Da li je, i zbog čega, Balkan zanimljiv stranim obavještajnim agencijama? Koje agencije nadziru regiju?

Independant pisao je prošle godine kako CIA ima špijunske baze u svojim veleposlanstvima širom svijeta.

Tako su se na popisu našle baze u Zagrebu, Ateni, Bakuu, Budimpešti, Frankfurtu, Ženevi, Kijevu, Madridu, Milanu, Moskvi, Parizu, Pragu, Prištini, Rimu, Sarajevu, Tbilisiju, Tirani i Beču, objavio je britanski dnevnik pozivajući se na dokumente zviždača Edwarda Snowdena.

U navodnoj šijunskoj aferi ovih dana našla se i Crna Gora, izvještava američko novinska agencija AP, tvrdeći da se ulazak Crne Gore u NATO odlaže jer u crnogorskim tajnim službama rade ruski špijuni. Premijer Crne Gore, Milo Đukanović, izjavio je kako “u razgovorima koje je vodio nije spominjano da postoji ijedan, a kamoli 25 do 50 takvih agenata koji bi ugrožavali crnogorske sigurnosne standarde putem kojih Crna Gora ima namjeru pristupiti NATO-u”.

O ovoj temi u emisiji Kontekst Al Jazete govorili su u Tome Batkovski, profesor na Fakultetu sigurnosti u Skoplju, Željko Cvrtila i Zoran Dragišić, profesor Beogradskog fakulteta za bezbednost.

Regija je često upletena u različite sigurnosno-špijunske spekulacije, države iz regije spominju se, kako u velikoj objavi diplomatskih depeša koje je objavio WikiLeaks, tako i u objavi informacija NSA zviždača, Edwarda Snowdena. Na NSA-ovoj mapi nadzora koju je Snowden predstavio, Hrvatska je, zajedno uz BiH, Makedoniju, Sloveniju i Crnu Goru označena zelenom bojom, što označava veći stupanj nadzora, dok je Srbija označena crnom bojom, što pak označava najmanji stupanj nadzora.

Na temelju tih podataka, izgleda da je regija i dalje interesantna stranim obavještajnim službama.

Tome Batkovski, profesor na Fakultetu sigurnosti u Skopju, tvrdi kako je “Balkan uopće, a i historijski, jako interesantan obavještajnim službama jer se na njemu često prelamaju strateški interesi država koje imaju svoje aspiracije u ovom dijelu Europe”.

Batovski ističe kako je “Balkan i most prema Aziji, ali i demarkirajuća linija interesa velikih sila” te navodi da je “za strane države jako važno kako će se ovo područje konsolidirati nakon procesa tranzicije i kakvi će se procesi u njima odvijati”.

Batovski razlikuje tri razine sigurnosno-obavještajnog djelovanja u regiji.

“Prva razina se odnosi na sudar službi velikih sila, druga na odnose službi novonastalih država koje u postratnom periodu imaju niz otvorenih pitanja. Treća rezina ukljućuje najslabije države, koje i same moraju osigurati svoju sigurnost”.

U globaliziranom, umreženom svijetu, postoje problemi koji nadilaze sposobnosti pojedinačnih država, kao što su međunarodni kriminal, trgovina ljudima, oružjem te terorizam.

Željko Cvrtila, savjetnik za poslovnu i javnu sigurnost, ističe kako “službe u nekim predmetima moraju surađivati, no navodi da se službe s područja bivše Jugoslavije nalaze u posebnoj situaciji. Zbog niza otvorenih pitanja između tih zemalja, postoji animozitet u postratnom vremenu”. Cvrtila to povezuje sa situacijom nepovjerenja i opipljivih tenzija između SAD-a i Rusije u posthladnoratovskom periodu te smatra kako će takvo stanje “i kod nas prevladavati još neko vrijeme”.

U fokusu stranih obavještajnih službi sve manje se nalazi “klasična špijunaža”. Zoran Dragešić, profesor beogradskog Fakulteta za sigurnost, drži kako je “Balkan izašao iz ratova”, ali ističe kako je u regiji “razvijen organizirani kriminal”, a prisutno je i djelovanje “međunarodnih terorističkih mreža”.

Profesor Dragešić smatra kako je najveći interes stranih službi “upravo nadzor takvog oblika transnacionalnog kriminala, terorizma te ostvarivanje ekonomskih interesa matičnih zemalja”. Komentirajući metode rada obavještajnih službi, ističe kako je “HUMINT, ljudska komponenta prikupljanja podataka, nezamjenjiva”. Unatoč tehničkom nadzoru i sredstvima koja stoje na raspolaganju stranim službama, Dragešić smatra kako “razvoj mreža agenata ostaje ključan”, ističući pritom kao najvažnije “vrbovanje utjecajnih agenata – novinara, državnih dužnosnika, magnata”.

