“Borit ćemo se s njima sve dok cijeli svijet ne bude podložan vladavini islama”

U obraćanju posjetiteljima džamije Al-Aqse, palestinski svećenik Abu Taqi Al-Din Al-Dari izjavio je kako će Francuska postati islamska država jer će je do 2050. godine uglavnom nastanjivati ​muslimani

„Francuska će postati džihadska islamska zemlja; cijeli svijet bit će podložan islamskoj vladavini“ – rekao je svećenik.

Al-Dari je rekao da će se to dogoditi jer se mladi europski građani ne udaju, naseljavaju i nemaju djecu, dok muslimani imaju visoku stopu plodnosti i imaju mnogo djece.

“Muslimani moraju imati zemlju koja će donijeti islam … ljudima na Zapadu kroz džihad u ime Allaha” – rekao je Al-Dari.

Al-Dari je tada spomenuo kako je Otomansko carstvo osvojilo europske zemlje i da “ti događaji ukazuju na to da je islamska nacija sposobna vratiti se u svoje bivše zemlje i širiti islam”.

Svećenik je rekao da će se to postići na jedan od tri načina.

“Obraćanje na islam, plaćanje poreza jiziju, i tražit ćemo Allahovu pomoć i boriti se protiv njih sve dok cijeli svijet ne bude podložan vladavini islama” – zaključio je.

Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, Francuska je bila potresena prosvjedima Žutih prsluka u velikim gradovima. Jedan od razloga za demonstracije jest da Francuzi osjećaju da se njihova kultura podvrgava masovnim migracijama.

18 posto beba rođenih u Francuskoj sada nosi islamska imena, dok muslimansko stanovništvo u zemlji iznosi oko 8 posto od ukupnog broja.

U samo jednom dijelu Pariza, St. Denis, živi 400.000 ilegalnih imigranata, od kojih su većina muslimani.

Kao što je filozof Eric Zemmour upozorio u nedavnom govoru, područja Francuske sada su potpuno izvan kontrole policije i njima upravljaju arapske bande koje su ‘de facto’ uvele šerijatsko pravo.

“Više nismo u Francuskoj”- rekao je Zemmour.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Admiral Davor Domazet-Lošo objašnjava pozadinu dolaska turskoga predsjednika Tayyipa Erdogana, motive i ciljeve

Meni je ova opsada Zagreba kao admiralu malo čudna. To nismo imali ni u ratu, a da bi sada imali.

Osim toga, riječ je o turskom predsjedniku koji je u Bosni prije nekoliko godina izjavio: ‘Otomansko stoljeće na Balkanu je divna priča, a sada je vrijeme da se ta priča obnovi’.

Hrvatska politika u ovom trenutku vrši tuđe interese – tvrdi Lošo i dodaje: ‘Ta izjava turskog predsjednika, za kojeg sam gotovo siguran da ga nitko ne želi primiti, osim kod nas, znači u prijevodu da on provodi svoju geopolitičku strategiju do 2o71. koja je javno objavljena.

A to je tisuću godina od nastanka turskog carstva – rekao je adimiral Domazet Lošo u emisiji ‘Izdvojeno’ Laudato TV. Na samom početku Lošo je primjetio jednu vrlo važnu stvar.

Ni jedan mediji u Hrvatskoj, pa ni oni masovni, nije zapravo objasnio čemu posjeta turskog predsjednika Hrvatskoj, i što se to zapravo događa kod nas.

Pa su tako mediji više davali pažnje tome tko je što obukao ali i samoj blokadi Zagreba koja je u najmanju ruku – smiješna. Što su to mediji i Vlasti zatajile od Hrvata poslušajte u nastavku!
 

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Turski predsjednik se uselio u palaču sa “samo” 1.000 soba. Probajte brojati do 1000, i trajat će neko vrijeme, a kamoli da prošećete kroz sve te sobe

Izgradnja je izazvala veliko protivljenje turske opozicije i zaštitnika okoliša jer je kompleks izgrađen na jednoj od najbolje očuvanih gradskih zelenih površina.

