Lord Rothschild je pozvao britansku javnost da se klone glasanja za Brexit i da ostanu dio Europske unije, prijeteći u otvorenom pismu za The Times

Rothschild, kaže u svom pismu da javnost Velike Britanije ne bi trebala “riskirati blagostanje naše zemlje”, ističući da je europskim zemljama “bolje da su zajedno”.

Rothschild, jedini bilijarder na svijetu, koji upravlja svojim obiteljskim gospodarstvima koje potječu od petero braće koji su davnih dana postavili “prvi istinski međunarodni bankarski sustav”, djelujući iz Londona, Pariza, Beča, Napulja i Frankfurtu pred kraj 18. stoljeća.

On je rekao: “Braća, radeći zajedno i razmjenjujući informacijae i ideje, izgradili su izniman posao koji operira preko svih granica i kultura.”

“150 godina kasnije, Europska Ekonomska Zajednica (EEC) radi na sličnim principima, baš zato jer smo jači kada smo zajedno.”

Rothschild također aludira na broj glavnih neovisnih institucija, uključujući i MMF-a, OECD-a i Bank of England, od kojih su svi upozorili protiv napuštanja EU, jer će to uzrokovati da britansko gospodarstvo pati.

OECD je rekao da bi BDP Velike Britanije mogao pasti više od 3% u slučaju Brexita i vjeruje da će u Velikoj Britaniji “gospodarska dinamika i produktivnost” patiti.

Osvrćući se na unutarnju i vanjsku politiku, Rothschild je rekao je da živimo u vremenu kada se “međunarodni poredak koji se temelji na suradnji, je od presudne je važnosti za prosperitet i sigurnost”.

On je dodao: “Trenutno smo ​​kao stalni član Vijeća sigurnosti UN-a, a mi smo bitni i za G8 i Commonwealth. No, diplomacija, obrana, okoliš i naše vrijednosti liberalne demokracije, će sve biti u opasnosti.”

On je također istaknuo da će glas za napuštanje EU povećati rizik od Škotskog poziva na drugi referendum o izlasku iz Velikoj Britaniji kao koherentne zajednice.

“Ja ne vidim nikakav dobar razlog zašto bismo trebali prihvatiti igru da igramo manju ulogu na svjetskoj sceni”, rekao je on.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

• Neoliberalna politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih
• Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali
• Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulirane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a stope njezina rasta niže
• Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je – kontraproduktivna
• Potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć
• UN: “Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji jedini je način da se konačno prevlada kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja”
• Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara

Mora da su dosta krvarili zbog nas. Tijekom 2012. sto najbogatijih ljudi u svijetu postali su bogatiji za 241 milijarde dolara. Sada su “teški” 1,9 bilijuna (tisuća milijardi) dolara: nešto malo manje od godišnjeg BDP-a Velike Britanije.

Ovo se nije dogodilo slučajno. Rast bogatstva superbogatih je izravni rezultat politike.

Evo nekoliko poteza: smanjenje poreznih stopa i nametnutih poreza; vladino odbijanje da nadoknadi pristojan dio prihoda od rudnih bogatstava i zemljišta; privatizacija javne imovine i stvaranje “ekonomske naplatne rampe”; liberalizacija zarada i uništenje kolektivnog pregovaranja.

Politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih. To se u teoriji nije moglo predvidjeti. Ekonomisti Friedrich Hayek, Milton Friedman i njihovi učenici – u tisućama poslovnih škola, MMF-u, Svjetskoj banci, OECD-u i u gotovo svakoj suvremenoj vladi – tvrde da što se manje oporezuju bogati, brane radnici i preraspodjeljuje bogatstvo, svi će biti prosperitetniji.

Svaki pokušaj da se smanji nejednakost naštetio bi efikasnosti tržišta, sprječavajući “nadolazeću plimu koja podiže sve brodove”. Ovi pioniri su 30 godina provodili svoj globalni eksperiment i sada imamo rezultate.

Potpuni promašaj.

Prije nego što nastavim, istaknuo bih da smatram da stalni ekonomski rast nije ni održiv, ni poželjan. Ali, ako je rast vaš cilj – cilj na koji svaka vlada tvrdi da se pretplatila – ne možete od njega napraviti veći kaos nego da superbogate pustite da izađu iz okvira demokracije.

Prošlogodišnji izvještaj Konferencije UN za trgovinu i razvoj trebalo je da bude nekrolog za neoliberalni model koji su osmislili Hayek, Friedman i njihovi učenici. Izvješće nedvosmisleno pokazuje da je njihova politika proizvela suprotne rezultate od onih koje su oni očekivali.

Kako se neoliberalna politika (smanjenje poreza bogatima, privatizacija državne imovine, deregulacija tržišta rada, smanjenje socijalne pomoći) počela stezati od 1980-ih na ovamo, stopa rasta je počela opadati, a nezaposlenost rasti.

Izraziti rast u bogatim zemljama tijekom 1950, 60-ih i 70-ih bio je moguć zbog razaranja bogatstva i moći elite nakon Velike Depresije i Drugog svjetskog rata. Njihov pad dao je ostalih 99% jedinstvenu šansu zahtijevati preraspodjelu, državnu potrošnju i socijalna davanja, a sve to je stimuliralo potražnju.

Neoliberalizam je bio pokušaj da se ove reforme zaustave. Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali.

U zemljama OECD-a, oporezivanje je postalo regresivnije: bogati su plaćali manje, siromašni više. Kao rezultat toga, prema tvrdnjama neoliberala, trebala se povećati ekonomska učinkovitost i investicije, što bi svima donijelo bogatstvo. Desilo se suprotno.

Kako su se smanjivali porezi bogatima i poduzećima, opadala je kupovna moć i države i siromašnijih građana, a s njom i potražnja. Kao rezultat toga pala je razina investicija, kao i očekivani rast.

Zagovarači neoliberalizma su također inzistirali da će nekontrolirana nejednakost prihoda i fleksibilne zarade smanjiti nezaposlenost. Međutim, u bogatim zemljama i nejednakost i nezaposlenost su se pogoršale.

Nedavnom skoku nezaposlenosti u većini razvijenih zemalja – najgori koji je zabilježen u svim recesijama posljednja tri desetljeća – prethodio je najnižu razinu zarada od Drugog svjetskog rata. Opet udarac za teoriju neoliberalizma. Teza se nije obistinila iz istog očiglednog razloga: niže zarade smanjuju potražnju, što povećava nezaposlenost.

Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulirane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a postotak njezina rasta niži.

Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je kontraproduktivna.

Planirano smanjenje najviših stopa poreza na dohodak (sa 50% na 45%) neće podići državne prihode, niti potaknuti privatno poduzetništvo, ali će se obogatiti špekulanti koji su upropastili ekonomiju: Goldman Sachs i druge banke sada razmišljaju odgoditi isplatu bonusa kako bi to iskoristile.

“Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji”, kažu UN jedini je način da se konačno prevladati kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja “.

Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara.

Zahtjevi ultrabogatih su presvučeni u sofisticiranu ekonomsku teoriju i provođeni su bez obzira na ishod. Uz to, potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć.

A Hrvatska? Duplo više mulijunaša nego prije 10 godina!

