Krvavi dolari – nedvojbeno su ključ čitanja današnje civilizacije koju u svojim bestsellerima analizira kanadska spisteljica Naomi Klein.

Usprkos tomu, na pariškoj konferenciji UN-a o klimatskim promjenama Bill Gates uskliknuo je: „Ako upali bit će čarolija!“. Iako plemenita, beskrajno je naivna ideja jednog od 28 svjetskih milijardera uvjerenih da novim tehnologijama mogu zaustaviti globalno onečišćenje i zagrijavanje Zemlje nakon dva stoljeća onečišćavanja.

Ne samo zato što za razvoj novih tehnologija, poput hipotetske ideje Billa Gatesa o „umjetnoj fotosintezi u kojoj se sunčeva svjetlost koristi za proizvodnju ugljikovodika“, treba proći barem desetljeće, već i zato što je globalno zagrijavanje odavno prešlo kritične granice. Naravno da treba mijenjati svijet, ali što reći kada sam američki predsjednik ne vjeruje čak ni u mogućnost dogovora, izjavivši stranom tisku da je “teško natjerati 200 nacija da se o nečemu dogovore”, čime je u biti potvrdio da će trgovina i industrija uvijek biti važniji od klimatskih promjena, ma koliko urgana poharalo SAD.

Uostalom, u svojoj knjizi o klimatskom uništenju (“Ovo mijenja sve”) Naomi Klein, koju predstavljamo u nastavcima, vrlo konkretno istražuje smrtonosne veze čovjeka i onečišćavanja prirode fatalne po čovječanstvo.

To više nije samo neoliberalistički udar korporacija na ekonomiju, slamanje malih nacija i kultura, već doista apokaliptični udar nuklearne snage klimatskog uništavanja same Zemlje, koja od vremena industrijalizacije nije prestala biti crpljena, onečišćavana i uništavana.

Čudne prirodne katastrofe, poplave, tsunamiji, učinak staklenika i globalnog zagrijavanja koji potvrđuje dio znanstvene zajednice, dio negira, doista postavlja osnovno pitanje opstanka vrsta. Ako je Američka trgovinska komora u svom pokušaju da Agenciji za zaštitu okoliša oduzme pravo regulacije emisije ugljika, iznijevši ideju da se u „slučaju globalnog zagrijavanja populacija može prilagoditi klimi pomoću bihevioralnih, psiholoških i tehnoloških adaptacija“, tada doista možemo zaključiti „da su upravo klimatske promjene dovele u kušnju, kao malo što, naš klimatski značaj“.

Bogate nacije i nekadašnje imperijalne velesile nikada nisu ni prestale crpiti afrički kontinent u kojemu će, nagovješćuje autorica, obradiva zemlja i dalje biti otimana kako bi se na njoj proizvodili hrana i gorivo za bogate nacije i tako „rasplamsati novu fazu neokolonijalne otimačine na grbači najpoharanijih mjesta na svijetu, što novinar Christian Parenti sjajno dokumentira u knjizi Tropic of Chaos“.

Klimom uzrokovani gubitci

Kao što je već pisala i u „Doktrini šoka“ (video na kraju članka), kad toplinski udari i divlje oluje satru malena imanja i ribarska sela zemlju će predati u ruke velikim tvrtkama za izgradnju golemih luka, luksuznih odmarališta i industrijskih farmi.

Nekoć samodostatni ruralni stanovnici izgubit će svoju zemlju te će ih poticati na preseljenje u sve napučenija urbana geta. Suša i geta i dalje će se koristiti kao izlika za poturanje genski modificiranog sjemenja i tjeranja farmera u sve veći dug. Posebno je jezivo proročanstvo: „U bogatijim nacijama svoje velike gradove štitit ćemo skupim morskim zidovima i olujnim preprekama, a golema obalna područja naseljena sirotinjom i starosjediocima divljanju oluja i podizanju razine mora“.

Među „mjerama“ koje će poduzimati velesile, svakako zanimljivo u kontekstu današnjeg stanja u svijetu zvuči i izjava kako će pojedine vlade u ime „nacionalne sigurnosti“ intervenirati u drugim državama zbog vode, nafte i obradive zemlje. Neke multikorporacije ipak su se trgle, svjesne posljedica, pa su Starbucks i Chipotle upozorili da ekstremne vremenske pojave mogu utjecati na „dostupnost njihovih temeljnih sirovina“. Bilo je tu i drugih ljudi. U lipnju 2014. bivši njujorški gradonačelnik Michael Bloomberg, bivši američki ministar financija Henry Paulson i ekološki filantrop Steyer upozorili su kako će klimatske promjene američko gospodarstvo godišnje stajati milijarde dolara samo zbog posljedica razine porasta mora, te da „korporacijski svijet mora ozbiljno računati na takve, klimom uzrokovane gubitke“.

Ekonomski bogate zemlje, smještene na višim širinama, mogle bi doživjeti i izvjestan ekonomski procvat, proriče Klein. Nakon superoluje Sandy graditelji luksuznih naselja već su prodavali svoje privatne i od katastrofa zaštićene infrastrukture, uključujući apartmane s podmorničkim brtvama na Manhattanu. Stephen Kliegerman, izvršni direktor marketinga tvrtke Halstead Property izjavio je New York Timesu da će „kupci biti presretni da mogu platiti relativna jamstva da u slučaju prirodne katastrofe neće doživjeti neke veće neugodnosti“.

Zloglasna američka banka Goldman Sachs, koju je fascinantno prikazao Michael Moore kao jednu od najzaslužnijih banaka koje su izazvale umjetnu ekonomsku krizu 2008. koja je u temeljima promijenila svijet i patentirali kreditno uništavanje ljudi diljem svijeta na razne nove načine (vrlo osjetne i u Hrvatskoj), tijekom oluje Sandy uvela je pomoćne generatore koji joj uopće nisu trebali, spominje Klein.

Osiguravateljske tvrtke u SAD-u već su počele svojim najvažnijim klijentima slati i privatne vatrogasne ekipe kada njihovim posjedima zaprijete požari. Istodobno „rasturivači države“ poput Heartlanda uništavaju i javni sektor, podsjeća spisateljica. U svakom slučaju, bivši direktor CIA-e James Woolsley bio je u pravu kada je 2007. napisao da će na „mnogo toplijem svijetu altruizam i velikodušnost vjerojatno otupjeti“.

„Kumulativni problem“

Medijski, pak, komentatori govore o „zamoru suosjećanja“, kao da sućut ima granica…A upravo je to dokazala organizacija Americans for Prosperity pokrenuvši kampanju sprječavanja dotoka državne pomoći područjima pogođenima uraganom Sandy. Koliko su klimatske promjene ozbiljna prijetnja potvrdio je i Kevin Anderson, zamjenik direktora Tyndallova centra za istraživanje klimatskih promjena, izjavom da se smanjenje od 2 Celzijeva stupnja možda moglo postići 1992., za vrijeme održavanja Zemaljskog summita, ali su sada klimatske promjene postale kumulativan problem. Ljudi koji žive u postindustrijskim državama suočavaju se s potpuno drukčijim budućnošću nakon dva desetljeća divljačkog onečišćavanja atmosfere.

Ljudska psiha na žalost je ta koja pridonosi nerazumijevanju. Ili kako je 2009. ustvrdio psiholog Tim Kasser s Koledža Knox u Illinoisu, ljudi su uglavnom „nehajni“ prema promjenama: „Što veći prioritet ljudi pridaju vrednotama poput postignuća, novca, moći, statusa i imidža, to su negativniji njihovi stavovi prema okolišu, te je manja vjerojatnost da će se uključiti u pozitivne ekološke trendove i vjerojatno će nepromišljeno iskorištavati prirodne resurse“.

Pravi razlozi zašto se ljudi ne uspijevaju pomaknuti s mrtve točke jest što potrebni potezi izravno u pitanje dovode vladajuću ekonomsku paradigmu, te izumiranje najbogatije i najmoćnije industrije otkako je svijeta i vijeka – industrije nafte i plina koja, upozorava Klein, ne smije nikako preživjeti u svom sadašnjem obliku ako se želi izbjeći masovno izumiranje. Posebno je zanimljiv fenomen, navodi Kleyin, kako se države koje se na klimatskim summitima UN-a gnjevno optužuju kako ne čine dovoljno za „smanjenje emisija“, međusobno optužuju kada neka od njih i pokuša nešto učiniti za Zemlju. Tako je SAD doveo u pitanje jedan od kineskih programa subvencioniranja energije iz vjetra, tvrdeći da sadržava podršku lokalnoj industriji, dok je Kina 2012. uložila žalbu na razne programe obnovljive energije u Europskoj uniji.

