisa negirali su svoje članstvo u masonskoj loži, a neki, kao npr. Silvio Berlusconi, kazali su da im je podmetnuto članstvo i da su iz nje izašli. Ta loža pripremala je preuzimanje vlasti.

Gelli je rođen u Pistoji u travnju 1919., i s 18 godina pridružio se crnokošuljašima španjolskog lidera Franca. U Italiji je također bio s fašistima Mussolinija, a na kraju Drugog svjetskog rata pridružio se partizanskom pokretu. Oženio se 1944. s Wandom Vannacci po čijem je imenu nazvao vilu u Arezzu gdje je živio i umro.

Zbog malverzacija uhićen je najprije u Ženevi 1982. godine, ali je iz zatvora Champ Dollon pobjegao u kolovozu 1983. Ipak se nakon mjesec dana vratio u švicarski zatvor, odakle je 1988. bio izručen Italiji. Iz zdravstvenih razloga nije bio u zatvoru, već u kućnom pritvoru.

Bio je ponovno zatvaran, pa puštan u kućni pritvor. Vrhovni sud mu je 1998. potvrdio kaznu zatvora od 12 godina zbog bankrota banke Banco Ambrosiano. Zbog propasti te banke i vatikanska banka IOR morala je platiti 406 milijuna dolara odštete. Tadašnji šef Vatikanske banke bio je mons. Paolu Marcinkus koji je poslovao s Ambrozijanskom bankom.

Šef Ambrozijanske banke bio je Roberto Calvi, koji je nađen obješen 1982. godine ispod londonskog mosta Crni fratri. Banka je propala zbog gubitka od dvije milijarde dolara, a na 1,2 milijarde dolara je vatikanska banka davala svoju jamčevinu. Gelli, Sindona i Calvi bili su tri mušketira talijanske ekonomije, a onda se vidjelo da su vodili i mračne poslove. Calvi i Sindona su ubijeni, a jedino je Gelli doživio duboku starost.

Ni riječi o zlatu

Razgovarao sam početkom devedesetih s Gellijem u njegovoj vili Wanda, u kojoj su kasnije, u vazama za cvijeće na ulasku u zgradu otkrivene zlatne poluge, i o navodnom prebacivanju zlata iz Beograda u Italiju. Razgovarao sam i o njegovu odnosu s njemačkim časnikom Kurtom Waldheimom u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Za njega je, na primjer, kazao da je bio zaljubljen u jednu prodavačicu mlijeka u Banjoj Luci i da nije bio učinkovit kao časnik. Gelli nije ništa rekao o jugoslavenskom zlatu, pa su njegovom smrću pokopane mnoge tajne.
 
(fakti.org,vecernji.hr/uredio:nsp)