Dvije godine do kraja roka kojeg je kineska vlada zadala za potpuno iskorjenjivanje siromaštva u ovoj zemlji ključnu ulogu ima socijalistički sistem, piše državna kineska novinska agencija Xinhua

“Socijalizam znači napredak. Napredak mora služiti zajedničkom prosperitetu za sve”, izjavio je predsjednik Xi Jinping tijekom posjete jugozapadnom dijelu zemlje, odnosno gradu pokrajini Chongqing.

Komunistička partija Kine obećala iskorijeniti siromaštvo do 2020.

Komunistička partija Kine objavila je rat siromaštvu i obećala je 2017. godine da će ga iskorijeniti u svim zaostalim dijelovima zemlje i to do kraja 2020. godine.

Smanjenje siromaštva postalo je tako strateški zadatak za zemlju, piše državna agencija, a vlasti su na svim razinama poduzele korake kako bi se ispunio na vrijeme.

Siromaštvo smanjeno sa 97.5 posto na 1.7. posto u 40 godina

“Kineski socijalistički sistem omogućio je ujedinjenje svih raspoloživih resursa za ostvarenje cilja od početka do kraja, posebno kad je riječ o prihodima. Zahvaljujući mukotrpnom radu, više od 700 milijuna Kineza izašlo je iz siromaštva u posljednja četiri desetljeća, a stopa siromaštva se u ruralnim krajevima smanjila s 97.5 posto u 1978. na 1.7 posto”, piše Xinhua.

Članovi stranke, uključujući vladine službenike, vojnike i visokoobrazovane radnike, poslani su diljem zemlje u siromašne krajeve kako bi radili na ostvarenju glavnog vladinog zadatka.

Dvije godine do isteka roka, zemlja se nalazi u kritičnom trenutku završetka najtežeg zadatka svoje kampanje smanjenja siromaštva.

Socijalistički sistem nastavit će pokazivati svoju snagu u posljednjim fazama borbe, piše državna agencija.

(index.hr)

U tijeku je operacija Turske vojske na jugoistoku Turske, u gradovima uz granicu sa Sirijom. Isto što tuski neprijatelj predsjednik Assad radi u svojoj zemlji, to sada Erdogan radi upravo u svojoj zemlji

U operaciji sudjeluje 10.000 vojnika, oklopna vozila, tenkovi i avijacija.

U gradu Cizre vode se ulične borbe sa borcima Radničke parije Kurdistana.

Turska je objavila da je do sada poginulo 90 kurdskih boraca.

Kako je saopćilea turska vlast, ekstremisti su prokopali rovove i postavili eksplozivne naprave i barikade u oba grada.

AP navodi da su, prema neslužbenim izvješćima, tisuće vojnika raspoređene u gradovima Cizre i Silopi.

Vlast navode da je jedan turski vojnik i 56 kurdskih pobunjenika ubijeno u gradu Cizre, a šest kurdskih boraca poginulo je u Silopi.

Najmanje osam pripadnika turskih snaga sigurnosti je povrijeđeno u trodnevnom akciji, prenosi agencija Anadolija.

Kurdska Narodna demokratska partija u Turskoj priopćila je da je najmanje 63 civila ubijeno u operacijama sigurnosnih snaga tijekom policijskog sata koji je od kolovoza uveden na 17 lokacija.

Više stotina ljudi poginulo je od srpnja, kada je počeo novi val sukoba između PKK i turskih snaga.

Kurda inače u Turskoj živi oko 11–15 miliona.(wikipedia), od 74,93 milijuna turaka (wikipedia).
 

 

 

 
(b92,youtube/uredio:nsp)

Koliko bila daleko ili blizu, Rumunjska politička i ekonomska scena se može usporediti sa republikama bivše Jugoslavije u svojem postkomunističkom djelovanju. Gdje leži budućnost politike u postkomunističkim zemljama Balkana?

Rumunjska je 22. prosinca proslavila 25-godišnjicu revolucije 1989. i inauguracuju novog predsjednika, Klaus Verner Johannisa. On je Nijemac iz Transilvanije, potomak saksonskih pa njemačkih kolonizatora koji naseljavaju Rumunjsku od XII stoljeća.

Što znači izbor marginalnog luteranca za predsjednika pretežno pravoslavne zemlje? Da li je to u današnjoj Europi, u kojoj su prevladali populizam, povratak nacionalizmu i ksenofobija, znak tolerancije ili još jednog glasovanja protiv?

Ono što znamo je da je pobjeda Johanisovog desnog centra strateški poraz rumunjske ljevice.

Victor Ponta, 42-godišnji rumunjski premijer i lider lijeve Socijaldemokratske partije (PSD, ali označavat ćemo je sa SDP radi boljeg razumijevanja) – SDP, personificira mladu generaciju rumunjskih političara, koji stupaju na scenu nakon deset godina vladavine aktualnog predsjednika Rumunjske, kontroverznog Traiana Basescua, i slabljenja rumunjske desnice.

Victor Ponta je u prvom krugu ovih predsjedničkih izbora osvojio 40%, a Johannis 30% glasova. Dva tjedna kasnije, Klaus Johannis je pobijedio sa 55%, naspram Pontinih 45%.

Što se dogodilo? Da li je u drugom krugu izbora ovaj priljev glasova Johannisa donio otpor prema Viktoru Ponti ili prema cijelom SDP-u? Zašto SDP već treći put za redom gubi mjesto predsjednika?

Što se događa s ljevicom u Rumunjskoj

Što se događa s ljevicom u Rumunjskoj, jedinoj zemlji srednje i istočne Europe u kojoj su socijaldemokrati uvjerljivo najjača politička snaga?

Osvrnimo se na izbornu kampanju Vikor Ponte, jednu od najprljavijih u četvrt stoljeća dugoj povijesti demokratskih izbora u Rumunjskoj. Žrtvujući fundamentalne vrijednosti ljevice, Ponta je odlučio da svog protivnika napadne sredstvima Čaušeskuove propagandne mašinerije.

Napao je njegovo njemačko porijeklo, vjeroispovijest, njegove roditelje (koje je maltretirala TV postaja Pontinog suradnika iz gradića u Njemačkoj, u kojem oni žive). Išao je dotle da je Johannisa optužio za trgovinu djecom i organima tijekom devedesetih, kada je Johannis bio samo lokalni školski inspektor.

I javna podrška Viktoru Ponti od krajnjeg desničara Korneliua Vadima Tudora (4% u prvom krugu) navela je mađarsku manjinu u Rumunjskoj (s dva kandidata u prvom krugu) da masovno (85%) glasa za Johannisa, unatoč tome što je mađarska stranka UDMR koalicijski partner SDP-a u aktualnoj vladi.