U procjepu paradoksa

Ali postoji velik problem kada i zažive programi obnovljive energije, kao u Danskoj u kojoj četrdeset posto električne struje potječe iz obnovljivih izvora energije, koji su doneseni, što je važan podatak, još u osamdesetim godinama, prije rođenja ere slobodne trgovine, kada se nitko nije mogao protiviti obilnim subvencijama danske vlade koje je davala za vjetroelektrane pod nadzorom lokalnih zajednica.

Kako ističe Scott Sinclair iz Kanadskog programa za političke alternative, „mnogi programi kojima je Danska pokrenula svoju industriju obnovljive energije kosili bi se s … međunarodnim trgovinskim i investicijskim sporazumima“, s obzirom na to da „favoriziranje lokalnih kooperanata znači sukob s nediskriminacijskim pravilima, koja propisuju da se strane tvrtke ne smije dovoditi u nepovoljniji položaj od domaćih proizvođača“.

Ali to nije ono najgore, tvrdi Klein. Na kocki nije samo životno važna potpora životno obnovljivoj energiji. Svaki pokušaj vlade da regulira prodaju ili ekstrakciju naročito prljavih vrsta fosilnih goriva također je osjetljiv na te trgovinske propise. Štoviše, dokument koji je „procurio“ tijekom bilateralnih trgovinskih pregovora u srpnju otkriva da Europa traži „pravno obvezujući sporazum“ koji bi joj zajamčio mogućnost uvoza plina i nafte iz Sjeverne Dakote.

Problem je što su takvi trgovinski sporazumi multinacionalnim kompanijama mogu dati moć „da preobrate povijesne i temeljne pobjede na području borbe protiv iznimno upitnih tehnologija ekstrakcije, poput frakcije prirodnog plina što pokazuje slučaj iz Kanade”.

U nekim od tih slučajeva vlade na trgovačkom sudu mogu uspješno braniti svoje programe smanjenja emisija, ali u prevelikom broju onih drugih sa sigurnošću se „može računati na njihovo povlačenje s obzirom na to da ne žele ostaviti dojam da se protive slobodnoj trgovini“. A dopustiti tom „mutnom trgovinskom pravu, uobličenom daleko od očiju javnosti, toliku moć nad životno važnim pitanjem ljudske budućnosti poseban je oblik bezumlja“ – tumači autorica.

Rođenje pokreta protiv klimatskih promjena

Usprkos tomu što je globalno zagrijavanje dugo bilo poznato u znanstvenim i političkim krugovima, temeljni uvidi potječu s početka druge polovice 19. stoljeća, dok su prva znanstvena otkrića da spaljivanje ugljika moguće zagrijava planet došla potkraj pedesetih godina. Točno sredinom šezdesetih ta ideja je bila toliko prihvaćena u stručnim krugovima da je američkom predsjedniku Lyndonu B. Johnsonu Odbor za znanost uručio pismo s upozorenjem: “Diljem industrijalizirane civilizacije Čovjek nesvjesno provodi kolosalni geofizički eksperiment… klimatske promjene koje će možda nastati povećanjem CO2 mogu djelovati razorno…”.

No tek nakon što je James Hansen, onodobni direktor NASA-ina Goddardova instituta za svemirska istraživanja, svjedočio pred prepunom dvoranom 1988. globalno zagrijavanje postaje temom televizijskih emisija i političkih govora.
 

 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

“Opća paranoja koju takve teorije proizvode najveća je opasnost za suvremenog čovjeka koji se navezuje na opskurne teme”, tako razmišlja druga strana

“U takvom ozračju ozbiljno se ne shvaća ni one koji govore istinu. Često sam susretao ljude koji su bili opsjednuti nekim teorijama zavjere i ulazili su u ta područja s fiksacijom bez ikakve duhovne zaštite i pripreme, jer tu ulazimo i u carstvo „oca laži“

Glavna nevolja s teorijama zavjere ili urote je u njihovom kontekstualnom paradoksu koji sve više raste kako se širi internetski svemir. Naime, sve je razgoljeno i prezentno u tom svemiru, sve je otkriveno a opet ništa nije otkriveno. O bilo kojoj teoriji zavjere možemo pročitati mnoštvo knjiga i pronaći mnoštvo podataka u međumrežju.

Problem je što ni tada ne možemo biti sigurni da smo saznali pravu istinu. Svaka teorija koja nam govori o nekoj zavjereničkoj nakani određenih ljudi, skupina, moćnika, ideologija, kompanija, političara i ostalih, stavljena u kontekst suviška informacija, često proturječnih, samo dobiva na kontroverzi i polako prelazi u žanrove znanstvene fantastike ili horora.

A sve više postaje i zabavna literatura koja razdražuje maštu čitateljstva i ljude koji se tomu nekritički posvećuju dovodi u stanje pseudoproročke ognjice. Da ne bih bio krivo shvaćen, urote postoje, cijela ljudska povijest je na neki način urotnička, ali ovdje mi je cilj demistificirati duhovnu i intelektualnu, pa i emotivno-psihološku navezanost, na teorije o tim urotama koje često prerastaju u pojedinačnu ili kolektivnu paranoju, preuveličavaju moć zla i doseg zavjereničkih nakana.

Primijetio sam jedno pravilo u kaotičnom vrenju mnoštva teorija urote koje su u optjecaju: što se o njima više govori, više „zna“, što je veći protok informacija o skrivenim ili prešutno zabranjenim i neugodnim temama, sve manje smo sigurni u njihovu istinitost, odnosno, i dalje sve ostaje na našem „vjerovanju“ ili „nevjerovanju“ u dotične teze.

Sve ostaje u domeni subjektivnog jer činjenice koje se iznose ili nisu dokazive, ili se gube u kontekstu proturječnih i zbunjujućih informacija. Ili su jednostavno toliko fantastične da same sebe pobijaju. Istina se uvijek negdje krije iza svega toga. I zaista, nije li upravo to i cilj svake urotničke nakane u današnjem svijetu da se brbljanjem i kakofonijom stvori šum u komunikacijskim kanalima, kako nijedna ne bi bila prepoznata kao ozbiljna prijetnja?

Toliko je teza i protuteza da se većina ljudi ne može snaći. Sumnjamo u sve i svašta, ponekad i u dobre stvari. Zbrka je velika i rekao bih da teorije zavjera dovedene do krajnosti namjerno nekomu služe da stvori pomutnju duhova.

Jedan od najsvježijih i najslikovitijih primjera je javna, medijska i internetska percepcija pape Franje. Tzv. Knjiga Istine koja je dugo kružila po međumrežju a također i u tiskanom izdanju, dok nije raskrinkana kao nimalo bezazlena obmana, stvarala je dojam da je aktualni papa zapravo anti-papa koji je svrgnuo papu Benedikta XVI., i da Antikrist preuzima Petrovu stolicu. Mnogi vjernici su nasjeli na tu jeftinu i senzacionalističku pseudoapokaliptiku.

Tzv. Knjiga Istine pobudila je u njima sumnju i strah. Istina je da je đavao prvi urotnik, „otac laži“ i da se urotio protiv Boga i ljudskog roda, i da njegove lukavštine i zadiranje u ljudsku povijest ne prestaju i neće prestati do konca svijeta, ali je vrlo nezrelo u duhovnom smislu njegov rukopis vidjeti svugdje i pridavati mu svemoćnu prisutnost.

Ljudska pala narav je u psihološkom smislu urotnička, često se događa da u nekoj ljudskoj grupi, pogotovo među samom djecom koja još nisu svjesna nikakvog predumišljaja, spontano se urote troje protiv dvoje, četvoro protiv jednoga i slično. Ali nemojmo zanemariti i pozitivnu stranu ljudske prirode koja je od Boga stvorena kao dobra i u njoj nikada ne prestaje težnja za istinom i plemenitošću. I u najmračnijoj duši ostaje vapaj za svjetlom istine.

Iz te ljudske pale urotničke povijesti, koju je Zmija započela u Edenskom vrtu, čovjek je stalno izložen igri laži i opsjena, i u stalnoj je potrazi za istinom koju se pokušava zasjeniti.

Prema tome, i u slučaju pape Franje, odnosno u stvaranju kontroverzne javne percepcije o njegovom vođenju Crkve, zlo pokušava na sve načine nametnuti svoju igru, i ovdje – nemojmo to smetnuti s uma – posebno koristi teorije zavjere da bi prikrilo svoje prave nakane i zbunilo ljude, možda čak i izazvalo nove podjele među katolicima i kršćanima općenito.

