Čitav veliki život i djela “osloboditelja” Bolivara bili su i ostali posvećeni antiimperijalzmu

Antiimperijalizam je njegov zaštitni znak, ono što ga definira. Svaka rečenica iz koje izbija pobuna, svaki pohod, svaka borba prsa u prsa, svaki proglas … sve je bilo usmjereno protiv imperijalističke hegemonije.

Bolivar se protivio svakom obliku strane dominacije. Taktički savezi koje je sklapao s Enlgezima, primjerice, uvijek su bili utemeljeni na jasnim principima od kojih Bolivar nikada nije odstupao.

Nezavisnost i suverenitet naroda predstavljaju srž bolivarske političke ideologije.

Kao genije koji je donio promjene vremenu u kojem je živio, Bolivar je predvidio začetak jedne nove imperije – Sjedinjenih Američkih Država. Uzalud je tražio od Santandera (1) da ne uključuje SAD u Amfiktionski kongres koji je održan 1826. u Panami (2).

U pismima koje je slao kolumbijskom generalu, vatreno se suprotstavljao ovoj sili u usponu.

Dana 5. kolovoza 1829. godine, Bolivar u Guajakilu (Ekvador) piše pismo pukovniku Patriciu Campbellu u kojem iznosi antiimperijalistička upozorenja primjenjiva na sve epohe i zemljopisne širine.

U tom pismu on razmišlja o tome na što su sve spremne Sjedinjene Države kako bi spriječile neovisnost, jedinstvo i jačanje Naše Amerike. Bio je uvjeren da su spremne na apsolutno sve.

“… I što sve ne bi učinile Sjedinjene Države?”, pita se on u agoniji dok piše redove ovog pisma nastalog prije točno 188 godina, tražeći odgovor od pukovnika. “… I što sve ne bi učinila ta zemlja koja je izgleda samim proviđenjem predodređena da u ime slobode sije bijedu diljem Amerike?”

Ovo predviđanje je ostalo krvlju urezano u antologiju svjetske revolucionarne misli.

Antiimperijalizam kod svih nas bolivarskih boraca i socijalista, nije samo hir usmjeren protiv Sjedinjenih Američkih Država. Nipošto. To je čvrsto uvjerenje sa znanstvenom osnovom, koje teži da se suprotstavi izvitoperenosti suvremenog doba koja prijeti da uništi i samu egzistenciju ljudske vrste.

Imperijalizam je dijalektička posljedica kapitalizma, u kojoj zakonitosti akumulacije i koncentracije kapitala dovode do formiranja monopolističkih transnacionalnih kompanija i političko-vojne hegemonije u službi tog istog kapitala. Zbog toga se imperijalizam može okarakterizirati kao permanentna tendencija ka nasilju i agresiji koja je usmjerena protiv bilo kojeg izraza otpora koji prijeti da ugrozi njegove ciljeve.

Slogan kojim je Bolivar najbolje izrazio antiimperijalistički stav je: “Jedinstvo, jedinstvo, jedinstvo”.

Njime je Osloboditelj želio naglasiti da samo ujedinjenost i savez progresivnih snaga mogu zaustaviti neutoljivu hegemonističku proždrljivost. Taj je slogan danas aktualniji nego ikad i poziva nas da se izdignemo iznad mizerne subjektivnosti.

Danas, kao nikada ranije u ljudskoj povijesti, jedinstvo naroda i revolucionarno jedinstvo čine najefikasnije oružje protiv imperijalističke shizofrenije. Nuklearne prijetnje, ratovi, uništavanje ekosustava, trgovina drogom – sve navedeno ima porijeklo i uzrok u fenomenu imperijalizma. Na čovječanstvu je da mu se odupre.

***

1. Kolumbijski general Franciscko de Paula Santander je u to vrijeme bio potpredsjednik Velike Kolumbije, dok je Bolivar bio predsjednik. U Venezueli i drugim zemljama Latinske Amerike vlada uvjerenje da je izdao Simona Bolivara šurujući s Amerikancima.

2. Kongres u Panami je nazivan Amfiktionskim u znak sjećanja na ligu susjeda, odnosno savez drevnih grčkih plemena u arhajskom razdoblju grčke povijesti.
 
(fakti.org)

Iako je ne tako davno predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama izjavio da noga američkog vojnika neće kročiti na tlo Sirije, iz Washingtona sada najavljuju mogućnost kopnene intervencije protiv ISIS-a u Siriji i Iraku

Intervencije za koje je najčešći izgovor bio “uspostavljanje demokracije” ili “humanitarni razlozi”, postale su maniri Sjedinjenih Država od Drugog svjetskog rata naovamo. Pritom, za takve operacije rijetko su imale mandate Ujedinjenih naroda. Prvi put poslije Drugog svjetskog rata ratovale su u Koreji, gdje je od 1950-1953. poginulo skoro 37.000 američkih vojnika.

Godine 1956. Šesta flota vrši evakuaciju oko 2.500 američkih građana iz područja Sueskog kanala, a dvije godine kasnije na teritoriju Libanona iskrcalo se 3.200 američkih marinaca, kako bi “pomogli libanonskoj vladi”.

Godine 1961. CIA je u Zaljevu svinja na Kubi pokrenula tajnu operaciju, čiji je cilj bio svrgavanje komunističkog režima Fidela Castra, koja je umalo izazvala nuklearni rat između SAD i SSSR-a. Operacija nije bila uspješna.

Vijetnam

Rat u Vijetnamu (1955-1975) vodio se između Sjevernog Vijetnama, čiji su saveznici bili Sovjetski Savez, Kina i ostale komunističke države s jedne, i vlade Južnog Vijetnama, koju su podržavale SAD i druge antikomunističke države, s druge strane. Prema različitim procjenama, broj poginulih Vijetnamaca (vojnika i civila) kreće se između 800.000 i 3.100.000. Poginulo je i oko 58.000 Amerikanaca, a ostalo je i na tisuće invalida.

Grenada

Vojnom akcijom u jesen 1983. američke oružane snage su, uz simbolično sudjelovanje nekoliko karipskih otočnih država, zauzele otočnu državu Grenadu i tako svrgnule prosovjetski režim generala Hudsona Austina.

Panama

Operacija “Pravedni cilj” ili Američka invazija na Panamu – rat je počeo napadom Amerike na Panamu 20. prosinca 1989. godine, a završio se 31. siječnja 1990. godine, pobjedom SAD.

