Najgora noćna mora svakog čovjeka koji zdravo i slobodno razmišlja je digitalna tableta

Unos rizičnih lijekova u kombinaciji sa mikročipovima za praćenje koji prenose biološke podatke iz vašeg tijela može zvučati kao nešto za što se nećemo morati brinuti još dugo vremena, ali istina je da je ta tehnologija već ovdje, i da je FDA čak dala upravo pečat odobrenja.

Lijek sadrži ugrađen senzor koji će reći liječnicima ako i kada pacijent uzima lijekove.

Veličine zrna pijeska, on sadrži magnezij, silikon i bakar, i stvara električni signal kada dođe u dodir sa želučanom kiselinom. Drugim riječima, pacijent u osnovi služi kao baterija.

Pacijent također mora nositi veliki flaster njegovoj lijevoj strani prsnog koša. Flaster se mora mijenjati jednom tjedno.

Ovaj flaster šalje pacijentovu razinu aktivnosti i datum i vrijeme uzimanja tableta uz pomoć Bluetootha i aplikacije na mobitelu.

Pacijenti također mogu dodati ocjenu raspoloženja i druge informacije u aplikaciji, koja se zatim prenosi u bazu podataka kako bi im liječnici mogli pristupiti. Tableta navodno traje samo oko tri minute.

Prva digitalna tableta je inačica antipsihotičkog lijeka Abilify, što je vrlo neobičan izbor. Lijek, čije je generičko ime aripiprazol, daje se ljudima koji imaju bipolarni poremećaj, depresivni poremećaj ili shizofreniju.

Drugim riječima, ova tehnologija, koja je dovoljna za izazivanje paranoje čak i kod najstabilnijih pojedinaca, daje se ljudima sa bolestima povezanim sa paranojom i zabludama. Što bi tada moglo poći po zlu?

Dr. Paul Appelbaum iz Odjela za psihijatriju Sveučilišta Columbia rekao je za New York Times da jedan od razloga zbog kojih ti pacijenti ne uzimaju svoje lijekove redovito je zbog paranoje vezane za njihovog liječnika liječniku ili njihove liječničke namjere.

Ovaj “biomedicinski Veliki brat”, kako ga je nazvao predsjednik Sveučilišta Columbia University, dr. Jeffrey Lieberman, nevjerojatno je uznemirujući koncept.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Tzv. ‘Štokholmski sindrom’ i njegove preteče danas su se pokazali kao vrlo učinkoviti alati manipulatora – od medija, do političkih i interesnih kartela. Riječ je o momentu kada psihopatski vladari koriste momentum i od svojih podređenih dobivaju ‘blagoslov’ za njihove metode

Psihopati postali psihijatri

Ponerologija je kroz desetljeća napredovala od opskurnih proučavanja do akademske znanosti u usponu. Riječ je o proučavanju zla – njegovom podrijetlu, korelaciji s ljudskom prirodom i bespogovornom posluhu istom, što je fenomen današnjeg društva. Sintagma koja ‘pravo i zakonitost’ postavlja iznad humanizma i pravde jedan je od okidača, no drugi i znatno uočljiviji je psihopatološko ponašanje lidera – bilo da je riječ o politici, vojsci, korporacijama ili interesnim kartelima.

Ljudi koji su tako duboko istraumatizirani političkim odlukama jedini spas pronalaze upravo u toj istoj korumpiranoj politici, te navijačkim i ideološkim premisama podržavaju svoje tlačitelje i njihove načine djelovanja kao ‘nužne’. Iako će mnogi citirati Einsteinovu izreku o ‘nastalim problemima koji ne mogu biti riješeni razmišljanjem koje ih je i kreiralo’, implementacija traume kao ključ kontrole uma u praktički svim slučajevima na mala vrata zaobilazi tu umotvorinu.

Subliminalne traume i kolektivni PTSP

Martha Stout je u svojoj knjizi ‘The Paranoia Switch’ iz 2007. godine ukazala na navedeni problem. Naime, slično kao i kod subliminalnih poruka – trauma opterećuje naš limbički sustav, emocije počinju sudjelovati u kognitivnim procesima i informacije dobivaju drugačiji prioritetni slijed.

Cijela slika ostaje u našoj podsvijesti, svijest pamti selektirane informacije, a mi smo u tim trenucima skloni iracionalnim odlukama. Ako imate implementiranu traumu (igrom okolnosti ili programiranu), potreban je samo okidač. Primjer iz svakodnevnog života mogao bi biti PTSP i asocijacije mirisa, zvukova i okusa na rat, te aktivaciju traume.

Zanimljivo je i da istraživanja traume vode ka činjenici da najniže vibracije dolaze iz namjerno uzrokovanih događaja, a ne iz nesreća ili prirodnih kataklizmi. Ljudski delikti poput otmica, seksualnih napada ili terorizma unose poseban strah među ljude – zbog straha od mogućeg ponavljanja i nemogućnosti zaštite najmilijih. Kako je sama emocija po ovim društvenim inženjerima ključna stavka ‘ljudske slabosti’, onda i njihova moć proizlazi iz te podložnosti. Primjerice, Trump koji je poznat kao beskrupulozni korporatist sve češće koristi svoje biračko tijelo kao element napada na druge korporatiste, često i daleko minornije od njega samoga.

‘Reket’ nad nacijama

‘Zeitgeist’ koji trenutno prevladava je terorizam, a njegova početna premisa je ‘utjerivanje straha’ i to onima koji su napadu svjedočili. S obzirom na zastupljenost ‘mainstream’ medija, u svjedoke se ‘regrutira’ praktički čitava populacija planeta i u igri su kolektivni PTSP i paranoja. Nakon aktiviranja traume nužno je ljudima usaditi osjećaj bespomoćnosti, da bi pomoć zatražili od strane ‘superiorne sile’.

Ona najčešće uključuje SAD (u ulozi globalnog policajca) ili pak NATO, a riječ je upravo o onim otponcima koji su terorizam i kreirali napadima na Afganistan i Irak (zbog ‘terorista Saudijaca’) ili Siriju i Libiju (zbog ‘diktature’ koja je ipak izabrana demokratskim principima).

Čovjek tako ulazi u začarani krug koji u nama bližem primjeru podsjeća na ‘reket’ – ‘superiorna sila’ dolazi nam ustupiti vlastitu zaštitu, a ugostitelj podsvijesno odbija registrirati da je to zaštita najčešće od ‘sile’ same. Iako je ‘false flag’ napad i dalje u domeni teorije zavjere, nije teško zamisliti koliko bi isti bio sofisticirano stvaranje traume. Ništa manje moćan ne bi bio niti ‘Problem-Reakcija-Rješenje’ instrument, poglavito jer uključuje i nemoć i namjeru i već pripremljenu ‘terapiju’ za ‘pacijente’. Zato ne čudi često spominjana činjenica kako najbogatiji ljudi novac isključivo koriste kao alat do najbitnije stavke – moći.

Dijagnoza limbičke disfunkcionalnosti

Ukoliko zavirimo u medicinsku enciklopediju, termin za limbički sustav je sljedeći – to je prstenasta struktura u središnjem dijelu mozga sisavaca, dijelom se poklapa s rubnim režnjom (lobus limbus, odatle naziv). Obuhvaća hipotalamus, hipokampus, amigdale, paraolfaktorno područje i dr.

Upravlja nesvjesnim i autonomnim funkcijama kao što su disanje, tjelesna temperatura, glad, žeđ, spavanje i budnost, spolna aktivnost, analizira njušne i osjetne informacije, uključen je u regulaciju instinktivnog i čuvstvenog ponašanja. Bolesti tog sustava uzrokuju emocionalnu nestabilnost, nekontroliran smijeh, uznemirenost, strah, srdžbu, agresiju, ali i pretjeranu mirnoću, apatiju, depresiju, poremećaje seksualnosti.

Ukoliko bismo sve išli pojednostavniti, limbički sustav regulira osjećaje, iskustva i motivaciju, kao i savjest – i to putem analitike informacija prispjelih kroz osjetila. Tako dobivamo i aspekt ‘empatije’ – osjećanja emocija drugih osoba. Logičkim slijedom – ukoliko netko ima problema s empatijom i osjećajima, on ima neravnotežu limbičkog sustava. Samim time i dijagnozu koju bi trebalo liječiti.

No, u praksi takve osobe najčešće završavaju na upravljačkim pozicijama korporacija ili država – zbog toga što nemaju problema s ‘bolnim rezovima’, ‘terminacijama’ i ‘otkazima’. Te osobe traumatizirane su i trajno narušenog zdravlja, a nerijetko sami nemaju pristup osjećaja ali izazivaju iste prema masama, putem dobro uigranih i uhodanih tehnika ‘konvergiranja masa’.

Faze limbičkog ratovanja

I sada dolazimo do termina – Limbičko ratovanje. Možda bi bolji izraz bio ‘Manipulacija paranojom’, pošto manipulator koristi ‘dijagnozu poremećaja limbičkog sustava’ da bi putem implementirane traume aktivirao strah mase – bilo protiv svojih političkih ili interesnih protivnika, bilo za održavanje svog autoriteta. Domena klasične političke interpretacije govori o ‘interesima države ponad interesa pojedinca’ i ‘cilju koji ne bira sredstvo’, no u ovom slučaju perfidno ratovanje dalekosežno dovodi do mržnje i potpune iracionalnosti.

Zato nekoć zlostavljani gotovo programirano kasnije postaju zlostavljači – i začarani krug se nastavlja. Narod koji podržava masovnog ubojicu nije žrtva nego sudionik. Stout je u svojoj literaturi ovakvo ratovanje definirala kroz šest točaka.

Prvi je ‘grupna trauma’ koja služi kao ‘implementacija traume’ u nacionalni duh, a dobar primjer svakako je 11/9. Zatim su tu tzv. ‘brokeri straha’ koji koriste situaciju, a znaju je i sami izazvati. Treća faza uključuje pronalazak ‘žrtvenog janjeta’ koje se osuđuje za zločin i služi kao simbol mržnje nacije – često dolazi iz države koja na koncu nije niti ‘demokratski oslobađana’.

Četvrta točka ovog teatra je ‘kulturalna regresija’ u kojoj potlačena i traumatizirana nacija poželi osvetu, a svi koji manipulaciju vide i nastoje izbjeći, bivaju proglašeni ‘izdajnicima’ i ‘petokolonašima’ dok ostali autocenzurom podsvijesno prikrivaju mogućnost da su od početka ‘namagarčeni’. Naravno, ovakvo stanje nije vječno i ‘prepoznavanjem problema uz reakciju’ ljudi požele ‘demokratske promjene’ – borba protiv posljedica, a ne protiv uzroka velika je pobjeda manipulatora u sjeni. Kao i kod svake traume, stid, kajanje i zaborav najbolji su lijek – tako se u šestoj i posljednjoj fazi ljudi sami odriču rješavanja početnog problema jer im ego ne dopušta suočavanje s vlastitim slabostima. Stanovništvo je spremno za novu manipulaciju.

Paranoja kao paravan manipulatora

Analiza suvremenog čovječanstva tako bi dovela do toga da svi bolujemo od ‘štokholmskog sindroma’, od mikro (brak, odnosi) do makrorazine (sustavi upravljanja). Dijagnoza ide u samu srž – osoba ne samo da nije svjesna lošeg tretmana, nego u njemu povećalom traži znakove dobrote i svo naneseno zlo prihvaća kao rezultat nekih vlastitih mana, a ne kao nedopustivo sredstvo.

Čim osoba izgubi samopouzdanje, pouzdanost traži u nekom drugom. Sljedeći korak je gubitak empatije i prepoznavanja zloga, potpuni gubitak realnosti i objektivnosti. Kao završna točka, mi postajemo isti oni kojih smo se u početku plašili – rijetko kada doduše prema partneru, no vrlo često prema drugoj naciji, ugroženoj skupini ili slabijima od sebe. Nakon tog kraha u razlučivanju ljude je relativno lako ‘podijeli pa vladaj’ tehnikom polarizirati, a onda traumatizirati da zbiju redove u jednu od tih skupina.

‘Unutarnji i vanjski neprijatelji’ postaju odgovornost onih koje navodno napadaju, a ne onih koji su ih stvorili. Korupcija se relativizira kroz ideologiju, evaluacija kroz etiketiranje, a manipulacija kroz opće dobro. Zataškavanje je nužno radi održavanja ovog psihopatskog odnosa – svijest ne smije postojati na visokoj razini.

Kao što smo spomenuli, ukoliko i uspijete analizirati situaciju, bivate proglašeni ‘teoretičarom zavjere‘, unatoč definiciji zavjere kao ‘tajnom sporazumu dvaju ili više ljudi donesenom iza zatvorenih vrata’. Vrlo brzo čak i ono najočitije postaje potpuno kriptirano – kolektivno ludilo i zasljepljenost uz unutarnji strah i traumu preuzimaju društvo u cjelini. Stoga ne čudi da su ‘limbički poremećeni’ političari u privatnom životu zapravo ideološki posve suprotnih uvjerenja od onih koje javno prezentiraju.

Potiskivanje svijesti i informacija za održavanje stanja

I same stranke su sve češće interesne skupine koje donose poteze u suprotnosti sa svojim statutima i biračkim tijelima dok ih birači iracionalno vrednuju po nekim ranijim zaslugama ili ideološkim obrascima. Taj ‘navijački’ pristup ponajviše odgovara manipulatorima s vrha piramide i političarima koji sve lakše glume ‘normalnost’. Stout u knjizi vrlo britko identificira arhetipe osobnosti političara – psihopati, mazohisti, narcisi, fanatici, paranoici.

