Tko smo mi da sudimo, ponovio je papa Franjo ocijenivši da bi kršćani trebali zamoliti oprost homoseksualce, ali i žene i mnoge druge, prenijeli su novinari kojima je rekao da su krivo protumačili njegovu izjavu o ženama đakonicama, a opravdao je i svoju uporabu riječi genocid nad armenskim narodom u doba Osmanskog Carstva

Papa je u zrakoplovu kojim se vraćao iz Armenije podsjetio da katolički nauk uči da homoseksualci “ne smiju biti diskriminirani, već poštovani”.

“Osoba koja živi u takvim uvjetima, ima dobru volju, traži Boga, pa tko smo mi da je sudimo”, zapitao je opetujući izjavu izrečenu na prvoj konferenciji za novinare održanoj u zrakoplovu ljeti 2013., kada se vraćao iz Rio de Janeira u Rim.

“Kršćani bi stalno trebali tražiti oprost”

Kršćani bi se trebali ispričati i zamoliti oprost ne samo od homoseksualaca, već “i siromašnih, iskorištavanih žene, djece prisiljene na rad”, na što su žmirili, ali bi trebali tražiti oprost i “zato što su blagoslivljali toliko mnogo oružja”, rekao je.

“Kršćani bi trebali neprestance tražiti oprost”, preporučio je Papa.

Istaknuo je da je i sam živio u Buenos Airesu uronjen “u usku katoličku kulturu”, no neke homoseksualne osobe ponekad “preagresivno manifestiraju”, što “različiti mentaliteti” krivo protumače.

Novinarima je Papa zamjerio što su iskrivili njegovu misao u svibnju kada je pristao na formiranje povjerenstva koje će proučiti ulogu žena đakonica u prvim stoljećima kršćanstva.

Ljut na novinare

“Bio sam pomalo ljut na novinare”, jer objaviti da “Crkva otvara put đakonicama”, kao što sam pročitao u novinama “nije bila istina”, rekao je Franjo.

Ustvrdio je da će uspostaviti povjerenstvo koje će proučiti ulogu đakonica koje su pomagale svećenicima na početku kršćanstva. Njihova je uloga bila zamijeniti svećenike u dužnostima koje oni nisu mogli obavljati: primjerice utvrditi tragove udaraca na ženi koja se žalila da je muž tuče.

Zaređenje žena đakonica bila bi revolucija za Katoličku crkvu u kojoj samo muškarci mogu davati svete sakramente.

Katolički đakoni mogu obavljati obrede krštenja, vjenčanja i pogreba, ali ne mogu sami slaviti misu niti ispovijedati vjernike.

Papa je u zrakoplovu opravdao uporabu pojma “genocid” tijekom posjeta armenskom glavnom gradu Erevanu u petak kada je opisao masovne pokolje. Rekao je da bi  bilo “čudno” da nije ponovio tu riječ koju je već ranije izrekao u Rimu i tada uvrijedio Tursku.

“Tu sam riječ uporabi ne da bih uvrijedio, već objektivno”, ustvrdio je Papa.

Zamjenik turskog premijera u subotu je ocijenio “neumjesnim” što je papa Franjo označio kao genocid pokolj Armenaca  iz 1915. koji su počinile osmanske snage te je ocijenio da to odražava “križarski duh” papinstva.

“Uvijek sam govorio o tri genocida u prošlom stoljeću: o genocidu nad Armencima, te o genocidima koje su počinili Hitler i Staljin”.

Velikim je silama zamjerio “da su skretale poglede” u vrijeme kada su se ti genocidi događali.
 
(index.hr)

Više od 20 tisuća turskih emigranata u Njemačkoj pripada ekstremističkoj skupini “Sivi vukovi”, koja za cilj ima stvaranje panturske države, koja bi se prostirala od Istanbula do Berlina. Napadaju Kurde, a svoju mladež uče borilačkim vještinama i metodama ratovanja

Ova desničarska organizacija već godinama svoje članove infiltrirati u njemačke političke stranke i na taj način širiti svoj ​​utjecaj, pripremajući se za “konačni napad”.

“Sivi vukovi” pod plaštom kulturnih udruženja vrše indoktrinizaciju i radikalizaciju omladine, zastupajući ekspanzionističke ideje. Njemački stručnjaci ih označavaju kao “vukove u janjećoj koži” i smatraju ih daleko opasnijim od salafista, jer su skoro pa neprimijećeni u javnosti.

Ideolog pokreta je Alparslan Turkes (1917-1997), osnivač desničarske stranke “Stranka nacionalističkog pokreta” (MHP) u Turskoj. Deklarirani cilj ovog pokreta jeste uspostavljanje “panturske nacije”.

Ta nacija, prema njihovoj predstavi, treba zauzimati prostor od Balkana preko središnje Azije do Kine i ujediniti sve “turske narode” u “velikoturskom carstvu”, u kome nema mjesta za manjine i neistomišljenike.

Politički analitičari u Njemačkoj navode da “Sivi vukovi” brutalno postupaju s protivnicima podsjećajući da su članovi te organizacije u Berlinu 2007. godine fizički napali kurdske demonstrante.

Pripadnik “Sivih vukova” iz Njemačke je u siječnju 2013. godine u Parizu ubio tri kurdske političarke. Predsjedavajući organizacije “Turska federacija”, odjela MHP-a za inozemstvo, Musa Serdar Čelebi, uhićen je 1982. godine pod sumnjom da je u centrali te organizacije u Frankfurtu dao novac Aliju Agdži, koji je ranio papu Ivana Pavla Drugog 13. svibnja 1981. godine.

Nakon odsluženja 19 godina kazne u Italiji, deportiran je u Tursku, gdje je odslužio drugu presudu za ubojstvo Abdija Ipekčija, ljevičarskog novinara, kojeg je likvidirao 1979. godine.

“Sivi vukovi”, ipak, nisu zabranjeni u Njemačkoj, a krajem travnja ove godine legalno su održali skup u zakupljenoj dvorani u Oberhausenu, na kojem je 10.000 pripadnika i simpatizera, uz isticanje nekadašnjih ratnih zastava Osmanskog carstva, pozdravilo predsjednika MHP-a u Turskoj devleta Bahčelija.

Ratna zastava nekadašnjeg Osmanskog carstva i “vučji pozdrav” – uzdignuta desna šaka sa spojenim palcem, srednjim i prstenjakom, a istureni kažiprst i mali prst, uobičajeni su simboli na skupovima “Sivih vukova”, čije je snmike moguće pronaći i na internetu.

