Nedavno je ogromnu pažnju izazvala je knjiga “Titova kletva”, koja je tiskana kao drugi tom knjige “Teorija zavjere” kultnog pisca i istraživača Dejan Lučića, koji se, kako sam kaže, druži u svojoj usamljenosti samo sa “ekscentristima” koji se bave okultnim znanostima i naravno – špijunažom …

Koristeći naše staro prijateljstvo, pronalazim ga da bih mu postavila pitanje – zašto se knjiga zove “Titova kletva”?

Dejan Lučić, okružen gomilom dokumenata i video zapisa na kojima su ispovijesti obavještajaca, priznaje mi kako je došao do teksta kletve …

Prije izvjesnog vremena nestalo je dijete jedne moje rođake koja se bavi politikom i bliska je hijerarhijski predsjedniku Srbije. Puštena je priča da se dijete utopilo u Savi, ali čamac u kome je bio sa jednom odraslom osobom nije bio prevrnut, a motor je bio podignut … Potraga je bila dugotrajna i bezuspješna …

Sumnjao sam da je dijete oteto i da je živo. Krenuo sam u potragu. Kad je život u pitanju, čovjek je beskompromisan. Razgovarao sam sa vidovitima, prozorljivima, pa i nekim prevarantima.

Zanimljivo je da mi nitko od njih nije tražio novac. Došao sam i do jednog hodže, koji me je saslušao i samo rekao: “To je Titova kletva! Dijete je živo … U pitanju je politička ucjena, onih koji su bili iza Tita … “

Ozvučena soba

Pitao sam o čemu je riječ, a on mi je tiho, gotovo šapatom odgovorio da tko god imitira Tita, umire prije vremena ili mu djeca nestaju – kaže Lučić. Pogledajte sudbinu Tuđmana, Miloševića, Kire Gligorova, Alije Izetbegovića … To je i poruka Tomislavu Nikoliću da ne imitira Tita … Hodža mi je rekao da je Tito bacio dvije kletve – jednu kada je napuštao Užičku republiku, a drugu na samrtnoj postelji u bolnici u Ljubljani …

To što se dogodilo, djelo je neke opasne političke organizacije koja djeluje na Balkanu. Zatim je dodao, da ne smije više govoriti, da se boji … Tko treba saznati sadržaj kletve, dat će mu se …

Pokrenuo sam sve svoje veze među starim i mladim obavještajcima – nastavlja Lučić. – Rekli su mi da je to upozorenje Tomislavu Nikoliću, da nešto napravi ili ne bnapravi što je započeo Tito .. Kidnapirano dijete je – ucjena, da se to može dogoditi i samom predsjedniku … Da li je to kletva ili zavjera? Možda je kletva samo maska ​​za djelovanje neke tajne organizacije?

Dejan Lučić, zavaljen u fotelju, iznad koje stoje prekriženi mačevi i štit s grbom Sionskog priorata, pravi pauzu u svom kazivanju, da bi potencirao dramatičnost svog saznanja i onda dodaje:

Moj telefon nije tajna, ima ga na facebooku, svatko mi se može javiti … Jedne večeri nepoznati glas mi je priopćio: “Čujem da tražite tekst Titove kletve. Ona je na arhaičnom bečkom njemačkom jeziku. Ja sam to preveo i na neki način prepjevao. Želite li je zapisati? Tekst je glasio ovako:

“Po Jugoslaviji vam svako dobro bilo, od svakog iz svijeta novce dobivali, a cvijeće i vijence svojoj djeci nosili, dok od mene sva zla zaboravili! Vatreno kolo plesali. Cigane dobili, iz aviona vam poklone bacali, stranci vam naredbe izdavali, vojsku neimali, dok od mene sva zla zaboravili, a u zvijezde me kovali. Četrdeset godina se svi jadom napijali i mene – prizivali!”

Sve sam zapisao, rekao sam smireno i upitao može li mi se predstaviti …

Nije važno tko sam ja, već da je Titova bolnička soba bila ozvučena, snimalo se sve što je u bunilu pričao, očekivalo se da će odrediti nasljednika ….

Pokušajte saznati da li se kletva može skinuti, djeluje do 2020. godine … Balkan čeka još muka … Veza se prekinula … Bio sam u šoku, sve je djelovalo kao horor film …

Churchillove frustracije

Trebalo je saznati tko je stvarno bio Tito i koliko je magije bilo uopće u komunizmu – kaže Lučić.

Sjetio sam se komunističkih koračnica, kako one djeluju na ljude i potiču ih na djela i nedjela …

Sjećao sam se njihovih zakletvi, da će ubiti i rođenog oca u ime komunizma, što su neki i radili …

Oslobođenjem od Nijemaca, počela je okupacija, a ne sloboda …

Komunizam je magija koja se bazira na prolivenoj ljudskoj krvi …

Kletva je prizivanje demona da potpomognu Sotoni, kako bi se nešto dogodilo …

Najgora je kletva umirućeg čovjeka, a to je baš ta titova ….

Poslije njegove smrti, sve je krenulo nizbrdo u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Bosni, Crnoj Gori …

Svaka državica je dobila repliku Tita ….

Ako analizirate, vidjet ćete da se sve dogodilo po kletvi i još će se događati …

Tito je bio obučeni mag od strane jezuita, koji su ga prihvatili, odgojili i podigli. Dokazano je da je on izvanbračni sin austrijskog cara Franje Josipa, rođen u Beču 16. lipnja 1892. godine.

Po krštenici pronađenoj u osmoj bečkoj općini Alferc, kao majka mu je upisana Marija, a otac je – nepoznat, stranica 606., redni broj u knjizi rođenja 195. Otac je nepoznat, jer je vrlo poznat (car) a majka je sobarica na dvoru Habsburga … Broz je vrlo dobro znao tko je!

Jezuiti su ga podigli, po nalogu oca, a zatim su ga predali na usavršavanje britanskoj službi. Ta služba kontrolira druge službe, koje su navodno suprotstavljene … Tito je bio više od agenta od utjecaja, bio je strateški agent, koga je preuzeo u određenom trenutku sam predsjednik vlade Britanije – Winston Churchill.

Po zamisli ovog dokazanog srbomrsca, Tito je trebao napraviti lažnu komunističku državu, koja bi bila Trojanski konj u Staljinovom taboru, koji se otrgao kontroli Londona, likvidirajući Lenjina i Trockog …

Churchillova dodatna frustracija bilo je saznanje da je za novac, s njegovom majkom spavao srpske kralj Milan Obrenović, a da im se pridružila i Churchillova tetka …

Mason visokog ranga

Broz je bio vatikansko-britanski agent, kao i Ante Pavelić, Miklós Horthy, Benito Mussolini koji su zatim nametnuti Nijemcima i Abvera – tvrdi Dejan Lučić

Tamo su ih opet prihvatili dvostruki agenti kao što su bili Canaris i Gelen, koji je bio zadužen za rad u Moskvi … Tita su usmjerili prema tom cilju i on je tamo imao podrsku Georgi Dimitrova i Berije, također agenata britanske krune …

Svoju lojalnost Moskvi, Tito je odglumio ubijanjem preko 800 komunista u Španjolskoj, zajedno s drugim dvostrukim agentima, kao što su bili Vlajko Begović, Ivan Krajačić, Josip Kopinič, Boris Krajger …

Tajni cilj operacije u Španjolskoj, bilo je ubijanje Staljinovih ljudi i stvaranje nove garniture komunista koji će biti odani Londonu i Berlinu. Svi zarobljeni španjolski borci su da bi ih pustili iz njemačkih zatvora potpisali ugovor o suradnji sa Abvera, to je jedna od tajni koju otkrivam u knjizi “Titova kletva”.

Tito je bio mason u više loža? Ima li dokaza?

Zna se da je bio član neregularne lože Libertas u Zagrebu od 1926 …

Zanimljivo je tko je u njoj sve bio! Dr. Mile Budak, koji je napravio onaj čuveni ugovor o suradnji ustaša i komunista, ali i general Bailey, dr Puk, Benak pukovnik Sabljak, potpukovnik Dušan Kralj, dr Tot, sve ustaške perjanice …

Kasnije je Tito primljen u Crvenu masoneriju tijekom susreta sa svojim političkim mentorom Winston Churchillom u Napulju 1944. godine …

Ono što mi je otkrio moj prijatelj Dragan Malešević je ime te lože, koja se zove Jaspers, koja okuplja vojnu elitu SAD. Simbol te lože je – majmun! Dan danas, za tu misterioznu ložu koja utječe čak i na ovaj rat u Ukrajni, Tito je veličina o kojoj se ne raspravlja …

Da li je Tapi ubijen u policiji za vrijeme pučista, financiranih i vođenih iz lože Jaspers, preko Soroša i MI-6, to ćemo uskoro saznati …

NEKADA O KOMUNIZMU, DANAS O EU

Dejan Lučić je istraživač koji se prihvatio skoro nemoguće misije – otkrivanja globalne zavjere.