Oni ili s pozicije moći ili s pozicije ‘sive eminencije’ upravljaju društvenim i kulturalnim normama, tabuima i dogmama, te ideologijama – a jednostavnom analizom vidimo kako dolaze iz iste polazišne organizacije te se nekim povijesnim događajem u trenutku polariziraju u dvije ili više skupina ili stranaka. A narod traumatiziran tim događanjem ne prepoznaje ‘dijagnozu’ koja se kolektivno širi.

Kako se riješiti dijagnoze, ključno je pitanje. Najuspješniji ‘lijek’ je definitivno svijest, no zbog mase koja upravlja procesom, a nije informirana, tako što je izuzetno teško ostvariti. Mediji bi trebali biti ključan element ‘buđenja’, ali je općepoznato da su pod vlasničkom palicom upravo onih čije upravljačke sustave bi trebali urušavati.

Stout smatra da bi znanstveni pristup politici i interesnim skupinama bio idealan alat protiv istih – pretvaranje iracionalnog u racionalno, subjektivnog u objektivno, nadrealnog u realno. Odnosno, ili u potpunosti aktivirati emocije djelotvornim radom limbičkog sustava. Ili ih u potpunosti izbaciti iz jednadžbe analitike i sve proučavati isključivo kroz činjenice. Narod u konačnici ima apsolutnu moć, čak i protiv sustava koji tisućljećima ne gube na snazi.

Načini liječenja od bolesti

Odbijanje sudjelovanja je jedno od rješenja, iako ga mnogi povezuju s eskapizmom. Vrlo je teško odgovoriti na pitanje je li moguće da svaki pojedinac utječe na svoje okruženje. Također, tu je i opcija potpune promjene sustava, kako upravljanja tako i vrijednosti.

Kontribucionizam bi bio idealno rješenje – jer paralelno radi na spajanju uzajamnosti pojedinca i društva, kao i vrijednostima poput pomoći, empatije i savijesti. U kapitalizmu bi pak komanditno društvo i tvrtka na sličnim ustrojima mogli biti konsenzusni zgoditak – kada bi svaki element u razvoju (od čistačice do direktora) imao isti postotak u prihodima, ali i rashodima.

Navedeni načini bi onemogućili autoritet fiktivnih lidera i skupine bi ovisile isključivo o vlastitom radu i kvalitetama – a tako što svim silama žele izbjeći oni s dijagnozom ‘poremećaja limbičkog sustava’.

Prelazak iz trenutne hijerarhije u ovu humanistički nastrojenu ne bi trebao biti radikalan niti ostvaren preko noći jer bi došao u opasnost da ga ‘hakiraju’ stari vladajući elementi. On bi u idealnoj situaciji morao doći kao rezultat ‘kvantnog skoka’ čovječanstva, kao nužnost i kao primjer ‘razvoja svijesti’, a ne društvenog inženjeringa. Sve do tada će masovni ‘krizni menadžment’ i društveni inženjering biti kočnica nekog većeg napretka, izuzev onoga koji ima potencijal koristi za manipulatore (industrijski, tehnološki i sl.).

Humanistički napredak spriječen je pod silnim pritiskom kolektivne dijagnoze i proučavanje srži zla otkrit će izvore i uzroke današnje situacije. Hoće li apsurd biti veći kada mase budu poznavale problem, no i dalje mazohistički nastavljale s istim radnjama – vrijeme će pokazati.
 
(blog.vecernji.hrm/uredio:NSP)

Svaki predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama imaju svoju romantičnu stranu

Novi početak, nada u bolje sutra i oživljavanje nacije koja je, kao po pravilu, pred smjenu u Ovalnom kabinetu nekako istrošena i umorna od razdoblja pod komandom odlazećeg predsjednika.

Pogled na svijet kroz ružičaste naočale u izbornoj godini nekako je postala tradicija Amerikanaca, koji svake četiri godine ispunjeni optimizmom i njihovim čuvenim, u holivudskim filmovima najbolje oličenim nacionalnim ponosom.

Povijest pokazuje da su se velike promjene na čelu SAD-a dešavale u poslijeratnim razdobljima. Tako je 1960 pobijedio možda i jedan od najboljih američkih predsjednika John Kennedy, koji je zemlju istrgao iz vojničkog stiska Dwight Eisenhowera i uveo je u novu, svjetliju budućnost.

Osamdesetih godina na čelo dolazi Ronald Reagan, koji svojom holivudskom karizmom briše sramnu Nixonovu ostavštinu u vidu besmislenog vijetnamskog rata i afere “Watergate”.

Kada je došla ta, za SAD povijesna 2008. godina, a sa njom i prvi crni predsjednik Barack Obama, Amerikanci su vjerovali u novu, ljepšu i čistiju stranicu života nakon rušenja nebodera blizanaca i sumanutog i profiterskog rata na Bliskom Istoku pod dirigentskom palicom George Busha.

Strah prije nade

Ipak, svi ti novi izbori pored već spomenute nade i optimizma, u pozadini su donosili pravu poruku – strah.

Jer, sjetimo se da je Kennedy maksimalno iskoristio hladnoratovsku tenziju i fobiju od SSSR-a, a predizborna kampanja obilovala mu je propagandom koja je ukazivala da “SAD već zaostaju za Sovjetima, i da je zato Americi potrebna promjena”.

Poseban efekt imala je sada već čuvena izmišljotina o “raketnom jazu” između SSSR-a i SAD-a.

Reagan je, s druge strane, kampanju bazirao na ljudskim pravima i prije svega izjednačavanju prava bijelaca i Afroamerikanaca.

I na kraju, Obama je svoju pobjedničku kampanju bazirao na ruševinama koje je ostavila svjetska ekonomska kriza, i pričom o “potpunom urušavanju gospodarstva koje prijeti SAD”.

Sva trojica gore spomenutih predsjednika prifitirala su na onome što je politički teoretičar Richard Hofstadter sredinom šezdesetih upečatljivo opisao kao “paranoični stil u američkoj politici”.

“Američka politika nerijetko je bila arena ljutitih umova”, pisao je Hofstadter još 1964. godine, a ta njegova mudra zabilješka potpuno se može primijeniti i danas.

Danas, kao i tada, američke izbore dobiva onaj tko bolje zaplaši stanovništvo. Kako se predsjednički izbori približavaju, neizbježno rastu strah i nervoza.

Jer, SAD su sve, samo ne u onoj idiličnoj situaciji kao nekada. Brojni vanjskopolitički promašaji, nekoliko ratova započetih nepostojećim, odnosno lažnim argumentima, kao i jalova borba protiv ISIS-a poprilično su narušile reputaciju “svjetskog policajca”, kako kritičari vole nazivati Ameriku.

Pored toga, tu je i ono najbolnije: Rusija je praktično preuzela dirigentsku palicu na Bliskom Istoku, a Vladimir Putin djeluje moćnije u odnosu na Barack Obamu.

Srednja klasa sve manja

SAD su status “zemlje snova” stekle jer je svatko imao priliku napredovati i zaradi za pristojan život. Međutim, danas situacija ne izgleda sjajno. Srednja klasa, glavni temelj američkog društva, poslije mnogo godina više ne čini većinu. Najnovije istraživanje Instituta “Pew” to i dokazuje.

Dok je 1971. godine srednja klasa činila čak 61 postotak američkog stanovništva, danas blagu većinu imaju niža srednja klasa i najsiromašniji, dok je postotak milijardera porastao.

Jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći, a to je sve samo ne dobro za jednu državu. Srednja klasa polahko klizi prema dolje, u skupinu siromašnih. Svaki peti čovjek u Americi danas živi na granici egzistencije, u usporedbi s 16 posto 1970. godine.

Crna bilanca masovnih ubojstava u SAD-u premašio brojku od 12.000

Strah na kojem je najviše profitirala administracija George Busha postaje sve veći kako godine prolaze. Pored ISIS-a, tu su i pucnjava u kalifornijskom San Bernandinu, dva masakra u Parizu, kao i brojne prijetnje širom Europe.

Ugledni “New York Times” pravio je istraživanje koje je pokazalo neugodne rezultate: Amerikanci se danas više plaše terorizma nego 11. rujna. Čak 44 posto Amerikanaca reklo da je “očekuje teroristički napad na tlu svoje zemlje u narednih nekoliko mjeseci”.

Kontrola oružja je također jedno od gorućih pitanja, s obzirom da je broj masovnih ubojstava u 2014. premašio brojku od 350 incidenata.

U tim napadima ubijene su čak 12.223 osobe, a ranjeno 24.722. Zabrinjava činjenica da su se čak 62 incidenta dogodila u školama, kao i da je stradao veliki broj Afroamerikanaca.

Povjerenje u institucije je na rekordnom minimumu.

Institut “Galup” napravio je sveobuhvatno istraživanje administrativnog aparata SAD i povjerenja koje građani u njega imaju. Rezultati su poražavajući:

- Kongres: 4%

- Bijela kuća: 16%

- Vrhovni sud: 14%

- Državne škole: 12%

- Banke: 12%

- Sindikati: 12%

- Pravosudni sustav: 9%

- Tisak: 10%

- Televizija: 10%

Populizam cvjeta

Jedno ime: Donald Trump. Čovjek koji poziva na otimanje nafte od drugih država, zabranu ulaska muslimana u SAD kao i deportaciju “silovatelja Meksikanaca” slobodno se kandidira za predsjednika i što je najgore, ima veliku podršku.

Činjenica je da je je autsajder ukoliko se nađe u konkurenciji s Hillary Clinton, ali sama činjenica da je prvi favorit republikanaca, čiji je bivši predsjednik (Bush) razorio pola Bliskog Istoka, djeluje alarmantno.

Tko god da pobijedi, sve su prilike da će i ova predsjednička kampanja u SAD obilovati onim hofstadterovim “paranoičnim stilom” i propagandom straha.
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

“Opća paranoja koju takve teorije proizvode najveća je opasnost za suvremenog čovjeka koji se navezuje na opskurne teme”, tako razmišlja druga strana

“U takvom ozračju ozbiljno se ne shvaća ni one koji govore istinu. Često sam susretao ljude koji su bili opsjednuti nekim teorijama zavjere i ulazili su u ta područja s fiksacijom bez ikakve duhovne zaštite i pripreme, jer tu ulazimo i u carstvo „oca laži“

Glavna nevolja s teorijama zavjere ili urote je u njihovom kontekstualnom paradoksu koji sve više raste kako se širi internetski svemir. Naime, sve je razgoljeno i prezentno u tom svemiru, sve je otkriveno a opet ništa nije otkriveno. O bilo kojoj teoriji zavjere možemo pročitati mnoštvo knjiga i pronaći mnoštvo podataka u međumrežju.

Problem je što ni tada ne možemo biti sigurni da smo saznali pravu istinu. Svaka teorija koja nam govori o nekoj zavjereničkoj nakani određenih ljudi, skupina, moćnika, ideologija, kompanija, političara i ostalih, stavljena u kontekst suviška informacija, često proturječnih, samo dobiva na kontroverzi i polako prelazi u žanrove znanstvene fantastike ili horora.

A sve više postaje i zabavna literatura koja razdražuje maštu čitateljstva i ljude koji se tomu nekritički posvećuju dovodi u stanje pseudoproročke ognjice. Da ne bih bio krivo shvaćen, urote postoje, cijela ljudska povijest je na neki način urotnička, ali ovdje mi je cilj demistificirati duhovnu i intelektualnu, pa i emotivno-psihološku navezanost, na teorije o tim urotama koje često prerastaju u pojedinačnu ili kolektivnu paranoju, preuveličavaju moć zla i doseg zavjereničkih nakana.

Primijetio sam jedno pravilo u kaotičnom vrenju mnoštva teorija urote koje su u optjecaju: što se o njima više govori, više „zna“, što je veći protok informacija o skrivenim ili prešutno zabranjenim i neugodnim temama, sve manje smo sigurni u njihovu istinitost, odnosno, i dalje sve ostaje na našem „vjerovanju“ ili „nevjerovanju“ u dotične teze.

Sve ostaje u domeni subjektivnog jer činjenice koje se iznose ili nisu dokazive, ili se gube u kontekstu proturječnih i zbunjujućih informacija. Ili su jednostavno toliko fantastične da same sebe pobijaju. Istina se uvijek negdje krije iza svega toga. I zaista, nije li upravo to i cilj svake urotničke nakane u današnjem svijetu da se brbljanjem i kakofonijom stvori šum u komunikacijskim kanalima, kako nijedna ne bi bila prepoznata kao ozbiljna prijetnja?

Toliko je teza i protuteza da se većina ljudi ne može snaći. Sumnjamo u sve i svašta, ponekad i u dobre stvari. Zbrka je velika i rekao bih da teorije zavjera dovedene do krajnosti namjerno nekomu služe da stvori pomutnju duhova.

Jedan od najsvježijih i najslikovitijih primjera je javna, medijska i internetska percepcija pape Franje. Tzv. Knjiga Istine koja je dugo kružila po međumrežju a također i u tiskanom izdanju, dok nije raskrinkana kao nimalo bezazlena obmana, stvarala je dojam da je aktualni papa zapravo anti-papa koji je svrgnuo papu Benedikta XVI., i da Antikrist preuzima Petrovu stolicu. Mnogi vjernici su nasjeli na tu jeftinu i senzacionalističku pseudoapokaliptiku.

