Rusija je upravo poduzela značajne korake ka razbijanju trenutnog monopola cijenom nafte koji drži Wall Street

Ti koraci su dio dugoročne strategije raspodjele ruske ekonomije i njenog značajnog izvoza, nafte, od američkog dolara koji predstavlja Ahilovu petu ruske ekonomije.

Rusko ministarstvo energetike je krajem studenog izjavilo da će započeti test-trgovinu novog ruskog naftnog standarda. Iako se to možda ne čini kao velika stvar, može biti vrlo velika stvar ako bude uspješna, a nema razloga da ne bude.

Prema novom planu, ruska nafta će se prodavati za rublje a ne za dolare, što je dio procesa dedolarizacije koji su Rusija, Kina i još mnoge druge države započele.

Nafta je najveća roba na svijetu koja se prodaje u dolarima, a banke Wall Streeta upravo zahvaljujući tome uspijevaju kontrolirati svjetsku cijenu nafte.

Za SAD je ključno da se nafta prodaje za dolare kako bi se održavala potražnja za dolarom u svjetskim bankama. Status dolara kao svjetske rezervne valute jedan od dva stupa američke hegemonije. Drugi stup jeste vojna superiornost.

Pošto sve nacije moraju imati dolare da bi uvozile naftu i neku drugu robu, država poput Rusije ili Kine mora ulagati prihode u dolarima u vidu američkih obveznica pošto je euro suviše rizičan.

Vodeća uloga dolara kao rezervne valute još od kolovoza 1971. godine, kada se dolar prestao podržavati zlatom, omogućila je vladi SAD da vodi naizgled beskonačni deficit u proračunu bez potrebe da brine o kamatnim stopama i kreditima.

To je omogućilo Washingtonu da napravi rekordni federalni dug od 18,6 trilijuna dolara bez puno brige. Danas odnos duga vlade SAD i BDP-a iznosi 111%.

Kada je George Bush preuzeo ured, a prije nego što je velika količina novca potrošena na Afganistan i Irak, odnos duga vlade SAD i BDP-a je bio upola manji, odnosno 55%. Washington smatra da dug nije važan jer će države poput Rusije, Kine, Japana, Indije i Njemačke otkupiti američki dug svojim viškom prihoda u dolarima.

Dolar kao svjetska rezervna valuta predstavlja strateški prioritet za Washington i Wall Street i usko je povezan s određivanjem cijene nafte u svijetu.

Negdje do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, svjetska cijena nafte je određivana pravom ponudom i potražnjom. Onda je Goldman Sachs odlučio otkupiti manje posredništvo G. Arona u Wall Streetu sa željom da transformira način trgovine naftom.

Zatim se pojavila “papirnata nafta”, odnosno ugovori o nafti nezavisni od fizički postojane nafte kojima su velike banke bolje manipulirale. Tada je započela transformacija trgovine naftom.

Nakon podizanja cijene nafte 1973. godine od strane OPEC-a za 400% u roku od nekoliko mjeseci i nakon Jom Kipur rata u listopadu iste godine, američka Riznica je poslala izaslanika u Rijad u Saudijskoj Arabiji.

Pomoćnik tajnika Riznice SAD, Jack F. Bennett, poslan je 1975. godine u Saudijsku Arabiju kako bi potpisao sporazum sa saudijskom monarhijom po kom će se sva nafta OPEC-a prodavati u dolarima, a ne u japanskim jenima ili njemačkim markama.

Saudijci su zauzvrat dobili vojne jamstva i opremu, a nafta se i dan-danas prodaje u dolarima dok Wall Street podešava cijenu nafte.

Danas se cijena ruskog izvoza nafte određuje prema standardu u Londonu i New Yorku. Međutim, to će se značajno promijeniti ako Rusija uvede novi standard koji će biti denomiran u rubljama.

Rusija je najveći proizvođač nafte na svijetu, te je uspostavljanje ruskog standarda neovisnog od dolara prilično značajno. Rusija je u 2013. godini proizvodila 10,5 milijuna barela nafte na dan, nešto više od Saudijske Arabije.

Pošto se u Rusiji uglavnom koristi prirodni plin, Rusija izvozi 75% svoje nafte. Europa je najveći kupac ruske nafte, kupujući 3,5 milijuna barela dnevno, što predstavlja 80% ukupnog ruskog izvoza.

