Najpoznatiji član obitelji, pokojni Arthur M. Sackler, bio je ugledni psiholog koji je bogatstvo stekao oglašavanjem i prodajom lijekova

Dulje od pola stoljeća dinastija Sackler bila je jedna od najuglednijih američkih obitelji. Trojica sinova židovskog imigranta, svi redom liječnici, rođena u Brooklynu početkom prošlog stoljeća, ostala su zapamćena kao veliki filantropi i uspješni poslovni ljudi, a za sobom su ostavili trinaestero djece i mnoštvo unučadi.

Danas su bogatiji od obitelji Rockefeller i rado bi voljeli nastaviti obiteljsku tradiciju filantropije, no sve manje institucija želi njihov novac.

Nepoželjan

Prošlog je tjedna londonska galerija Tate objavila da više neće prihvatiti ni lipe od obitelji Sackler. Dva dana prije toga i National Portrait Gallery odbila je donaciju od milijun dolara koju im je ponudila dinastija Sackler.

Njihov je novac postao nepoželjan jer je doslovno zarađen na patnji milijuna. Njihov obiteljski posao – farmaceutska tvrtka – stoji iza skandala koji bi mogao parirati tužbi protiv duhanskih kompanija, a procjenjuje se da od posljedica njihovih kriminalnih aktivnosti svakog dana umire stotinu Amerikanaca.

Njihova tvrtka Purdue Pharma patentirala je 1995. lijek protiv bolova OxyContin, sintetski opijat polaganog djelovanja. Bio je namijenjen ublažavanju simptoma kroničnih bolova, a tvrtka je lijek agresivno oglašavala, nudila liječnicima brojne pogodnosti i povlastice da bi ga prepisivali i predstavljala ga kao lijek koji ne uzrokuje ovisnost kao njegove alternative.

No, radilo se o opijatu jačem od heroina, za koji se sada vjeruje da je uvelike odgovoran za masovnu epidemiju ovisnosti o opijatima u SAD-u.

Tvrtka i njezini direktori priznali su 2007. da su pogrešno brendirali lijek – praksi koja u medicini potpada kod kazneni zakon. “Neki su naši zaposlenici dali određene izjave liječnicima o OxyContinu koje nisu bile u skladu s informacijama koje je propisala Agencija za lijekove”, objavila je tvrtka u priopćenju. “Te su izjave kršile i tvrtkina pravila o pridržavanju pravila o propisanim informacijama”, dodano je.

U nekoliko godina od lansiranja lijeka tvrtka je zarađivala milijardu dolara godišnje na njegovoj prodaji. Uistinu je ublažavao kronične bolove, ali je uzrokovao i ovisnost koja je milijune starijih Amerikanaca gurnula u potragu za ilegalnim opijatima kao jeftinijom alternativom.

Ubrzo nakon izlaska na tržište tvrtka je doznala da ovisnici njihov lijek žvaču ili šmrču, čime se dobiva efekt usporediv s heroinom, no ni na koji način nije reagirala.

Za razliku od prošle epidemije ovisnosti o heroinu u SAD-u, koja je najviše pogodila siromašne slojeve stanovništva, najnovija epidemija pogađa starije bijelce – bake i djedove koje je mučio išijas, koji su slomili kuk ili su patili od nekog drugog uzroka kroničnih bolova.

Liječnici bi im, pod utjecajem marketinga obitelji Sackler, prepisivali OxyContin. Ali, kako bi im trebale sve veće i veće doze skupog lijeka, samo da izbjegnu ovisničku krizu, sve se više njih okretalo se crnom tržištu, gdje su pokušavali ilegalno i ispod cijene nabaviti druge opijate, no na kraju bi najčešće završili na heroinu.

Na nišanu

Problem su pogoršale i regulatorne agencije, koje su pokušale ograničiti pristup legalnim opijatima nakon što su shvatili razmjere epidemije, što je samo povećalo potražnju za ilegalnima.

Iako su poslovni direktori Purdue Pharme priznali krivnju, a tvrtka je isplatila 600 milijuna dolara odštete, nitko iz obitelji nije odgovarao niti je ijednom spomenut u tužbama. No, ovog mjeseca su se i osobno našli na nišanu zajedničke tužbe 500 gradova, okruga i indijanskih plemena.

Osmero članova obitelji navedeno je imenima i prezimenima u tužbi koja ih sumnjiči da su “svojim akcijama izazvali te izazivaju epidemiju u javnom zdravstvu, uzrokuju smrti, ozbiljne ozljede i teško ometanje javnog reda, mira i sigurnosti, koje se nastavlja i koje uzrokuje trajnu i dugotrajnu štetu”.

Najpoznatiji član obitelji, pokojni Arthur M. Sackler, bio je ugledni psiholog koji je bogatstvo stekao oglašavanjem i prodajom lijekova. Ušao je u povijest kada je preuzeo oglašavanje i prodaju Valiuma, koji je zahvaljujući njemu postao prvi lijek čija je prodaja probila granicu od 100 milijuna dolara.

