“Moramo samo nogom provaliti vrata, i cijela trula struktura će se urušiti.”

Ova rečenica Adolfa Hitlera označila je možda i najveću grešku u procjeni u povijesti ratovanja, nakon što su nacisti potcijenili Sovjetski savez 22. lipnja 1941. godine. Međutim, ne možemo a da se ne zapitamo kako bi Europa izgledala da je Hitlerova procjena bila ispravna?

Adolf Hitler i njegovi generali bili su uvjereni da će se SSSR srušiti kao kula od karata u “Operaciji Barbarossa”, najvećem vojnom napadu ikada provedenom.

Sile Osovine otvorile su 2.900 kilometara dugačak front od Baltika do Crnog mora, a Ruse su napale s više od četiri milijuna vojnika, 3.600 tenkova, više od 4.000 zrakoplova, kao i 46.000 komada teškog artiljerijskog naoružanja.

Cilj je, pored Hitlerovog suludog projekta o “kolonizaciji istočne Europe i uništavanja inferiornih slavenskih naroda i židovskog boljševizma”, imao i jedan drugi, strateški mnogo bitniji cilj – preuzimanje ogromnih izvora energenata u SSSR.

Prema povijesnim spisima iz Nacionalne knjižnice u Moskvi, Sovjeti su od starta znali da Hitler planira invaziju, a pakt o nenapadanju koji su potpisali sovjetski ministar vanjskih poslova Vjaceslav Molotov i njegov njemački kolega Joachim von Ribbentrop bio je samo kupovina vremena, jer su i jedni i drugi znali da je rat neizbježan.

Zeleno svjetlo za “Barbarossu”

Sile osovine napale su u tri velike skupine: Sjeverna armija je za cilj imala pokoravanje Baltika, Centralna je jurišala ka Moskvi, dok je Južna imala možda i najvažniji zadatak – da osigura izvore energenata na Kavkazu.

A juriš je krenuo impozantno. Do sedamnaestog dana ofanzive, nacisti su do nogu potukli Sovjete, uništivši više od 2.000 tenkova ,1.400 komada topničkog oružja, dok je 300 tisuća vojnika Crvene armije zarobljeno.

Dominacija njemačke armije je trajala nekoliko mjeseci, a ta nadmoć opila je Hitlera koji je, ponesen tim osjećajem snage i sile napravio kardinalnu grešku i pomislio da sile Osovine pored sovjetske vojske mogu pobijediti i – sovjetsku zimu.

To je Crvenoj armiji dalo vremena da se pregrupira i započne kontraofanzivu 5. prosinca 1941. godine, koja je rezultirala potpunim krahom Hitlerove armije, koja je iz skoro sigurne situacije izašla kao poražena i osramoćena.

“Ruski kolos … je bio vrlo potcijenjen s naše strane … kad god smo im uništili deset divizija, oni su stvarali nove.” Ovo su bile riječi njemačkog generala Franca Hadlera 1941. godine.

Posljedice Hitlerovog eventualnog osvajanja SSSR

Slom operacije “Barbarossa” oblikovao je svijet u nadolazećim desetljećima, i kreirao globalnu geopolitičku scenu. Da je Hitler uspio slomiti SSSR i dokopa se ogromnih resursa, nacistička armija bi doživjela neslućeni rast i jačanje kapaciteta u svim poljima, a vojna industrija bi procvjetala.

Rusi bi bili potpuno uništeni, a Velika Britanija i Francuska ne bi mogle ozbiljno zaprijetiti nacistima. Francuska je ionako već bila pokorena prije “Barbarosse”, a Britanci bi najvjerojatnije doživjeli sudbinu izoliranog, opkoljenog otoka, te bi, bez pomoći ključnih europskih saveznika, ubrzo potpali pod Hitlerovu vlast.

Velika energetska moć bi Hitleru dala krila i mogućnost da opskrbljuje svoje saveznike, Italiju i Japan, te bi i oni još jači dočekali ulazak SAD u rat naredne godine. Bez pomoći Rusije, uz pokorenu Francusku i izoliranu i odsječenu Britaniju, Sjedinjene Države, koliko god moćne bile, teško da bi se same mogle suprotstaviti Trojnom paktu.