Ali najgori potez u ovoj kampanji bila je loša (po nekima namjerno loša) organizacija izbora za ogromnu rumunjsku dijasporu u Europi. U prvom krugu, na desetke tisuća Rumunja postrojenih u duge redove ispred veleposlanstava i konzulata, nije uspjelo glasati. Pontina vlada ni u drugom krugu glasovanja, 16. studenog, nije učinila ništa da rumunjskoj dijaspori (broj glasača se u drugom krugu udvostručio) omogući normalne uvjete glasovanja.

Dugački redovi i sati čekanja građana iz dijaspore izazvali su nezadovoljstvo diljem Rumunjske, koja je tijesno povezana s oko 2,5 milijuna svojih sunarodnjaka zaposlenih u Europskoj uniji. Došlo je do sukoba gnjevnih rumunjskih glasača s policijom na ulicama Milana, Torina i Pariza, a onda su po Rumunjskoj izbile masovne demonstracije protiv Victora Ponte i njegove vlade. Prosvjede je mudro podržala PNL, partija desnog centra bliska Johannisa. U tijeku je kaznena istraga o opstrukciji glasačkog prava rumunjske dijaspore.

Ali da li je sramotna kampanja Ponte i njegovog tima jedini razlog za njegov poraz? Partidul-stat ili partijska država, jedna je od uobičajenih optužbi na račun SDP-a. Autokratske tendencije Victora Ponte kao lidera stranke samo su pojačale ovu zabrinutost. Tome nisu pomogle optužbe predsjednika Basescua da je Victor Ponta radio za tajne službe dok je bio tužitelj od 1997. do 2001. Za mnoge u zemlji i izvan nje mađarsko-rumunjski duet moćnika Viktora i Viktora bio bi neprihvatljiv.

Jedna od velikih tema kampanje bila je i korupcija. Uz pomoć dužnosnika SDP-a, Ponta je uspio nametnuti izmjene zakona ili da odugovlači s oduzimanjem zastupničkog imuniteta određenom broju istaknutih zastupnika (iz svih stranaka). Rutinski odbacuju optužnice protiv zastupnika kao lov na vještice u režiji Basescuovih lojalista, Ponta je samo potvrdio staru sliku SDP-a kao organizacije koja štiti korumpirane političare.

Kaotično i nekompetentno vođenje vlade otvorilo je još jednu liniju napada. Privilegovani status na tenderima uskog kruga poslovnih ljudi i medijskih magnata bliskih premijeru Ponte, široko su kritizirani u zemlji kojoj su prijeko potrebne investicije i nova radna mjesta.

Možda lijevi SDP ne može dobiti predsjedničke izbore pri velikoj izlaznosti glasača. Optužbe za komunističku prošlost, aroganciju i korupciju gomilaju se 25 godina. Priča o upadu rudara u Bukurešt i nasilju koje je 1990-91. uslijedilo pod Iliescuom, osnivačem i počasnim predsjednikom PSD-a, prenosi se s koljena na koljeno.

Pod parolom Trećeg puta (Tony Blair je Pontin službeni savjetnik), vlade koje je formirao SDP sve više su klizile prema centru – neki kažu i desno – s ciljem (koji su rezultati izbora oštro opovrgli) da se osvoje glasovi liberala. To je izazvalo ideološku konfuziju i odbilo mlade, urbane i obrazovanije građane, dijasporu da ne spominjemo, ostavivši za sobom glasačku bazu sačinjenu uglavnom od starijeg, ruralnog i manje obrazovanog dijela stanovništva, ovisnog o mreži gradonačelnika i načelnika županije (takozvanih “lokalnih baruna”) .

Učinkovitost i kredibiltet ove kohorte partijskih kadrova često je dovođena u pitanje mnoštvom optužbi i sumnjičenja za korupciju i sukob interesa. Uz lokalne i parlamentarne izbore koji nas čekaju 2016., a sa njima i novim predsjednikom koji se u ispitivanjima javnog mnijenja visoko kotira, lijevom SDP-u se ne piše dobro.

Kako to da u zemlji koja je u dramatičnom socijalnom i ekonomskom stanju, ljevica ne može postati vodeća politička snaga? Obratimo najprije pažnju na nepravednu etiketu “bivši komunisti” koja krasi čela svih socijalističkih i socijaldemokratskih partija srednje i istočne Europe.

Unatoč sve većem broju nostalgičnih građana koji čeznu za sigurnijim vremenima prethodnog režima, ogromna većina stanovništva kategorično je protiv bilo kakve veze, ma koliko labave – s komunističkom prošlošću.

Osim toga, smatra se da je lijevi SDP najviše pridonio formiranju ekstremno nepravednog oblika “koktel” kapitalizma, koji se u Rumunjskoj izgradio tijekom posljednjih dvadeset pet godina, i da su socijaldemokrati morali odoliti neoliberalnoj dogmi prekomjerne deregulacije, privatizacije i državnog rasula. Mnogi tehnokratski orijentirani članovi uzastopnih Pontinih kabineta javno su se u posljednje tri godine hvalili svojim ultra-liberalnim sklonostima. Ono što je u vrijeme izbora djelovalo kao potreba da se napusti tradicionalna osnova partije, u redovima “najposlovnije rumunjske vlade” dovelo je do udaljavanja od osnova društvene pravde.

Najzad, sama partija se sve više udaljavala od velikih promjena u društvu, uključujući osnovne uzroke i posljedice migracije milijuna Rumunja tijekom posljednje dekade. Sadašnja stopa nezaposlenosti od 7% iznosila bi 30%, da ulaskom u EU nije bila omogućena ekonomska migracija radno sposobnog stanovništva.

Dijaspora u nacionalnu ekonomiju ulijeva oko šest milijardi eura godišnje. Sa brojem radnih mjesta i javnih službi dovoljnim da ljudi ostanu ili da se vrate, godišnji doprinos bruto društvenom proizvodu bio bi oko 50 milijardi eura veći (na sadašnjih 150 milijardi eura BDP).

Dugotrajna kriza izazvala je dodatne promjene u javnoj sferi, koje se ogledaju u aktivnijem djelovanju civilnog i društvenog sektora. Kada je riječ o novim tehnikama izbornih kampanja, lijevi SDP djeluje staromodno i ofucano, unatoč svojoj zastrašujućoj mašineriji.

Ovo nije prvi put da se nakon izbornog poraza SDP nađe u nezavidnom položaju. Ali izgleda da su stari i novi lomovi i stereotipi koji prate ovu partiju i njenog kandidata, među građanima stvorili istinski otpor prema njima. Građani su ugledali sukobe i uzajamne optužbe u SDP-u, otežane izostajanjem analize i pronalaženja dubljih uzroka situacije u kojoj smo se našli.

Gluh na prosvjede javnosti, Victor Ponta ostaje na čelu stranke, koja je postala taoc njegovog političkog opstanka. I oboje bi mogli stradati.