Njemačka televizija ZDF prenijela je anonimno svjedočenje bivšeg pripadnika “Sivih vukova”, koji je ispričao da podmladak te organizacije dobiva obuku u borilačkim vještinama i boksu i da su, prema nalogu starijih članova, sudjelovali u raznim provokacijama i fizičkim napadima na Kurde i političke neistomišljenike.

Marwan Abu-Tama, ekspert za islam u Pokrajinskoj kriminalističkoj službi njemačke pokrajine Rheinland-Pfalz, kaže da su “Sivi vukovi” desničarska i fašistički orijentirana organizacija. On upozorava da, unatoč teroru koji provode, javnost u Njemačkoj jedva da “Sive vukove” identificira kao opasnost, jer oni od 1996. godine nastoje “djeluju demokratski” i zauzimanjem pozicija u institucijama “guraju” svoje ideje.

Abu-Tam upozorava da je primjetno sve veće povezivanje salafista spremnih na nasilje i “Sivih vukova”, i ističe da su pripadnici islamističke ćelije iz njemačkog grada Dinslaken, od kojih su mnogi poginuli u borbama u Siriji, bili radikalizirani upravo u omladinskim udrugama “Sivih vukova”.

Služba za zaštitu ustavnosti sa sjedištem u Hessenu procjenjuje da salafističkoj sceni u Njemačkoj regiji oko 8.000 pristalica, dok “Sivi vukovi” imaju najmanje 20.000.

ZDF navodi da je krovno udruženje “Sivih vukova” u Njemačkoj organizacija “Turska federacija”, koja je osnovana 1978. godine u Frankfurtu na Majni, kao inozemno odjel turske stranke MHP. U njenom članstvu nalazi se oko 160 udruga, a tu su i Unija tursko-islamskih kulturnih udruženja (Atiba), sa oko 123 i Savez turskih kulturnih društava (ATB) s oko 20 udruženja.
 
(rs.sputniknews.com/uredio:nsp)

Ne ide se za tim da se ispriča jedna prohodna priča, nego da se do sada pronađu prikriveni, nepoznati i naoko nevažni detalji i poveznice i da se, koliko je moguće, povežu s vidljivom povijesti i po potrebi isprave dosadašnje konstatacije.

Polako dolazimo do težišta ovog dijela, koje je do sada u svim preispitivanjima bilo gotovo nezapaženo ili, bolje rečeno, u ovim kombinacijama nije bilo prepoznato. Ne radi se o konvencionalnom pisanju povijesti, jer bi završili tamo gdje više-manje svi završavaju, kod braće Grimm i njihovih bajki. Ne ide se za tim da se ispriča jedna prohodna priča, nego da se do sada pronađu prikriveni, nepoznanti i naoko nevažni detalji i poveznice i da se, koliko je moguće, povežu s vidljivom povijesti i po potrebi isprave dosadašnje konstatacije.

Konkretno se radi o podzemnoj politici, da je tako definiramo. Na jednoj strani o britansko-imperijalnoj podzemnoj politici, a na drugoj strani o okultnoj podzemnoj politici koja ima svoje polazište u Engleskoj, kao i u inim podzemnim strujanjima unutar i između ove dvije struje. Te struje su međusobno isprepletene i upredene i ne zna se tko s kim manipulira, ili je sve samo naizmjenično promjenjiva igra. Ono na što se može ukazati je malo, ali ipak dovoljno puno.

Najprije, kako su stajale zemlje u momentu atentata u Sarajevu? Srbija, Austro-Ugarska, Njemačka, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Osmansko carstvo? Ako se pođe od toga da je Gavrilo Pricip putem lančanih urota na atentat usmjeren izvana, onda treba tražiti ne samo onaj krug koji ga je usmjerio nego i onaj iskonski izvor koji takve krugove stvara i inicira i koji je usmjeren na daleko dublje i opširnije ciljeve. Taj iskonski izvor najizglednije je potražiti u Londonu.

Politički šah

Pripreme za novu kartu Europe, kakvu imamo nakon Prvog Svjetskog rata 1918., odigravale su se davno prije atentata u Sarajevu. Neposredno vrijeme prije atentata nije potpuno informativno i pokriva realnost pravih operacija koje su se odigravale daleko prije i učinile rat nezibježnim. Ovdje je najbolje dati primjer jedne zbilja kraljevske igre, šaha, pa se strateška politička igra kakva je igrana prije rata može puno bolje razumijeti.

Kad dva igrača igraju šah i recimo bijeli igra vrlo dobro, a crni samo dobro, onda će bijeli pobijediti tamo negdje u 45. potezu ne igrajući upadljivo agresivno, a od samog početka će crnom priuštiti osjećaj da igra bolje ili barem ravnopravno, jer ga ipak mora najprije navući i onda držati na daski, da bi do pobjede došlo i da pobjeda bude što uvjerljivija. Bijeli pobjeđuje u 45. potezu ne zato što njegova zadnja tri poteza realno vode do mata crnoga, nego zato što je prvih pet poteza na početku igre povukao strateški tako moćno, da protivnik nije ni primijetio da su ti potezi neminovno vodili do pobjede.

Crni do kraja igre nije mogao nadoknaditi lošu poziciju u koju od početka upao, a nije je kao lošu poziciju od samog početka ni prepozano. Bijeli nije znao kako će zadati mat, nije znao ni kako će doći do takve pozicije da matira crnog, ali je znao da će kroz stratešku nadmoć svojih postavljenih figura nastati više prilika da ga matira. Koja će se prilika za šah-mat na kraju pružiti ovisi većim djelom od crnog koji se u sve bezizglednijoj situaciji koprca i odigra zadnje jedino moguće poteze, i izgubi. Jer bijeli nakon strateški genijalnog otvaranja treba samo igrati dalje tehnički čisto i s malo pritiska.

Naime, jasna pobjednička pozicija na početku vodi do pobjedničke pozicije na kraju, ako se ne rade pogreške i ako protivnik nije genijalan. Ako je bijeli zločest može još crnom dokazati kako su njegova zadnja tri poteza bila loša, kako je sam kriv za sve i odgovoran za poraz i još mu mora platiti sve bijele figure koje mu je pojeo. Crni zna da to nije baš tako, ali ne može dokučiti zašto, kada i gdje je krenulo naopako.