Najveće mušterije su Njemačka, Nizozemska i Poljska. Pored Rusije, naftu u Europu izvoze Saudijska Arabija (890.000 barela na dan), Nigerija (810.000 barela na dan), Kazahstan (580.000 barela na dan) i Libija (560.000 barela na dan). Jasno je iz brojki da je Rusija najveći izvoznik nafte u Europu.

Ruski potez za prebacivanje valute za izvoz nafte iz dolara u rublju je značajan potez za smanjenje ovisnosti svih država od dolara. Kina, drugi najveći uvoznik nafte na svijetu, također planira uvođenje svog standarda koji će biti denominirane u kineskim juanima.

Rusija, Kina i druge ekonomije u razvoju poduzimaju mjere za smanjenje ovisnosti od američkog dolara, odnosno vrše dedolarizaciju. Pošto je nafta roba kojom se najviše trguje u svijetu, najbolje je početi odatle.

Ukoliko bi dedolarizacija bila uspješna, američki vojno-industrijski kompleks bi ostao bez sredstava za financiranje svojih pothvata., tj. ne bi se više toliko ratova moglo financirati.

Možda će tada konačno novac poreznika SAD početi se upotrebljava za nešto korisno, kao što je ponovna izgradnja osnovne ekonomske infrastrukture SAD. Oko trećina većih puteva u SAD je u lošem stanju.

Samo dvije od četrnaest većih luka na istočnoj strani može primiti ogromne tovarne brodove koji će uskoro početi pristizati proširenim Panamskim kanalom.

Trošenje na ovu osnovnu infrastrukturu bi bilo ekonomičan izvor poslova i pravih prihoda od poreza za SAD. Ulaganje u infrastrukturu ima znatan efekt za stvaranje novih tržišta.

Dramatičan odlazak dolara kao svjetske rezervne valute bi mogao znatno poremetiti ravnotežu u svijetu. Možda će to biti i dobro?
 
(William Engdahl (NEO),webtribune.rs/uredio:NSP)

Zbog neuobičajeno izraženog vremenskog fenomena El Nino, koji se najavljuje za predstojeću zimu, veći bi dio planeta za nekoliko mjeseci mogao biti suočen s ekstremnim poplavama, sušama i šumskim požarima, piše britanski Daily Telegraph, pozivajući se na ugledne meteorologe

Riječ je o ekstremnom meteorološkom poremećaju koji bi u Velikoj Britaniji mogao izazvati ekstremno hladnu zimu, u Sjedinjenim Državama razorne oluje, u Južnoj Americi obilne oborine te posljedične bujice i odrone zemlje, u južnoj Aziji sušu, a u Australiji šumske požare.

Klimatolog Bill Patzert, zaposlen u NASA-i, kaže da ovogodišnji El Nino ‘definitivno ima šansu postati Godzilla’.

‘Ostvari li svoj potencijal, moglo bi biti jako puno poplava, odrona i kaosa’, izjavio je Patzert.

El Nino je meteorološki fenomen koji se javlja svakih dvije do sedam godina, a NASA s velikom pozornošću prati temperature mora na istočnom dijelu Tihog oceana, koje su ključni indikator ove pojave.

Temperature površine oceana u relativnoj blizini Perua već su 1,9 Celzijevih stupnjeva više od prosjeka i proteklih su nekoliko mjeseci u porastu. Dapače, skočile su na višu razinu nego što su bile u isto vrijeme 1997. godine, kada je zabilježen dosad najsnažniji i najsmrtonosniji El Nino.

U katastrofama diljem svijeta koje se povezuju s ovim fenomenom, tada je život izgubilo više od 23.000 ljudi, a nastala je šteta koja se procjenjuje na 45 milijardi američkih dolara.

Vjetrovi koji obično pušu s istoka prema zapadu i rashlađuju morsku površinu, ‘tjerajući’ pritom vodu prema Australiji, posljednjih su mjesecu u slabljenju. To utječe na mlaznu struju i ‘pomiče’ oluje prema istoku.

Inače, El Nino sjevernim dijelovima Europe najčešće donosi nešto hladnije zime od uobičajenih. Stručnjaci tvrde da je, primjerice, El Nino jedan od faktora koji je izazvao ekstremne hladnoće u Velikoj Britaniji 2009. i 2010. godine, kakve prije toga nisu zabilježene desetljećima, a u dijelovima te države izazvale su neviđeni kaos.

U Centru za klimatska predviđanja Američke meteorološke službe predtojećem su El Ninu dali nadimak Bruce Lee, a kažu da se njegov vrhunac može očekivati ili u kasnu jesen ili u ranu zimu.