Đavo je toliko lukav da je kadar i najuvjerljiviju teoriju zavjere iskoristiti da upravo pomoću nje zamrači bit stvari i navede nas na krivi trag – i to onda kad bismo se zakleli da smo došli do istine! On je kadar svaku teoriju okrenuti na svoj mlin, pogotovo kad se iznose sa stanovitom ohološću ili opsesivnošću. Primjerice, o masonima znamo puno iz relevantne literature, a opet ne znamo ništa jer nemoguće je izmjeriti njihov stvarni utjecaj u društvu.

Taj utjecaj je sigurno velik ali je i mistificiran kao svemoguć. Nitko nije svemoguć doli Otac nebeski. Sve ostalo je varljivo i nestalno. Sve teorije zavjere žive od mistifikacije predmeta kojim se bave i uglavnom više koriste tom predmetu kojega raskrinkavaju negoli ljudima koje upozoravaju na stvarnost nečijih skrivenih nakana. Naravno, ne mislim da su teorije zavjere bezvrijedne nego tvrdim da moraju proći, koliko je moguće, znanstveni, moralni i duhovni filter, što nije nimalo lako.

Dokle god ostaju u sferi opskurnog i draškaju znatiželju masa, korisne su jedino kao eventualni scenarij za nove holivudske „blockbustere“ a najmanje za duhovnu higijenu i zdravlje pojedinca. Neke teorije zavjere koje putem filma i drugih medija prijeđu u čistu zabavu za mase naoko postaju bezazlene ali je pitanje koliko zapravo otupljuju intuiciju ljudi za stvarnu opasnost koja ostaje skrivena.

Od Novog svjetskog poretka i Trilaterale do GMO-a i upravljanja klimom, od navodne proizvodnje opasnih bakterija u laboratorijima, „izmišljanja“ novih zaraznih bolesti da bi se desetkovala ljudska populacija, do kloniranja ljudi, nove eugenike, političkih, financijskih i ekonomskih globalnih manipulacija, provociranja ratova iz najnižih profitnih i energetskih interesnih pobuda, poticanja izbjegličkih valova i islamizacije, do afera Snowdena i Assangea, prisluškivanja i globalnog nadzora, velika je skala ljudske grješnosti, prevrtljivosti i pohlepe ugrađene u volju za moći, vlašću i dominacijom.

Sva nastojanja moćnih i bogatih iskvarenih elita idu za tim da uspostave svoj nadzor nad pojedincima i narodima, da ostvare što veći utjecaj i profit, i uvijek je u povijesti bilo pojedinaca i skupina koje je gonila egomanijačka strast da zavladaju svijetom. Danas imaju moćnija tehnološka sredstva nego ikad u povijesti. No pridavati njima takav značaj koji bi nadilazio i samu povijest i Božji plan s čovječanstvom, znači pristati na demonsku pseudodivinizaciju čovjeka koji je proglasio kraj vlastite evolucije.

Sad je umislio da upravlja i samom evolucijom u biotehnološkoj i nanotehnološkoj eri. Jer mi već praktički prelazimo i u post-digitalnu eru, toliko se povijest ubrzala. I u takvom ritmu teško je pratiti gomilu informacija koje rastu većom brzinom nego otoci smeća na Atlantiku.

Većina teorija zavjere imaju svoje racionalno objašnjenje. Sve što se događa danas u svijetu u kontekstu stvaranja Novog svjetskog poretka objašnjivo je u domeni geopolitike, ekonomije i psihologije. Ono neobjašnjivo i skriveno, podložno je metafizičkim tumačenjima, no tu čovjek treba biti oprezan i zadržati razboritost.

Antikrist je najavljen u Svetom pismu i njegov konačni pokušaj da svoju urotu protiv Boga i čovjeka dovede do finala, ali mi ne znamo kad će to biti i je li naše vrijeme usprkos svim znakovima koji je očituju doista vrijeme Otkrivenja jer sličnih simptoma bilo je više puta u povijesti.

Najsumnjivije su teorije zavjera koje iznose neke fantastične elemente. David Icke je jedan od najpoznatijih teoretičara zavjera koji svoje teze iznosi sugestivno i vrlo racionalno, da mu mnogi ljudi povjeruju. Iako su mu neke teze onkraj zdravog razuma, on sam odaje dojam vrlo trezvenog čovjeka. Je li riječ o autoru koji je uistinu uvjeren u ono što govori ili je vrlo suptilni manipulator, teško je reći.

Ono što me odbilo od njega je upravo karakteristika suvremenih senzacionalističkih teorija koje o nekoj globalnoj zavjeri govore tako što je svjesno ili nesvjesno prikriju gurajući je u sferu neozbiljnog. Nesumnjivo je da Icke govori i istinu o mnogim stvarima vezanim uz globalna geopolitička događanja i puno toga što bi se moglo smatrati točnim, ili s čime bi se složili.

Ali kad u tu priču ubaci fantastični element kao što je teza o ljudima hibridima, odnosno da su ljudi koji vladaju svijetom i razne kraljevske dinastije nastale kao hibridi ljudi i gmazova, onda prelazi u sferu fantastike i neozbiljnosti koja kompromitira istinu koju govori. Upravo ta autokompromitacija istine u nekim teorijama zavjere je signal koji potiče sumnju i oprez. Služe li one tomu da se prava istina zamrači i da se izloži ismijavanju?

Druga stvar koja me odbila od Ickea je njegov stav prema kršćanstvu koji je negatorski i diletantski. Njegov stav prema religiji je čista demagogija koja religiju svodi na jedan od urotničkih čimbenika za nadzor i manipulaciju.

Postoje i ozbiljni teoretičari zavjera ali su izloženi podsmijehu jer je opća percepcija takvih priča dvojaka: ili se odbacuju kao smiješne i kao predmet poruge, ili se preuveličavaju kao predtekst za mistifikaciju zla u svijetu i globalnu produkciju straha koja potom paralizira ljude, ugrađuje im u podsvijest sumnju, zebnju i nelagodu.

Ljudi postaju blokirani za djelovanje, gube optimizam, širi se nihilistički osjećaj da se ništa ne može učiniti protiv tako strašnog zla koje je svugdje, u svim porama i sa svime vlada, upravlja našim životima, nadzire nas, i promatra a uskoro će nas početi i čipirati. Uzmimo i tu priču o čipiranju ljudi. Danas se zna puno o tome, da postoji opasnost da neki totalitarni umovi na mala vratu uvedu i tu praksu, navodno u Americi se već s tim eksperimentira na djeci.

Činjenica je da to više nije tajna i svi se možemo informirati putem internetskih i drugih izvora, a onda i pravovremeno reagirati, udružiti se i djelovati protiv toga ako se imalo takva opasnost pokaže realnom. To je još jedan paradoks teorija zavjere u informatičkoj eri – nijedna više nije tajna. Kako onda govoriti o urotama kad se o njima možemo opsežno informirati čim uguglamo jedan pojam koji nas zanima? Gdje se onda krije istina? Je li sve ono što nam je dostupno samo gomila neupotrebljivog materijala? Ili se radi o naslagama ispod kojih tek treba kopati i kopati?

Strah i opća paranoja koju takve teorije proizvode najveća je opasnost za suvremenog čovjeka koji se navezuje na opskurne teme. U takvom ozračju ozbiljno se ne shvaća ni one koji govore istinu. Često sam susretao ljude koji su bili doslovno neurotski opsjednuti nekim teorijama zavjere i ulazili su u ta područja s fiksacijom bez ikakve duhovne zaštite i pripreme, jer tu ulazimo i u carstvo „oca laži“.

Zato bih za svaku teoriju urote primijenio kriterij razlučivanja duhova, budući da je teško razlučiti što je od Sotone a što od Boga kao proročki govor. Zloga ne podcjenjivati, ali i ne precjenjivati jer često je on sam autor neke teorije urote koja ima za cilj prikriti samu stvarnu urotu.

Na takav način otupljuje ljudsku budnost i oštroumnost jer ako se o nečemu što je u početku djelovalo jezovito, počne govoriti masovno i slobodno, nagađati, teoretizirati, snimati filmove, pisati knjige, ako jedna mračna mogućnost postane objekt znatiželje i zabave, čovjek je takvo stvorenje da će vrlo brzo početi lakonski podcjenjivati ili zaboraviti na stvarnu opasnost koja se iza svega toga i dalje može kriti.

Dar razlučivanja duhova nikada nije bio potrebniji kao u našim vremenima koja traže izrazitu duhovnu suptilnost, razboritost, sabranost i strpljivost da se ne bismo sveli na one koji trče za senzacijama i samo viču: Eno ga tamo je, Antikrist! Mislim da on neće biti tako providan.“
 
(bitno.net/uredio:nsp)

Iako je znanost posljednjih desetljeća napredovala velikom brzinom i razjasnila mnoge nepoznanice života, neke ostaju potpuna misterija

Predstavljamo vam nekoliko problema na koje znanstvenici još nemaju odgovor:

Zašto se krave dok pasu uvijek okreću sjeveru ili jugu?