U proteklih šest godina od kada gospodarska kriza trese Hrvatsku broj ljudi čije bogatstvo prelazi 167 milijuna kuna povećao se i trenutno ih ima 250. Oni raspolažu s 41 milijardom kuna. Prije deset godina u Hrvatskoj ih je bilo 128, a prema procjenama do 2023. godine trebalo bi ih biti 293.

Rezultati su to izvješća “The Wealth Report 2014″ koje je objavila konzultantska kuća za pitanja imovine sa sjedištem u Londonu, Knight Frank. U imovinu multimilijunaša Knight Frank ubraja kuće za stanovanje, nekretnine, dionice i druge vrijednosne papire, umjetničke kolekcije, zlato, jahte, vino, satove i ostale predmete putem kojih najbogatiji nastoje sačuvati i uvećati imetak, piše Glas Slavonije.

S druge strane sve je više siromašnih radnika. Hrvatska je, prema istraživanju Europske komisije najsiromašnija u EU uz Bugarsku i Grčku. Na 1000 građana siromašno je njih čak 209. Petina od 800 tisuća mladih u Hrvatskoj u povećanom je riziku od siromaštva, njih je, dakle, oko 150.000. Čak 85 tisuća radnika koji su zaposleni su siromašni jer mjesecima ne primaju plaću, a siromašnim se smatraju samci koji mjesečno raspolažu s manje od 2100 kuna, ili primjerice bračni par s dvoje djece čiji je mjesečni budžet manji od 4221 kune.

Zavod za zapošljavanje trenutno broji oko 296 tisuća osoba, no krajem rujna ta će se brojka povećati nakon što završe sezonski poslovi.

U Hrvatskoj je sve više siromašne djece. Njihov broj se u zadnje dvije godine povećao za deset posto i trenutno ih je u Hrvatskoj oko 45 tisuća.

U Hrvatskoj je siromašno 26 posto osoba starijih od 65 godina, 17% osoba u dobi od 17. do 54. godine, 42% jednočlanih kućanstava u kojoj živi žena 41%, kućanstava u kojima živi samac stariji od 65 godina, 40% kućanstva u kojima živi samohrani roditelj i dijete, 15% kućanstava u kojima žive dva roditelja i dijete.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet/uredio: nsp)

Iz razgovora Paul Krugmana, profesora ekonomije na Princetonu, i Tonija Atkinsona, profesora ekonomije na Oxfordu

Tony Atkinson: Nejednakost se nije povećala univerzalno. Ima nekih područja u svijetu gdje se nejednakost smanjila, u ovom trenutku prvenstveno u Latinskoj Americi. Ustvari, mislim da su sve do jedne latinoameričke države zabilježile smanjenje nejednakosti u posljednjih 10 godina, što je prilično nevjerojatno.

Također je globalna pojava u posljednjih 10-15 godina određeno sužavanje razlike između bogatih i siromašnih zemalja. Dakle, na globalnom planu imamo određeni zaokret od raskola koji je nastao tijekom industrijske revolucije, to jest ogromne nejednakosti između bogatih i siromašnih država.

Ali ima i mnogo loših vijesti, na primjer da se unutar mnogih bogatih zemalja u posljednjh 30 godina nejednakost primanja povećala, u smislu koliko ljudi privređuju, koliko zarađuju od investicija i koliko dobivaju od države i plaćaju kroz porez. Kad se sve to zbroji, nejednakost prihoda se povećavala u većini država, ali ne u svim. Ima nekih država čak i u OECD, to jest kontinentalnim europskim zemljama, gdje takav porast nije zabilježen. Ali povećanje je primjetno, osobito u SAD. Treba dodati da se nejednakost povećala i u mojoj zemlji, Britaniji, i to više nego u SAD.

Mislim da treba istaknuti da je to nejednakost koja pogađa različite slojeve stanovništva. Iako je tijekom 80-ih i 90-ih godina promjena pogađala donji dio prihodne ljestvice, konkretno trgovina i konkurencija iz drugih zemalja negativno se odrazila na primanja ljudi na dnu, kao i tehnološke promjene. To je proces koji se nije nastavio u većini zemalja. Ali proces je nastavljen na gornjem dijelu ljestvice.

Paul Krugman: Dešavaju se dvije stvari, i mislim da su one razdvojene, ali su obje vrlo problematične. Nitko zapravo ne zna što “srednja klasa” točno znači, ali imamo neku predstavu. To bi trebalo uključivati ​​određeni nivo sigurnosti, osjećaj da ti nekako ide, da ćeš školovati djecu, da ćeš se moći liječiti kad se ukaže potreba, dakle da ne opstaješ na rubu egzistencije.

I vrlo se jasno osjeća oštar pad u dijelu stanovništva koji sebe tako doživljava, koji uživa takav status. Sve je više i više ljudi u ovoj zemlji, ne toliko u Britaniji zbog općeg zdravstvenog osiguranja koje ćemo i mi u nekom obliku dobiti krajem ove godine, koji osjećaju da žive na rubu, da ako samo nešto krene naopako, ako jedan supružnik ostane bez posla , ako se netko razboli, postoji mogućnost da ćete propasti. Taj status erodira i to je jedan dio problema.

Druga stvar je ova superelita. Možda ćete reći – šta nas briga, u pitanju je samo zavist. Ali radi se o prilično velikom dijelu prihoda koji se usisava. Mislim da ovo također iskrivljava naše društvo, izvrće naše prioritete. To se na kraju tiče političke ekonomije, toga koliko je važno što toliki utjecaj u našem društvu počiva u rukama ljudi koji žive u materijalnom univerzumu koji je prosto nepojmljiv ogromnoj većini stanovništva. Occupy Wallstreet je pogriješio, ne radi se o jednom postotku, nego o 0,1% posto ili 0,01% posto, i to će vas sigurno uzemiriti ako vjerujete u neke demokratske ideale, u to kako jedno društvo treba izgledati.

Tony Atkinson: To je svakako uznemiravalo Platona, koji je rekao da bi najveća razlika između vrha i dna trebao biti 4:1. To nije baš poštena procjena, pošto nije ubrajao robove. Ali bilo bi teško zamisliti takvu situaciju danas. Mislim da je engleski povjesničar Richard Town to dobro opisao kada je rekao da ono što misleći bogataši nazivaju problemom siromaštva misleći siromasi zovu problemom bogatstva. Ove dvije stvari su međusobno povezane, što se vidi u kvaliteti javnih davanja, javnog školstva, i mogućnosti da u tome ne sudjelujete, što znači da ima manje političkog pritiska da se održi kvalitetna usluga. Na taj način su naši životi povezani, iako su možda fizički razdvojeni.

Paul Krugman: Što je depresija u razvijenom svijetu? To nije Velika depresija – u stvari mislio sam da to treba biti Obamin predizborni slogan na drugim izborima “Nije toliko strašno kao Velika depresija”. Ali očito se radi o depresiji. Ovo nastojanje da se ukopamo, da brinemo o dugovima čak iako se možemo zadužiti po negativnoj kamatnoj stopi, prisiljava nas da postavimo jedno očito pitanje: Koliko je ovo stanje rezultat činjenice da relevantna klasa nije pogođena, ili da čak možda ima i koristi od depresije? I jasno je da ti ljudi nisu mnogo pogođeni. Ako pogledamo prihode na vrhu, oni su se vrlo brzo oporavili od financijske krize. Ako razmislite tko su krajnji dobitnici korporativnih profita, to je rekordno mali broj ljudi.

