Kako u Europi sve više jača migrantska kriza, mnogi ruski mediji podsjećaju na mračno proročanstvo pokojnog libijskog lidera Muamer Gadafija, koje je izrekao nekoliko mjeseci prije svoje nasilne smrti

“Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO! Bombardirate zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike ka Europi, i teroristima Al Qaide. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti, i gorjeti će u paklu zbog tisuća migranata iz Afrike, i zbog podrške Al-Qaidi. To će biti tako. Ja nikada ne lažem. Ne lažem ni sada”, napisao je Gadafi u otvorenom pismu koje je objavio ruski dnevni Zavtra u svibnju 2011. nekoliko mjeseci prije nego što je ubijen.

Od početka godine 500.000 izbjeglica je stiglo u Europi, a migrantska kriza je postala prioritet broj jedan za zemlje EU, što je potvrdio i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u svom godišnjem obraćanju Europskom parlamentu o stanju u Europskoj uniji.

“Europa danas predstavlja svjetionik nade, i utočište stabilnosti u očima žena i muškaraca Bliskog Istoka i Afrike. To je nešto na što trebamo biti ponosni, a ne nešto čega se trebamo plašiti”, rekao je Juncker.

Pitanje što je izazvalo krizu izaziva poplavu komentara. Stručnjaci smatraju da je Europa izgubila svoj ​​ugled najstabilnijeg mjesta na svijetu, uglavnom zbog toga što su vodeće europske zemlje i Sjedinjene Države rušile labave režime, upravo u onim zemljama čiji ljudi sada osvajaju željezničke postaje u EU.

“Jasno je golim okom da je izbjeglička kriza rezultat američko-europske politike”, kaže Boris Dolgov, viši istraživač Instituta za orijentalne studije Ruske akademije znanosti. “Uništavanje Iraka, uništenje Libije i pokušaj rušenja Bashara Assada u Siriji rukama islamskih radikala – to je politika EU i SAD, a stotine tisuća izbjeglica su rezultat te politike”, rekao je za rusku agenciju Tass.

“To je vrlo ozbiljan i višestruki problem”, kaže profesorica Irina Zvjagelskaja s Odjela za orijentalne studije na Državnom institutu za međunarodne odnose MGIMO u Moskvi. “Građanski rat u Siriji i napetosti u Iraku i Libiji stalno potiču protok migranata, ali to nije jedini razlog. Slažem se s onima koji vide aktualne događaje kao trend još jedne masovne seobe naroda, koji napuštaju slabije države sa neefikasnim gospodarstvima.

Postoje sistemski problemi koje uzrokuju da ljudi napuste svoje domove i da se otisnu na put. I liberalno europsko zakonodavstvo omogućuje mnogima od njih ne samo da ostanu u Europi, već i da tamo žive od socijalne pomoći, bez traženja zaposlenja “, kaže Zvjagelskaja.

“Ovi ljudi su iscrpljeni, ljuti i poniženi. Ne znaju ništa o europskim vrijednostima, načinu života i tradiciji, multikulturalnosti i toleranciji. Oni nikada neće pristati da se pridržavaju europskih zakona”, piše u svom blogu ruski pisac, dramaturg i redatelj Jevgenij Griškovec.

“Oni nikada neće osjećati zahvalnost prema onima u čije zemlje su uspjeli ući poslije toliko problema, jer su te iste države prve pokrenule krvoproliće u njihovim domovinama.”

“Angela Merkel obećava moderno njemačko društvo i Europu pripremljenu za probleme … To je laž i glupost! Siguran sam da mnogi od onih u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj, koji glume suosjećanje i zbunjeno odmahuju glavama kada vide na vijestima da se još migranata utopilo ili umrlo od gušenja ili umora na putu, iskreno u sebi govore nešto poput ovoga: “Tako im i treba, to će i drugima biti lekcija”, piše Griškovec.

Politikolog Fjodor Lukjanov smatra da je kriza migranata samo vrh ledenog brijega, suština gomile problema koji su se taložili godinama.

“Postoji izravna veza između migrantske krize i posljednjih petnaest godina zapadne politike na Bliskom istoku”, kaže Lukjanov u provladine listu Rosijska Gazeta.

“Nijedan pokušaj intervencije nije dao očekivane rezultate. Naprotiv, svaki takav potez je samo okrenuo stvari od lošeg ka gorem. Ali, čak i Sjedinjene Države i Europa budu prihvatile umjereniju liniju, erozija će se i dalje dešavati, mada slabijim tempom. Krajnji rezultat će, međutim, biti isti. Dok modeli 20. stoljeća postaju nefunkcionalni u novim uvjetima, neće biti mirne tranzicije ka sljedećoj fazi.”

Kolumnista i bloger Vitalij Tretjakov se pita zašto je Europska unija ušla u zamku iz koje nikada neće moći izaći.

“Razloga je mnogo, ali svi su oni temeljeni na aroganciji i pretjeranom samopouzdanju. U većini slučajeva osjećanje više vrijednosti se nikad ne izražava glasno, ali “Europljani” se uvijek osjećaju superiorno nad svima ostalima na svijetu.”

“Ostaje da se vidi hoće li Europska unija podleći pritiscima Washingtona ili će radije manifestirati solidarnost sa Sjedinjenim Američkim Državama, u odluci da se ubrza takozvani” proces demokratizacije “u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. U svakom slučaju, to je pomoglo da se otvori Pandorina kutija.

Sada je ogromni teritorij u vrtlogu građanskih ratova i oružanog kaosa, i milijuni izbjeglica su bili primorani pobjeći”, zaključuje Tretjakov.
 
(kurir.rs, izvor: TASS – priredio M.Đorđević)

Afrika je kontinent s golemim prirodnim resursima, kontinent koji je u prošlosti mnogo propatio zbog akcija bijelih doseljenika koji su prekrajali regiju prema svojim interesima, ne uzimajući u obzir tradiciju i lokalne društvene odnose

To je kontinent na kojem su mnoge zemlje osim siromaštva, gladi i prirodnih katastrofa, trpjele krvave ratove i unutarnje sukobe, koji u mnogim slučajevima traju još i danas, dok su drugi ostavili duboke rane ili uzrokovali teške posljedice za društvo.

Crni kontinent sa svojim nepresušnim prirodnim bogatstvima tradicionalno privlače najmoćnije nacije, osobito zapadne zemlje, koje su utjecaj u toj regiji vidjele i kao ključnu komponentu u borbi za utjecaj u cijelom svijetu.

Osim Francuske i njenog vječnog sna o kolonijalnom carstvu “Françafrique”, jedna od ključnih zemalja su Sjedinjene Američke Države, koje su nakon raspada Sovjetskog Saveza znatno ojačale napore u jačanju svoje prisutnosti u Africi. Prvo su krenule sa Sudanom i Etiopijom, zemljama koje su u prošlosti aktivno surađivala sa SSSR-om, a kasnije je Washington svoje aktivnosti proširio na mnoge druge zemlje, ponekad izazivajući više štetnih “nuspojava” od suše ili gladi.

Katastrofa u Libiji

Jedan od najindikativnijih slučajeva širenja američkog i utjecaja NATO saveznika u Africi je Libija, zemlja koja je još uvijek trpi posljedice američke “podrške demokraciji”.

Washington “će uvijek biti uz libijski narod”, uvjereno je izjavio američki predsjednik Barack Obama 2011. godine, na početku vojne kampanje NATO saveza protiv te arapske države.

“SAD, zajedno s međunarodnom zajednicom, podržavaju libijski narod. Vi ste pobijedili u svojoj revoluciji”, oduševljeno je rekao američki predsjednik nekoliko mjeseci kasnije, 20. listopada, kada je dobio vijest o likvidaciji pukovnika Muammara Gaddafija, te pozdravio demokratske promjene koje u budućnosti čekaju zemlju.

Zapadne zemlje su se odlučile oglušiti na mnoga svjedočanstva i javnosti su prikazivale lažnu sliku o Libiji. Čak su i brojni stručnjaci upozoravali da je klađenje na libijsku “oporbu” bila pogreška.

Umirovljeni američki diplomat George Kenney je u ožujku 2011. upozorio da će inozemna vojna intervencija u Libiji dovesti do produženog sukoba i posljedičnog porasta terorizma.

“Aktivnost NATO-a u Libiji će uzrokovati daljnja previranja u svijetu. Po mom mišljenju, dogodit će se ista stvar kao u Iraku i Afganistanu”, rekao je George Kenney.

“Libijska oporba nakon svrgavanja neprijatelja neće biti u stanju stvoriti stabilnu novu vladu, a pobunjenici će se suočiti zbog unutarnjih proturječja”, usred libijskog sukoba je rekao tada još ruski veleposlanik pri NATO-u, Dmitrij Rogozin.

“NATO intervencije, političke i vojne, i Arapsko proljeće bi mogli rezultirati u vrelim Arapskim ljetom, sa svim posljedicama koje će ono imati i na druge države u regiji”, ponovio je Rogozin krajem 2011. godine.

“SAD i saveznici promiču građanske ratove u stranim zemljama iz jednostavnog razloga što su obdareni potpunom neznanjem. Pokušavaju promijeniti režime od kojih većinu uopće ne razumiju”, rekao je u srpnju 2011. istraživački novinar Adrian Salbuchi.

11. rujna 2012. je Washington prvi put na vlastitoj koži doživio kako izgleda “nova libijska demokracija”. U napadu na američko veleposlanstvo u Bengaziju su ubijena četiri Amerikanaca, među kojima i veleposlanik Christopher Stevens. Zbog visokog rizika od terorističkih napada su u kolovozu 2013. SAD bile prisiljene privremeno zatvoriti 19 veleposlanstva na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. U svibnju 2014. godine je Washington naredio raspoređivanje ratnih brodova uz libijske obale.

Danas je ta arapska zemlja utonula u kaos. U Libiji postoje dvije “de facto” vlade, jedna izabrana na legitimnim izborima, koja se nalazi na istoku zemlje, te vlada islamističkih ekstremista čiji je Kongres u Tripoliju.

U travnju prošle godine je tijekom sastanka u Moskvi s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom libijski premijer Abdullah Al-Tani optužio Zapad i prozvao ga odgovornim za kaos u zemlji nakon pada režima Muammara Gaddafija, te pozvao Rusiju da pomogne Libiji u ponovnom uspostavljanju državnih institucija. Ruski ministar vanjskih poslova je tada naglasio da Moskva sudjeluje u međunarodnim naporima koliko god je moguće, samo da se stabilizira stanje u toj sjevernoafričkoj zemlji, te istaknuo potrebu pronalaska što bržeg rješenja za ponovno ujedinjenje države.