Pogotovu mu nedostaje uvid da je protivnik pametniji i lukaviji i da tu ima još nekih snaga koje su njemu skrivene i koje ni ne spadaju u pravila igre. Baš takvi su bili i odnosi u igri Prvi Svjetski rat. Okultni krugovi u Engleskoj relevantne su strateške pozicije po Europi pokrili daleko prije nego što se rodila generacija koja će ići u taj rat. A u ložama oklutnih bratstava u Engleskoj vrtile su se različite nove karte Europe prije nego što su imperijalni monarsi Europe uopće i pomišljali na rat. U konkretnom slučaju je okultna Engleska moćno povukla prve poteze, a carska Njemačka iskoprcala zadnje, i bila je kriva, ponižena i morala je sve platiti.

U svakom slučaju isplati se pozabaviti se s nekoliko vremenskih perioda prije Prvog svjetskog rata. Što se tiče konkretnih informacija o britanskoj konspirativnoj politici 19. stoljeća i pretežno masonskih tajnih organizacija s kojima je ta politika (bila) isprepletena, one su gotovo nepoznate. Ali isprepletenost i umreženost različitih struja ipak se donekle može raspoznati. Britanci koji se baš hvale svojim otvorenim i liberalnim društvom, sakrili su upravo odlučujuće informacije o svojoj povijesti. Dobro, barem se ne hvale da su iskreni. Tek se u devedesetim godinama 20. stoljeća u okružju američkog LaRouche pokreta počela istraživati prljava britanska politika i objavljivati rezultati istraživanja. A na tom području ima još puno posla.

Bilješke:

Takvu šah-igru možemo bez problema usporediti s današnjom. Početni, za financijske oligarhe pobjednički, a za čovječanstvo pogubni, potezi današnje krize povučeni su najkasnije već u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nesposobnim političarima, koji su k tome postavljeni od onih financijskih kabalista koji su povukli prve poteze krize, ostaje samo da povuku zadnja tri neizbježna poteza i potpišu ropstvo čovječanstva. I tu se ništa ne može poduzeti legalno osim jedne prave protuzakonite revolucije. Naime, postoje zakoni o ljudskim pravima koji ljudima zabranjuju da se brane, da uđu u okultne lože i da sav taj sotonski ološ najure van na svjetlo sunca.

Lyndon LaRouche, 8. rujna 1922. Rocheseter, New Hampshire, USA, američki političar i oštar kritičar suvremenog gospodarskog sustava. Kao Bushev protivnik on je 1988. u jednom prividno sudskom postupku, zapravo u političkom procesu, osuđen na višegodišnji zatvor. Oko njegova LaRouche pokreta okuplja se još nekoliko sličnih udruga kao Schiller-Institut i Solidarität. Njegov sin izdaje magazin Execitive Intellegence Review – EIR. Pokret redovito održava kongrese o politički nekorektnim zbivanjima, a zločinačka britanska politika već je nekoliko puta bila tema tih skupova.

Okultne pozadine

Informacije druge vrste pruža nam utemeljitelj antropozofije, austrijski filozof Rudolf Steiner, koji je bio jedan od najvećih ezoterika i istražitelj okultnog. Steiner prije svega zatvara povijesnu prazninu o okultnim makinacijama koje su potekle iz Engleske. To je nevjerojatan, ali najinteresantniji dio okultne povijesti u kontekstu Prvog svjetskog rata. Budući da Rudolf Steiner gotovo i nije poznat u javnosti, treba najprije dati jedan mali uvod o njemu da se vidi o kome je tu riječ. Kako se već u jednom od njegovih predavanja u prvom poglavlju vidjelo, Steiner ponajprije ukazuje na masonsko-okultne radnje u pozadini, koje su dovele do Prvog Svjetskog rata. Steiner naziva masone isključivo okultna bratstva, kao i sva slična okultna društva koja prikriveno djeluju magijski-okultno.

Ali Steinera se zbilja mora poznavati vrlo dobro da bi se sve informacije pročistile i vidjele u pravom kontekstu, jer postoji nevjerojatna količina unakrsnih poveznica njegovih izjava. Pogotovo su problematične čisto okultne izjave, koje se mogu razumjeti pod uvjetom vrlo dobrog poznavanja antropozofskog svjetonazora i ezoterijske sfere. Nakon više od 30 godina bavljenja ezoterijskim djelom Rudolfa Steinera, to jest njegovin okultnim istraživanjem, i to na originalnom, njemačkom jeziku, autor ovog teksta može sigurno baratati sa Steinerovim učenjem i razlikovati sve finese pa i spojiti odgovarajuće poveznice u kontekstu njegovog djela.

Rudolf Steiner je inače poznatiji po Waldorfskoj pedagogiji, biologijsko-dinamičnoj poljoprivredi, umjetničkom stvaranju i inim popularnim djelovanjima, ali se samo manji broj antropozofa bavi njegovim vrlo kompliciranim čisto ezoterijsko-okultnim djelom koje je manje popularno. Rudolf Steiner je i sam neko vrijeme bio sudionik jednog okultnog kruga koji je proizašao iz anglosaksonskih okultnih gnijezda.

On je u početku svog javnog djelovanja najprije držao predavanja ezoterijsko-okultnog sadržaja unutar Teozofskog društva; popularna Waldorfska pedagogija i slične teme u antropozofiji su izrasle tek poslije Prvog svjetskog rata. A kako ni Steiner u svojim predavanjima nije bio nepogrješiv, to je subjektivna prosudba, neophodno je da se i njegovo djelo kritički razmotri. Ipak, on je sve u svemu načelno vjerodostojan izvor.

U Steinerovom životu je u jednom trenutku došlo vrijeme da se je morao odvojiti od anglosaksonskih okultnih krugova jer njihove intencije nije mogao slijediti čiste savjesti. Ali on nije povukao oštru crtu rastanka, tako bar misli autor ovog teksta. U njegovim iskazima često se može naići na grube proturječnosti koje se nikako ne mogu posložiti, čak i kad se uzme u obzir da je okultizam sam po sebi pun proturječnosti. On je odbio nekoliko upitnih nauka tih krugova, ali nekoliko upitnih nauka i tvrdnja ipak nije htio ili nije mogo odbaciti, jer očito je u njih duboko uronio.