Mislim da definitivno postoji gubitak dodira sa stvarnošću. I ja se ponekad nađem u takvim prostorima, s ljudima u skupim odijelima. Oni i njihovi prijatelji ne prolaze kroz naročito velike muke, pa onda razmišljaju o zdravoj fiskalnoj politici i dugu. Njima socijalni programi naravno izgledaju previše rasipnički. Mislim da i ne bismo razgovarali o ovome da već nemamo društvo u kojem su toliko bogatstvo i tolika moć koncentrirana u rukama ove grupe koja je sasvim izolirana od katastrofe koju trpi ostatak stanovništva.

Tony Atkinson: Priroda društva ovisi od razmjera razlika među ljudima. Ako su razmjeri toliki da više ne vidimo smisao zajedničkog cilja ili kohezije, onda to prestaje biti funkcionalno društvo.

Paul Krugman: Jedno pitanje bi bilo pitanje prirodnih prava. Ponekad čitam komentare na mom blogu, i ima ljudi koji kažu: “Ono što je moje je moje, a progresivno oporezivanje znači da mi netko nasilno oduzima imovinu”. O tome je besmisleno raspravljati, ali može se odgovoriti da svi živimo u društvu, ili kao što kaže Obama: nisi ti to izgradio. Ti nisi izgradio taj put, što ne znači da nisi izgradio svoje poduzeće. Ali teško je raspravljati o tome.

Drugo pitanje je da li su aktivnosti od kojih su se neki ljudi toliko obogatili zaista društveno produktivne aktivnosti? London i New York imaju jednu zajedničku osobinu, naime da je veliki dio bogatstva ova dva grada izgrađen na gigantskim financijskim industrijama. To je stara zagonetka: navedite mi jednu od svih ovih financijskih inovacija koja je nesporno bila od koristi ljudima, ukoliko ne računamo bankomate. Dakle, pravo je pitanje koliki je dio tog bogatstva stečen kroz stvari koje su u najboljem slučaju sumnjive, a vrlo moguće i društveno destruktivne.

A zatim imamo i treće pitanje. Što je iz neke socijalne perspektive optimalno? Moj kolega Peter Diamond piše da ako razmišljamo iz nekakve apstraktne sofokratske perspektive, kako bi kralj-filozof odredio stopu poreza za ultra-bogate? Taj kralj-filozof uopće ne bi trebalo brinuti o prihodu bogatih, jer oni već imaju toliko mnogo da granične korisnosti dolara praktički nema. Treba brinuti samo o tome da od njih izvučemo najveći mogući prihod. U tom slučaju bi gornja granična stopa poreza trebala biti ona koja maksimalizira prihod, što je otprilike 73% posto prema Peteru Diamondu.

Sve te tri perspektive ukazuju na jedno. Ne znam da li bogati “zaslužuju” svoje bogatstvo, jer nisam siguran što taj pojam znači. Ali sigurno je da bismo mi bili bolje društvo da oni nisu tako bogati; ako bismo kroz neku vrstu financijske regulative i viših gornjih poreznih stopa umanjili njihovo bogatstvo.

Tony Atkinson: Nedavno sam čitao vrlo zanimljiv članak o jednom pitanju koje se redovito postavlja – zašto je baš Britanija imala industrijsku revoluciju. U članku se to objašnjava, o čemu ranije nisam razmišljao, time što je Kraljevstvo i to vrijeme imala jedan od najnaprednijih takozvanih “sirotinjskih zakona”. Što je značilo da ljudi mogu preuzimati rizike uz garanciju da će ipak imati od čega živjeti. Navedeni su primjeri nekih od najpoznatijih izuma u tekstilnoj industriji i drugim industrijskim granama, a to su otprilike bili izumi siromašnih zanatlija. Da nisu uspjeli, ipak bi imali od nečega živjeti, što u većini zemalja tog doba nije bio slučaj.

Mislim da je to jedna od stvari koju obično gubimo iz vida. Socijalna država je djelomično i način podjele rizika, što je vrlo korisno za čitavo društvo. Ona omogućuje ljudima da preuzmu rizik, u smislu izbora zanimanja ili pokretanja poduzeća, pa ako ne uspijete, država dijeli dio rizika s vama. Zato ja ne vidim nikakve negativne učinke takve vrste preraspodjele.

Paul Krugman: Uvijek se javlja pitanje na kojoj se točki krivulje nalazimo. Mislim da bismo se svi složili na primjeru Kube, barem onakve kakva je bila, ne znam što se sada događa … da pokušaj apsolutnog izjednačavanja uništava poticaje. Dean Baker voli istaknuti kako mi obožavamo mala poduzeća i sve vrijeme govorimo o njima, ali zapravo ima mnogo više malih poduzetnika u Europi nego u Americi, a to ima puno veze s činjenicom da tamo postoji socijalna sigurnosna mreža i da postoji zdravstveno osiguranje. Osobno poznajem mnoge ljude koji nevoljno rade za velike korporacije, a radije bi pokrenuli nešto sami, ali potrebna im je ta prokleta zdravstvena zaštita.

Što se tiče provodivosti visokih poreza, dosta bi pomoglo kad bismo samo mogli pritisnuti Britance, jer je London veliko porezno utočište. U svijetu ima mnogo izbjegavanja poreza, recimo u zemljama poput Cipra do prije nekoliko dana. Ali kad bi velike zemlje OECD ili zemlje G7 odlučile da to neće dopustiti, to bi odmah bilo zaustavljeno. Ne radi se o tome da postoji globalna elita koja se ne može kontrolirati, nego da postoji globalna elita koja ima dovoljno veliki utjecaj na najvažnije vlade i tako može osigurati da je ne kontroliraju.

Tony Atkinson: Slažem se da bismo mogli izvršiti veći pritisak, ali čovjek se pita koliko su zemlje OECD ozbiljne u rješavanju tog problema. Svaka od tih zemalja ima svoje porezno utočište.

O gornjoj graničnoj stopi poreza smo dosta raspravljali u Britaniji. Zanimljivo je da je konzervativna vlada upotrijebila upravo argumente koje je Paul iznio – rekli su da je to pitanje podizanja državnih prihoda. Rekli su da je optimalna stopa za podizanje državnih prihoda 40 posto. Ja mislim da je to pogrešna procjena, zato što ne računa na činjenicu da se veliki dio primanja ne troši na oporezivu robu, nego se pretpostavlja da se troši na robu za koju se plaća PDV od 20 posto. Pretpostavlja se da ćete plaćati puno socijalno osiguranje, i to sve pod pretpostavkom da taj prihod dolazi od plaća, dok naravno najveći dio prihoda ne čine plaće nego drugi oblici zarade na koju se plaća niži porez. Zato mislim da bi točnija procjena bila 60%. I to ako slijedimo njihovu logiku.