Cvrtila podupire takav pogled na aktualne trendove u sigurnosno-obavještajnoj zajednici, navodeći kako je “ključni strateški interes danas utjecaj na dužnosnike. Moć države danas se mjeri kroz gospodarstvo i snagu ekonomije, a fokus službi već je dugo na otkrivanju patenata i ekonomskih situacija koje se mogu preslikati u matične države”.

Batkovski ističe i kako je Balkan dobio na važnosti zbog islamskog fundamentalizma te navodi kako je evidentirano da je “u Siriji poginulo oko 30-ak islamista s područja Balkana”. Navodi kako je utoliko preventivno protuterorističko djelovanje na Balkanu ključno.

Dilema o sigurnosno-obaještajnom djelovanju uključuje i njegovu legalnost.

Batkovski ističe kako je samo “prikupljanje podataka u stranim zemljama špijunaža, i da je to kazneno djelo. Ako je agent koji to radi otkriven, kazneno će odgovarati”.

“Rizik je za aktere ogroman, no opravdava se potencijalnim dobitima na području ostvarivanja strateških i vanjskopolitičkih interesa država”, navodi Batkovski.
 

 
(index, youtube.com/uredio: nsp)

U novom broju mjesečnika Vojna povijest, koji je iz tiska izašao nedavno, prvi put u Hrvatskoj izlazi tekst o najnovijem arhivskom otkriću koje posve razotkriva jedan od najmisterioznijih dijelova karijere jugoslavenskog komunističkog vođe Josipa Broza Tita. To je njegovo sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu!

Autor teksta poznati je beogradski publicist Pero Simić koji Titovu biografiju istražuje već više od 20 godina. Kad je o Španjolskom građanskom ratu riječ, Tito je sudjelovanje u njemu pretvorio u jedan od najvećih misterija svoje karijere. Danas znamo i zašto. Jer nije bio običan španjolski borac. On je ondje bio šef, koordinator i kontrolor stožera za likvidacije NKVD-a, Staljinove tajne policije, koja se obračunavala s trockistima!

NKVD (rus.Народный комиссариат внутренних дел) u SSSR-u bila skraćenica za Narodni komesarijat unutrašnjih poslova, bila je i javna i tajna policijska organizacija koja je izravno vršila odluke donošene od vlasti uključujući i ubojstva političkih neistomišljenika u vrijeme Staljina. Prethodno se zvala ČEKA što opet dolazi od skraćivanja riječi Izvaredna komisija. Odgovarala je ministarstvu unutrašnjih poslova.

Sjedište NKVD-a bilo je u Lubjanki.

U Jugoslaviji se ta služba, poslije Drugog svjetskog rata, zvala OZNA a kasnije UDBA.

Ali krenimo redom. Nakon što je došao na vlast u Jugoslaviji, Titu su se javljali bivši ratni drugovi koji su ga vidjeli u Španjolskoj. No on je na marginama njihovih pisama najčešće pisao da ih „nikad nije vidio” ili da je riječ o nekoj zabuni. Mnoštvo takvih pisama danas se može naći i vidjeti u Arhivu Jugoslavije u Beogradu u kojemu se čuva i Titov arhiv. Kako piše Simić, Tito je tu veliku zagonetku do kraja života krio i od očiju javnosti i od svojih najbližih suradnika i od najintimnijih prijatelja. A dobro se pobrinuo da se ta tajna ne otkrije ni tridesetak godina poslije njegove smrti.

Zato za odgonetanje zagonetke Simiću nisu bila dovoljna čak ni višedesetljetna istraživanja u beogradskim i moskovskim arhivima ni uporne sustavne pretrage najpovjerljivije građe Titova osobnog arhiva u Beogradu. Potpuno neočekivano, Simić je točku na taj Titov rebus stavio nedavno. I to tamo gdje se najmanje nadao, u Arhivu Slovenije u Ljubljani, u kojemu se čuva pisana ostavština Vladimir Dedijera, Titova biografa.