To je bar autorov dojam. Interesantno je i to da se je Steiner od jednog filozofa koji živi društveni i noćni život Berlina transformirao u ezoteričnog kršćanina, čije se učenje ipak razlikuje od onog crkvenog. On u svojim predavanjima i spisma naglašava spasiteljski čin Krista na Golgoti kao vrhunac i smisao razvoja čovječanstva uopće, što i dan danas dovodi do kontroverznih diskusija na antropozofskoj sceni. Je li pravi Steiner onaj mladi filozof ili onaj stari ezoterični kršćanin? U Steinerovom životu svakako ima dosta kontroverznosti.

24 predavanja u Švicarskoj

Rudolf Steiner je napisao 30 knjiga i održao nevjerojatnih skoro 6000 različitih predavanja. Ali do danas su najdvojbenija i oštro kritizirana, pogotovo od engleskih i američkih antropozofa, baš ona 24 predavanja o okultnoj pozadini Prvog svjetskog rata, održana u Dornachu od 4. prosinca 1916. do 30. siječnja 1917. Naime, u njima Steiner bez rukavica, direktno okrivljuje anglosaksonsku masoneriju i srodna okultna bratstva da su incirali Prvi svjetski rat, i to u korist angloameričkog establišmenta, a na štetu Srednje Europe. Ukazao je na njihove okultne tehnike kao i na posljedice i rezultate. Iako je to tada izgovoreno u jednom zatvorenom, ne javnom okviru, bilo je to prvi put da se masonerija okrivljuje da je sustavno, dugorčnim planiranjima i spletkama izazvala rat. Prvi glasovi da iza atentata stoje masoni došli su iz katoličkog okružja oko Isusovca patera Antona Puntigama koji je i sam bio prisutan na suđenju atentatorima.

Ali tu nije bilo govora o dalekosežnim palnovima, nego samo o zbivanjima koja se neposredno odnose na atentat u Sarajevu. Međutim, u Švicarskoj u prosincu 1916. i siječnju 1917. masonerija i okultni krugovi optuženi su kao inicijatori Prvog svjetskog rata, i to od jednog istraživača okultizma, koji je k tome, kao i svi okultisti, ustrojen ekstremo antijezuitski i sigurno nije prijateljski sklon katolištvu.

Steiner se gotovo i nije osvrtao direktno na atentat, nego više na način okultnog djelovanja koje je imalo za cilj neibježno pokretanje rata kao poželjnog i dugo planiranog događaja, da bi se postigli sasvim konkretni ciljevi okultnih bratstva. Ta 24 Steinerova predavanja u Dornachu tek su prije kratkog vremena nanovo temeljito proučena i dodatno dokumentirana. Treba napomenuti da je Steiner u ratno doba i kasnije održao otprilike 100-150 predavanja koja se direktno i indirektno tiču oklutnog djelovanja oko Prvog svjestkog rata i sva su ta predavanja relavatna za suvremenu povijest.

Kasno objavljivanje predavanja

Pri čitanju predavanja osjeća se da ih iznosi čovjek koji se na neki način osjeća prevaren od nekada svoga anglosaksonskog okultnog okružja pa sada govori što zna. Njegova duboka pogođenost se povlači kroz cijeli ciklus predavanja. Rudolf Steiner je neko vrijeme ipak na neki način pripadao tom krugu, ali su mu kao Nijemcu neke stvari očito bile zatajane. Taj ciklus predavanja držao je samo članovima Antropozofskog društva u Prvom Goetheanumu u Dornachu kod Basela u Švicarskoj. Nekoliko je puta izrijekom zatražio da se njegova predavanje ne stenografiraju, što je ipak učinjeno. Kad stenografiranje nije mogao spriječiti, onda je zabranio da se ti spisi ikada objave.

Steinerova udovica Marie Steiner tek se je kratko prije svoje smrti 1948., nakon mnogih upita i pritisaka, ipak odlučala objaviti ta predavanja. Do objavljivanja predavanja došlo je tek šezdesetih godina, kad su svi stenografski zapisci bili prikupljeni, složeni i redigirani. Kad je poslije objavljen i engleski prijevod, došlo je do pobune anglosaksonskih antroposofa koji su Steineru jednostvano porekli objektivnost i cijelo djelo proglasili njemačko-nacionalističkim, što je posve pretjerano, čak besmisleno i uopće irelevanto za cijeli kontekst predavanja.

Nakon puno natezanja ipak je odlučeno da se sva 24 predavanja još detaljnije provjere s obzirom na izvore koje je Steiner mogao imati na raspolaganju. Jedan tim povjesničara radio je skoro dest godina na proučavanju i prikupljanju izvora za to djelo. A nađeno je i obrađeno nevjrojatno puno izvora i ta su predavanja napokon potvrđena kao vjerodostojna. Fusnote se uglavnom odnose na to izdanje. Svakako, čisto okultne izjave moraju se ostaviti onakve kakve jesu, iako i tu ima dosta mogućnosti za provjeru izvan konteksta tih 24 predavanja.

Osim toga autor ovog teksta uzeo je u obzir i Steinerove konstatacije iz drugih ciklusa predavanja s okulltnom pozadinom i, dakako, brojne dodatne okultne izvore, što tek zajedno čini kompletnu sliku. Ovako kako su sada stvari posložene bilo bi dobro da se čovjek čvrsto sveže prije nego što počne čitati. Odrasli se ljudi bave svačim, a čitatelj, dakako, nije obvezan sve povjerovati, ali neke su stvari jednostavno…

Detalji

Antropozofsko društvo , 1913. od Rudolfa Steinera kao Antropozofsko društvo osnovano i 1923./1924. kao Opće antropozofsko društvo konstitutirano. Antropozofija znači ljudska mudrost i predstavlja jedan eklektistički spiritualni svjetonazor, počevši od njemačkog idealizma preko hindusitičkih, budističkih, kršćanskih, manihejskih, i gnostičkih sadržaja, drevnih misterija i ezoterijskih učenja i školovanja.

Antropozofija sama sebe razumije kao Duhovna znanost – Geisteswissenschaft i tako je naziva i Steiner. Za vrijeme Steinerovih poslednjih godina antropozofija se javno predstavlja kao neka vrsta elitističkog društvenog pokreta na bazi kršćanstva i gnosticizma s nedovršenom ezoterično-misterijskom školom. Unutar Antropzofije postoje različite pa i oprečne tendencije, ali to do sada nije dovelo do rascjepa nego samo do laganog opadanja članstva.

