KGB je kopirao moždane frekvencije patoloških kriminalaca, mentalnih bolesnika, sociopsihopata… i mape njihovih moždanih valova slao na Zapad od 1980-ih do sloma SSSR-a. Čini se da je projekt „Djetlić“ uspio iznad svih očekivanja…

Godine 1967., kako se kasnije saznalo, Sovjeti su trošili otprilike 500 milijuna američkih dolara godišnje na istraživanja povezana s parapsihologijom, čime su financirali nekoliko različitih istraživačkih instituta. No, to je bio tek početak, koji se odvijao u Znanstvenom gradu, sagrađenom nakon Drugog svjetskog rata, koji se sastojao od četrdesetak znanstvenih centara i bio dom desetcima tisuća znanstvenika i njihovih obitelji.

U jednom od znanstvenih središta, Institutu za automatiku i elektrometriju, bio je smješten tajanstveni Posebni odjel 8 u kojem je šezdesetak znanstvenika istraživalo telepatiju i daljinski utjecaj zvan „biokomunikacija“.

Posebni odjel 8 je 1969. zatvoren, ali su rezultati istraživanja potvrdili ono što su mnogi sovjetski znanstvenici na polju bioenergetike prethodno teoretizirali – da žive stanice mogu „komunicirati“ jedne s drugima na udaljenosti i na nekemijski način. Ruska su istraživanja ubačena u višu brzinu, a ne kasnije od 1970. godine KGB je preuzeo kontrolu nad državnim istraživanjem parapsiholoških fenomena. No, treba spomenuti da je KGB bio integralni dio svakodnevnog života Sovjetskog Saveza, uključen u društvo na svim razinama pa njegov utjecaj na istraživanje parapsihološkog nije bio posve zloslutan.

Tako je tijekom 1970-ih osnivan sve veći broj instituta koji su pod nadzorom KGB-a istraživali parapsihološke fenomene. Budući da je priroda sovjetskih istraživanja parapsihološkog postajala sve tajnijom, zapadnjački parapsiholozi su izgubili kontakt sa svojim kolegama „iza željezne zavjese“. Osim toga, počele su kružiti glasine o zlokobnim eksperimentima „kontrole uma“ koji su se provodili u zatvorenim sovjetskim laboratorijima, te o razvoju opasnog „parapsihološkog oružja“ koje se namjeravalo koristiti protiv Zapada.

„Bioplazmatska“ ljekovita energija

Kako je spomenuto u knjizi „Parapsihološka otkrića iza željezne zavjese“, češki inženjer Robert Pavlita tvrdio je da je izumio „psihotronični generator“ koji je mogao pohranjivati, pojačavati i izlučivati „psihotroničnu“ energiju. Poznata i kao „bioplazmatska“ energija, bila je to energija za koju su Sovjeti tvrdili da se nalazi u pozadini svih parapsiholoških fenomena, da ispunjava i animira sve žive stvari te da je se može koristiti i u svrhu liječenja.

Koristeći postupak nazvan Kirilijanova fotografija „bioplazmatsko“ tijelo – ili aura – moglo se navodno fotografirati. Austrijsko-američki znanstvenik dr. Wilhelm Reich nazvao je tu energiju „orgonom“. Izumio je stroj pod nazivom „akumulator orgonske energije“ koji se sastojao od kutije opločene naizmjeničnim slojevima od organskog i anorganskog materijala koja je navodno mogla zarobiti energiju.

„Psihotronični generator može utjecati na pojedinca ili na čitavu skupinu ljudi. Može utjecati na psihu osobe mentalno i emocionalno. Može utjecati na memoriju i na pažnju. Psihotronični uređaj može izazvati tjelesni umor, dezorijentaciju te promjene u ponašanju osobe“, navodi sovjetski biolog Edvard Naumov.

Prema Ostranderovoj i Schroederovoj, „određeni generatori mogu izazvati strah, anksioznost, ljutnju, nesanicu, depresije i suicidalne misli, a mogu dovesti čak do cerebralne tromboze“. KGB je, kaže Naumov, potrošio više od pola milijuna rubalja na razvoj psihotronične tehnologije.