Odškrinuta vrata

Kako objašnjava Simić, vrata te Titove Pandorine kutije prvi su put odškrinuta prije šezdesetak godina. Kvaku je prvi diskretno povukao Georgi Damjanov, visokopozicionirani sovjetski agent koji je radio u aparatu Kominterne. Bio je šef jednog od najvažnijih njezinih dijelova, odjela za kadrove za sve zemlje Europe, a njegovo lažno ime bilo je Aleksandar Belov. Čim je Staljin na svojim tenkovima doveo bugarske komuniste na vlast, Belov je postao ministar obrane Bugarske, a pet godina kasnije i poglavar bugarske države. Na toj je dužnosti 1953. godine primio akreditive novog Titova veleposlanika u Sofiji Mite Miljkovića. Kada je veleposlanik prenio domaćinu pozdrave vođe jugoslavenskih komunista, Belov se trgnuo i, nazivajući Tita samo njegovim tajnim moskovskim pseudonimom, zapitao: „A kako je naš stari drug Valter?” Kada je veleposlanik odgovorio da je Tito dobro, Belov je rekao: „Ja se s drugom Valterom dugo poznajem, mi smo u Moskvi dobro surađivali. On ima velike zasluge za međunarodni komunistički pokret.” Aludirajući na posebne agenturne poslove, izgovorio je i dvije ključne rečenice: „Mi smo njega slali na zadatke u Španjolsku i tamo je jedno vrijeme bio u velikim teškoćama, ali se dobro izvukao. I druge je zadatke drug Valter dobro izvršavao.”

Slovenski komunist Josip Kopinič, koji je bio visoki sovjetski obavještajac u Španjolskoj, potkraj života otkrio je na koje su zadatke Staljinove specijalne službe slale Tita u Španjolsku. U neobjavljenom svjedočenju, koje je dao Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, Kopinič je rekao da je Titov prethodnik na čelu KPJ Josip Čižinski, alias Milan Gorkić, bio predstavnik Kominterne za Španjolsku „u svim vidovima pomoći i odnosa”, a da se „posle Gorkića Tito prihvatio dobrog dijela tih poslova”: „Pod Titom je bio tako i rad predstavnika IV odseka NKVD-a, koji je pored ostalih poslova radio i na likvidacijama neprijatelja u inostranstvu.” „Tito je bio kontrolor IV odseka. I zbog toga je išao u Španiju na inspekcijska putovanja, na dan-dva”, priznao je Kopinič, koji je Titu bio toliko naklonjen da je potkraj Španjolskog građanskog rata odigrao jednu od glavnih uloga u njegovu dolasku na čelo KPJ.

„Neprijatelji” kojima su se u Španjolskoj bavili likvidatori NKVD-a, pod Titovom naredbom, bili su tzv. trockisti, kako je Moskva etiketirala sve oponente Josifa Visarionoviča Staljina. Ti su ljudi u Španjolskoj, kako je Tito potkraj 1937. godine pisao u „Proleteru”, „svakodnevno raskrinkavani kao izdajnici i špijuni u službi generala Franka”. A „raskrinkavanje” je bila istoznačnica za fizičke likvidacije.

Kopiničevo priznanje još je točnije potvrdio Maurice Thorez, koji je u vrijeme Španjolskog građanskog rata bio generalni sekretar CK KP Francuske, preko koga su se iz Moskve prenosile sve povjerljive sovjetske odluke i naredbe za Španjolsku. Tako se u njegovim rukama našao i dokument iz koga se „videlo da je Tito bio zadužen za likvidacije u Španiji”, točnije da je bio „šef štaba za likvidacije u Španiji”, a da su ostali članovi stožera bili: talijanski komunist Vittorio Vidali, Hrvati Ivan (Stevo Krajačić) i Ivan (Antonov) Srebrenjak i bosanski Srbin Vlajko Begović, koji je bio zamjenik šefa NKVD-a u međunarodnim brigadama u Španjolskoj i šef operativnog centra za likvidacije u Albaceti.

Poslije Torezove smrti sadržaj tog dokumenta Dedijeru je 1979. godine u Parizu prezentirao biograf lidera francuskih komunista Albert Soboule. Iako mu je Soboule bio „izvanredan prijatelj”, Dedijer se, vjerojatno zbog straha od posljedica, nije usudio niti pokušati objaviti ovo prvorazredno otkriće.

Postojanje ovog dokumenta Dedijeru je deset godina poslije, rujna 1989. godine, potvrdio i Titu vrlo naklonjen Josip Kopinič, koji je Titu 1938. omogućio da postane kandidat za generalnog sekretara CK KPJ.

Ovaj dokument potvrdio je i jedan od španjolskih likvidatora Ivan Stevo Krajačić: „Četvrti odsek je radio dve vrste poslova: diverzije pod komandom ruskog generala Pavlova i likvidacije neprijatelja – trockista.”

Pozadinu ove velike Titove tajne do kraja je odgonetnuo jedan njegov bliski suradnik, šef njegove predsjedničke administracije, zagrebački komunist židovskog podrijetla Leo Mates. Tito se s Matesom družio baš u vrijeme Španjolskog građanskog rata, a nakon završetka tog rata svraćao je i u Matesovu kuću u Zagrebu.

Na Dedijerovo pitanje – kako je Tito postao generalni sekretar CK KPJ i kakve je usluge izvršio Sovjetima u Španjolskoj da mu daju mandat u doba staljinističkih pogroma, Mates je rujna 1983. godine dao odgovor koji se sada prvi put predočava javnosti:

„Činio je prljave usluge u Španiji.”