Goetheanum je središnja zgrada Općeg antropozofskog društva u Dornachu kod Basela u Švicarskoj, nazvana po Johannu Wolfgangu von Goetheu. Prvi Goetehanum je sagrađen 1913. i izgorio od Stare 1922. na Novu godinu 1923. Naknadno su neki upučeni antropozofi digli tužbu protiv određenih krugova iz Thule-društva – Thule Gesellschaft, jednog masonolikog društva iz čijeg je nukleusa izrasla Hitlerove Nazi-partija. Antropzofija je navodno ugrožavala uspon nacionalsocijalista, kako misle neki antopozofi. Sadašnji Drugi Goetheanum je ubrzo nakon spaljivanja prvog oblikovao i izgradio Steiner.
 
(dnevno.hr/uredio i preveo:nsp)

Razgovor sa povijesničarem Christopherom Clarkom i novinarem Adam Krzeminskim vodili Gunter Hofmann i Judith Scholter
******************************************

Gospodine Clark, izgleda da više nikoga ne zanima pitanje o krivnji u Prvom svjetskom ratu. Da li je završena ova staromodna debata?

Staromodna je pogrešna riječ. U svojoj knjizi o Prvom svjetskom ratu Sleepwalkers sam želio da se distanciram od priča zasnovanih na krivnji u kojima se optužuju odgovorni – najčešće Njemačka, a ponekad i Rusija – i prikupljaju dokazi protiv njih.

Želio sam da rekonstruiram dinamiku donošenja odluka u kojoj su se nalazili svi akteri. Prve knjige koje sam pročitao o Prvom svjetskom ratu govorile su o ljudima u uniformama i sa kacigama ukrašenim perjem, o neobičnostima jednog prošlog i vrlo, vrlo stranog svijeta. Ali to je samo privid.

Akteri se ni u kom slučaju nisu razlikovali od nas. Suočavali su se s istim problemima koji i danas postoje. Ljudi koji su se tada, manje ili više slučajno zadesili na vlasti, donijeli su odluke koje su mogle biti drugačije. Srpanjska kriza koja je dovela do izbijanja rata je po mom mišljenju najkompleksniji događaj moderne.

Prvo imamo atentat na austrijskog prijestolonasljednika i njegovu ženu krajem lipnja 1914. u Sarajevu, poslije kojeg Njemačka obećava potporu Austriji u njenoj namjeri da kazni Srbiju, koju smatra odgovornom za atentat. Četrnaest dana kasnije francuska vlada stiže u posjet Sankt Petersburg, 23. srpnja Beč postavlja ultimatum Srbiji, a pet dana kasnije Austrija objavljuje rat Srbiji. Ubrzo se u čitavu priču uključuje i Rusija, a 1. kolovoza Njemačka objavljuje rat Rusiji.

Do ovog dramatičnog zaoštravanja događaja u ljeto 1914. moglo je doći samo zato što smo imali 5 velikih sila koje su djelovale neovisno jedna od druge. Njemačka, Austrougarska, Rusija, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ako uračunamo i Italiju, onda ih je bilo šest. Tome treba pridodati i aktere drugog ranga kao što su Srbija i Osmansko carstvo. Krizu možemo shvatiti u potpunosti samo ako promatramo interakcije između ovih država.

Znači nema krivaca? Samo “interakcija”?

Hamburški povjesničar Fritz Fischer iznio je tijekom 60-ih tezu da su Nijemci glavni krivci. Prema njemu, oni su bili odgovorni jer su samo oni željeli rat. I danas britanski povjesničar John C. G. Röhl tvrdi da su Nijemci unaprijed odredili datum početka rata. Ako tako razmišljate, onda je sarajevski atentat potpuno nevažan za predpovijest ovog rata.

Ali ja na stvari gledam drugačije. Kada je riječ o srpanjskoj krizi, posebno je zanimljivo to da su se svi osjećali pozvanima da nekako reagiraju. Svi su mislili da djeluju pod vanjskim pritiskom i da ih oni drugi guraju u rat. Svi su donijeli odluke koje su doprinijele eskalaciji krize, tako da svi snose odgovornost, a ne samo Njemačka.

Gospodine Krzeminski, ako zaista nitko nije želio rat, kako je onda do njega došlo?

Za razliku od gospodina Clarka, ja sam uvjeren da rat ne bi spriječilo ni bolje upravljanje krizom. Svijet se naglavačke okrenuo još u 19. stoljeću sa svojim imperijalnim i nacionalnim proturječnostima i to ne samo u Africi i Aziji, već i ovdje u Europi. Bečki kongres je 1815. stvorio nesretnu Europu u kojoj se sva pitanja rješavaju ratom, od talijanskog, preko njemačkog i poljskog, pa do balkanskog.

Postrevolucionarni, postnapoleonovski poredak i restauracija bile su prave prakatastrofe, a ne Prvi svjetski rat. Ovaj rat je bio neizbježan i njime je uništeno nešto što je bilo pogrešno koncipirano: sustav Bečkog kongresa.

Bečka konstrukcija nije predvidjela alternative i mirnu reviziju. Zato smo imali Bismarckove ratove za ujedinjenje Njemačke, ratove za ujedinjenje Italije i ustanke u Poljskoj. Poljski pjesnik Adam Mickiewicz, poslije propale revolucije 1848., priželjkuje “opći rat među narodima” .

Sedamdeset godina kasnije dolazi do tog zastrašujućeg rata, iz koga je Poljska izašla kao jedna od dobitnica. Tek je kroz ovaj rat Poljska iznova stvorena kao nacionalna država, pri čemu je ovo ponovno rođenje iz nasilja imalo i svoje negativne strane, baš kao i ono Grčke 1830 Srbije 1835, Italije 1861 Bugarske 1878 i Bismarckovog carstva 1871, i Hrvatska 1991 (kao usporedba). Takva ratna rođenja sa sobom iznjedri i nadmeni patriotizam koji misli da je otporan na metke.

Vi gospodine Clark imate potpuno drugačije mišljenje. Kako se ovaj rat ipak mogao izbjeći?

Krizu koja je dovela do rata pokrenuo je teroristički napad. Takvi pojedinačni, nepredvidivi akti mogu u velikoj mjeri odrediti tijek povijesti. Na to nas je podsjetio i napad 11. rujna 2001. U knjigama povijesti iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, koje još uvijek oblikuju našu sliku o događajima iz 1914., njihovi autori se bave strukturama.

Međutim, bilo je i pojedinaca koji su djelovali, i to pogrešno. Ovdje moramo reći: mogli su regirati drugačije, mogli su to spriječiti. Ma kako da su nepovoljni rezultati Bečkog kongresa bili, 1914. ipak nije posljedica 1815.