Prvobitno je planirana kao palača za premijera, ali kada je Erdogan podnio ostavku na mjesto premijera i izglasan za predsjednika, planovi su se promijenili.

Već ironično prozvana “Bijela kuća” među osporavateljima, ta ogromna bijela palača zamijenit će sadašnje sjedište ureda predsjednika, puno skromnije ali povijesno, koje je udomilo 11 prethodnih šefova države u modernoj povijesti Turske, nakon 1923. godine.

Površine 200.000 kvadratnih metara, nova palača je podignuta na rubu glavnog grada Ankare u dijelu nazvanom Cankaya i na terenu koji je prvi predsjednik i osnivač republike Mustafa Kemal Ataturk kupio da ondje napravi farmu.

Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Turske, ima Bijelu palaču na obodu Ankare, grandioznu novu rezidenciju čija je izgradnja koštala 350 milijuna dolara. No na kraju je izgradnja koštala više nego duplo. Koštala je 615 milijuna dolara.

Dodatni troškovi u gradnji su napravljeni zbog zahtjeva Erdogana za dodatnih 250 soba za njega samoga, i uvoz 1000 talijanskih drveća. Tko sadi talijansko drveće u Turskoj? Drveća nisu bila uračunata u prvobitnu cijenu izgradnje dvorca, i koštala su od 3700 do 10 000 dolara po komadu.

Zdanje za koje kritičari kažu da je samo novi dokaz Erdoganovih autokratskih namjera ima 200.000 četvornih metara i 1.000 soba. Po arhitekturi trebalo bi spajati moderne stilove s gradnjom iz vremena sultana dinastije Seldžuka iz koje se razvilo Otomansko carstvo.

Erdogan je za prvi službeni prijam u novoj palači ironično odabrao svečanost povodom proslave proglašenja moderne turske države 1923, nastale na ruševinama tog carstva, kada je za prvog predsjednika izabran Mustafa Kemal Atatürk.

Bijela palača ili Aksaraj na turskom, izgrađena je u zaštićenom prirodnom području Bestepe, zbog čega su se bunili i ekolozi.

Mjesečni račun za struju iznosi 313.000 dolara na mjesec.

Erdoganov “čardak” je veći nego Bijela kuća, i veći nego Kremlin u Rusiji.

Ersin Kalajčioglu, profesor političkih znanosti na istanbulskom sveučilištu Sabanci, tvrdi da Erdogan tako vjerojatno raskida s prošlošću.

To znači da on ne želi postati jedan od bivših stanovnika Čankaje – objašnjava Kalajčioglu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(kurir.rs,blic.rs/uredio:NSP)

Ukrajina je spremna platiti političku, vojnu i ekonomsku podršku Ankari čak i dijelom svoje teritorije, i ne samo svoje. Kijev kuje planove o promjeni statusa i nacionalnog sastava Hersonske oblasti i Krima, s kojim se ovo područje graniči

On namjerava na teritoriju krimskog poluotoka i u Hersonskoj oblasti osnovati krimsko-tatarsku nacionalnu autonomiju i da tamo preseli oko milijun muslimana, krimskih Tatara i mešetinskih Turaka (etnička manjina koja živi na postsovjetskom prostranstvu, u Gruziji, Kazahstanu, Rusiji, Ukrajini i drugim bivšim republikama SSSR-a). Zemljište će im besplatno dijeliti.

O tome svjedoče dokumenti do kojih su došli hakeri “Kiberberkuta”, nakon što su upali u računalni sustav administracije predsjednika Ukrajine. Nacrt ukaza ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka hakeri su objavili na svom sajtu.

“Ovo je još radna verzija, ali jasno otkriva misli i namjere kijevske hunte”, naveli su hakeri.