Tzv. Knjiga Istine pobudila je u njima sumnju i strah. Istina je da je đavao prvi urotnik, „otac laži“ i da se urotio protiv Boga i ljudskog roda, i da njegove lukavštine i zadiranje u ljudsku povijest ne prestaju i neće prestati do konca svijeta, ali je vrlo nezrelo u duhovnom smislu njegov rukopis vidjeti svugdje i pridavati mu svemoćnu prisutnost.

Ljudska pala narav je u psihološkom smislu urotnička, često se događa da u nekoj ljudskoj grupi, pogotovo među samom djecom koja još nisu svjesna nikakvog predumišljaja, spontano se urote troje protiv dvoje, četvoro protiv jednoga i slično. Ali nemojmo zanemariti i pozitivnu stranu ljudske prirode koja je od Boga stvorena kao dobra i u njoj nikada ne prestaje težnja za istinom i plemenitošću. I u najmračnijoj duši ostaje vapaj za svjetlom istine.

Iz te ljudske pale urotničke povijesti, koju je Zmija započela u Edenskom vrtu, čovjek je stalno izložen igri laži i opsjena, i u stalnoj je potrazi za istinom koju se pokušava zasjeniti.

Prema tome, i u slučaju pape Franje, odnosno u stvaranju kontroverzne javne percepcije o njegovom vođenju Crkve, zlo pokušava na sve načine nametnuti svoju igru, i ovdje – nemojmo to smetnuti s uma – posebno koristi teorije zavjere da bi prikrilo svoje prave nakane i zbunilo ljude, možda čak i izazvalo nove podjele među katolicima i kršćanima općenito.

Đavo je toliko lukav da je kadar i najuvjerljiviju teoriju zavjere iskoristiti da upravo pomoću nje zamrači bit stvari i navede nas na krivi trag – i to onda kad bismo se zakleli da smo došli do istine! On je kadar svaku teoriju okrenuti na svoj mlin, pogotovo kad se iznose sa stanovitom ohološću ili opsesivnošću. Primjerice, o masonima znamo puno iz relevantne literature, a opet ne znamo ništa jer nemoguće je izmjeriti njihov stvarni utjecaj u društvu.

Taj utjecaj je sigurno velik ali je i mistificiran kao svemoguć. Nitko nije svemoguć doli Otac nebeski. Sve ostalo je varljivo i nestalno. Sve teorije zavjere žive od mistifikacije predmeta kojim se bave i uglavnom više koriste tom predmetu kojega raskrinkavaju negoli ljudima koje upozoravaju na stvarnost nečijih skrivenih nakana. Naravno, ne mislim da su teorije zavjere bezvrijedne nego tvrdim da moraju proći, koliko je moguće, znanstveni, moralni i duhovni filter, što nije nimalo lako.

Dokle god ostaju u sferi opskurnog i draškaju znatiželju masa, korisne su jedino kao eventualni scenarij za nove holivudske „blockbustere“ a najmanje za duhovnu higijenu i zdravlje pojedinca. Neke teorije zavjere koje putem filma i drugih medija prijeđu u čistu zabavu za mase naoko postaju bezazlene ali je pitanje koliko zapravo otupljuju intuiciju ljudi za stvarnu opasnost koja ostaje skrivena.

Od Novog svjetskog poretka i Trilaterale do GMO-a i upravljanja klimom, od navodne proizvodnje opasnih bakterija u laboratorijima, „izmišljanja“ novih zaraznih bolesti da bi se desetkovala ljudska populacija, do kloniranja ljudi, nove eugenike, političkih, financijskih i ekonomskih globalnih manipulacija, provociranja ratova iz najnižih profitnih i energetskih interesnih pobuda, poticanja izbjegličkih valova i islamizacije, do afera Snowdena i Assangea, prisluškivanja i globalnog nadzora, velika je skala ljudske grješnosti, prevrtljivosti i pohlepe ugrađene u volju za moći, vlašću i dominacijom.

Sva nastojanja moćnih i bogatih iskvarenih elita idu za tim da uspostave svoj nadzor nad pojedincima i narodima, da ostvare što veći utjecaj i profit, i uvijek je u povijesti bilo pojedinaca i skupina koje je gonila egomanijačka strast da zavladaju svijetom. Danas imaju moćnija tehnološka sredstva nego ikad u povijesti. No pridavati njima takav značaj koji bi nadilazio i samu povijest i Božji plan s čovječanstvom, znači pristati na demonsku pseudodivinizaciju čovjeka koji je proglasio kraj vlastite evolucije.

Sad je umislio da upravlja i samom evolucijom u biotehnološkoj i nanotehnološkoj eri. Jer mi već praktički prelazimo i u post-digitalnu eru, toliko se povijest ubrzala. I u takvom ritmu teško je pratiti gomilu informacija koje rastu većom brzinom nego otoci smeća na Atlantiku.

Većina teorija zavjere imaju svoje racionalno objašnjenje. Sve što se događa danas u svijetu u kontekstu stvaranja Novog svjetskog poretka objašnjivo je u domeni geopolitike, ekonomije i psihologije. Ono neobjašnjivo i skriveno, podložno je metafizičkim tumačenjima, no tu čovjek treba biti oprezan i zadržati razboritost.

Antikrist je najavljen u Svetom pismu i njegov konačni pokušaj da svoju urotu protiv Boga i čovjeka dovede do finala, ali mi ne znamo kad će to biti i je li naše vrijeme usprkos svim znakovima koji je očituju doista vrijeme Otkrivenja jer sličnih simptoma bilo je više puta u povijesti.

Najsumnjivije su teorije zavjera koje iznose neke fantastične elemente. David Icke je jedan od najpoznatijih teoretičara zavjera koji svoje teze iznosi sugestivno i vrlo racionalno, da mu mnogi ljudi povjeruju. Iako su mu neke teze onkraj zdravog razuma, on sam odaje dojam vrlo trezvenog čovjeka. Je li riječ o autoru koji je uistinu uvjeren u ono što govori ili je vrlo suptilni manipulator, teško je reći.

Ono što me odbilo od njega je upravo karakteristika suvremenih senzacionalističkih teorija koje o nekoj globalnoj zavjeri govore tako što je svjesno ili nesvjesno prikriju gurajući je u sferu neozbiljnog. Nesumnjivo je da Icke govori i istinu o mnogim stvarima vezanim uz globalna geopolitička događanja i puno toga što bi se moglo smatrati točnim, ili s čime bi se složili.

Ali kad u tu priču ubaci fantastični element kao što je teza o ljudima hibridima, odnosno da su ljudi koji vladaju svijetom i razne kraljevske dinastije nastale kao hibridi ljudi i gmazova, onda prelazi u sferu fantastike i neozbiljnosti koja kompromitira istinu koju govori. Upravo ta autokompromitacija istine u nekim teorijama zavjere je signal koji potiče sumnju i oprez. Služe li one tomu da se prava istina zamrači i da se izloži ismijavanju?

Druga stvar koja me odbila od Ickea je njegov stav prema kršćanstvu koji je negatorski i diletantski. Njegov stav prema religiji je čista demagogija koja religiju svodi na jedan od urotničkih čimbenika za nadzor i manipulaciju.

Postoje i ozbiljni teoretičari zavjera ali su izloženi podsmijehu jer je opća percepcija takvih priča dvojaka: ili se odbacuju kao smiješne i kao predmet poruge, ili se preuveličavaju kao predtekst za mistifikaciju zla u svijetu i globalnu produkciju straha koja potom paralizira ljude, ugrađuje im u podsvijest sumnju, zebnju i nelagodu.

Ljudi postaju blokirani za djelovanje, gube optimizam, širi se nihilistički osjećaj da se ništa ne može učiniti protiv tako strašnog zla koje je svugdje, u svim porama i sa svime vlada, upravlja našim životima, nadzire nas, i promatra a uskoro će nas početi i čipirati. Uzmimo i tu priču o čipiranju ljudi. Danas se zna puno o tome, da postoji opasnost da neki totalitarni umovi na mala vratu uvedu i tu praksu, navodno u Americi se već s tim eksperimentira na djeci.

Činjenica je da to više nije tajna i svi se možemo informirati putem internetskih i drugih izvora, a onda i pravovremeno reagirati, udružiti se i djelovati protiv toga ako se imalo takva opasnost pokaže realnom. To je još jedan paradoks teorija zavjere u informatičkoj eri – nijedna više nije tajna. Kako onda govoriti o urotama kad se o njima možemo opsežno informirati čim uguglamo jedan pojam koji nas zanima? Gdje se onda krije istina? Je li sve ono što nam je dostupno samo gomila neupotrebljivog materijala? Ili se radi o naslagama ispod kojih tek treba kopati i kopati?

Strah i opća paranoja koju takve teorije proizvode najveća je opasnost za suvremenog čovjeka koji se navezuje na opskurne teme. U takvom ozračju ozbiljno se ne shvaća ni one koji govore istinu. Često sam susretao ljude koji su bili doslovno neurotski opsjednuti nekim teorijama zavjere i ulazili su u ta područja s fiksacijom bez ikakve duhovne zaštite i pripreme, jer tu ulazimo i u carstvo „oca laži“.

Zato bih za svaku teoriju urote primijenio kriterij razlučivanja duhova, budući da je teško razlučiti što je od Sotone a što od Boga kao proročki govor. Zloga ne podcjenjivati, ali i ne precjenjivati jer često je on sam autor neke teorije urote koja ima za cilj prikriti samu stvarnu urotu.

Na takav način otupljuje ljudsku budnost i oštroumnost jer ako se o nečemu što je u početku djelovalo jezovito, počne govoriti masovno i slobodno, nagađati, teoretizirati, snimati filmove, pisati knjige, ako jedna mračna mogućnost postane objekt znatiželje i zabave, čovjek je takvo stvorenje da će vrlo brzo početi lakonski podcjenjivati ili zaboraviti na stvarnu opasnost koja se iza svega toga i dalje može kriti.

Dar razlučivanja duhova nikada nije bio potrebniji kao u našim vremenima koja traže izrazitu duhovnu suptilnost, razboritost, sabranost i strpljivost da se ne bismo sveli na one koji trče za senzacijama i samo viču: Eno ga tamo je, Antikrist! Mislim da on neće biti tako providan.“
 
(bitno.net/uredio:nsp)

Da, da da! Slušajte ono što vam Vlada priča, što vam znanstvenici u službi korporacija pričaju, slučajte liječnike koji danas samo gledaju profit, oni vam žele najbolje! Naravno to nije istina, njihove priče trebamo kritički promatrati i uzeti sa rezervom

Donosimo vam tekst u kojem ćemo prikazati da je najveći neprijatelj danas modernom čovjeku koji kritički razmišlja i koji analizira društvo, zapravo ZNANSTVENIK! Pogledajmo što oni misle o građanima koji se ne želi cijepiti, koji znaju za chemtrailse, te su svjesni da HAARP postrojenja ne služe kao kuhalo za kavu:

Znanstvenici kažu da je prosječan građanin, od pojave interneta krajem 90-ih, naprosto zapljusnut “new age čudesima” na dnevnoj razini.

Hrvatska javnost zadnjih je godina izložena poplavi pseudoznanstvenih teorija o alternativnim oblicima liječenja te paranoji zbog navodne onečišćenosti hrane, zraka i vode, koje mediji nekritički šire i populariziraju, smatraju hrvatski znanstvenici.

Upravo medije, ali ponajprije gotovo svima dostupan internet, smatraju uzrokom niske razine društvene odgovornosti i znanstvene nepismenosti stanovništva, odbijanja cijepljenja i kemoterapije, kojima danas svjedočimo.

Na svim našim televizijama, u novinama i na internetu, pseudoznanstvenici nude našoj intuiciji uvjerljiva, ali znanstveno nedokazana i nedokaziva rješenja. Plaše nas trovanjima iz aviona, GMO hranom i zračenjem mobitela, a propagiraju liječenje homeopatijom i bioenergijom, metodama koje nisu zadovoljile nijedno ozbiljno znanstveno testiranje, tvrde fizičari s Instituta Ruđer Bošković Saša Ceci i Dario Hrupec, koji su kao popularizatori znanosti u razgovoru za Hinu pokušali “razotkriti pozadinu poplave alternativnih liječenja i teorija zavjere u Hrvatskoj”.

Neposredan povod za razgovor bio je slučaj smrti devetogodišnjeg dječaka u Rijeci, nakon što su roditelji odbili liječenje kemoterapijom.

Znanstvenici kažu da je prosječan građanin, od pojave interneta krajem 90-ih, naprosto zapljusnut “new age čudesima” na dnevnoj razini. Prodavači magle pritom računaju na “slabost našeg mozga” koji će puno prije povjerovati u osobna svjedočanstva, nego u znanstvene činjenice – da se npr. od cjepiva ne može dobiti gripu ili da se rak liječi kemoterapijom, a ne bioenergijom. U Hrvatskoj ne postoji dovoljna razina društvene odgovornosti da bi se ljudima trebalo prepuštati da sami odlučuju hoće li se liječiti konvencionalno ili alternativno, pogotovo kada je riječ o djeci i opasnim zaraznim bolestima, smatra Ceci.

Njegov kolega Hrupec uzroke vidi u tome što kroz obrazovni sustav ne potičemo dovoljno skepticizam i kritičko mišljenje, tako da ljudi lako nasjedaju na “svakakve budalaštine koje se objavljuju po medijima”.