Što bi moglo učiniti? Puka promjena imidža ili vodstva stranke ovoga puta neće biti dovoljna. Nužno je duboko i iskreno preispitivanje, i povratak našim temeljnim uvjerenjima o jednakim mogućnostima i socijalnoj pravdi u 21. stoljeću. Neophodna je i obnova ljudskih resursa, uz jasni otklon od korumpiranih ljudi i loših navika. Činjenica da i desni dio političkog spektra ima slične probleme, to nas ne treba tješiti.

Kompetentnost, integritet i intelektualna hrabrost da se u europskom i svjetskom kontekstu stvori manje ovisna ekonomija i pristojno društvo, trebaju postati standardi rumunjskih socijaldemokrata. Da li lijeva SDP može se promijeniti i postati istinski progresivna snaga? Da li može privući intelektualce ljevičare koji se ne prepoznaju u njenom staromodnom političkom diskursu? Ili će nove političke i građanske snage dovesti u pitanje monopol političke predstave o ljevici koji je držao SDP? Porota još uvijek zasjeda. Odluke koje će ta porota javnosti donijeti, dat će nam nagovještaj u kom pravcu se kreću stvari.

Dvadeset pet godina nakon pada komunizma i pogubljenja Ceausescuovih 22. prosinca 1989, Rumunjska započinje novi politički, povijesni i strateški ciklus. Bijeg iz europske periferije i siromaštva, korupcije i loše vlasti je moguće. Progresivne snage bi trebale biti predvodnice ove nove Rumunjske.
 
Rumunjska je 22. prosinca proslavila 25-godišnjicu revolucije 1989. i inauguracuju novog predsjednika, Klausa Vernera Johannisa.

 
 
(pescanik.net,youtube.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19640"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U Hrvatskoj i drugim bivšim komunističkim zemljama na vlasti su i dalje stare elite, tvrdi se u članku lista FAZ. Autor u tome vidi i razlog za rijetko kazneno gonjenje komunističkih zločina te preporučuje lustraciju.

“I dok se u baltičkim državama, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj još donekle uspjelo zamijeniti stare elite, u Rumunjskoj, Bugarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj su one skoro nedodirljive – u politici, gospodarstvu i pravosuđu, isto kao i u visokom školstvu i medijima”, iznosi autor Karl-Peter Schwarz u svom članku “Organizirano okretanje glave” objavljenom u današnjem (24.6.) izdanju njemačkog dnevnog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

Za ilustraciju navodi nekoliko primjera, između ostalih i slučaj rumunjske novinarke Ondine Ghergut, koju je nedavno američko Veleposlanstvo u Bukureštu odlikovalo za njezina istraživanja o političkoj korupciji i vezama komunističke tajne službe Securitate.

No ta ista novinarka sada je u svojoj domovini osuđena na novčanu kaznu od 300.000 eura zato što je svojim pisanjem “narušila ugled” jednog od bivših državnih odvjetnika, protiv kojeg se već vodi postupak zbog korupcije. “Kod prosječne mjesečne plaće od oko 400 eura takva je presuda isto što i doživotni prisilni rad”, zaključuje autor.

“Kartel postkomunističkih oligarha”

U članku se navode i porazni rezultati istraživanja “Platforme europskog sjećanja i savjesti” koja koordinira djelovanje instituta i organizacija koji obrađuju povijest totalitarnih režima. “25 godina nakon godine promjena 1989. predočila je (ta platforma, o.a.) otrežnjujuću bilancu: istočnoj i jugoistočnoj Europi nije uspjelo uspješno prebroditi naslijeđe komunizma; njegovi zločini gotovo da i nisu gonjeni, a ni u jednoj postkomunističkoj zemlji ne vladaju solidni državnopravni odnosi.

Komunizam je, doduše, ideološki odstupio, ali “nova klasa” je zadržala svoju vlast”, prenosi Schwarz. On navodi kako je i Milovan Đilas već 1957. tu klasu definirao kao “eksploatacijsku vlasničku klasu” koja se sastoji od članova komunističke partije koja je na vlasti.

“Novim političkim etiketama ta klasa još uvijek čuva svoje interese. U Rusiji je sovjetsku diktaturu zamijenila plebiscitiarna diktatura jednog predsjednika koji si svojom antizapadnom i nacionalističkom retorikom osigurava podršku za svoju politiku agresije i destabilizacije susjednih zemalja.

U istočnoj i jugoistočnoj Europi iza demokratske fasade vlada kartel postkomunističkih oligarha, koji je preuzeo vlast nad državama, strankama i medijima”, upozorava se u članku u listu Frankfurter Allegemeine Zeitung.

“Zakazalo je otkrivanje komunističkih zločina”

Prenosi se i najnoviji indeks zaklade Bertelsmann o razvoju demokracije i tržišnog gospodarstva u tranzicijskim zemaljama koji ukazuje na pogoršanje u 12 od ukupno 17 postkomunističkih europskih država. Napredak je očito zabilježen samo u baltičkim zemljama i Poljskoj.

“Nije slučajnost da su se zemlje koje su postigle najbolje rezultate također najviše i pozabavile svojom prošlošću. Dobro se pokazala upravo lustracija, često kritizirana na Zapadu, kojom su bivši dužnosnici isključeni iz javnog života. No zakazala je u pravosuđu. U skladu s time, pravosuđe je neotporno na političke utjecaje i korupciju”, pojašnjava Karl-Peter Schwarz.

On zaključuje da je s time povezano i “zakazivanje postkomunističkih država kod otkrivanja i i progona komunističkih zločina”. I za kraj podsjeća na dimenzije tih zločina prenoseći procjene francuskog povjesničara Stephanea Courtoisa da su komunisti širom svijeta ubili 85 do 100 milijuna ljudi te da su milijuni građana završili u kaznenim ili radnim logorima, deportirani ili protjerani.
 
(dw.de/uredio:NSP)

Švedska i Norveška su iskusile veliku promjenu moći tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća, nakon duže nenasilne borbe. Oni su “otpustili” 1% ljudi koji su određivali pravac kretanja društva te su stvorili temelje za nešto drugačije.

Obje zemlje su imale povijest groznog siromaštva. Dok je 1% posto bio na vlasti, na stotine tisuća osoba je emigriralo kako bi pobjegli od gladi. Ali, pod vodstvom radničke klase, obje su države izgradile robusne i uspješne ekonomije koje su skoro u potpunosti eliminirale siromaštvo, proširile besplatno obrazovanje, ukinule sirotinjske četvrti, pružile odličnu zdravstvenu skrb dostupnu svima te stvorile sustav potpune zaposlenosti.

Za razliku od Norvežana, Šveđani nisu pronašli naftu ali to ih nije spriječilo da izgrade ono što se naziva “zavidan životni standard”.

Šveđani i Norvežani su platili cijenu za svoj standard življenja kroz nenasilnu borbu. Skandinavski radnici nekada nisu očekivali da izborna arena može donijeti promjenu u koju su vjerovali. Shvatili su da je, uz 1% na vlasti, izborna “demokracija” usmjerena protiv njih zbog čega je bila potrebna nenasilna akcija kako bi se provele promjene. U obje zemlje su pozvane obrambene snage kako bi zaštitile tih 1 posto, a ljudi su ginuli.