Kada je riječ o navodnoj sovjetskoj tehnologiji kontrole uma, ništa se ne može usporediti s intenzitetom projekta „Djetlić“. Koristeći, čini se, niz golemih transmitera, Sovjeti su počeli odašiljati iznimno niskofrekventne (ELF) modulirane signale nad cijelom Zapadnom Europom, Australijom, Sjevernom Amerikom i Bliskim istokom. Te transmisije, tvrdi autor Tim Rifat, bile su osmišljene da bi „trajno premrežile prirodne mreže u mozgovima čitave zapadnjačke populacije, uništavajući tako društvenu svijest…“ KGB je, tvrdi se, kopirao moždane frekvencije patoloških kriminalaca, mentalnih bolesnika, klinički depresivnih ljudi i sociopsihopata čije je mape moždanih valova proučavao. Te je negativne frekvencije odašiljao na Zapad od početka 1980-ih sve do sloma Sovjetskog Saveza 1991. godine. Pod pretpostavkom da je stvaran, čini se da je projekt Djetlić postigao fantastičan uspjeh.

Andropov i „parapsihološka oružja“

Čini se da Sovjeti nisu bili jedini koji su uspjeli stvoriti napredna „parapsihološka oružja“ i uređaje za „kontrolu uma“ velikog raspona. Činile su to i zemlje Zapada, prvenstveno SAD. Ta tehnologija je navodno korištena protiv Sovjetskog Saveza u pokušaju da se izazove njegovo uništenje.

Sovjetski novinar Emil Bačurin tvrdio je u časopisu „Young Guard“ da je šef KGB-a Jurij Andropov govorio o nekoliko „središta parapsihološkog oružja“ u Kanadi, dodajući da se „kanadska istraživanja moraju nadmašiti“. Informacije je Bačurinu dao KGB-ov general.

Drugi članovi sovjetske obavještajne zajednice spomenuli su postojanje naprednih „parapsiholoških oružja“ stvorenih na Zapadu, tvrdeći čak da su takvi uređaji više puta korišteni protiv civilnog stanovništva Sovjetskog Saveza.

Komentari pokojnog Aleksandra Lebeda, uglednog generala i popularnog političara, čini se potvrđuju takve optužbe. Kako je spomenuto u časopisu „New Dawn“ u broju 43, Lebed je ustrajao na tome da su zapadnjačke tajne službe provele niz parapsiholoških operacija (ili PSYOPS) protiv Sovjetskog Saveza, uključujući „tehnologije psihosemantičkog programiranja“, pranja mozga i hipnoze. Jedna takva parapsihološka operacija, tvrdi Lebed, bio je sam pad Sovjetskog Saveza, što je Zapad umjetno izazvao.

Moderna parapsihološka istraživanja

Od sloma Sovjetskog Saveza u Rusiji su se provodili neki zanimljivi parapsihološki eksperimenti, od kojih su mnogi uključivali životinje ili druge žive organizme. Rusi su dugo pokušavali razviti biološke „detektore parapsihološkog“ i dosad su imali polovičan uspjeh. Njihova je teorija da je parapsihološko primarno biološki proces i da živi sustavi reagiraju mnogo snažnije na mentalni utjecaj nego što reagiraju na razvijene detektore parapsihološkog ili na „prekidače misli“ – elektroničke uređaje koji reagiraju na mentalnu namjeru.

Ugledni američki parapsiholog Dean Radin uspio je konstruirati prototip uređaja koji, kako kaže, „ima ugrađenu novu vrstu detektora parapsihološkog, što uključuje matricu generatora nasumičnih brojeva i neke napredne statističke tehnologije i tehnologije obrade signala da bi se otkrio predviđeni utjecaj parapsihološkog.“ Kako to Radin objašnjava u svojoj knjizi, „Svjesni svemir“ (The Consciuos Universe), nebrojeni su laboratorijski eksperimenti dokazali da se na generatore nasumičnih brojeva – uređaje koji stvaraju niz nasumičnih brojeva – može utjecati fokusiranim umom.

Ti „elektronički bacači novčića“ osmišljeni su za rad na doista nasumičan način, stvaranjem jednakog broja „glava“ i „pisama“. Zbog utjecaja svijesti ti uređaji počinju funkcionirati na uređeniji način, stvarajući statistički vjerojatne rezultate, kao što je primjerice više „glava“ nego „pisama“.

Georgij Gurtovoj, šef Laboratorija za primjenu izotopa u oftalmologiji u Moskvi i fizičar Aleksander Parkamov zajedno su proveli neka zanimljiva istraživanja daljinskog utjecaja živih sustava koji stvaraju nasumične fluktuacije. Neki od njihovih instrumenata uspjeli su registrirati mikro psihokinetičke učinke.