Paul Krugman: Naravno, ako bi Britanija djelovala unilateralno taj nivo bi bio niži nego u SAD, i značajno niži nego kad bi zemlje OECD kolektivno odlučile to uraditi. Ovo nisu čvrste brojke. Recimo Kristina Romer kaže da bi trebalo biti 80%. Procjene se temelje na nekim istraživanjima, ali je u SAD jedna stvar jasna, a to je da bi taj porez trebao biti viši nego što je danas.

Tony Atkinson: Druga stvar je da naravno treba krenuti u smjeru stvaranja globalnog poreznog sustava. Jer ideja da nacionalne države pokušavaju naplatiti porez, je zaista zastarjela.

Paul Krugman: Ne morate nužno imati globalnu upravu ukoliko su glavne države makar minimalno koordinirane – Velika Britanija, SAD, Nijemci, Francuzi i Talijani, ako ikad uspiju sastave vladu. Nije tako teško značajno podići državne prihode ako djelujemo zajedno. Tako se ne bi riješili svi problemi, ali mogli bismo od superelite naplatiti značajno više i taj novac bi nam dobro došao.

Tony Atkinson: Ovo pitanje se ne tiče toliko pojedinaca, koliko korporacija, koje su mnogo važnije. Polako se krećemo ka harmonizaciji na različite načine, istina vrlo sporim tempom. Ali mislim da ćemo jednog dana imati svjetsku poreznu upravu. Možda stope neće biti jednake, ali će način za procjenu prihoda biti jednak, kako bi se izbjegla utaja.

Paul Krugman: Europska unija već ima slične stvari. Na primjer postoje minimalne stope PDV-a. Gostovao sam u jednoj emisiji na irskom radiju, i pitali su me: “Ako budemo imali sve bližu političku integraciju Europe, zar nam to neće smanjiti mogućnost da ponudimo porezne poticaje?” Ja sam rekao da hoće, ali da od th poreznih poticaja imaju mnogo manje koristi nego što misle. Dolaze im mnoge tvrtke koje se formalno registriraju u Irskoj i možda nešto sitno rade, ali stvaraju izuzetno malo u smislu radnih mjesta ili dodane vrijednosti u zemlji. Ista stvar se događa i u američkim državama. Vlade pojedinih država se utrkuju privući poduzeća, ali kad bi pokušale napraviti analizu prednosti i nedostataka, pucale bi sebi u nogu.

Tony Atkinson: Kad govorimo o nejednakosti, najčešće mislimo na prihode i zarade. Ali većina ljudi smatra da je nejednakost prilika još jedna vrlo značajna dimenzija, za neke i najznačajnija. Zato mislim da se trebamo zapitati koliko pokretljivosti postoji, u smislu napredovanja kroz generacije, da li ljudi imaju bolje mogućnosti od svojih roditelja. I naravno, ovdje podaci ukazuju na to da su SAD i Britanija, dakle anglosaksonski svijet, daleko manje međugeneracijski pokretljivosti od kontinentalne Europe, a naročito od skandinavskih zemalja.

Paul Krugman: Treba reći da su podaci o ovim stvarima užasni, nema ih mnogo. Ali osjećaj da je tako prisutan je vrlo dugo, i to nije nikakva vijest. Naša predstava o nama kao pokretljivom društvu kasni za realnošću barem čitavu generaciju, vjerojatno i više. Razlozi su prilično očiti. Državne škole su prilično nejednake kvalitete, potrebni resursi za napredovanje u životu postaju sve veći.

Moj kolega Alen Kruger, koji trenutno gubi vrijeme na Princetonu umjesto da savjetuje predsjednika o ekonomskoj politici, smislio je takozvanu krivulju Velikog Gatsby-a, koja pokazuje korelaciju, a ne uzročnost, ali postoji izražena korelacija između nejednakosti primanja i nedovoljne međugeneracijske društvene pokretljivosti.

Mislim da je za legende o američkoj društvenoj pokretljivosti djelomično krivo iskustvo imigranata. Nikad nismo bili toliko društveno pokretljivi kao što smo vjerovali, samo veliki broj nas potječe iz sela u južnoj Italiji i štetlova u Bjelorusiji. Ali u svakom slučaju, da se vratimo na srednju klasu, mnogo je teže djeci stvoriti pristojne prilike ukoliko niste rođeni u odgovarajućim okolnostima.

Tony Atkinson: Mislim da nas nejednakost prilika upravo i brine u tolikoj mjeri zbog nejednakih nagrada kasnije u životu. Kad bi poslovi za našu djecu bili otprilike jednako plaćeni, bez obzira na to čime će se u životu baviti, ovo nas ne bi toliko brinulo. Ali budući da su nagrade toliko nejednake, i pristup poželjnim zanimanjima je jako otežan.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik.net, youtube.com/uredio:nsp)

Njemačka poduzeća isporučuju nadzornu tehniku i autoritarnim režimima. Za izvoz nema gotovo nikakvih ograničenja. Aktivisti za ljudska prava i oporbenjaci zahtijevaju stroža izvozna pravila za to “digitalno oružje”.

Houssam Aldeen je bio oprezan. Nakon što je dvije i pol godine služio u sirijskoj vojsci poznavao je dobro tehnologiju za nadzor. Ovaj slobodni novinar iz Damaska je više puta otvarao lažne e-mail adrese i internet koristio sam na javnim mjestima. Ipak je uhićen. Optužen je zarazmjenu informacija sa stranim organizacijama. Očito je sirijska tajna služba prisluškivala razgovore ovog novinara koji je radio i kao prevoditelj za strane reportere.

Tehničke potrepštine za potpuni nadzor telefona, mobitela i računala Siriji su prodala poduzeća iz Njemačke. Sirijski ponuđač mobilnih telefona Syriatel je 2010. dobio nadzornu tehnologiju od Siemensa. I u Bahreinu je nadzorna tehnika iz Europe i SAD-a korištena za špijuniranje oporbenih aktivista. U Libiji i Egiptu su pronađeni čvrsti dokazi da je za nadzor oporbenjaka korištena nadzorna tehnika sa Zapada.

Nadzorna tehnika “made in Germany”

Njemačke tvrtke pripadaju među vodeće ponuđače nadzorne tehnologije. Ona pomaže u borbi protiv kriminala i terorizma, kažu proizvođači. Njome se može nadzirati računala i telefone. Poseban software omogućava čitanje tuđih SMS-poruka. Moguće je i lociranje osoba, špijuniranje komunikacije preko interneta i otkrivanje korisničkih zaporki.

Ako takva nadzorna tehnologija dospije u krive ruke ona brzo postaje “digitalno oružje”, kaže Christian Mihr iz organizacije “Reporteri bez Granica” u razgovoru za Deutsche Welle. Ova novinarska organizacija predbacuje zapadnim poduzećima da isporučuju nadzornu tehniku autoritarnim državama. A one tu tehniku koriste kako bi kritičare otkrile i zatvorile.

Loši izvozni propisi

Za razliku od konvencionalnog oružja za prodaju nadzorne tehnologije nema gotovo nikakvih ograničenja, ni u Njemačkoj, ni u Europskoj uniji. Samo u rijetkim slučajevima njemačke tvrtke moraju zatražiti dopuštenje za izvoz. Trenutno je ograničen samo izvoz u zemlje koje su pod embargom, kao što su Sirija i Iran. Njemačka poduzeća tako podliježu – ako uopće – prije svega moralnim, a ne zakonskim ogradama.