Norvežani su zbog malog broja stanovnika teže organizirali kohezijski pokret. Ljudi su bili podijeljeni planinama i fjordovima i govorili su regionalnim dijalektima u izoliranim područjima. Norveškom je u 19. stoljeću vladala Danska, a potom Švedska. Neovisnost je stekla tek 1905.

Kada su ranih 1900. radnici oformili sindikate, okrenuli su se marksizmu pri organiziranju revolucije kao i neposrednim dobicima. Bili su presretni zbog svrgavanja ruskog cara, a norveška Radnička stranka se pridružila Međunarodnim komunistima koje je organizirao Lenjin. Jedna od stavki s kojima se Norvežani nisu slagali s lenjinističkom strategijom je bila uloga nasilja: Norvežani su željeli provesti revoluciju nenasilnom borbom uz uspostavljanje zadruga i korištenje izbornog arene.

1920. – ih godina se povećao broj štrajkova. Grad Hammerfest je 1921. oformio komunu koju je predvodio radnički savjet. Vojska je intervenirala kako bi ga slomila. Radnici su odgovorili nacionalnim općim štrajkom. Poslodavci, potpomognuti državom su se borili protiv štrajka, ali radnici su ponovno ustali u štrajku radnika željezara koji je trajao od 1923. do 1924. godine.

Norveških 1% je odlučilo da se neće oslanjati samo na vojsku: 1926. su oformili društveni pokret nazvan Patriotska liga u koju su regrutirane uglavnom osobe iz srednjeg staleža. Do 1930. godina, Liga je uključivala čak 100.000 ljudi koji su djelovali kao oružana zaštita štrajkolomaca, i sve to u zemlji od samo 3.000.000 stanovnika.

U međuvremenu je Radnička stranka otvorila članstvo za sve, a pridružili su joj se srednjestaleški marksisti i poneki reformatori te mnogi seljaci i poneki zemljoposjednici. Stranačke vođe su uvidjele da su dugotrajna borba, konstantno dosezanje i organiziranje potrebni za provođenje nenasilne kampanje. Usred rastuće polarizacije, norveški radnici su pokrenuli još jedan val štrajkova i bojkota 1928.

Depresija je dostigla vrhunac 1931. Tada je bilo više nezaposlenih osoba nego u bilo kojoj drugoj nordijskoj zemlji. Norveški sindikati su zadržali članove koji su bili nezaposleni iako nisu mogli priuštiti plaćanje članarine. Ova odluka se isplatila masovnom mobilizacijom. Kada je udruga poslodavaca zaključala tvornice i radnike ostavila vani kako bi ih prisilili na smanjenje plaća, radnici su se borili masovnim demonstracijama.

Mnogi su ljudi tada otkrili da su njihove hipoteke ugrožene (zvuči poznato?). Depresija se nastavila, a seljaci više nisu mogli placatiu svoje dugove. Kako su turbulencije pogodile i ruralni sektor, mnoštvo se okupilo kako bi na nenasilan način spriječili iseljenje obitelji iz njihovih imanja. Agrarna se stranka, koja je uključivala veće poljoprivrednike i koja je ranije bila povezana s Konzervativnom strankom, počela distancirati od 1%; neki su uvidjeli da je upitna mogućnost vladavine nekolicine nad većinom.

Do 1935. Norveška se nalazila na samoj ivici. Vlada predvođena konzervativcima je svakog dana sve više gubila legitimitet: 1% je postajao sve više očajan kako je među radnicima i poljoprivrednicima rasla militantnost. Radikalni radnici su mislili da je potpuno svrgavanje blizu. Međutim, siromaštvo je također bilo u porastu, a radnička partija je osjećala povećan pritisak od strane svojih članova da razriješi njihove patnje, a to je bilo moguće samo preuzimanjem vlasti u kompromisnom dogovoru s drugom stranom.

To je i učinjeno. 1935. je u kompromisu, koji se vlasnicima omogućilo zadržavanje prava posjeda i upravljanja tvrtkama, Radničkoj partiji je omogućeno preuzimanje uzdi vlasti u koaliciji sa Agrarnom partijom. Proširili su ekonomiju i započeli javne radove što je vodilo politici punog zapošljavanja što je postalo kamen temeljac norveške ekonomske politike.

Radnički uspjeh i kontinuirana militantnost radnika su omogucili stalno miješanje usmjereno protiv povlastica koje ima 1% elite do točke u kojoj je većinsko vlasništvo svih velikih tvrtki doneseno u javnom interesu.

1% su stoga izgubili svoju povijesnu moć dominacije gospodarstvom i društvom. Tek su se tri desetljeća kasnije konzervativci vratili u vladajuću koaliciju prihvaćanjem novih pravila igre, uključujuci i visok stupanj javnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, izuzetno progresivno oporezivanje, snažne poslovne propise za javno dobro i virtualno ukidanje siromaštva. Kada su konzervativci na kraju pokušali ubaciti neoliberalnu politiku, gospodarstvo je generiralo balon i krenulo u katastrofu.

Radnici su istupili, zaplijenili tri najveće banke, otpustili upravljački menadžment, dioničare su ostavili bez novca i odbili su jamstvo za manje banke.

Norveški financijski sektor nije bio od onih koji su upali u krizu 2008.: uz pažljivo reguliranje i većinsko javno vlasništvo, sektor je ostao solidan.

Iako vam to Norvežani neće reći pri prvom susretu, ali ostaje činjenica da je u njihovom društvu visoku razinu slobode i široko zajedničko blagostanje započelo kada su radnici i poljoprivrednici, uz suradnju sa srednjim staležom, započeli nenasilnu borbu koja je ovlastila ljude da upravljaju za opće dobro .

Švedska je također stvorila uspješan model demokratskog socijalizma zbog jedinstvenog načina na koji su švedske radničke vođe, političari i staleži surađivali tijekom ranog razvoja švedske socijalne demokracije.

Zbog toga što su švedske socijalističke vođe odabrali umjeren, reformistički politički smjer zasnovan na potpori javnosti tijekom ranih faza švedske industrijalizacije i prije potpunog razvoja švedske međuklasne politike, ova je država izbjegla ozbiljne ekstremističke izazove, te političku i klasnu podjelu koja je poharala mnoge europske zemlje koje su nakon 1911. pokušale razviti socijalni demokratski sustav.

Rano se baveći izazovima industrijalizacije i njenog utjecaja na socijalnu, političku i ekonomsku strukturu, švedski socijaldemokrati su uspjeli stvoriti jedan od najuspješnijih socijalno-demokratskih sustava na svijetu, uključujući socijalnu državu i opsežnu zaštitu građanskih sloboda.