Da ne pričamo o manjim saveznicima Trećeg rajha, poput Hrvatske, Bugarske, Mađarske i Rumunjske, koje bi potpunosti zagospodarile regijom i provodile naredbe Adolfa Hitlera, pri čemu bi kompletna Europa bila pod čizmom nacista.

Srećom, zahvaljujući Hitlerovom potcjenjivanju prije svega sovjetske zime, ali i borbenog duha slavenskih naroda, ova mračna budućnost ostala je samo u domeni fikcije.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Ubrzo nakon japanskog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941, počele su kružiti glasine koje su osporavale službenu priču o tome da je to bio neprovocirani napad iznenađenja

Znanstvenici su prikupili kumulativne dokaze tijekom posljednjih sedamdeset godina, a novinari i istražitelji su štitili sumnju o izdaji sa vrha, jer ona obuhvaća solidnu indiciju da su Franklin D. Roosevelt i njegovi najviši savjetnici namjerno izazvali napad i namjerno gledali na drugu stranu prije nego što je došao napad.

Koji je bio razlog za njihovu izdaju?

Roosevelt je htio uroniti Sjedinjene Države u Europski rat na strani Velike Britanije, ali je bio neuspješan u provociranju Njemačke na sjevernom Atlantiku. Dakle, on je odlučio da bi isprovociranje japanskog napada na američku vojnu bazu na Pacifiku bio najbolji način za postizanje tog cilja. Budući da je Japan bio u savezu s Njemačkom u Trojnom paktu, Roosevelt je izračunao da će rat s Japanom prije ili kasnije dovesti Sjedinjene Države u rat protiv Njemačke.

Većina povjesničara, danas nerado priznaju da je Roosevelt lagao kada je rekao američkom narodu da on nikad ne bi poslao svoje momke da se bore u stranim ratovima, ali su oni okarakterizirali njegovu izdaju kao “plemenitu laž”, obmanu počinjenu protiv javnosti od strane političke elite kako bi se postiglo tobože veće dobro.

Pearl Harbor-ova “plemenita laž” obično ide ovako: “S obzirom na zlo nacizma i prijetnji koje je Hitler poslao svijetu, Roosevelt je bio opravdan za ulazak Sjedinjenih Država u rat s Njemačkom.”

Robert Stinnett je usvojio ovaj pogled u svojoj knjizi Dan prijevare, gdje piše: “Suosjećam s mučnom dilemom s kojom se suočavao predsjednik Roosevelt. On je bio prisiljen pronaći zaobilazna sredstva kako bi nagovorio izolacioniste u Americi da se pridruže u borbi za slobodu.”

Standardno opravdanje za američki ulazak u rat je da bi Hitler inače pobijedio Britaniju i Rusiju, i završio osvajanje Europe. Sa svim resursima tog kontinenta na raspolaganju, Hitler bi onda bio u mogućnosti da se okrene protiv Sjeverne Amerike kako bi postigla svoj san o svjetskoj dominaciji.

Postoje nekoliko problema u ovoj analizi. Prvo, uvelike se podcjenjuju poteškoće trans-atlantske invazije i grubo pretjeruje u njemačkoj vojnoj sposobnosti čak i kada je bio na vrhu svoje moći. Ona također brka uvjete u prosincu 1941. godine s onima od lipnja 1940. U vrijeme napada na Pearl Harbor, ratna sreća se već počela okretati protiv Hitlera.

Štoviše, nema dokaza da su Hitlera ikada zanimali planovi svjetske dominacije. Njegov primarni cilj je bio ukidanje Versajskog ugovora , koji je razoružao Njemačku i doveo do njezina teritorijalnog komadanja. Hitler je bio odlučan povratiti dio tih teritorija, no iako su pregovori bili njegova najbolja metoda, on je bio spreman ratovati ako je potrebno. Njegovi jedini očiti planovi za rat su uključivali predviđenu konfrontaciju s komunizmom i reakviziciju “životnog prostora” od Rusije, a koji je pripadao Njemačkoj po Ugovoru iz Brest-Litovsku u 1918.