Paranoja oko cijepljenja

Kao banalan primjer Ceci iznosi cijepljenje protiv gripe koje ljudi masovno odbijaju, uključujući i one najugroženije – starije od 65 godina. U pozadini su nerijetko teorije zavjere o trovanju cjepivom kako bi farmaceutska industrija imala tržište za svoje lijekove ili paranoja koju šire pojedinci tvrdeći da su upravo od cjepiva “dobili gripu ili reakciju kakvu u životu nisu imali”.

Nevjerojatno, ali ljudi će prije povjerovati takvom jednom osobnom svjedočenju nego svim znanstvenim dokazima, poput onih da se od cjepiva ne može dobiti ni gripu ni autizam, kažu znanstvenici. (ovdje bi bilo lijepo da su naveli izvor tih istraživanja, no znanstvenici ne žele objaviti ni kemijski sastav cjepiva, a kamoli provesti istraživanje o autizmu)

Aktualni otpor cijepljenju i djece i odraslih koji je u zadnje vrijeme poprimio ogromne razmjere, specifičan je, kažu, i po tome što se širi preko društvenih mreža, a ljudi ga često ne zastupaju iz osjećaja da se “u svetom ratu bore za pravu stvar”.

“To su entuzijasti koji su došli do zaključka da je cijepljenje opasno. Dio njih ozbiljno vjeruje u razne teorije zavjere, možda imaju najbolje namjere i želju da prosvijetle. Nije isključeno da su roditelje, koji su nedavno odbili kemoterapiju za teško bolesno dijete, pogrešno informirali ljudi koji su im htjeli pomoći”. Mediji bi trebali više prostora otvoriti za razotkrivanje takvih zabluda, umjesto da obmanjuju javnost znanstveno odbačenim bedastoćama, primjerice o tome kako “molekule vode nešto pamte”.

Placebo i nocebo

No, nisu svi alternativci dobronamjerni entuzijasti. Dapače, značajan dio njih vješto manipulira ljudima radi vlastitih, vrlo konkretnih, interesa.

Tako se, plasiranjem priča o štetnosti farmaceutskih proizvoda, neionizirajućeg elektromagnetskog zračenja ili glutena u hrani izaziva tzv. nocebo efekt. Čitatelj se počne osjećati loše samo zbog jakih sugestija plasiranih preko prikrivenih oglasa na društvenim mrežama ili forumima. Tamo se, naravno, nude i razni “alternativni” proizvodi ili tretmani s placebo efektom – kratkotrajnim poboljšanjem izazvanim sugestijama, tvrdnjama navodnih stručnjaka i tobožnjim osobnim svjedočanstvima.

Neke od takvih jednostavnih i brzih izliječenja nude homeopati i bioenergetičari za koje znanstvenici tvrde da su “obični prodavači magle”.

Hrupec tako homeopatiju povezuje s astrologijom, navodeći ih kao tipičan primjer pseudoznanosti.

“Astrolozi, homeopati i iscjelitelji ne propituju i ne testiraju svoje metode jer i bez toga ‘dobro žive od svog posla’. Znanstvene metode uvijek iznose statistiku o svojoj učinkovitosti, u homeopatiji i iscjeljivanju – statistika je nepoznata. Iznosi se uvijek konkretan primjer osobe kojoj se pomoglo, a koliko je onih kojima se nije pomoglo – to nitko ne zna”.

Na primjedbu da mnogi ljudi tvrde da im je bioenergija pomogla, Ceci navodi jedan od mogućih scenarija: “Neka osoba s pogrešnom dijagnozom ili prolaznim tegobama dođe kod bioenergetičara. Nakon prvog tretmana zbog placeba odmah osjeća poboljšanje. Nakon nekoliko tretmana tegobe nestanu (nestale bi ionako), a nove medicinske pretrage potvrđuju da bolesti više nema (jer je nije ni bilo). Koliko će takvih ljudi biti potpuno uvjereno da ih je bioenergija izliječila. I koliko će oni drugih ljudi uvjeriti tim svojim osobnim svjedočanstvom”, pita autor popularno-znanstvenog bloga Blesimetar i jedan od autora HRT-ove znanstvene emisije “Treći element”.

Da sam bioenergetičar, kaže Ceci, i da iskreno vjerujem da pomažem ljudima, otišao bih u neku medicinsku instituciju koja bi to znanstveno provjerila “slijepim pokusom”, što znači da bih bio zakriven zaslonom tako da pacijent ne vidi kada djelujem. “Tako funkcionira znanost. Napravljen je niz takvih pokusa i nikad nitko do sada preko zaslona nije uspio osjetiti bioenergiju – toplinu i peckanje, koju pacijenti navodno osjećaju tijekom tretmana”.

Strah od glutena

Među aktualnim paranojama mjesto je našlo i plašenje građana glutenskom i genetski modificiranom hranom, dok se za skupe novce prodaje bezglutenska hrana kao i ona “organski uzgojena”. Pritom se ignoriraju rezultati “slijepih pokusa” – ljudi koji nemaju celijakiju (preosjetljivost i alergiju na gluten) jednako reagiraju na hranu sa i bez glutena.

U pravoj histeriji oko navodnog trovanja nacije genetski modificiranom (GM) hranom zanemaruje se činjenica da su istraživanja i razvoj GM organizama toliko skup i zahtijevan postupak da do danas na svjetskom tržištu postoji tek šačica GM vrsta, među kojima je vrlo raširena proizvodnja GM pamuka i soje. GM uzgoj popularnu i jeftinu hranu može obogatiti vitaminima, a jedino loše što može sadržavati – neki su alergeni, kakve uostalom imaju i jagode, lješnjaci… No, GM rajčice, krumpira, paprike i patlidžana više nema nigdje u svijetu. Nemoguće ih je naći u trgovinama čak i u SAD-u, a kamoli u našim trgovinama.

“Desetljećima se mijenjalo gene i stvaralo hibride ozračivanjem usjeva radijacijom, čime su se stvarale nekontrolirane promjene DNK. Od toga se nije radio problem iako tamo nismo imali pojma koji će se sve geni izmijeniti. A sad kad se to radi kirurški precizno, pa je sve novo što nastane potpuno kontrolirano, odjednom je nastala potpuna panika. Meni je to neobjašnjivo”, kaže Ceci.

Teorija zavjere o chemtrailsima

U nizu apsurdnih teorija zavjere kojima se bombardira hrvatsku javnost preko društvenih mreža, posebno mjesto zauzima teorija o chemtrailsima, po kojoj nas tajne organizacije ili udružene svjetske vlade iz zrakoplova zaprašuju toksičnim tvarima kako bi nas lakše kontrolirale, izazvale bolesti i tako smanjile broj stanovnika.

Fizičari pak kažu da su tragovi na nebu nakon prolaska aviona samo kondenzirana vodena para, nastala na visinama iznad pet kilometara, s kojih je apsolutno nemoguće nešto kontrolirano ispustiti. “Na takvim visinama nemoguće je kontrolirati – gdje bi, kada i u kojim količinama na zemlji završio tako ispušteni agens. Ako nas baš netko želi trovati, zar ne bi bilo jednostavnije da otrov ispusti u vodovod”, pitaju znanstvenici.

“Chemtrailsi su jedna od najvećih budalaština u pseudoznanosti. Nevjerojatno je da postoje ljudi koji u to vjeruju, posebno političari, poput Mirele Holy, koja je 2010. u Saboru postavila zastupničko pitanje o chemtrailsima. To je čisto podilaženje ljudima i pokušaj da se preko ovakvih priča prikupi što veći broj simpatizera”, ističe Hrupec.

Pseudoznanstvena glupost

U konačnici znanstvenici smatraju da svi navedeni otpori cijepljenju i medicini, propagiranje alternative i plašenje raznim teorijama zavjere pokazuju urušavanje znanstvene pismenosti hrvatskog stanovništva, koje se, preko novih komunikacijskih tehnologija, sve više okreće pseudoznanosti.

Da bi se situacija promijenila, potrebni su nam, kažu, bolji nastavnici znanstvenih predmeta, ali i što neovisniji znanstvenici, kojima radno mjesto ili financiranje istraživanja ne ovisi o stranci na vlasti ili profitu neke privatne tvrtke. Takvi znanstvenici mogu onda jasno i javno reći kad je neka popularna teza ili proizvod pseudoznanstvena glupost koja u najboljem slučaju proizvodi placebo efekt.

Potrebni su i mediji, svjesni važnosti točnog informiranja, čak i kad je sitna dezinformacija ili čak potpuna laž javnosti puno zanimljivija i prihvatljivija. I, naravno, treba nam javnost koja će biti dovoljno kritična i tražiti od medija da postavljaju sva moguća pitanja i političarima i znanstvenicima i tvrtkama, ali i dovoljno educirana da prepozna točan odgovor kad ga dobije, i dovoljno društveno odgovorna da ga prihvati čak i onda kad joj nije baš po volji.

Može li se tako što realno postići? “Stvarno nemam pojma”, kaže Saša Ceci, “ali mislim da vrijedi raditi na tome”.
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

Dnevnici koje je tijekom svog višegodišnjeg mandata u Londonu vodio sovjetski veleposlanik Ivan Maisky, otkrivaju kako su Britanci kroz diplomatske kanale Sovjete upozoravali na Hitlerove pripreme za napad

Lord Beaverbrook, osnivač ‘Daily Expressa’, tijekom Drugog svjetskog rata tvrdio je da u Britaniji nema političara koji je Rusima bolji prijatelj od njega. Međutim, javnost je smatrala da ta čast pripada laburističkom parlamentarcu Stafford Crippsu, kojeg je Churchill imenovao veleposlanikom u Moskvi 1940. U London se vratio u veljači 1942. preuzimajući zasluge uključivanja Rusa u rat.

Kada se Cripps pridružio ratnom kabinetu, Beaverbrook je dao ostavku. Tjedan dana nakon toga, Beaverbrook je pripremio večeru na kojoj je okupio američkog veleposlanika Averella Harrimana, njegovu ljubavnicu i buduću suprugu Pamelu Churchill, 29-godišnjeg urednika Beaverbrookovih novina Evening Standard, Michaela Foota i Ivana Maiskya, sovjetskog veleposlanika.

Kada su se prije večere okupili u Beaverbrookovoj radnoj sobi, Maiskyu je bilo drago što vidi portrete kralja Georgea, Franklin Roosevelta i Josif Staljina iznad kamina. No, primijetio je da je Beaverbrook uzrujan i da ima potrebu sve objasniti. Dva dana kasnije, Beaverbrook se pojavio u sovjetskom veleposlanstvu kako bi izrazio svoju ‘najveću podršku Sovjetskom Savezu’. ‘Ako Staljin nešto želi, Beaverbrook je uvijek na raspolaganju’, primijetio je Maisky.

Impresionirao londonsku elitu

Ta nevjerojatna veza između ljubitelja carstva i desničara Beaverbrooka s lijevim intelektualcem iz malog ruskog grada postala je poznata zbog neobičnog dokumenta kojeg je ostavio izvanredan čovjek – radi se o dnevnicima Ivana Maisyja. Nitko nije učinio više u širenju dobre volje prema Rusiji, kroz britanski establišment od Ivana Maiskya, sovjetskog ambasadora u Britaniji od 1932. do 1943., piše Independent pozivajući se na knjigu povjesničara koji je dnevnike otkrio i napisao rad koji će biti objavljen 24. rujna. Maisky je besprijekorno govorio engleski, impresionirao je londonsku elitu svojom inteligencijom i snalažljivim odnosima s javnošću.

Preživjeti toliko dugo na takvom poslu kao što je uspjelo Maiskyju je veoma rijetko. Tijekom čistki krajem 1930-ih, gotovo svaki sovjetski ambasador opozvan je i ustrijeljen zbog sumnjivih kontakata sa strancima. Takva je sudbina snašla i nekoliko osoba iz Maiskyjeva tima.

Maisky nije bio samo kozmopolit već i Židov, što je samo po sebi kod Staljina izazvalo sumnju. Dok su drugi socijal demokrati ostali neutralni tijekom ruskog građanskog rata, Maisky se aktivirao na ‘pogrešnoj’ strani. Imao je gotovo 40 kada je napokon odlučio odati počast boljševičkom režimu, radije nego da ostatak života provede u progonu. Poznato je da je godinama radio nešto opasno – pisao je osobni dnevnik, svakog dana provedenog u Londonu.

Dijelovi dnevnika, kojeg je otkrio povjesničar Sveučilišta Oxford Gabriel Gorodetsky, bit će ovog mjeseca objavljeni u knjizi na 560 stranica. Profesor povijesti Paul Kennedy nazvao ga je ‘možda najvećim političkim dnevnikom 20. stoljeća’.

Pun je opisa, među kojima se nalazi i dan kada su svi veleposlanici u Londonu pozvani u Buckinghamsku palaču kako bi dali svoje akreditacije novoimenovanom kralju Georgeu VI.

‘Dobar dečko’

Maisky je procijenjen kao ‘dobar dečko’ koji se ponašao ispravno u prisustvu kraljevske obitelji, za razliku od Hitlerovog Joachim von Ribbentropa, koji je kralja pozdravio nacističkim pozdravom. Maisky je primijetio i prisustvo dvije male princeze Elizabeth i Margaret, obučene u ružičasto i veoma uzbuđene. ‘Počele su se smijuljiti, a potom nestašno ponašati, što je izazvalo nelagodu kod kraljice’, napisao je Maisky.

Dnevnik je pun takvih anegdota, a među njima je i priča o propuštenoj prilici. Dok je Hitler pohlepno gledao Čehoslovačku, Maisky i njegov šef u Moskvi Maxim Litvinov, borili su se s pridobivanjem Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza da zajedno poduzmu akcije u zašiti jedine funkcionalne demokracije istočne Europe.