Sudeći prema objavljenom dokumentu, planirano je da prijestolnica krimsko-tatarske autonomije bude Kherson, grad koji namjeravaju preimenuju u Han Girej.

Ideja nije nova, na tome su više puta insistirali i čelnici tzv. Medžlisa krimsko-tatarskog naroda: Lensur Islamov, Refit Čubarov i Mustafa Džemiljev, koji su bili i organizatori prehrambene i energetske blokade Krima, zbog čega se nalaze na tjeralici, a o tome se čak govorilo iu Vrhovnoj radi Ukrajine.

Hakeri “Kiberberkuta” navode i da Erdoganov režim pruža podršku ukrajinskim političarima i ekstremistima Džemiljevu i Čubarovu, lobirati pred “ništavnim ukrajinskim vladarima”.

Hakeri su naglasili da su se ovi dokumenti pojavili odmah nakon serije učestalih sastanaka Petra Porošenka i njegova turskog kolege Recepa Erdogana.

“Sada postaje jasno kakav cilj su imali sudionici prijateljskih jednomjesečnih sastanaka na visokoj razini”, ironično su prokomentirali.

Između Kijeva i Ankare naprasno je planulo veliko prijateljstvo. To se naročito dogodilo tijekom diplomatske krize Moskve i Ankare, proizašle poslije obaranja ruskog bombardera Su-24 nad Sirijom.

Poslije te tragedije službeni Kijev je otvoreno stao na stranu Ankare. Ukrajinski političari i diplomati jednoglasno su podržali Tursku, izjavljujući da je njena avijacija imala puno pravo oboriti ruski avion.

S druge strane, turski predsjednik je izjavio kako Ankara podržava teritorijalni suverenitet Ukrajine i da ne priznaje “aneksiju” Krima.

Porošenko i Erdogan su se čak dogovorili da ujedine snage za “deokupaciju Krima” i zaštitu prava krimskih Tatara.

Ranije je objavljeno i da Ukrajina planira uz pomoć Turske izgraditi vojnu bazu na granici s Krimom.

Osim toga, Kijev i dalje nastavlja tražiti “političke sponzore”, kako bi riješio svoje nagomilane probleme. Sponzorima sa Zapada su već dojadili sa raznim zahtjevima, pa kijevske vlasti sada polažu nade u svoje nove prijatelje – Turke.

Turska je već obećala Ukrajini 50 milijuna dolara kredita i još 10 milijuna humanitarne pomoći. Razloge za ovu velikodušnost nije teško pogoditi.

Porošenko je čak prošlog mjeseca predložio Turskoj i sudjelovanje u privatizaciji ukrajinskih državnih kompanija.

Iznenadna ljubav Kijeva i Ankare se sve više rasplamsava. Utjecaj Turske u regiji je već sada primjetan – na mnogim kućama je na turskom ispisano: “Kherson – turska zemlja” i “Otomansko carstvo se obnavlja”.

Islamov na društvenim mrežama dijeli fotografije “dragih gostiju” – članova turske ultradesničarske organizacije “Sivi vukovi”, koja za cilj ima stvaranje panturske države, koja bi se prostirala od Istanbula do Berlina.

“Bataljon Islami financira Turska. Pruža im i vojnu pomoć. Primjerice, streljivo i druge stvari, koje su im potrebne za blokadu Krima”, rekao je bivši deputat Vrhovne rade Ukrajine Aleksej Žuravko.

Tome u prilog ide i istraga koju je, između ostalih, provela i služba sigurnosti Ukrajine. U izvještajima su navedeni konkretni datumi, računi i sume, koje je turska obavještajna služba prebacila preko turske tvrtke “Tika”. Prezimena primatelja su poznata – Džemiljev, Čubarov i Islamov. Na tri računa leglo je skoro tri milijuna dolara. Te brojke spominjane su i sada se spominju na sjednicama turske vlade iz usta ministra vanjskih poslova Čavušoglua.