Izbijanja općeg rata u Europi nije bila dio Hitlerovog plana, ali je to bila posljedica Britanske i Francuske deklaracije o ratu protiv Njemačke nakon njezine invazije na Poljsku 1. rujna 1939.

Nadalje, iako je Hitlerova vojska pregazila Francusku u proljeće 1940, ukupna pobjeda je bila uskraćena za njih kada su britanske Ekspedicijiske Snage izbjegle hvatanje na Dunkirk-u . Poražena Luftwaffe u bitci za Britaniju prisilila je da Hitler otkaže svoju planove invazije preko kanala. Britanija je to napravila kroz najtamniji sat, kako se 1940. bližila kraju, njeno preživljavanje je bilo bitno osigurano. Što se tiče Hitlera, njegove nade za brzi kraj rata na Zapadu su bile izgubljene.

Njemačka invazija Rusije u lipanj 1941., Operacija Barbarossa, iako izuzetno uspješna u svojim početnim fazama, nije uspjela do kraja ljeta postići svoj primarni cilj: uništenje Crvene armije. Čak već u kolovozu 1941., neuspjeh Blitzkrieg-a je bio očit, kako je Roosevelt počeo primati izvješća koja ukazuju da će Rusija, doista, izdržati. Početak ruske zime, nemogućnost njemačkih snaga da osvoje Moskvu, i glavna ruska kontraofanziva 6. prosinca je razbila Hitlerove nade za pobjedu u 1941. i obisitnila planove o međusobno iscrpljujućem ratu koji je vjeratan da će završiti u njemačku korist.

Dok je plima protiv Hitlera uvelike pomogla američkom Programu zajma i najma, ključna stvar je su Britanci i Rusi bili u mogućnosti da otupe velike njemačke ofenzive i isporuče teške udarce nacističkom ratnom stroju bez izravne američke vojne intervencije.

Dakle, ako je ulazak SAD-a u rat bio nepotreban u spriječavanju pobjede nacističke Njemačke u Europi, što ostaje predmet za Roosevelt-ovu “plemenitu laž” o Pearl Harbor-u?

Imperijalistički Japan je doista napredovao u istočnoj Aziji, ali nije jasno kako je to bila prijetnja Sjedinjenim Državama. Roosevelt nikada nije objasnio američkom narodu zašto bi se oni trebali brinuti o zaštiti europskih kolonija u Aziji od Japanaca. Štoviše, u Japanu je želja za “Sferom suradnje i prosperiteta” gospodarske i političke prevlasti je bilo teško u svijetu u kojem su Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države isklesane sfere utjecaja u čitavom svijetu. Zločin Japana u očima zapadnih sila je “kasni dolazak” na kolonijalnu gozbu. Kao što je jedan japanski diplomat primijetio, “Baš kad smo naučili kako igrati Poker, oni promjeniše igru u Bridge.”

Istina, Japan bi mogao biti okrutan kolonijalni gospodar, posebice u Kini. No, treba napomenuti da, dok je Roosevelt prozivao Japan za svoje zločine, Sjedinjene Američke Države nisu ustuknule od posezanja za brutalnim metodama smirivanja populacije u njezinim kolonijama

Neki su tvrdili da opasnost za SAD nije došla iz Njemačke ili Japana, već mogućnošću da bi dvije sile, zajedno s Italijom, kombinirano okružile zapadnu hemisferu. Ali ovo gledište uvelike preuveličava vojne kapacitete sila Osovine i lažno prikazuje Trojni pakt, koji je bio obrambeni savez prvenstveno namijenjen odvratiti američki ulazak u tada odvojenim sukobima u Aziji i Europi. Štoviše, Njemačka i Japan nikada nisu razvile koordiniranu vojnu strategiju.