Ni to se ne prašta! “Pred čitateljima je uzbudljivo ispričana povijest, u formi dokumentarnog trilera, koja otkriva veze između na prvi pogled nepovezanih aktera – papa, austrougarski car, britanska tajna služba, Winston Churchill, Staljin, šef sovjetske tajne službe Barryja, Aleksandar Ranković, Krcun, Dolanc, Tapi, Franjo Tuđman, šef “Obraza” Nebojša Krstić i naravno agenti smrti koji dolaze iz Europske unije. Tanka nit koja sve ovo povezuje je Josip Broz Tito …

Špijunaža ima samo jedan cilj: nametanje svoje vlasti drugima. Ovo je pravi vodič za diktatore, ali i za borbu protiv njih! “Titova kletva” ‘je knjiga o manipulaciji umom uz pomoć ideologije i terora koji za cilj imaju naše uništenje. Iz Titovog šinjela izlaze političari koji nastavljaju njegovu misiju. Samo su promijenjene fraze. Nekada je to bila mantra o komunizmu, sada je o demokraciji i o Europskoj uniji …

U svojoj knjizi “Titova kletva”, govorite i o magijskoj pozadini stvaranja nesvrstane politike …

Ne, o tome će biti više riječi u nastavku trilogije “Teorija zavjere”, koja će izaći na jesen pod nazivom “Škola za ubojice” …

Ali, magija je zaista korištena za stvaranje ovog ko’ Titovog sna. Riječ je naravno o zamisli gospode iz čuvenog Fabijanskog društva, koje daje direktive kako će se svijet lagano transformirati u “Globalni rajh”. Kada je riješeno da se ukine kolonijalni sustav pljačkanja Afrike i Azije i da se pređe na perfidniji – korištenjem agenata od utjecaja i financijskog pljačkanja, uz korištenje isceniranih ratova – bilo je potrebno nešto što će fascinirati narodne mase, da ne požele da iz ralja kapitalizma pobjegnu u zagrljaj – socijalizma!

Pozvali su već brendiranog Tita, koji se nametnuo kao borac protiv Staljinove diktature u London, gdje je on kraljevski doplovio luksuznom jahtom Galeb.Uz sve počasti primljen je kod kraljice Elizabete, koja je vrh Royal tribunala, koji uz nju čine Rothschildi i Rockefelleri …

Zadatak koji je dobio nije bio lak, trebao je sve lidere novooslobođenih kolonija, ne baš poslušne i pouzdane Afrikance i Azijate uvjeriti da krenu alternativnim, trećim putem, navodno ni na Istok, niti na Zapad, već samostalno – nesvrstano u “svjetliju” budućnost …

Ono što se ne zna, a to je da je britanska masonerija već pripremila teren, pa je sve te lidere primila u svoje članstvo, dovela više puta u Veliku ložu u Londonu, gdje su se oni susreli s vojvodama bliskim Kruni. Tito je tijekom posjeta Londonu dobio skupocjene masonske prstenove s dijamantima, naravno magijski programiranim, koje je trebao tijekom svog krstarenja i susreta podijeliti čelnicima koji će ga slijediti putem nesvrstane politike. To je i učinio …

Da li ozbiljno mislite to što tvrdite?

Zlato i dijamanti su najlakši za programiranje, Tito ih je predavao imajući na šakama bijele rukavice, a oni koji su ih dobivali su ih stavljali na prst …

Programiranje nakita je stara tehnika i koristi se od Babilona, ​​njom se postiže poslušnost. Sjetite se da se nakit uvijek daje kad car posjećuje cara ili kralja. Tko ima veštijeg maga, on pobjeđuje. Podsjećam vas da je Tito crveni Habsburg, sin cara Franje Josipa, a njihova imperija Austrougarska je nastala ne ratovima, već ženidbama i udajama, pri čemu su dijeljeni magijski isprogramirane burme. O tome ima dokaza.

Kakva je magija štitila Tita od Staljinovih atentatora i od onih koje su provodili pravi komunisti, informbirovci?

Najveća Titova magija bila je to što je uspio da natjera Srbe, kojima je najviše zla nanio, i pobio je svu intelektualnu elitu – da ga obožavaju, zatim da mu slijepo služe srpskim policajci, kao što je Ranković, a onda kad je napravio takav egregor božanstva , sve je teklo rutinski …

Britanska krtica u vrhu Staljinove tajne policije Laurent Barryja, koji je trebao organizirati atentate na Broza, sam je preko svojih veza obavještavao London, a ovi preko veleposlanstva Tita …

I, za kraj, Tita zovu Crveni Habsburg?

Da, znaju tko je on, država se nije htjela petljati po njegovom nasljeđu u Austriji, dobio je neku banku i hotel od oca …

Naravno, Tito nije sahranjen u Beogradu, nije čak ni u Vatikanu, kako sam mislio, već u Beču, na groblju, Habzburgovaca … I to će se sve razotkriti!

PLAMTEĆA ZVEZDA

Komunizam je sazdan po principima okultizma o kojima tek sada smije se govoriti.

Pogledajmo prvo, jedan od simbola – zvijezdu petokraku, pod kojom se ratovalo, ali i pod kojom su činjeni zločini protiv kršćana u Rusiji i Srbiji – tvrdi Lučić. – Petokraka je zapravo pentagram, magiski znak, koji se koristi, da bi se sudionik krvavog rituala zaštitio. Obratite pažnju da su komunisti imali crvenu zvijezdu, a Amerikanci imaju – bijelu!

Zvezda je simbol plemena Dan, koje obožava kao boginju zvijezdu Danicu. Pleme Dan se pogrešno svojatano od Židova, kao semitsko što je budalaština. Sinovi plemena Dan su jarko riđi, žestoki borci, ne mnogo mudri. Prepoznat ih možemo među Ircima ali i među Hazarima, gdje su neki tamo zalutali. Rusi, kada ne žele spomenu riječ Židov, upotrebljavaju kao sinonim pojam SINOVI PLEMENA DAN!

Ono što bih volio da zapamte naš čitatelji, crvena plamteća zvijezda je vrlo bitan simbol u masoneriji, ali je ona bila na šapku Titovih oficira, kada su na najbestijalniji način ubijali pravoslavne svećenike širom nekadašnje Jugoslavije.

Na kraju vas podsjetiti, da je komunizam smišljen u Londonu, od Fabijanskog društva, a ne u Moskvi.

Da je čuvena Oktobarska revolucija najveća operacija britanske tajne službe, odrađena preko strateških agenata Lenjina i Trockog i da je za cilj imala uništavanje ruske carevine, ali i fizičko uništavanje pravoslavnog naroda.

Rezultat žrtava komunizma je preko 20 milijuna, kad tome dodate i 27 milijuna poginulih u ratu protiv nacista i fašista dođete do cifre od gotovo 50 milijuna …

Užasavajuće je da su među ubojicama, kao i među ubijenima, bili čuveni umjetnici, pjesnici režiseri …

Da je komunizam britanski produkt, vidjet ćete po tome što su sinovi i kćeri partijaca dobivale stipendije za studije na Zapadu, a ne djeca iz nacionalističkih obitelj. Zatim, su ta djeca zapošljavana u diplomaciji i “Geneks”, “Ineks” i slana na Zapad.

Raspadom komunizma i SFRJ, oni su opljačkali ta poduzeća i vratili su se kao tajkuni, koji su pootkupljivali našgospodarstvo. Naravno, da su za tako nešto imali podršku onoga tko vlada financijama svijeta, a to je Rothschild i njegova desna ruka George Soros, zapravo Schwarz, nacistički suradnik!
 
(novosti.rs,youtube/uredio:nsp)

Skoro polovica Rusije vjeruje u tajnu svjetsku vladu! Točnije 45 posto. To su podaci najnovije ankete Sveruskog centra za izučavanje društvenog mnijenja (VCIOM). Zanimljivo je da je stupanj vjerovanja u postojanje tajnog, svemogućeg dijela vlasti raste s razinom obrazovanja ispitanika

Istina, mišljenja o sastavu takve “vlade” su u Rusiji različita. Jedni smatraju da planetom upravljaju oligarsi, drugi misle da su to amerikanci, treći masoni, Židovi, “neki svjetski političari”, ili konkretni – Obama, George Bush ili kraljica Elizabeta II.

Konfuzija u odgovorima, jasno, potječe od toga što je vlada – tajna! U njeno postojanje ne vjeruje trećina upitanih Rusa, dok je četvrtina neodlučna. U Intervjuu za kosmopolitsku Pravdu, Andrej Iljič Fursov iznosi mnoge zanimljive teze.

Tih 45 posto naših sugrađana je u suštini u pravu, ali griješi po pitanju forme. Takve forma kao “tajna svjetska” nema, – kaže povjesničar Andrej Fursov koji godinama proučava svjetske elite, ali tajne nadnacionalne strukture za harmonizaciju i kontrolu nad svijetom su realnost. Ove strukture često diktiraju svoju volju vladama, parlamentima, pojedinim osobama. Ali one u svakom slučaju ne predstavljaju neki jedinstveni organ svjetske elite.

Što je to svjetska elita? – S nadom pitamo povjesničara. Možda to i jeste ta vrlo konspirativna vlada planeta. Jer se ne želimoodvojiti od lijepe inačica zavjere u koju vjeruje skoro polovica sugrađana!

Svjetska elita predstavlja sveukupnost monarhističkih obitelj (ne svih, razumije se), stare europske aristokracije, bankara i industrijalaca. Oni su međusobno povezani poslovnim, rodbinskim i okultnim vezama i organizirani su u tajnim ložama, klubovima, povjerenstvima itd. Takva obiteljsko-poslovna paukova mreža postoji u sadašnjem obliku posljednjih 150-200 godina.

Ovdje spada i engleska kraljica?

Razumije se. Kao i nizozemska kraljevska obitelj, jedan broj vojvodstava i kneževskih obitelji Italije, Njemačke i Austrije. Oni nisu ukrasne figure, ostaci iz srednjeg vijeka kako ih često prikazuju, već jedan od segmenata onog što britanski premijer B. Disraeli naziva “gospodarima povijesti”, a naš predivni pisac O. Markeev “gospodarima svjetske igre”.

A Obama?

Sačuvaj Bože! Pa ako je još Clinton govorio da je Obama jedino dobar da donosi kavu u krevetu njemu i njegovoj supruzi, onda je Barack u odnosu na svjetsku elitu nešto kao iznosač noćne posude.