Kako bi postigao svoj cilj, Maisky nije imao grižnje savjesti u suočavanju s oponentima u Londonu, a nisu ni oni u suočavanju s njim. David Lloyd George bio je jedan od prvih osoba koja se sprijateljila s Maiskyjem i iznio mu je svoje ogorčenje mediokritetima od kojih je sastavljena vlada Stanleyja Baldwina.

U studenom 1937., Maisky je pozvan na ručak u čast kralja Belgije i bio je u kutu, ignoriran, kada ga je uočio Winston Churchill. ‘U prisustvu dva kralja, Churschill je došao do mene i čvrsto se rukovao sa mnom. Potom smo započeli dugotrajan razgovor’, napisao je.

Večera s Churchillom i sudbina rata

Njihov je razgovor prekinuo sam kralj George, koji je pretpostavio da Churchill želi biti ‘spašen’ od kompromitirajućeg društva. ‘Stao sam sa strane i čekao da vidim što će se sljedeće dogoditi. Churchill je završio svoj razgovor s Georgeom i vratio se kako bi nastavio naš prekinuti razgovor. Zlatni aristokrati bili su veoma šokirani’, napisao je Maisky.

Sljedećeg rujna Churchill je pozvao Maiskyja na večeru kako bi sugerirao shemu za otklanjanje rata. Morala je postojati kolektivna izjava koju su potpisale britanska, francuska i sovjetska Vlada, koja bi uplašili Hitlera i tako ga odvratila od planova za ekspanziju. Bio bi to i početak novog saveza, osovina London-Pariz-Moskva.

Iz Maiskyjevih dnevnika vidljivo je i da je Churchill bio veoma zabrinut što Staljin pogubljuje zapovjedništvo Crvene Armije. Staljin je dao pogubiti najbolje zapovjednike Crvene Armije, ali Maisky je primijetio: ‘Ako se nelojalan general zamijeni časnim i pouzdanim generalom, jača li to ili slabi vojsku?’ Churchil je ovom izjavom bio umiren.

Nakon što se Chamberlain vratio iz Munchena obećavajući ‘mir u našem vremenu’, Maiskyjev šef Litvinov je otpušten, kao uvod u poznati pakt Staljin-Hitler. Maisky nije opozvan, ali iz Kremlja mu nisu davali nikakve korisne informacije, dapače poslali su tajnog policajca koji je glumio diplomata da ga budnim okom motri.

Churchillova ‘neobična i besmislena’ paranoja

Churchill je bio siguran da će Njemačka napasti Sovjetski Savez, nakon čega će Rusi moliti na prijateljstvo sa zapada, pa nije imalo smisla previše im povlađivati. Maisky je kasnije u objavljenim memoarima tvrdio da je Staljinu slao upozorenja na njemačku invaziju, ali ga je Staljin ignorirao. Međutim, njegovi otkriveni dnevnici govore drugačije.

Zbunjivali su ga brojni ljudi u Londonu koji su dijeliti Churchillovo ‘neobično i besmisleno’ vjerovanje da se Hitler pripremao za rat na istoku. Maisky se pitao od kud im ta ideja, ne znajući za tada tajni špijunski centar Bletchley Park.

18. srpnja 1941. dobio je informaciju da se 147 njemačkih jedinica okupilo na sovjetskoj granici. ‘Opovrgnuo sam ovo. Koliko znam, Hitler još nije bio spreman počiniti samoubojstvo’, napisao je. Tri dana kasnije, uzeo je slobodne dane tijekom kojih je razmišljao bi li upozorenje moglo biti stvarno, ali je sam sebe uvjerio da se radi o zastrašivanju. Ubrzo je njemačka vojska prešla sovjetsku granicu.

‘Razapet’ između Churchilla i Staljina

Sljedeće dvije godine Maisky je živio između Staljinove ljutnje, zahtjeva da saveznici otvore drugu frontu na sjeveru Francuske i Churchillove srdite reakcije. Unatoč tome, dnevnici upućuju na to da je on u svemu uživao. S Churchillom se viđao redovito. ‘Unatoč svoj ozbiljnosti, Churchill je prilično zabavan čovjek’, kazao je. Nadnevci s početka 1943. puni su pisanja o tome koliko se Churchill šali i smije. Dok je njihovo prijateljstvo cvjetalo, Maiskyju je naređeno da se vrati u domovinu. Smatralo se da je opoziv bio Staljinov izražaj nezadovoljstva odgađanja iskrcavanja u Normandiju. Gorodetsky pak smatra da se radilo o tome da ministar vanjskih poslova Vyacheslav Molotov nije odobravao toliko prisno druženje Maiskyja s Churchillom.

Nakon stvaranja države Izrael, Kremlj je zahvatila antisemitska manija. Maisky je imao gotovo 70 godina kada je po njega došla policija. Ispitan je 36 puta. Srećom, u rukama policije bio je manje od tri tjedna, a tada je Staljin preminuo. U zatvoru je proveo još dvije godine, ali je barem izbjegao pogubljenje. Živio je 91 godinu.
 
(dnevnik.hr/uredio:nsp)

Pojavila se nova droga koju dileri dijele po školama, doduše najviše u Njemačkoj, ali jako brzo doći će i do nas. Zove se jagoda kvik ili jagoda met. Miriše na jagode, a izgleda kao gumeni žele bombon ili Pop Rocks

Upozorite svoju djecu da nikad od nikoga ne uzimaju.

Ta droga je kristal meth (metamfetamin) s okusom jagode i može ih ubiti – glasi poruka koja je u prethodnih nekoliko dana preplavila društvene mreže na Balkanu.

Društvenim mrežama u poslijednjih nekoliko dana se širi upozorenje o novom narkotiku, koji je voma popularan u Zapadnoj Europi i koji ubrzo može stići u Hrvatsku, Srbiju i Bosnu, a čije je djelovanje katastrofalno po upotrebu.

Radi se o novom obliku kristal metha, koji se naziva “jagoda meth”. Ova droga je podvrsta metamfetamina, koji se dugi niz godina koristi na Zapadu.

Iako ove droge ima vrlo malo na domaćim ulicama, ovdašnji korisnici otvoreno zaziru od nje zbog katastrofalnog djelovanja, pa upozorenje treba shvatiti vrlo ozbiljno, jer se u praksi pokazalo da je potrebno vrlo malo vremena da se stvari postanu popularne u EU, nađu svoj put do naše zemlje.

OBAVIJEST RODITELJIMA!

“Dragi roditelji, molim vas podijelite ovaj status!

“Pojavila se nova droga koju dileri dijele po školama, doduše najviše u Njemačkoj, ali jako brzo doći će i do nas. Zove se jagoda kvik ili jagoda met. Miriše na jagode, a izgleda kao gumeni žele bombon. Dostupna je i u drugim okusima, poput čokolade. Upozorite svoju djecu da nikad od nikoga ne uzimaju. Ta droga je kristal met s okusom jagode i može ih ubiti. To je definitivno jedan od najružnijih i najkraćih puteva do smrti. Molimo vas, širite ovu vijest, tako da su svi roditelji i djeca na vrijeme upozoreni. Hvala vam – glasi ova poruka koja se proširila društvenim mrežama u našoj zemlji.”

Inače, kristal met (Crystal Meth) spada u sintetičke droge i sve je popularnija u zemljama EU i SAD. Broj korisnika i ovisnika od ove droge uvećava se svake godine, a nadležni organi su se pokazali kao nemoćni da zaustave prodor ovog zla, prije svega među mladima.

U zemljama u kojima je rasprostranjen kristal on ima status kao “kokain siromašnih”. Kad se uzima duže vrijeme, dolazi do velikih organskih i psihičkih poremećaja.

Ovaj prah, nalik sitnim kristalima (zbog čega se još naziva i “ice” – led), uzima se oralno, ušmrkavanjem, pušenjem ili čak intravenozno – špricanjem. Proces proizvodnje je jednostavan, a kad se uzme, snažno aktivira određene moždane stanice. Kod korisnika se razvija jaka fizička i psihička ovisnost.

Droga se proizvodi u kućnim laboratorijima, a gram košta oko 70 eura. Može se uzeti kao tableta, ušmrkavati se kao prah ili da se ubrizgavati injekcijom. Višestruko je opasnija od kokaina i od heroina, jer djeluje pogubno na mozak i središnji živčani sustav. Korisnik počinje fizički propadati, dobiva jezive ekceme i plikove po cijelom tijelu, a veliki broj njih na kraju oboli od HIV-a.

Odmah nakon prestanka djelovanja droge kod korisnika se javlja osjećaj iscrpljenosti, depresija, razdražljivost i paranoja. U dugoročne posljedice ubrajaju se ekstremna anoreksija, oštećenja krvnih žila mozga, respiratorni problemi i nepravilno kucanje srca koje može rezultirati smrću.

Razdražljivost, pričljivost, loša koordinacija pokreta, potreba za tekućinom, neki su od simptoma po kojima se može prepoznati osoba koja uzima ovu drogu.

Neki od znakova upozorenja za roditelje da vaše dijete može koristiti ovu drogu su neobjašnjiv gubitak apetita, anoreksija ili povećana budnost i aktivnost.

Najgore osobine ovog narkotika su što korisnik nakon vrlo kratkog vremena počinje drastično mijenjati svoj izgled, ispadaju mu zubi, mijenja se fizički izgled do neprepoznatljivosti, pa korisnici ove droge za vrlo kratko vrijeme umiru. Zato je i zovu “zombi droga”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegraf.rs,youtube/uredio:nsp)

Zašto sam se na prvom mjestu opredijelio da obradim škakljivu temu kao što je droga i njezin utjecaj na svijest? Iz prostog razloga što sam samoproklamirani stručnjak po tom pitanju

Ne, nisam završio medicinu niti psihologiju, već sam onako seljački istražio teren potpuno pješke; većinu droga koje su u ponudi, bolje rečeno koje su bile na izborniku u vrijeme mog istraživanja, sam konzumirao. Neke malo više, neke malo manje, na jednu tvar sam bio opasno navučen, ono jako do bola, malo je nedostajalo da preteknem. Ali još sam među živima iz ko zna kojeg razloga, i zato želim izvjesna saznanja i iskustva podijeliti s vama.

Živjeh šest godina u minskom polju zvanom London. O da, pravo minsko polje za nas radoznalce iz istočnih zemalja. A ja stara pacerčina nagazih baš na svaku minu u polju. Ozbiljan u namjeri da proučim djelovanje narkotika na tijelo i um, zavrnuh rukave, zarolam novčanicu, kupih rizle i prionuh na posao muški, što bi rekli stari naši – samopregorno. Uf, baš sam sagorio!

Od psihoaktivnih legalnih i nelegalnih supstanci probao sam: hašiš, kanabis, kokain, heroin, ecstasy, ketamin, speed, LSD, Valium, alkohol i duhan.

Evo zašto objavljujem ove neslavne podatke; vodeći engleski stručnjaci iz oblasti opijata, dakle toksikolozi, psihijatri, doktori, policajci, su 2013. godine, poslije višegodišnjeg istraživanja, napravili listu od dvadest najštetnijih tvari po ljudsko tijelo i društvo uopće.

Došli su do zanimljivih i kontradiktornih zaključaka, toliko kontradiktornih da ih je britanska vlada odbila ozvaničiti. Lista je sastavljena po sljedećem redoslijedu: dvadeseto mjesto zauzima najmanje štetna tvar i svaka sljedeća je jača odnosno štetnija.

Lista izgleda ovako: (u popisu sam napomenuo supstance koje sam konzumirao i koje se spominju u tekstu, ostale opijate nisam spominjao jer ih nisam koristio i uglavnom se radi o lijekovima i stimulansima koji se mogu kupiti u ljekarnama uz recept)

Osamnaesto mjesto zauzima ecstasy, zatim na četrnaestom mjestu dolazi čuveni LSD, jedanaesto mjesto zauzima kanabis, neočekivano visoko deveto mjesto zauzima duhan, osmo mjesto pripada speedu, sedmo mjesto je okupirao Valium, šesto mjesto zauzima ketamin, na petom mjestu nalazi najrasprostranjenija droga na planeti – alkohol, na četvrtom mjestu ustoličio se metadon, i istinski oskarovci koji zauzimaju drugo, odnosno prvo mjesto, su kokain i heroin.

Duhan je u Britaniji izravno odgovoran za 114 tisuća smrtnih slučajeva godišnje i odnosi više života nego alkohol, AIDS, ubojstva i prometne nesreće zajedno. Duhan u prosjeku skraćuje životni vijek za deset godina i jedan od pet stanovnika Britanije je probao duhan. Zanimljivo zar ne?

Skačemo odmah na peto mjesto na kome se nalazi alkohol koji je po ovoj listi štetniji nego droge poput spid, LSD, ecstasy, ketamin.

Alkohol je štetniji po društvo nego sve legalne i ilegalne droge na ovoj listi zajedno i neposredno je odgovoran za 40 000 tisuća smrtnih slučajeva u Britaniji, a konzumira ga oko 40 milijuna stanovnika ovog kišnog i maglovitog otoka. Eksperti koji su sastavljali listu složni su u jednoj konstataciji a to je da se alkohol kojim slučajem pojavio na tržištu prije neku godinu, sigurno bi zakonski drugačije bio reguliran. Ali kao što znamo, alkohol cirkulira u ljudskoj krvi odavno i današnjim puritanskim, demokratskim vladama gigantski konglomerati za proizvodnju alkohola svojom financijskom moći drže vezane ruke.