U invaziji je sudjelovalo više od 24.000 američkih vojnika, dok je na strani Paname sudjelovalo otprilike 12.500 vojnika, ali je samo oko 4.000 njih bilo obučeno za borbu. UN su najoštrije osudile američku intervenciju u Panami, ali nikome ništa.

Zaljevski rat

Nakon operacije “Pustinjski štit” 1990. godine, pokrenute da bi se, kako je tvrdio Washington, spriječila iračka invazija na Saudijsku Arabiju, SAD kreću u “pustinjska oluja”, predvodeći koaliciju 34 države pod mandatom UN sa ciljem da protjeraju iračke snage koje su okupirale Kuvajt.

Kopnene i zračne bitke su vođene u Kuvajtu, Iraku i u graničnim dijelovima Saudijske Arabije. Broj žrtava Zaljevskog rata je kontroverzan. Procjenjuje se da je na strani iračkog naroda, vojnika i civila stradalo između 25.000 i 100.000 ljudi.

Somalija

U operaciji “Obnovljena nada” 9. prosinca 1992., Amerika šalje više od 28.000 svojih marinaca, sa željom da se zaustave unutarnji nemiri i svrgne general Muhamed Farah Aid. Bitka za Mogadishu i smrt 18 američkih vojnika koji su upali zasjedu, ovjekovječeni su u filmu “Pad crnog jastreba”.

Svrgavanje Aida nije uspjelo, a poražene SAD su se povukle iz Somalije. Godine 1995. američke snage su se privremeno rasporedile u Mogadišu kako bi osigurale povlačenje oko 8.000 “plavih šljemova”.

Haiti

Ujedinjeni narodi su 1994. odobrile međunarodnu intervenciju pod vodstvom 15.000 američkih vojnika na Haitiju, gdje je vojska tri godine ranije svrgla predsjednika Jean-Bertranda Aristidea.

Irak

Rat u Iraku, poznat i kao Drugi zaljevski rat (2003-2010) predstavljao je seriju vojnih intervencija u svrhu okupacije Iraka od strane koalicije 48 zemalja, koju su predvodile SAD. Povod za rat bilo je, navodno, oružje za masovno uništenje koje je, navodno, imao irački diktator Sadam Husein.

Kasnije se ispostavilo da za to nije bilo dokaza. Prema ocjenama analitičara, stvarni razlog bila je želja Amerike uspostaviti kontrolu nad bogatim izvorima nafte u Iraku. Koalicija koja je okupirala Irak, svrgnula je Sadama Huseina 2003. godine, koji je potom i pogubljen. Procjenjuje se da je u operacijama u Iraku stradalo više od 100.000 civila i skoro 5.000 američkih vojnika.

Afganistan

Vojni sukob između koalicije zemalja predvođene SAD i Britanijom počeo je 7. listopada 2001. kao odgovor na napade 11. rujna 2001. godine na New York i Washington. Cilj invazije bio je pronaći Osama bin Ladena, da se uništi Al Kaida i ukloni talibanski režim koji joj je pružao utočište.

Prema podacima Misije pomoći UN u Afganistanu, 2009. je stradalo 2.412 civila, 2010. godine 2.790 civila, a tijekom 2011. godine ubijeno je 3.021 civila. Rat je imao manje uspjeha u sprečavanju aktivnosti Al Kaide nego što se očekivalo.

Od 2006. stabilnost Afganistana su ugrozili pojačana aktivnost talibanskih pobunjenika, rekordno visoku razinu ilegalne proizvodnje droge i labava vlada koja ima ograničenu kontrolu u područjima izvan Kabula.

Libija

NATO snage predvođene Sjedinjenim Državama uz odobrenje SB UN poduzimaju ožujka 2011. zračne napade na Libiju. Intervencija je doprinijela svrgavanju libijskog lidera Muamera Gadafija. Od tada u zemlji vlada neviđeni kaos, kriminal i kriza.

 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Nema ruske agresije i nikada nije bilo ruske agresije!

Sve vrste dužnosnika optužuju Rusiju za agresiju u Ukrajini.

Je li to istina? Nije. To je fikcija. To je velika laž. To je preširoka tvrdnja apsurdna tvrdnja, smiješna tvrdnja, nestvarna tvrdnja. Rusija i Rusi su bili uključeni u nekim aspektima u Ukrajini, ali samo bujna mašte može takav angažmanom nazvati agresijom, piše InfoWars.com

Da se stvarno dogodila ratna agresija, ne bi se mogla sakriti zbog opsega tipične ratne agresije koja je vrlo velika. Fotografski dokaz za to bi bio porazan. I nikakav dokaz o tome nije objavljen u medijima od strane tužitelja Rusije.

Što je još važnije, sukob bi se trebao prikazati kao ničim izazvan napad, a ne obrambeni rat. To također nije dokazano od strane tužitelja Rusije.

Naša briga ovdje je fikcija ili naučna fantastika koja se sve više propagira. Graniči sa ludilom. On igra u rukama najgore vrste “odvjetnika” rata. Ona zasljepljuje svi zabrinute ljude. Ona je iracionalna. Ona uspostavlja auru javnih laži i mitova koji rezultiraju velikim neznanjem i neistinama. Ona proizvodi grozne rezultate koji mogu postati još mnogo gori.

Cilj laži koja se vrti oko demoniziranja Rusije nije da odaberete stranu u ukrajinsko-ruskom problemu, već da uključite Ameriku u problem.

Kako stvarna ratna agresija izgleda?

Ovdje su neki značajni primjeri. Nisam konzultirao vojnu povijest da bi dobio precizne brojke. Ne trebamo odrediti sasvim točnu brojku na osnovu koje se može sukob u Ukrajini nazvati “ratna agresija” ili “rat”. To je odmah vidljivo racionalno promatraču da ruski angažman u Ukrajini, bez obzira na to da li ili ne nalikuje na napad na Ukrajinu, je vrsta napada koji ne definira stvarnu ratnu agresiju.

Nije nepoznato da ponašanje ljudskog stada može spoznati da divlji netočni mitovi i iracionalno uvjerenja može biti široko propagirano kroz populaciju i djelovati na tu situ. Mit ruske agresije u Ukrajini je vrhunski primjer.