Što su predsjednici i premijeri na Zapadu? Viši činovnici, koje je globalna elita unajmila da služi njihovim interesima i postavila u visoke stolice. I pri tom, kao po pravilu, svjetska elita postavlja specijalno naznačene nadzornike za te činovnike. Kao što su, na primjer, pukovnik Haus za predsjednika Willsona i “asistent” britanskog premijer Lloyd Georgea, markiz Lotian. U stvarnosti, predsjednik i premijer su ti “pomagači”.

Rijedak izuzetak je Bush Stariji i njegov sin-neznalica kao predsjednici SAD. Bushovi su u vrhu svijeta, oni su daljnji rođaci britanske kraljice, predvode društvo “Lubanja i kosti” (ogranak iluminata) na Yaleu. Ali, opet, ovo je iznimka. Kao po pravilu, predsjednici i premijeri dolaze iz srednje klase, na koje vrhuška gleda “s visine”, osobito u anglosaksonskim zemljama. Sjetite se priče o tome kada Thatcher izrekla ime petog člana Cambridgeove petorke (visoki britansko-sovjetski agenti) Blunta, koji je izgleda bio izvanbračni sin Georgea V, odnosno, kraljičin stric. Windge nisu oprostili Tacherovoj. Mala buržujka (kako ju je opisao jedan predstavnik “džentlmenske klase” koji je tada živio u Moskvi) je na kraju morala dati ostavku zbog sukoba s gospodarima.

A Bill Gates, jedan iz vrha Forbesove liste milijardera, ulazi li on u svjetsku elitu?

Naravno da ne, kao ni svi drugi predstavnici “novopečenih” bogataša uključujući i oligarhe koji govore ruskim jezikom. Za sve njih, kod svjetske elite vrijedi ona Mojdodirova (popularani lik iz ruske dječje pjesme, prim. Prev.): “Hajde kući pođi i svoje lice umij”.

Ali zašto je tako jak mit o svjetskoj vladi?

Taj mit nije došao niotkuda. O neophodnosti stvaranja svjetske vlade još su krajem 18. stoljeća govorili švicarski i židovski bankari, iluminati. U 20. stoljeću o tome su, kao o konkretnom zadatku, govorili takvi predstavnici svjetske elite kao Warburg, N. Rockefeller, ideolog mondijalizma G. Atali i mnogi drugi. I iako svjetska vlada nije stvorena, elita se usmjerila u tom pravcu.

I uspjeli su?

Mislim da ne. Svijet je suviše velik i složen da bi se njime upravljalo iz jednog centra. To prvo. A drugo, svjetska elita nije jedinstvena. Klanovi konkuriraju jedni drugima iu postakapitalističkom svijetu nema mjesta za sve. Uostalom, dogovara se dva, tri desetaka Obitelj.

Međutim, to nije dovoljno da se stvori svjetska vlada. Neophodno je još štošta. Na primjer, da se smanji svjetska populacija sa sadašnjih sedam na dvije milijarde; da se opustoši veliki dio planeta ratovima, epidemijama i glađu; da se čipira većina stanovništva; da se standardiziraju, niveliraju nacionalne kulture; da se uništiti postojeći sustav obrazovanja i sve vrste identiteta – nacionalnog, obiteljskog, rasnog, seksualnog, sve što je ljudsko (ovim se bave transhumanisti).

Na Zapadu, uništavanje identiteta je u punom zamahu. Ali postoje Rusija, Kina, Indija, islamski svijet, Latinska Amerika, gdje svi ovi “trik-majstori” ne prolaze, gdje je nemoguće civilizacijsko (samo) ubojstvo u duhu suvremenog Zapada koje na čelu sa SAD srlja u ambis Povijesti. U tom smislu, treba napomenuti da se u tekućoj konfrontaciji između Rusije i SAD / nadnacionalnih struktura, između ostalog, krije sukob dva projekata za budućnost, dva svjetska naloga: čovečanski i anti-čovečanski. Ruska federacija je ta koja svojom nuklearnom moći jamči neku ravnotežu, balans, služi kao vojni štit BRIKS-a. No to je posebna tema.

Svjetska elita predstavlja sveukupnost monarhističkih obitelj (ne svih, razumije se), stare europske aristokracije, bankara i industrijalaca.

Ali što je sa “zlatnom milijardom”?

U velikoj mjeri, ta “stvar” liči na ognjište naslikano na platnu u priči o Pinokiju. Prije 30-40 godina, pretpostavilo se da će se stanovnici sjevera (SAD, Zapadna Europa), njih ne više od milijardu, zatvoriti u tvrđavi “Sjever” (na obje strane Sjevernog Atlantika) i odatle upravljati svijetom. Međutim, neoliberalna kontrarevolucija iz razdoblja 1980-2000. godine je sa svojom potragom maksimalnog profita sahranila projekt “zlatne milijarde” u svojoj originalnoj verziji.

Dolar je pomutio razum, a ka Sjeveru su, kako bi iskoristili jeftinu radnu snagu, pokrenuli mase s Juga: Latinoamerikance u SAD, Afrikance, Arape, Turke u zapadnoj Europi. Jug je sada čvrsto ukorijenjen na Sjeveru i pojavila sa žestoka proturječnost, prepuna zastrašujuće eksplozivnosti. Sa jedne strane – ostarjelo, neosiromašeno, dekristijanizirano stanovništvo u opadanju, velikim dijelom zaglibiljeno u porok i perverziju (narkomanija, homoseksualnost). Sa druge strane je mlado, siromašno, ogorčeno, orijentirano ka obiteljskim vrijednostima muslimansko (u Sjevernoj Americi latino-katoličko) stanovništvo.

Prije ili kasnije, između ta dva “bloka” će uzrasti lenjinističko pitanje, “Tko će koga”, započet “veliki lov”. I onda, će umjesto “zlatnih milijardi” ostati “zlatni milijuni” koji pokušavaju živjeti u nepristupačnim ili plutajućim gradovima ili u planinskim tvrđavama, ili negdje drugdje. “Zlatna milijarda”, kao strategija svjetske elite je prošlost.

Neki teoretičari zavjere sve događaje u svijetu, sve do građanskog rata u Ukrajini, svode na sukob Rothschilda i Rockefellera. Onaj koji pobijedi, taj će upravljati svijetom!

Odista u posljednje vrijeme se aktivno ističe ta linija konfrontacije “Rothschild-Rockefeller”. Taj sukob zaista postoji. On je odigrao veliku ulogu u 20. stoljeću, provlačeći crvenu nit kroz sve važne događaje, uključujući svjetske ratove gdje je pobjeda bila na strani Rockefellera.

Zanimljivo je da je početak tog sukoba bio u Ruskoj imperiji, na naftnim poljima Bakua. Tamo su Rockefelleri “sponzorirali” štrajk radnika u “zoni” koja pripada Rothschildima. A štrajk je organizirala boljševička skupina Fioletova, gde je aktivnu ulogu igrao Koba (Staljin). Ruska imperija s njenom naftom u Bakuu, točnije zapadni vladaoci “crnim zlatom”, bila je glavni konurent Rockefelleru “Standard Oil-u” početkom 20. stoljeća.

Rezultat revolucije iz 1917. je da je “Standard Oil” (točnije klaster tvrtka na koje se formalno raspala u SAD) postao apsolutni lider. Rothschildi su “ušli” u Rusiju tek poslije Staljinove smrti iako je SSSR neprestano kontaktirao s tvrtkama koje su s njima povezane (primjerice s De Brisom obitelji Oppenheimer). Sa Rockefellerima, posebno u prvoj polovici 1930-tih godina je Staljinov SSSR radio vrlo aktivno, iako je poslije smrti G. Rockefellera 1937. godine intenzitet opao. Drugi ozbiljan dolazak Rockefellera (a sa njima i Varburga) se u SSSR desio 1973. godine što se gotovo podudara s izborom J. Andropova za člana Politbiroa.

Vrlo zanimljivo! A što je sa sadašnjom etapom borbe Rothschilda i Rockefellera?

Sada je sve komplicirano. Prvo, osim borbe postoji partnerstvo: oba klana imaju svoje predstavnike u svim ozbiljnijim tajnim strukturama iako su proturječnosti po pitanju svjetske valute, barem za sada, suštinski nepomirljive. Drugo, igralište svjetske vrhuške se ne ograničava Rothschildima i Rockefellerima – tu je londonski City, Vatikan, arapske i istočnoazijske “kuće”.

A nisam ni spomenuo simbiozu klanova, velikih država i transnacionalnih kompanija što silno komplicira sliku. Na kraju, treće, nešto mi govori da kako i “desnima” i “lijevima” manipuliraju ista lica i grupe, tako isto može biti i sa “Rothschildima-Rockefellerima” po principu “borbe nanajskog dječaka s medvjedom” (folklorna igra gdje dva glumca na zabavan način izvode parodiju na borbu, prim. prev).

Možda je netko bogatiji od njih?

To ili ti “neki” ne moraju biti bogatiji. Novac je samo u funkciji moći u čijoj osnovi leži ovaj ili onaj sustav ideja – svjetovnih, a često i okultnih. Informacija i energija su važniji od materije, a metafizika od fizike. Sapienti sat.

Mnogi vjeruju da masoni upravljaju svijetom. Da su oni ubili Petra III, izvršili Oktobarsku revoluciju i srušili SSSR, oni vladaju svijetom.

Pa, masonstvo je odista odigralo veliku ulogu, osobito od 18-19. stoljeća. “Slobodni zidari” su odgajali onaj ljudski materijal koji je odigrao vodeću ulogu na Zapadu u eri revolucija od 1789-1848. godine i koji je bio došao na vlast. Međutim, nacionalizacija masonerije je stvorila veliki broj problema. Od kraja 19. stoljeća javila se potreba za novim formama organizacije tajnih nadnacionalnih struktura koje više odgovaraju novoj epohi globalne borbe za vlast, informaciju i resurse.