Mali – Kolateralna žrtva akcije u Libiji

Kao što se očekivalo, rat u Libiji je uz potporu NATO saveza otvorio ‘Pandorinu kutiju’ nestabilnosti u zemljama Sahela. Tisuće boraca iz Mauritanije, Malija, Nigera i drugih zemalja, koji su se borile kao plaćenici u vojsci bivšeg libijskog vođe Muammara Gaddafija, vratili su se u zemlje porijekla naoružani do zuba.

Jedna od prvih afričkih zemalja koja je osjetila posljedice rata u Libiji je bila Mali.

Kroz svojoj kratku postkolonijalnu povijest ta je zemlja konstantno bila pod prijetnjom pobune sjevernih plemena, posebno Tuarega, koji su težili stvoriti nezavisnu državu čiji će teritorij uključivati ​​sjeverni Malija, južni dio Alžira, istočne provincije Mauritanije i sjeverni Niger.

22. ožujka 2012. je državnim udarom u Maliju svrgnut predsjednik Amadou Toumani Touré, a 6. travnja Tuareg pobunjenici iz Nacionalnog pokreta za oslobođenje AZAWAD (MNLA) proglasili su uspostavu Islamske države AZAWAD na području od 850 000 četvornih kilometara.

Prema optužbama od strane vlasti u Maliju, Tuarezi, koji su bili dio elitne divizije Gaddafija, stigli su automatskim puškama, bacačima granata i strojnicama, oružje koje su dobili od bivše libijske vlade. Također su imali i veću količinu modernog francuskog oružja, isporučenog tijekom rata libijskim pobunjenicima.

“Gaddafi je znao kontrolirati aktivnost Tuarega u Sahelu, ali su oni sada krenuli vlastitim ‘putem’. To su vrlo dobro pripremljeni i naoružani ljudi, koje su iskusili zapovjedništvo i borba protiv njih je izuzetno teška zadaća”, rekao je Jevgenij Satanovski, predsjednik ruskog Instituta za Bliski istok.

Rat u Libiji je bivšim plaćenicima Gaddafija donio ne samo novac i oružje, nego i pola godine od borbenog iskustva.

Osim toga, prema pisanju lista The New York Times , SAD su u regiji četiri godine provodile velike anti-terorističke programe i uložile između 520 i 600 milijuna dolara za obuku postrojbi u Maliju. Vojnike su učili da patroliraju granice i neutraliziraju zasjede, kao i druge metode borbe protiv terorizma. Međutim, iako obučene za borbu protiv terorista, te su vojne jedinice napustile zemlju i zaputile se u redove islamističkih ekstremista.

Krajem 2012. godine je došlo do eskalacije nasilja na sjeveru Malija, koji je bio okupiran od strane separatističkih skupina, a rezolucijom UN-a je odobreno slanje strane vojne misije da toj afričkoj zemlji da vrati mir. Francuski vojnici bili prvi koji su u Mali stigli u siječnju 2013.

Unatoč izjavama predsjednika Françoisa Hollandea, francuska vojska se nije borila u Maliju više od mjesec dana, a vojna intervencija u afričkoj zemlji je produžena do 13. srpnja 2014., a zatim se sve okončalo operacijom Barkhane u kojoj su se protiv islamista borile vojske Francuske, Malija, Nigera, Burkine Faso, Mauritanije i Čada, uz veliku podršku Sjedinjenih Država.

Prema nekim stručnjacima, tada se ponovno probudilo suparništvo između Francuske i SAD-a u upravljanju post-kolonijalnom Afrikom.

Kriza se nastavlja u Sudanu

Godine 1983. je građanski rat podijelio Sudan na dva dijela. Sukob poznat kao ‘Drugi sudanski građanski rat’ je postao poznat kao jedna od najnasilnijih epizoda dvadesetog stoljeća i trajao je sve do 2005. godine, kada je potpisan mirovni sporazum.

U prvoj fazi sukoba, SAD su podržavale muslimansku vladu u Khartoumu koja je u područjima pod svojim nadzorom nametnula krutu interpretaciju šerijata, no američka prisutnost je samo intenzivirala borbe. 1989. godine je u muslimanskom sjevernom Sudanu izvršen vojni udar koji je doveo do uspona na vlast još radikalnijim islamista i tada se Washington odlučio podržati južne pobunjenike.

“Otkriće polja nafte u Sudanu 1990. godine od strane američke kompanije Chevron je samo dodalo ulje na vatru”, piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO, koji ističe najnasilnije karaktere ratova u područjima bogatima naftom.

Borbe postaju sve složenije zbog prisutnosti američkih magnata, a 1994. SAD prisiljavaju sukobljene strane da potpišu dogovor o novom državnom uređenju. Međutim, čelnici muslimanskog sjevera se ne slažu i američke tajne službe orkestriraju nerede, koji su imali potporu Zapada.

2005. godine je potpisan mirovni sporazum i započeo proces tranzicije koji je kulminirao proglašenjem neovisnosti Južnog Sudana. Međutim, dugo očekivani mir nije došao ni u jednu od dvije nove države.

Aleksandar Šarkovski ističe “kako Washington pruža potporu, uključujući i vojnu, i jednoj i drugoj državi, koje se, unatoč svojim bogatim resursima, oslanjaju na američku pomoć, dok istovremeno obje zemlje trpe siromaštvo i korupciju i snose posljedice svojih odluka”.

Etiopija pod stalnim pritiskom “saveznika”

Etiopija, koja graniči sa Sudanom, također je prošla teška razdoblja u svojoj povijesti koja je također obilježena utjecajem Sjedinjenih Država.

Godine 1993. je zemlja je bila podijeljena na Etiopiju i Eritreju. Godine 1996. su pod pritiskom Washingtona, te dvije godine od početka rata jedne zemlje protiv druge, kopnene snage Eritreje i Etiopije sudjeluju u građanskom ratu u Sudanu, podržane od strane američkog ratnog zrakoplovstva.

Nakon 11. rujna 2001. američki obavještajne službe u Etiopiji stvaraju kamp u kojem provode obuku oporbenih boraca Somalije. U Etiopiji su i američke zračne luke odakle se pokreću tradicionalni napadi bespilotnim letjelicama protiv u Somaliji i Jemenu.

Od 2011. godine SAD imaju bazu vojnih bespilotnih letjelica u Arba Minchu u južnoj Etiopiji.

Godine 2006., također pod pritiskom Washingtona, Etiopija šalje trupe u Somaliju, gdje us prisutne i danas.

Intervencija u Somaliji

U ranim 90-im Somalija je poprište kaotičnog građanskog rata i humanitarne katastrofe.

U sklopu operacije Ujednjenih naroda “Restore Hope”, 1992. godine američki predsjednik George Bush u tu zemlju šalje 28 000 vojnika. Misija se proširila na Bushevog nasljednika, Billa Clintona, koji se morao pozabaviti gospodarima rata odgovornima za nerede i kaos u zemlji.

U listopadu 1993. godine somalijski gerilci postavljaju zasjedu američkim snagama za brzo djelovanje, a rezultat bitke je obaranje dva američka borbena helikoptera UH-60 Black Hawk. 18 vojnika je poginulo, a više od 70 ih je ranjeno i Bill Clinton tada najavljuje povlačenje američkih snaga.

Od 2000. godine u Somaliji jača islamistička radikalna skupina “Zajednica islamskih sudova” (Islamic Courts Union), koja prima potporu iz Saudijske Arabije i drugih monarhija Perzijskog zaljeva.

Suočeni s novom prijetnjom, predstavnici američke obavještajne zajednice uvjeravaju i financiraju gospodare rata u Somaliji i potiču ih na stvaranje saveza protiv islamista, Saveza za obnovu mira i borbu protiv terorizma (ARCPT). Kampanja naišla i na oštre kritike nekih američkih dužnosnika koji su tvrdili da će se tako potkopati svi napore u borbi protiv terorizma u Somaliji.

Savez kojeg su stvorile SAD ne samo da je unio duboke podjele, nego se pokazao potpuno neučinkovit. U srpnju 2006. snage “Zajednice islamskih sudova” zauzimaju Mogadiš, glavni grad Somalije, a u prosincu iste godine su pod kontrolom držale cijelu zemlju.

21. prosinca 2006. i službeno počinje rat između Somalije pod kontrolom ICU i Etiopije koja podupire snage prijelazne vlade Somalije i vlade autonomnih regija Puntland i Galmudug.

Sjedinjene Države se u siječnju 2007., uz podršku tadašnjeg predsjednika Somalije, Abdullahija Yusufa Ahmeda, izravno uključuju u rat i pokreću zračne napade protiv navodnih vođa Al Qaede u toj zemlji i islamista iz ICU-a.

U kolovozu 2008. godine radikalna skupina Al Shabaab se odvaja od “Zajednice islamskih sudova” i vodi rat protiv koalicije koju je stvorio Washington koji traje do danas.

Al Shabaab surađuje s terorističkim organizacijama poput Al Qaede i pokušava svrgnuti prozapadnu vladu u Mogadišu, te nametnuti svoju strogu verziju islamskog zakona, dok tranzicijska vlada, unatoč podršci Etiopije, još uvijek nije uspjela uspostaviti nacionalno jedinstvo.

Početkom 2014. godine su SAD angažirale nekoliko desetina redovnih postrojbi u toj zemlji, a američki vojnici provode obuku i daju savjete domaćim borcima.

Međutim, u srpnju 2014. godine se otkrilo da Washington kao strogu tajnu čuva svoju vojnu nazočnost u Somaliji u posljednjih sedam godina. Naime, tamo se neprestano rotira odred od 120 vojnika, koji uključuje i pripadnike specijalnih snaga i još uvijek je u Somaliji.

Rezultat “kontinuiranih intervencija” je da su vlade zemalja Roga Afrike –Sudana, Južnog Sudana, Somalije i Etiopije – sada potpuno ovisne o američkoj pomoći.

Postrojbe u drugim afričkim zemljama

The Washington Post 2014. objavljuje kartu koja otkriva koliko je iznenađujuća američka vojna prisutnost u subsaharskim zemljama i koliko je američka vojska uključena u ratne operacije u tom dijelu Afrike.