RATNA AGRESIJA – SJEVERNA KOREJA

Sjeverna Koreja napala Južnu Koreju. 24. lipnja 1950. godine, a Sjeverna Koreja napala s više od 90.000 vojnika i 150 tenkova. “Također, do sredine 1950. godine, sjevernokorejske snage su brojile između 150.000 i 200.000 vojnika, organizirane u 10 pješačkih divizija, jednu tenkovsku diviziju i jednu zračnu diviziju, s 210 borbenih zrakoplova i 280 tenkova, koji su bili raspoređeni prema ciljevima i teritoriju. Njihove snage su uključivale 274 T-34-85 tenkova, oko 150 Yak brzih lovaca, 110 bombardera, 200 topova, 78 Yak trenerskih zrakoplova, a 35 izviđčkih zrakoplova.”

Što je Rusija učinila u Ukrajini da se usporedbi s ovim?

RATNA AGRESIJA – NJEMAČKA/POLJSKA 1939.

Njemačka je napala Poljsku sa sjevera, juga i zapada u rujnu, 1939. “Dana 1. rujna 1939. Njemačka je napala Poljsku. Poljska vojska je poražena u roku od tjedna od invazije. Od Istočne Pruske i Njemačke na sjeveru i Šleske i Slovačke na jugu zemlje, njemačke jedinica, s više od 2.000 tenkova i više od 1.000 aviona, probile su poljsku obranu duž granice i napredovale su prema Varšavi u masivnom kružnom napadu”.

Drugi izvor kaže da je 2.315 zrakoplova bilo uključeno u napad: “Zrakoplov je odigrao važnu ulogu u kampanji. Bombarderi su napali gradove, što je uzrokovalo velike gubitke među civilnim stanovništvom kroz teror bombardiranja i širenje straha. Luftwaffe snage su se sastojale se od 1.180 lovaca, 290 Ju 87 Stuka bombardera, 1100 konvencionalnih bombardera (uglavnom Heinkel He 111s i Dornier Do 17S), te asortimana 550 transportnih i 350 izviđačkih zrakoplova. Sve ukupno, Njemačka imala blizu 4000 zrakoplova, većina njih su bili najmoderniji. Snaga od 2.315 zrakoplova je sudjelovala u operaciji [operaciji Fall] Weiss.”

Napad Njemačke je bila prava ratna agresija.

RATNA AGRESIJA – IRAK 2003.

Sjedinjene Države napale Irak u ožujku 19. ožujka, 2003. dok Irak nije izvršio oružani napad na SAD. To je bila istinska američka ratna agresija. “Četiri zemlje su sudjelovale s vojnicima tijekom početne faze invazije, koja je trajala od 19. ožujka – 9. travnja 2003. Sudjelovali su u ovoj agresiji vojnici ovih zemalja: Sjedinjene Američke Države (148.000), Velika Britanija (45.000), Australija (2000), te Poljska (194)”.

Također, “Američko Središnje zapovjedništvo je izvjestilo da je od 30. travnja 2003. godine, bilo ukupno 466.985 američkih vojnika u operaciji “Iračka sloboda”. To je uključivalo ove brojke: USAF 54.955; USAF Reserve 2084; Zračna Nacionalna Garda 7.207; USMC 74.405; USMC Rezervisti 9.501; USN, 6.1296 (681 su članovi američke Obalne straže); USN Rezervisti, 2.056; i američka vojska 233.342; US Vojne Rezerve 10.683; i vojna Nacionalna garda 8.866.”

Opseg ove ratne agresije, poput Sjeverne Koreje i Njemačke, bio je ogroman. Agresivni ratovi su veliki događaji. Država obično ne pokreće agresiju osim ako ne namjerava pobijediti i osvojiti i to obično zahtijeva znatne snage, osim ako je protivnik mnogo manji. Vidjeli smo da je čak i protiv Paname, SAD koristio puno veću vojnu snagu.

Osim toga, napadu na Irak 2003. je prethodilo bombardiranje iračke zracne obrane tijekom 2001-2002 i infiltracije CIA specijalnih postrojbi. “Divizija CIA posebnih aktivnosti (SAD) paravojni timovi su ušli u Irak u srpnju 2002. godine prije invazije 2003. Nakon što su se na terenu pripremali dolazak američkih vojnih snaga. Američki timovi su onda u kombinaciji sa specijalnim snagama američke vojske organizirali Kurdish Peshmerga.”

RATNA AGRESIJA – LIBIJA 2011.

U 2011. godini, NATO je napao Libiju. Libija nije napala niti jednu zemlju članicu NATO-a. Ovu ratnu agresiju su nazvali “vojnom intervencijom” u članku Wikipedije. Ovaj rat je uključiva zračni i raketni napad, pomorske snage i pomorsku blokadu, CIA operativce, te britanske i francuske specijalne snage na terenu”. ” Akcija je uključivala NATO zrakoplove – upravljane od strane SAD-a, Francuske i Velike Britanije – oko 18.000 naoružanih letova tijekom kratke vojne kampanje, ispaljeno je 7.600 raketa. Maleni dio tih oružanih misija – 250 ukupno – su letjeli dronovi. Američki Predatori su imali 145 napada iz zraka, prema brifingu Ministarstvu obrane objavljenom u listopadu 2011. “

NATO-ove snage koje su napale Libiju su bile značajne. Više od 212 zrakoplova sudjelovalo je, kazali su ne-američki izvori. Brojevi američkog zrakoplova ne pojavljuju u Wikipedia članku: “Sjedinjene Države su rasporedile pomorske snage od 11 brodova, uključujući amfibijski ratni brod USS Kearsarge, amfibijsko transportno pristaništa USS Ponce, raketni razarač USS Barry i USS Stout, nuklearna podmornica USS Providence i USS Scranton, podmornica sa krstarećim raketama USS Florida i amfibijski brod USS Mount Whitney.

Dodatno, A-10 jurišni zrakoplovi, B-2 bombarderi, AV-8B Harrier, EA-18G zrakoplov za elektroničko ratovanje, te kako F-15E i F-16 zračni lovci – su uključeni u akciju nad Libijom. U-2 izviđački zrakoplovi su stacionirani na Cipru. Dana 18. ožujka, dva AC-130Us stigla su u RAF Mildenhall kao dodatni tanker zrakoplov. Dana 24. 2. ožujka E-8Cs je stacioniran u Vojnu napadnu bazu Rota u Španjolskoj. SAD je također koristio MQ-1 Predator UAVs za napade na ciljeve u Libiji 23. travnja.”

Ostali pomorske snage su također bile uključene, i tako dalje, bez mašte se ni probiližno ne može Rusko sudjelovanje u Ukrajini usporediti ni s ovom libijskom “vojnom intervencijom”.