Njegove se posljedice, međutim, osjećaju već sada. Stručnjaci ga smatraju glavnim krivcem za poplave u Čileu i veliku sušu u Indoneziji, Filipinima i Australiji. Povezuju ga i s izrazito niskim razinama vode zbog kojih je promet kroz Panamski kanal znatno otežan.

Također, El Nino se dovodi u vezu s činjenicom da je tijekom 2015. zabilježeno čak pet supertajfuna na zapadnom Pacifiku. Uobičajeno je da se do ovog dijela godine pojavi tek jedna takva oluja.

U američkoj Nacionalnoj upravi za oceane i atmosferu navode da je velika vjerojatnost da El Nino potraje sve do ranog proljeća 2016. godine.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)

A SVI ZAPADNI MEDIJI VEĆ TJEDANA PLAŠE SVIJET “KOLAPSOM KINE”

Američki ekonomisti već zvone na uzbunu, ali ih zasad nitko ne sluša.

Kinezi jesu morali malo prikočiti tempo ekonomskog razvoja, ali o ni u tišini, s istočnom mudrošću i uporno, idu ka svojoj svijetloj budućnosti.

Bave se svojim megaprojekt po cijelom svijetu: osvajanje svemira, novi ekonomski Put svile, s kraja na kraj svijeta, nikaragvanski kanal koji će spojiti Atlantik i Tihi ocean i zadenuti za pojas Panamski kanal koji je monopol SAD.

A što je odgovor Washingtona na sve to? Šištanje, prijetnje, revolucije i prevrati – također po cijelom svijetu. Ali, sve je to uprazno. U tome nema ništa konstruktino, za razliku od onoga što nudi i radi Peking.

SAD cijeli svijet već mjesec dana plaše Kinom.

Prekooceanski mediji utuvljuju običnim smrtnicima u svijetu da Peking neće uspjeti izaći na kraj sa svojim problemima: s “pregrijanošću tržišta”, sa odsustvom novih drivera za rast ekonomije …

Da će se ubrzo sve raspasti i da nije ostalo da se na to dugo čeka.

Međutim, Kina nema namjeru da se tako jednostavno preda. Kinezi znaju svoj posao.

Oni u tišini, s istočnom mudrošću i uporno idu ka svojoj svijetloj budućnosti. Pogledajte samo njihove megaprojekt po cijelom svijetu. Imam u vidu: osvajanje svemira, novi ekonomski Put svile, s kraja na kraj svijeta. Pa jedan od posljednjih takvih projekata: nikaragvanski kanal koji će spojiti Atlantik i Tihi ocean i zadenuti za pojas Panamski kanal koji je monopol SAD.

A što je odgovor Washingtona na sve to? Šištanje, prijetnje, revolucije i prevrati – također po cijelom svijetu. Ali, sve je to uprazno. U tome nema ništa konstruktino, za razliku od onoga što nudi i radi Peking.

Kinezi su možda danas na ekonomskom planu i prikočili, ali zato uspješno rade na projektima za budućnost. Svi ti projekti će se isplatiti ne samo ekonomski, nego i politički.

Tim prije što se u “velikim Sjedinjenim Državama” (s ovim se nazivom već može uvelike polemizirati) sprema nova eksplozija. Opet kreditna.

Mjehur je veći nego što je bio 2007. godine. Na ovo već upozoravaju i njemački mediji – magazin Focus i dnevni list Die Welt.

Od kraja prethodne krze, obujam kreditiranja vrijednosnih papira porastao je tri puta: sa 173 na preko 500 milijardi dolara.

Prethodni mjehuri bili su znatno manji od sadašnjeg. Zato, ako on pukne – a to će se najvjerojatnije dogoditi – posljedice će biti još teže prognozirati.

Monetarna vlast Amerike – stječe se takav dojam – kao da sada na sve naprosto gledaju sa strane. U svakom slučaju, ništa ne čine da makar saniraju tekući problem, a da se i ne govori o eliminiranju bolesti, bez čekanja peritonitisa.

Američki ekonomisti već zvone na uzbunu, ali ih nitko ne sluša.

Bijela kuća kao da smišlja kakvu će još patku – poslije kineske – smisliti da bi poglede koji traže pravičnost skrenula na drugu stranu.

Što dalje možemo očekivati od SAD …
 
(fakti.org/uredio:nsp)