Znanstvenici su pregledali tisuće fotografija krava koje pasu dobivenih putem Google Earth satelita i otkrili da ove životinje uvijek stoje duž Zemljinih magnetskih polova okrenute sjeveru ili jugu. Međutim, nitko nema odgovor na pitanje zašto je to tako.

Iako je od ranije poznato da neke životinje imaju takozvani unutarnji kompas, ovo je prvi put da je detektiran kod krupnijih sisavaca.

Zašto su se neki sisavci vratili u vodu?

Kopneni oblici života evoluirali su iz vodenih i dobili udove pogodne za kretanje tlom. Međutim, zašto su neki od njih, poput dalekih predaka kitova i tuljana, odlučili se vratiti u more?

Jedno je sigurno: mnogo je teže da se kopnene životinje nastane u moru, nego obrnuto, budući da kretanje kroz vodu zahtijeva mnogo više energije. Upravo zato znanstvenike muči to pitanje.

Također, morski sisavci su razvili učinkovitiju metodu navigacije repom, što dovodi do pitanja zašto su se uopće i pokušavali nastaniti na kopnu?

Alkaloidi u biljkama

Znanstvenici još ne znaju zašto biljke sadrže alkaloide. Inače, tih tvari od kojih je najpoznatiji morfij, ima oko 7.000 vrsta i mogu izazvati razne reakcije organizma nakon konzumacije.

U slučaju maka, koji sadrži morfij, znanstvenici smatraju da služi za odvraćanje grabežljivaca, ali kako taj analgetik može pomoći u zaštiti biljke, nikome nije jasno.

Zašto se cvijeće nalazi svuda?

Cvjetnice formiraju klasu biljaka poznatih kao angiosperme koje se nalaze posvuda. Ono što je interesantno je to da ih je nekada davno bilo daleko manje. Cvjetnice su preuzele druge tipove biljaka u kratkom razdoblju prije oko 400 milijuna godina, a danas čine 90 posto svih biljnih vrsta na Zemlji.

Taj problem toliko je mučio Charles Darwina da ga je nazvao “abominalnom misterijom”.

Zašto je biodiverzitet najveći u blizini ekvatora?

Kako se od hladnijih dijelova planete približavate ekvatoru, primijetit ćete sve više biljnih i životinjskih vrsta. To je prvi uočio pruski istraživač Alexander von Humboldt prije oko 200 godina, ali nije našao odgovor na to pitanje.

Znanstvenici ni danas nemaju jednoglasan zaključak o tome, iako je predloženo tridesetak hipoteza.

Paradoks fitoplanktona

Fitoplanktoni pripadaju klasi organizama koji naseljavaju mora i oceane i uključuju brojne podvrste. Ove biljke koje plove razvile su se u tako mnogo različitih oblika, da znanstvenicima nije jasno kako su uspjele preživjeti budući da su resursi vrlo ograničeni. Ipak, fitoplanktoni su i dalje tu.

Problem nije ograničen samo na njih, nego i na brojne druge organizme koji žive od ograničenih količina nutrijenata u morskoj vodi. Fenomen se naziva paradoksom obogaćenja, budući da se očekuje da u područjima bogatijim nutijent dolazi do većeg diverziteta.

Kako argentinski mravi održavaju koloniju diljem kontinenata

Argentinski mravi izgledaju kao sasvim obični kukci. Međutim, oni su vjerojatno jedina vrsta izuzev ljudi koja je uspjela kolonizirati tri kontinenta. Sve tri super-kolonije ovih mrava u Europi, Južnoj Americi i Aziji sastoje se od mrava koji imaju iste genetske osobine i u suštini su ista mravlja populcija.

Inače, oni odlično prepoznaju pripadnike svoje vrste, ali su agresivni prema drugim. Njihov genetski kod nije se mijenjao tisućama godina, što je neobično, budući da organizmi izvan svoje postojbine obično brzo evoluiraju.

Misteriozni ljudski predak

Podrijetlo modernih ljudi detaljno je proučavano posljednjih godina, pa imamo mnogo novih saznanja o našim precima. Međutim, sve što smo naučili došlo je pod znak pitanja nakon što su otkriveni tragovi DNK sasvim drugačiji od onih s kojima su stručnjaci do sada imali dodira. DNK je pronađen u ostacima Denisovana, hominida bliskih neandertalcima.

Iako se i o denisovanima zna relativno malo, barem imamo predodžbu odakle su potekli i gdje su se naseljavali. Međutim, o vrsti koja je s njima živjela i križala se prije 30.000 godina nemamo nikakvu predodžbu.

Životinje koje žive bez kisika

Gotovo svim organizmima na Zemlji potreban je kisik u nekom obliku. Zato su se znanstvenici iznenadili kada su pronašli životinje u dubinama Sredozemnog mora kojima taj plin uopće nije potreban.

Riječ je o klasi sićušnih životinja za koje znanstvenici smatraju da su evoluirale tako da žive od soli.

Ranije nije bila poznata ni jedna klasa višestaničnih stvorenja koja može preživjeti bez kisika, pa ne znamo ništa o njihovoj evolucijskoj prošlosti.

Seksualna reprodukcija

Osim nekih mikroba i biljaka gotovo sva živa bića na svijetu razmnožavaju se seksualnim putem. To uzimamo zdravo za gotovo, pa i ne uviđamo kolika je to evolucijska anomalija.

Polovica od svake vrste – mužjaci – nisu u stanju dati potomstvo, a koriste iste količine resursa u okruženju. Zašto je onda uloženo toliko truda u razvoj mehanizma, koji očito ima svoje nedostatke?

Mnoge prednost daju teoriji da seks smanjuje šansu za razvoj štetnih mutacija, ali to vjerojatno nije slučaj.

Kada su znanstvenici proučavali 700 gena različitih organizama, otkrili su čak 0,5 štetnih mutacija po generaciji. Dakle, ta vrsta argumenta nije dovoljna da opravda seksualnu reprodukciju. Seks je i dalje nešto što znanstvenici ne razumiju u potpunosti.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Ako čitate znanstvenu fantastiku ili ste upućeni u futurizam, vjerojatno ste čuli da ljudi upotrebljavaju riječ “singularnost” kako bi opisali svijet sutrašnjice. Ali što to zapravo znači i odakle ta ideja potječe?

Što je singularnost?

Termin singularnost opisuje trenutak kada se civilizacija toliko promijeni da su nova pravila i tehnologije potpuno neshvatljivi prethodnim generacijama. Može se reći da je to nepovratna točka u povijesti.

Mnogi smatraju da će do singularnosti dovesti ekstremno brze tehnološke i znanstvene promjene. Ove promjene će biti toliko brze i toliko duboke, da će se transformirati svaki aspekt društva, od tijela i obitelj do vlasti i ekonomija.

Dobar način da shvatite singularnost jeste da pokušate zamisliti kako biste objasnili što je internet nekome tko je živio u 13. stoljeću. To bi bilo gotovo nemoguće. Naše vrijeme za ljude iz srednjeg vijeka predstavlja singularnost. Međutim, iz perspektive buduće singularnosti mi predstavljamo ljude iz srednjeg vijeka.

Napreci u znanosti i tehnologiji ukazuju na to da bi se singularnosti mogle događati i u kraćim razdobljima, a nitko ne zna što će one sa sobom donijeti.

Samo pričanje o singularnosti je paradoks, pošto je to pokušaj da se zamisli nešto što je po definiciji nezamislivo. Međutim, to nije zaustavilo mnoge pisce znanstvene fantastike i razne futuriste da to urade.

Odakle potječe termin “singularnost”?

Pisac znanstvene fantastike, Vernor Vinge, popularizirao je ideju singularnosti u svom eseju “Tehnološka singularnost” iz 1993. godine. On je tamo singularnost opisao na sljedeći način:

“To je točka u kojoj se stari modeli moraju zamijeniti i u kojoj nastaje nova realnost. Kako se približavamo više toj točki, ona će se širiti sve više i više među ljudima dok ne postane normalna. Međutim, čak i kada do nje dođe, ona bi još uvijek mogla biti veliko iznenađenje.”

Vinge je konkretno označio pojavu umjetne inteligencije kao dokaz singularnosti. “Nalazimo se na rubu promjene koja se može usporediti s usponom ljudskog života na Zemlji”, napisao je. “Točan razlog ove promjene jeste neminovna kreacija tehnologije entiteta s većom inteligencijom od ljudske”.