Iako je Arthur preminuo prije OxyContina, kritičari ga ne oslobađaju odgovornosti – upravo je njegova neetična praksa prodaje i oglašavanja lijekova, tvrde, dovela i do masovne popularnosti spornog lijeka.

Nakon Arthurove smrti njegova su braća Mortimer i Raymond otkupila njegov udio u Purdue Pharmi, posijavši sjeme jaza u obitelji. Dok su Arthurovi nasljednici “samo” milijunaši, udovice, djeca i unuci Mortimera i Raymonda su milijarderi. I, usput, imena u najvećoj kolektivnoj tužbi nakon suđenja duhanskoj industriji.

Poraz

U optužnici se spominju Richard i Jonathan Sackler, Raymondovi sinovi, Beverly Sackler, udovica, i David, njegov unuk. Uz njih su optužena i Mortimerova djeca Ilene, Kathe i Mortimer David Alfons, kao i udovica Theresa.

Uz godišnju zaradu od oko tri milijarde dolara i s oko 1700 zaposlenih, Purdue nije velika farmaceutska tvrtka – nije ni blizu najvećih 20 na svijetu – i gubitak tužbe koji bi ju mogao baciti u bankrot i oteti iz ruku obitelji.

Jedan od odvjetnika iza tužbe je i Mike Moore, koji je pobijedio u povijesnim tužbama protiv duhanske industrije 1997. i protiv BP-a za curenje nafte s platforme Deepwater Horizon 2010.

“Pohlepa je presudila”, izjavio je Moore za Guardian. “Tržište za OxyContin trebalo je biti mnogo manje, ali oni su htjeli imati lijek vrijedan deset milijardi dolara i nisu govorili istinu o proizvodu.” No, obitelj se suočava i s potpuno neočekivanim porazom – galerije, muzeji i sveučilišta koji su primali njihove donacije odjednom su im zatvorili vrata.

Najzaslužnija za to je slavna fotografkinja Nan Goldin, koja je i sama postala ovisna o OxyContinu, nakon što su joj ga liječnici prepisali zbog tendinitisa.

Nakon teške borbe s ovisnošću, počela je koristiti svoj utjecaj kako bi skrenula pozornost na neetično ponašanje obitelji. Prošli je tjedan tako donaciju odbio i Tate, čiji je središnji lift već dobio ime po Sacklerima nakon prijašnje donacije, a bojkotu se pridružio i Guggenheim te Sveučilišta Columbia i Washington.

Ako obitelj Sackler misli pomagati ljudima svojim novcem, poručila im je Goldin, neka ga počne trošiti na borbu protiv epidemije ovisnosti.

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

(jutarnji.hr)

Oksitocin u kombinaciji s propagandom sugerirao se kao pravi “tretman” za domaće Nijemce

Drogiranje Nijemaca lijekovima uz pomoć oksitocina će omogućiti da budu više “prijateljski” raspoloženi prema imigranatima i otvoreniji na mekane granice, predlaže studija.

Oksitocin, poznat kao “hormon ljubavi” zbog svojih velikodušnih učinaka na ljude, predložen je kao dio “liječenja” Nijemaca koji se protive migrantskim kvotama EU, prema istraživačima Sveučilišta u Bonu.

“Čini se da uparivanje oksitocina sa društvenom normom može pomoći u sprečavanju učinaka ksenofobije povećanjem altruističnog ponašanja prema izbjeglicama”, navodi se u istraživanju.

Voditelj istraživanja, prof. Rene Hurlemann, tvrdio je da “s obzirom na prave okolnosti, oksitocin može pomoći u promicanju prihvaćanja i integracije ilegalnih imigranata u zapadne kulture”.

Drugim riječima, neka samo drogiramo Nijemce i oni će prihvatiti globalističku agendu.

Studija je ispitivala 100 domaćih Nijemaca o njihovim mišljenjima o imigrantima, zatim je polovici njih dala oksitocin dok je druga polovica primila placebo.

Tada su Nijemci bili zamoljeni da odluče kako podijeliti humanitarnu pomoć kroz 50 scenarija, od kojih je polovina uključivala lokalne Nijemce kojima je bila potrebna pomoć, a polovica je uključivala imigranate.

Konačno, istraživanje je pokazalo da su Nijemci već uvjetovani da prihvate imigranata putem propagande vlade, postali još više velikodušniji nakon uzimanja oksitocina.

“Oksitocin jasno povećava velikodušnost prema onima kojima je to potrebno, no ako taj altruistički temeljni stav nedostaje, hormon sam ga ne može stvoriti”, izjavio je Hurlemann.

Studija ističe kako akademska zajednica često služi kao klasa svećenička koja “vrednuje” agendu vlade “znanstvenim studijama”.

To ništa nije čudno kad jednom shvatite da je globalna struktura moći sastavljena od utjecajnih korporativnih giganata zabave, medija, akademske zajednice i vlade, koji su svi međusobno povezani u golemoj, globalnoj mreži koja se susreće u tajnosti i vlada konsenzusom.