Japanske ambicije su gledane od strane nekih geostratega kao prijetnje američkim ratnim operacijama na Pacifiku i suprotno američkim dugoročnim ekonomskim interesima u regiji. Umjesto da je bio križarski rat za slobodu, rat je počeo nalikovati na realno-politički sudar dviju merkantilističkih carstava. Neki su sugerirali da je američka sentimentalnost prema Kini i nada za obnovu Politike otvorenih vrata bili važni u određivanju Rooseveltove politike prema Japanu.

Ali to su bili samo čimbenici koji su olakšavali Rooseveltov plan na putu do rata. Zvijezda vodilja američke vanjske politike u 1941. bio je ulazak u Europski ratu protiv Njemačke. Frustrirana Hitlerova suzdržavanja u sjevernom Atlantiku u lice ponovljenih provokacija od strane američkih ratnih brodova, Roosevelt je gledao Pacifik kao stražnja vrata rata u Europi.

Standardna povijest tretira ulazak SAD u Drugi svjetski rat kao moralni i strateški imperativ. No, kao što je pokazano gore, da procjene ne snose pažljivo promatranje. Nacistička Njemačka nije željela osvojiti svijet, niti je ona u bilo kojoj poziciji na ugrozi Sjedinjene Američke Države. Doista, Hitlerova ponuda za kontinentalnu prevlast spriječile su Britanije i Rusije davno prije nego je SAD ušla u rat. Imperialni Japan je zapeo na azijskom kopnu, gladan za sirovinama, a zabrinut za modus vivendi sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Ova povijest ignorira ogromne troškove i strašne posljedice izravne američke intervencije. Anglo-američka bombardiranja njemačkih i japanskih gradova ubila su više od milijun civila, od kojih su većina bili žene i djeca. Većina uništenja u zapadnoj Europi desilo se u vrijeme savezničkog oslobođenja u 1944.-1945. godine (Vidi William Hitchcock je Gorki put do slobode: Nova Povijest oslobođenja Europe ). I odluka predsjednika Trumana da baci atomsku bombu na izmučen i bespomoćan Japan u kolovozu 1945. ubrzao je nuklearnu utrku u naoružanju koja još uvijek prijeti spaljivanju svijeta.

Uoči napada na Pearl Harbor, većina Amerikanaca je vjerovala da ne bi trebalo biti velike vojske u pripremi, te da bi vlada trebala poslušati opomenu Georgea Washington-a da treba jasno kormilariti od stranih zamki. Američki narod se žalosno sjetio predsjednika Wilsona da “rat završava sve ratove” i nisu bili u raspoloženju za drugim pohodom “da se učini svijet sigurnim za demokraciju.” To je razlog zašto se na 6. prosinac 1941., velika većina Amerikanaca i dalje protivila ulasku u rat.

Pearl Harbor je transformirao naciju. Američki su ljudi bili ogorčeni zbog japanskog đavolskog “prikradenog napada” i odmarširali u “Radosni rat”. Veliki vojno-industrijski kompleks je razvijen za snabdjevanje “arsenala demokracije”. Nakon rata, još više plemenitih laži je izrečeno da opravdava stalnu nacionalnu sigurnost države, a Sjedinjene Američke Države su postale globalni opasač sve do danas; korupcija, bankrot, ratobornost su umotane u tajnosti.

U uvodu “Pentagon Papers”, Mike Gravel je citirao  britanskog romanopisca i povjesničara H.G. Wells:

Istinita snaga vladara i carstava ne leži u vojskama ili emocijama, već u uvjerenju ljudi da su oni otvoreni, iskreni i legalni. Čim vlada odstupi od tog standarda, ona prestaje biti nešto više od “bande koja je u posjedu”, i njezini dani odbrojeni.

Sjetite se ovog citata kada naiđete na Roosevelt-ovo apologetsko opravdanje njegove izdaje kao “plemenite laži”, hvaleći ga za njegova predviđanje i državništvo. Prijevara nije vrijedna hvale niti je plemenita.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)