Radi se o “Grupi” (ili društvu “Mi”), koji je stvorio S. Rhodes, a razvio A. Milner, druge strukture. Masonstvo nije ukinuto, ono je nastavilo da ponekad igra značajnu ulogu, ali je prestao biti jedini i dominantni oblik konspiro-struktura. Na primjer, u ruskoj revoluciji, masonska loža “Velikog orijenta Francuske” je djelovala vrlo aktivno (preko Kerenskog), ali tu su bile i druge sile, vezane s britanskom obavještajnom službom, Rockefellerima, Amerikancima, njemačkim Generalštabom i naravno, s ruskim kontraobaveštajcima, pri imperijalno orijentiranim boljševicima. Rezultanta tih sila jeste Oktobarska revolucija.

Poslije Drugog svjetskog rata javila se potreba za novim “pokoljenjima” zatvorenih struktura i ona su se pojavila: Četvrti Rajh Bormana, Bilderberška klub, Rimski klub, Trilateralna komisija … mnogi njihovi članovi su bili masoni, iluminati, bneibritovci (organizacija B’nai B ‘ ritham prim. prev.) i drugi, ali su strukture bile principijelno nove, naoštrene novim zadacima.

A svesvjetska židovska zavjera u koju vjeruje ne tako mali broj ljudi?

U osnovi legende o “svesvetskoj židovskoj zavjeri” (najveći udio u razvoj iste imaju masoni škotskog reda) leži činjenica da su sredinom 19. stoljeća Židovi bili vrlo aktivni u sferi financija, medija, znanosti, u velikoj su mjeri u tim sferama imali položaje pri vrhu. Štoviše, upravo je židovski kapital na kraju 19. i početkom 20. stoljeća vezao Veliku Britaniju i SAD koji su do tada već sto godina ratovali.

Židovska svjetska dijaspora je odista ozbiljna sila, ali je daleko od jedinstvene. Sve velike sile imaju svoje dugoročne planove. Netko to naziva zavjerom, a netko više voli termin “projekt”. Svjetska povijest je borba projekata, njihova rezultanta.

Nažalost, ako izuzmemo razdoblje Staljina, Rusi svoj projekt nisu imali.

A čuvena Kominterna?

Kominterna, koju su navodno raspustili 1943. godine (od 1936 g. Staljin je vodio ka tome kao i ka uspostavljanju kontrole nad imovinom te lijevoglobalističke organizacije) nije ruski projekt. Inače je neophodno da se kaže da je u “projektu SSSR” od početka uključen nemali broj stranih elemenata koje su realizirali interese različitih država i struktura (prije svega tajnih).

Kako je povijest pokazala, Staljinu je uspjelo samo jedno vrijeme potisnuti ono umjetno, međutim poslije njegove smrti se ono postupno regeneriralo. Zajedno s interesima preporođene sovjetske nomenklature taj faktor je odigrao veliku ulogu u likvidaciji projekta, točnije sveukupnosti projekata (koji nisu postali sustav) SSSR.

A što kažete o reptiloidima, Andrej Iljič?

Ta tema je vrlo popularna u Americi, Iako već i Rusijom hodi. Dvije ozbiljna doktora znanosti su me s ozbiljnim licem uvjeravala da su vlast nad planetom zauzeli došljaci sa planete Draka i Nubiru, uzevši ljudsko obličje. Svi zapadni predsjednici su reptiloidi. Moguće ih je prepoznati po karakterističnim znakovima. Internet je pun slika ovih reptiloida u Bijeloj kući itd.

Ja volim znanstvenu fantastiku, fantaziju. Ali verziju Amerikanca Ickea ne bih da komentariram. Smatram da se slične inačica svjesno šire kako bi se odvukla pažnja s realnih tajnih struktura upravljanja. I da bi se iskopromitirala samo pitanje o tajnim mehanizmima povijesnog procesa u cjelini, uključujući drevnu povijest i zagonetku podrijetla čovjeka.

Hajdemo onda govoriti o realnim strukturama, primjerice o Bilderberška klubu. Mnogi njega nazivaju tajnom vladom Zemlje. Jednom godišnje se visoki članovi Bilderberga okupljaju u hotelima bilo Rockefellera, bilo Rothschilda i iza zatvorenih vrata raspravljaju o aktualnim problemima čovječanstva i donose svoje odluke

Realna vlast je tajna vlast. A Bilderberški klub je vidljiv, imaju i svoje stranice. “Bilderberg” je fasadna organizacija svjetske elite. Klub je stvoren 1954. godine radi pomirenja stare europske elite, kako onog dijela koja je podržavala Hitlera (“linija Gibelina”), tako i onog koji se borio protiv njega (“linija gvelfa”) s anglosaksoncima i njenom integracijom u njihove projekte uopće, a posebno u projekt “eurosaveza”. Danas bilderbergovci vrte ona pitanja koja su postavljena u realno tajnom, često neformalnom režimu.

U prosincu će kod nas biti tužan jubilej. Dvadesetpetogodišnjice “povijesnog” susreta Busha i Gorbačova na Malti. Formalno to je završetak hladnog rata. Činjenično, Gorbi i društvo su Zapadu sramno predali SSSR i cijeli socijalistički blok. Uskoro se završila najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća, pao je Sovjetski Savez.

Mjesto izdaje nije slučajno odabrano: otok je postojbina moćnog malteškog reda. Na sumnju navode i dva najveća bestselera s početka 21. stoljeća, koje su očito bila globalno promovirana od strane vrlo utjecajnih sila: “Da Vincijev kod” Dana Browna koji govori o redu templara i redu “Opus dei”; Saga Joanne Rowling o Harry Potteru otvoreno propagira red Hospitalaca. Uvriježeno je mišljenje da ovi redovi, koji su zasnovani prije mnogo stoljeća, jesu tu koji tajno usmjeravaju tok svjetskog razvoja.

Ne usmjeravaju, samo pokušavaju. Pri tom, kako u konfliktu jedni s drugima, tako i u borbi sa anglosaksoncima. Ime novog, jezuitskog pape “Francisco” (Franjo) je neka vrsta gesta – simbol pomirenja starih protivnika, jezuita i franjevaca pod pritiskom anglosaksonaca.

Saveznik oba ova reda je malteški red čija je davna specijalnost posredništvo između Vatikana i MI6, CIA. Malteški red je element sustava “Vatikan”. Da, predaja socijalističkog bloka i SSSR-a Amerikancima i nadnacionanim strukturama u liku Busha starijeg se desila na Malti, ali je Gorbačov na Maltu doletio poslije susreta s rimskim papom Ivanom Pavlom II, koji je blagoslovio Gorbijevu predaju socijalistički bloka i SSSR. Hijerarhija na dijelu.

Pokušaj uvjeravanja da neka pojedina struktura, bilderbergovci, Maltežani, masoni, rotschildrokfelerovci itd. pojedinačno upravljaju svijetom odvodi od uvida u realne mehanizme upravljanja svijetom, od Mreže u cjelini, zamjenjujući je njenim pojedinačnim stanicama.

Druga metoda je sakriti cijelu strukturu (korporacije, banke) iza konkretnih osoba ili partija. Tako nam se servira da je nacional-socijalizam djelo NSDAP-a i Hitlera, a u stvari su tvorci nacional-socijalizma i projekta “treći Rajh” prije svega anglo-američki bankari i industrijalci, korporacije tipa IG FarbenindustrieAG.

Detaljnije o tome kako su te strukture stvarale prvu formu eurosaveza – hitlerovski Treći rajh, može se čitati u vrlo zanimljivoj knjizi Dmitrija Peretolčina “Svjetski ratovi i svjetske elite”. Ona je izašla u seriji “Igre svjetskih elita. Andrej Fursov preporučuje za čitanje. Ova serija je osmišljena specijalno radi publiciranja radova o svjetskoj eliti, o njezinim strukturama.

 A što bi ste još preporučili za čitanje, Andrej Iljič?

Radove Aleksandra Ševjakina o tome kako su rušili SSSR, Aleksandra Ostrovskogo o Staljinu i Perestrojci i Vladimira Pavlenko o Rimskom klubu. Sva tri autora su prekrasna. Velika preporuka i za romane Olega Markeli i Aleksandra Gere koji objašnjavaju sliku svijeta. Usput, i Gera i Markeev su umrli pod nerazjašnjenim okolnostima …

I posljednje pitanje: što će se dogoditi? Pobjeda organizatora svjetske vlade?

Teško. Tu su klanovi, tu su etnocivilizacije i još uvijek državni interesi koje je teško pomiriti. Bi li Kinezi i muslimani pošli pod svjetsku vladu? Da, i Rusi neće ići.

Realno je smanjivanje broja zatvorenih nadnacionalnih struktura, a svaka će kontrolirati svoj ​​makroregionalna blok. A to je daleko od realnog upravljanja svijetom. Pri tom, kada se ruši svijet, a svijet kapitalizma se ruši! -

Spašavat će se iako ne pojedinačno, ali ne i svi zajedno, već u “krdima”. Čeka nas borba raznoraznih “krda”. I starih, potpuno drevnih, i relativno mladih. Zatvorena društva, kad jednom nastanu, u pravilu ne nestaju, oni se transformiraju, bilo da su to organizacije Bliskog Istoka, trijade, templari, masoni, iluminati, anglosaksonski klubovi, Kominterna, Četvrti rajh i mnoge druge.