„To je za Sovjetski Savez bio važan poligon – i vojnički i strateški, ali i kadrovski (čišćenje).”

„Tito je tamo čistio ljude.”

U razgovoru s Dedijerom to je potvrdio i sâm Kopinič:

„I Tito i Kardelj radili su za NKVD.”

A sada najvažnije otkriće. Događaj se odigrao u prvim danima Drugog svjetskog rata u obiteljskoj kući Lea Matesa na Šalati, ekskluzivnoj zagrebačkoj četvrti. Pokraj Matesa sjedila je Anka Butorac, bivša supruga Blagoja Parovića, jednog od najpoznatijih jugoslavenskih komunista, koji je nekoliko mjeseci prije odlaska u Španjolsku pao u nemilost i Kominterne i svoje supruge zbog ljubavne veze s jednom mladom suradnicom sovjetskog poslanstva u Budimpešti.

Ono što je slijedilo Leo Mates je 24. rujna 1983. vjerno, od riječi do riječi, prenio Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, koji je o tom velikom otkriću napravio sljedeću bilješku: „Tito u Matesovoj kući u Zagrebu, iznad Šalate, Anki Butorac odjednom: Ja sam tvoga ‘druga’ poslao u Španiji u smrt!” Dedijerova je nevjerica bila toliko velika da je pokraj ove Titove rečenice, u lijevom gornjem uglu, ružičastim flomasterom ispisao četiri krupna uskličnika: !!!!

Flert s činovnicom

Nepunih pola godine prije nego što ga je Tito „poslao u Španjolsku u smrt”, Blagoje Parović bio je organizacijski sekretar CK KPJ, osoba broj dva u partijskog hijerarhiji. Zbog flerta s činovnicom sovjetskog veleposlanstva u Mađarskoj Tito ga je potkraj 1936., po nalogu Moskve, razriješio te dužnosti, a Parović je poslije toga vidio priliku u Španjolskoj da se dokaže. U sovjetskom je gradu Rjazansku završio tromjesečni vojni tečaj i početkom 1937. preko Pariza krenuo prema Pirenejima. Gorkićev CK KPJ postavio ga je za svog predstavnika u republikanskoj Španjolskoj, gdje je Parović pokrenuo i uređivao dobrovoljački list „Dimitrovac”, u kome su tekstovi objavljivani na srpsko-hrvatskom, češkom, španjolskom i slovenskom jeziku. Početkom srpnja 1937. postavljen je za komesara XIII. internacionalne brigade. Govorio je: „Budite takvi da svaki vaš rođak i poznanik, svaki drug i prijatelj, svaka organizacija i narod koji ovde predstavljate s ponosom može reći: ‘To je moj sin, moj drug, član moje organizacije, sin moga naroda.’”

Ubijen je 6. srpnja 1937. u sumrak pokraj jednog sela blizu Madrida.

Na licu mjesta odmah ga je, u krupnom planu, snimio bosanski komunist Vlajko Begović, bojnik po činu, član Titova stožera za likvidacije, „glavni egzekutor u Španiji”. Prema svjedočenju Titova generala i španjolskog dobrovoljca Peke Dapčevića, Vlajko Begović također je „učestvovao u ubistvu Blagoja Parovića”.

Kut snimanja fotografije – s lica, iznad tijela mrtvog Parovića – pokazuje da je snimka napravljena ne iz pijeteta prema tom čovjeku već da bi se dokazalo da je zadatak izvršen.

Junačka smrt

Parović je bio jedan od najperspektivnijih jugoslavenskih komunista. Centralni komitet KPJ još je početkom 1934. donio odluku da u slučaju uhićenja Milana Gorkića i predstavnika KPJ u Kominterni Vladimira Ćopića Blagoje Parović „stane na čelo CK”.

Gorkićev pomoćnik Rodoljub Čolaković opisao je Parovića kao „jednog od rijetkih naših radničkih aktivista koji su se uzdigli i osposobili za samostalan politički rad širih razmjera”.

Nekoliko mjeseci poslije njegove likvidacije Parovića je Tito nazvao „jednim od najboljih članova CK KPJ”, a njegovu smrt „junačkom smrću”.

Titovu ulogu šefa, koordinatora i kontrolora stožera za likvidacije u Španjolskoj uvjerljivo dokazuje i jedan Titov dokument nastao potkraj 1937., nepunih pola godine poslije likvidacije Blagoja Parovića. U njemu Tito svog neimenovanog „dragog prijatelja” u Moskvi obavještava da Ivan Krajačić „vrlo dobro obavlja svoju profesiju” u Španjolskoj i da „smo odlučili da ga pošaljemo k tebi na specijalizaciju njegove profesije”. „Za drugog kandidata – Vokšina (Josipa Kopiniča) karakteristika se nalazi kod vas.”