Također su proveli eksperimente anomalijskog daljinskog utjecaja na vrsti ribe pod nazivom Gnathonemus petersii. Ta je riba poznata po svojoj sposobnosti emitiranja pulsirajućih električnih signala kojima se koristi radi navigacije u mraku. Parapsiholozi su morali usporiti ritam pulsova ribe – navodno s mnogo uspjeha.

Zanimljivi su i eksperimenti Sergeja Speranskog, toksikologa na Institutu za higijenu u Novosibirsku. Njegova otkrića potvrđuju postojanje „morfogenih polja“ koja je prvi spomenuo britanski biolog dr. Rupert Sheldrake. U jednom eksperimentu populacija miševa koja je zajedno odrasla u istome kavezu podijeljena je u dvije skupine.

Miševi u jednoj skupini bili su hranjeni kao i inače, dok su miševi u drugoj skupini natjerani na gladovanje. Gotovo trenutno, opazio je Speranski, siti su miševi počeli jesti više hrane nego ranije, kao da su je pokušavali kompenzirati za svoje „prijatelje“. Dojam je da između dvije grupe postoji telepatska veza. Jesu li siti miševi pokupili signal od gladnih miševa, upozoravajući ih da je hrane malo i da moraju povećati unos hrane i pohranu u tijelima?

Od 30 provedenih eksperimenata 27 ih je imalo pozitivan ishod. Speranski je potom proveo dodatni niz eksperimenata kako bi svoju metodologiju učinio boljom, mijenjajući težinu, spol i druge varijable. Još su jednom rezultati bili fascinantni. Speranski je zaključio da „je biološka značajnost brzog povećanja težine kod miševa koji su primili signale o gladi od svojih „prijatelja“ jasna: opasnost gladovanja dala im je dodatni stimulus da jedu.“

Telepatska komunikacija između životinja

Zanimljivo je primijetiti da je slavni britanski biolog Sir Alister Hardy formulirao teoriju sličnu onoj Speranskoga, navodeći da bi telepatska komunikacija između životinja mogla igrati ulogu u evoluciji i adaptaciji. Životinjske navike, sugerirao je, mogu se širiti „telepatskim načinima“. Dodatno je naveo „parapsihološki bazen postojanja“ koji bi mogao igrati ulogu među članovima vrste.

To nas vraća na Sheldrakeov rad. On vjeruje da morfogena polja sadrže informacije koje su potrebne da bi se oblikovala forma živih bića, na jednak način kako i frekvencije zvuka „sadrže informacije“ koje stvaraju složene geometrijske obrasce u pijesku.

Ovdje nas podsjeća na biopazmatsko tijelo, kako je spomenuto u knjizi „Parapsihološka otkrića iza željezne zavjese“, za koje su sovjetski znanstvenici smatrali da je „neka vrsta matrice, neki nevidljivi obrazac koji organizira, a koji je urođen svim živim bićima.“ Morfogena polja također imaju društvenu funkciju, oblikujući ponašanje na individualnoj i na grupnoj razini.

Štoviše, zbog procesa pod nazivom „morfička rezonancija“ zadivljujući oblici „komunikacije“ – ne samo ograničene prostorom ili vremenom – mogu se zbivati među vrstama. „Polja koja organiziraju aktivnost živčanog sustava jednako su urođena kroz morfičku rezonanciju i prenose kolektivno, instinktivno pamćenje“, piše Sheldrake. „Svaki pojedinac koristi to pamćenje vrste i daje mu svoj doprinos. To znači da se novi obrasci ponašanja mogu širiti mnogo brže nego što bi to inače bilo moguće“.

Revolucionarni novi pristup

Kada se 1920-ih parapsihologija počela utemeljivati kao legitimno znanstveno područje u Sovjetskom Savezu, Leonid Vasiljev značajno je utjecao na smjer njezina razvoja, mnogo više od bilo koga drugoga. U svojim iznimno utjecajnim knjigama, člancima i prezentacijama, nastavio je tvrditi da bi se proučavanju parapsiholoških fenomena trebalo pristupiti na čisto fiziološki način, jer se bojao da bi ju mogli zloupotrijebiti pristaše „religijskog praznovjerja“.

Danas parapsihologija u Rusiji prolazi postupnu, ali temeljitu preobrazbu, djelomično zahvaljujući zanimanju za transpersonalnu psihologiju. Propituju se novi pristupi istraživanju parapsihološkog, s naglaskom na azijske religijske koncepte.