Materija (ljudi), energija (novac) i informacija (ideje), ujedinivši se, dobivaju nadčovečansku, naddruštvenu kvalitetui, da snažno štititi sebe, svoje granice i uvjeravajući svijet koji ih okružuje da oni kao organizacija ne postoje.

Druga je stvar, što se vremenom transformiraju, primaju drugu formu (“zmija” odbacuje staru kožu i jede svoj ​​rep), stupaju u bizarne odnose jedni s drugima i sa fasadnim strukturama. Ali dolazi vrijeme kada će se, u uvjetima krize, približiti odlučujući dan za Budućnost, a tajne strukture će izaći na površinu i (ili) dati znak o sebi.

Smatram, da je s tim povezan jako povećan opseg izdavačke produkcije o tajnim društvima. Budućnost dolazi i u njoj će pobijediti onaj tko bude imao adute. Dakle, na pitanje u kojoj valuti čuvati novac, ja odgovaram: u valuti “kalašnjikova”. Ili bar u vidu dobrog kompleta noževa za bacanje.

**********

Andrej Iljič Fursov, 63 godine, direktor Centra ruskih istraživanje Moskovskog sveučilišta za humanističke znanosti, direktor Instituta za sustavnu i stratešku analizu. Akademik Međunarodne akademije znanosti (Innsbruck, Austrija). Autor više od 400 znanstvenih publikacija, uključujući 11 monografija. Nedavno su izašle nove knjige “Naprijed, do pobjede!”, “Hladni istočni vjetar ruskog proljeća”, “Ruski interes”. Predavao je na sveučilištima u SAD, Kanadi, Njemačkoj, Mađarskoj, Indiji, Kini, Japanu. Članak Saveza pisaca Rusije. Nositelj prestižnih nagrada za znanstvenu, publicističku i društvenu djelatnost.
 
 
(web-tribune.com//uredio:nsp)

Malo je poznato da su odmah poslije Lenjina, negdje nakon mjesec dana, u Rusiju došla još dva “plombirana” vlaka u kojima nije bilo samo boljševika, već i revolucionari svih mogućih boja. Otprilike oko tri stotine ljudi

Povijest Ruske revolucije 1917. godine traži izučavanje uloge Velike Britanije u organizaovanju “Smute” u Ruskoj zemlji.

Sve to je predmet izučavanja moje knjige “1917 – Odgonetka Ruske revolucije”, a detalji, činjenice, prikupljeni dokazi iznijeti su na njezinim stranicama.

A, ako se želimo izraziti kratko, to možemo učiniti i u varijanti članka … Interesantna je priča ruskih revolucija. Prošlo je više od devedeset godina od Veljače i Listopada, a do dan danas je više pitanja nego odgovora.

Međutim, postoji jedna važna i ključna točka, od koje može početi razmotavanje nagomilanog i prešućenog. Ključ te odgonetke je porijeklo ruske revolucije – dolazak Lenjina iz Švicarske u travnju 1917. godine.

“Plombirani vagoni”

“Plombirani vagon” koji je projurio njemačkim teritorijem, za rusku revoluciju je bila više od lakmus papira. Odmah postaje očigledno da dvije danas najpopularnije povijesne teorije nisu u stanju objasniti daljnji razvoj događaja i zato jednostavno moraju “odbaciti” mnoštvo činjenica ili da sve budu objašnjene sa razoružavajućom dječjom naivnošću.

Njemački špijun Uljanov, kažu nam mnogi povjesničari, vratio se u domovinu s njemačkim novcem. Vođa proleterijata, kažu drugi, došao je izvesti revoluciju.

Međutim, nitko ne može objasniti zašto je Lenjin mogao u Rusiju ući slobodno i zašto nije u zemlju ušao sa potrebnim dokumentima.

Uoči njegovog dolaska Privremena vlada je objavila u pariškim novinama upozorenje da će onima koji su prošli teritorijem Njemačke suditi prema ratnim zakonima. Međutim, oko tridesetak revolucionara mirno je doputovalo u domovinu i nitko nije bio uhićen.

Štoviše, u ruskoj ambasadi u Švicarskoj su dobili sve potrebne dokumente. čak i novac (!) za karte, a na stanici je revolucionare sačekala počasna straža. Kažu da je veličanstven doček na stanici pristiglom Lenjinu osiguran od njemačkih sredstva. Prema drugoj verziji – radnici i vojnici su oduševljeno dočekali svog vođu.

Hajde da pokušamo odbacimo stereotipe. Zamislimo se nad sljedećim. U centru prijestonice Rusije, za vrijeme strašnog svjetskog rata, gomila naoružanih ljudi svečano dočekuje čovjeka koji je putovao teritorijem neprijatelja.

Izravno na željezničkoj stanici Lenjin drži govor i javno poziva na rušenje postojećeg uređenja! I njega nitko ne hapsi i ne zabranjuje njegovu partiju!

Zar nisu za njemački novac boljševici kupili i kontraobavještajne službe i policiju i vojsku i samu Privremenu vladu? Ovu raspojasanost ne treba dovoditi u vezu s čudnim ponašanjem vlasti.

Malo je poznato da su odmah poslije Lenjina, negdje nakon mjesec dana, u Rusiju došla još dva “plombirana” vlaka u kojima nije bilo samo boljševika već i revolucionara svih mogući boja.

Otprilike oko tri stotine ljudi. To nije moglo proći neopaženo. Međutim, vlast nije ništa učinila i time je samo omogućila subverzivnim elementima da mirno potkopati državno ustrojstvo.

Osim Lenjina u Domovinu se uputio i Lav Trocki. On je doplovio iz SAD sa mnoštvom suradnika. U Kanadi su ga britanske vlasti skinule s broda i uhitile, ali nakon toga i brzo pustili. Zašto? Zato što je to zamolila Privremena vlada, koju je Lav Davidovič pošao rušiti!

Koliko bi ukupno vremena Osama bin Laden stajao ispred Bijele kuće u Washingtonu pozivajući na sveti rat protiv SAD i rušenje američke vlade? Minutu? Dvije? Trideset sekundi? Pitanje bi bilo samo koliko brzo će ga pokupiti, a samo uhićenje se ne bi dovodilo u pitanje. I nikakav novac ga ne bi spasio zatvora. A Lenjina tada nitko nije žurio uhititi.

Njemački novac za revoluciju

Taj toliko “čudni” stav vlasti može se objasniti samo jednom činjenicom – Privremena vlada je podilazila boljševicima! Što ima veze što Iljič stiže u domovinu u plombiranom vagonu sa gomilom “njemačkog” novca?

Neka ih troši! Neka slobodno izdaje subverzivne novine, neka ih legalno dostavlja vojnim jedinicama i otvoreno organizira atidržavne mitinge. Za sve to je bila potrebna podrška same vlasti, bez nje Lenjin ne bi ništa uradio.

Međutim, zašto je Privremena vlada sebi kopala grob? Tako je mogla postupati samo potpuno ovisna i marionetska vlast, koja doslovno izvršava naredbe svojih gospodara. Na pitanje tko je upravljao učincima “privremenih” i nije tako teško odgovoriti kako se može učiniti na prvi pogled.

Lenjinova revolucija je bila pogibeljna za Rusiju kao državu. Logično je da su za nju bili zainteresirani vanjski protivnici i neprijatelji. Prvi svjetski rat je bio u tijeku, ratovali smo sa Njemačkom. Odatle i legenda o njemačkim korijenima ruske revolucije.

Proengleska Privremena vlada pomaže progermanskom Lenjinu da uzme vlast i tako sruši zemlju

Međutim, ako analiziramo svu destruktivnu djelatnost Privremene vlade, koja je očigledno zajedno s Lenjinom vodila igru, onda dobivamo drukčiju sliku.

Iljič, koji sa Nijemcima izvodi prevrat, dobiva zeleno svjetlo od ruske vlade za podjelu armije i propagandu. Onda je logično pretpostaviti da je i Privremena vlada radila po njemačkim nalozima.

Međutim, u stvarnosti je sve bilo drugačije: kad je napokon i jedva došla na vlast, Privremena vlada je objavila da je odlučna da rat vodi do konačne pobjede. A glavni zadatak njemačkog rukovodstva tada je bio suprotan – potpisivanje mira s Rusijom! Pored toga, Englesku i Francusku, naše saveznike u Antanti, nimalo nije zabrinuo dolazak Privremene vlade za državno kormilo.

Sasvim suprotno, obje su je mometalno priznale i na sve načine hvalile. Na kraju imamo nevjerojatnu situaciju: proengleska Privremena vlada pomaže progermanskom Lenjinu da uzme vlast i tako sruši zemlju.

To je nemoguće: Engleska i Njemačka su se zakačile u borbi za svjetsku hegemoniju. Prema tome, nije baš sve tako jednostavno sa “njemačkom” orijentacijom Lenjina. Vlada Kerenskog, koja je kontrolirana iz Londona, pomagati će Iljiču samo kad dobije takav nalog od svojih gazda.

Uništenje Ruske Imperije 1917. godine predstavlja najgrandiozniju operaciju britanske obavještajne službe u čitavoj njenoj povijesti. Upravo je Engleska, a ne Njemačka tijekom posljednjih dvije stotine godina bila glavni geopolitički protivnik Rusije. Zato i činjenica da se ona na sve načine borila protiv svog glavnog konkurenta nije začuđujuća.

Anglo-Ruski sukobi

Anglo-ruski sukobi su stalno trajali od završetka Napoleonovih ratova. Sjetimo se Krimskog rata, stalne subverzivne uloge britanske diplomacije, koja je nekoliko puta osujetila pokušaje Rusije da zauzme Constantinopol. Zatim su promijenjeni metodi borbe. Engleska obavještajna služba je mnogo godina financirala i pažljivo odgajala ruske revoluconare. Od pet prvih kongresa Lenjinove partije – tri su održana u Londonu.