RATNA AGRESIJA – PANAMA 1989.

Konačno, još jedna nedavna američka invazije koja se ne smije zaboraviti. SAD je napao Panamu 20. prosinca 1989. Panama nije napala SAD! Koji je bio opseg ove agresije?

“Vojni upad u Panami je počeo 20. prosinca 1989. godine, u 1:00 ujutro po lokalnom vremenu. U operaciji je sudjelovalo 27.684 američkih vojnika i više od 300 zrakoplova, uključujući C-130 Hercules, AC-130 Spectre helikopteri, OA-37B Dragonfly izviđački i napadni zrakoplovi, C-141 i C-Starlifter 5 Galaxy strateški transporteri, F-117A Nighthawk stealth zrakoplovi, AH-64 Apache helikopteri za napade”.

Ratne agresije su uključivale isprovocirane napade sa nagomilavanjem vojnih snaga značajne veličine. Oni su vrlo često prethodili političkim pitanjima, zahtjevima, a ponekad i vojnim sukobima. Napadi su jasni i nedvosmisleni. Niti jedan od tih karakteristika se nije dogodio s Ukrajinom i Rusijom. Način na koji je nastao sukob je sasvim drugačiji. Rusija nije stvarala zahtjeve prema Ukrajini kao Njemačka prema Poljskoj, ili kao što je to SAD prema Iraku.

Osim ističuće veličine i opsega stvarne ratnim agresije, poput brojčanih činjenica koje su gore navedene, moralni element se treba uzeti u obzir kako bi se pokazalo da je invazija agresija i nije učinjena u nužnoj obrani. Američka opravdanja u slučaju Paname su jednako slabašna kao i u slučajevima Iraka i Libije.

Služben američko opravdanje za invaziju je artikulirao predsjednik George HW Bush u jutro 20. prosinca 1989. godine, nekoliko sati nakon početka operacije.

George H.W. Bush navedena četiri razloga invazije (vojne agresije):

“Očuvanje života američkih građana u Panami. U svom priopćenju, Bush je tvrdio da je Noriega objavio ratno stanje između SAD-a i Paname te da je on prijetio životima od oko 35.000 američkih državljana koji žive tamo. U to vrijeme su bili brojni sukobi između američkih i panamskih snaga; jedan marinac je poginuo nekoliko dana ranije.”

“Obrana demokracije i ljudskih prava u Panami.”

“Borbi protiv trgovine drogom. Panama je postala središte za pranja novca od droge i tranzitna točka za krijumčarenje droge u SAD i Europu.”

“Zaštita integriteta Torrijos-Carter ugovora. Članovi Kongresa i drugi u političkom establišmentu tvrdili su da je Noriega prijetio neutralnosti Panamskog kanala i da SAD ima pravo na temelju ugovora intervenirati vojno da bi zaštitio kanal.

No, ako je neki branitelj SAD odluči prihvatiti jednu ili više od tih opravdanja, kako bi rakao da američka invazije Paname nije bila agresija, a zatim na isti način taj američki branitelj ne može reći da je ruska aktivnost u istočnoj Ukrajini ratna agresija.

Rusija može reći sa nekim opravdanjem da brani živote etničkih Rusa u istočnoj Ukrajini od bombardiranja i napada od strane ukrajinskih snage sa zapada. Rusija pruža utočište tisućama izbjeglica. Rusija može tvrditi da je u obrani demokracije, samoodređenja i ljudskih prava u istočnoj Ukrajini.

Cijela ova rasprava oko ratne agresije i njegovih karakteristika ne spominje američko uplitanja u Ukrajini koja je pomogla srušiti vladu, a zatim pomogla ustoličiti novu i agresivnu vladu da poduzme ured. SAD se bavi subverzijama. Rusija isto tako je optužena za subverzije u Ukrajini. Subverzija nije agresija. Subverzija ne uključuje oružane napade. Ona koristi različite metode kako bi preobrazila, promijenila ili zamijenila društveno-politički sustav. Subverzija je druga stvar i teško je procijeniti, pogotovo kada su dvije velike države poput SAD-a i Rusije uključene.

Naša glavna briga je ideja oko toga da je Rusija angažirana u ratnoj agresiji.

Očito da ljudi koji vode Ukrajinu nemaju problema da se uz prepruku SAD i NATO naoružaju ukrajinske snage koje su postale jako uključene u pokušaju da spase svoje ukrajinsko gospodarstvo. Oni nemaju problema u upiranju prstom krivnje u Rusiji, i nema problema kada se govori o o ruskoj agresiji. Njihova pretpostavka ruske agresije ih dovodi do “vojne potpore za odvraćanje od daljnje agresije”.

“Ruska agresija” je povod za povećanjem američkog angažmana u Ukrajini, što je glupo pravilo koje treba izbjegavati bez obzira na opravdanje za miješanje koje je izmišljena. Ruski ratna agresija je imaginarni povod. Učeni i iskusni muškarci i žene, koji se oslanjaju na taj argument, ne daju preporuke na temelju ovog imaginarnog razmišlja o smislu agresije i oko navodne ruske agresije.

Nema ruske agresije i nije nikada bilo ruske agresije.
 
(preveo mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Iako se nafta danas smatra najvažnijim starteški energentom, a biznis s naftom najprofitabilnijim, trgovina hranom – kao vitalnim energentom živih bića od suštinskog je značaja za vladarsku elitu.

Samo onaj tko kontrolira proizvodnju i promet životnih nammirnica za svoje podanike može imati apspolutnu kontrolu nad živom radnom snagom odnosno nad svojim robovima.

Naravno, to su znali još drevni vladari, a njihovo znanje i vještinu kontrole prometa namirnica preuzela je današnja oligarhija. Održavanje monopola u trgovini hranom koje se vrši preko nekoliko trgovačkih kartela se zato uopće nije promijenilo, iako se neupućnima stalno preko medija serviraju velike priče o demokraciji i slobodnom tržištu. Ali, to su samo iluzije.

Malo je poznato da su čak tisućama godina stari trgovački putevi kojima je vršena razmjena prehrambenih dobara sa Istoka i Zapada i danas gotovo na isti način pod kontrolom trgovačkih kartela onako kako su to bili u drevnom Babilonu, Egiptu, Grčkoj, Rimu …

Trgovački karteli koji su se još u srednjem vijeku u Europi bavili ovim poslom i koje su sačinjavale neke od starih europskih trgovačkih obitelji i danas funkcioniraju i to na istom principu. Promijenjena su samo poslovna sjedišta kartela i njihovih kompanija, i danas je glavno sjedište svih svjetskih najvećih trgovaca u Londonu (u staroj jezgri grada nazvanom City of London).