Zato vidite da se njihove agende otvorenih granica i “globalnog zatopljenja” guraju u javnost kroz kino, vijesti i znanstvena istraľivanja.

To stvara kaskadni učinak legitimiteta koji skriva globalistički istinski plan: centralizaciju moći u rukama nekolicine.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

U posljednjih nekoliko godina, znanstvenici su proučavali činjenje dobrih dijela i njihovih učinaka na ljudsko tijelo. U brojnim istraživanjima je zaključeno da altruizam – želja da nesebično pomažemo drugima – utječe na naše zdravlje, pa čak i na dužinu života

“Ljudska priroda” je tema filozofskih rasprava već tisućama godina, a uz pomoć moderne tehnologije i znanosti, napokon smo počeli otključavati ove misterije. U ranim fazama studija, naučnici su uspjeli zaključiti jednu činjenicu: naš mozak je fizički podešen da pomaže drugima.

Skeniranjem mozga možemo lako uočiti da razmišljanje o tuđim problemima aktivira iste dijelove mozga koji se aktiviraju kada razmišljamo i o svojim, dok saosjećanje aktivira dijelove odgovorne za osjećaje zadovoljstva.

Znanost sugerira da je stara izreka: “Bolje je davati nego primati”, doslovno istinita, tvrdi Jeffrey Schloss, evolucijski biolog na Westmount Collegeu u Kaliforniji. “To nije samo moralni kliše.”

Dobro se dobrim vraća – doslovno

U svakodnevnom životu, bezbroj ljudi izabere da se odrekne svog slobodnog vremena kako bi pomogli drugima – bilo da se radi o pomaganju starijima, spašavanju napuštenih životinja, ljudskih života ili pomaganju nekome da riješi određeni problem – dobrim djelima svjedočimo svaki dan.

Ali šta je to u nama što nas tjera da nesebično pomažemo drugima, da činimo herojske poduhvate kako bi spasili nečiji život, ne razmišljajući o svom?

Istraživanja pokazuju da nam djelovanje u ime drugih ljudi pomaže da se i sami osjećamo ugodnije. Ali tu priča ne završava. Ovakvo ponašanje utječe na nas i fizički – a sve veći broj znanstvenika vjeruje da činjenje dobrih djela pozitivno utječe na naše zdravlje, a neke studije su čak zaključile i da nam altruizam pomaže da živimo duže.

Veza alturizma i stresa je otkrivena sasvim slučajno 1956. godine, kada je tim istraživača sa sveučilišta Cornell proveo istraživanje sa 427 udatih žena s djecom. Oni su očekivali da će žene sa više djece biti pod većim stresom, te zbog toga i imati kraći životni vijek. Iznenađujuće, istraživači su otkrili da broj djece, obrazovanje, klasa, i radni status nisu utjecali na dugovječnost. U istoj studiji, koja je trajala 30 godina, sasvim slučajno je otkriveno da je 52% žena koje nisu nikada volontirale na kraju obolilo od neke teže bolesti, za razliku od 32% žena koje su redovno volontirale.

Ovo otkriće je zainteresovalo naučnike, pa su nakon toga proveli još nekoliko studija: Jedna je zaključila da redovno činjenje dobrih dijela smanjuje rizik od prerane smrti za 44% – što je bolji učinak od redovnog vježbanja. Druga studija, provedena 1990-ih, ispitala je osobne eseje časnih sestara iz 1930-tih. Istraživači su otkrili da su časne sestre koje su iskazale najviše pozitivnih emocija živjele oko 10 godina duže od onih koje su izrazile manje takvih emocija.

Mnoge su studije pokazale da alturizam značajno smanjuje nivo stresa, glavnog uzročnika većine bolesti – a samim time, da značajno mijenja našu fiziologiju. Kod testnih subjekata koji su samo gledali video koji je prikazivao činjenje dobrih djela zabilježeni su privremeni skokovi razine kemikalija koje jačaju imunitet. Kod žena koje su komšije smatrale dobrim osobama jer vole pomagati drugima pronađen je povišen nivo oksitocina – hormona ‘vezivanja’ koji nam pomaže da se osjećamo dobro.

Vezu oksitocina i dobrih dijela je potvrdila još jedna nedavna studija. “Oksitocin je odgovor na stres. Kada je osoba altruistična i kada dotiče ljude u pozitivnom smislu, pomažući im u nevolji, razina oksitocina ide prema gore – što znači da ​​stres ide prema dolje”, zaključio je Gregory L. Fricchione, profesor psihijatrije na Harvardu.

Brojne studije provedene u različitim vremenskim periodima i državama su zaključile jednu zajedničku stvar: Altruistične emocije – “droga pomagača” – stvaraju fiziološke reakcije u tijelu tako što povećavaju razinu hormona oksitocina – zbog kojeg se osjećamo dobro, smanjuju nivo stresa i poboljšavaju imunitet (viša razina zaštitnih antitijela). Altruizam u nama izaziva kemijsku reakciju sličnu onoj koju izaziva i istinska ljubav.
 

 
 
(pixelizam.com,youtube/uredio:nsp)