Ken McLeod u svojoj knjizi “Cassini podjela” opisuje singularnost kao “radost za štrebere”, što je postao popularan način za opisivanje singularnosti (on zapravo nije izmislio tu frazu, već ju je pronašao u jednom Satiričkom eseju iz devedesetih godina). Katarina Valente je nedavno raspravljala o tome da u termin treba ubaciti i “osobnu singularnost”, točku u kojoj osobe postaju toliko izmijenjena da ne mogu prepoznati svoju prethodnu ličnost.

Koje tehnologije će najvjerojatnije prouzročiti sljedeću singularnost?

Kao što je već navedeno, smatra se da je umjetna inteligencija jedna od tehnologija koja će kod mnogih izazvati singularnost. Autori poput Vingea i Ray Kurzwella smatraju da će umjetna inteligencija izazvati singularnost iz dva razloga.

Prvi je taj što će novi oblik inteligentnog života potpuno promijeniti naše shvaćanje o sebi kao ljudima. Drugo, umjetna inteligencija će nam omogućiti da razvijemo nove tehnologije mnogo brže nego što smo to mogli prije. Posljedica nastanka umjetne inteligencije jeste razvitak robota koji mogu raditi sa, ali i bez ljudi.

Među tehnologijama singularnosti nalaze se i molekularni strojevi koji se sami obnavljaju tj. autonomni nanoboti, ali i mnoge druge stvari.

Ideja je da, ako možemo napraviti strojeve koji upravljaju materijom na atomskoj razini, možemo i kontrolirati svijet na nevjerojatan način. A što ako bi ove mašine mogle raditi same? Tko zna što bi se moglo dogoditi.

Tamniju viziju ove singularnosti su opisali Greg Ber u knjizi “Glazba krvi” i Bill Joy u eseju “Nismo potrebni budućnosti”, dok je optimističnu viziju obradio Rudy Raker u knjizi “Postsingular”.

Na kraju, singularnost se prožima i kroz sintetsku biologiju, genetički inženjering i druge životne znanosti koje će omogućiti kontrolu nad ljudskim genomom. Zahvaljujući tome, mogli bismo stvoriti nove oblike života i promijenimo kurs ljudske evolucije, ali i promijeniti mehanizme zbog kojih starimo. Mnogi futuristi, od Kurzwella i Branda do znanstvenika poput Obriana de Graya, ukazali su na to da će ekstremna ljudska dugovječnost biti ključan dio singularnosti.

Da li se singularnost već nekad desila?

Singularnost se obično promatra kao nešto što će se dogoditi u budućnosti, ali može iskoristiti i da opiše transformacije iz prošlosti, kao što je gorespomenuti primjer za 13. stoljeće.

Industrijska revolucija se također smatra singularnošću, kao i informacijsko doba.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

John Titor je osoba koja se tijekom 2000. i 2001. godine pojavila na nekoliko internetskih foruma i predstavila kao putnik kroz vrijeme, te uskoro postala veliki hit i fenomen koji i dan danas zaokuplja pažnju ljudi.

Tvrdio je da je američki vojnik iz 2036. godine, iz vojne baze u Tampi na Floridi, koji je dobio zadatak se vratiti u 1975. godinu da bi uzeo IBM 5100 koji je bio neophodan za debugging računala zbog problema s UNIX sustavima koji će se iskusiti 2038.

Ovaj problem zaista postoji, ali je bio poznat samo malom broju ljudi početkom ovog stoljeća kada je Titor o tome pisao, a on je za misiju izabran jer je njegov djed bio izravno involviran u njegovo sklapanje i programiranje.

U 2000. godinu je svratio iz osobnih razloga, kako bi uzeo obiteljske fotografije koje su izgubljene u građanskom ratu koji je uslijedio. Tijekom svog boravka u našem vremenu ostavio je niz predikcija koje su i danas vrlo zanimljive, iako se nisu sve ostvarile; on sam je napomenuo da su to činjenice iz njegovog svijeta, koje se možda i ne ostvare u našoj liniji događaja, odnosno u našem paralelnom svemiru.

1. Razorni nuklearni Treći svjetski rat počinje 2015.

“Svjetski rat će 2015. godine ubiti skoro tri milijarde ljudi”. Veliki dio njegove priče se zasniva na preziru prema našoj generaciji koja nije ništa uradila ne bi li spriječila da do katastrofalnog rata dođe.

Da li danas postoje naznake da bi sljedeće godine doista mogao početi globalni konflikt? Građanski rat u Ukrajini i zaoštravanje odnosa između Rusije i Zapada, bliskoistočna kriza koja uvijek tinja, islamski kalifati koji niču kao gljive poslije kiše i koje drže trenutno ogromne dijelove svijeta … Postoji li šansa
da 2015. godine bude najgora u povijesti ljudske vrste?

2. Amerikanci su obmanom napali Irak

“Ništa od onoga što sam napisao neće biti iznenađenje. Sve je već pokrenuto prije deset, dvadeset, trideset godina. Jeste li stvarno iznenađeni da sada saznajete da Irak ima oružje za masovno uništavanje ili je to samo obmana koja sve treba natjerati da prihvate sljedeći rat?”

Titor je ovo napisao dvije godine prije početka rata u Iraku, i mnogo prije nego što se pokazalo da je Washington doista obmanuo svjetsku javnost te da Sadam Hussein nije imao oružje zbog koga je rat uopće i počeo.

3. Olimpijske igre 2008. će biti otkazane

“Kao rezultat mnogih konflikata, ne, neće biti službenih Olimpijskih igara poslije 2004. godine”. Ovo se nije ostvarilo, ali, da li se sjećate koliko je bilo blizu da se ne dogode? Neposredno prije početka igara došlo je do ogromnih prosvjeda u Tibetu s pozivima na povratak Dalaj Lame, i mnogi su se pitali da li će ovo dovesti do bojkota. Također, tijekom igara, došlo je do rata između Rusije i Gruzije oko Sjeverne Osetije na Kavkazu.

Međutim, ne zaboravite da je i sam Titor napomenuo da uvijek može doći do manjih odstupanja od povijesti njegovog svijeta, između 1-2,5 posto, koji mogu sve promjeniti.

4. IBM 5100 ima skrivene funkcije

“Mislite nešto pored pandemije ludih krava, velikih otkrića u fizici elementarnih čestica i nepoznatih funkcija 5100?” Skrivene funkcije računala IBM 5100, kao što smo već rekli, nisu bile poznate široj javnosti.

Titor se, navodno, vratio jer upravo ovaj kompjuter može riješiti problem koji će nastati 2038. godine s UNIX sustavima koji nastaje zbog načina na koji se računa vrijeme. Pošto ga računala mjere u sekundama, postoji limit koliko mogu izbroje; kada istroše sav prostor ovome namijenjen, mnogo problema će se pojaviti. UNIX sustavi konkretno imaće veliki problem 19. siječnja 2038. godine u 04:14:07 po našem vremenu, kada dođu do svog limita, datum će se vratiti na 1901.

Zanimljiv je spomen i pandemije kao i znanstvenih otkrića. “Neke vrlo zanimljive stvari će se dogoditi u CERN-u u bliskoj budućnosti”. CERN igra bitnu ulogu u Titorovoj priči.

5. Svemirski avion s problemom pregrijavanja

“Možete li mi reći kako ste riješili problem pregrijavanja na vašim svemirskim avionima?” Ovo je još jedna od njegovih izjava koje pobuđuju pažnju. Svemirski zrakoplov? Ako je pričao o šatlu, zašto nije napisao shuttle?
Za mnoge ovo predstavlja predikciju nesreće 2003. godine kada je eksplodirao space shuttle “Columbija”, do koje je došlo nakon što je djelić pjene začepio lijevo krilo tijekom polijetanja; kada je shuttle uletio ponovno u troposferu, pregrijani zrak je uletio u pokvareno krilo i doveo do njegove dezintegracije.

6. Rusija i Kina

“Rusija i Kina su oduvijek imali vrlo čudan odnos. Čak i vijesti koje sada gledam govore u prilog tome da će doći do sukoba zbog gomilanja oružja, graničnih sporova i prevelike populacije Kine. Zapad će postati vrlo nestabilan što će Kini dati samopouzdanje da se proširi”.

O ovome smo i mi pričali; ovo je stara ruska bojazan. Kina uskoro postaje svjetska sila broj jedan, a to što su sada saveznici s Kremljom malo znači ako se uzme u obzir kakvo blago leži u sibirskoj pustoši. “Kinezi su blizu toga da čovjeka pošalje u svemir. Neka vas ne iznenadi ako se to dogodi u bliskoj budućnosti “. Desilo se listopada 2003. godine.