Kada je 1932. na vlast došla Socijaldemokratska stranka, njene su vođe predstavili novi politički proces odlučivanja koji je kasnije postao poznat kao “švedski model”. Stranka je igrala središnju ulogu ali pokušavala je u što većoj mjeri svoju politiku temeljiti na međusobnom razumijevanju i kompromisu. Različite interesne grupe su uvijek bile uključene u službene odbore koji su prethodili vladinim odlukama.

Današnja politika Švedske glasi: “sva snaga dolazi iz naroda.”

To je današnji temelj švedske parlamentarne demokracije. Svatko ima ista prava i priliku za izražavanje, a svatko može proučiti način na koji političari i javne agencije ostvaruju svoju moć. Švedsko upravljanje zemljom je u cjelini izgrađeno na decentralizaciji. Na lokalnoj i regionalnoj razini, općine i regionalna veća su autonomna politička tijela s jasno definiranim područjima odgovornosti.

Općine se bave urbanizmom i školama dok su kantonalne zadužene za zdravstvo i infrastrukturu.

Danas je Norveška jedna od najuspješnijih zemalja svijeta. Skandinavske zemlje dominiraju vrhom globalnog indeksa koji pri mjerenju uspješnosti uzima sledece čimbenike u obzir: gospodarstvo, obrazovanje, poduzetništvo i prilike, upravljanje, zdravstvo, osobnu slobodu, sigurnost i društveni kapital.

Norveška, Danska i Švedska se navedenim redoslijedom nalaze među prve tri države ove ljestvice.

Znate li gdje smo mi?

 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software

Sve ostale djelatnosti obavještajnog sustava bile su marginalne i ni od kakvog vitalnog značaja za državu. Tako koncipiran sustav držane sigurnosti, kojemu je apsolutno najvažnija zadaća bila čuvanje teritorijalne cjelovitosti jedne neprirodne, umjetne tvorevine uz mehanizme totalitarne i diktatorske vlasti, jedino je tako mogao uspješno funkcionirati desetljećima, dakle da gotovo svatko svakoga nadzire, da nitko nikomu ne vjeruje.

Brand, odnosno prepoznatljivost “jugoslavenskog puta u socija1izam’, “jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma”, “jugoslavenskog socijalizma sa ljudskim licem”, “jugoslavenske nesvrstanosti’ itd. nije stvaran iz ideoloških pobuda, već je naglasak uvijek bio na Jugoslaviji i jugoslavenskom teritoriju “od Triglava do Đerdapa°.

Sve je bilo podređeno održavanju te tvorevine pa i sama ‘ideologija` tzv. “socijalizma’! Režim se s vremenom postupno i djelomično “liberalizirao’ te više nije gotovo uopće represivno reagirao na kritičare modela socijalističkog društvenog ustroja ukoliko ti kritičari, naravno, nisu zastupali ideje nekakvog organiziranog oblika djelovanja i tako svjesno ili nesvjesno dovodili u pitanje samo postojanje te višenacionalne tvorbe. Naravno da su Tito, Kardelj, Bakarić i ostali iz samog vrha režima vrlo dobro znali kako demokratska Jugoslavija nije moguća i da svako popuštanje u smislu nekakve demokratizacije neminovno dovodi u pitanje samu njezinu  opstojnost kao teritorijalne cjeline. Drugim riječima, svi oni koji su prihvaćali Jugoslaviju kao neospornu i neosporivu datost, nisu imali gotovo nikakvih problema zbog mogućeg (individualnog) kritičkog artikuliranja mišljenja glede samog sustava društvenog uređenja.

Diktatorski, kasnije tzv. samoupravni (totalitarni) sustav bio je isključivo u funkciji održanja te nakaradne tvorevine tako da su s vremenom jugoslavenstvo i Jugoslavija postali jedinim vrijednosnim ideološko-političkim parametrom, sinonimom za “napredno’, “lijevo°, “progresivno’ i to je ostalo tako u medijsko – političko – znanstvenim društvene dominantnim krugovima Hrvatske sve do danas.

Jugoslavenstvo je u nas prevladavajući i na razini svijeta ni s čim usporedivi fenomen te supstitucija za “lijevo“ koje danas još samo u Hrvatskoj, od svih država proizašlih iz bivše tvorevine, u javnosti prolazi kao takvo. Jugoslavenstvo se i danas u Republici Hrvatskoj automatski smatra „lijevim“, samostalna Hrvatska i hrvatstvo, pak, nečim “desnim°!  Za razliku od Srbije, primjerice, gdje slične pozicije imaju tek marginalni i zanemariv društveni utjecaj i učinak.

PREVIŠE NEODGOVORENIH PITANJA

Ako je autorima serijala bila intencija Tita u prvoj emisiji prikazati velikim obavještajcem, Staljinovim agentom, onda u tomu nisu baš bili uvjerljivi. Da je bio nečiji igrač, to je svakako točno, međutim Staljinov sigurno nije bio. Baš kao što to nisu bili ni Josip Kopinič – Vazduh te ostali njegovi bliski suradnici s kojima je krenuo u rat za obnovu Jugoslavije koja, usput valja napomenuti, nije bila u programu niti jedne relevantne političke stranke tadašnjeg vremena pa čak niti značajnijeg broja samih komunista, posebice hrvatskih koji su zbog toga prije svega, ali i zbog činjenice što su doista bili uvjereni komunisti, bili fizički eliminirani od onih snaga koje su bile povezane s Titom.

Prevelik je katalog pitanja na koja se ne nude, niti mogu ponuditi, plauzibilni i uvjerljivi odgovori glede Titova “komunističkog’ svjetonazora, a koji bi argumentirano potvrdili takvu (titoističku) tezu i pretpostavku o njemu kao borcu “za socijalizam / komunizam’. S druge, pak, strane, niz argumenata i dokazivih činjenica potvrđuju da Josip Broz Tito uopće nije bio to za što se je izdavao i kakvim ga se još danas prikazuje. Kome je u interesu da se Tita još uvijek treba doživljavati kao nekog uvjerenog komunista kada je on, zapravo, bio samo borac za Jugoslaviju i nekakav reformator tipa turskog Kemala paše Ataturka?

Ponajprije, koliko je članova imala uopće KPJ pod vodstvom Tita u razdoblju od 1939. do travanjskog rata 1941. godine ?

To nitko ne može sa sigurnošću kazati jer su brojke poslije rata frizirane i nije napravljena nikakva pouzdana revizija. (Manjkas barata sa službenim podatkom bivšeg režima o 12.000 članova KPJ).

Jedno je sigurno: u Hrvatskoj je partija bila najbrojnija, a o kojim se stvarnim brojkama radilo, možemo samo procjenjivati. Primjerice, u Splitu je u jesen 1940. godine bilo 35 članova, a taj se broj povećao do travnja 1941. na 57 članova KPJ. U Srbiji je, prema kazivanju Svetozara Vukmanovića Tempa, u njegovim Memoarima “Revolucija koja teče“ situacija bila takva da je u Kragujevcu, najjačem industrijskom središtu Srbije “s 10.000 radnika u Vojno – tehničkom zavodu“ postojala samo jedna ćelija s tri člana KP] i to dva intelektualca i jedan radnik. U Nišu isto tako samo tri člana, Valjevu dva itd.