Krajačić je desetljećima bio šef OZNA-e, Udbe i Službe državne sigurnosti Hrvatske i predsjednik Vlade i Sabora Hrvatske.

Posebna je priča i Titova fotografija iz kampa u Francuskoj koja je autentična. Iza nje krije se afera. Objavljena je 1961. u knjizi „Naši Španci”, koja je već u tisku imala ozbiljnih problema. Naprijed piše da je izašla 1961., a na posljednjoj stranici da je njezin tisak u tiskari „Ljudske pravice” u Ljubljani završen tek „marta 1962. godine”! Knjiga je prešućena i povučena bez otvaranja afere, među ostalim, po svemu sudeći, i zbog ove Titove fotografije te objavljivanja Begovićeve fotografije mrtvog Blagoja Parovića. Simić vjeruje da je Begović autor i ove Titove fotografije.
 
DODATAK
Josip Broz Tito – Bez maske – Dokumentarni film

 
(vecernji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Prema raspoloživim podacima, uoči Drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija je posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata.

Uviđajući opasnost u zemlji, knez Pavle je odobrio da veći dio zlatnih rezervi bude prebačen u Englesku u svibnju 1939. godine.

Transport je izvršio razarač “Beograd” i tako je u Englesku banku stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3379 zlatnih poluga. U ovoj banci Narodna banka je već imala 225 zlatnih poluga, pa je ukupna pričuva u Velikoj Britaniji uvećana na 44.886,61 kilogram čistog zlata.

Nakon početka Drugog svjetskog rata (1. rujna 1939), dok se očekivao napad na Veliku Britaniju, Savjet zemaljske obrane Jugoslavije je donio odluku da se zlato hitno prebaci u Sjedinjene Američke Države. Uz veliki rizik, u Njujork je transportiran iz Engleske 33.683,51 kilogram čistog zlata. U trezoru Engleske banke do kraja rata ostalo je 11203,10 kilograma.

Narodna banka je organizirala još dva transporta. U svibnju i lipnju 1940. iz Švicarske, preko Atene, u Njujork je upućeno 344 sanduka, odnosno 14168,16 kilograma čistog zlata. Uoči bombardiranja Beograda, Narodna banka Kraljevine Jugoslavije je kod Federalnih rezervi u SAD imala 47.851,67 kilograma čistog zlata.

Transport je izvršio razarač "Beograd" i tako je u Englesku banku stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3379 zlatnih poluga.

Treba istaknuti da je Narodna banka 18. ožujka 1941. godine, na tržištu zlata prodala za devize 20.002 kilograma čistog zlata u korist depozita kod Brazilske banke u iznosu od 11.225.000 dolara.

U trezorima u zemlji ostalo je 10.701,11 kilograma zlata. Još 1939. godine iz Beograda je evakuirano svo zlato: u užičkom podzemnom trezoru 9611,30 kilograma, dok je u sarajevskoj podružnici Narodne banke ostalo je 1089,80 kilograma.

Ministar financija u Simovićevoj pučističkoj vladi, Hrvat dr. Juraj Šutej, naredio je 7. travnja 1941. da se zlato iz užičkog trezora (204 sanduka) premjesti u Mostar. Kad je 10. travnja u Zagrebu proglašena NDH, ovo zlato je 14. travnja hitno prebačeno u Nikšić i sklonjeno u pećinu Trebjesa. Ni tu nije ostalo, već je 15. travnja prebačeno na aerodrom Krapina polje, radi prebacivanja u inozemstvo. Zlato koje je ostalo u Sarajevu zaplijenile su ustaše.

Usred travanjskog debakla, pučisti su se odlučili za bijeg iz zemlje, a 14. travnja se u manastiru Ostrog patrijarh Gavrilo blagoslovio i odlazak mladoga kralja Petra II. A 15. travnja 1941. najprije su evakuirani pučisti civili, a 16. travnja časnici pučisti, pa je poslije polijetanja posljednjeg aviona za Grčku (tromotorni bombarder “Savoja marketi SM – 79″, kojim je pilotirao zrakoplovni kapetan Ivan Dominko), u kome se nalazio glavni organizator puča i bijega iz zemlje, general Borivoje Mirković, na nikšićkom aerodromu ostalo 190 sanduka državnog zlata.