U kojem trenutku se tijekom 1914. ukazala šansa za mir?

Uzmite, na primjer, ugovor između Velike Britanije i Rusije iz 1907. London se još u ljeto 1914. nosio mišlju da ga raskine. Razlog njegovog potpisivanja bilo je rješavanje kolonijalnih sporova. Rusi nisu prestajali, barem su to tako Britanci tumačili, s kršenjem ovog ugovora kada je riječ o Kini, Perziji i Tibetu. Ovim pokazujem da je predratni sustav, sustav dva ili tri bloka, s jedne strane Antante koju čine Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija i sa druge saveza Središnjih sila Njemačke, Austrougarske i Italije, bio vrlo krhak i nestalan. Blokovi su u svakom trenutku mogli raspasti .

Adam Krzeminski: Mogli su se raspasti.

Christopher Clark: Da , vjerojatno bi se i raspali. To je bio jedan od razloga zašto je francuski predsjednik Poincaré u ljeto 1914. pokušavao uvjeriti Ruse da se suprotstave Austrougarskoj. On je smatrao da za godinu ili godinu i po neće biti uvjeta za zajedničku akciju, a onda bi Francuska ponovo ostala sama, baš kao u vrijeme Bismarcka. Ili uzmimo na primjer Austriju. Ona je bila uvjerena da će je Njemačka ostaviti na cjedilu, jer je dobro zapamtila njemačku politiku tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. kada su Nijemci zajedno s Velikom Britanijom surađivali na rješenju tih sukoba.

Zbog toga su u Beču bili bijesni i pribojavali se da nemaju prave saveznike. Upravo zato što su sve sile bile blokovski povezane i istovremeno očekivale da će se ovi blokovi raspasti, zamisliv je svijet u kome nije došlo do atentata ili u kome jedan atentat nije gurnuo cijelu Europu u rat.

Onda govorimo o alternativnoj povijesti. Kakva bi bila sudbina manjih europskih nacija? Što bi bilo s Poljskom, koja je do Prvog svjetskog rata bila podijeljena između Rusije, Pruske i Habsburške monarhije? Da li bi nastala kao nacionalna država?

Adam Krzeminski: Naravno da možemo razmišljati na temu što bi bilo kad bi bilo: da nije bilo Prvog svjetskog rata, da su se velike sile razoružale i da su manjim državama priznale pravo na samoopredjeljenje ili suverenost. Međutim, ako pogledamo samo Njemačku, shvatit da je tako nešto bilo nezamislivo. Njemačko carstvo proizašlo je iz krvavog rata s Danskom, Austrijom i Francuskom, ali i iz unutarnjih sukoba kada su 1849. pruske trupe ugušile revoluciju u Njemačkoj.

Vojska i kult militarizma vodili su glavnu riječ, ne samo u Njemačkoj. Promjena paradigme u takvim uvjetima nije bila moguća. Možete li uopće zamisliti da će se u Bismarckovom ili Wilhelmovom carstvu, tom skorojeviću među svjetskim silama sa svojim nadobudnim patriotizmom i rasističkim prezirom prema Slavenima – pojaviti neki car ili kancelar koji će odigrati ulogu Gorbacheva i koji će dobrovoljno predati Alzas i Loren Francuzima i dopustiti da se poljski dijelovi Pruske ujedine s ruskim i austrijskim, kao što se Njemačka ujednili 1990? Ne, šanse za mirnu promjenu nisu postojale.

Christopher Clark: To mi zvuči fatalistički. Naravno da smo svjesni da ova europski svijet, ova Europa kakvu danas poznajemo, nastala samo zato što je doživjela dva svjetska rata. Ali da li je do njih moralo doći? Da li su nam potrebne takve katastrofe da bismo došli do mira, kompromisa i ravnoteže? Morate priznati da je to fatalistički argument.

Adam Krzeminski: Postoji jedan princip u povijesti prema kome svaka sila “često želi dobro, ali čini zlo”.

Christopher Clark: Ali i najbolja namjera može se izroditi u zlo. Sjetimo se samo američkog predsjednika Woodrowa Wilsona i Versajskog ugovora. Naravno, ponovno rođenje Poljske bila je povijesna nužnost, mada i dalje smatram da ovaj rat ostaje prava katastrofa.

Adam Krzeminski: Ne mogu loše govoriti o “poljskoj babici”! O Versajskom ugovoru razgovarat ćemo vjerojatno za šest godina. Što se broja žrtava tiče, razaranja većeg dijela Europe i totalitarizama koji su uslijedili – ovaj rat je bio monstruozna katastrofa. Ali ne smijemo ostati zakovani za 1914., jer to stvara pogrešnu percepciju. Zapadnoevropljani su skloni da se na 19. stoljeće osvrću s nostalgijom i da žale što su zbog vlastite gluposti izgubili onu divnu Europu.

Ta Europa nije bila divna. Njom je vladalo pet velikih sila. Samoopredjeljenje naroda nije postojalo. Timothy Snyder griješi kada Habsburšku monarhiju opisuje kao preteču EU. Mnogi Mađari i danas ne razumiju da njihova Velika Mađarska nije bila samo Mađarska. Kada se kaže da su se 1914. pogasila svjetla u Europi, moramo shvatiti kako je i prije 1914. u mnogim dijelovima Europe bilo vrlo mračno .

Christopher Clark: Sa tim se slažem. Europa je u predvečerje rata bila opasno mjesto. Sve strane su vodile lakomislenu, riskantnu, izuzetno militarističku, vrlo agresivnu i brutalnu politiku sa poznatim rezultatima.

Gospodine Clark, da li vam je kao Australijancu lakše sudite o Europi nego jednom Poljaku, Nijemcu, Britancu ili Francuzu?

Christopher Clark: Vjerojatno. Prvi svjetski rat je i za Australiju bio “osnivački događaj”, jer je to bio prvi rat u koji je federalna australska država dobrovoljno stupila nakon svog osnutka 1901. Sjećanja na to su još uvijek živa. Ali isto tako smatram da se danas u Njemačkoj nepristranije gleda na početak rata, nego što je to bio slučaj neposredno poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Adam Krzeminski: Nisam želio čitati vašu knjigu.

Christopher Clark: Zašto?