Ako se prisjetimo u koju prijestolnicu i dan danas bježe naši neprijatelji, onda će i uloga Engleza u raspadu Ruske Imperije biti manje mistična. Ova borba se stalno vodila, a vodi se i danas.

Organizacija Februarske i Oktobarske revolucije – u režiji britanske obavještajne službe – samo se na prvi pogled može učiniti da je neistinita i malo vjerojatna. Povijest ruske revolucije treba izučavati uz pomoć najjednostavnijeg instrumenta – zdravog smisla. Da je u jednom momentu umro zdrav, snažan i vrlo bogat čovjek, istraga bi u svim zemljama bila vođena istovjetno.

Nadležni organi bi razmatrali sve verzije događaja, tražili bi motive, tragove i dokaze. Ni jedna varijanta se ne bi odbacivala uz obrazloženje da “tako ne može biti”. Policajci se, u svom radu, ne smiju povoditi za emocijama, oni moraju istraživati ​​i operiraju činjenicama. Da je tako rađeno u ovom slučaju, iz tame bi izronio istinski krivac katastrofe koja do tada nije viđena.

Nećemo političare i državnike smatrati idiotima i prostacima. Oni nisu gluplji od nas. I ako su nam njihove aktivnosti čudne, to samo znači da ne shvaćamo njihove istinske motive i ciljeve. Ukoliko se na zanimljiv način niz ozbiljnih političkih događaja vremenski podudari, to ne znači da se jednostavno radi o pukoj slučajnosti. Treba potražiti one kojima to koristi.

Propast Rusije, a odmah poslije nje i Njemačke, bila je u interesu upravo Velike Britanije (i SAD). Ukoliko tadašnje “zagonetne” događaje sagledamo iz tog kuta, oblaci će se raspršiti, a povijesne činjenice, koje su do tada izgledale neobjašnjive, dobiti će racionalne odgovore. Biti će jasne “tragične zablude” i “sudbonosne pogreške” Privremene vlade bez kojih Velikog Oktobra nikada ne bi bilo.

Ako odbacimo leksičke zablude o naivnim demokratima, koji su “slučajno” uništili zemlju, dobit ćemo suhi ostatak: precizne i planske aktivnosti onih koji su radili na raspadu Rusije. Da bismo uništili bilo koju državu, treba skinuti obruče koji je drže na okupu. Oni su uvijek isti: vojska, policija i druge sigurnosne strukture; državni aparat koji upravlja zemljom. Upravo je po tim ključnim točkama udarala Privremena vlada, odmah po dolasku na vlast.

Ona je doslovno za samo nekoliko tjedana iz zatvora pustila sve (a ne samo političke!) zatvorenike, raspustila je policiju, likvidirala kontraobavještajne službe i žandarmeriju. Proglasila je slobodu političke propagande u vojsci i donijela zloglasno Naređenje № 1, i time uništila svaku disciplinu u vojsci.

Privremena vlada je jednim potezom pera raspustila cjelokupnu rusku administraciju, tj. smijenila sve gubernatore i vicegubernatore, a da na njihova mjesta nije postavila nikoga! Zar oni nisu shvaćali do čega će to dovesti ?!

Postoji objašnjenje i za “čudnu” toleranciju Kerenskog prema boljševicima i odsustvo anglo-francuske pomoći bijelim borcima za obnovu zemlje za vrijeme Građanskog rata.

Sve što je do sada bilo čudno i tajanstveno – postaje prosto logično i shvatljivo: Englezi su ti koji su uvjerili njemačko rukovodstvo da dozvoli prolaz Lenjinu preko njemačke teritorije i izdvoji boljševicima novčana sredstva.

Vladimir Iljič je putovao u Domovinu sa obvezom prema Nijemcima – da Rusiju izvede iz rata, i prema “saveznicima” – da prekine legitimnost ruske vlasti.

Svoja obećanja Lenjin je ispunio – sklopio je Brest-Litovski sporazum, rapustio je Sveruski ujediniteljski sabor (parlament). Međutim, on to nije radio u interesu Njemačke.

Okvir ovog teksta ne omogućuje da se iznesu stotine i tisuće podudarnosti i neobičnosti koje ukazuju na istinskog autora Februarske i Oktobarske revolucije. Postoji ogroman broj takvih činjenica i, što je najvažnije, sve se mogu naći u apsolutno otvorenim izvorima. Sve koji su zainteresirani za ova pitanja upućujem na svoju knjigu “1917 – Odgonetka Ruske revolucije”.

I odmah želim priopćiti – u mojim knjigama nećete naći bilo kakvu konspirologiju. Nikakve “tamne sile”, samo činjenice. Ne radi se o jeftinoj senzaciji, već o ozbiljnoj analizi događaja 1917. godine.

Sa Sovjetskim Savezom se 1991. godine dogodilo isto to!

Kao što i danas, iz ambasada Engleske i SAD, otvoreno rastu korijeni mnogih suvremenih plišanih i narančastih revolucija.

Ako shvatimo razloge naših prethodnih poraza – postavit ćemo temeljac svojim budućim pobjedama.
 
(autor: Nikolaj Starikov/uredio: nsp)

Mnogobrojne države su kroz povijest morale objaviti stečaj. Razlozi tome su bili raznorazni, a isto tako i posljedice.

BANKROT, Stečaj (engl. bankruptcy, njem. Konkurs):

• u širem značenju, pad poslovne aktivnosti poduzeća zbog čega se ne ostvaruju očekivani poslovni rezultati. S financijskoga gledišta pad poslovne aktivnosti koji može pokrenuti kontinuitet poslovanja, a izazvan je nesolventnošću (nemogućnošću podmirivanja dospjelih obveza u rokovima njihova dospijeća) ili situacijom negativne neto imovine poduzeća (dugovi poduzeća veći od pravedno procijenjene vrijednosti njegove imovine);
• s pravnoga gledišta bitan sudski postupak nad imovinom dužnika koji je postao nesolventan (u nekim pravnim sustavima i nad imovinom dužnika koji je prezadužen). Mogu ga pokrenuti vjerovnici poduzeća dužnika ili samo poduzeće dužnik. Imovina dužnika postaje stečajna masa iz koje se podmiruju dugovi stečajnim vjerovnicima.

Donosimo pregled deset najvećih bankrota u povijesti.

1918. Sovjetski Savez

Nakon Oktobarske revolucije Rusija je objavila stečaj. Razlog je bio taj što je nova vlada pod Lenjinom odbijala platiti dugove koje su joj ostavili ruski carevi, a koji su sada, nakon revolucije, živjeli u inozemstvu. Stečajem Rusije su prvenstveno bili pogođeni vjerovnici u Francuskoj. Rusija će ove dugove vratiti tek tijekom 90-ih godina 20. stoljeća, nakon sloma sovjetskog režima.

1923. Njemačka

200 milijardi maraka za jedan kilogram kruha. Tijekom 1923. godine Nijemci su u kupovinu živežnih namirnica sa sobom morali nositi čitave košare pune novca. Ovakav pad vrijednosti novca bio je jedan od najekstremnijih neke industrijske nacije. Vrijednost je opadala gotovo iz sata u sat. Ova hiperinflacija bila je posljedice Prvog svjetskog rata i ekstremnog zaduženje. Ovo iskustvo i šok utjecat će i na kasnije generacije Nijemaca.

1933. Newfoundland

Newfoundland je jedan od malobrojnih primjera koji pokazuju da stečaj neke države ujedno može značiti i njezin kraj. Naime, današnja kanadska provincija Newfoundland nekoć je bila samostalna država i koja se nalazila u sklopu Britanskog kraljevstva. Nakon bankrota 1933. ova je zemlja izgubila svoju neovisnost i od tada se nalazi u sklopu Kanade.

Lenjin u Moskvi 1920. godine, jednoj od najtežih u Rusiji uopće

1945. Njemačka

Nakon Drugog svjetskog rata više ništa nije kako je bilo – Njemačka je u potpunosti bankrotirala. Tri godine nakon rata, vrijednost valute je nastavila opadati budući da industrija kao i zemljoradnja nisu uopće poslovale. No, istodobno je u optjecaju bilo sve više novca. Gospodarski uspon počinje 1948. s reformom valute i uvođenjem triju zona u zemlji – ruske, američke i britanske.

1971. SAD

Ono što se tijekom 70-ih godina dogodilo u SAD-u, danas je poznato pod nazivom „Nixonov šok“. Ondašnji predsjednik zemlje, Richard Nixon, takoreći preko noći je odustao od tzv. „zlatnog standarda“, odnosno, donio odluku da dolar više ne mora imati polog u zlatu. S time je on zapravo proglasio stečaj svoje zemlje.

1998. Rusija

Uslijed pada cijene nafte 1998. je pala i vrijednost ruske rublje. Gospodarski gledano, ovoj zemlji nije išlo baš sjajno još od raspada Sovjetskog Saveza. Rusija se istodobno sve više zaduživala – sveukupno je njezin dug iznosio 140 milijardi dolara. To je bilo puno previše i Rusija više nije bila u stanju otplaćivati svoje dugove i objavila je stečaj. Ova kriza rublje bila je inače peti po redu stečaj ove najveće zemlje na svijetu.

U Njemačkoj 1923. je kriza pogodila sve dijelove društva

2002. Argentina

Aktualna kriza mogla bi kod mnogih Argentinaca probuditi neugodna sjećanja na 2002. Tada je kolabirao financijski sustav nakon što je država postala platežno nesposobna. Posljedica je bila kaos: generalni štrajkovi, sukobi s policijom, pljačke supermarketa, provale u banke. Najveći dio svojih ušteđevina tada je izgubio prvenstveno srednji sloj društva.