To pokazuje primjer Trovicora. To poduzeće nastalo 2009. izdvajanjem iz Nokia Siemens Networka, sa sjedištem u Münchenu, proizvodi takozvani “Monitoring center” – sustav koji je Siemens 2010. izvezao u Siriju. Njime se može nadzirati internetska i telefonska komunikacija u cijeloj zemlji.

Na upit Deutsche Welle-a glasnogovornica poduzeća piše da im ugovor zabranjuje davati informacije o kupcima, zemljama ili obujmu isporuke, a da se kupci u jednoj zaštitnoj klauzuli obvezuju pridržavati se Smjernica OECD-a za multinacionalna poduzeća. Osim toga da se prilikom izvoza brinu da se poštuju svi međunarodni izvozni propisi i da se ne izvozi u zemlje u kojima vlada građanski rat.

Oštriji izvozni propisi?

Izvozni stručnjak njemačke Stranke ljevice Jan van Aken malo drži do moralnih kompasa takvih poduzeća. “Svojevoljno se takva poduzeća nikad neće ograničiti. Ako neki proizvođač nadzorne tehnologije želi zaraditi novac, on će opremu prodavati i onima koji krše ljudska prava, to je poslovni model.”

Kad je tehnika jednom isporučena gotovo je nemoguće provjeriti zloupotrebljava li ju se. Van Aken zato zahtijeva unošenje nadzorne tehnologije u Zakon o izvozu (AWG) i strog nadzor izvoza.

Stručnjak FDP-a za gospodarsku politiku Martin Lindner protivi se pooštravanju izvoznih odredaba za nadzornu tehnologiju. “Teško da ima neka zemlja na svijetu u kojoj se izvoz tako kritično i tako temeljito provjerava, kao u Njemačkoj.” Ta tehnologija nije namijenjena mučenju. Takvu robu se, istina, može protuzakonito isporučiti i zloupotrebljavati, ali to načelno vrijedi za svaku robu na svijetu, kaže Lindner.

Ne nazire se promjena zakona

U vladinim krugovima ne smatraju nužnom promjenu izvoznih pravila za nadzornu tehniku. U dopuni Zakona o inozemnom poslovanju (AWG-Novelle) nadzorna tehnologija se uopće ne spominje.

Savezno ministarstvo gospodarstva na upit Deutsche Wellea ukazuje na postojeće propise o izvozu. “Djelotvorne mjere za prilagodbu izvozne kontrole političkim i tehničkim razvitcima treba donijeti prije svega na međunarodnoj razini”, stoji u odgovoru Ministarstva.

Političar Zelenih Konstantin Notz kaže da Savezno ministarstvo ne želi ništa mijenjati: “Mi smo Saveznu vladu u protekle dvije godine stalno na to upozoravali da je tu problematika koja postaje sve veća, a da nije bilo nikakve reakcije”, kaže Notz. On se nada da će Njemačka kao i Europa brzo doći do zakonskih odredaba koje će učinkovito ograničiti izvoz nadzorne tehnologije u zemlje u kojima se ne poštuju demokratska pravila.

A do tada njemačka nadzorna tehnologija može i dalje biti izvožena gotovo nesmetano u gotovo sve zemlje svijeta.
 

 

 
 
izvor: dw.de, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13446"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Najnovija studija Svjetskog instituta za razvojno ekonomsko istraživanje pri Sveučilištu Ujedinjenih naroda otkriva da je 2000. godine najbogatijih 1 % posto stanovnika posjedovalo 40 % posto materijalnih dobara, dok je najbogatijih 10 % posto punoljetnih stanovnika posjedovalo 85 posto ukupnog svjetskog bogatstva.

Donja polovica punoljetne svjetske populacije posjedovala je 1 % posto globalnog bogatstva. Međutim, ovo je samo ilustracija tekućeg procesa. Pritom, svakog dana sve je više loših vijesti za jednakost ljudi, pa tako i za kvalitetu života svih nas.

“Društvene nejednakosti natjerale bi tvorce suvremenog projekta da pocrvene od srama” – ovim riječima Michelle Rosario-u, Dominik Burgh i Florian Ogan završavaju članak “Ugroženi ljudski rod”, koji su zajedno napisali i objavili 2011. U doba prosvjetiteljstva, u vrijeme Francis Bacon-a, Descartes-a, pa čak i Hegela, ni na jednom mjestu na planeti životni standard nije bio više nego dvostruko veći od onog u najsiromašnijem području. Danas najbogatija država, Katar, može se podiči prihodom po glavi stanovnika koji je 428 puta veći od prihoda u najsiromašnijoj zemlji, Zimbabve-u. A to su, da ne zaboravimo, usporedbe među prosječnima i liče na onaj zabavni recept za paštetu od zečetine i konjskog mesa: uzmete jednog zeca i jednog konja …

Uporno ustrajavanje siromaštva na planeti zahvaćenoj fundamentalizmom ekonomskog rasta dovoljno je da natjera razborite ljude da zastanu i razmisle o izravnim i kolateralnim žrtvama ovakve raspodjele bogatstva. Sve dublji ponor koji razdvaja siromašne i očajne od dobrostojećih, optimističnih, sigurnih i arogantnih – ponora čija dubina ionako nadilazi sposobnosti penjanja svih osim najmišićavijih i najbeskrupuloznijih planinara – očigledan je razlog za ozbiljnu zabrinutost. Kao što autori navedenog članka upozoravaju, glavna žrtva sve dublje nejednakosti biti će demokracija – dok sve manje dostupna sredstva za preživljavanje i prihvatljiv život postaju predmet besprizornih borbi (možda i ratova) između zbrinutih i ubogih.

Jedno od osnovnih moralnih opravdanja tržišne ekonomije, dakle da je težnja za osobnim profitom istodobno i najbolji mehanizam postizanja zajedničkog dobra, dovedeno je u pitanje i praktično otkriveno kao laž. Tijekom dva desetljeća prije izbijanja posljednje financijske krize, u najvećem broju zemalja OECD realni prihodi najbogatijih 10 % posto kućanstava su rasli mnogo brže nego za najsiromašnijih 10 % posto. U nekima od tih zemalja, realni prihodi na dnu ljestvice čak su pali.

Tako se disproporcija primanja znatno proširila. “U SAD, prosječna plaća najbogatijih 10 % posto sada su 14 puta veća nego za donjih 10 % posto” – s teškom mukom priznaje Jeremy Warner, zamjenik urednika Daily Telegrapha, jednog od dnevnika s dugom reputacijom oduševljenog promoviranja okretnosti i spretnosti “nevidljive ruke” tržišta, za koju njegovi urednici i čitatelji vjeruju da će riješiti sve probleme koje izaziva tržište (ako ne i još neke).