Kao što navodi američki dnevni list, sve bi se moglo opisati kao “rastući rat u sjeni borbe protiv Al-Qaede i drugih militantnih skupina”.

Osim već spomenutih slučajeva, karta uključuje sljedeće zemlje:

Burkina Faso

Od 2007. SAD imaju bazu u glavnom gradu, Ouagadougou, koja djeluje kao središte američke obavještajne mreže u cijsloj regiji. Špijunski zrakoplovi polijeću iz te zemlje i nadziru Mali, Mauritaniju i Saharu u potrazi za borcima Al Qaede islamskog Magreba (AQIM).

Republika Kongo

Američki vojnici ovoj zemlji pomažu u potrazi za članovima ugandske gerile iz “Vojske Gospodnjeg otpora” (Lord’s Resistance Army), koju vodi Joseph Kony.

Centralnoafrička Republika

U travnja 2013. SAD imaju oko 40 vojnika u toj državi, kojoj također pomažu u potrazi za Konyevom “Vojskom Gospodnjeg otpora”.

Čad

U svibnju 2014. godine je Washington najavio da će poslati 80 vojnika u tu zemlju i surađivati u potrazi za nigerijskim djevojkama koje je otela islamistička teroristička skupina Boko Haram.

Džibuti

Američka vojska tamo ima veliku bazu poznatu kao ‘Camp Lemonnier’. U zračnoj luci Džibuti-Ambouli se nalazi oko 4 000 vojnika, mnoštvo zrakoplova i bespilotnih letjelica.

Kenija

Od studenog 2013. u objektu “Camp Simba”, u blizini granice sa Somalijom, američka vojska ima oko 60 vojnika.

Niger

2013. američko ratno zrakoplovstvo uspostavlja bazu za bespilotne letjelice u glavnom gradu, Niameyu. Bijela kuća tvrdi da je u bazi oko 100 vojnika u misiji “prikupljanja obavještajnih podataka”.

Nigerija

U svibnju 2014. je mala skupina američkih vojnika i civilnih savjetnika raspoređena u Nigeriji, a pridružila se potrazi za djevojkama koje su oteli teroristi Boko Harama. Ovoj se postrojbi pridružilo oko 70 vojnika koji su već bili u Nigeriji, od kojih je 50 pripadnika redovitog osiguranja američkog veleposlanstva, te 20 marinaca koji su provodili vježbe.

SAD ima bazu u gradu Entebbe, iz koje polijeću nadzorni zrakoplova PC-12 u potrazi za “Vojskom Gospodnjeg otpora”. Ukupan broj američkih vojnika u Ugandi je oko 300, a službeno u zemlji “pružaju informacije, savjete i pomoć” snagama Afričke unije u potrazi za Konyem.

Američki ciljevi u Africi

Afrika je za SAD u zona od vitalnog interesa. 2008. se stvoreno Posebno zapovjedništvo američkih oružanih snaga za Afriku (AFRICOM), što jasno govori o strateškoj važnosti Afrike, od pomorskih puteva, Sueskog kanala i Roga Afrike, do pristupa prirodnim resursima.

Prema mnogim stručnjacima, SAD naporno rade da zadrže svoj utjecaj u Africi, jer znaju da će, ako što prije ne poduzmu hitne mjere, bit će ‘protjerani’ s afričkog teritorija.

Osim toga, neki analitičari ističu da je utjecaj na afričkom kontinentu “posljednje utočište Baracka Obame da na bilo koji način spasi svoj ugled koji je ozbiljno narušen neuspjesima njegove vanjske politike”.

“Američka vanjska politika pod Obamom je od strane mnogih stručnjaka osjenjena kao neuspješna, tako da Obama mora pokazati barem neki napredak u tom području”, rekao je politički analitičar Peter Akopov nakon summita američkog predsjednika i 47 afričkih šefova država u kolovozu 2014. godine.

Konačno, summit su mnogi vidjeli kao posljednji pokušaj da ujedinjenja SAD-a i Afrike u suprotstavljaju napredovanja konkurenata, posebice Kine, na takozvanom “crnom kontinentu”.

Američki rivali u Africi

Glavni protivnik zapadnih zemalja, posebice SAD-a, u borbi za utjecaj u Africi je Kina, čija je kampanja na kontinentu započela prije četvrt stoljeća. Iako su Kinezi počeli graditi odnose s afričkim zemljama u šezdesetim godinama, prije početka devedesetih nisu imali sredstava da značajno povećaju svoj utjecaj u Africi.

Afrički prirodni resursi su od vitalnog značaja za brzi rast azijskog diva, a posljednjih godina je Pekingu napravio značajan napredak zahvaljujući svojoj ekspanziji diljem kontinenta. Od 2000. godine Kina organizira slične sastanke na vrhu kao i SAD, a obujam trgovine između Kine i Afrike se u 2014. udvostručio, dok je onaj između SAD-a i Afrike ostao na istoj razini.

Općenito je Zapad u Africi još utjecajniji od Kine. Na primjer, Francuska kontrolira gotovo cijeli financijski sustav zapadnoafričkih država, ali Kineski uspon ozbiljno zabrinjava predstavnike zapadnih zemalja.

Rusija se vraća u Afriku

SSSR je pak uložio puno novaca i truda na kontinentu i bio je čvrsto uporište afričkih zemalja u procesu dekolonizacije. Od 1960. do 1990. godine je Sovjetski Savez takoreći bio najvažnija sila na kontinentu, a zemlje oslobođene od kolonijalizma su od Moskve tražile pomoć kako bi postale istinski neovisne.

SSSR je odgovorio na njihov zahtjev i dao im kredite, opreme i gradio infrastrukturu. Ideološko razumijevanje je također važno, jer su se mnoge zemlje odlučile za onoga koji im je dao priliku da se oslobode diktate Zapada i tako krenule socijalističkim putem.

Iako je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza Rusija gotovo u potpunosti napustila Afriku, već ranih 2000-ih počinje postupni povratak na kontinent. Trenutno vodeće ruske rudarske tvrtke rade u Angoli, Gvineji, Namibiji, Nigeriji i Južnoj Africi. Sveukupno, Ruska je pozicija najjača u Južnoafričkoj Republici

Spirala povijesti

” Naravno da su temelje mnogih aktualnih problema Afrike stvorili kolonizatori. Europljani su preuredili kontinent na svoj način, bez obzira na lokalne tradicije, društvene odnose i kulturna obilježja afričkih zemalja, a zatim podmetnule bombu koja je sada aktivirana” , piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO.

“Danas, zapadne zemlje, prije svega, SAD i multinacionalne korporacije koje iskorištavaju Afriku i njezine resurse, koriste prednosti od krize koju su sami. Oslabljene nacionalne vlade, jedna za drugom, došle su u situaciju da ovise o Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Sadašnja politika Zapada prema Africi podsjeća na Britansko Carstvo i temelji se na načelu “podijeli pa vladaj”, što je samo još jedna od analogija Amerike s politikom Rimskog Carstva i strategijom “divide et impera”. Svi znamo što se dogodilo Vječnom Rimu i Londonu. I ne zaboravite da se povijest ponavlja”, kaže stručnjak.

Zemlje subsaharske Afrike u kojima su trenutno prisutne američke oružane snage (Foto / Ivan Serbinov)

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Da li će u budućnosti tijela biti sahranjena ili eksploatirana od strane industrijskih koncerna zato što sadrže mnogo korisnih tvari?

Sjetimo se Čaplinovih “Modernih vremena”. Čovjek je postavljen pred pokretnu traku sa zadatkom da izvodi mehaničke pokrete ne sagledavši izgled finalnog proizvoda.

Ova scena podsjeća na vrijeme uznapredovale tehnologije: na pokretnoj traci rade usko specijalizirani znanstveni timovi, angažirani u industriji planetarnog inženjeringa, opslužujući financijere, bankare i burzovne špekulante, bez tereta savjesti i odgovornosti. Zadaci su sve kompliciraniji, traka se pokreće sve brže i više nitko ne zna što je konačni cilj, ni kome služi finalni proizvod.

I tako se nađosmo pred sintetičkom biologijom: kombinacijom robotike i nanotehnologije s umjetnom inteligencijom, a blagodeti će osjetiti oni sretnici koji prežive holokaust – zlatna milijarda.

OPASNOST VEĆA OD NUKLEARNOG ORUŽJA

Austrijski biokemičar Erwin Chargaff (1905 – 2002) otac genetičkog inženjeringa i jedan od rijetkih znanstvenika “opterećenih” savješću i odgovornošću, osjetio je potrebu da u posljednjem obraćanju javnosti upozori na posljedice svih bahatijeg poigravanja s genima, izrazivši kajanje što je davne 1950. pridonio otvaranju Pandorine kutije novog znanstvenog područja.

Chargaff je akademsku karijeru započeo na Berlinskom sveučilištu 1930. godine, da bi ubrzo postao žrtva Hitlerove politike “rasne” diferencijacije, započete isključivanjem Židova sa sveučilišta. To ga je nagnalo da 1940. napusti Njemačku, ali američki konzul (simpatizer nacista) njegovoj majci je uskratio vizu. Završila je u paklu Treblinke.

“Nikad se nisam osjećao kao Židov, bio sam njemački građanin, ateist i kosmopolit – Hitler je od mene napravio Židova”. Postao je žrtva genetičkog inženjeringa duše. Iskustvo sa eugenikom učinilo ga je posebno osjetljivim na zlouporabe ove “znanstvene discipline”, s obzirom na potpuni izostanak kontrole nad naručiteljima, donatorima i menadžerima uključenim u poslijeratne znanstvene projekte, povjerene dr. Mengeleu i njegovim šegrtima.

Chargaff je 1950. pronašao ključ za određivanje strukture DNK, što je označilo prekretnicu u znanosti o genima, a Chargaffova pravila su predstavljala temelj nove znanosti. Svoja otkrića je besplatno ustupio mlađim kolegama, James Watsonu i Fransis Cricku, nadajući se da će razvoj ove tehnologije donijeti blagodati čovječanstvu.

Kada je shvatio kako sustav funkcionira, oglasio se u javnosti upozorenjem: “Razvoj tehnologije genetičkog inženjeringa predstavlja veću opasnost od razvitka nuklearnog oružja.” Uvođenje etike u znanost ga je diskvalificiralo za dobivanje Nobelove nagrade – dobili su je Watson i Crick – prisvojivši njegova otkrića.