U avione je ukrcano (zbog male nosivosti i premnogo klijenata za bijeg) svega 14 sanduka (674 kilograma zlata). Pučistička vlada je ponijela osam sanduka (385 kilograma), a generalitet šest sanduka (289 kilograma). U Mirkovićevom avionu bilo je najviše sanduka sa zlatom – tri. Blizu grčke luke Preveza, generalov avion je pogođen i razbio se prilikom prinudnog slijetanja. Mirkoviću su bile slomljene obje noge. Na grčki teritorij je bilo prebačeno 216 političara, pučista, ne računajući njihove žene, bližu i daljnju rodbinu.

Zlato koje su pučisti donijeli u Englesku su morali  deponirati u Engleskoj banci. Preračunato u dolare, to je iznosilo 4.000.000 dolara za količinu od 385 kilograma, po jednima, a po drugima 245 kilograma čistog zlata. Od te sume su isplaćivane plaće pučistima i službenicima u njihovim vladama u Londonu, kao i mjesečne prinadležnosti kraljici Mariji, kralju Petru II i njegovoj braći, kraljevića Tomislavu i Andreji (svi su dobivali istu sumu kao i predsjednici vlada do 1952. godine).

Ali to nije bilo sve. Pučističke vlade: generala Simovića, Slobodana Jovanovića (dvije), Miloša Trifunovića, Božidara Purića i Ivana Šubašića, imale su na raspolaganju depozit Narodne banke Kraljevine Jugoslavije u banci Federalnih rezervi u New Yorku u iznosu od 24.587.814,08 dolara. Na tom računu je poslije rata ostalo nepotrošeno svega 662.757,13 dolara. Depozit u Brazilskoj banci (11.225.000 dolara za prodanih 20.002 kilograma zlata) nigdje se ne spominje.

Prema svemu sudeći, pučisti su u emigraciji potrošili 27.925.056,95 dolara. Šest sanduka, koje je uzeo generalitet, bilo je odmah predmet spora među samim pučistima i zbog njih su padale teške optužbe za vrijeme takozvane Kairske afere.

Što se događalo sa zlatom koje je ostalo u Nikšiću? Talijani su uzeli 176 sanduka ili 8393,22 kilograma čistog zlata. Nijemci su u manastiru Ostrog zaplijenili četiri sanduka ili 188,45 kilograma. Četnici su pronašli i uzeli jedan sanduk. Ozna je pronašla pet sanduka i predala ih Josipu Brozu.

Od predratnih 84.574 kilograma čistog monetarnog zlata, poslije rata je preostalo 49.033 kilograma. Šta se desilo sa 35.541 kilogramom državnog monetarnog zlata? Ustaše su, vidjeli smo, ukrali 1089,80 kilograma. Tko je, poslije pučista, najviše uzeo? Odgovor je: Amerikanci! Evo kako.

Poslije rata SAD su procijenile da je konfiscirana imovina njihovih građana u Jugoslaviji vrijedna 17 milijuna dolara. Realno, to je bila suma između tri i pet milijuna dolara. Amerikanci su zahtijevali da Jugoslavija to isplati iz svojih zlatnih rezervi koje su bile čuvane u Federalnim rezervama. Profesor dr. Milan Bartoš je sastavio prigovor da je riječ o depozitu u nuždi, ali je prigovor odbijen. I tako su naši saveznici Amerikanci iz jugoslavenskog depozita od 47.851,67 kilograma monetarnog zlata uzeli sebi 15.649,22 kilograma.

Teško je vjerovati da su Amerikanci jednostavno, kao gusari, opljačkali Jugoslovene. Nisu oni naplatili samo imovinu koju su komunisti zaplijenili američkim građanima 1948. godine. Kao plutokratska, trgovačka nacija, oni su naplatili sve ono što su u vidu pomoći (oružje, uniforme, hrana, vozila, zrakoplovi …) za vrijeme rata isporučili Brozovim partizanima i Mihailovićevim četnicima.

Ni to nije bilo nešto novo. Poslije Prvog svjetskog rata, naši saveznici Francuzi i Englezi su zahtijevali da im se sva pomoć plati. Čak i pertle za cokule koje su bile isporučene srpskoj vojsci pred proboj Solunskog fronta, a da ne govorimo o topovskom streljivu većeg kalibra. Čak i pertle! Opanci na nogama tih junaka više nisu bili upotrebljivi. I plaćene su saveznicima njihove vezice na cipelama!