2008. Island

Tijekom financijske krize vlada Islanda je pokušala spasiti zemlju time što su banke prešle u ruke države. No, ovaj korak je učinjen prekasno. Island više nije mogao otplaćivati svoje dugove i de facto odlazi pod stečaj. No, službeno gledano, ova zemlja ipak nije bankrotirala između ostalog i zato što joj je pomoć pružio Međunarodni monetarni fond.

2010. Grčka

Dužnička kriza u Grčkoj godinama je bila na stalnom dnevnom redu u EU-u. Uvijek iznova je ova zemlja tek u posljednji trenutak, nakon niza noćnih sjednica u Bruxellesu, mogla izbjeći stečaj. No, kriza u Grčkoj je ipak mnoge duboko pogodila; gotovo svaki četvrti stanovnik je nezaposlen, u grupi mladih, mlađih od 25. godine starosti – čak svaki drugi.

Argentinci čekaju pred bankama 2002. godine

2012. Belize

23 milijuna dolara su Belize ipak odveli u bankrot. Ova mala država u Srednjoj Americi ima prevelike devizne dugove, više nije u stanju SAD-u isplatiti kamate – i prijavljuje stečaj.

REKORDER: Sedmi bankrot u povijesti Argentine: ‘Američki lešinari odveli nas u propast’

Cristina Kirchner – Argentinska predsjednica ima iskustva s bankrotom jer je zemlju prije 12 godina iz gotovo iste situacije izvlačio njezin muž Nestor Kirchner

Ova južnoamerička država bankrotirala je drugi put u zadnjih 12 godina i sedmi put u svojoj povijesti, a razlog je nemogućnost otplate dugova nakon propasti pregovora sa skupinom investitora u New Yorku.

Tužba u Haagu

Takozvani hedge fondovi zahtijevali su kompletnu isplatu 1,3 milijardi dolara za argentinske obveznice. Argentina je objavila da nema novca za isplatu i optužila fondove za pokušaj iskorištavanja dužničkih problema ove zemlje i ostvarivanje velikog profita, nazvavši ih “lešinarima”. Predsjednica Argentine Cristina Kirchner neće donijeti niti jednu odluku protiv argentinskog naroda, poručila je. Zemlja se nalazi u neusporedivo boljoj situaciji pa se ne očekuje ponavljanje doagađanja od prije 12 godina. Vlada je najavila tužbu na međunarodnom sudu u Haagu.

Aktualni bankrot je itekako povezan s onim prvim, jer fondovi od argentinske države traže isplatu kamata na dug zbog kojeg je Argentina bankrotirala 2002., iako su investitori kasnije otkupili taj dug po nižoj cijeni. Ukoliko bi Argentina pristala na isplatu cijelog duga mogli bi se javiti i stari vjerovnici koji su djelomično otpisali dugove pa bi Argentina na kraju za dug morala platiti čak 120 milijardi dolara.

Bez potresa u svijetu

Za sada nitko sa sigurnošću ne može tvrditi kakve će sve biti posljedice bankrota u zemlji koja je ionako opterećena recesijom i visokom stopom inflacije. Ipak, očekuje se da posljedice po argentinsku ekonomiju neće biti tragične kao za vrijeme dužničke krize prije 12 godina, kada su deseci ljudi poginuli u uličnim neredima nakon što su vlasti zamrznule račune štediša kako bi spriječile povlačenje novca iz banaka.

Za razliku od grčkog bankrota 2010., ovaj argentinski neće izazvati značajnije potrese na međunarodnim financijskim tržištima. Iako ima treće po veličini gospodarstvo Južne Amerike Argentina je već godinama isključena iz financijskih tržišta, što nije bio slučaj s Grčkom. Zanimljivo je da su Argentinci prije samo nekoliko godina savjetovali Grčkoj da ne uzima nikakve zajmove od EU-a i MMF-a, već da objavi bankrot. Argentinci su tada u zvijezde okivali kasnijeg predsjednika, Nestora Kirchnera koji je i proglasio bankrot, prekrižio je dugove prema stranim bankama, valutu pesos držao na vrlo niskoj razinii poticao unutarnju potrošnju stvarajući sliku o oporavku Argentine.
 
Kako je to izgledalo 2012.?

 
(dw.de, večernji, youtube.com/uredio: nsp)

Bez ikakve sumnje može se, dakle, zaključiti da je teorija marksizma (komunizma) židovski izum, kao i svako djelovanje sa ciljem uspostavljanja marksističke vlasti.

Prvotni organizatori i ravnatelji komunističkog pokreta, prije preuzimanja vlasti u Rusiji, su skoro svi bili Židovi, kao što je bila i većina organizatora revolucija u ostatku svijeta, kojima je (Oktobarska revolucija) predstavljala temelj i inspiraciju. Štoviše, u Rusiji, kao zemlji u kojoj su boljševici preuzeli vlast i kojoj je među ostalim i cilj širenje komunizma van granica SSSR-a, sama organizacija i provođenje vlasti ima očiti židovski potpis.

Prema neoborivim podatcima, koji su u potpunosti dokazani i priznati od strane nepristranih autora koji su imali (ili još uvijek imaju) posla sa ovom temom, komunističko djelo Židova u “Zemlji careva” je toliko snažno da bi bilo besciljno negirati ovu kobnu pobjedu kao njihov monopol. 75% komunističkih komesara su bili Židovi.

Dovoljno se podsjetit imena onih koji su formirali vlade i vodeće državne organe u Sovjetskom Savezu, što će nam zapravo dat očigledan i nepobitan dokaz naše tvrdnje.

ČLANOVI PRVE KOMUNISTIČKE VLADE MOSKVE (1918) (Narodni komesarijat)

1. Ilich Ulin (Vladimir Ilich Ulianov ili Nikolaus Lenin), predsjednik vrhovnog vijeća, Židov po majci. Majčino djevojačko prezime je Blank, Židovka njemačkog podrijetla.

2. Lew Davinovich Bronstein (Leo Trotsky), ministar Crvene armije i mornarice; Židov.

3. Iosiph David Vissarionovich Djugashvili-Kochba (Joseph Vissarianovich Staljin), komesar za narodno pitanje; potomak gruzijskih Židova.

4. Chicherin; komesar za vanjske poslove; Rus.

5. Apfelbaum (Grigore Zinoviev), komesar za unutarnje poslove; Židov.

6. Kohen (Volodarsky), komesar za promičbu; Židov.

7. Samuel Kaufmann, komesar za državne posjede; Židov.

8. Steinberg, komesar pravosuđa; Židov.

9. Schmidt, komesar javnog rada; Židov.

10. Ethel Knigkisen (Liliana), komesar nabave, Židov.

11. Pfenigstein, komesar za zbrinjavanje izbjeglica; Židov.

12. Schlichter (Vostanoleinin) komesar za prebivališta/konačišta (zapljena privatnih posjeda (kuća/domova) za vojsku (Crvenu armiju); Židov.

13. Lurie (Larin), predsjednik vrhovnog gospodarskog vijeća; Židov.

14. Kukor (Kukorsky), komesar za trgovinu; Židov.

15. Spitzberg, komesar za kulturu; Židov.

16. Urisky (Radomilsky), komesar za “izbore”; Židov.

17. Lunacharsky, komesar za javno školstvo. Rus.

18. Simasko, komesar za zdravstvo; Židov.

19. Protzian, komesar za poljoprivredu; Armenac.

U DODATKU (na kraju ovog odjeljka) mogu se pronaći zanimljivi i poučni popisi židovskih službenika u vladajućim tijelima Sovjetskog Saveza, komunističke partije, Crvene armije, tajne policije, radničkog sindikata, itd…

Od ukupno 502 visoka položaja uprave za provođenje komunističke revolucije u Rusiji i za stvaranje Sovjetske države, kroz prvih nekoliko godina postojanja, ne manje od 459 položaja su zauzimali Židovi, dok ostalih 43 su zauzimali ne-Židovi, različitog podrijetla. Tko je onda shodno tome provodio ovu groznu revoluciju? Možda ne-Židovi? Statistički podatci, koji su bili objavljeni u Parizu u kontra-revolucionarnim novinama “Le Russe Nationaliste”, otkrivaju da nakon komunističke revolucije u Rusiji od ukupno 554 visoko pozicioniranih komunističkih predvodnika 447 njih je bilo Židova, dok je od ostalih 107 predvodnika bilo: Litvanaca 43; Rusa 30; Armenaca 13; Nijemaca 12; Finaca 3; Poljaka 2; Gruzijaca 2; Čeha 1; Mađara 1.

Židovi 447
Litvanci 43
Rusi 30
Armenci 13
Nijemci 12
Finci 3
Poljaci 2
Gruzijci 2
Česi 1
Mađari 1

Kroz Drugi svjetski rat, pa do dana današnjeg, židovska klika koja vlada SSSR-om, nastavlja biti vrlo brojna, jer na samom čelu stoji sam Staljin, za kojeg se smatralo dugo vremena da je čiste gruzijske krvi. Ali je ipak otkriveno da je i on pripadnik židovske rase; jer Djougachvili, koje je njegovo prezime, znači “Djou-ov sin”, a Djou je mala perzijski otok sa mnogo prognanih portugalskih “Cigana”, koji su se kasnije nastanili u Gruziji. Danas je skoro pa dokazano da je Staljin imao židovske krvi, iako on sam to nije potvrdio, ali niti opovrgnuo. [Bernard Hutton: francuski časopis "Constéllation" No. 167 ožujak 1962., str. 202.]