Adam Krzeminski: Jer sam se pribojavao da biste se mogli nadovezati na Fischerovu tezu o njemačkoj “žudnji za svjetskom moći”. Srećom knjiga ne govori o tome, ukoliko sam vas ispravno razumio. Vi na izvjestan način proširujete Fischerov tezu: Njemačka nije jedini krivac za početak rata, ali žudnja za svjetskom moći je postojala, kao i u Engleskoj, Francuskoj i Rusiji.

Zašto Rusiji?

Adam Krzeminski: Što je onda moj pradjed kao pukovnik ruske armije tražio u Mandžuriji 1905 kada su ga u Port Arthur-u ubili Japanci?

Gospodine Clark, vašu knjigu će sigurno relativizirati mnogi u Njemačkoj. I dalje će se govoriti da su “svi skliznuli u rat”.

Christopher Clark: Lloyd Georgova glupa rečenica o “skliznuća u rat”! Kakva budalaština. Njemačka nije slučajno ušla u ovaj rat. Njemačka je bila važan akter baš kao i druge velike sile i snosi svoj ​​dio krivnje. Ona je kao i druge sile doprinijela izbijanju rata.

Adam Krzeminski: Svjesno i širom otvorenih očiju .

Christopher Clark: Da. Samo je dosad izostavljana uloga drugih velikih sila, time što se pokazivalo da su i drugi bili loši, ali da su samo Nijemci željeli rat. To se lako može osporiti. U Sankt Petersburg-u je bilo važnih ljudi koji su također inzistirali na ratnoj opciji, poput ruskog ministra rata, generala Vladimir Suchomlinov-a. U novinama koje je izdavalo ovo ministarstvo pojavio se čuveni naslov “Mi smo spremni”. I Francuska se također pripremala za rat.

To je za vas važnije od sličnih izjava koje su stizale iz Njemačke?

Christopher Clark: Za mene je važno pitanje da li ova argument bio odlučujući za politiku. Koju se ulogu igrali argumenti preventivnog rata u razmišljanjima i potezima ministara? Njemački kancelar Bethmann Hollweg nije namjeravao započeti rat, ali nije ga htio izbjeći, ukoliko ga Rusi žele. On je prihvaćao rat, pod uvjetom da ga drugi pokrenu. Za Bethmann je tek na ovom drugom nivou argument o preventivnom ratu bio od presudnog značaja: “Ako Rusi žele rat, imaće ga, jer sada možemo pobijediti”.

Fischer je bio strog. Vi ste vrlo blagi prema Nijemcima. Zloglasnu Krüger depešu, kojom Wilhelm II čestita predsjedniku Burske republike pobjedu nad Britancima, smatrate “oprezno formuliranom”, iako je poslije nje klima između Britanije i Njemačke dodatno bila  zatrovana.

Christopher Clark: Ali zaista je bila oprezno formulirana! Kako biste to drugačije objasnili?

Što je bila njena namjena?

Christopher Clark: Vjerojatno je to bio nesmotren potez. Wilhelm i nije bio baš najpametniji. To nije bila tolika provokacija kakvom su je Englezi smatrali. Ali u pravu ste. Želim dovesti u pitanje popularnu tvrdnju. Još u školi sam naučio da su Nijemci krivi za rat, a i tada sam bio nepovjerljiv prema tome. Danas studenti, koji dolaze na Cambridge imaju jasnu sliku o tome tko je prouzrokovao Prvi svjetski rat – Nijemci. Zato moramo promijeniti ploču. Ne tako što ćemo reći da je sve što je do sada bilo bijelo, od sada crno, već tako što ćemo, kao što to ja radim, Krüger telegram usporediti s upozorenjem koje je Groover Cleveland 1895. uputio Britancima: “Ili ćete prestati sa širenjem po Venecueli ili će doći do rata”.

Nema šta, vrlo jasna poruka. Kada nju usporedimo sa Krüger depešom u kojoj stoji “čestitamo vam što ste se bez pomoći drugih odbranili od napada britanskih brodova”, onda vidimo da je ona oprezno formulirana. Pokušavam samo da pružim određene argumente protiv uvriježenog mišljenja.

Još jedan primjer iz predpovijesti ovog rata. Kada su Francuzi 1911. zauzeli Fes i Rabat u Maroku, njemački Rajh je poslao vojni brod Panter ka marokanskoj obali, kako bi njime demonstrirao svoje pretenzije na to područje. U vašoj knjizi naglašavate da je Panter bio brod spreman za staro željezo, kao da to pravi značajnu razliku.

Christopher Clark: Prvo, brod je zaista bio za staro željezo, i drugo, do marokanske krize nije došlo zbog toga što su Nijemci poslali svoj ​​brod, već zato što je jedna skupina političkih jastrebova, koja je u tom trenutku odnijela prevagu u francuskom ministarstvu vanjskih poslova, odlučila poduzeti takav korak kao da Njemačke nema. A kada počne priča o “panterovom skoku”, prešućuje se da je nešto ranije i Španjolska poslala svoje trupe u zapadni Maroko. E onda je to zaista jednostrani pogled na stvari.

Ali to ipak ostaje provokacija?

Christopher Clark: Da, naravno. Ona je bila namijenjena i Engleskoj. Ali kada se svi međusobno provociraju, dolazimo u situaciju u kojoj moramo postaviti pitanje: da li je neka provokacija gora od drugih? Onda ovo pitanje povlači sljedeće: zašto je sustav funkcionirao na ovako nakaradni način?

Da li to vrijedi i za prekomjerne njemačke programe naoružavanja?

Christopher Clark: Isto vrijedi i za programe naoružavanja svih zemalja. Čitav europski poredak, bilo da to pripisujemo Bečkom kongresu ili ne , imao je …

Adam Krzeminski: … pogrešku u konstrukciji.

Christopher Clark: Da. Sustav je bio bolestan.

Gospodine Krzeminski, biste li o knjizi sudili drugačije, da ju je napisao neki njemački autor?

Adam Krzeminski: Da, sigurno. Zanimalo bi me zašto ova tema i ovakav način njenog predstavljanja interesira tog autora. Unatoč tome, ne vjerujem da bi neki njemački autor takvom knjigom pokrenuo raspravu kakvu je izazvala Fischerova knjiga. Vremena ovih stvari prožetih rasprava su za nama. Ali želio bih da postavim jedno pitanje vama kao britanskom povjesničaru.

Christopher Clark: … Australskom.

Adam Krzeminski: … Da, australskom povjesničaru koji predaje u Britaniji. Je li vaša knjiga ima antiengleska obilježja, jer izgleda da imate nekih problema sa imperijama? Ili ja griješim?