7. Rastuće građansko nezadovoljstvo

“Uhićivati će i držati će u pritvoru ljude bez ikakvog pravnog procesa.” Jedan od bitnih stavki u Titorovim predviđanjima je uvećan broj unutarnjih konflikata koji će dovesti do građanskog rata u Americi u 2005. godini. Sada je 2014, a do toga još uvijek nije došlo. Međutim … Nemiri u Fergusonu, nemiri za vrijeme pokreta “Occupy Wall Street”, donošenje Patriotskog zakona koji omogućuje vladi da prati i privodi ljude na sličan način, legislatura koja se već dugo kuha a koja će uništiti internet kakav poznajemo i od njega napraviti totalitarni servis, itd.

Predvidio je i da će jedan od narednih američkih predsjednika pokušavati svim silama da bude novi Lincoln, u smislu da će pokušati ujediniti naciju, a mnogi u Americi ovo povezuju s Obamom.

“Rat se nije vodio zbog teritorija već zbog reda i prava. Mislili su da ljudi žele sigurnost umjesto slobode i pogriješili su. “

8. Priča o mnogo svjetova

“Teorija mnogo svjetova se izgleda lijepo uklapa u trenutnu teoriju struna. Nažalost, mi još uvijek nismo uspjeli da riješimo teoriju struna ali n-10 se čini kao najbolji model koji imamo u 2036. godini. Kao što vjerojatno znate, ‘velika jednadžba’ ne zahtijeva konačno rješenje da bismo mogli koristiti njezine manje dijelovi u primjeni “.

Činjenica je da je Steven Hawking promijenio mišljenje o prirodi crnih rupa i Hokingovoj radijaciji nedugo poslije ovih riječi.

Titor je također napisao: “Vremeplov je izmišljen 2034. godine. Ovo je posljedica izvjesnih uspješnih istraživanja u Fuzijskom reaktoru koji je omogućio znanstvenicima u CERN-u da proizvedu prvi svjetski singularni motor. Osnovni dizajn uključuje rotirajuće singularnosti unutar magnetskog polja. Mijenjajući brzinu i smjer rotacije možete ići kroz vrijeme naprijed i natrag. “

Ovo je išlo protiv onoga što je znanost u tom trenutku mislila; međutim, Hawking je 2004. godine promijenio svoju teoriju, i doveo je u sklad s Titorovim komentarima.

“Vjeruje se da se sve linije svijeta završavaju. Također se misli da paralelne linije svijeta koje se pojavljuju imaju iste krajeve samo u drugim vremenima.”

Posljednja otkrića u CERN-u sugeriraju da bi ovo moglo biti istina, pošto Higgsov Bozon male mase ukazuje na to da bi svemir mogao spontano eksplodirati.

Svaka linija svijeta je jedna točka koja se proteže u beskonačnost; međutim, neke linije mogu spontano da se završe, neovisno od drugih. Putovanje kroz vrijeme se odvija između tih linija. Prema tome, nema paradoksa, pošto će svaki putnik kroz vrijeme ući u potpuno drugačiji svemir. Ono što je Titor predvidio, a nije se dogodilo, dogodilo se u nekom drugom, paralelnom svemiru koji nije naš.

“Paradoks djeda je nemoguć. Što više, svaki paradoks je nemoguć. Model Everett Wheeler je točan. Svako moguće kvantno stanje, događaj, mogućnost i ishod su realni, izvjesni i događaju se. Šansa da se sve negdje u superverzumu događa su 100 posto.”

Ovaj model inače objašnjava čudno valovito ponašanje pojedinačnih čestica u eksperimentu s dva proreza, a tvrdi da se svaki mogući ishod događaja uvijek desi, i to diobom svemira na nove svemire, čime dobivamo beskonačan broj linija svijeta.

9. Što putovanje kroz vrijeme čini mogućim

“Javnost je obaviještena o postojanju vremeplova 2034. godine”. Mehanizmi putovanja kroz vrijeme biti će otkriveni u CERN-u, stvaranjem mikrosingularnosti ili minijaturnih crnih rupa. Titorov stroj je kreiran od strane General Electrica, i za nju je bio obučen, ali su se u vrijeme njegovog polaska pojavili noviji modeli, s preciznijim satovima i daleko većom zemljopisnom točnošću.

Zanimljivo je i to da je Titor bio zainteresiran za NLO, te je pitao svoje sugovornike više o tome. NLO nije bio riješen ni u njegovo vrijeme, a on sam je smatrao da bi oni mogli biti zapravo putnici iz daleko dalje budućnosti s daleko savršenijim strojevima.

Citat za kraj

“Kada dođe vrijeme da se moja predviđanja ostvare ona će se ili ostvariti ili neće. Ako se ostvare, vaša je sposobnost da procjenjujete svoje okruženje osakaćeni prihvaćanjem mene kao poznavatelja svih stvari. Ako sam pogriješio, onda je diskreditirano sve što sam rekao, a što vas je inače potaknulo da razmislite o svom svijetu. Ne želim ni jedno ni drugo.

Premda sam ovdje iz privatnih razloga, svejedno se nadam da ćete uzeti u obzir mogućnost putovanja kroz vrijeme. Možete promijeniti svoju liniju svijeta na bolje ili na gore baš kao i ja.”

Prema tome, John Titor, ako je zaista bio putnik kroz vrijeme, nije promijenio tijek svog vlastitog svemira time što je došao u naš; njegov i ovaj postoje odvojeno, a bili su jedno dok se u nekom vremenskom trenutku nisu razdvojili na odvojene dijelove. Međutim, i tijek ovog može biti promijenjen alteracijom prošlosti, ako to budemo željeli kada i ako razvijemo tehnologiju kretanja između svjetova.

Oni koji vjeruju u ovo neka istažuju rad John Titora, ostalima može izgledati kao jedna lijepa pričica koja nam otkriva dio budućnosti i pomaže nam u neisvjesnosti koju nam budućnost donosi.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)

PARADOKS! Sve više referenduma, direktna demokracija na djelu, u vrijeme sve veće i dublje krize, no da li je u teškim velikim krizama demokracija najjača? Da li su rezultati tih referenduma – demokratski?

Referendum u Bavarskoj je srušio njemačku kandidaturu za zimske olimpijske igre, a na referendumu u Hrvatskoj se glasalo protiv istospolnih brakova. U prvom slučaju je uskraćena podrška projektu koji levitira između sportskih i komercijalnih interesa, a drugi referendum je pokrenuo kontroverznu ustavnu promjenu u Hrvatskoj.

Građani Bavarske su glasali na lokalnoj razini o partikularnim interesima, dok su oni iz Hrvatske odlučivali o svojoj državi i u ime cijelog naroda. Prvo glasovanje je bilo opravdana kritika isprazne vjere u budućnost, svedene na gole ekonomske interese.

Drugo glasovanje se pobrinulo da modernizacija društva ne prijeđe granice postavljene u srednjem vijeku. Jedan plebiscit je sasvim opravdan, jer njime dolazi do izražaja manjinsko mišljenje; drugim se kroz zabranu istospolnih brakova dovodi u pitanje zaštita homoseksualne manjine.

Ovdje možemo završiti nabrajanje. Jasno je da je hrvatski ustavni referendum neusporediv s onim održavnim 10. studenog u Bavarskoj. Ako zbrajamo babe i žabe, razlike i sličnosti između ova dva referenduma postaju očite. U oba slučaja za riječ se javila izravna demokracija. U prvom je možemo slaviti, ali drugi izaziva zebnju. Ali u oba slučaja se radi o demokraciji. To je naša budućnost.

Sve češće ćemo razgovarati o vijestima kao što je ova iz Hrvatske (premijer Milanović je rezultat ovog referenduma nazvao “žalosnim i besmislenim”). U cijelom svijetu je primjetna inflacija referenduma i plebiscita. Posebno su zanimljivi njihovi sve sporniji rezultati.

Društveni angažman i suodlučivanja su karakteristike demokracije: narod se pita, građanin progovara.

Trenutno se odigrava prijelaz sa predstavničko – demokratskih na izravnije mehanizme odlučivanja unutar tradicionalnih političkih sustava. Građanin se oslobodi političkog objekta u državotvornog citoyens-a. On želi glasati svakoga dana umjesto svake četiri godine: za ili protiv nekog obrazovnog sustava, za ili protiv nekog infrastrukturnog projekta, za ili protiv nekog oblika ponašanja (pušenje, potrošnje mesa).

U Njemačkoj je od polovice 90-ih utrostručen broj ustavno utemeljenih, a time i načelno poželjnih lokalnih referenduma. Slično je i na globalnoj razini. U SAD, demokratskom pretku Europe, 6. studenog 2012. je biran predsjednik, ali se istovremeno glasalo i na 174 referenduma u 37 saveznih država.

U Njemačkoj se referendumi unutar predstavničke, to jest neizravne demokracije smatraju sve važnijim dijelom procesa političkog odlučivanja. Velika euforija i gotovo odgovorna potreba za suodlučivanjem dovodi do izmještanja političke moći. Dojučerašnja politička zasićenost i ravnodušnost sada djeluje kao propala (ne) kultura iz prošlosti. Ona je postala dio povijesti.