“Ne bih se iznenadio da turski instruktori počnu obučavati u Hersonskoj oblasti krimsko-tatarske ekstremističke bataljone, koji su antiruski raspoloženi i koji će se baviti provokacijama usmjerenim ka Rusiji”, rekao je politolog Vladimir Skačko.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Uz velike tragedije na vidiku, poslije kojih prijete još veće katastrofe, možda je pogrešno i okrutno ukazivanje na druge mogućnosti koje, iako apstraktne i neizvjesne, možda vode ka boljem svijetu – i to u ne toliko dalekoj budućnosti.

Libanon sam posjetio nekoliko puta i prisustvovao trenucima velike nade i očaja, prožetih nepokolebljivom odlučnošću libanonskog naroda svladati sve teškoće i krene naprijed.

Prvi put sam posjetio Libanon – ako je to prava riječ – točno prije 60 godina. Jedne večeri, moja žena i ja smo šetali po sjevernoj Galileji u Izraelu, kada je iznenada naišao džip i iz njega nam netko viknuo da treba da se vratimo natrag – bili smo u pogrešnoj zemlji. Slučajno smo prešli granicu između Libanona i Izraela, tada neobilježenu, a sada vjerojatno teško militariziranu.

Nebitan događaj, ali s važnom poukom: legitimnost državnih granica u najboljem slučaju je uvjetna i privremena.

Većina granica je proizvoljno postavljena, nametnuta i održavana silom. Libanonsko-izraelska granica utvrđena je prije sto godina Sykes-Picot sporazumom, kojim je Otomansko carstvo podijeljeno u skladu s britanskim i francuskim imperijalnim interesima, uz ignoriranje logike terena i želja ljudi koji tamo žive. Ova granica je bila besmislena, tako da nije čudo što su je ljudi lako i nesvjesno prelazili.

Skoro svi strašni sukobi koji danas bjesne po svijetu u stvari su zaostaci imperijalnih zločina i povlačenja granica u svom interesu od strane velikih sila.

Paštuni na primjer nikada nisu priznali Durand liniju koju su povukli Britanci kako bi razdvojili Pakistan od Afganistana, niti ju je ikada priznala ijedna afganistanska vlada. Interes današnjih imperijalnih sila je da se Paštuni koji prelaze ovu liniju označe kao “teroristi” i da njihove kuće budu mete ubilačkih napada američkih bespilotnih letjelica i specijalnih jedinica.

Malo je granica na svijetu koje su bolje čuvane sofisticiranom tehnologijom i koje su predmet ostrašćenije retorike od one koja odvaja Meksiko od SAD, dvije zemlje s prijateljskim diplomatskim odnosima.

Riječ je o granici koja je utvrđena nakon američke vojne agresije u 19. stoljeću, koja je ostala dosta otvorena – sve dok je 1994. Bill Clinton nije militarizirao pokretanjem operacije “Čuvar kapije”.

Prije toga ljudi su je redovito prelazili da bi posjetili svoje rođake i prijatelje. Ova operacija je vjerojatno bila motivirana jednim drugim događajem iz iste godine – nametanjem Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA).

Clintonova administracija je dobro znala da meksički farmeri ne mogu konkurirati visoko subvencioniranom američkom agro-biznisu, niti meksičke tvrtke američkim multinacionalnim korporacijama, koje prema NAFTA propisima uživaju “nacionalni status” u Meksiku. Sve to je neizbježno dovelo do velikog imigrantskog vala iz Meksika u SAD.

Neke granice nestaju zajedno s mržnjom i konfliktima koje simboliziraju i inspiriraju. Najdramatičniji slučaj je Europa. Ona je stoljećima bila najbrutalniji regiji svijeta, razdirana gnusnim i destruktivnim ratovima. Europa je razvila tehnologiju i kulturu ratovanja koja joj je omogućila da pokori svijet. Nakon posljednjeg izljeva neopisivog divljaštva, međusobno uništavanje je prestalo s krajem Drugog svjetskog rata.