Christopher Clark: Teško pitanje, ali ste se ipak dotakli nečega važnog. Još dok sam bio učenik, postojao je jedan australski povjesničar, Leonard Turner, koji je napisao članak o ruskoj mobilizaciji 1914., a u kome se zastupa potpuno suprotan stav Fischerovom. Vrlo rano sam naučio da postoji i australski glas koji odstupa od vladajućeg mišljenja. Inače nemam ništa protiv Velike Britanije, živim u toj zemlji i volim je. Ali ne prihvaćam ovaj začuđujući način razmišljanja prema kome su Britanci uvijek u pravu.

Adam Krzeminski: Zato što su Britanci.

Christopher Clark: Da. Kada Britanci negdje umarširaju onda se to zove “očuvanje svjetskog carstva”, a kada Nijemci kažu da i on žele dio Samoe “onda to Huni provociraju i mi to nećemo trpiti”. Kada Njemačka pošalje telegram Transvaalu onda je to neoprostiva uvreda, a onda Britanci samo par godina kasnije pokrenu jedan užasni rat kako bi ponovno osvojili Transvaal .

Taj rat se ne može usporediti s onim Njemačke protiv plemena Herero u Namibiji.

Christopher Clark: Nijemci su u jugozapadnoj Africi vodili rat koji je u stvari bio genocid. To se ne dovodi u pitanje. Međutim, da li su Nijemci bili zaista brutalniji kolonijalni gospodari od Britanaca, Belgijanaca ili Francuza? Teško.

Adam Krzeminski: Dakle, vi ste britanski Fritz Fischer, ili možda želite Englezima nametnuti ovu povijesnu raspravu?

Christopher Clark: Ne, nikako. Ne želim okriviti Britance za ovaj rat.

Adam Krzeminski: Možda samo malo.

Christopher Clark: Samo da razjasnim par stvari o britanskom ministru vanjskih poslova, Edward Gray-u. On je bio opskurna, paradoksalna figura. On je logiku budućeg rata, koji bi svoj ​​povod imao na Balkanu, internalizirao, baš kao što su to učinili Francuzi i Rusi. Zato nije bio spreman da prikoči kada je kriza konačno izbila. On ju je samo dodatno raspirivao. Britanska vanjska politika je reagirala tek kada je rat bio neizbježan. Nisam jedini koji ovo promatra kritički. Previše pojednostavljujemo stvari kada tvrdimo da su Britanci nastojali očuvati mir, a da su Nijemci uvijek provocirali.

Adam Krzeminski: Da smo popustili Nijemcima, piše Niall Ferguson, onda bismo već 1920. imali Europsku uniju pod zastavom Reicha. Pitam se kako netko može biti do te mjere slijep i ne razumije da Wilhelmova Njemačka nije bila sposobna za suradnju sa slabijim partnerima. Smatram da je u ovom slučaju Ferguson bio vođen sljedećom logikom: da su Britanci prepustili Europu Njemačkoj, onda bi sačuvali svoje carstvo netaknutim tijekom čitavog 20. stoljeća.

Christopher Clark: Centralna tema Fergusona nije imperijalna nostalgija. Njegova razmišljanja su zanimljiva za današnju situaciju. On se poigrava s paradoksima i pita – ako smo na kraju dobili njemačku dominaciju u Europi, zašto smo uopće vodili rat?

Vaša knjiga je objavljena upravo u trenutku kada Njemačka ponovo izaziva nepovjerenje zbog svog ponašanja u eurokrizi. Poljski ministar vanjskih poslova s druge strane zahtijeva da Njemačka preuzme vodstvo u Europi. Da li nam 1914. govori nešto i o 2013.?

Christopher Clark: Povijest nam ne može pružiti modele. Ona u najboljem slučaju nam može postaviti neka pitanja. Kada sam knjigu privodio kraju, bili smo duboko u eurokrizi i primijetio sam mnoge sličnosti sa 1914.

Svi su bili svjesni da može doći do katastrofalnog ishoda, to jest do propasti eura. Ali zajednička svijest o nečemu nije dovoljna da se ukroti sebičnost pojedinih aktera. Potpuno suprotno je slučaj, jer svatko pokušava iz ove opasnosti izvuči korist samo za sebe. Trenutno, pozicija Njemačke izgleda prijeteće moćno samo zato što je opća situacija do te mjere kaotična. To zaista podsjeća na krizu iz 1914. Potpuna nesposobnost za konsenzus bila je tada kobna, a nisam siguran ni da su današnji europski političari išta pametniji. Trebalo bi da potiskujemo osjećaj superiornosti nad političarima iz prošlosti – ipak su sve to bili muškarci!

Adam Krzeminski: Carica Katharina, carica Maria Theresia i Bloody Mary sigurno ne bi riskirale izbijanje rata! Međutim, ono što me u usporedbi sa 1914. zabrinjava je nešto drugo. Spremnost na rat je bila prisutna, ali ne kod većine stanovništva, već kod jedne snažne manjine – mladih. Oni su žudjeli za generacijskim iskustvom, osobnim dokazivanjem i možda čak izbavljenjem kroz rat. Oni nisu osjećali obvezu prema poretku koji su njihovi preci stvorili na kongresima u 19. stoljeću. Vi u vašoj knjizi potcenjujete ovu kulturološku motivaciju.

Danas također osjećam nešto slično. Mladi ne osjećaju onakvu povezanost s Europskom unijom kakvu je osjećala naša generacija. Danas imamo nacionalizam, nacionalizam light, ne samo u istočnoj i srednjoj Europi. Upravo danas mi je u Berlinu netko gurnuo u ruke letak na kojem piše: “Postoji život i poslije eura”. Već mogu zamisliti kako se kaže da “treba da se otarasimo ove europske zbrke, jer nam je nacionalna košulja bliža od europske suknje”.

Christopher Clark: Nadajmo se samo da nam nije potrebna nova katastrofa, pa bila ona i samo “ekonomska”, da bi se riješilo pitanje europskog ujedinjenja. U nekom trenutku moramo nastaviti s ovom Europom. Ali za to je potrebno da se u potpunosti otarasimo nacionalističkog načina razmišljanja.

Adam Krzeminski: U svakom slučaju neće biti novog rata u Europi. I to je nešto.

Christopher Clark je profesor povijesti na Cambridgeu; Adam Krzeminski je novinar specijaliziran za njemačko – poljsku povijest i piše za tjednik Polityka iz Varšave.
 
(pescanik/uredio: nsp)