No, znanstvenici se više ne opiru „duhovnim“ idejama. S okončanjem totalitarnog komunističkog režima, objašnjava Gruber, „duhovnost i religija, prevladavajuće značajke ruske duše koje su desetljećima bile duboko potisnute, sada se ponovno uzdižu i postaju vodećim principima za razumijevanje čovjeka i njegova mjesta u svijetu.“

Vodeći ruski stručnjak za parapsihologiju Aleksander Dubrov, koji se smatra glasnogovornikom modernog pristupa istraživanju parapsihološkog, vjeruje da su parapsihološki fenomeni više od biologije i neurofiziologije. Parapsihološki fenomeni, kaže on, su procesi kvantne mehanike, a čovjek je „kvantumski subjekt“. Ma kako bilo, kaže Dubrov, fizička strana parapsihološkog i psihofizika izmijenjenih stanja svijesti trebali bi se uzeti u obzir da bi se steklo potpuno razumijevanje stvari.
 

 
(dnevno.hr)

„Potencijalna primjena fokusiranih mentalnih utjecaja na neprijatelja putem hipnotičke telepatije svakako je pala na pamet Sovjetima… Kontrola i manipulacija ljudskom sviješću moraju se smatrati primarnim ciljem…“

Između 1969. i 1971. godine, na vrhuncu Hladnog rata, američki su obavještajni izvori otkrili da Sovjeti pokazuju znakovito zanimanje za parapsihologiju, da temeljito istražuju tu problematiku te da to istraživanje u velikoj mjeri financiraju sovjetska vojska i KGB. Godine 1967., kako se

kasnije saznalo, Sovjeti su trošili otprilike 500 milijuna američkih dolara godišnje na istraživanja povezana s parapsihologijom. Novac se koristio da bi se financiralo nekoliko različitih istraživačkih instituta. To je, razumljivo,

zabrinulo Amerikance koji su u postupcima Sovjeta prepoznali neprijateljske namjere. A što se tiče razloga za trošenje tolikog sovjetskog novca na istraživanje parapsihološkog područja, potrebno je kraće objašnjenje.

U godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata sovjetske su se vlasti bojale mogućnosti uvlačenja u novi rat – ovoga puta sa Zapadom – jednako kao što su se američke vlasti silno bojale mogućeg «komunističkog prevrata» i nuklearnog rata sa Sovjetskim Savezom.

Kao važan katalizator sovjetskog «parapsihološkog buma» pokazala se priča koju je objavio francuski periodični časopis „Constellation“ nazvana «Prijenos misli – ubojito oružje». Članak objavljen 1959. godine govorio je o navodnim eksperimentima koji se odnose na telepatiju, a koje je provodila američka vojska. U članku se tvrdilo da su «primatelji» u eksperimentu, smješteni na palubi nuklearne podmornice Nautilus, uspješno primili telepatski prijenos s pošiljatelja na kopnu.

Sovjeti obnavljaju istraživanje „vitalnog područja“

Kada je američka mornarica zanijekala priču Sovjeti su pretpostavili da lažu i odlučili priču shvatiti ozbiljno. Nisu željeli zaostajati na području istraživanja parapsihološkog pa su poduzeli potrebne mjere. Otac sovjetske parapsihologije, fiziolog Leonid L. Vasiljev od kojega je 1923. godine Jozef Staljin naručio istraživanje telepatije, u travnju 1960. godine obraćajući se grupi vodećih sovjetskih znanstvenika, iznio je sljedeću opasku: «Danas američka mornarica ispituje telepatiju na svojim atomskim podmornicama. Sovjetski znanstvenici su proveli mnoge uspješne testove telepatije prije više od četvrt stoljeća. Moram hitno odbaciti svoje predrasude. Moramo ponovno uroniti u istraživanje tog vitalnog područja.»

Jedna teorija kaže da je priča o Nautilusu bila veoma pametna američka dezinformacija, usmjerena na to da Sovjete navede na pogrešan trag tako da počnu trošiti novac i energiju na ono što je označeno kao gubitak vremena.

«Jesu li eksperimenti telepatske komunikacije vršeni na palubi USS Nautilusa tema je koja stvara mnogo sumnji i prijepora među entuzijastima za paranormalno», objašnjava W. Adam Mandelbaum u svojoj knjizi «The Psychic Battlefield» (Parapsihološka bojišnica).