Kada imamo te brojke pred očima i slike koje nam Manjkas predstavlja sa sastanaka vrha KP] gdje Tito govori Kardelju, Đilasu i Rankoviću o čišćenju partije od frakcionaša, trockista, buržoaskih elemenata itd., onda si doista možemo slikovito zamisliti koliko ih je na kraju ‘čiščenja’ moglo uopće ostati.

Imao sam sreću, za vrijeme svojeg školovanja u Rimu, živjeti kod dr. Ante Cilige, koji je zasiguro bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti radničkog pokreta ne samo u Hrvatskoj, već i na svjetskoj razini. Posredstvom njega došao sam u doticaj s osobom koja je radila u antikomunističkom odjelu zagrebačke policije za vrijeme Banovine Hrvatske, ali i prije. Taj mi je gospodin rekao kako je policija ubacivala svoje ljude u redove KPJ i da je, zapravo, u potpunosti nadzirala njihove redove. Prema njegovim riječima, titoistička je partija 1941. godine imala najviše 1. 500 do 2.000 ljudi i to zajedno s ubačenim konfidentima i pojedinim agentima režima. Mnogi od njih u zatvoru su započeli suradnju – tako su, primjerice, Ranković i njegov poslijeratni zamjenik Svetislav Stefanović – Ćeće postali policijski suradnici tijekom  izdržavanja zatvorske kazne.

JUGOSLAVENSKA BAČVA

Tito je za vrijeme služenja svoje zatvorske kazne u Lepoglavi bio tzv. slobodnjak, boravio je mnogo vremena izvan zatvora, neki autori poput Vladimira Dedijera pisali su kako je popravljao po kućama aparate (!?) i zabavljao usamljene žene. Kod jedne takve, lokalne krčmarice, bio je upravo u vrijeme kada je kroz Lepoglavu prolazio vlak s kraljem Aleksandrom na putu za Brdo kod Kranja pa da je zbog toga u zatvoru nastala prava panika među čuvarima koji ga nisu mogli pronaći. Spomenuti mi je policajac kazao da je Tito “slobodno’ vrijeme provodio sa stručnjacima iz policije gdje je prošao obuku za svoje kasnije djelovanje. Govorio je kako je najveći uspjeh za neku obavještajnu službu kada preuzme kompletnu logistiku jedne organizacije tipa tadašnje KP] koja je prije Tita imala doista prevratničke, subverzivne ciljeve! A on je potkraj života bio uvjeren da su KPJ u cijelosti nadzirali ljudi iz antikomunističkog odjela u suradnji s Britancima. Dugo je vremena mislio kako Britanci, koji su konstantno imali svoje prste u igri oko komunista (i preko slobodnih zidara), u staroj Jugoslaviji žele samo ubaciti svoje ljude među njih i to na ključne pozicije kako bi što učinkovitije mogli nadzirati i parirati utjecaju SSSR-a izvan svojih granica (u španjolskom građanskom ratu uspjeli su u najvećoj mjeri ubaciti svoje agente u njihove redove).

Major Randolph Churchill u Slunju s partizanima

Tek dugo poslije rata shvatio je da je sve to zapravo bila njihova igra na jednu projekciju koja je osiguravala za njih, iz geostrateških interesa, prevažan kontinuitet Jugoslaviji u novom poslijeratnom scenariju jer su bili svjesni i imali točnu procjenu kako je monarhistička versajska tvorevina neodrživa i kao takva neobnovljiva na dulji rok. Svoj utjecaj na tom području mogli su spasiti samo silom i čvrstom rukom jer je svaka demokracija nespojiva s opstankom te višenacionalne tvorevine koja je bila puna nepremostivih proturječja. Zbog toga su preko svoga agenta Tita dali pobiti gotovo kompletno relevantno članstvo KPJ i preko njega stvorili potpuno novu organizaciju s novim ljudima u njegovu neposrednom okruženju. Sjećam se kako je taj gospodin Jugoslaviju usporedio s bačvom koja je samo toliko dugo bačva dok ima čvrsti obruč koji sve njezine elemente drži na okupu. Takav je obruč po njemu simbolizirala od Tita preuzeta partija i njegova osobna diktatura. U trenutku kada obruč olabavi ili pukne, bačva nije više bačva, već samo niz njezinih pojedinačnih elemenata.

Da bi zaštitili svoje interese, prije svega naspram povijesnih rivala Rusa i potencijalno iznova Nijemaca, Britancima je na području jugoistočne Europe trebala upravo jedna čvrsta, cjelovita i stabilna “bačva“ pod njihovom nadzorom. A najlakše su ju mogli nadzirati ako je „obruč“ za tu “bačvu“ bio njihov originalni i doista, iz britanskog kuta gledano, kvalitetan, dobro osmišljen i dugoročno održiv proizvod! Naravno da to ne znači kako Britanci istodobno nisu igrali i na neke “druge karte”.

Poznato je’ da oni vole sve moguće inačice koje su u igri imati pod neposrednim nadzorom! Ako je to ikako moguće. Dakako, u tom dijelu Europe to je bilo moguće.

Zanimljivo kako u emisiji nema niti riječi o činjenici da je Velika Britanija već sredinom rujna 1941. godine poslala visoko rangiranu vojno-obavještajnu delegaciju Titu podmornicom s Malte. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić te odveli Titu u njegov štab gdje su ovi do daljnjega ostali. Ne prethodi li takvim akcijama nekakva logistička priprema koja iziskuje određeno vrijeme i kontakt koji je netko morao uspostaviti i to zasigurno ne od danas na sutra? Otkuda uopće ideja da se nekom Titu, koji nije još ni započeo borbeno djelovanje širih razmjera, pošalju važni profesionalci kao logistička potpora?

To je, recimo, za Dražu Mihajlovića bio vidljiv znak na koju kartu Britanci igraju već u najranijoj fazi rata. Osim toga, njemu je major zrakoplovstva Knežević, vojni obavještajac koji je bio jedan od važnih aktera u vojnom puču 27. ožujka 1941. godine, iz Londona tu njegovu procjenu jednom depešom i potvrdio.

TKO JE TITU DAVAO NOVAC?

Hrvatski list svojedobno je pisao o “ustanku’ u Srbu gdje se postrojilo 27. srpnja 1941. godine tisuću četnika koji su tog dana započeli tadašnju “balvan revoluciju` zaustavivši vlak iz Splita za Zagreb, a u isto doba partizani su tamo pod zapovjedništvom Đoke Jovanića imali samo nekoliko desetaka svojih boraca. No organizirali su sačekušu za člana CK KPH Marka Oreškovića koji je krenuo u Zagreb podnijeti izvješće ‘o stanju na terenu’ te ga likvidirali kako bi spriječili da se ondje dozna prava istina o tomu što se događa u Lici. To je primjer za stvarnu sliku na terenu ljeta 1941. godine, u vrijeme kada su se britanski obavještajci iz SOA-e spremali k Titu!