MANIPULACIJA GENIMA

Utemeljitelj znanosti o genetičkom inženjeringu je, kao i Nikola Tesla, prekasno shvatio da ljudi nisu dorasli otkrićima vezanim za gene. Kada je primijetio da su počeli da se ponašaju kao zločinci, uzviknuo je: “Zaustavite ih. Manipulirajući genima, oni pripremaju novi Auschwitz”.

Iako mu je napad na znanstvenike donio samo probleme, kritički se osvrnuo i na liječnike: “Američki liječnici su se pretvorili u sluge kozmetičke industrije. Kad ženama naprave novo lice i grudi, slijedi umjetni produžetak ovulacije, ako je moguće do stote. Najstrašnije je što će, nakon dekodiranja genoma, pokušati stvoriti novi život. Oni su vremenom, odlažući starenje, i samu smrt pretvorili u bolest i sramotu. Zapadni čovjek je izgubio dostojanstvo i umjetnost umiranja; buduće generacije će nas zbog ovog zločina proklinjati … “

Chargaff je najveću opasnost vidio u činjenici da seriju eksperimenata izvode timovi, umjesto jednog mozga koji bi u odsudnom trenutku zastao i zapitao se: “Gdje to vodi?”

Nakon Hiroshime počinje shvaćati da je znanost neraskidivo povezana s ubijanjem. Svjestan izgona etike iz znanosti, on upozorava na posljedice neodgovornog ponašanja znanstvenika, nesposobnih kontrolirati proces i predvidjeti posljedice, a pritom su uvjereni da su bolji od Boga.

On im uzvraća braneći život:

“Sve genetičke manipulacije uvođenja gena u genom i sve intervencije s genetičkim materijalom živih organizama ili s hranom predstavljaju veću opasnost od eksperimenata sa cijepanjem jezgre atoma. Jednom pušteni u prirodu, ne mogu se više vratiti.”

SLOGAN O VJEČNOJ MLADOSTI

U plejadi šarlatana, “talibana modernosti”, našao se i kradljivac James Watson. Užasnut Watsonovom opsjednutošću genima, Chargaff skreće pozornost na njegovu izjavu: “Nekada smo vjerovali da je naša sudbina zapisana u zvijezdama, sad znamo da je u genima.”

Među hitlerjugend znanstvenicima istakao se i njemački biolog Hubert Markl, poznat po izjavi “Došlo je vrijeme da se ljudsko biće razvije preko svojih granica da bi bilo u potpunosti čovjek. Ono će osvojiti svoje dostojanstvo samo kad se oslobodi sudbine ograničenja prirodom”.

Za razliku od fanatika modernosti u znanosti, Chargaffu nikad nije padalo na pamet da “popravlja” prirodu: “Smatram da je maksimalna dopuštena intervencija čovjeka u pokušaju da se obrani od prirode – otkriće kišobrana. A danas, istraživački instituti dobivaju milijarde dolara da ukinu kišu. Gubitak poštovanja prema prirodi surovo će nam se osvetiti.

“Pred kraj života Chargaff je čitao Montenjeve “Eseje”, nastale u razdoblju 1580.-1588., i ostao zapanjen činjenicom da se, u međuvremenu, u ljudskoj prirodi ništa nije promijenilo. “Umjesto da prihvate starost, bolest i smrt kao prirodne pratioce života, ljudi vjeruju marketinškim sloganima o vječitoj mladosti. Ljudska sudbina ne može biti poražena od strane liječnika, uz pomoć skalpela i lijekova.”

Moja žena je umrla od Parkinsonove bolesti, ali ja nikad ne bih dozvolio da je netko liječi uz pomoć matičnih stanica nekog preminulog bolesnika. A oni to rade, zaboravljajući da je svaka euforična, medijski popraćena pobjeda nad prirodom kupljena porazom na drugoj strani. Nakon, “uspješnog” liječenja, javnosti je nedostupna informacija što se kasnije dogodilo s pacijentom da bi se utvrdilo tko je pobijedio”.

Ovaj znanstvenik je u jednakoj mjeri skeptičan prema “uspjesima” vezanim za genetički inženjering. “Napravljeno je previše buke ni oko čega: zagrebena je samo površina … budućnost će otkriti zablude entuzijasta uvjerenih da su geni jedini alat kojim se priroda služi da održi život a gene, kroz nekoliko godina, nitko više neće spominjati.”

MORAL NA KREDIT

Promatrajući kako se proroci iz genetičkog kružoka nadmeću u dovitljivosti i proriču čak i sudbinu nerođenih beba, Chargaff uspoređuje njihova predviđanja s Pitijinim proročanstvima iz Delfa, samo što su proroci, astrolozi i šamani jeftiniji. Zabrinut zbog trenda na američkim sveučilištima da se na temelju proročkih sposobnosti genetičara onemogućava upis studentima sa “lošim” genima, on zaključuje da nam je “novac postao sudbina”.

Za ovog znanstvenika je pitanje patenata na gene i ljudski život ključno pitanje opstanka naše civilizacije. On se pita što bi se danas dogodilo s brojnim otkrićima vezanim za osnovne zakone fizike i astronomije i da li bi Newton, da je danas među nama, tražio da mu plaćamo patentno pravo za to što hodamo uspravno?”, Napredak ‘je praćen moralom na kredit …

Takvih tipova nije bilo ranije u znanosti. “On upozorava da iza znanstvenih talibana stoje političari profila Gerharda Schroedera, promotora” progresa “; Schroeder je izjavio da je promocija genetičkog inženjeringa njegova “moralna obveza”.

“Taj put vodi u molekularni Auschwitz”, uzvikuje Chargaff, potresen buđenjem nacističkih fiks-ideja u znanosti i bezrezervnim učestvovanjem znanstvenika spremnih na pakt s vragom: “Oni će uskoro ukinuti oplođivanje i rađanje. Internet roditelji će dobivati ​​djecu preko interneta, a znanstvenici će im izmiksati gene kao koktel – ali to više neće biti ljudi.

Duša ne može se klonira … Živimo u vremenu nasilja znanosti nad životom, uz zloupotrebu jezika, prirodnih znanosti, nade … Doći ćemo u fazu kad tijela više neće biti sahranjivana, već eksploatirana od strane industrijskih koncerna, zato što sadrže mnogo korisnih tvari. Čovječanstvu je došao kraj! “

Pa ipak, Chargaff nam je nakon zabrinjavajuće dijagnoze za svijet u kojem živimo, dao i malo nade, dozvolivši mogućnost da iz toga izađemo: “Današnja znanost, osobito biologija, pokazuje sve simptome propasti Zapada. Siguran sam da će se jednog dana pojaviti genije sa spasonosnim rješenjem, ali za njega moramo stvoriti uvjete i razviti mehanizme za prepoznavanje. Taj genije sigurno neće gledati TV, ni biti ovisnik od mobitela, a s njim će biti otpuhani i svi ti lažni autoriteti. Njihov sramni naum o stvaranju i multipliciranju će ljudi u budućnosti odbaciti kao barbarizam XX stoljeća. “
 

 
(vestinet,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

U povodu stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata poruke i poduke Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) važne su jer početak 21. stoljeća u dobroj mjeri podsjeća na početak 20., a suvremeni međunarodni odnosi na one iz razdoblja prije 1914. U posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve se promijenilo i sve je ostalo isto.

Stotinu godina prije Prvoga svjetskog rata na kongresu gotovo svih europskih državnika u Beču 1814.-1815. – nakon ratova francuskih revolucionarnih armija s raznim europskim monarhijama od 1792. do 1802. i Napoleonovih osvajanja – postignut je dogovor europskih velevlasti: o miru u Europi, razdiobi spornih područja, državnim granicama i očuvanju postojećih režima odlučivat će “Sveta alijansa ili koncert europskih sila”, tako se skupina europskih velevlasti nazvala. Taj se model odlučivanja – želim to posebice istaknuti – u svojoj biti održao do danas. Sovjetski čelnik Josif Visarionovič Staljin ilustrirao ga je zgodnom sintagmom 1948. kada su mu priopćili da Jugoslavija i Albanija Rusima mute vodu. Odmahnuo je rukom i rekao: “Orao ne sluša što male ptice pjevaju!”

Uzroci Prvoga svjetskog rata

Što je istinski prouzročilo Prvi svjetski rat? Pruski militarizam, nacionalizam brojnih naroda unutar Austro-Ugarske, intrige Engleza, napor Rusije da oslobodi nozdrve koje joj na izlasku u topla mora i danas stišću turski tjesnaci Bospor i Dardaneli te morski prolazi na izlasku iz Baltika Veliki i Mali belt? Pouzdan je odgovor važan zbog povijesnih lekcija koje su nam ostavljene. Čini se da su – uz opća društvena kretanja i različite interese pojedinih država – odlučujuće bile pogrešne procjene i potezi političkih, vojnih i industrijsko-novčarskih elita, posebice oholih i nadutih državnika onoga vremena, koji su perifernu i lokalnu krizu, Sarajevski atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, pretvorili u oružani sukob svjetskih razmjera. Nitko od njih – a svi su bili inteligentni i visokoobrazovani ljudi – nije predviđao dugotrajnu, užasnu tragediju, najveću u dotadašnjem svijetu.

Nijemci su, primjerice, bili uvjereni da će se brzo završiti “još jedna glupost na Balkanu”. Na primjerku kopije austro-ugarskoga ultimatuma Srbiji Vilim II., nadmeni njemački car i pruski kralj, zapisao je 28. srpnja 1914. vrijeme potrebno za pokoravanje Srbije: 48 sati! Kada je rat poprimio konture svjetskog sukoba, nemoć ih je zapanjila: nisu ga mogli zaustaviti!

Henry Kissinger sažeo je povijesnu poruku toga razdoblja u jednoj rečenici: svrha vanjske politike nije u postizanju maksimalnih zadovoljstava nego izbalansiranih nezadovoljstava. Umijeće je ukloniti uzroke sukoba, a ne započeti rat. To može svaki nitkov i svaka budala.

Imaju li na umu suvremeni državnici tu lekciju iz 1914.?