Amerikancima je poslije Drugog svjetskog rata uspjelo naplatiti sve bombe koje su pred kraj rata bacili na srpski gradove. Svaku bombu, svaki litar goriva za svoje leteće tvrđave koje su donijele smrt mnogim Srbima, uglavnom civilima u Podgorici, Beogradu, Leskovcu, Bihaću … Praktični Amerikanci su i za to imali pokriće: bombe na Srbe je tražio Josip Broz, preko svog generala Koče Popovića.
 
 
izvor: skajvok3r.blogspot.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9341"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Kada je nedavno njemački tjednik “Der Spiegel” ekluzivno otkrio “Titove tajne ubojice”, nitko se u Hrvatskoj i Srbiji nije posebno uzbudio, jer je to otkriće ličilo na ponalaženje rupe u saksiji. Naravno, zahtjev Gojka Bošnjaka, ustaše koji je 1973. godine bio žrtva pokušaja ubojstva u Njemačkoj, a čiji je likvidator u Karlsruheu osuđen na 10 deset godina robije, prihvaćen je kao medijska senzacija. Bošnjak od njemačkog ministra unutarnjih poslova traži da se Josipu Brozu posthumno, zbog ubojstava emigranata, oduzme orden Izvanrednog saveznog križa, koji mu je 1974. dodijelio njemački predsjednik Gustav Heinemann.

Tito i njegove državne ubojice su od 1970. do 1989. godine u Njemačkoj ubijena 22 hrvatska iseljenika, u Europi i SAD 16 srpska emigranata. Ono što Gojko Bošnjak zna, a neće da kaže, jest činjenica da su državne ubojice iz Udbe likvidirale političke emigrante porijeklom iz Jugoslavije uz suglasnost vlasti u Njemačkoj i Americi. Naime, uvijek kada je Broz odlazio u službene posjete ovim državama, zahtijevao je od vlasti u Bonnu i Washingtonu da pohapse ili njegova tajna policija Udba pobije Titine političke protivnike. I zato Nijemci neće Titu oduzeti orden koji su mu dali, upravo za “čišćenje” njihovog prostora od “jugoslovenskih terorista”.

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća Tito i Udba su imali 11 državnih ubojica iz svih republika. Ključ za ubijanje emigranata je bio nacionalni, pa su Hrvati ubijali ustaše, Slovenci bijelu gardu, Bosanci balije, a Srbi su ubijali četnike i Šiptare po svijetu. Konobar iz Niša, izvjesni B. Panajotović je u Chicagu ubio četnika D. Kašikovića, ali i devetogodišnju Ivanku, koja je vidjela zlikovca. FBI je taj zločin zataškao, a likvidator je operirao lice i skriva se danas u Coloradu.

U Njemačkoj je hrvatska Udba trebao ubiti Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora u INA-i, ali kako su to udbaški egzekutori iz Zagreba odbili, angažirani su Crnogorci. U tom masakru Đurekovića sudjelovali su Božović, Malešević i M – čije ime ne smijem izgovoriti. Prva dvojica su pokojnici, a treći živi i vrlo je utjecajan u Crnoj Gori. Uostalom, Njemačka nije uspjela dobiti Josipa Perkovića, šefa Udbe u Hrvatskoj, koji je osuđen za likvidaciju Stjepana Đurekovića. Niti se Njemačka zbog toga mnogo buni, jer ona i danas uvažava političke zločine komunista i maksimalno ih skriva.

Ta tajnovitost je dio političkog protokola zemalja, koje su provodile vlastiti državni terorizam. Naredbodavci udbašima su bili visoke političke ličnosti, koje su i same bile dužnosnici tajnih službi, pa bilo da se ona zvala NKVD, Ozna, Udba, KOS ili SDB. Prisjetimo se da je rad u tajnoj službi JNA, zatim SID-u i SDB, odnosno Ozni i Udbi, predstavljao često samo jednu od stepenica u političkoj karijeri mnogih naših dužnosnika. Tajni agenti su bili Josip Broz, Mitja Ribičić, Cvijetin Mijatović, Raif Dizdarević i Bora Jović, Nikola Ljubičić, kao i Edvard Kardelj. U novije vrijeme, kada su komunisti postali demokrati sa agenturama su radili Kučan, Janša, Tuđman, Gligorov, Izetbegović ili Milošević.

I svaka nova država koju su stvarali ove vojskovođe je imala svoju Udbu, a ona je pravila svoje ulične i narodne heroje, razne Arkane, Tute i Juke. Ovi momci su bili suradnici Titove agenture, samo su promijenili vladara i nastavili svoj podzemni pohod, a da nikada nisu ratovali između sebe. A i kako bi kada su bili drugari iz podzemlja u Frankfurtu. Milorad Ulemek Legija je bio miljenik mladog političara, koji ga je vodio kod Đinđića kući navečer, da ga upozori da Njemci žele ga likvidiraju. Dragana Vasiljkovića tj.. Kapetana Dragan, stvorila je srpska Udba, jer je po nalogu J. Stanišića doveden iz Australije u Krajinu izigravati srpskog nindžu.