To bi trebalo da su povoljne vijesti. Ali nisu. Građani Švicarske, poznati po svom istančanom osjećaju za biznis, glasali su protiv ograničenja menadžerskih plaća i protiv gradnje minareta, što svjedoči o dosta bizarnom odnosu prema manjinama.

Građani SAD su na referendumu ublažili Zakon o tri prekršaja (koji automatski vode do doživotnog zatvor ) – ali tek pošto su ga prethodno usvojili na referendumu. Unatoč tome, u Kaliforniji vas još uvijek čeka doživotni zatvor poslije tri blaga prekršaja. Kalifornija je inače poznata po neobičnim referendumskim odlukama. Na jednom od 174 referenduma održanima 6. studenog 2012., građani Kalifornije su glasali protiv obilježavanja hrane s GMO sastojcima.

Referendumi kao sredstva direktne demokracije, izvorno zamišljeni radi zaštite manjina, sve više se pretvaraju u svoju suprotnost i, kao što pokazuje slučaj Hrvatske, jačaju moć većine. Pitanje da li je ova moć rezultat utjecaja lobista (kampanju u Kaliforniji protiv obilježavanje GMO hrane obilno su financirale velike agrarne korporacije), ili samo izraz kulturoloških i političkih odnosa snaga, nebitno je onima koje ta moć ugrožava.

Rezultat referenduma u Hrvatskoj je očekivan, jer je katolička crkva, kojoj pripada 4,2 milijuna građana Hrvatske ili njih gotovo 90% posto, pozvala da se glasa za promjenu ustava. Ipak, ovaj rezultat se ne može pripisati samo balkanskom antimodernizmu, za što se često optužuje istočne Europljane, jer stanje u Americi na primjer, nije ništa bolje: na referendumima o smrtnoj kazni i istospolnim brakovima redovito pobjeđuje vladajuća većina, što erodira zaštitu manjina. Kao da izravna demokracija više služi očuvanju status quo-a nego pokretanju društvenih promjena.

U Njemačkoj nakon svakog referenduma slijedi postupak ispitivanja zakonitosti pred sudom. Ukoliko je referendumski rezultat suprotan najvažnijim pravnim načelima, postoji mogućnost žalbe. Pokret Više demokracije zalaže se da saveznim referendumima prethodi preventivna kontrola pravnih normi sadržanih u njima, čime bi se unaprijed garantirala osnovna prava ljudima.

Kada pogledamo Hrvatsku, SAD i Švicarsku, nema mjesta euforiji zbog referendumskog odlučivanja. Prikladniji bi bio oprez. U Hrvatskoj su u planu još 10 referenduma. Da li će rezultati biti demokratski i civilizirani, vidjet ćemo.

 
 
(Gerhard Matzig, Süddeutsche Zeitung/uredio: nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16116"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U četiri mjeseca građani prodali DEVET tona zlata. Razlozi su jasni. Zlata lani izvezeno za 33,6 milijuna eura, 142 puta više nego što je uvezeno

Zlatna groznica trese Hrvatsku. Iako nisu otkriveni zlatni rudnici, zlato se prodaje na svakom koraku. O razmjerima trgovine, ali i krize u koju Hrvatska sve dublje tone zorno svjedoči i slijedeći prizor viđen jednog subotnjeg poslijepodnevna u jednoj Konzumovoj trgovini gdje se više prodavalo, nego kupovalo. U kutu te trgovine na omanjem pultu otkupljuje se zlato i u redu je čekalo šestero ljudi. Nekoliko metra dalje otkupljuju plastične boce i tamo je u redu čekalo šestero nesretnika. U redu na blagajni s kupljenom robom izbrojano je samo troje kupaca.

[mp3player width=300 height=50 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=tema-dana-radio-101-prodaja-zlata.xml]

Ako ste još indiskretni pa zavirite na pult sa zlatom i vidite što se prodaje tek ćete tada vidjeti razmjere katastrofe u koju ova zemlja i njeni građani, sve brže, tonu. Uglavnom je tu riječ o ogrlicama, naušnicama, satovima, prstenju i pokojem zlatnom zubu. Oni postižu najbolju cijenu jer otkupljivače zanima samo težina i količina karata, a zubno zlato je u pravilu 24-karatno. Sve će to na kraju kao u doba holokausta, ali i neposredno nakon drugog svjetskog rata, biti pretopljeno u obične zlatne poluge u kojima nitko neće prepoznati ni satove ni prstenje, ni ogrlice ni naušnice. I ništa u tim bezličnim zlatnim polugama neće podsjećati na sate i sate uloženog truda koji su u cijeni tog pretopljenog nakita zavisno od kvalitete i ljepote ponekad i višestruko nadmašivali cijenu same sirovine.

Zlato se najvećim dijelom izvozi u Austriju pa je upravo zbog toga hrvatski izvoz u tu zemlju u prva tri mjeseca porastao 34,7 posto što je čak 14 puta više nego u istom razdoblju prošle godine.  Pojedine tvrtke koje se bave otkupom zlata imaju i po trista otkupnih mjesta, a prihodi su im prošle u odnosu na 2010. godinu narasli 254 posto.
 
[highlight color="yellow"] ZLATO se u Hrvatsku zbog velikih poreza koji u zbiru iznose preko 60% gotovo ne isplati uvoziti. [/highlight] Zbog istih razloga ne isplati se ni njegova prerada, odnosno pretvaranje u investicijsko zlato ili nakit. Zato s izvozom nema problema. Na izvezeno zlato ne plaća se nikakav porez.
 
[highlight color="yellow"] Da li se u ovom trenutku isplati prodavati zlato? [/highlight]

Ako je vjerovati analitičarima to je pogrešan poslovni potez jer će cijene u ovoj godini od trenutačnih 1.590 narasti na 2.000 dolara, a do 2014. na čak 2.300 dolara za uncu. No, onima koji ga prodaju ove optimističke prognoze ne znače mnogo. Oni zlato prodaju kako bi preživjeli od danas do sutra.

RAZGRANALO SE TRŽIŠTE OTKUPA ZLATA

Razgrananost tržišta lom zlata posljednjih godina jest i nije posljedica krize.

„Unazad nekoliko godina su se razgranali poslovi otkupa nakita odnosno zlata što nije ništa neuobičajno. U razvijenim zemljama to sekundarno tržište zlata, nakita postoji naravno. Ovdje se očito radi o tome da kućanstva nakit prodaju kako bi preživjela. radi se vrlo vjerojatno o jednom ptocesu koji nas vodi u suprotnom smjeru od onog u kojem bismo željeli, a to je siromaštvo. dakle to je sigurno znak da kućanstva osiromašuju i moraju prodavati svoje rezerve, svoju štednju koja je u obliku nakita“, objašnjava ekonomski analitičar Damir Novotny.

Međutim, postoji i jedan paradoks.

„Podaci u novčanoj štednji kućanstava pokazuju rast. Prema tom pokazatelju bi kućanstva morala biti nešto bogatija, nego što su bila lani, barem za 5% ako gledamo taj agregatni ukupni podatak. Kućanstva također raspolažu s velikim nekretninama koje su možda u krizi izgubile vrijednost, ali su još uvijek vrijedne i kojih se nerado odriču tako da ne možemo zapravo govoriti o siromaštvu kućanstava kad to gledamo u nekim globalnim razmjerima. proces prodaje zlata je rezultat vrlo snažnog rasta cijene zlata. Cijena zlata je unazad nekoliko godina praktično upeterostručena pa se to pokazalo kao dobra prilika mnogim kućanstvima da prodaju svoje rezerve i naravno da se onda te rezerve moraju plasirati na međunarodno tržište jer na domaćem potražnje za zlatom nema“, dodaje Novotny.

I tradicija ovdje ima svoj utjecaj. Danas zlato nema tu istu simboliku.