O heroinu i kokainu ne treba pisati posebno jer smo dovoljno čuli, vidjeli, osjetili, posvjedočili o njihovom djelovanju na ljudsku psihu i tijelo.

Ko su najveći protivnici narkomanije?

Debeli stričevi, brkate tetke, zadrigli rođaci, rumeni kumovi, ispred kojih na slavama, svadbama, rođendanima i sahranama stoje raskrečeni mrtvi prasići, sarme, tulumbe, baklava, alkohol, duhan, bijelošećerne torte i peciva nastala ujedinjavanjem bijelog brašna, praška za pecivo, soli i kvasca. Ah, uvijek to bijelo …

Kako društvo gleda na one koji trguju nelegalnim drogama, a kako promatra one koji dilaju legalne gudre koje nanose štetu ljudima koji ih konzumiraju, ali i svima koji borave u prostorijama gdje se puši i pije?
Jedni su marginalci a drugi su hvaljeni kao uspješni menadžeri! Da li univerzalnu karmu zaista zanimaju zakoni pisani ljudskom rukom?

Što je s kanabisom? Zašto se u posljednje vrijeme diže tolika frka oko legalizacije kanabisa?

Moje osobno mišljenje, koje sam izvukao iz petnaestogodišnjeg konzumiranja trave i njenih derivata, je da je cijela priča kako je marihuana vrlo beneficijalna po ljudsko zdravlje, prenapuhana i da se više radi o pobuni protiv sustava i zakonodavaca, nego o istinskoj potrebi čovjeka za inhalacijom obogaćenog dima.
Mit da kanabis ubija 98% kancerogenih stanica, koji kruži netom i fejsbukom, nije točan. To je još jedna od niza neprovjerenih informacija koju u eter guraju dugogodišnji korisnici i interesne grupe koje bi prve da ulete na polje distribucije ako gandža bude legalizirana.

Kao bivši dugogodišnji korisnik smatram da kanabis nije ljekovita biljka i da ima pogubne učinke na ljudsku psihu. Objašnjenje?

Onima koji se bave energijama dobro je poznato da kod čovjeka postoje latice inteligencije koje se nalaze poviše glave, i izgledaju kao hobotnica zalijepljena na teme čovjeka, čiji pipci pretražuju prostor u potrazi za hranom. Kao što samo ime govori, namirnica kojom se prehranjuju latice inteligencije je inteligencija, tako da se latice lijepe na sve što kruži u eteru a u sebi nosi nekakvu informaciju, odnosno inteligentnu formu. Pojedinci svoje latice napajaju čitanjem, meditacijom, muzikom, plesom, slikanjem, kreativnim radom, itd. … dok drugi latice prehranjuju artificijalno izvorima zabave, odnosno duvanjem, pijenjem, drogiranjem, koje se u većini slučajeva završava gledanjem nogometnih prijenosa, pijenjem piva, buljenjem u kompjuter, igranjem igrica, i u najboljem slučaju seksom.

Energija droge je, jel tako, bestjelesni inteligentni entitet koji u sebi sadrži pregršt informacija koje se u jednom trenutku mogu učiniti kao korisne, ali te škakljive informacije imaju samo jednu svrhu, a to je da zaustavljaju konzumente na putu ka višim razinama svijesti.

Da li su one kao takve loše? Ne!

Njihov zadatak u svekolikom postojanju je upravo taj; da ne dozvoljavaju prolaz ka višim razinama svijesti onima koji za to nisu spremni. Moramo se složiti sa činjenicom da nepripremljena pojedine informacije i znanja nanose više štete nego koristi. Latice inteligencije, kojih kod intelektualno razvijenih ljudi ima dvadeset i jedna, izuzetno su oštre i pokretne, dok su kod konzumenata opijata otupljena i nema ih više od pet, šest. Kod onih koji konzumiraju bilo koju vrstu opijata svakodnevno, latice inteligencije izgledaju kao mrtva hobotnica čiji pipci beživotno visulje podno brade u predjelu vrata.

Osobno poznajem i družim se s velikim brojem uživalaca opijata, naročito s ljubiteljima kanabisa ili njenih derivata, i ne moram biti Einstein kako bih uočio promjene u njihovoj motorici i brzini i lucidnosti razmišljanja, prije i poslije inhaliranja magičnog dima.

Želio bih napomenuti kako alkohol i kanabis zaista na trenutke otklanjaju suvišne misli i saniraju probleme, ali veliko pitanje je gdje odlaze te misli i problemi kada smo pijani i naduvani!

Cilj cjelokupne priče oko podizanja svijesti bazira se na umirivanju uma kojeg možemo slikovitije opisati kao divlju rijeku nadolazećih misli koja teče lubanjom. Alkohol i marihuana zaista potiskuju misli i probleme, ali ispod bujice uma. Ovo pokazuje da misli i problemi nestaju dok traje djelovanje opijata, ali bujica uma nije pregažena, odnosno problemi nisu riješeni već samo potisnuti.

Rijeku uma treba pregaziti i tako stići na onu drugu, ponekad se čini nedostižnu obalu, gdje caruju sloboda, mir i tišina. Najučinkovitiji prijevoz do tamo je splav meditacije.

Dakle, suočavanje s problemima i suvišnim mislima, čistog uma, u tišini i sklopljenih očiju.
Put opijata i psihostimulansa čini se kao prečac do oslobođenja, jer se ne ulaže nikakav napor sem gutanja, šmrkanja, rolanja, ispijanja … Ali tu je skrivena zamka droge, jer se ubrzo javlja ovisnost, koju većina konzumenata poriče, tvrdeći da su samo rekreativci.

Da li konzumiranje droga proširuje svijest?

Na početku da, ali to su zanemarivi postoci u odnosu na to koliko droga konzumira ljudsko tijelo i psihu, jer da ponovim, jedini način podizanja svijesti je umirivanje uma, a droge, opijati i alkohol, su najkaloričnije potpaljivači kotlovnice uma.

Konzumenti marihuane, alkohola i duhana, često koriste i druge stimulanse kao što su kokain, LSD, ecstasy, heroin i kad dođu vremena liječenja, skidanja, čišćenja, u većini slučajeva nastupa razdoblje opasnih zabluda. Shema ovako glasi: Ostavio sam kokain, ali duvam i pijem. Moram jer ne mogu biti strejt. Ostavio sam duvka, ali cirkam ko lud. Ostavio sam alkohol, ali duvam ko propuh.

Brod koji je s pet konopaca bio vezan za obalu i dalje će biti uz obalu ako odvezle četiri čvora!
Brod jeste najsigurniji u luci, ali brod nije dizajniran da bude u luci. Dok se ne oslobodimo svih ovisnosti, ne može se pričati o podizanju svijesti.

Alkohol ili kanabis?

Ako se mora birati između ove dvije supstance, moj glas dajem kanabisu.
Zašto?
Alkohol podgrijava nasilje, kanabis umiruje.
Nitko nikad nije vidio dva naduvana lika da se tuku, ali smo svjedoci svakodnevih tuča, nasilja, ubojstava koji su podgrijani alkoholnim parama.
Da li bih oteo špricu iz ruke tipu koji se bode na ulici? Ne!
Da li bih slučajnom prolazniku ugasio cigaru kad ga vidim da puši? Ne!
Da li bih rođenom bratu sklonio čašu rakije sa stola? Ne!
Da li bih uzeo zarolanu novčanicu liku u toaletu, koji se nadvio nad plastičnom daskom toaleta, išaranoj bijelim linijama? Ne!
Da li bih nekome preporučio put istraživanja svijesti uporabom psihostimulansa?
– A što su psihostimulansi? – Odgovaram pitanjem.
Da li je neophodno da psihostimulansi dolaze izvana?
Da li je religijski post psihostimulans? Svakako!
Da li je meditacija psihostimulans? Naravno!
Da li je trpljenje tjelesnih bolova psihostimulans? Da!
Da li je ples psihostimulans? Jeste!
Da li je kreativan rad psihostimulans? Najbolji!
Da li je LSD psihostimulans? Jeste, ali dolazi izvana i sintetički je!
Da li je ecstasy psihostimulans? Jeste, ali dolazi izvana i sintetički je!
Da li je heroin psihostimulans? Sigurno 100%, ali konzumira psihu, tijelo, obitelj, društvo, i dolazi izvana!
Da li je kokain psihostimulans? Jeste, ali konzumira psihu, tijelo, obitelj, društvo, doziva strah i dolazi izvana!

Zašto je droga označena kao jedna od najvećih društvenih pošasti?

Moje osobno mišljenje je da je zato što se zlouporaba droga tretira kao kriminalni delikt, a ne kao zdravstveni problem.

Svi mi koji smo otplesali ples s drogama, alkoholom, i duhanom, trebali bi se zapitati da li smo zaista imali problem s navedenim supstancama, ili smo imali problem sa tjelesnim senzacijama koje one izazivaju? Mislim, ja zaista nisam imao problem sa čašom viskija dok je stajala na stolu, niti sa kutijom cigara u džepu, niti s linijom bijelog praha dok je ležala razvučena na položenom ogledalu. Problemi su nastali kad su tvari došle u dodir s mojim tijelom, odnosno umom, i napravile biokemijsku reakciju u mozgu koju sam ja ocijenio kao ugodnu i zabavnu. Dakle, problem nije u psihoaktivnim tvarima već u konzumentu!

Svjedoci smo vrlo neuspješne politike suzbijanja droga i ostalih psihoaktivnih supstanci, jer činjenice s terena jasno pokazuju da je droge na ulicama svake godine sve više, da broj konzumenata vrtoglavo raste, i da prosječna starost uživaoca opijata rapidno opada. Dakle sve je više klinaca koji konzumiraju drogu.

Edukacija u osnovnim i srednjim školama u vezi droga praktično ne postoji, i većina roditelja / staratelja, škola, odgojnih ustanova, služe se taktikom zastrašivanja i oslanjaju se da će strah stvoriti animozitet ka opijatima.

Da li je moguće da strah ratuje protiv paranoje? Stativa!

Kad bi mene pitali ne bi puno skitali, jer bih predložio da se organiziraju predavanja koja će držati izliječeni, a potom obučeni za rad s ljudima, narkomani, alkoholičari, pušači, koji bi po školama, sveučilištima, mjesnim zajednicma, ili gdje već, ispred karte ljudskog mozga, govorili o utjecaju psihoaktivnih supstanci na mozak i središnji živčani sustav. Mislim da predavači ne trebaju biti zdravi, jedri, uredni doktori ili sociolozi, koji su znanja stekli proučavanjem knjiga, boravkom u laboratorijima, listanjem psihologije, već mislim da bi profesori u ovom slučaju morali biti dugogodišnji ovisnici koji su se uspjeli isčupati iz kandži ovisnosti.

Klinci trebaju čuti nekog tko govori iz vlastitog iskustva, klinci moraju vidjeti te žutilo, sarma podočnjake, polupane zube, izborana i upijena lica, duhanske prste i drhtave ruke.

Preventiva je u svim slučajevima efikasnija od liječenja.

Ali pošto u ne živimo u perfektnom svijetu, uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će se navući na legalne i nelegalne droge, i smatram da teške slučajeve ovisnosti ne treba liječiti uporabom manje štetnih droga kako to trenutno radi medicina.

Pa ljudi moji, eksperti i dan danas prepisuju heroinskim ovisnicima metadon, koji je lošija verzija heroina. To je isto kao da renovirate namještaj na Titanicu, kako je to slikovito opisao stari, proslavljeni, i nadasve kvalitetni londonski junkie koji se očistio prije deset godina.

Postoje razni načini da se pomogne ljudskim bićima koja su duboko zaglibila u blato ovisnosti, a predlažem jedan nekonvencionalan program; prvih tjedan dana remen, stolica i okruženje ljudima koji znaju voljeti. Ako je neophodno, dolazi u obzir i par šljaga koje izviru iz ljubavi. Prvih sedam dana su najgori, poslije toga kriza znatno slabi, a onda na red dolazi čišćenje organizma posnom i sirovom hranom, potom kreće lagana meditacija, zatim fizička aktivnost s naglaskom na znojenje, najbolje joga. Najvažnije je prisutnost ljudi koji znaju da vole, preporučujem da to ne bude rodbina, već ljudi koji imaju Znanje o istinskoj Ljubavi. To je nova sorta ljudskih bića koju sve češće susrećem na putovanjima kroz Južnu Ameriku, ali o njima nekom drugom prilikom.

Pretpostavljam da teorija zvuči kao utopija, ali ovu metodu nisam ja izmislio, već sam tijekom jednog od mojih putovanja prošao kroz kamp u Amazonskoj džungli u kom sam otkrio ovu recepturu, i gdje sam popričao s nekolicinom bivših ovisnika koji su se izliječili. Poslije su ostali u kampu volontirati …

Da li je moguće izlječenje poslije višegodišnje zloupotrebe droga?

Kod ekstremnih slučajeva gdje je došlo do permanentnih oštećenja mozga ne, ali kod većine, mislim na 98 korisnika, moguće je potpuno zaliječenje mozga i povratak vitalnih funcija tijela u normalu. U fantastičnoj knjizi “Super mozak”, autori Deepak Chopra i Rudolf Tanzi, spominju termin plastičnost mozga, koji označava nevjerojatnu pokretljivost, savitljivost, elastičnost, prilagodljivost mozga na uvjete kojima ga “korisnik” izlaže.