On dodaje: “Rastuća nejednakost dohodaka, iako očigledno neželjena iz socijalne perspektive, nije toliko važna ukoliko svi zajedno postaju bogatiji. Ali kada najveći dio nagrade ekonomskog napretka odlazi komparativno malom broju ljudi sa ionako visokim primanjima, što se u praksi događalo, očigledno nastaje problem. “

Ovo priznanje zvuči oprezno i ​​mlako, ali je iznuđeno na valu visoke plime istraživanja i službenih statističkih podataka, koji otkrivaju ogromnu razdaljinu između onih na vrhu i onih na dnu socijalne hijerarhije. U oštrom kontrastu sa političkim izjavama koje se recikliraju u opća uvjerenja – o kojima se više ne razmišlja i koja se dalje ne propituju i ne provjeravaju – bogatstvo nagomilano na vrhu društva očito se nije “slilo dolje” i nije omogućilo nama ostalima da budemo bogatiji, zadovoljniji ili da se osjećamo sigurnije i optimističnije glede svoje i budućnosti naše djece.

U povijesti ljudskog roda, nejednakost i njena vidljiva tendencija da se samoreproducira nije ništa novo. Međutim, vječito pitanje nejednakosti i njezinih uzroka i posljedica nedavno je ponovno dovedeno u središte pozornosti javnosti i postalo je tema usijanih rasprava i drastičnih preokreta.

Najozbiljniji od tih preokreta jeste otkriće, ili bolje rečeno pomalo zakašnjelo shvaćanje, da “velika podjela” u američkom, britanskom, kao i sve većem broju drugih društava, sada nije na one sa “vrha, sredine i dna, nego na majušnu ​​grupu sa samog vrha i skoro sve ostale “.

Na primjer, “broj milijardera u SAD-u se za 25 godina uvećao četrdeset puta do 2007. godine – dok je ukupan imetak najbogatijih 400 Amerikanaca porastao sa 169 milijardi na 1.500 milijardi dolara”. Poslije 2007, tijekom godina kreditnog kolapsa praćenog ekonomskom depresijom i rastućom nezaposlenošću, ovaj trend je eksponencijalno ubrzan: umjesto da pogodi sve jednakom mjerom kako se očekivalo i predstavljalo, kriza je bila uporno selektivna u raspodjeli udaraca: broj milijardera u SAD-u je dostigao 2011. godine povijesnu cifru od 1.210, dok je njihov ukupan imetak skočio sa 3.500 milijardi 2007. na 4.500 milijardi dolara 2010.

“Godine 1990, trebalo vam je 50 milijuna funti da biste dospjeli na popis 200 najbogatijih stanovnika Britanije, koji jednom godišnje pravi Sunday Times. Do 2008, ta cifra se popela na 430 milijuna, dakle uvećana je devet puta. ” Sve u svemu,” ukupan imetak najbogatijih 1.000 ljudi na svijetu skoro je dvostruko veći nego imetak najsiromašnijih 2,5 milijarde “. Prema podacima Svjetskog instituta za razvojno ekonomsko istraživanje, “najbogatijih jedan posto svjetskog stanovništva sada ima skoro 2.000 puta više novca od donjih 50 posto”.

Međunarodna organizacija rada (ILO) procjenjuje da trenutno tri milijarde ljudi živi ispod linije siromaštva, koja je postavljena na 2 dolara dnevno. John Galbraith, u predgovoru za Izvještaj o ljudskom razvoju Ujedinjenih naroda iz 1998, pokazao je da 20% svjetske populacije troši 86% svih proizvedenih roba i usluga, dok najsiromašnijih 20 posto troši samo 1,3%. Danas, skoro 15 godina kasnije, ove cifre su još lošije: najbogatijih 20 posto stanovništva troši 90 % posto proizvedene robe, dok najsiromašnijih 20 % posto troši 1%. Također se procjenjuje da se 40 % posto svjetskog bogatstva nalazi u posjedu jednog postotka populacije, dok najbogatijih 20 ljudi ima resurse jednake onima najsiromašnijih milijardu ljudi.

Ekonomist i pisac Érik Orsenna kaže da novije transformacije idu na ruku infinitezimalnoj manjini svjetskog stanovništva; njihova prava priroda bi nam promakla ako bismo analizu usredotočili, kao što smo činili prije deset godina, na prosječna primanja najbogatijih 10 % posto. Kako bismo razumjeli mehanizam današnje tekuće mutacije (koja se razlikuje od obične “faze u ciklusu”), moramo se fokusirati na najbogatijih 1 % posto, ako ne i na 0,1 % posto. Ukoliko to ne učinimo, propustićemo prave razmjere promjene, koja se svodi na degradaciju “srednjih klasa” na status “prekarijata”.

Ovaj stav potvrđuje svaka studija, bilo da se fokusira na zemlju istraživanja ili promatra širu sliku promjena. Pritom, sve studije se poklapaju u još jednom pogledu: skoro svugdje u svijetu nejednakost ubrzano raste, što znači da su bogati – a naročito vrlo bogati – sve bogatiji, dok su siromašni – a naročito vrlo siromašni – sve siromašniji, svakako u relativnom, ali sve više iu apsolutnom smislu. Štoviše, bogati ljudi se dodatno bogate samo zato što su bogati.

Siromašni ljudi su sve siromašniji samo zato što su siromašni. U današnje vrijeme, nejednakost se nastavlja produbljivati prateći vlastitu logiku i ubrzanje. Više joj nije potrebna pomoć izvana – nikakav vanjski stimulans, pritisak ili udarac. Društvena nejednakost prijeti da postane prvi perpetuum mobile u povijesti kojeg su ljudi, nakon bezbroj neuspješnih pokušaja, konačno uspjeli izmisliti i pokrenuti. Ovo je drugi preokret koji nas obvezuje da razmišljamo o društvenoj nejednakosti iz nove perspektive.

Još 1979, jedna studija Carnegie centra uvjerljivo je prikazala ono što je ogromna količina dokaza dostupnih u to vrijeme nagovještavala i što svakodnevno životno iskustvo i dalje potvrđuje: da je budućnost svakog djeteta prije svega određena socijalnim okolnostima u kojima dijete živi, ​​zemljopisnim mjestom rođenja i mjestom njegovih roditelja u društvu – a ne pameću, talentom, trudom, upornošću.

Sin odvjetnika iz velike kompanije imao je 27 puta veće šanse od sina povremeno zaposlenog sitnog činovnika (ako obojica sjede u istoj klupi u istom razredu, ako im škola jednako dobro ide, ako su jednako vrijedni i imaju isti koeficijent inteligencije) da će do svoje četrdesete godine imati plaću koja će ga smjestiti među 10 % posto najbogatijih ljudi u zemlji; njegov školski drug imati će samo 12% šanse da zarađuje čak i prosječnu plaću. Manje od tri desetljeća kasnije, 2007. godine, situacija je mnogo gora – jaz se proširio i produbio i postao još manje premostiv nego ranije. Istraživanje Kongresnog ureda za proračun pokazalo je da 1 % posto Amerikanaca ima bogatstvo od 16,8 bilijuna dolara, što je za dva bilijuna dolara više od ukupnog bogatstva donjih 90% stanovništva. Prema Centru za američki progres, tijekom ta tri desetljeća prosječan prihod za donjih 50 posto Amerikanaca porastao je 6 posto – dok se prihod najbogatijih 1 % posto uvećao za 229%.

Godine 1960, prosječna plaća rukovodioca najvećih američkih korporacija nakon odbijenih poreza i doprinosa bila je 12 puta veća od prosječne plaće tvorničkih radnika. Do 1974, plaće i bonusi direktora bili su 35 puta veći od plaće prosječnih radnika iste tvrtke. Do 1980, direktor je zarađivao 42 puta više od prosječnog radnika, što se deset godina kasnije udvostručilo na 84 puta više. Ali zatim oko 1980. godine, krenulo je hiper-ubrzavanje nejednakosti.