UVOZ I IZVOZ ZLATA

Zlato je roba, objašnjava voditeljica Službe za trgovinu i unutarnje tržište u Ministarstvu gospodarstva Marija Kulaš:

„U 2012.g. unutar Ministarstva gospodarstva izdane su 32 dozvole za izvoz. Odnosile su se na ukupan iznos od oko 347 milijuna eura. Ukupan broj dozvola za uvoz je 6, a vrijednosna količina je 397 tisuća eura.“

Uvoz i izvoz zlata reguliraju se na sljedeći način:

„Zakonom o trgovini odnosno uredbom o određivanju robe koja se izvozi na temelju dozvola. Ta uredba je objavljena i u Narodnim novinama. Za izvoz i uvoz zlata, a temeljem članka 9. Uredbe podnositelj zahtjeva dužan je popuniti svoj zahtjev određenim podacima kao što su naziv i sjedište trgovačkog društva, OIB trgovačkog društva, naziv i sjedište krajnjeg korisnika, trgovački naziv, uključujući i čistoću i dimenzije, količinu i vrijednost robe koja se izvozi odnosno uvozi, jediničnu cijenu robe, tarifnu oznaku, zemlju proizvodnje, naziv i adresu proizvođača, zemlju iz koje se izvozi odnosno uvozi, naziv i adresu tvrtke od koje se uvozi odnosno izvozi kao i rok uvoza odnosno izvoza.“

Raste i uvoz zlata, upozorava voditeljica Centra za poslovne informacije Hrvatske gospodarske komore Lidija Švaljek:

«Prateći statistiku u zadnjih pet, šest godina može se vidjeti da s jedne strane uvoz raste, ali u smislu nakita, draguljarskih predmeta, pozlaćenih ili zlatnih predmeta. Isto tako i izvoz, naručito kada se zna da je cijena zlata porasla, a s druge strane da je pojava gospodarske krize i to je jedno s drugim automatski povezano.»

Porast ureda je velik, ali način registracije ne ide u prilog točnim brojkama:

«Zbog samog načina registriranja trgovačkog društva u Hrvatskoj odnosno obrta obično se uzima jedna glavna djelatnost i sporedne, dodatne djelatnosti. Ako ste vi registrirani da se možete baviti otkupom zlata, ne morate se ići dodatno registrirati ili raditi preregistraciju, možda su neki radili doregistraciju, ali da bi sada mogli reći koliko je točni porast…jer rijetko tko se bavi izričito tom djelatnošću, nego se uz određene djelatnosti ide i na to bavljenje otkupa zlata.»

Teško je računati dobit od izvoza zlata, napominje Švaljek, jer imamo klasično monetarno zlato, zlatne poluge, prah, nakit i sl. Zakon ne kaže ništa o obliku izvoza, kaže Kulaš. Onaj tko se bavi tom djelatnošću dužan je ishoditi minimalne tehničke uvjete, a nadziru se različiti segmenti trgovine, dodaje Švaljek. Tu je nadležan Državni inspektorat.

ZARADE OD PRODAJE ZLATA NEMA?

«Nisam pročitao današnje novine, čuo sam nešto o tome, brojke su stvarno frapirajuće po nekim čak stvarima nemoguće. To izgleda kao da svaki drugi Hrvat ima rudnik zlata u svom dvorištu», plastičan je predsjednik Udruženja obrtnika Grada Zagreba i vlasnik zlatarne «Dijamant» Vlado Crkvenac.

Crkvenac smatra da tu zarade nema jer će cijena zlata ići gore. Cijena je 270kn za 1 gram 24 karatnog zlata.

DRŽAVA NEMA KORISTI

Prodaja zlatnog nakita odavno je pala – bila je to prva žrtva krize, veli Crkvenac. No, nemojmo ovu priču brkati sa zlatarstvom:

“Zlatarstvo je proizvodnja zlatnog nakita itd., a ovo je čista trgovina sirovinom koja se izvaža kao što se izvažaju npr. trupci. Osobno mislim da to nije uredu da je država oslobodila sva ta davanja prema van. Ja se slažem ako imaš izvoz proizvoda oslobodi taj dio, ali da mi tu sječemo naše šume, pretvorimo je u trupce i izvozimo bez ikakvih naknada državi, bez ikakvih profita… Danas, sutra ćemo možda to i s vodom raditi isto tako. Prodavati ju pa nema nitko od toga ništa, ni država ni pojedinci», ili ako hoćemo konkretno, zlatar od otkupljenog lom zlata proizvodi nove predmete, a država ima koristi.”

«U konačnici se plaća na taj novi predmet 30% poreza na luksuz i 25% PDV-a što ukupno iznaša 62,5%. Prema tome, to je nama nelojalna konkurencija iz razloga toga što mi ipak kada nešto kupimo kao takvo preradimo i u završnici na sve to skupa i na taj naš rad i na taj proizvod platimo ovo što sam malo prije spomenuo. Ovo sada što se dešava to će biti kratkog daha, neće to dugo trajati”, zaključio je Crkvenac.

U četiri mjeseca 2012. izvezli smo zlata kao cijele prošle godine. Otkupnih stanica imamo kao na Divljem zapadu. Na preradu zlata u nas plaća se čak 60 posto poreza

Nemamo rudnike, no samo smo u prva četiri mjeseca ove godine izvezli čak 9 tona zlata, gotovo jednako kao cijele lanjske godine u kojoj je, prema podacima HGK, izvoz u vrijednosti od 33,6 milijuna eura bio čak 142 puta veći od ostvarenog uvoza od 234 tisuće eura.

Hrvatski eldorado

Kriza je toliko uzdrmala hrvatsko gospodarstvo da se iz rudnika obiteljskih škrinja vadi gotovo sve što im može pomoći da prežive mjesec i plate najnužnije troškovi. Prema istraživanju GfK, to trenutačno radi najmanje 3% građana pa nije čudno da u eldoradu zvanom Hrvatska u kojemu smo proizvodnju domaćih obrtnika i te kako poskupili proglasivši je luksuzom (a čini 0,3% ukupnog poreza na luksuz), naruku idemo velikim igračima koji, kako tvrdi naš izvor, nisu ništa drugo do domaći političko-ekonomski “drmatori” koji posluju preko tvrtki u inozemstvu.

I to toliko dobro da se, vjerovali ili ne, zahvaljujući zlatu osiromašenih Hrvata, u prva tri mjeseca ove godine izvoz u Austriju povećao 34,7%, 14 puta više nego u 2011. s obzirom na to da je ona glavno izvozno tržište za tu plemenitu kovinu iz RH.

Otkupnih stanica za zlato imamo tako vjerojatno i više nego što ih je bilo u vrijeme zlatne groznice na američkom Divljem zapadu. Samo Auro Domus d.o.o. ima više od 300 otkupnih ureda i 380 zaposlenih u Hrvatskoj i lani je na otkupu lomljenog zlata, zlatnika, medalja, zubnog zlata i zlatnih zubi, satova, nakita… čak i vjenčanog prstenja, zaradio 141 milijun kuna. Klijente plaćaju kešom. Nije im problem otkupiti ni pet kilograma odjednom, hvalio se nedavno suvlasnik Auro Domusa 26-godišnji Kristijan Kopić ističući kako im konkurencija nisu zlatarnice koliko oni koji u nas otkupljuju zlato na crno i ne plaćaju poreze ni druga davanja državi.

Gold Partner, kojega je otkup zlata doveo među 20 top kompanija u 2011. u RH po rastu prihoda, lani je ostvario 180 mil. kuna, čak 254% više u odnosu na 2010. Većinu otkupljenog zlata u neto vrijednosti od 140,8 mil. kuna su izvezli, a da se taj posao isplati – pa makar mu u nas predviđali kratkoročan višeznamenkasti rast – govori i činjenica da i Gold Partner i konkurentski mu Auro Domus imaju najveći mogući bonitet i nikad nisu bili u blokadi te, naravno, posluju s neto dobiti.

Sven Sambunjak, vlasnik portala Srebrozlato.com, kaže kako je tržište zlata u nas katastrofalno postavljeno, gore nego u najnerazvijenijim zemljama Afrike.

Prsten 35 posto skuplji

Tvrtke poput Auro Domusa u nas se osnivaju samo zato da bi otkupljeno zlato izvezle u inozemstvo jer je legislativa takva da se na njega ne plaća porez, dok svaka njegova daljnja prerada i pretvaranje u investicijsko zlato ili nakit u RH podliježe visokim porezima, objašnjava on. Pojedinac koji želi uvesti investicijske zlatne poluge i kovanice u RH dužan je pri uvozu platiti 25% PDV-a, 5% carine i 30% poreza na luksuzne proizvode, ukupno 60%, pa hrvatski građani zlato najčešće kupuju u Sloveniji, a poluge švercaju ili čuvaju u inozemnim sefovima. Zbog svega toga domaći proizvođači nakita prolaze kalvariju i masa ih završava u sivoj ekonomiji, doznajemo od Viktora Križeka, suvlasnika poznatih zlatarnica Križek, koji se žali da je zbog nakaradnih poreza prsten u RH čak 35% skuplji od onog u Sloveniji.

Kriza u kojoj se zlato nametnulo kao sigurna oaza za imovinu u ovoj će godini zlato pogurati s trenutačnih 1590 na 2000 USD po unci, a do 2014. i na 2300 USD, prognoze su Erste Groupa.
 

 
izvor: radio101.hr, vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9821"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]