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata čelnici pobjedničkih i neutralnih država okupili su se 18. siječnja 1919. na mirovnoj konferenciji u Parizu. Kako to biva poslije svih ratova, izbile su svađe zbog podjele plijena i stare netrpeljivosti. Francuzi su smatrali da je 40 milijuna suvišnih Nijemaca, toliko koliko ih ima više negoli Francuza. Britanci su budno pazili da ne ojačaju Njemačka i Francuska. Prevrtljivi Talijani, premijer Vittorio Orlando i ministar vanjskih poslova Sonino, obilazili su poput šakala potpisnike tajnog Londonskog pakta iz 1915., Francuze i Britance, ne bi li dobili obećane teritorije za svoj ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske, s kojima su imali ugovor o Trojnom paktu iz 1882.

Posebice su zahtijevali hrvatsku istočnu jadransku obalu. Američki predsjednik Woodrow Wilson u toj gomili starih lisica i lavova jedini se zalagao za uspostavljanje trajnoga mira, samoodređenje naroda u Austro-Ugarskoj i osnivanje prve u povijesti međunarodne organizacije kolektivne sigurnosti Lige naroda, preteče Ujedinjenih naroda. Clemenceau i Lloyd Georg, francuski i britanski premijeri, gledali su ga širom otvorenih očiju i pitali se s kojega je svijeta sišao taj zanesenjak i lunatik. U općoj gužvi i kaosu pobjednici su se jedva dogovorili o poslovniku konferencije. Nesreća jednoga rata, ma koliko velika, nije zatvorila Pandorinu kutiju. Njemačka nije bila okupirana, u dobroj mjeri je sačuvala industriju i časnički dio vojske, a čerečenje pobijeđenih država, podjela teritorija i povlačenje novih granica samo su zatomili snažne antagonizme, nezadovoljstva, mržnju i revanšizam. Mađarska je, primjerice, izgubila oko 70% teritorija i gotovo polovicu stanovništva. Oko 7,5 milijuna Ukrajinaca bilo je podijeljeno između Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke.

Prvi svjetski rat prouzročio je i važne promjene u strukturi ondašnje međunarodne zajednice. Te su promjene podloga za razumijevanje današnjeg svijeta. U ratu su skončala četiri velika carstva, Njemačko, Austro-Ugarsko, Rusko i Osmansko. Na ruševinama Austro-Ugarske osnovan je lanac manjih, vojno slabašnih država, Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija, radi zaštite Francuza od njemačke opasnosti. Tako su stvaranje novih država službeno tumačili Francuzi. Na taj je način srušena brana ruskom prodoru u europski zapad. Bila je to zgodna francusko-britanska podvala: gurnuli su Ruse i Nijemce da se oko teritorija naguravaju izravno i preko Bjelorusa, Ukrajinaca i Poljaka. (svaka sličnost sa 2014. je slučajna)

Na Srednjem istoku, na prostorima poraženog Osmanskog carstva, Britanci i Francuzi su samovoljnim crtanjem granica novonastalim državama ostavili u amanet prokletstvo multinacionalnosti i multikonfesija.

Njemačka, poražena u ratu i ponižena u miru, brzo se preobrazila u velesilu pa je osvetnički njemački hegemonizam permanentno stvarao eksplozivne prilike u Europi. Ni drugi nisu mirovali.

Samo nekoliko godina nakon završetka rata, u siječnju 1923., oružane postrojbe Francuske i Belgije zaposjele su neokupirani njemački teritorij u Ruhru. Japan je u rujnu 1931. počeo invaziju Kine i ubrzo zaposjeo Mandžuriju. Italija je u listopadu 1935. nasrnula na Etiopiju. Njemačka je 7. ožujka 1936. zaposjela Rajnsku zonu, potom je 1938. prigrabila Austriju i raskomadala Čehoslovačku. Prema sporazumu s Njemačkom Sovjetski je Savez u rujnu 1939. zaposjeo istočne dijelove Poljske. Liga naroda, organizacija kojoj je prvi i najvažniji cilj bio očuvanje mira, nije bila u stanju zaustaviti sve te opačine. Japan, Njemačka i Italija ismijavali su je: počeli bi agresivne ratove pa potom istupili iz Lige.

Napadnuta Poljska 1. rujna 1939., kada je počeo Drugi svjetski rat, nije o tome Ligu naroda ni obavijestila. Liga se sastala posljednji put 11. prosinca 1939. Reagirala je na Sovjetsko-finski rat, isključila Sovjetski Savez iz članstva Lige i zašutjela. Nakon potpisivanja Versajskog ugovora o miru s Njemačkom, francuski nacionalni heroj maršal Ferdinand Foch izjavio je: “Ovo nije mir. Ovo je primirje na 20 godina”. Pogriješio je za 65 dana. Dopustite mi da kažem i ovo: u europskoj konfuziji nakon Prvoga svjetskog rata izronili su veliki diktatori, talijanski, ruski i njemački posebice.

Izrasla su i tri velika totalitarizma koja su obilježila 20. stoljeće: komunizam, fašizam i nacizam. Valja imati na umu da su fašizam i nacizam rođeni u demokracijama, na demokratski održanim izborima. Tako glasuju građani kada su osiromašeni, bijedni, iznureni, gnjevni i buntovni. Zbog toga ne treba kriviti demokraciju. Ako je za nešto kriva demokracija, onda je najbolja terapija – više demokracije! Država bez demokracije jest kasarna! (Hotimično sam uporabio termin kasarna da bih izazvao dojam!)

Za naše sinteze valja kazati da je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., unatoč antagonizmima država, potvrđen model dogovaranja velesila prema obrascima Bečkog kongresa: o svim važnim pitanjima nije se odlučivalo u plenumu, nego u vijećima Francuske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Japan, jedan od pobjednika u Prvome svjetskom ratu, šutke je pratio svađe Europljana i pripremao se tiho za odlučan sukob, kad dođe vrijeme, sa Sjedinjenim Američkim Državama radi prevlasti u Pacifiku. Model odlučivanja u krugu velesila primijenjen je i na sastancima čelnika savezničke koalicije u Drugome svjetskom ratu, Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, primjerice u Jalti u veljači 1945., na konferenciji Ujedinjenih naroda u San Franciscu u lipnju 1945. i na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946.

Na konferenciji u San Franciscu, nad kojom je trajno lebdjela sjenka Bečkog kongresa, Prvoga svjetskog rata i Pariške mirovne konferencije iz 1919., normiran je sastav i način odlučivanja u Vijeću sigurnosti, najvažnijem organu Ujedinjenih naroda za održanje i uspostavljanje međunarodnog mira. Prema Povelji UN-a taj organ može zaustaviti bilo koji oružani sukob u svijetu. I oružanom silom, naravno. Pravni mehanizam je, međutim, uređen tako da bilo koja stalna članica Vijeća, a ima ih pet, Francuska, Kina, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, glasovanjem “protiv”, čuvenim vetom, može zaustaviti svaku meritornu odluku, ako joj ne odgovara. Od 1946. do 2008. veto je uporabljen 261 put. Ove je godine u ožujku Rusija glasanjem “protiv” zaustavila rezoluciju o nezakonitosti referenduma o statusu Krima, u veljači 2011. Sjedinjene su Države glasale protiv osude izraelskog naseljavanja Zapadne obale uz rijeku Jordan, Kina i Rusija u srpnju 2012. zaustavile su odluku o sankcijama protiv Sirije itd.

Na mirovnoj konferenciji 1946. u Parizu, poslije završetka Drugoga svjetskog rata, kojim je, zapravo, okončan Prvi svjetski rat, o sadržaju mirovnih ugovora s pobijeđenim državama nije odlučeno na samoj konferenciji, nego nakon konferencije, na sastancima Vijeća ministara velesila, u New Yorku od 4. studenog do 12. prosinca 1946. Odlučili su Francuska, Sjedinjene Američke Države, ondašnji Sovjetski Savez i Velika Britanija. Teško je promijeniti ostavštinu Bečkog kongresa i Prvoga svjetskog rata.

Privilegirani status velikih sila u odlučivanju o najvažnijim međunarodnim pitanjima ima i drugu stranu medalje. Zbog modela koncentracije moći i donošenja krucijalnih odluka za svjetski mir u ekskluzivnom krugu svjetske elite, nakon 1945. do danas nije izbio svjetski nuklearni sukob. Svjetski rat nije se dogodio ni u krajnje kritičnom vremenu Hladnog rata, kada su Rusi instalirali rakete na Kubi 1962. U to se vrijeme sustav međunarodne sigurnosti temeljio na dvije, u povijesti svijeta najjače vojne alijanse, Sjevernoatlantski savez i Varšavski pakt. U njima su umjesto “Svete Alijanse ili koncerta svjetskih država” dominirale dvije supersile sa središtima odlučivanja – prvi put u modernoj povijesti svijeta izvan Zapadne Europe – u Washingtonu i Moskvi. Mir se duže od 68 godina održao zapravo na ravnoteži njihova straha jer goleme količine oružja za masovno uništavanje na jednoj i drugoj strani jamče jedino smrt stanovnika i uzajamno razaranje. Dakako, riječ je o svjetskom miru i svjetskim ratovima, a ne o regionalnim i lokalnim oružanim sukobima, posebice na afričkom i azijskom kontinentu.

Iznoseći te činjenice nije mi svrha podržati ili opravdati privilegirani položaj velikih sila, posebice stalnih članica Vijeća sigurnosti. Želim istaknuti njihovu posebnu odgovornost za održavanje i uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti. Za mir su, naravno, odgovorne sve države svijeta, ali odgovornost velevlasti je uvećana, najviša i primarna.

“Ratovi više nisu mogući”

Nakon Drugoga svjetskog rata svijet je dugo bio bipolaran, podijeljen na dva vojna i ideološka bloka. Jedno vrijeme, nakon raspuštanja Varšavskog pakta 1991., Sjedinjene Američke Države ostale su jedina supersila u međunarodnoj zajednici, “svjetski policajac”. Svijet u kojemu danas živimo jest multipolaran. Još uvijek jedina istinska supersila u svijetu – SAD nije više onako moćan kao što je bio do izbijanja gospodarske krize 2007./2008. Jednostrano je povukao vojne postrojbe iz Iraka u prosincu 2011., a iz Afganistana će se povući do kraja ove godine.

Teško nalazi saveznike, ima malo istinskih prijatelja, a mnogo potencijalnih neprijatelja. U vakuumu moći na globalnoj razini izbile su dvije supersile, ili supersile in spe, Rusija i Kina. Hoće li se, gdje i kako zaustaviti ekspanzija Rusije? Nakon gruzijskog iskustva i ukrajinske krize je li “politika neutralnosti” ili “politika slobode od saveza”, koju odavna provodi Finska, model za preživljavanje država uz granicu s Rusijom? Hoće li se održati miran karakter uspona Kine? Kako će se rješavati granični sporovi na moru između Kine, Japana, Rusije i Južne Koreje? Kako će se urediti nekontrolirano useljavanje Kineza u slabo naseljena ruska azijska područja?