Do sredine devedesetih, prema časopisu Business Week, taj faktor je već bio 135, a 1999. godine je došao do 400, a 2000. godine direktor je zarađivao 531 puta više od radnika. I ovo su samo neki od sve brojnijih pokazatelja “činjeničnog stanja” i samo neki od brojeva koji ga pokušavaju ilustrirati, kvantificirati i izmjeriti. Oni se mogu navoditi do sutra, jer svako novo istraživanje dodaje nove brojeve.

Međutim, kakva je socijalna realnost koju ove brojke odražavaju?

Ovako Joseph Stiglitz opisuje rezultate dvije ili tri navodno najuspješnija desetljeća u povijesti kapitalizma koje su prethodila kreditnom krahu 2007, i depresiji koja je uslijedila:

“nejednakost je oduvijek pravdana argumentima da oni na vrhu daju najveći doprinos gospodarstvu, igrajući ulogu “otvarača radnih mjesta” – ali “onda su došle 2008. i 2009. godina, i vidjeli smo te ljude koji su doveli gospodarstvo do ruba propasti kako odlaze sa stotinama milijuna dolara u džepovima “.

Ovoga puta očito niste mogli opravdati njihove nagrade time da su dali doprinos društvu; njihov doprinos nisu bila nova radna mjesta, nego produžavanje redova “viška ljudi” (kako se nezaposleni danas nazivaju – ne bez razloga). U svojoj posljednjoj knjizi The Price of Inequality, Stiglitz zaključuje da je SAD postala zemlja “gdje bogati žive u izoliranim zajednicama, šalju djecu u skupe škole i imaju pristup prvorazrednoj zdravstvenoj zaštiti.

Za to vrijeme, mi ostali živimo u svijetu nesigurnosti, u najboljem slučaju osrednjeg obrazovnog sustava, i praktički minimalne zdravstvene zaštite “. Ovo je slika dvaju svjetova – koji imaju malo ili nimalo dodirnih točaka, tako da njihova međusobna komunikacija faktički i ne postoji (u SAD kao i u Britaniji, obitelji izdvajaju sve veći dio prihoda za pokrivanje troškova geografskog i socijalnog udaljavanja – što dalje to bolje – od “drugih ljudi”, a osobito siromašnih).

U svojoj pronicljivoj i briljantnoj vivisekciji današnjeg stanja nejednakosti, Danijel Dorling, profesor Sveučilišta u Sheffieldu, dopunjuje Stiglitz-ovu sintezu – dok istovremeno podiže perspektivu s jedne zemlje na planetarni razinu: najsiromašnija desetina svijeta redovito ostaje gladna. Najbogatija desetina ne može sjetiti kada je bilo tko u povijesti njihove obitelji gladovao.

Najsiromašnija desetina rijetko kada može osigurati osnovno obrazovanje svojoj djeci; najbogatija desetina trudi se platiti školarine koje će njihovoj djeci omogućiti da kontaktiraju samo s takozvanim “jednakima” i “boljima”, jer su se počeli bojati toga da njihova djeca ostvaruju kontakte s drugom djecom. Najsiromašnija desetina skoro po pravilu živi u mjestima gdje nema socijalne sigurnosti ni pomoći za nezaposlene. Najbogatija desetina ne može ni zamisliti život od takve pomoći.

Najsiromašnija desetina može osigurati samo nadničarski posao u gradu, ili je čine seljaci u ruralnim područjima; najbogatija desetina ne može zamisliti situaciju bez sigurne mjesečne plaće. Iznad njih, u najbogatijem dijelu gornjeg postotka, ljudi ne mogu zamisliti život od plaće, već samo život od kamata koje generira njihovo bogatstvo.

Tako on zaključuje: “kako se ljudi geografski polariziraju, sve se manje i manje poznaju, a sve više zamišljaju” … Stewart Lens, u članku pod naslovom “Nejednakost: pravi uzrok naših ekonomskih muka” slaže se s Stiglitz-om i Dorling-om da sa vrha nametnuta dogma o koristima koje društvo ima kada bogati postaju sve bogatiji – nije ništa više od mješavine ciljane laži i svjesnog moralnog sljepila: prema ekonomskoj ortodoksiji, zdrava doza nejednakosti stvara efikasniju i brže rastuću ekonomiju. To je zato što visoke nagrade i niski porezi na vrhu – kako se tvrdi – potiču poduzetnost i stvaraju veći ekonomski kolač.

Da li je tridesetogodišnji eksperiment poticanja nejednakosti bio uspješan? Dokazi govore da nije. Razlika u bogatstvu je drastično porasla, ali bez obećanog ekonomskog napretka. Od 1980, britanski rast i produktivnost niži su za trećinu a nezaposlenost je pet puta veća nego u egalitarnijoj poslijeratnoj eri. Tri recesije poslije 1980. bile su dublje i trajale dulje od onih iz pedesetih i šezdesetih, a kulminirale su u krizi posljednje četiri godine. Glavni ishod eksperimenta nakon 1980. jeste ekonomija koja je polariziranija i sklonija krizi.

Pošto je primijetio da “smanjen udio u zaradama uništava potražnju u gospodarstvima, koje se dobrim dijelom oslanjaju na robu široke potrošnje”, i da “potrošačka društva gube sposobnost trošenja”, i kako “koncentriranje plodova rasta u rukama malobrojne svjetske financijske elite vodi do ekonomskih mjehura”, Lens dolazi do neizbježnog zaključka: surova realnost socijalne nejednakosti loša je za svakog, ili skoro svakog u društvu. I nastavlja sa zaključkom koji bi trebalo, ali dosad nije, da slijedi nakon takve presude:

“Ključna lekcija iz prethodnih 30 godina jeste da ekonomski model koji dopušta najbogatijim članovima društva da akumuliraju sve veći i veći dio kolača na kraju sam sebe uništava. To je lekcija koju, čini se, tek treba naučiti. “

Da rezimiramo: Da li je točno da “od bogatstva malobrojnih svi imamo koristi”? Nije. A pogotovo nije istina da svaki pokušaj ispravljanja prirodne nejednakosti među ljudima škodi zdravlju i snazi, kao i kreativnim i produktivnim sposobnostima društva, koje bi svaki pripadnik društva zbog vlastitog interesa trebao uvećavati. I nije istina da diferencijacija socijalnih položaja, kapaciteta, prava i nagrada odražava razlike u prirodnoj obdarenosti i doprinosu članova čitavom društvu. Laž je najodaniji saveznik (ili temelj?) društvene nejednakosti
 
 
(pjescanik.net, social-europe.eu/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje

U jesen 2011. je već legendarna studija nekoliko švicarskih znanstvenika pokazala da mali broj banaka kontrolira odlučujući udio u svjetskom gospodarstvu. Ideja o tome da su banke karteli i da taj kartel kontrolira gospodarstvo je sada znanstveno kvantificirana činjenica.