Ne bih se dodatno uplitao u mogućnosti mozga, jer on je i pored sofisticirane tehnologije ostao velika nepoznanica za medicinu, ali moram spomenuti prelijepu definiciju kojom su autori knjige “Super mozak” opisali ovaj tajanstveni organ: Univerzum od kilu i pol.

I evo konačno dolazimo do psihoaktivnih supstanci o kojima se u zadnje vrijeme dosta piše i diskutira.
To je Ayahuaska koja se upotrebljava u šamanskim ritualima u Peru-u, Ekavdoru, Kolumbiji a ista stvar je u Brazilu toliko rasprostranjena da je čak dobila i ogranak pod okriljem Katoličke crkve i zove se Santo Daime (Sveti Daj-Mi).

Druga zanimljiva psihoaktivna supstanca južnog kontinenta je kaktus San Pedro (Sveti Petar) koji se može pronaći u Boliviji, Peru-u, Ekvadoru, Kolumbiji i sjevernim dijelovima Argentine, i koji se također može konzumirati u Centralnoj Americi pod nazivom Peyote.

Da li bih nekome preporučio da kuša ove psihoaktivne supstance? Šaman s kojim sam radio ceremonije mi je zabranio da reklamiram Ayahuasku, ali ja onako iz srca zborim – Da! A-ha, pa i ove psihoaktivne tvari dolaze izvana, čujem glas.

Ove psihoaktivne supstance se s razlogom ne nazivaju droge već medicina; probao sam ih kao i u tekstu nabrojane ulične droge, i mogu potvrditi da se ne radi o drogama ili opijatima već o ulaznicama koje uvode u polja kvantne medicine, u kojima cvjetaju neograničene mogućnosti i potencijala. U tim poljima beskonačnih mogućnosti, dakle moguće je sve, i to podrazumijeva da konzument tijekom ceremonije izliječi samog sebe.

Moramo povući crtu između efekata koje izazivaju, s jedne strane, droge tipa kokain, heroin, marihuana, alkohol, duhan, i Ayahuaska i kaktusi s druge strane. U prvoj grupi nabrojane su tvari koje ordiniraju po neurokorteksu i evo pokušati ću da vrlo složenu priču spustim u nekoliko rečenica.

Dakle, neurokorteks je najmlađi ali najsloženiji dio mozga, nalazi se u frontalnom dijelu lubanje (čelo) i zadužen je za složene funkcije kao što su razmišljanje, govor, maštanje i kreativno stvaranje, tako da ulične droge stvaraju vizije / halucinacije jer se u umu korsinika miješaju mašta, snovi i želje. Dakle imaginacija koja nema dodirnih točaka s Istinom.

Nakon dugogodišnje upotrebe narkotika u neurokorteksu nastaju nove, drogom hranjene neuronske veze, koje postaju ovisne od sintetičkih izvora hrane, tako da nagli prestanak dotoka stimulansa, dovodi do teških kriza i agonija.

Droge potpaljuju igru uma koja se odvija u astralnom svijetu, kome ne treba pridavati poseban značaj na spiritualnom traganju.

Za razliku od uličnih droga, Ayahuaska i kaktus San Pedro ne pospješuju rad neurokorteksa, već izravno upadaju u “centralu”, odnosno pinealnu žlijezdu, koja luči spiritualnu molekulu DMT, kako su ga znanstvenici nazvali, i tijekom ceremonije dolazi do “gašenja” pet poznatih tjelesnih čula, te se aktiviraju novi, sofisticiraniji instrumenti za opažanje Stvarnosti. Svaki opis Stvarnosti je nemoguć jer je stvarna Stvarnost izvan dosega riječi zbog toga što se nalazi u “vanumnom” znanju.

Ayahuaska je sve samo ne ugodno tjelesno iskustvo, jer tijekom ceremonije ima dosta povraćanja, suza, znojenja, nerijetko i proljeva, tako da se mali broj korisnika odlučuje za drugu ceremoniju. Osobno sam prisustvovao na sedam ceremonija u zadnjih devet godina, na dvije sam bio prevoditelj, a na ostalih pet sam uzimao medicinu. Kaktus San Pedro ima blaže djelovanje i najbliži opis je osjećaj Jedinstva s cjelokupnim postojanjem, slično osjećaju koji se javlja pri uporabi LSD-a, s tim što treba napomenuti da je LSD sintetički stimulans, dok je kaktus prirodan.

Kako sam trenutno pozicioniran u odnosu na gore navedene tvari, tvari, droge, medicine?

Prema kokainu osjećam veliku ljubav iz prostog razloga što sam spoznao da i on dolazi iz Izvora iz kojeg izviru i sve ostale pojavne manifestacije, i zato što me je naučio na jako bolan način pojedinim lekcijama koje ne bih nigdje drugdje mogao savladati. Istinska ljubav ne znači dodirivanje!

Nikada neću pljuvati, omalovažavati, ili govoriti loše o drogama, iz jednog razloga: Naime, tijekom posljednje seanse između moje utjelovljene inteligencije i bestjelesnih inteligentnih entiteta kokaina, duhana, alkohola, marihuane, one me u rani jutarnji sat onako izmrcvarene upitaše – Pa što si toliki dripac i pljuješ po nama i pričaš kako smo otrovi, govna, đubrad, i kako ti život umalo nismo uništile? Pa tolike smo sate zajedno proveli, a ti udario po nama iz svog raspoloživog oružja.

- Ja nijednom nisam sam ušao u zarolanu novčanicu i potom uletio u tvoj nos! – reče Koks.
– Ja se nijednom nisam sama zarolala i inhalirala u tvoja pluća? – reče Vutrica.
– Ja se nikada sama nisam upalila? – reče Pljuga.
– Ja se nikada nisam sam nasuo u čašu? – reče Viskoza.
– Zar nisi ti taj koji je nas noćima maltretirao?!

Momenat kad sam postao prijatelj s mojim demonima je trenutak kad su me prestali progoniti! Da li mi je žao što sam proveo sedam godina za istim stolom s Koksom, Vutricom, Pljugicom i Viskozicom. Ne! Da nije bilo njih nikada ne bih otkrio da postoji tako tamna strana mog bića.

Suma sumarum, korištenje raznih psihoaktivnih supstanci donosi uvide i rezultate, ali ne donosi slobodu jer stvara vezanost.

ISKRENA molitva / meditacija donosi nevezanost i slobodu!

Želim napomenuti da je ovaj tekst inspiriran mojom osobnom tragalačakom putanjom tijekom koje su me mnogi osuđivali, nekolicina se divila, a većina se smijala u nevjerici što živ čovjek uradi od sebe. Ni ja tijekom puta nisam gajio simpatije prema umjerenjacia koji su znali da popiju pivo – dva, ili povuku linijicu – dvije, i odu kući na spavanje. Sad mi je savršeno jasno da je moja nekompetentnost stvorila animozitet ka tim inteligentnim likovima koji su imali kontrolu nad sobom.

I kratka priča za kraj.
Kao klinac oduševljeno sam promatrao kućne električne aparate, telefone, lampe, miksere, itd. … i uvidjeh da na svima njima postoji prekidač na kome se nalaze dvije pozicije – on i off. I baš mi bilo smiješno da ni na jednom aparatu nisam pronašao poziciju između off i on.
Kasnije u životu, nošen tom spoznajom, smislih mudrost po kojoj sam se vodio u Londonu: If the life is to live On, then live On, if not, then fuck Off.

Ali evo, tek nedavno svatih da je On zapravo Off …
 
(autor: Aleksandar Bilanović, pisac, life coach / uredio:nsp)

Najznačajniji cilj biotehnološke industrije su djeca i omladina.

Alister Crowley, sotonist, mason i operativac Iluminata, o djeci je rekao sljedeće: “Dajte mi ih prije osme, jer poslije je kasno.” Oni žele uništiti djecu mentalno, emocionalno, fizički i udarno što je ranije moguće, kako bi ih doživotno “zaključali” u Mjesečevu matricu i diskonektirali ih od slobodne svijesti.

Evo poražavajuće statistike – jedno na desetoro američke djece prima lijek ritalin, koji izaziva promjene svijesti, a jedno drugo istraživanje kaže da se to događa kod 1 na 8 djece. Napraviti ćemo malu pauzu da uzmete dah. ŠTO? Ritalin je derivat kokaina! Evo još nekih nevjerojatnih brojki: liječnici u Velikoj Britaniji su 1993. godine izdali 3.500 recepata za ritalin; do 1996. godine već ih je bilo 26.500; 2006. godine britanski Nacionalni zdravstveni servis (ne uključujući privatnu praksu) izdao je 250.000 recepata, a 2007. godine brojka je dostigla 461.000. Rast je bio toliki da je čak i jedan vladin predstavnik rekao da bi ga trebalo malo obuzdati.

Omladinu drogirati!

Uz ritalin, napravljeni su i drugi slični lijekovi kako bi se udovoljilo opsesiji, kao i proračunatom zlokobnom planu, da mlade treba drogirati.

Među njima su: aderal, koncerta, metadat CD, ritalin, fokalin i stratera (atomoksetin). Kao što i pretpostavljate i tvrtka Eli Lily, koja se dovodi u vezu sa obitelji Bush, je umiješana u to. Još jedan lijek koji se daje djeci je risperdal koji se upotrebljavao da bi se od političkih zatvorenika u Sovjetskom Savezu izvlačile informacije. David Healy, vodeći stručnjak za psihofarmakologiju i profesor psihijatrije na Sveučilištu u Cardiffu u Walesu, rekao je sljedeće:

“Ljudi koji su uzimali risperdal bi svakome sve priznali. Kada razmislite o davanju ovog lijeka djeci, dobivate potpuno nova pravila igre”.

Da na sekundu razmislimo o tome: dozvoljavamo da se djeci daju lijekovi koji su davani političkim zatvorenicima u Sovjetskom Savezu zbog kojih su oni svakome sve priznavali. Studija, objavljena u siječnju 2010. godine, u časopisu Journal of American Academy of Child & Adolescent Psychiatry otkrila je da su risperdal i ostali “antipsihotički” lijekovi davani djeci čak od dvije godine starosti.

U njemu se kaže i da se broj slučajeva u kojima su ti lijekovi davani djeci između dvije i pet godina udvostručio posljednjih godina – što je u skladu s planom da omladina počne s drogiranjem što je ranije moguće. Lijekovi izazivaju isti efekt kao amfetamini i kokain. Oni su, naravno, nelegalni iako farmaceutske tvrtke i njihovi sluge i glumci, koje nazivamo “doktorima”, prilično legalno prepisuju slične lijekove djeci kao bombon na Božić. Ti lijekovi imaju i moguće zdravstvene posljedice, kao što su srčane smetnje i dijabetes. Oni se opisuju, kao i svi negativni učinci lijekova, kao “nuspojave”, ali oni nisu prosto “sporedni učinci”. Radi se o ozbiljnim efektima i u tome nema ničeg “sporednog”.

“Problem” koji promovira “Velika Farmacija” kako bi potaknula zloupotrebu lijekova kod djece je nešto što oni nazivaju “Hiper-poremećaj pažnje i hiperaktivnost” ili ADHD. Profesor Hili je rekao sljedeće:

“Farmaceutske kompanije provode aktivnu kampanju kako bi uvjerile ljude da postoji i ADHD kod odraslih. Odraslima koji imaju proleme se kaže da imaju ADHD i za to im se pripisuju lijekovi. Farmaceutske tvrtke agresivno reklamiraju takve lijekove. Kako doktor može odbiti prepisati neki lijek za koga je “klinički potvrđeno” da pomaže?”

Odgovor na to bi bio – tako što razmišlja svojom glavom. Ima sve više dokaza da ti lijekovi čak i ne utječu na “stanje” za koje se tvrdi da ga liječe i mnogo je mišljenja stručanjaka sa iskustvom da ne postoji nešto što se naziva “Hiper-poremećaj pažnje i hiperaktivnost”, osim onoga koji izazivaju dodaci prehrani, kao što ćemo ubrzo i objasniti. U tom slučaju, imamo na dijelu situaciju problem-rekacija-rješenje, baš kao što je i “oružje za masovno uništenje” u Iraku. To je široko rasprostranjena tehnika koju koristi Velika Farma, kada stalno izmišlja nove bolesti i sindrome kako bi opravdala potrebu za još većom količinom lijekova i cjepiva. Ona zarađuje milijarde i milijarde time što čini ljude fizički, mentalno i emocionalno bolesnim, a da bi osigurala sve veći profit, potrebno joj je još više bolesti ili, uz pomoć tehnike No problem-reakcija-rješenje, percepcija javnosti da se nove bolesti javljaju.

Izmisliti bolesti

To uključuje i izmišljanje “novih” koje zapravo ne postoje. Mike Lamer, iz Shen klinike na otoku White, kaže da farmaceutske tvrtke mnoge prirodne odgovore tijela, koji su neophodni da bi ljudi ostali zdravi, tretiraju kao “bolest”. On kaže da je jutarnja mučnina način na koje tijelo izbacuje toksine kako ne bi naudili djetetu. Bilo kakav “lijek” koji bi to “izliječio” bi utjecao na to da tijelo zadrži ono čega bi se trebalo osloboditi. Mike kaže da se u tim uvjetima neki pobačaji dešavaju zbog toga što tijelo odbaci trudnoću, jer sustav prosto postaje isuviše toksičan. Pogledajte što se dogodilo kada su tisuće trudnih žena uzele lijek talidomid, kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina da bi se oslobodile simptoma jutarnje mučnine. Rađale su djecu s velikim defektima, uključujući i djecu bez ruku. Taj slučaj je opisan kao “jedna od najvećih medicinskih tragedija modernih vremena”.