Istodobno, u prvi red velesila guraju se, poput Njemačke i Italije prije Prvoga svjetskog rata, Indija, Pakistan, Indonezija, Japan i Brazil. Većina tih država raspolaže nuklearnim oružjem, prostorno su velike, imaju brojno stanovništvo. Područje Indonezije, primjerice, od najistočnijeg do najzapadnijeg indonezijskog otoka veliko je kao prostor od istočne granice Francuske do Kine. Uz države, u važne subjekte suvremenih međunarodnih odnosa još bih naveo vodeće multinacionalne kompanije i velike religije. I za takav multipolaran svijet Prvi svjetski rat ostavio je važnu povijesnu poruku: čuvajte se lažnog osjećaja sigurnosti.

Tragedija Prvoga svjetskog rata i učinkovitost novih oružja uporabljenih u tom sukobu stvorile su u javnosti dvadesetih prošloga stoljeća uvjerenje da ratovi više nisu mogući. Strojnica je, primjerice, prikovala uz zemlju pješadiju, a ona je masovnim jurišima odlučivala o ishodu bitaka. Uporaba bojnih otrova, tenkovi i zrakoplovi pojačali su takvo uvjerenje. U 21. stoljeću osjećaj sigurnosti stvorili su globalizacija i oružja za masovno uništavanje. Iskusni analitičari vjeruju da sukob između SAD-a, Rusije i Kine nije moguć zbog zastrašujućih razornih učinaka nagomilana nuklearnog oružja. Političke elite supervelesila ne računaju na takav konflikt, čak se i ne pripremaju za takav sukob. Moć velesila i njihovu nemoć da međusobno zarate baš zbog nagomilana nuklearnog oružja izvrsno oslikava nedavna izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina. Poručio je Amerikancima: “Prije 15 godina nezakonito ste bombardirali Srbe i oteli im Kosovo. Pa zašto sad ne probate i nas napasti i oteti nam Krim?”

Takvi dueli Moskve i Washingtona podsjećaju na nadmetanja američkih tinejdžera koji se svom snagom zalijeću brzim automobilima jedan prema drugome i pobjednik je onaj koji zadnji skrene. Ako nam, dakle, ne prijeti nuklearna katastrofa zbog sukoba velesila, prijete li izazivanjem trećeg svjetskog rata lokalni i regionalni sporovi i sukobi, oružani, gospodarski, granični, vjerski, kulturni, nasilna zalaženja u teritorij neovisnih država, radikalni politički, vjerski i revolucionarni pokreti? Mogu li periferne i lokalne krize, poput Sarajevskog atentata 1914., izazvati požar trećega velikog rata? Prijete li svjetskom miru paradoksi u međunarodnim odnosima koji se množe?

Od Kosova do Krima

Primjerice, Amerikancima je normalno i prirodno odcjepljenje Kosova na temelju prava naroda na samoodređenje, ali ne i Krima, jer nacionalne manjine takva prava nemaju. Rusi smatraju da se Krim može odcijepiti jer je tako odlučila ruska većina na poluotoku, može i odmetnuta gruzijska Južna Osetija i gruzijska Abkhazija, ali ne može Ruska Republika Čečenija u kojoj živi 95,3% Čečena i svega 1,9% Rusa. Može se odcijepiti moldavsko Pridnjestrovlje uz lijevu obalu Dnjestra, ne može Ruska Republika Ingušetija, u kojoj je svega 0,8% Rusa, a ni Ruska Republika Dagestan uz Kaspijsko jezero sa 3,6% Rusa. Zapad može srušiti režim u Libiji, ali ne može u Siriji, jer u toj državi Rusi imaju jedinu morsku bazu u toplim morima, luku Tartus. Španjolska nije priznala Republiku Kosovo jer strepi od osamostaljenja Baskija i Katalonaca.

Usput: Katalonaca ima 7 milijuna, a Baskija 2 milijuna u Španjolskoj i sto tisuća u Francuskoj. Britanci redovito provode referendum u Gibraltaru i na Falklandskim otocima, ali nisu oduševljeni referendumom o neovisnosti u Škotskoj. Prošle je godine u Siriji za dlaku izbjegnut konflikt između SAD-a, Rusije, Turske i Irana s posljedicama kakve nisu u stanju ni zamisliti Obamini i Putinovi savjetnici. Sjećaju li se oni pouka Prvoga svjetskog rata? Potiču li svi ti regionalni i lokalni zapetljaji SAD, Rusiju i Kinu da svaku novu krizu tretiraju s radikalnijih pozicija? I da se na kraju sve završi u novom, i za čovječanstvo vjerojatno posljednjemu velikom ratu supersila, kultura ili religija, kako je svojedobno prognozirao američki sociolog Samuel Huntington?

Analize kazuju da se “mali lokalni balkanski zaplet”, kako su Sarajevski atentat nazivali europski političari 1914., mogao riješiti bez svjetskoga rata. Različiti interesi država, imperijalni duh vođa i militarizam, međutim, omamili su ondašnje političke elite i one su, nedorasle povijesnom trenutku, odvele svoje narode u katastrofu. Nakon što su se zaraćene države u ratu 1914.-1918. ekonomski sasvim iscrpile, pogođene glađu, nedisciplinom u vojsci i revolucijama, čak ni tada nisu uspjele sporazumima postići mir, pa ni separatan, osim Brestlitovskih ugovora kojima je okončan rat Rusije i Ukrajine.

Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. nakon što je bezumlje rata platilo oko 37,5 milijuna poginulih, ranjenih i nestalih vojnika i civila. Na početku izlaganja rekao sam da se u posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve promijenilo i sve je ostalo isto. Što se to važnoga promijenilo tijekom prošloga stoljeća? Na jednoj psihijatrijskoj klinici u Parizu netko je napisao: “Nisu svi unutra, nisu svi vani”.

Godine 1918. i 1939. začetnici svjetskih ratova, nažalost, bili su “vani”. Premda se sve više reducira broj nitkova na vlasti, i danas nisu svi “unutra”. Valja, stoga, držati oba oka otvorenima. Stanislav Lec lijepo je rekao: “Od ništica se brzo stvori lanac!” Nasreću, otpori građana ratobornim elitama sve su masovniji i učinkovitiji. Antiratni pokreti duboko uranjaju u nove generacije. I ovaj naš komemorativni skup važan je kamenčić u golemome antiratnom mozaiku. Naposljetku, tu su Ujedinjeni narodi, pa i Europska unija, s europskom mudrošću i krvavim iskustvima.

Kakvi jesu da jesu, da ih nema, valjalo bi ih izmisliti. Europska unija bila je i osnovana kao ponajprije antiratna institucija sa svrhom da spriječi četvrti njemačko-francuski rat. Ukratko: svijest o iracionalnosti ratova nikada u povijesti čovječanstva nije bila jača. Istodobno, opasnost od samouništavanja svijeta nikada nije bila veća. Učinci nuklearnog rata ne mogu se ograničiti samo na područja zaraćenih država.

Za oružje – 710 milijardi dolara

Nakon što je u industrijskoj revoluciji početkom 19. stoljeća proizvodnja oružja izbila među najprofitnije djelatnosti, Hladni rat naš je stalni suputnik, neovisno o utvarama kraćih ili dužih prekida. Zvali ga mi Post Cold War ili Late Cold War, on je parazit par excellance. Tri će supersile samo u ovoj godini za naoružanje potrošiti oko 710 milijardi dolara. Tu, dakle, nema nikakvih promjena.

U 2011. u svijetu je zabilježeno 37 oružanih sukoba. Šest ih je, po intenzitetu borbi i broju poginulih, uvršteno u kategoriju ratova. Ni tu nema novosti. Svijet u kojem živimo zaglavio se između trajnog mira, budućnosti koju nismo dosegli i prošlosti, punoj oružanih sukoba, koje se nismo otresli. Ostala nam je, stoga, najvažnija poruka dvaju svjetskih ratova koju su sjajno definirali filozofi: utroba koja rađa ratove još uvijek je plodna. Imaju li tu poruku stalno na umu suvremeni državnici velesila, a i ostalih država? Koliko nam je povijest 20. stoljeća učiteljica života i kakvi smo mi đaci? S tim prokletim dvojbama koje me stalno proganjaju završit ću ovo izlaganje.
 
(vecernji, youtube.com/uredio: nsp)

11.ožujka 2011, dan koji je zauvijek promijenio svijet, dan koji je zacementirao nuklearnu eru i dan kada je planeta postala spaljena.

Najveća katastrofa koju je planet ikada poznavao – onaj koji obećavao nacionalno uništenje Japana i zagađenje našeg planeta, i svugdje – je rat.

Gdje su mirotvorci? Gdje su sredstva za pomoć Japanu? Ili namjere da se pomogne? Naše institucije su dizajnirane za rat. I kao ogroman problem nuklearnih eksperimenata, najveći problem je problem u našim glavama! Problem je onaj koji dočarava nuklearne pokuse i rat kao početak u našem stanju uma, da imamo primjerice izgrađenu destruktivnu instituciju rata, ali ne i konstruktivnu instituciju.

Mnoge ideje koreliraju sa konceptom Junga od četiri načina razmišljanja i biti. Na primjer prva četiri lika Knjige postanka alegorijski predstavljaju četiri kardinalne brzine razmišljanja i biti. On opisuje čovjekove neuke tendencije, hubrističku prirodu, svojstva da se zajedno ide prema nečemu ilegalnom i lošem i našu sposobnost da traži i distribuira istina.

Postoje mnogi drugi načini da gledate na Postanak, kao i sve priče, alegorije, izreke i metafore, on je slojevit i otvoren za interpretaciju. Rajski vrt i Postanak može predstavljati i vanjski Zemlju i unutarnji um, na primjer.

Odbacujući sve institucionalnu prtljagu, vjerske institucije su nesebično zastale u alegoriji na trenutak, moguće je vidjeti Vrt Eden, kao unutarnju i vanjsku alegoriju reflektirajućeg razmišljanja i biti

Adam djeluje bespogovorno kao idiot, Eva djeluje kao ono što ona želi vjerovati kao zelot, Zmija djeluje da zavede kao elitist i Bog djeluje za razmjenu informacija, kao domoljub.