Nitko se ne pita kako je Tito financirao KPJ, a zna se da Kominterna tada nije više davala novac jugo-partiji? Tko mu je dao popise i podatke o svim onim komunistima koje je prokazao kod Staljina i koji su zbog toga likvidirani? Po nekim procjenama, tada je ubijeno ili nestalo gotovo 90 posto rukovodećeg kadra i 40 posto ukupnog članstva?

Kako je i zbog čega (koga) stradala Kerestinačka skupina s Cesarcem, Keršovanijem? Nije li Cesarec ispisao na zidinama ćelije „Živjela sovjetska Hrvatska!’, a ne “Živjela sovjetska Jugoslavija!“? Nije li to, možda, bio razlog za njihovu izdaju od titoističke jugoslavenske linije u KPJ koja je tako preuzela kompletnu partiju? Kako to da su se tada već Titu pridružili Ivan Ribar, njegov sin Ivo Lola, Vladimir Velebit, anglofilski “ljevičari” iz HSS, Ribnikar (vlasnik ‘Politike’)…i niz drugih anglofila, masona? Kada je tek k njemu došla prva sovjetska vojna misija koja igra “glavnu ulogu’ u Manjkasovu filmu? Kako je moguće da W. Churchill šalje svoga sina bojnika Randolpha, ,,opasnom agentu“ Staljina, Titu? Tko je omogućio Bleiburg, a čime je izravno pomogao i utjecao na preuzimanje i stabiliziranje Titove diktatorske vlasti?

I tako bi e moglo nanizati još na desetke pitanja, kao na primjer kako je moguće da Jovanka Broz bude uoči svoje udaje za Tita šest mjeseci privatna gošća kod ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena gdje uči engleski jezik i ponašanje prve dame? Kome je bila u interesu Titova uloga među °nesvrstanima’? Kako je moguće da na Titovoj grobnici nema nikakvih simbola komunizma ako je već bio doista komunist? Na koncu, tko se najdulje zauzimao za opstanak Jugoslavije te oklijevao i bio protiv priznanja hrvatske neovisnosti? Tko taj čin smatra još i danas svojom pogreškom?

Da zaključim: Tito je bio britanski agent koji je uz njihovu pomoć i za njihov interes temeljito ‘očistio” organizaciju KPJ od pravih komunista prokazujući ih većinom kao “britanske agente’ da bi onda s tom, od njega i njegovih ljudi preuzetom, organizacijom i “narodnom frontom’ koju je okupio oko nje, mogao započeti borbu za novu Jugoslaviju u kojoj će neminovno morati vladati diktatorskim totalitarnim metodama kako bi ona uopće (u britanskom interesu) opstala! Diktaturu mu je omogućila (antifašistička) KPJ koju je zbog toga preuzeo i podredio jedinoj svojoj stvarnoj zadaći, a ona se sastojala isključivo u tomu da bude u funkciji održavanja teritorijalnog integriteta te tvorevine.

Prve dvije emisija serijala o “Jugoslavenskim tajnim službama’ moraju se pohvaliti i pozdraviti glede raskrinkavanja strašnih zločina koji su planski osmišljeni i izvedeni, najvećim dijelom nad Hrvatima, a po nalogu Tita i njegova režima, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata, no, s druge pak strane, Manjkas istovremeno nastavlja s (krivom) službenom titoističkom promidžbom koja gledateljima nastoji i dalje sugerirati i održati njihovu dosadašnju percepciju Tita kao nekakvoga samostalnog političkog čimbenika koji je jedino “u startu* bio potpomognut od Staljina, a što je potpuno krivo i politički štetno zbog toga što se na taj način stvarni tvorac i podupiratelj Tita i totalitarističke Jugoslavije te tradicionalni neprijatelj hrvatske samostalnosti (sve do danas) i dalje pred prosječnim hrvatskim gledateljem skriva, ostaje nepoznat.

Krajnje je vrijeme da se to ispravi, ne samo radi povijesne istine, već prije svega radi političkog sazrijevanja i budućnosti hrvatskog naroda.

 

 

 
uređeno i preneseno sa hrsvijet.net
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8465"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Kada je nedavno njemački tjednik “Der Spiegel” ekluzivno otkrio “Titove tajne ubojice”, nitko se u Hrvatskoj i Srbiji nije posebno uzbudio, jer je to otkriće ličilo na ponalaženje rupe u saksiji. Naravno, zahtjev Gojka Bošnjaka, ustaše koji je 1973. godine bio žrtva pokušaja ubojstva u Njemačkoj, a čiji je likvidator u Karlsruheu osuđen na 10 deset godina robije, prihvaćen je kao medijska senzacija. Bošnjak od njemačkog ministra unutarnjih poslova traži da se Josipu Brozu posthumno, zbog ubojstava emigranata, oduzme orden Izvanrednog saveznog križa, koji mu je 1974. dodijelio njemački predsjednik Gustav Heinemann.

Tito i njegove državne ubojice su od 1970. do 1989. godine u Njemačkoj ubijena 22 hrvatska iseljenika, u Europi i SAD 16 srpska emigranata. Ono što Gojko Bošnjak zna, a neće da kaže, jest činjenica da su državne ubojice iz Udbe likvidirale političke emigrante porijeklom iz Jugoslavije uz suglasnost vlasti u Njemačkoj i Americi. Naime, uvijek kada je Broz odlazio u službene posjete ovim državama, zahtijevao je od vlasti u Bonnu i Washingtonu da pohapse ili njegova tajna policija Udba pobije Titine političke protivnike. I zato Nijemci neće Titu oduzeti orden koji su mu dali, upravo za “čišćenje” njihovog prostora od “jugoslovenskih terorista”.

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća Tito i Udba su imali 11 državnih ubojica iz svih republika. Ključ za ubijanje emigranata je bio nacionalni, pa su Hrvati ubijali ustaše, Slovenci bijelu gardu, Bosanci balije, a Srbi su ubijali četnike i Šiptare po svijetu. Konobar iz Niša, izvjesni B. Panajotović je u Chicagu ubio četnika D. Kašikovića, ali i devetogodišnju Ivanku, koja je vidjela zlikovca. FBI je taj zločin zataškao, a likvidator je operirao lice i skriva se danas u Coloradu.

U Njemačkoj je hrvatska Udba trebao ubiti Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora u INA-i, ali kako su to udbaški egzekutori iz Zagreba odbili, angažirani su Crnogorci. U tom masakru Đurekovića sudjelovali su Božović, Malešević i M – čije ime ne smijem izgovoriti. Prva dvojica su pokojnici, a treći živi i vrlo je utjecajan u Crnoj Gori. Uostalom, Njemačka nije uspjela dobiti Josipa Perkovića, šefa Udbe u Hrvatskoj, koji je osuđen za likvidaciju Stjepana Đurekovića. Niti se Njemačka zbog toga mnogo buni, jer ona i danas uvažava političke zločine komunista i maksimalno ih skriva.