Formalno su oni pod okriljem Kuće Windsor, ali suštinski britanska kraljica kao ni britanska kraljevaka obitelj ne donose odluke kojima se karteli povlađuju. Ova trgovačka struktura (nama robovskoj javnosti uglavnom je nepoznata), iznad je kraljice koja ih samo reprezentira u javnosti i mora tražiti dozvolu prilikom ulaska u njihovu gradsku jezgru koje se posjećuje u građanskom odijelu. Na čelu trgovačkog dijela Londona se nalazi Gradonačelnik Londona koga oni postavljaju i sami se nazivaju Krunom.

Michael Bear, bivši gradonačelnik Londona (inače rođen u Keniji) koji je ovako pozdravio britansku kraljicu Elizabetu II stojeći na stepenštu tako da je i simbolično bio viši od nje. Kraljica je u građanskom odijelu, a gradonačelnik u svečanoj odori. Za posjetu trovačkoj jezgri Londona, kraljica mora traži i dobije odobrenje Gradonačelnika. Način izbora gradonačelnika Londona je tajna, a imenovanje se vrši svake godine na jednoj specifičnoj zatvorenoj ceremoniji u tišini i bez mogućnosti prigovora. Tipično jezuitski

Kuća Windsor, također, samo je formalno na čelu svih masonskih društava i ostalih tajnih struktura i mreža koje su razapete po čitavom svijetu i praktično kontroliraju globalno tržište i sve strateški važne poslove za opstanak KRUNE koju opslužuje čitava britanska imperija. KRUNA je praktično nasljednik svih trgovačkih poslova srednjovjekovnih venecijanskih trgovaca.

O tome kako rade ovi karteli koji između ostalog kontroliraju trgovinu hranom u čitavom svijetu (ostavljajući pojedina područija godinama bez hrane) pokušao je sagledati Richard Freeman koji je svoju obavještajnu studiju publicirao još krajem 1995. godine u članku “Executive Intelligence Review”. Nazvao je tekst: “Globalni prehrambeni kartel Windsor-a: Instrument za ubijanje glađu”.

Iz ovog izvješća predočićemo neke zanimljivosti koje pokazuju tko zaista stoji iza EU i tko kroji njeno zakonodavstvo, zašto balkanske zemlje kao i mnoge druge poljoprivrdene zemlje u Europi moraju uvoziti (uglavnom nekvalitetnu) i skupu hranu (iako Hrvatska može hranu izvoziti) i vidjet ćete za koga zapravo rade “veliki” balkanski tajkuni poput Kostića, Miškovića ili Ivice Todorića.

Freeman je tako otkrio da deset do dvanaest kompanija, kojima pomaže još nekoliko desetaka manjih drži danas čvrsto monopol u svjetskoj trgovini hranom. Oni dominiraju u opskrbi skoro svih žitarica – od pšenice, kukuruza, zobi, ječma do šećerne trske i raži. Oni kontroliraju i trgovinu mesom, mlijekom (posebno mlijekom u prahu koje je praktičnije za skladištenje i čuvanje), jestivim uljima, mastima, voćem i povrćem i svim drugim vrstama hrane.

Sve tvrtke su povezane preko kartela, a njima se upravlja iz Kuće Windsor-a u Londonu, tvrdi Freeman. I svi karteli rade u interesu europske oligarhije odnosno nekoliko starih europskih obitelji koje su stoljećima poslovno i rodbinski povezivale. Oni upravljaju tržištem svim energentima (uključujući hranu), sirovinama i mineralima.

Kao glavni operativni ogranak Kuće Windsor nalazi “World Wide Fund for Nature” (Svjetski fond za prirodu) kojim formalno upravlja vojvoda od Edinburgha, princ Filip. Njegov djed Georg I je bio grčki kralj danskog podrijetla koga je Britanska imperija namjestila Grcima kao kralja koga je “izabrao” grčki parlament.

Zbog svog njemačkog porijekla i rodbinske veze s nekim nacistima, princa Filipa mnogi Englezi ne vole i vide ovako

Freeman, međutim otvoreno kaže da se ovaj Fond u stvari bavi orkestracijom etničkih sukoba ili implementiranjem terorističkih akcija bilo gdje u svijetu gdje postoje interesi oligarhije uspostaviti kontrolu nad nekim prirodnim resursima ili u regiji gdje prolazi neki važan trgovački put. Princip koji koriste je oproban: podjeli, zavadi i pošalji do zuba naoružane “mirovne snage” – pa vladaj!

Svjetski fond za prirodu ima kao svoj logo – pandu. Vrlo simpatično. Čitav fond se formalno bavi zaštitom divljih životinja, posebno ugroženih vrsta diljem svijeta. U tom cilju Fond šalje često naoružene plaćenike u Afriku i druge dijelove svijeta da se bore protiv “lokalnih krijumčara” i “trgovaca divljim životinjama” ili “pomorskih pirata”, što je samo maska ​​za ubijanje lokalnih čelnika, i plemenskih poglavica koji neće da surađuju s Londonom i zaštitnika nacionalnih interesa afričkih plemena. Ova perfidna prevarantska predstava tipična je izmišljotina jezuitskih mozgova.

Veliki broj ovakvih orkestriranih sukoba izveden je nakon Drugog svetsklog rata u Africi i Aziji, a kronična nestašica hrane u pojedinim regijama je upravo njihova politika. Periodično poskupljenje hrane na svjetskom tržištu ili obaranje cijena ako se na tržištu pojave drugi ponuđači iste robe, posebice sirovina, glavna je poluga kojom ovi karteli drže monopol u trgovini hranom. Istina je da hrane na planeti ima dovoljno za sve.

Firme u okviru svakog kartela su navedene na slici. One samo odražavaju sliku različitosti i “slobodnog tržišta”, ali su u stvari sve članice jednog zatvorenog sindikata sa istim poslovnim ciljem – održavanje trgovačkog monopola. Skicu je napravio Freeman.