Adam ne dovodi ništa u pitanje i vjeruje u ono što mu se kaže. Eva vjeruje u ono što ona želi. Zmija laže. A Bog im je jednostavno rekao da ne jedu voće, možda nalik na upozorenje od Pandore, pandorina izreka je kažu nalik na nuklearni pokus.

Ljudi imaju tendenciju da djeluje u jednom od ta četiri razmišljanja koji se odnosi na pandorin nuklearni pokus. Isto neznanje, oholost i trikovi su vidljivi i danas.

Plod stabla spoznaje dobra i zla je rezultat oduzimanja vlasti u negativnom smislu, kao što je i pandorin nuklearni pokus, i bolesni rezultat koji nakon toga slijedi i prati bolesnu težnju. Plod nuklearnog pokusa je smrt i smanjenje života. To je hubristički odnos, a vanjska potraga se temelji na nesvjesnoj interno pokrenutoj potjeri za preuzimanjem vlasti.

Nuklearni pokus je doslovno manifestacija Pandorine kutije i posljedična kao što je jedenje ploda sa stabla spoznaje dobra i zla rezultiralo umanjenjem života za sve.

U drevnoj metafori Edenskog vrta Bog je različit i poseban četvrti dio. Kao matrica sve četvorice, često je još jedan jasan i razvijeni dio na setu. Slijedi ono što ja nazivam “Metafora države”, a baš kao što su četiri prva znaka Biblije u Edenskom vrtu, mogu se koristiti za razumijevanje sebe i drugih, a “Metafora države” može se koristiti na isti način.

Zamislite četiri države sa jednim jasnim i razvijenijim dijelom skupa. Svaki odražava četiri stanja rata i mira u svijesti pojedinca i kolektivnost masovne svijesti.

Zamislite četiri susjedne države u spornom dijelu svijeta. Jedna država je država mira, stalno je u miru i priprema se za mir. Druga država je država rata, stalno je u ratu i priprema za rat. Još jedna država u ratu, priprema se za rat, a ipak je spremna za mir. I posljednja država je u miru, priprema se za mir, a ipak je spremana za obranu.

Postoji mnogo načina na koji države mogu djelovati i reagirati, ali zaraćene države će na kraju doći na granice mirne države. I mirna država će vjerojatno pristati na rat. Zaraćena država će stići na granice s drugim nacijama rata, a oni se ili bore samo dovoljno dugo da zadrže status quo ili se bore dok jedan ne izgubi sve, a druga izgubi dosta.

Sada zamislite pobjedničku ratnu državu kako stiže na granicu mirne države koje je spremna na samoobranu. Potencijalno ratna država će odlučiti da nije vrijedno sukoba zbog svoje snage i zbog svoje akomodacije.

Svaki broj pitanja i kvantifikacije se može primijeniti pomoću ove četiri države u Edenskom vrtu i metafora države, se može primijeniti na stvarne osobe i institucije i pomoći nam da razumijemo sadašnjost i nagađamo što nas čeka u budućnosti.

Četvrti dio skupa u metafori države, izrazit i značajan, je mirna država koja promiče mir, ali je spremna za samoobranu. Ona se može zamisliti da je dio jedne od ovih država, i iznutra i izvana, i brzo bi se utvrdilo što se više preferira, umna država ili nacionalna država.

Matematički i znanstveno se to može odnositi i koristiti u razumijevanju društvene složenosti, stvari koje se čine nevezanima mogle bi biti susjedno ekstrapolirane. Vrhunac univerzalne apsolutnosti je da je u ravnoteža u polaritetu, kao stol na četiri noge.

Stanje nije samo potraga u ljudskom mentalitetu, već je iskonsko univerzalna tendencija izložena u orbiti planeta. Bilanca se izlaže u makro i mikro pogledu često kroz matricu ove četiri države.

Postoje četiri oblici laži, na primjer. Četiri oblici laži su izravno povezani s četiri operacije aritmetike.

Matematički pristupi mogu pomoći u izradi osjećaja nepredvidive dinamike državne interakcije, kao i stvaranje smisla i pronalaženje istine. Institucije i njihovi predstavnici, država ili neki drugi, stalno lažu. Otvoreno zaklinjanje i ukupno poricanje činjenica su očiti tipovi. No, napredne laži su suptilnije i umiješanije, kad uporedimo izravno zbrajanja i oduzimanja ukupne informacija.

Prva vrsta laži je dodatak informacijama. Ponekad dodatak malo malo informacija možete promijeniti priču u cijelosti. Druga vrsta laži je oduzimanje informacija. Uklanjanje malih ključnih komponenti može rezultirati sasvim drugim značenjem. Treća vrsta laži je umnožavanje informacije. Pretjerivanje u situacijama povezanih s pričom, kao i pretjerivanja u tuđim informacijama koje su uključene u prezentaciju kako bi razrijedila istinu. Četvrta vrsta laži je podjela informacija. Činjenice su isprepletene s nepovezanostima, a značaj informacija je odvojen. Industrija nuklearnih pokusa je utemeljena na lažima i uvijek ima mjesto kao stvar poslovne strategije.

Razumijemo da postoje četiri vrste laži ovjekovječene od pojedinaca i institucija koje podjednako dovode do više stabilnosti vaše istine istinu. Manja je vjerojatnost da će lažovi uspjeti u laganju vas ili drugih oko vas.

Postoje četiri vrste laži, međutim, samo jedna je istina. Točka presjeka, gdje se ništa ne dodaje ili oduzima, množi i dijeli, istina nastoji biti u skladu, a što bliže moguće. Razumijevanje što je bitak uravnoteženo vodi prema bliže tom sjecištu, istini.

“Obmana je stanje uma, a um je država.” ~ James Jesus Angleton

Istina je da živimo u svijetu koji se priprema za rat i da je u ratu. Mi smo izgradili mehanizme koji mogu uništiti planet na namjerno i slučajno, ali naše institucije nisu dizajnirane da spase planet i moraju se promjeniti da pomažu jedni drugima.

Problem je u našim glavama ne dizajnira sustav kako bi međusobno pomagao prema izgradnji mira, već ometa jedne i druge i uvodi ih u rat. Postoje nekoliko stvari preko kojih se svi pojedinci mogu ujediniti, nuklearnim pokusima, i ratom, i to je jedina stvar protiv koje svi možemo stajati zajedno.

Moramo stajati zajedno kako bi pomogli Japanu i japanskom narodu i nama samima. Gdje je lider slobodnog svijeta? Gdje su institucije nuklearnih pokusa? SAD nije učinio ništa. GE nije učinio ništa. Nuklearna industrija u cjelini nije učinila ništa, ništa osim laži.

Dopuštamo rat i laž, ali ne znam kako da pomognemo jedni drugima. Moramo promijeniti naše stanje uma.
 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio: nsp)

U novom broju mjesečnika Vojna povijest, koji je iz tiska izašao nedavno, prvi put u Hrvatskoj izlazi tekst o najnovijem arhivskom otkriću koje posve razotkriva jedan od najmisterioznijih dijelova karijere jugoslavenskog komunističkog vođe Josipa Broza Tita. To je njegovo sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu!

Autor teksta poznati je beogradski publicist Pero Simić koji Titovu biografiju istražuje već više od 20 godina. Kad je o Španjolskom građanskom ratu riječ, Tito je sudjelovanje u njemu pretvorio u jedan od najvećih misterija svoje karijere. Danas znamo i zašto. Jer nije bio običan španjolski borac. On je ondje bio šef, koordinator i kontrolor stožera za likvidacije NKVD-a, Staljinove tajne policije, koja se obračunavala s trockistima!

NKVD (rus.Народный комиссариат внутренних дел) u SSSR-u bila skraćenica za Narodni komesarijat unutrašnjih poslova, bila je i javna i tajna policijska organizacija koja je izravno vršila odluke donošene od vlasti uključujući i ubojstva političkih neistomišljenika u vrijeme Staljina. Prethodno se zvala ČEKA što opet dolazi od skraćivanja riječi Izvaredna komisija. Odgovarala je ministarstvu unutrašnjih poslova.

Sjedište NKVD-a bilo je u Lubjanki.

U Jugoslaviji se ta služba, poslije Drugog svjetskog rata, zvala OZNA a kasnije UDBA.

Ali krenimo redom. Nakon što je došao na vlast u Jugoslaviji, Titu su se javljali bivši ratni drugovi koji su ga vidjeli u Španjolskoj. No on je na marginama njihovih pisama najčešće pisao da ih „nikad nije vidio” ili da je riječ o nekoj zabuni. Mnoštvo takvih pisama danas se može naći i vidjeti u Arhivu Jugoslavije u Beogradu u kojemu se čuva i Titov arhiv. Kako piše Simić, Tito je tu veliku zagonetku do kraja života krio i od očiju javnosti i od svojih najbližih suradnika i od najintimnijih prijatelja. A dobro se pobrinuo da se ta tajna ne otkrije ni tridesetak godina poslije njegove smrti.

Zato za odgonetanje zagonetke Simiću nisu bila dovoljna čak ni višedesetljetna istraživanja u beogradskim i moskovskim arhivima ni uporne sustavne pretrage najpovjerljivije građe Titova osobnog arhiva u Beogradu. Potpuno neočekivano, Simić je točku na taj Titov rebus stavio nedavno. I to tamo gdje se najmanje nadao, u Arhivu Slovenije u Ljubljani, u kojemu se čuva pisana ostavština Vladimir Dedijera, Titova biografa.

Odškrinuta vrata

Kako objašnjava Simić, vrata te Titove Pandorine kutije prvi su put odškrinuta prije šezdesetak godina. Kvaku je prvi diskretno povukao Georgi Damjanov, visokopozicionirani sovjetski agent koji je radio u aparatu Kominterne. Bio je šef jednog od najvažnijih njezinih dijelova, odjela za kadrove za sve zemlje Europe, a njegovo lažno ime bilo je Aleksandar Belov. Čim je Staljin na svojim tenkovima doveo bugarske komuniste na vlast, Belov je postao ministar obrane Bugarske, a pet godina kasnije i poglavar bugarske države. Na toj je dužnosti 1953. godine primio akreditive novog Titova veleposlanika u Sofiji Mite Miljkovića. Kada je veleposlanik prenio domaćinu pozdrave vođe jugoslavenskih komunista, Belov se trgnuo i, nazivajući Tita samo njegovim tajnim moskovskim pseudonimom, zapitao: „A kako je naš stari drug Valter?” Kada je veleposlanik odgovorio da je Tito dobro, Belov je rekao: „Ja se s drugom Valterom dugo poznajem, mi smo u Moskvi dobro surađivali. On ima velike zasluge za međunarodni komunistički pokret.” Aludirajući na posebne agenturne poslove, izgovorio je i dvije ključne rečenice: „Mi smo njega slali na zadatke u Španjolsku i tamo je jedno vrijeme bio u velikim teškoćama, ali se dobro izvukao. I druge je zadatke drug Valter dobro izvršavao.”