Teoretičari ovakav ishod objašnjavaju tezom prema kojoj demokratske države ne ratuju međusobno. Ali možda su Europljani samo shvatili da su do te mjere razvili svoje razarajuće potencijale da bi im, ukoliko ponovo zaigraju svoju omiljenu igru, ona vjerojatno bila i posljednja.

Europske integracije prate ozbiljni problemi, ali je to veliko pobošljanje u odnosu na ono što smo imali ranije.

Sličan ishod bi se mogao očekivati ​​i na Bliskom istoku, regiji koji do nedavno i nije imao granice. I one opet nestaju, ali na grozne načine.

Siriju razdiru naizgled neizbježni sukobi, ali dugogodišnji dopisnik s Bliskog istoka Patrick Cockburn, koji sada piše za Independent, predviđa da će sirijski požar i njegov regionalni utjecaj označiti kraj Sykes-Picot sporazuma.

Sirijski građanski rat je ponovo pokrenuo šiitsko-sunitski sukob, jednu od najgorih posljedica američko-britanske invazije na Irak prije 10 godina.

Kurdski regioni u Iraku i Siriji kreću se ka autonomiji i međusobnom povezivanju. Mnogi analitičari smatraju da ćemo prije dobiti kurdsku nego palestinsku državu.

Ako zahvaljujući međunarodnom konsenzusu Palestina ikada stekne neovisnost, njene granice s Izraelom će erodirati kao posljedica svakodnevne poslovne i kulturne razmjene, što je i ranije bivao slučaj u razdobljima relativnog mira.

Ovo bi mogao biti korak ka bližim regionalnim integracijama i možda polaganom nestajanju umjetne granice koja dijeli Galileju između Izraela i Libanona. Tako bi izletnici ponovo mogli slobodno šetaju tamo gdje smo moja žena i ja šetali prije 60 godina.

Po meni, jedino ovakav razvoj događaja nudi realnu šansu za nekakvo rješenje teškog položaja palestinskih izbjeglica, sada svedenog na još samo jednu izbjegličku katastrofu u regiji, od kada su Irak i Sirija potonuli u kaos.

Erozija granica i slični izazovi legitimnosti država naglašavaju ozbiljnost pitanja o tome tko je vlasnik zemlje. Kome pripada atmosfera zagađivana plinovima staklenika koji su, kako smo saznali u svibnju, prešli još jedan opasan razinu?

Ili da to izgovorim u obliku pitanja koja ljudi postavljaju diljem naše planete: A tko brani Zemlju? Tko zastupa prava prirode? Tko su branitelji tih općih dobara, naše zajedničke imovine?

Činjenice da je Zemlji očajnički potrebna zaštita od predstojeće ekološke katastrofe sigurno je svjesna svaka razumna i pismena osoba. Različite reakcije na tu krizu su svakako najneobičnije karakteristike trenutnog razvoja događaja.

U prvim obrambenim redovima zaštite prirode nalaze se “divljaci”: domorodci i plemena, kao što su Prva nacija u Kanadi i Aboridžini u Australiji – ostaci naroda koji su preživjeli imperijalne pohode. U prvim linijama napada su oni koji za sebe kažu da su najnapredniji i najcivilizovaniji: najbogatije i najmoćnije nacije.

Borba za ovo opće dobro ima mnoge oblike. Ona se vodi i u Turskoj, na trgu Taksim, gdje su hrabri muškarci i žene branili jedan park od rušilačkih maljeva globalizacije, gentrifikacije i autokratske vlasti.

Branioci s trga Taksim sada su na čelu globalne borbe za očuvanje općeg dobra. Sa posvećenošću i odlučnošću im se trebamo pridružiti, ako želimo da očuvamo nadu u pristojan opstanak čovječanstva u svijetu bez granica. U pitanju je naša zajednička imovina, koju ćemo ili obraniti ili izgubiti.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)