Kod mnogih članova upravnih odbora u raznim tvrtkama koje su navadeni na skici fukcije se preklapaju, pa neki sjede u upravnim odborima tvrtki koje su tobože veliki konkurenti na tršištu. U stvari, njihova uloga je da nadziru sve. Njihov vjekovni primarni zadatak je razaranje svih nacionalnih interesa i slabljenje nacionalnih ekonomija (gospodarstava) kako niti jedna ne bi mogla ostvariti potpunu suverenost. Države koje su same sebi dovoljne su najveći neprijatelji ovih trgovačkih kartela.

Korištenje hrane kao oružja staro je tisućama godina i poznato još iz Babilona, ​​Rimske imperije, Grčke … Istu tehniku ​​nadzora u prometu hane imali su venecijanski trgovci i razni njihovi familijarni izdanci uključujući obiteljske grane koje su živjele u Antwerpenu, moćne burgundski vojvode, nizozemske i britanske Levant tvrtke (turske trgovce koji su u srednjem vijeku radili za engleske i nizozemske interese) , Istočno-indijsku i Zapadno-indijsku kompaniju.

Drevni vlastelini kontrolirali su svaki tarnsport žitarica i drugih prehrambenih namirnica na cestama, lukama, mostovima, gradskim kapijama. Smišljani su i bogovi žetve i plodnosti (primjerice Demeter u Grčkoj ili Sibela) u čije ime je vlastela uzimala seljacima zemljišne prinose. Praktično je sve bilo “u božijim rukama” i “po božijoj volji”. I narod se toj sili, u strahu i neukosti, potpuno povinuo.

U drevnom Rimu kontrola žitarica je bila osnova imperijalne politike. Rim je bio centar trgovine hranom, a okupirane kolonije-Galija, Britanija, Španjolska, Sicilija, Egipat, Sjeverna Afrika i Mediteranska obala morale su slati u Rim sve svoje zemljišne prinose. Sve je prvo išlo u Rim. I Rim je to prodavao kome je htio. Potražnja za žitaricama koju je nametala rimska uprava bila je često mnogo veća nego što je zemlja mogla podnijeti, pa su mnoga obradiva zemljišta u Sjevernoj Africi postala neiskorištena.

Nakon križarskih ratova 1202-1204, venecijanski trgovci preuzeli sve žitne transportne puteve. U trinaestom stoljeću glavni venecijanski putevi su imali dva sabirna centra za hranu na istoku i to su bili Konstantinopolis (Istanbul) i Aleksandrija u Egiptu. Sva roba je stizala iz tih luka u Veneciju i onda je duž rijeke Po išla dalje u Lombardiju, pa preko Alpa je prevožena u Francusku. Venecijanski trgovci su onda svoj utjecaj proširili i na mongolsko carstvo i kasnije dalje na istok.

Od petnaestog stoljeća moćni venecijanski trgovački kartel (udružene obitelji) ustupili su veliki dio svoje trgovačke imperije moćnom burgundski vojvodstvu, čiji je poslovni centar bio Antwerpen. Trgovačka venecijanska imperija se tako proširila i obuhvatila je Francusku, Amsterdam, Belgiju i veliki dio današnje Švicarske.

Od ove venecijansko-lombardsko-burgundske poslovne veze potiče svaki od šest spomenutih trgovačkih prehrambenih kartela koji i danas funkcioniraju i praktički je svaki od njih na neki način naslijeđen kao obiteljski biznis.

Sve današnje prehrambene kompanije napravljene su tako po istoj strukturi poslovanja kako su ih imale drevne tvrtke iz Mezopotamije, antičkog Rima, Venecije i Britanije. Bolje reći, njihova drevna infrastruktura je preslikana u strukturu današnjih transnacionalnih kompanija. Iako je nekada sustav njihovog rada počivao na robovlasništvu, gdje je vlastela imala svoje posjede i svoje robove koje je hranila i opskrbljivala tako da su oni apsolutno i vitalno bili ovisni o vlastelinu, ništa se ni danas nije promijenilo. I danas vitalne potrebe svakog pojedinca u EU ili SAD ovise od ovih kompanije koje određuju i količine hrane na tržištu i njihovu cijenu.

Freeman navodi da je pet današnjih kompanija bukvalno preuzelo baš tu venecijansku poslovnu mrežu. To su tvrtke: Cargill, Continental, Louis Dreyfus, Bunge and Born i André.

Venecijanski trgovci su u literaturi opisni kao bezdušne i nemilosrdne sjecikese i derikože.

Od osamnaasetog i devetnaestog stoljeća Britanski Levant (Turska kompanija) i Istočno-indijska tvrtka preuzele su mnoge od tih venecijanskih trgovačkih putova. U 19. stoljeću tvrtke Baltic Mercantile i Shipping Exchange sa centralama u Londonu postale su glavni instrument za ugovaranje poslova u transportu žitarica iz svih regiona.

Povjesničar Lyndon Hermyle LaRouche je s timom svojih suradnika, povjesničara, također napravio jednu zanimljivu studiju nastojeći otkriti gdje su nestale moćne srednjovjekovne venecijanske trgovačke obitelji i otkrio je da su u razdoblju od oko 300 godina sve diskretno migrirale u London. Engleska je tako porobljena i stavljena u službu ovih međunarodnih trgovaca. I danas Englezi služe njihovim interesima.

Oligarhija danas ima četiri globalne regije preko kojih se obavlja izvoz svih vrsta hrane i oni kontroliraju sve četiri. Te globalne regije su: SAD, EU (posebno Francuska i Njemačka), države britanskog Commonwealtha (Australija, Kanada, Južna Afrika, Novi Zeland, Indija, Pakistan), Argentina i Brazil u Južnoj Americi.

Stoljećima su karteli radili na preuzimanje kontrole tržišta preko ova četiri regije koji imaju oko 15 % posto svjetske populacije. Ostatak svijeta, preko 6 milijardi, ovisi od izvoza hrane iz ovih regija

Evo, šta je Freeman još otkrio o ovim kompanijama.

Kompaniju “The Continental Grain” danas vodi milijarder Michael Freiburg sa svojim sinom Paulom. Freiburg je kompaniju osnovao 1813 u Arlonu, u Belgiji. Preselio je sjedište u Antwerpen, a zatim 1920. u Pariz i London. Danas imaju ured u New Yorku i jaku francusko-švicarsku bazu.

Léopold Louis Dreyfus koji je rođen u Francuskoj, 1852. osnovao je trgovački posao sa žitom u Baselu, u Švicarskoj. Izuzev za vrijeme Drugog svjetskog rata, u 20. stoljeću Dreyfus-ovo je sjedište bilo u Parizu i radio je na trgovačkim poslovima (koji su uključivali stare lombardske i burgundske puteve). Oni su praktički naslijedili biznis ovih srednjovjekovnih trgovačkih monopolista.