Pogledajmo sada popis sovjetskih dužnosnika u Staljinovoj vladi:

1. Zdanov (Yadanov), koji se ustvari prezivao Liphshitz, zapovjednik obrane Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu. Član Politbiroa do 1945. i jedan od huškača odluke kojom je Tito bio isključen iz Komiterne 1948. godine. Nedugo zatim je preminuo.

2. Lavrenty Beria, načelnik M.V.D.-a policije i sovjetske teške industrije, član sovjetske atomske industrije, ubijen po Malenkovoj zapovijedi, iz istog razloga iz kojeg je Staljin dao ubiti Yagodu.

3. Lazar Kaganovich, upravitelj sovjetske teške industrije, član Politbiro-a od 1944. do 1952., zatim član Predsjedništva i na kraju predsjednik Vrhovnog predsjedništva SSSR-a.

4. Malenkov (Georgi Maximilianovich Molenk), član Politbiro-a i Orgbiro-a do 1952, zatim član Vrhovnog predsjedništva, a nakon Staljinove smrti predsjednik crkvenog vijeća; ministar u bugarskoj vladi od 1955. On je Židov iz Ornesnburga, a ne Kozak, kako se tvrdilo. Maximilian Malenk je ime njegova oca, što je pak uobičajeno ime za ruskog Židova. Dodajmo na već spomenuto i ovu činjenicu koja nam otkriva (tj. potvrđuje) podrijetlo Malenkova, ali i Khrushcheva.

Malenkova sadašnja žena je Židovka prezimena Pearlmutter, poznata kao “Drugarica Schans chuschne” koja je bila ministar (komesar) riblje industrije u sovjetskoj vladi 1938. godine. Da Malenkov nije Židov, malo je vjerojatno da bi se ne-Židov oženio sa Židovkom, što uostalom vrijedi i sa njene strane. Ne postoji službeni opis Malenkovog života što samo još više budi sumnju u njegovo podrijetlo.

5. Nikolaus Salomon Khrushchev, sadašnji predsjednik (1963.) Komunističke partije SSSR-a, član Politbiro-a od 1939. godine, tj. od godine kada je Malenkov bio odabran za člana Orgburo-a. On je brat gospođe Malenkov, tj. Židovke Pearlmutter. Khrushchev je Židov i njegovo pravo prezime je Pearlmutter. Nadalje, sadašnja Khrushchevova žena Nina kao i žene Mikoyana, Voroshilova, Molotova, itd. su Židovke.

6. Marshal Nikolaus Bulganin, sadašnji vodeći sovjetski ministar, bivši bankovni službenik, jedan od deset židovskih članova Komesarijata za likvidaciju banaka u privatnom vlasništvu 1919. godine.

7. Anastasio Josifovich Mikoyan, član Politbiro-a od 1935. godine, isto tako je od 1952. član Vrhovnog predsjedništva, ministar trgovine i potpredsjednik u Malenkovoj vladi. On je armenijski Židov, a ne čisti Armenac kao što se pretpostavljalo.

8. Kruglov, načelnik M.V.D.-a nakon Beria. Po zapovjedi Kruglova trebao je oslobodit zatvorene židovske doktore koji su bili pohapšeni od strane Riumina, zamjenik načelnika policije, za vrijeme vladavine Beria, 1953. godine. Također Židov.

9. Alexander Kosygin, član Politbiro-a do 1952., nakon toga zamjenik u Vrhovnom predsjedništvu i ministar lake industrije i prehrane u Malenkovoj vladi.

10. Nikolaus Schvernik, član Politbiro-a do 1952., nakon toga član Vrhovnog predsjedništva i Predsjedništva centralnog komiteta komunističke partije; Židov.

11. Andreas Andreievich Andreiev, koji je bio poznat pod nadimkom “Politički birokrat” od 3 A, član Politbiro-a između 1931. i 1952., Židov iz Galicije (Poljska). Piše pod ruskim pseudonimom.

12. P. K. Ponomareno, član Orgburo-a 1952. godine; nakon toga član najvišeg Predsjedništva i ministar kulture u Malenkovoj vladi.

13. P. F. Yudin (Židov), zamjenski član najvišeg Predsjedništva i počasni član ministarstva graditeljstva u Malenkovoj vladi 1953. godine.

14. Mihail Pervukin, član Predsjedništva centralnog komiteta komunističke partije od 1953. godine.

15. N. Schatalin, službenik u pod-sekretarijatu Centralnog komiteta komunističke partije.

16. K. P. Gorschenin, ministar pravosuđa u Malenkovoj vladi.

17. D.Ustinov (Zambinovich), sovjetski veleposlanik u Ateni (Grčka) do Drugog svjetskog rata; ministar obrane u Malenkovoj vladi.

18. V. Merkulov, ministar državne uprave u Malenkovoj vladi.

19. A. Zasyadko, minsitar industrije ugljena u Malenkovoj vladi.

20. Cherburg, sovjetski načelnik promičbe.

21. Milstein. jedan od sovjetskih načelnika špijunaže/tajnih službi.

22. Ferentz Kiss, načelnik sovjetske špijunske službe u Europi

23. Postschreibitscher (Poschebicheve), bivši osobni Staljinov tajnik, sadašnji načelnik tajne arhive u Kremlinu.

24. Ilya Ehrenburg, izaslanik u Vrhovnom vijeću, komunistički pisac; također Židov.

25. Mark Spivak, izaslanik iz Staljina (Ukrajina) u Vrhovnom vijeću u Moskvi.

26. Rosalia Goldenberg, izaslanik iz Birobudjana u Vrhovnom vijeću.

27. Anna E. Kaluger, izaslanik Bessarabije u Vrhovnom vijeću. Njen brat, ne Koluger, nego Calugaru na rumunjskom, je komunistički službenik u rumunjskoj vladi.

Kalinin, jedan od značajnijih sovjetskih službenika pod Staljinom, koji ne nedavno preminuo. je također bio Židov.[Traian Romanescu: La gran conspiracion judia, Tercera Edicion, Mexico, D.F., 1961., str. 174-175.]

Danas je već opće poznato da Staljinov anti-semitizam nije bio ništa drugo nego krivo protumačena činjenica i da krvava čistka Židova (Trotskyijevaca), koju je on zapovjedio (kako bi učvrstio svoj položaj), je bila provođena od strane drugih (njemu lojalnih) Židova. U spomenutom slučaju sukob između Židova Trotskya i Židova Staljina je bio zapravo sukob dviju strana u borbi za prevlast u komunističkoj vladi, koju su oni kreirali, što je drugim riječima obiteljski spor. Kao dokaz slijedi popis narodnih komesara vanjskih poslova iz perioda kada se Staljin riješio određenih Židova koji su predstavljali prijetnju njegovoj uspostavljenoj vlasti.

1. Maxim Maximovich Litvinoff, ministar vanjskih poslova do 1939., slijedi Molotov kao zamjena.
Iako smijenjen sa ministarskog mjesta Litvinoff je sve do svoje smrti, u veljači 1952. godine, zauzimao visoke položaje istog ministartsva. Rođen je u Poljskoj kao sin Židova Meer Genokh Moiseevich Vallakha, bankovnog činovnika. Kako bi prikrio svoje pravo ime pa time i svoje podrijetlo Maxim Moiseevich Vallakh, Litvinoff je koristio razne pseudonime tokom svoje karijere, neka među njima su Finkelstein, Ludwig Nietz, Maxim Harryson, David Mordecay, Felix i na kraju, ime koje je uzeo službenim ulaskom u komunističku partiju Rusije, Litvinoff ili Litvinov. Kada je ovaj Židov bio službeno smijenjen 1939. godine, Židovi sa Zapada zajedno sa židovsko-masonskim novinama su digli galamu kako je njegovo židovsko podrijetlo bio razlog njegove smijene (od strane Staljina), ali nisu reagirali i komentirali to što je održao visoke pozicije u istom ministarstvu.

A i zašto bi komentirali ako im sam taj podatak nije koristio u provođenju njihove urote? U svojim memoarima, koji su objavljeni nakon njegove smrti, Litvinov je izrazio mišljenje kako u SSSR-u nakon Staljinove smrti ne će doći do značajnije promjene. Štoviše, Staljin je preminuo godinu dana nakon Litvinovova i doista, što se tiče vanjske i unutarnje politike, nije došlo do bitnih promjena.

Ono što Zapad smatra promjenom u politici SSSR-a je ništa drugo nego promišljena promičba koja je u službi plana židovske dominacije svijetom. Ništa se nije promijenilo od Staljinove smrti. Javio se određen nemir iz razloga ne nalaženja novog vođe koji bi bio dostojan Staljina i Lenina. Iz tog razloga židovsko-masonski zavjerenici Zapada žele prikazati sovjetsko-komunističkog crnog gavrana kao “pacifističko”, “prijateljsko”, “pitomo” pile, kako bi se svijet uvjerio da se zapravo radi o nekakvom bezazlenom biću, o nekakvoj bezopasnoj tvorevini. Naravno, samo do trenutka kada bi se pronašao vladar dostojan njegovih prethodnika (što se barem pohlepe tiče).

Litvinov je dobro znao, kada je izjavio da ne će doći do bitne promjene u sustavu nakon Staljina (tj. nakon njegove smrti), da je Staljin bio samo izvršitelj jednog šireg židovskog kruga, koji zapravo vlada SSSR-om, i koji imaju na raspolaganju druge Židove, poput Bulganina, Barucha, Readinga, Thoreza, Mendes Francea, David Ben Guriona i drugih, u provođenju plana za svjetskom dominacijom.

Nastavljamo sa popisom Židova u ministarstvu vanjskih poslova SSSR-a:
Ostatak dokumenta možete pogledati OVDJE:

Maurice Pinay – gospodari komunizma
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(holywar.or, youtube.com/uredio: nsp)