Studija, pod nazivom “Mreža Globalne Korporativne Kontrole” koju je izradio Stefania Vitali, James B. Glattfelder i Stefano Battiston, u Zürichu, Švicarska. Metoda je srušila bazu podataka Orbis Marketing 2007, s podacima više od 30 milijuna ekonomskih aktera (tvrtke i investitori) diljem svijeta, uključujući imovinske pozicije.

Studija je objavljena u New Scientistu - visoko cijenjeni časopis mainstream znanosti.

Rezultati su bili zanimljivi, ali ipak u osnovi , predvidljivi.

Masivna centralizacija
Pokazano je da postoji oko 43.000 kompanija koje su transnacionalne prema definiciji OECD-a.

Tu je top 1.318 kompanija od njih, koje čini se , su u biti u središtu svega. Ova temeljna grupa ima tri važne karakteristike.

1. Između sebe, oni generiraju 20% posto svjetskih prihoda.

2 . Oni posjeduju jedni druge.
Orbis baza podataka jasno je pokazala da su većina dionica ovih poduzeća u vlasništvu drugih članova grupe kojih ima kako smo naveli 1,318. To znači da najveće, najprofitabilnije i najutjecajnije korporacije u svijetu posjeduju jedni druge i da su zapravo jedan veliki kartel, ili čak monopol. Oni se natječu samo nominalno. Natjecanje je grijeh.

3. Jezgra posjeduje sve druge najveće transnacionalnih korporacije koji broje 43.000
Te tvrtke stvaraju dodatnih 60% ukupnog svjetskog dohotka. Dakle, ne samo da je na vrhu poslovnog svijeta jedan veliki kartel, koji kontrolira ili izravno posjeduje svu svoju manju braću, što potvrđuje ideju o jednom nevjerojatnom monopolu koji posjeduje čitav svijet.

Osim ove tri zaključka o jezgri od 1318 kompanija, postoje još dva šokantna zapažanja:

4. 80% od ukupnog nadzora je u rukama još manje skupine od 737 poduzeća.

5. I zadnje ali ne manje važno: na samom vrhu, samo 147 tvrtki izravno kontrolira 40% posto ukupnog bogatstva.

Zaključak

Pogledajte top 50 ovog popisa u nastavku članka.

Kao što možete vidjeti iz tog popisa, temeljnu grupu čine skoro sve banke ili druge financijske institucije.

Dakle, nije pretjerivanje kad kažemo da je Bankovni Sustav jedan jedini. Mi ne pretjerujemo kada kažemo da je to samo jedan veliki kartel. Da, banke posjeduju sve, uključujući sve glavne industrije. Nafta, oružje, lijekovi, hrana, telekomunikacija i IT, itd. To je sve jedan veliki monopol. Kontroliran od vrha prema dolje.

Novac je stvarna moć i ova švicarska gospoda su nam učinili uslugu i proračunali za nas.

Pitanja ostaju. Kako CAFR američki vladini mirovinski fondovi i slični stanu u ovu sliku? Kako su tvrtke pod međusobnom kontrolom, ako su svi posjeduju jedan drugoga?

Međutim, posljednjih nekoliko godina vidjeli smo da se teorije zavjera potvrđuju sve više i više svaki dan. Ljudi su još uvijek iznenađeni, ali to je samo zato jer oni ne razumiju ljudsku prirodu. Ljudi kuju zaveru da bi napravili praktički sve. Bilo bi zaista čudno da nema zavjere koja vlada svijetom.

TOP 50 popis kompanija koje vladaju svijetom i koje posjeduju ostale kompanije:

1 BARCLAYS PLC GB 6512 SCC 4.05
2 CAPITAL GROUP COMPANIES INC, THE US 6713 IN 6.66
3 FMR CORP US 6713 IN 8.94
4 AXA FR 6712 SCC 11.21
5 STATE STREET CORPORATION US 6713 SCC 13.00
6 JP MORGAN CHASE & CO. US 6512 SCC 14.55
7 LEGAL & GENERAL GROUP PLC GB 6603 SCC 16.02
8 VANGUARD GROUP, INC., THE US 7415 IN 17.25
9 UBS AG CH 6512 SCC 18.46
10 MERRILL LYNCH & CO., INC. US 6712 SCC 19.45
11 WELLINGTON MANAGEMENT CO. L.L.P. US 6713 IN 20.33
12 DEUTSCHE BANK AG DE 6512 SCC 21.17
13 FRANKLIN RESOURCES, INC. US 6512 SCC 21.99
14 CREDIT SUISSE GROUP CH 6512 SCC 22.81
15 WALTON ENTERPRISES LLC US 2923 T&T 23.56
16 BANK OF NEW YORK MELLON CORP. US 6512 IN 24.28
17 NATIXIS FR 6512 SCC 24.98
18 GOLDMAN SACHS GROUP, INC., THE US 6712 SCC 25.64
19 T. ROWE PRICE GROUP, INC. US 6713 SCC 26.29
20 LEGG MASON, INC. US 6712 SCC 26.92
21 MORGAN STANLEY US 6712 SCC 27.56
22 MITSUBISHI UFJ FINANCIAL GROUP, INC. JP 6512 SCC 28.16
23 NORTHERN TRUST CORPORATION US 6512 SCC 28.72
24 SOCIÉTÉ GÉNÉRALE FR 6512 SCC 29.26
25 BANK OF AMERICA CORPORATION US 6512 SCC 29.79
26 LLOYDS TSB GROUP PLC GB 6512 SCC 30.30
27 INVESCO PLC GB 6523 SCC 30.82
28 ALLIANZ SE DE 7415 SCC 31.32
29 TIAA US 6601 IN 32.24
30 OLD MUTUAL PUBLIC LIMITED COMPANY GB 6601 SCC 32.69
31 AVIVA PLC GB 6601 SCC 33.14
32 SCHRODERS PLC GB 6712 SCC 33.57
33 DODGE & COX US 7415 IN 34.00
34 LEHMAN BROTHERS HOLDINGS, INC. US 6712 SCC 34.43
35 SUN LIFE FINANCIAL, INC. CA 6601 SCC 34.82
36 STANDARD LIFE PLC GB 6601 SCC 35.2
37 CNCE FR 6512 SCC 35.57
38 NOMURA HOLDINGS, INC. JP 6512 SCC 35.92
39 THE DEPOSITORY TRUST COMPANY US 6512 IN 36.28
40 MASSACHUSETTS MUTUAL LIFE INSUR. US 6601 IN 36.63
41 ING GROEP N.V. NL 6603 SCC 36.96
42 BRANDES INVESTMENT PARTNERS, L.P. US 6713 IN 37.29
43 UNICREDITO ITALIANO SPA IT 6512 SCC 37.61
44 DEPOSIT INSURANCE CORPORATION OF JP JP 6511 IN 37.93
45 VERENIGING AEGON NL 6512 IN 38.25
46 BNP PARIBAS FR 6512 SCC 38.56
47 AFFILIATED MANAGERS GROUP, INC. US 6713 SCC 38.88
48 RESONA HOLDINGS, INC. JP 6512 SCC 39.18
49 CAPITAL GROUP INTERNATIONAL, INC. US 7414 IN 39.48
50 CHINA PETROCHEMICAL GROUP CO. CN 6511 T&T 39.78
 
 
(thetruthseeker.co.uk/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10123"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]