Ta tajnovitost je dio političkog protokola zemalja, koje su provodile vlastiti državni terorizam. Naredbodavci udbašima su bili visoke političke ličnosti, koje su i same bile dužnosnici tajnih službi, pa bilo da se ona zvala NKVD, Ozna, Udba, KOS ili SDB. Prisjetimo se da je rad u tajnoj službi JNA, zatim SID-u i SDB, odnosno Ozni i Udbi, predstavljao često samo jednu od stepenica u političkoj karijeri mnogih naših dužnosnika. Tajni agenti su bili Josip Broz, Mitja Ribičić, Cvijetin Mijatović, Raif Dizdarević i Bora Jović, Nikola Ljubičić, kao i Edvard Kardelj. U novije vrijeme, kada su komunisti postali demokrati sa agenturama su radili Kučan, Janša, Tuđman, Gligorov, Izetbegović ili Milošević.

I svaka nova država koju su stvarali ove vojskovođe je imala svoju Udbu, a ona je pravila svoje ulične i narodne heroje, razne Arkane, Tute i Juke. Ovi momci su bili suradnici Titove agenture, samo su promijenili vladara i nastavili svoj podzemni pohod, a da nikada nisu ratovali između sebe. A i kako bi kada su bili drugari iz podzemlja u Frankfurtu. Milorad Ulemek Legija je bio miljenik mladog političara, koji ga je vodio kod Đinđića kući navečer, da ga upozori da Njemci žele ga likvidiraju. Dragana Vasiljkovića tj.. Kapetana Dragan, stvorila je srpska Udba, jer je po nalogu J. Stanišića doveden iz Australije u Krajinu izigravati srpskog nindžu.

Od 11 državnih ubojica, većina je otišla u prošlost, ali su danas živi i vrlo aktivni njih trojica – u Hrvatskoj i Crnoj Gori. A njihov šef Odsjeka za likvidacije postao je veliki majstor srpski masonerije i živi u Srbiji. Nije problem u tome da su Titove ubojice među nama, [highlight color="yellow"] već u tome da je brozovska Udba preživjela građanski rat i revoluciju i nametnula se kao tajna politička struktura demokracije [/highlight] . Uostalom, u Beogradu, svi udbaši i njeni mafijaši imaju običaj govoriti: “Da nas nije bilo, 5. listopada ne bi uspio. Mi smo narodu donijeli demokraciju! ”

Udbaši i mafijaši, međutim, zaboravljaju, kako već deset godina naplaćuju demokraciju koju su izborili na ovim prostorima. Udbaši koji su bila instrument Titovog režima, agenti Miloševića i Tuđmana, postali su veoma značajni suradnici Đinđića i Mesića, a ostali su u državnim i stranačkim aparatima Tadića i Josipovića. U Srbiji ih najviše ima u Ministarstvu vanjskih poslova, na mjestima konzula, u Ministarstvu obrane na funkcijama za ljudske resurse i vojnu industriju, zatim u medijima, gospodarstvu, mafiji i sportu.

Željko Kekić, bivši jugoslavenski špijun iskreno priznaje:

“Moji kolege udbaši i danas drmaju Hrvatskom. Oni su dobrovoljno radili kao suradnici političkih stranaka. Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas “drmaju” sustavom, jer su, u odnosu na “obične” političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju “.

 

[highlight color="yellow"] Hvatska Udba je, uostalom, dovela Gojka Šuška iz Kanade i namjestila ga za ministra. A Miroslav Tuđman, kao bivši šef agenture najbolje zna gdje su mu danas instalirani kadrovi. [/highlight] Jer, ako su komunisti postali demokrati, zašto ne bi udbaši postali njihovi savjetnici i suradnici.

Ako se samo površno skicira ta udbaška mimikrija, koja je im je omogućila da se infiltriraju u novu vlast, vidi se da su to učinili tako što su udbašku strukturu prenijeli u politiku i društvo. Glavni tajni posao udbaša danas na na blkanskom prostoru jeste ilegalno financiranje stranaka. Udbaši su stručnjaci za pravljenje “crnih para”. To je ilegalno zarađeni novac, kojim se plaćaju prljavi stranački poslovi. Taj novac je počeo da se stvara od prvih dana demokracije, jer su bivši načelnici tajnih službi, i u Beogradu, i u Zagrebu, pljačkali porušene gradove i banke, potom prvi otvorili poslove oko privatnih banaka i mjenjačnica, agencija za promet nekretnina, zatim agencija za privatne detektivne i osiguravanje. Samo u Srbiji agencije za osiguravanje imaju pod oružjem 30.000 ljudi.

Bivis udbaši su postali savjetnici i suradnici za sigurnost političkih partija, funkcionera, tajkuna, bankara. A u stvari se bave ucjenjivanjem i reketarenjem bogatih ljudi, uzimanjem partijskog postotka za svaki biznis sa državom, [highlight color="yellow"] ugovaranje prodaje državne imovine pod nejasnim okolnostima i uz visoku proviziju. [/highlight] Nerijetko pribjegavaju prijetnjama, batinjanjima i ubojstvima. U Beogradu udbaši su ubili Đinđića, au Zagrebu su ubili Pukanića. Izvršioci su bili članovi Udbine mafije iz zemunskog i zagrebačkog klana.

Najvažnija politička uloga Udbinih nasljednika je korištenje i prodaja tajnih dosjea stranačkih čelnika i simpatizera, sponzora političkih stranaka i stranih špijuna u domaćim gaćama, svim zainteresovao stranama. Cijena dosije sa tajnama običnog bisnismen, kojeg treba “ubijediti” da financira neku malu stranku, je u Beogradu –10.000 eura. A dosjei državnih dužnosnika vrijede već i milijun eura, jer su u njima podaci o zaraznim bolestima, kartonima iz ludnica, o ljubavnicama, prijevarama, ali i fotosi sa homoseksualnih seansi.

Udbaši danas posjeduju liste sa imenima političara, svećenika, javnih ličnosti, koji su homoseksualci, time ih ucjenjuju i ubacuju u razne političke igre. I zato svaki od političara koji se sprema za vrhovnu vlast strepi od ovih udbaša, njeguje ih, plaća i koristi, sve dok ne shvate da su iskorišteni. [highlight color="yellow"] Udba i danas potpuno kontrolira politički vrh Srbije, Hrvatske i Crne Gore. [/highlight] U njenim rukama su gospodarstvo, mediji, mafija i sport, pa zato i nije čudno što smo svi mi tajni suradnici udbaša. A dokle ćemo to biti, to nitko ne zna!?
 

 
preneseno sa serbianna.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8388"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]