Parapsiholog Elmar R. Gruber nudi neke zanimljive komentare: «Prevladava osjećaj da su Sovjeti pokušali namjerno proturiti dezinformacije u svoju igru moći s Amerikancima… Jesu li namjeravali stvoriti dojam da su na tom polju stigli dalje od Amerikanaca?»

Namjerno ili ne, dojam je svakako postojao, kao što je dokazalo izvješće Protuobavještajne agencije (DIA), nazvano «Kontrolirane ofenzivne tehnike».

Izvješće započinje navodom da je parapsihologija u Sovjetskom Savezu veoma različita od one na Zapadu, s time da je ona «multidisciplinarno polje koje se sastoji od znanosti bionike, biofizike, psihofizike, psihologije, fiziologije i neuropsihologije.»

Sovjeti su to područje nazvali «psihotronika». Izvješće navodi da su sovjetski znanstvenici istražili «uništavajuće djelovanje subliminalnih tehnika percepcije» koje – koristeći «telepatska sredstva» – mogu biti «usmjerene protiv SAD-a ili savezničkog osoblja u silosima nuklearnih projektila». U izvješću se dalje navodi: «Potencijalna primjena fokusiranih mentalnih utjecaja na neprijatelja putem hipnotičke telepatije svakako je pala na pamet Sovjetima… Kontrola i manipulacija ljudskom sviješću moraju se smatrati primarnim ciljem. Sovjetsko znanje na tom području nadmoćno je znanju Sjedinjenih Država».

Godinu 1970. obilježila je objava danas klasične knjige o sovjetskom istraživanju parapsihološkog. Naslovljena „Parapsihološka otkrića iza željezne zavjese“, djelo je dviju zapadnjačkih novinarki, Sheile Ostrander i Lynn Schroeder. Tijekom svog boravka u tadašnjem Sovjetskom Savezu Ostrander i Schroeder putovale su nadugačko i naširoko, razgovarale s brojnim znanstvenicima koji su provodili revolucionarna istraživanja na polju parapsihologije. Kada je knjiga prvi put objavljena uzrokovala je popriličnu pomutnju te potaknula javni i vladin interes za «parapsihološko ratovanje».

Da nikada nije napisana, strah američke vlade od «sovjetske psihičke kontrole uma» vjerojatno ne bi otišao u ekstrem u koji je naposljetku doista otišao. Kirilijanova fotografija, rašljarenje, telepatija, gledanje na daljinu, telekineza, hipnoza – samo su neke od tema koje su Ostrander i Schroeder istražile i o kojima su pisale. Njihova je knjiga pokazala da su sovjetski znanstvenici već uspjeli postići praktično razumijevanje načina na koji su te vrste fenomena moguće dok je ostatak svijeta sporo kaskao. Što su, dakle, Sovjeti otkrili o nepoznatim moćima ljudskog uma? I kako su pristupili proučavanju te enigmatske teme?

Eksperimenti o daljinskom utjecaju

U Sovjetskom su Savezu postojale dvije različite vrste parapsihologije – jedna službena, a druga tajna. Onoj prvoj bilo je dopušteno postojati u javnosti, dok se druga zbivala u supertajnim istraživačkim institutima pod nadzorom države i uvelike se oslanjala na vojsku. Parapsiholozi koji su željeli provoditi istraživanja u nevojnim područjima često su nailazili na poteškoće pri dobivanju financijskih sredstava.

Kako bi se odvratila pozornost od stvarnog istraživanja koje su provodili, Sovjeti su u Moskvi osnovali vojni parapsihološki centar nazvan Institut za probleme u prijenosu informacija. Da bi djelovao autentično, Sovjeti su se pobrinuli da je u svakom trenutku strogo čuvan. Što se pravog istraživanja tiče, ono se provodilo u udaljenim dijelovima zapadnog Sibira, u blizini pionirskog grada Novosibirska, u golemom istraživačkom kompleksu nazvanom Akademgorodok – „Znanstveni gradić“.

Sagrađen nakon Drugog svjetskog rata, Znanstveni gradić se sastojao od oko četrdeset znanstvenih centara i bio je dom desecima tisuća znanstvenika i njihovih obitelji. Razvijen je, kaže autor Martin Ebon, „u takvom jednoumlju da čak i nazivi ulica i gradskih trgova odražavaju njegovu prirodu. Primjerice,

mogli ste sjesti na autobus do Termofizičke ulice, sići na uglu Kalkulatorskog trga i prošetati se preko Trga Instituta za hidrodinamiku.“

Jedan od znanstvenih centara nazvan je Institut za automatiku i elektrometriju. Ovdje je bio smješten tajanstveni Posebni odjel 8, u koji ulaz nije bio dopušten osim s posebnom šifrom. Sigurnost je bila takva da se šifra mijenjala svakoga tjedna. Za šezdesetak znanstvenika zaposlenih u Broju 8 posao je bio istraživati telepatiju i daljinski utjecaj, inače poznat kao „biokomunikacija“.