Od 11 državnih ubojica, većina je otišla u prošlost, ali su danas živi i vrlo aktivni njih trojica – u Hrvatskoj i Crnoj Gori. A njihov šef Odsjeka za likvidacije postao je veliki majstor srpski masonerije i živi u Srbiji. Nije problem u tome da su Titove ubojice među nama, [highlight color="yellow"] već u tome da je brozovska Udba preživjela građanski rat i revoluciju i nametnula se kao tajna politička struktura demokracije [/highlight] . Uostalom, u Beogradu, svi udbaši i njeni mafijaši imaju običaj govoriti: “Da nas nije bilo, 5. listopada ne bi uspio. Mi smo narodu donijeli demokraciju! ”

Udbaši i mafijaši, međutim, zaboravljaju, kako već deset godina naplaćuju demokraciju koju su izborili na ovim prostorima. Udbaši koji su bila instrument Titovog režima, agenti Miloševića i Tuđmana, postali su veoma značajni suradnici Đinđića i Mesića, a ostali su u državnim i stranačkim aparatima Tadića i Josipovića. U Srbiji ih najviše ima u Ministarstvu vanjskih poslova, na mjestima konzula, u Ministarstvu obrane na funkcijama za ljudske resurse i vojnu industriju, zatim u medijima, gospodarstvu, mafiji i sportu.

Željko Kekić, bivši jugoslavenski špijun iskreno priznaje:

“Moji kolege udbaši i danas drmaju Hrvatskom. Oni su dobrovoljno radili kao suradnici političkih stranaka. Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas “drmaju” sustavom, jer su, u odnosu na “obične” političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju “.

 

[highlight color="yellow"] Hvatska Udba je, uostalom, dovela Gojka Šuška iz Kanade i namjestila ga za ministra. A Miroslav Tuđman, kao bivši šef agenture najbolje zna gdje su mu danas instalirani kadrovi. [/highlight] Jer, ako su komunisti postali demokrati, zašto ne bi udbaši postali njihovi savjetnici i suradnici.

Ako se samo površno skicira ta udbaška mimikrija, koja je im je omogućila da se infiltriraju u novu vlast, vidi se da su to učinili tako što su udbašku strukturu prenijeli u politiku i društvo. Glavni tajni posao udbaša danas na na blkanskom prostoru jeste ilegalno financiranje stranaka. Udbaši su stručnjaci za pravljenje “crnih para”. To je ilegalno zarađeni novac, kojim se plaćaju prljavi stranački poslovi. Taj novac je počeo da se stvara od prvih dana demokracije, jer su bivši načelnici tajnih službi, i u Beogradu, i u Zagrebu, pljačkali porušene gradove i banke, potom prvi otvorili poslove oko privatnih banaka i mjenjačnica, agencija za promet nekretnina, zatim agencija za privatne detektivne i osiguravanje. Samo u Srbiji agencije za osiguravanje imaju pod oružjem 30.000 ljudi.

Bivis udbaši su postali savjetnici i suradnici za sigurnost političkih partija, funkcionera, tajkuna, bankara. A u stvari se bave ucjenjivanjem i reketarenjem bogatih ljudi, uzimanjem partijskog postotka za svaki biznis sa državom, [highlight color="yellow"] ugovaranje prodaje državne imovine pod nejasnim okolnostima i uz visoku proviziju. [/highlight] Nerijetko pribjegavaju prijetnjama, batinjanjima i ubojstvima. U Beogradu udbaši su ubili Đinđića, au Zagrebu su ubili Pukanića. Izvršioci su bili članovi Udbine mafije iz zemunskog i zagrebačkog klana.

Najvažnija politička uloga Udbinih nasljednika je korištenje i prodaja tajnih dosjea stranačkih čelnika i simpatizera, sponzora političkih stranaka i stranih špijuna u domaćim gaćama, svim zainteresovao stranama. Cijena dosije sa tajnama običnog bisnismen, kojeg treba “ubijediti” da financira neku malu stranku, je u Beogradu –10.000 eura. A dosjei državnih dužnosnika vrijede već i milijun eura, jer su u njima podaci o zaraznim bolestima, kartonima iz ludnica, o ljubavnicama, prijevarama, ali i fotosi sa homoseksualnih seansi.

Udbaši danas posjeduju liste sa imenima političara, svećenika, javnih ličnosti, koji su homoseksualci, time ih ucjenjuju i ubacuju u razne političke igre. I zato svaki od političara koji se sprema za vrhovnu vlast strepi od ovih udbaša, njeguje ih, plaća i koristi, sve dok ne shvate da su iskorišteni. [highlight color="yellow"] Udba i danas potpuno kontrolira politički vrh Srbije, Hrvatske i Crne Gore. [/highlight] U njenim rukama su gospodarstvo, mediji, mafija i sport, pa zato i nije čudno što smo svi mi tajni suradnici udbaša. A dokle ćemo to biti, to nitko ne zna!?
 

 
preneseno sa serbianna.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8388"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]