Mnoga stanja na koja se danas gleda kao na problem ili na “bolest” koju farmaceutski kartel treba liječiti predstavljaju nešto što tijelo samo radi kako bi ispravilo disbalanse i reagiralo na potencijalni problem, kaže Mike. ADHD uglavnom znači da vam je škola toliko dosadna da se ne možete koncentrirati na sva sranja u koja žele da povjerujete. I sam sam patio od toga po ovoj definiciji, ali sam uvijek sasvim dobro mogao koncentrirati kada bih kroz prozor gledao utakmicu na sportskom terenu. Stado koje čine doktori, psihijatri, nastavnici i ostali roboti jedne države odgovaraju na ovu “bolest” tako što “žrtvama” daju odgovarajuće lijekove Velike Farme, poput Ritalina (poznatog i kao metilfenidat) koji kemijski prespaja mozak i središnji živčani sustav.

Ovo su neki od nuspojava … bolje reći, neki od efekata: Nervoza i nesanica, gubitak apetita, mučnina i povraćanje, vrtoglavica, tahikardija, glavobolje, promjene srčanog ritma i krvnog tlaka, osip i svrbež kože, bol u trbuhu, gubitak težine, probavni problemi, toksična psihoza, psihotične epizode, sindrom ovisnosti od lijeka, tremor i mišićni grčevi, groznice, konvulzije i glavobolje (mogu biti ozbiljne), nepravilni rad srca i disanje (mogu biti ozbiljni i ugroziti život), uznemirenost, nemir, paranoja, halucinacije i priviđenja, pretjerano ponavljanje određenih pokreta i beznačajnih aktivnosti, žmarci (osjećanje da vam insekti ili crvi gmižu pod kožom), kao i ozbiljna depresija nakon prestanka uzimanja lijeka.

Pa, evo vam, dragi moji, stavite u sebe ovo, a ja ću vam donijeti čašu vode. Doktor najbolje zna. To prepisuju djeci danas kao konfete, kao i ostale slične lijekove, a sve je to dio proračunatog rata protiv naše djece.

Vrhunac svega – čipiranje beba!

Izvješće objavljeno u kolovozu 2009. godine u časopisu Archives of General Psychiatry, časopis Američkog medicinskog udruženja, otkrio je da anti-depresivi poput Ritalina, prozaca i sličnih izmišljotina predstavljaju najprepisivanije lijekove u Sjedinjenim Državama.

Nakon 1996. godine, upotreba tih lijekova je kulminirala. Procenujuje se da 27 milijuna ljudi uzima ove prepisane lijekove koji utječu na promjenu svijesti. Prepisuju se i djeci još od šeste godine. Neki roditelji zapravo daju svojoj djeci ritalin koji su nabavili putem Interneta, kako bi im “pomogli da se koncentriraju” tijekom učenja i ispita. To je već zloupotreba djece. Također, djeci roditelji daju lijekove zbog brige da im djeci nije “dosadno, da nisu nemirna i rastrojena”. Čovječe, tko bi to pomislio kad imaju takve roditelje?

Jedan čudan momak, po imenu profesor John Haris, “stručnjak za bioetiku” u britanskom Sveučilištu u Manchesteru, ohrabrio je uporabu Ritalina za odrasle, kao i za djecu, i usporedio ga je s “sintetičkom sunčevom svjetlošću” – ekvivalentom onoga što su svjetlost vatre, svjetlost lampe ili električna svjetlost prema Suncu. Rekao je da bi ga odrasli trebali uzimajti da bi “povećali svoju moždanu snagu”. Pa, pretpostavljam da bi onda trebali da ga uzimaju.

Jedna studija objavljena u siječnju 2010. godine u časopisu Archives of General Psychiatry, također otkriva ozbiljan porast u prepisivanju dva ili više psihijatrijskih lijekova koji se uzimaju u kombinaciji – nešto što je poznato pod nazivom “psihotropnim polifarmacija”. Istraživači su proučavali lijekove koji su prepisivani odraslima u razdoblju između 1996. i 2006. godine, tijekom 13.000 posjeta liječniku u Sjedinjenim Državama. Otkrili su da je postotak posjeta u kojima je prepisano dva ili više lijekova porastao sa 42,6% posto na 59,8% posto, a postotak prepisivanja tri ili više lijekova je skočio s 16,9% posto na 33,2% posto.

Broj prepisanih lijekova tijekom svakog odlaska liječniku se u prosjeku povećao za 40,1% posto. Čak iako ne uzimate ove lijekove izravno, dobivate ih kumulativno uzimanjem vode. Istraživanje Associated press-a pokazalo je da su antibiotici, antikonvulzanti, stabilizatori ponašanja, spolni hormoni i široki spektar drugih lijekova pronađeni u zalihama pitke vode za najmanje 41 milijun Amerikanaca. Situacija je prosta – što više drogirate stanovništvo, ono više izlučuje mokraćom u zalihe koje koriste ostali – a sve je to planirano. Postoji još jedan aspekt ovog masovnog drogiranja društva od vitalnog značaja, a predvidio ga je Aldous Huxley, član Fabijanskog društva i autor djela “Vrli novi svijet” 1959. godine: … čini mi se prilično vjerojatnim da će u nekoj od sljedećih generacija doći do farmakoloških metoda koji će učiniti da ljudi zavole svoje ropstvo i naprave … neku vrstu bezbolnog koncentracijskog logora za čitava društva, tako da će ljudima, zapravo, biti oduzeta sloboda, ali da će uživati ​​u njemu, jer će ih propaganda ili ispiranje mozga farmakološkim metodama učiniti nevoljnim da se protiv njega pobune.

Upravo se to događa danas. Plan je da se svaka nova beba mikročipira pri rođenju, a tada bude podvrgnuta obveznom cijepljenju i lijekovima koje će dobivati ​​doživotno, omogućujući potpunu kontrolu države od kolijevke, pa do groba.

Izolirajte ih u pet osjetila, a onda programirajte njihove diskonektirane umove tako što ćete kontrolirati izvore informacija – zvanične medije i ono što prolazi pod velom “edukacije”. Onima koji ne žele biti isprogramirani i inzistiraju na tome da se ponašaju drugačije od mase, biće dijagnosticiran ADHD i biti će stavljeni na droge koje će im pomutiti um. Zavjera oko uvođenja globalne kontrole je usmjerena na svakoga, ali joj je glavni fokus na djecu i omladinu koji će biti odrasli kada bi trebalo uvesti svjetski diktatorat. Stalno smo svjedoci toga da su mladi ljudi koji pomahnitalo vrše masakre u školama, sveučilištima i na drugim mjestima oni kojima su prepisivani ovi lijekovi koji utječu na um.
 
 
(treceoko/uredio:nsp)

‘Ako vjerujete kako Bush stoji iza 11/9 mislite da imate veću kontrolu nad situacijom, ali zapravo nemate’, smatra novinarka. Karen Douglas, psihologinja sa Sveučilišta Kent, tako je provela istraživanje nad studentima s ‘teorijama zavjere’ o smrti princeze Diane i klimatskim promjenama.

Oni koji su vjerovali u laž oko oba događaja daleko manje sudjeluju u politici ili borbi protiv ugljičnih emisija, pa ‘na taj način otežavaju djelovanje establishmenta’.

NY Times je prije nekoliko dana objavio članak o globalnom fenomenu ‘teorija zavjere’ povodom fotografija i ideja vezanih uz Bostonski maraton. Novinarka Maggie Koerth-Baker smatra kako je posrijedi to što ovakve teorije čitaju neinformirani i nepripremljeni čitatelji, a plasiraju ih inteligentni manipulatori s argumentima iz određene perspektive.

Glavni znak paranoje – Manipulira se svjetskim događajima, nisu slučajni

‘Čak i kada su braća Tsarnaev identificirana i uhićena, te je potjera završena – špekulacije su samo preuzele nove oblike. Možda su braća Tsarnaev samo figure koje prikrivaju nestanak prvooptuženog Saudijca s visokorangiranim terorističkim vezama? Možda je stvarni krivac taj Arap? Što ako su Tsarnaevi samo radili za neku organizaciju? To su samo neki od upita’, naglašava novinarka.

Daljnju analizu započinje s tezom ‘Zašto racionalni ljudi ‘puše’ teorije zavjere’, te na nju odgovara. ‘Koliko god sulude bile takve teorije, oni koji ih propagiraju nisu – oni su posve normalni. Znanstvene studije su u ovom slučaju prilično jasne: ukoliko vjerujete u jednu teoriju zavjere, vjerujete i u ostale makar one bile međusobno kontradiktorne. I ovo vjerojatno nije prva vijest koja vas uvjerava da iza globalnih događanja stoje neki manipulatori.’

Teoretičari zavjere stvaraju ‘alternativnu stvarnost’

‘Najbolja pretpostavka za pojedinu teoriju zavjere je vjerovanje u ostale teorije zavjere’, smatra Viren Swami, profesor psihologije koji predaje ‘Vjerovanje u zavjere’ na Westminsteru u Engleskoj. Dodaje kako ‘teorije zavjere nisu striktno povezane s pojedinim događajem, već su gotovo po pravilu samo izraz nekog šireg globalnog pogleda’. Richard Hofstadter je u svojoj knjizi iz 1965. ‘Paranoidni stil američke politike’ teorije zavjere nazvao omiljenom zabavom nacije.

‘Amerikanci su uvijek gajili sumnje da će nas netko zgrabiti – bili to masoni, katolici ili komunisti. No, posljednjih godina se čini kako je svaka tragedija povezana s prijevarom, punom priča o ‘false flag’ napadima i ‘glumcima’. Ovo više nije puko teoretiziranje već stvaranje posve nove i alternativne verzije stvarnosti’, smatra Hofstadter.

‘Oni koji vjeruju u teorije zavjere nemaju samopoštovanja’

Autorica dalje govori kako je vjerovala da će ova knjiga zapravo razbiti teorije zavjere, no ‘danas je sve samo evoluiralo u puno uvjerljivije teorije’. ‘Ovakve pretpostavke više nisu rezervirane za pojedince na marginama, već čak i one najluđe teorije dospijevaju na naslovnice putem savršeno svjesnih umova novinara. 63% svih američkih glasača tako vjeruje u barem jednu teoriju zavjere, ako je vjerovati anketi Sveučilišta Fairleigh Dickinson’, dodaje Koerth-Baker.

Swami je tako u svojoj studiji u ‘The Psychologist’ magazinu došla do ‘iznenađujućeg zaključka’ kako su autori takvih konspirativnih članaka često cinični po pitanju svijeta i politike općenito. Oni koji pak vjeruju u njihove tekstove imaju nisko samopouzdanje, naročito kada je u pitanju svijest o svijetu oko njih. Teorije zavjere su tako po Swami ‘reakcija na nesigurnost i bespomoćnost’.

‘Što više nešto pobijate, ljudi više vjeruju u to’

‘Lijepo je biti mudra stara koza u stadu ovaca, makar znali da je vaše istraživanje pogrešno’, zaključuje Swami. Kao konačnu misao povezuje teorije zavjere i demokratsko načelo SAD-a. Kathryn Olmsted, povjesničarka sa Sveučilišta Kalifornija, smatra da teorije zavjera ipak ne bi postojale u svijetu gdje pravih zavjera nema. ‘Manipuliranje demokratskog procesa poput Watergatea ili Iran-Kontra afere stvaraju ovakve teorije, no čak i oni koji Sandy Hook smatraju odglumljenim, skrivaju argumente zbog Drugog amandmana’.

Profesorica završava s ‘činjenicom da je širina informacija stvar pogoršala, pri čemu su internet i kruženje informacija zapravo otežali povjerenje u službene dokaze, te su ukrutili već ranije stvorene stavove’. ‘Ljudi zapravo ne žele priznati pogrešku’, dodaje Olmsted. Brendan Nyhan i Jason Reifler to nazivaju ‘efekt ispušne vatre’. Smatraju kako trud oko objašnjavanja zapravo vjernike još više uvjerava u istinitost njihove teorije.

Oni koji vjeruju u ‘teorije zavjere’ trebaju na liječenje

Teoretičari u članku smatraju kako je internet glavni krivac za rapidno širenje vjerovanja u teorije zavjere. ‘Ako vjerujete kako Bush stoji iza 11/9 mislite da imate veću kontrolu nad situacijom, ali zapravo nemate’, smatra novinarka. Karen Douglas, psihologinja sa Sveučilišta Kent, tako je provela istraživanje nad studentima s ‘teorijama zavjere’ o smrti princeze Diane i klimatskim promjenama. Oni koji su vjerovali u laž oko oba događaja daleko manje sudjeluju u politici ili borbi protiv ugljičnih emisija, pa ‘na taj način otežavaju djelovanje establishmenta’.

Alex Jones je naravno kasnije etiketiran, a vjerovanje u ‘teorije zavjere’ je tako po autorici razlog zašto ljudi pokazuju sve veću malodušnost prema sustavu. Tako prema njoj ljudi ne cijepe djecu, ne prakticiraju sigurni seks, bježe od glasanja, cinični su prema sustavu i odbijaju pokornost zakonima. Naravno, za kraj malo propagande – novinarka se očito slaže s novom dijagnozom već spominjanog DSM 5 priručnika gdje se za ovakve stvari ljude liječi zbog ‘Oporbenog prkosnog poremećaja’ – pa vi slobodno vjerujte u ‘teorije zavjere’…
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet, youtube.com/uredio:nsp)