Da bi parapsihološko bilo moguće, mislili su sovjetski znanstvenici, morala se zbivati razmjena energije. U Broju 8, piše Ebon, „fizičari su smatrali da su otkrili prirodu 'parapsiholoških čestica', neuhvatljivih elemenata koje su neki sovjetski znanstvenici smatrali ključnim za funkcioniranje takvih psihičkih tehnika kao što su biokomunikacija i bioenergija“.

U jednoj seriji eksperimenata telepatska je komunikacija ispitana na ljudima. Provodili su se i telekinetički eksperimenti. Neki od subjekata koji su sudjelovali bili su tibetanski redovnici i sibirski šamani koje je KGB brižljivo

odabrao zbog njihovih čudesnih psihičkih moći. Američki novinar Jim Marrs kaže da je KGB „pažljivo ispitao više od milijun ljudi u nastojanju da pronađe ' supertalente', ljude s najvećom količinom psihičke moći.“

Biofotoni i neobjašnjivi oblici komunikacije

U drugoj seriji eksperimenata – koji su se provodili u Broju 8 prije negoli je 1969. godine zatvoren – August Stern, jedan od znanstvenika koji su ondje radili i njegovi kolege ispitali su svojstva biofotona da bi vidjeli mogu li objasniti „neke neobjašnjive oblike komunikacije.“ Fotoni su, inače, najmanje

fizičke jedinice svjetlosti, kvanti elektromagnetske radijacije. Biofotoni su oblici fotona koji se šire iz živih stanica. U tom eksperimentu bakterije su smještene na dvije strane staklenog tanjura „da bi se utvrdilo koja se fatalna bolest može prenijeti putem stakla“ uz pomoć biofotona. „Postojali su i eksperimenti s valovima fotona u kojima su žablje oči korištene kao osjetljiviji mjerni instrument od stroja“, prisjeća se Stern koji je 1977. godine emigrirao u Francusku.

Zbog zatvaranja Broja 8 eksperimenti s fotonskom komunikacijom koje su provodili Stern i njegovi kolege nisu do kraja realizirani. No, nekoliko godina kasnije tri sovjetska znanstvenika pokušala su riješiti isti problem i postigli su impresivne rezultate. Bili su to Vlajil Kanačevij, Simon Ščurin i Ljudmila Mihajlova. U svojim su eksperimentima koristili dvije grupe stanica, od kojih je jedna bila zaražena virusom, a druga nije. Smještene su jedna do druge, ali su ostale fizički odvojene.

Kada su dvije grupe izolirane putem kvarcnog stakla koje mogu probiti ultraljubičasti valovi, nekontaminirane stanice iznenada su postale kontaminirane; one su, drugim riječima, „uhvatile bolest“. Kada je korišteno obično staklo koje ultraljubičaste zrake ne mogu probiti to se nije događalo; nekontaminirane stanice ostajale su zdrave.

Ti rezultati potvrđuju ono što su mnogi sovjetski znanstvenici na polju bioenergetike prethodno teoretizirali – da žive stanice mogu „komunicirati“ jedne s drugima na udaljenosti i na nekemijski način. Kada su zaražene stanice napadnute virusom, kaže Ščurin, one su „doslovno vrištale o opasnosti“ i

„njihov je vrisak probio prepreku kvarcnog stakla… Dogodilo se nešto doista nevjerojatno. Te valove nisu percipirale samo susjedne stanice, one su također prenijele bolest susjednim stanicama.“

Ne kasnije od 1970. godine KGB je preuzeo kontrolu nad državnim istraživanjem parapsiholoških fenomena. No, valja spomenuti da je KGB bio integralni dio svakodnevnog života Sovjetskog Saveza, uključen u društvo na svim razinama pa njegov utjecaj na istraživanje parapsihološkog nije bio posve

zloslutan. Kako god da bilo, tijekom 1970-ih osnivan je sve veći broj instituta koji su pod kontrolom KGB-a istraživali parapsihološke fenomene…
 
(dnevno.hr)