Bunge i Born su nastavili poslove Bunge obitelji iz Amsterdama 1752. Tvrtka je konačno preseljena u Antwerpen (danas je sjedište tehnički smješteno u Sao Paolo u Brazilu i na Nizozemskim Antilima).

Kompaniju “André” osnovao je Georges André u Nionu u Švicarskoj i danas joj je sjedište u Lausanni.

Cargill tvrtka je najveća žitna kompanija na svijetu sa sjedištem u Minneapolisu u Minnesoti. Osnovao ju je Škot William Kargil u Iowi 1865 i od 1920-tih je vodi obitelj McMillan. Ali, istinska poslovna poveznica je u Europi gdje je Kargil medjunarodna trgovačka izvršna kompanija, Tradax Inc. koja ima sjedište u Ženevi.

Tradax je osnovan 1956. i registriran je u Panami. Obitelj McMillan je uvijek bila u službi Britanije. John Hugh McMilan, predsjednik Kargila od 1936 do 1957 imao je titulu “nasljednog Viteza komandera Pravde u suverenom redu Svetog Johna (Malteških vitezova)”, što je jedan od najmoćnijih redova britanske Krune i Vatikana.

Tradax ima odjeljke po čitavom svijetu uključujući Argentinu, Njemačku, Japan. Ona je glavni izvršitelj trgovačke operative za “američki” Cargill sa čijim novcem najviše i radi, dok glavni profit ide Cargill-u. Osnovni financijski izvor Tradax-a, kako to otkriva Freeman, je banka Crédit Suisse, sa sjedištem u Ženevi i koja se vodi kao najveći svjetski perač novca.

Izvjesni Dan Morgan je 1979 napisao knjigu “Trgovci žitaricama”. Tu je otkrio da Kargil izvršna tvrtka Tradax sa sjedištem u Ženevi nije tu samo da bi Cargill izbjegao plaćanje poreza u SAD i ostalim zemljama (vlastela ne uzima danak sama od sebe) već i zato da bi zbunila svakoga tko pokuša prati poslovne transakcije koje vodi Cargill.

Tako je Morgan zapisao: “Kada Cargill prodaje tovar žita nizozemskom proizvođaču hrane za životinje, žito prvo transportira Misissipi rijekom, stavlja ga na brodove u luci Baton Rouge (u Louisiani) i šalje u Rotterdam (Nizozemska). Na papiru … trgovačka ruta je kompleksnija.

Cargill prvo prodaje žito Tradax International-u u Panami, koji će onda “iznajmiti” Tradax iz Ženeve kao svog europskog agenta. Tradax iz Ženeve onda aranžira prodaju nizozemskom mlinaru preko svoje pomoćne tvrtke Tradax u Nizozemskoj. Sav profit će biti uknjižen Tradax -u u Panami, a to je luka bez poreza. Tradax iz Ženeve će zaraditi samo “nadoknadu za uslužne poslove” i za poslove carinskog posredovanja na temelju sporazuma između Tradax-a u Panami i Tradax-a u Nizozemskoj “.

Tako izbjegavajući poreze i inspekciju, Cargill koristi mrežu kompanija prenijeti velike isporuke robe bilo gdje na svijetu u trenu. (Ali isporuku robe mogu i spriječiti u trenu).

Oni imaju unutarnju obavještajnu strukturu kao što je ima CIA. Koriste za svoje privatne poslove komunikacijske satelite, satelite za promatranje vremenskih prilika, koriste podatke koje primaju od 7000 obavještajnih izvora diljem svijeta, iz nekoliko stotina ured itd. .. Očigledno, one državice koje nazivamo porezni raj izmislila je vlastela zbog sebe i svog biznisa. I sve tvrtke koje se tamo registriraju su njihove. A mogu se formalno voditi i na “Petra Petrovića” iz Srbije ili Hrvatske. Svi ti “Petrovići” su samo njihovi službenici.

Britanski kartel za kontrolu trgovine hranom ojačao je svoj utjecaj nakon Drugog svjetskog rata. Ova kontrola je posebno išla preko SAD, gdje je Minneapolis, pod kontrolom obitelji Pillsbury i Peavey, zamijenio Mađarsku kao najvećeg svjetskog mlinara.

Prije Drugog svjetskog rata količina žitarica koje su išle u izvoz ili prelazile ocean rijetko je prelazila 30 milijuna tona godišnje. Američki udio je tada obično bio 10 milijuna tona ili manje.

Drugi svjetski rat je opustošio svijet i stvorena je masovna glad posebno u Europi i danas se održava i Trećem svijetu. (Afrikanci praktično moraju raditi i izvozi sve svoje sirovine zbog hrane). Američkim programom “Hrana za mir”, svjetska trgovina žitaricama je porasla, a samo SAD su izvezle 1979. godine 160 milijuna tona. Već 1995. to je bilo 215 tona žitarica. Ovome treba dotati desetine milijuna tona mliječnih proizvoda, mesnih proizvoda i druge vrste hrane. Ne zaboravimo da su SAD bile i ostale najveća kolonija britanske krune.

Tako danas imamo “Velikih Šest” žitnih kompanija koje čine glavni žitni trgovački kartel. To su: Cargill (sa sjedištem u Minneapolisu i Ženevi); Continental (iz Njujorka); Louis Dreyfus (iz Pariza); Bunge and Born (sa sjedištima u Brazilu, Nizozemskoj, i Holandskim Antilima) André (Švicarska) i Archer Daniels Midland / Töpfer (Ilinois – Hamburg).

Archer Daniels Midland je kupnjom Töpfer-a, hamburške njemačke žitne tvrtke, značajno povećao svoju prisutnost u svjetskoj trgovini žitaricama. Topher trgovački poslovi su bili u regiji Venecija-Švicarska-Amsterdam-Pariz uz jako partnerstvo Rothschild banke, najmoćnije banke londonske Krune i Vatikana.