Slovenski komunist Josip Kopinič, koji je bio visoki sovjetski obavještajac u Španjolskoj, potkraj života otkrio je na koje su zadatke Staljinove specijalne službe slale Tita u Španjolsku. U neobjavljenom svjedočenju, koje je dao Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, Kopinič je rekao da je Titov prethodnik na čelu KPJ Josip Čižinski, alias Milan Gorkić, bio predstavnik Kominterne za Španjolsku „u svim vidovima pomoći i odnosa”, a da se „posle Gorkića Tito prihvatio dobrog dijela tih poslova”: „Pod Titom je bio tako i rad predstavnika IV odseka NKVD-a, koji je pored ostalih poslova radio i na likvidacijama neprijatelja u inostranstvu.” „Tito je bio kontrolor IV odseka. I zbog toga je išao u Španiju na inspekcijska putovanja, na dan-dva”, priznao je Kopinič, koji je Titu bio toliko naklonjen da je potkraj Španjolskog građanskog rata odigrao jednu od glavnih uloga u njegovu dolasku na čelo KPJ.

„Neprijatelji” kojima su se u Španjolskoj bavili likvidatori NKVD-a, pod Titovom naredbom, bili su tzv. trockisti, kako je Moskva etiketirala sve oponente Josifa Visarionoviča Staljina. Ti su ljudi u Španjolskoj, kako je Tito potkraj 1937. godine pisao u „Proleteru”, „svakodnevno raskrinkavani kao izdajnici i špijuni u službi generala Franka”. A „raskrinkavanje” je bila istoznačnica za fizičke likvidacije.

Kopiničevo priznanje još je točnije potvrdio Maurice Thorez, koji je u vrijeme Španjolskog građanskog rata bio generalni sekretar CK KP Francuske, preko koga su se iz Moskve prenosile sve povjerljive sovjetske odluke i naredbe za Španjolsku. Tako se u njegovim rukama našao i dokument iz koga se „videlo da je Tito bio zadužen za likvidacije u Španiji”, točnije da je bio „šef štaba za likvidacije u Španiji”, a da su ostali članovi stožera bili: talijanski komunist Vittorio Vidali, Hrvati Ivan (Stevo Krajačić) i Ivan (Antonov) Srebrenjak i bosanski Srbin Vlajko Begović, koji je bio zamjenik šefa NKVD-a u međunarodnim brigadama u Španjolskoj i šef operativnog centra za likvidacije u Albaceti.

Poslije Torezove smrti sadržaj tog dokumenta Dedijeru je 1979. godine u Parizu prezentirao biograf lidera francuskih komunista Albert Soboule. Iako mu je Soboule bio „izvanredan prijatelj”, Dedijer se, vjerojatno zbog straha od posljedica, nije usudio niti pokušati objaviti ovo prvorazredno otkriće.

Postojanje ovog dokumenta Dedijeru je deset godina poslije, rujna 1989. godine, potvrdio i Titu vrlo naklonjen Josip Kopinič, koji je Titu 1938. omogućio da postane kandidat za generalnog sekretara CK KPJ.

Ovaj dokument potvrdio je i jedan od španjolskih likvidatora Ivan Stevo Krajačić: „Četvrti odsek je radio dve vrste poslova: diverzije pod komandom ruskog generala Pavlova i likvidacije neprijatelja – trockista.”

Pozadinu ove velike Titove tajne do kraja je odgonetnuo jedan njegov bliski suradnik, šef njegove predsjedničke administracije, zagrebački komunist židovskog podrijetla Leo Mates. Tito se s Matesom družio baš u vrijeme Španjolskog građanskog rata, a nakon završetka tog rata svraćao je i u Matesovu kuću u Zagrebu.

Na Dedijerovo pitanje – kako je Tito postao generalni sekretar CK KPJ i kakve je usluge izvršio Sovjetima u Španjolskoj da mu daju mandat u doba staljinističkih pogroma, Mates je rujna 1983. godine dao odgovor koji se sada prvi put predočava javnosti:

„Činio je prljave usluge u Španiji.”

„To je za Sovjetski Savez bio važan poligon – i vojnički i strateški, ali i kadrovski (čišćenje).”

„Tito je tamo čistio ljude.”

U razgovoru s Dedijerom to je potvrdio i sâm Kopinič:

„I Tito i Kardelj radili su za NKVD.”

A sada najvažnije otkriće. Događaj se odigrao u prvim danima Drugog svjetskog rata u obiteljskoj kući Lea Matesa na Šalati, ekskluzivnoj zagrebačkoj četvrti. Pokraj Matesa sjedila je Anka Butorac, bivša supruga Blagoja Parovića, jednog od najpoznatijih jugoslavenskih komunista, koji je nekoliko mjeseci prije odlaska u Španjolsku pao u nemilost i Kominterne i svoje supruge zbog ljubavne veze s jednom mladom suradnicom sovjetskog poslanstva u Budimpešti.

Ono što je slijedilo Leo Mates je 24. rujna 1983. vjerno, od riječi do riječi, prenio Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, koji je o tom velikom otkriću napravio sljedeću bilješku: „Tito u Matesovoj kući u Zagrebu, iznad Šalate, Anki Butorac odjednom: Ja sam tvoga ‘druga’ poslao u Španiji u smrt!” Dedijerova je nevjerica bila toliko velika da je pokraj ove Titove rečenice, u lijevom gornjem uglu, ružičastim flomasterom ispisao četiri krupna uskličnika: !!!!

Flert s činovnicom

Nepunih pola godine prije nego što ga je Tito „poslao u Španjolsku u smrt”, Blagoje Parović bio je organizacijski sekretar CK KPJ, osoba broj dva u partijskog hijerarhiji. Zbog flerta s činovnicom sovjetskog veleposlanstva u Mađarskoj Tito ga je potkraj 1936., po nalogu Moskve, razriješio te dužnosti, a Parović je poslije toga vidio priliku u Španjolskoj da se dokaže. U sovjetskom je gradu Rjazansku završio tromjesečni vojni tečaj i početkom 1937. preko Pariza krenuo prema Pirenejima. Gorkićev CK KPJ postavio ga je za svog predstavnika u republikanskoj Španjolskoj, gdje je Parović pokrenuo i uređivao dobrovoljački list „Dimitrovac”, u kome su tekstovi objavljivani na srpsko-hrvatskom, češkom, španjolskom i slovenskom jeziku. Početkom srpnja 1937. postavljen je za komesara XIII. internacionalne brigade. Govorio je: „Budite takvi da svaki vaš rođak i poznanik, svaki drug i prijatelj, svaka organizacija i narod koji ovde predstavljate s ponosom može reći: ‘To je moj sin, moj drug, član moje organizacije, sin moga naroda.’”

Ubijen je 6. srpnja 1937. u sumrak pokraj jednog sela blizu Madrida.

Na licu mjesta odmah ga je, u krupnom planu, snimio bosanski komunist Vlajko Begović, bojnik po činu, član Titova stožera za likvidacije, „glavni egzekutor u Španiji”. Prema svjedočenju Titova generala i španjolskog dobrovoljca Peke Dapčevića, Vlajko Begović također je „učestvovao u ubistvu Blagoja Parovića”.

Kut snimanja fotografije – s lica, iznad tijela mrtvog Parovića – pokazuje da je snimka napravljena ne iz pijeteta prema tom čovjeku već da bi se dokazalo da je zadatak izvršen.

Junačka smrt

Parović je bio jedan od najperspektivnijih jugoslavenskih komunista. Centralni komitet KPJ još je početkom 1934. donio odluku da u slučaju uhićenja Milana Gorkića i predstavnika KPJ u Kominterni Vladimira Ćopića Blagoje Parović „stane na čelo CK”.

Gorkićev pomoćnik Rodoljub Čolaković opisao je Parovića kao „jednog od rijetkih naših radničkih aktivista koji su se uzdigli i osposobili za samostalan politički rad širih razmjera”.

Nekoliko mjeseci poslije njegove likvidacije Parovića je Tito nazvao „jednim od najboljih članova CK KPJ”, a njegovu smrt „junačkom smrću”.

Titovu ulogu šefa, koordinatora i kontrolora stožera za likvidacije u Španjolskoj uvjerljivo dokazuje i jedan Titov dokument nastao potkraj 1937., nepunih pola godine poslije likvidacije Blagoja Parovića. U njemu Tito svog neimenovanog „dragog prijatelja” u Moskvi obavještava da Ivan Krajačić „vrlo dobro obavlja svoju profesiju” u Španjolskoj i da „smo odlučili da ga pošaljemo k tebi na specijalizaciju njegove profesije”. „Za drugog kandidata – Vokšina (Josipa Kopiniča) karakteristika se nalazi kod vas.”

Krajačić je desetljećima bio šef OZNA-e, Udbe i Službe državne sigurnosti Hrvatske i predsjednik Vlade i Sabora Hrvatske.

Posebna je priča i Titova fotografija iz kampa u Francuskoj koja je autentična. Iza nje krije se afera. Objavljena je 1961. u knjizi „Naši Španci”, koja je već u tisku imala ozbiljnih problema. Naprijed piše da je izašla 1961., a na posljednjoj stranici da je njezin tisak u tiskari „Ljudske pravice” u Ljubljani završen tek „marta 1962. godine”! Knjiga je prešućena i povučena bez otvaranja afere, među ostalim, po svemu sudeći, i zbog ove Titove fotografije te objavljivanja Begovićeve fotografije mrtvog Blagoja Parovića. Simić vjeruje da je Begović autor i ove Titove fotografije.
 
DODATAK
Josip Broz Tito – Bez maske – Dokumentarni film

 
(vecernji.hr, youtube.com/uredio: nsp)