Prvih pet su potpuno privatne tvrtke koje vode obitelji koje su vlasnici. One ne iznose u javnost veličinu kapitala kojim raspolažu, ne objavljuju svoj godišnji financijski izvještaj. Njih nema na raznim popularnim top-listama najbogatijih ljudi svijeta, baš kao što na njima nema Rothschilda, ni Rockefeller-a, Morgan-a …

Na tim popisima se nalaze samo njihovi uspješni djelatnici, poput Bill Gates-a, ruskih tajkuna i raznih egzotičnih “okrunjenih” glava kojima je na glavu krunu stavio upravo neki od ovih kartela. Njihovo poslovanje je tajna. Freeman vjeruje da samo Cargill i Continental kontroliraju čak 50 posto svjetske trgovine žitaricama.

Cargill je predstavnik svih žitnih kompanija i makar mali uvid u njegovo poslovanje otkriva i način rada drugih. Cargill je tvrtka broj jedan i u trgovini pamukom, najveći je američki vlasnik žitnih silosa (ima ih oko 340) broj jedan američki proizvođač kukuruzne baze, visoko proteinske hrane za životinje (preko svoje pomoćne tvrtke Nutrena Mills), pakira meso, najveći je proizvođač puretine itd. . .

Cargill ima vlastitu flotu od oko 420 barži za prijevoz žitarica 11 šlepera (remorkera), 2 velika broda koji plove Velikim Jezerima, 12 prekooceanskih brodova, 2000 željezničkih teretnih vagona i 2000 tankera.

Cargill stavlja svoje ljude na razne utjecajne pozicije u političke institucije diljem svijeta.

Daniel Amstutz koji je 25 godina radio za Cargill, bio je podtajnik SAD za poljoprivrdeu i izvoz poljoprivrdenih dobara i sa tog mjesta je odlučivao o američkoj eksportnoj politici žitarica. Kasnije je postao šef američke komisije za trgovinu u GATT-u (General Agreement on Tariffs and Trade). U međuvremenu, Nestor Rampaneli, bivši menadžer u tvrtki “Bunge i Born” postao je argentinski ministar za gospodarstvo kod predsjednika Karlos Menem-a 1989. On je inicirao tranziiju argentinske ekonomije od državnog nadzora ka “slobodnom” tržištu gdje vladaju moćne monopolističke “ajkule”. To se danas događa i sa zemljama bivše SFRJ. To je suština tranzicije. Sve postaje neovisno od države.

Iz ovoga jasno možete zaključiti zašto je tržište u Hrvatskoj uvijek puno, primjerice južnog voća, čiji uvoz vazalna država mora plaćati, iako nekim ljudima nije u stanju ni krumpir, ni brašno osigurati besplatno. Oni danas hrane i Srbiju i Hrvatsku i BiH i u tome im posao obavljaju lokalni tajkuni koje kontrolira i instruira masonerija.

“Njihove” (tajkunske) firme su zato i registrirane na raznim dalekim otocima. Na istim lokacji su registriranje njihove skupe jahte, koje moraju da kupuju jer na taj način vraćaju novac gazdama, kada “kupuju” basnoslovno skupe stanove, oni se obično nalaze u Londonu ili Monaco-u, gdje u stvari prenose ogroman novac svojim gazdama. Koji bi pravi biznismen iz hrvatske svoj novac ulagao u londonske nekretnine, kada na njihovu cijenu ni na koji način ne može utjecati.

Izgradnja silosa za žito u Ukrajni, koju je sebi pripisao MK Komerc je jedan takav posao koji je izvela ova oligarhija kako bi seljacima u Ukrajni preuzela žitarice i stavila ih pod svoju kontrolu. Naši “veliki” tajkuni su samo sitni pilićari ove stare oligarhije, a mnogi zapravo i ne znaju za koga uu velikoj piramidi rade. Njihov rad kontrolira i osigurava lokalna takozvana služba “državne sigurnosti” (u stvari vlastelinske sigurnosti) dok savjetodavnu funkciju i financijsku i drugu operativu obavlja lokalna masonerija. O velikom pranju novaca MK Komerca dosta toga je istražio i objelodanio pokojni Otporaš, Branimir Nikolić. I, naravno robovske (takozvane demokratske) pravosudne i sigurnosne institucije su sve morale zataškaju.

Normalno bi bilo da sve zemlje koje imaju viškove hrane svoje proizvode izvoze. I to bi cijenu hrane na svjetskom tržištu drastično smanjilo. Zato ovi moćni karteli raznim smicalicama čine sve da ih u tom poslu marginaliziraju.Tako se nameću razni standardi u korištenju određene vrste sjemena, pakiranju hrane, težini pojedinih artkala kako bi se dobila dozvola za prodaju na primjer na EU tržištu.

Sad shvaćate zašto Hrvatska koja može hraniti pola Europe, hranu mora uvoziti. Tako su sve male zemlje u stvari vazalne zemlje. One moraju uvoziti hranu preko ovih kartela po njihovoj cijeni ili mogu gladovati. Individualna mala poljoprivredna gospodarstva su u Srbiji posljednjih deset godina najviše uništena.

I tu Hrvatska nije usamljena.

Freeman navodi da su za dvadeset godina (do 1995) milijuni poljoprivrednika u SAD, Kanadi, Australiji i Argentini zbrisani. Isto je urađeno u Indiji. Primjerice 1982., SAD je imala 600 tisuća nezavisnih farmera. Već 1995. taj broj je bio manji od 225 000. Tržište hrane je skoro potpuno monopolizirano. Poljoprivrednici su plaćeni ispod paritetne cijene, a to je cijena koja pokriva troškove proizvodnje plus višak dovoljan za investiciju u sljedećem pozvodnom procesu.

Koliko državnici u SAD o ovome ništa ne znaju i ne pitaju se govori podatak da je 1983. Robert Bergland, američki ministar za poljoprivredu (kod Jimmyja Cartera 1976 – 1980) u jednom intervju izjavio:

“Cargill ima stav da SAD tretiraju kao svoju žitnu koloniju … Kada su 1970. Rusi okupirali Afganistan i kada je Jimmy Carter tražio informale koliko je žitarica Rusija kupila od SAD … mi nismo mogli da mu kažemo, jer nismo znali “.

Ali Cargill i druge kompanije iz kartela to su znale. Kada su 1976. Cargill, Continental i drugi prodali Rusima rekordnih 12,4 milijuna tona američkog i kanadskog žita (i tako stvorili nestašicu u SAD) administracija predsjednika Gerald Ford-a saznala je o toj prodaji tek nakon što je posao završen. Ove žitaice se očito uzgajaju u SAD, ali Anglo-nizozemsko-švicarski kartel na čijem čelu je britanska Kruna raspolaže s tim kako njemu odgovara.
 
 
(ivonazivkovic.net/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje