Holivudska glumica Charlize Theron donijela je odluku o odgoju svojeg sedmogodišnjeg sina Jacksona, da ga odgaja kao ‘djevojčicu’

Glumica je usvojila svojeg sina Jacksona 2012. godine i kćer August u kolovozu 2015. godine. Ubrzo nakon usvajanja počele su kružiti glasine da Charlize svojeg sina odgaja kao djevojčicu jer fotografije često pokazuju da dijete nosi suknje i haljine.

Ali kada je priupitana o tome jedno sunčano jutro na Beverly Hillsu, Charlize je objasnila ovu “jednostavnu situaciju”, piše Dailymail.

Ne samo da odgaja Jacksona kao djevojčicu – zapravo, Jackson je ista djevojčica kao i njezina trogodišnja sestra August.

- Da, i ja sam mislila da je i dječak – slaže se Charlize žustro. – Dok me nije pogledala kad je imala tri godine i rekla: “Ja nisam dječak!”

- Dakle, eto! Imam dvije lijepe kćeri koje, kao i svi roditelji, želim zaštititi i želim vidjeti kako napreduju i razvijaju se.

‘Oni su rođeni onakvi kakvi jesu i točno tamo gdje se oboje dok odrastaju, a tko žele biti, nije na meni da odlučujem.

“Moj roditeljski posao je da ih slavim i da ih volim i da budem sigurna da oni imaju sve što im je potrebno kako bi bili ono što žele biti.”

“I učinit ću sve što je u mojoj moći da moja djeca imaju to pravo i da budu zaštićena unutar toga.”

Ona se smije i nastavlja: “Možete kriviti moju mamu za činjenicu da ne znam ništa bolje! Znate, odrastala sam u zemlji u kojoj su ljudi živjeli u poluistinama, lažima i tračevima, i nitko nije ništa govorio, a ja sam se odgojio vrlo specifično da ne budem takva”.

“Mama me učila da moraš progovoriti o tome. Morate to znati, kada završi ovaj život, morate živjeti istinu s kojom ste zadovoljni, i da iz toga ne može izaći ništa negativno.”

Novi-Svjetski-Poredak.com

Istospolne i raznospolne obitelji imaju podjednako štetne ishode po djecu koja u njima odrastaju i među njima u tome pogledu nema nikakve razlike, rezultati su analize istraživanja objavljene u novom broju znanstvenog časopisa Hrvatskog sociološkog društva Revija za sociologiju

Hrvatska sociologinja s Katoličkog sveučilišta u Louvainu u Belgiji Tanja Vučković Juroš dubinski je analizirala petnaest najznačajnijih kvantitativnih radova objavljenih od 2004. do danas u svijetu.

U tim je analizama osobito obratila pažnju na tri skupine metodoloških prijepora koji su dotada zapaženi u literaturi: obilježja istraživanog uzorka, određivanje kategorije djece istospolnih parova i uključivanje kontrolnih pokazatelja obiteljske stabilnosti.

Prve studije o tome, objavljivane s početka osamdesetih godina 20. stoljeća u “anglosaksonskom kontekstu”, bile su ograničene malim uzorcima i uključivanjem samo obitelji lezbijki, no početkom 21. stoljeća počele su se provoditi kvantitativne studije koje uspoređuju ishode djece istospolnih i raznospolnih partnera na temelju slučajnih reprezentativnih uzoraka.

Posljednji navedeni radovi ističu se upravo metodološkom snagom ili po nacrtu istraživanja koji omogućuju jedinstven doprinos razumijevanju ove tematike, ističe Tanja Vučković Juroš.

Međutim, autorica angažirana na Katoličkom sveučilištu u Louvainu, upozorava da se znanstvena važnost te teme ne može odvojiti od njene političke važnosti, odnosno da je pitanje “ima li ili nema konsenzusa” o ishodima djece istospolnih partnera, postalo političko oružje u raspravi o pravu na djecu osoba homoseksualne orijentacije.

Štoviše, politizacija toga pitanja je upravo ono što određuje i znanstvenu raspravu o obiteljima istospolnih parova ili LGBT pojedinaca, ističe.

U manjem broju analiziranih studija iznosi se tvrdnja da odrastanje djece u istospolnim zajednicama ostavlja na tu djecu nepovoljne posljedice, no njihovom raščlambom autorica je utvrdila da počivaju na “licemjernom pristupu”.

Naime, tamo gdje postoje nedvojbeni dokazi kako djeca iz stabilnih obitelji istospolnih parova nemaju lošije ishode od djece iz ostalih stabilnih obiteljskih zajednica, te se rasprave pokušavaju usmjeriti prema ukazivanju kako su obitelji istospolnih parova nestabilnije od ostalih obiteljskih struktura.

Međutim, eventualnoj većoj nestabilnosti istospolnih veza doprinosi, između ostalog, institucionalna nemogućnost sklapanja braka, pa bi bilo dosljednije u fokus rasprave staviti posljedice institucionalnih nejednakosti i stigmatizacije istospolnih parova koje utječu na ishode njihove djece, zaključuje Tanja
 
(index.hr)

Jevgenij Komarovski, doktor medicinskih znanosti, televizijski voditelj i autor mnogih knjiga o njezi djece, dao je ekskluzivno intervju o borbi protiv alergija, jačanju imuniteta i o tome da li dijete treba zasipati poklonima

Poznat je na ovim prostorima čitateljima, on na jednostavan način govori o odgoju djece.

Klima se mijenja, temperature su drastično porasle, a virusi “luduju”. Kako sustavno jačati imunitet djece? Također, sve više djece u proljeće pati od alergija. Što činiti, a ne (zlo) upotrebljavati antihistaminike?

Ljudi uopće, pa i djeca konkretno, imaju sposobnost adaptacije na vremenske uvjete. Promjena klime može ozbiljno djelovati na budućnost ljudske civilizacije, ali je značajno preuveličan utjecaj ovih promjena na zdravlje jednog, konkretnog djeteta.

Život suvremene obitelji danas se veoma razlikuje od onoga što je bilo uobičajeno prije 20 ili 30 godina. Sve je drugačije: od njege djece, do kućne tehnike, klima-uređaja, hrane, ali i vremena provedenog na svježem zraku, pa i kvaliteta samog zraka, sporta i rekreacije u dječjim ustanovama, i predškolskim, i školskim.

Posebno pitanje je današnja medicinska etika. Parola agresivnih farmakologa glasi: nema zdravih, postoje samo oni koji nisu dovoljno temeljito pregledani. Za svaki, pa i najmanji problem, farmaceutske tvrtke su smislile lijek. Još jedan bitan faktor su kompjuteri koji ozbiljno utječu na suvremeni odgoj i komunikaciju djece i roditelja.

Sve ovo navodim kako bih skrenuo pažnju na to da su roditelji skloni razmatraju klimatske faktore kao opravdanje za vlastite pogreške i lijenost, jer se zdravlje i imunitet djeteta najprije formiraju načinom života. A mama i tata su ti koji oblikuju način života djeteta.

Kada roditelji ne mogu procijeniti što je dobro ili loše za njihovo dijete, kada ne znaju organizirati pravilnu njegu, odnosno režim prehrane, vježbanja, šetanja, kupanja, ukazivanja osnovne medicinske pomoći pri čestim dječjim bolestima – sve to dovodi do toga da se roditelji “u zboru” pozivaju na lošu klimu, zagađen zrak, neorganizovanu državu, loše liječnike itd.

Još jedna tipična zabluda jeste to što je većina odraslih uvjerena da postoji lijek koji na čudotvoran način može utjecati na jačanje imuniteta kod djece. Takvi lijekovi zapravo ne postoje, a ono što je na rafovima u brojnim ljekarnama – to su sve “šarene laži”. Uporaba tih preparata služi samo da roditelji mogu “lupiti recku” da su učinili nešto dobro za svoje dijete. Drugi cilj prodavanja takvih lijekova jeste da se napune džepovi proizvođačima.

Ako želite da vaše dijete ne boluje, ako želite da se ono brzo i lako adaptira na životne uvjete i okolnosti koji se jako brzo mijenjaju, onda čitajte, interesirajte se. A prije svega toga ne dozvolite da dijete bude pretoplo odjeveno, nemojte ga previše hraniti, stimulirajte svakodnevnu tjelovježbu i nemojte dijete držati u “sterilnim” uvjetima. Sa djecom provodite više vremena na svježem zraku i nemojte davati djeci “čarobne” tablete za jačanje imuniteta. Prije svega, djeci su potrebni mama i tata.

I još nekoliko riječi o alergijama koje su sve aktuelnije: ni ovdje ne bi trebalo kriviti isključivo klimu. Ponovit da djecu ne treba previše utopljavati i previše hraniti.

Trebalo bi izbjegavati “idealno sterilne” uvjete, davanje nepotrebnih lijekova, kao i prekomjernu uporabu kućne kemije. Vrlo je važno kontrolirati kvalitetu zraka u prostoriji, posebno tamo gdje spavaju djeca. Jer glavni faktor koji izaziva pojavu respiratornih alergija jeste topao i suh zrak pun prašine.

U zemljama Balkana je sve više djece koja objektivno imaju potrebu za logopedom. Što činiti po tom pitanju?

Djeci nisu potrebi logopedi, već roditelji i drugi članovi obitelji s kojima bi djeca mnogo razgovarala.

Čitavo čovječanstvo, posebno njegov najciviliziraniji dio, sada se susreće s vrlo ozbiljnim problemom – djeca sve češće slušaju televizor nego mamu i tatu i češće komuniciraju s gedžetima nego sa živim ljudima.

Ali najstrašnije je to što je djeci zaista interesantnije i zabavnije provoditi vrijeme s pametnim telefonom ili kompjuterom nego s mamom i tatom.

Naravno da ne bi trebalo situaciju prepuštati slučaju, već podariti ono što je sad najdragocjenije većini roditelja – a to je slobodno vrijeme. Mama i tata često ne shvaćaju da oni djeci daju gadgete kako bi ostavili za sebe nešto slobodnog vremena.

Štoviše, roditelji svjesno kupuju djeci elektroničke uređaje, a potom su primorani da svoje slobodno vrijeme troše na odlaske kod logopeda.

Govorite, razgovarajte sa svojom djecom, komentirajte to što vidite, pjevajte pjesme, čitajte pred spavanje, pitajte djecu i strpljivo slušajte odgovore. Ne dozvolite da vas mrzi da sami odgovarate na pitanja koja postavlja vaše dijete

U jednoj od vaših poznatih “14 točaka ” koje kruže internetom, kažete da jednokratne pelene nisu potrebne djeci, nego majkama. Što to zapravo znači?

Moj stav je da kada žena postane majka, ona ne bi trebala prestati sa svojim aktivnim sudjelovanjem u društvenom životu. Majčinstvo bi trebalo ženi oplemeniti život, da ga učini još ispunjenijim i interesantnijim.

A ako majci nedostaje vremena za sebe, za muža, za odmor, sport i hobi – onda to znači da moramo učiniti sve da se skrati vrijeme koje ona provede njegujući dijete. Jednokratne pelene omogućuju roditeljima da ne moraju biti i ustajati iz kreveta noću. Također, upotrebom jednokratnih pelena manje vremena se troši na pranje i sušenje rublja i sve ukupno se olakšava njega djeteta.

Citirat ćemo Vas: “Psihičko blagostanje majke koja vodi brigu o djetetu jeste najveći zadatak za oca. Tata je taj čija je obveza da rješava probleme s rodbinom i susjedima” . Kako to objasniti muškarcima u patrijarhalnim društvima kakvo je balkansko?

Model muškog ponašanja se formira onda kada on promatra svog oca ili svog djeda … Dječaka koji nikada nije vidio muškarca koji se bavi svojim djetetom, problemima svog djeteta i načinima rješavanja problema, praktično je nemoguće natjerati da postane civilizirani otac koji na sebe preuzima punu odgovornost za rješavanje pitanja u vezi s djetetom. I ovdje nikakvi savjeti ne mogu pomoći.

Promjene se mogu dogoditi samo onda kada ovo pitanje postane problem koji će se rješavati na državnoj razini. Okretanje očeva djeci, dječjim problemima i traženju puta za rješavanje ovih problema bit će moguće samo onda kada se ovakav pristup bude propagirao preko medija, kada o ovoj temi budu otvoreno govorili državni čelnici, ili kada se budu snimali filmovi, ili se ova tema bude izučavala u školama.

U potrošačkom društvu djecu zasipaju poklonima, stalno novim igračkama. Kod mnogih se još uvijek javlja instinkt da dijete ne bi trebalo pretjerano razmaziti, a opet, kako izbjeći da se dijete ne osjeća uskraćeno ili materijalno zapostavljeno?

Još jednom ću istaknuti da su više od bilo čega drugog na svijetu djetetu potrebni mama i tata koji su sretni što mogu provoditi vrijeme sa svojim djetetom i koji ni ne pokušavaju svoju ljubav, vrijeme i pažnju zamjene svih novijim igračkama.

Stalno osvrtanje za tim “što će ljudi reći” jedan je od najstarijih problema našeg društva. I sve to počinje još od malih nogu, kada se mišljenje susjedovog djeteta cijeni više od mišljenja vlastitih roditelja. Sa druge strane, možda do ovoga dolazi i zato što neki roditelji uopće i nemaju svoj stav ili i ako ga imaju, ne govore o tome sa svojom djecom.

Po mom mišljenju, protiv diktata mišljenja okoline trebalo bi se boriti kroz zdrav autoritet roditelja. Ako nema jasnog stava roditelja i autoriteta mame i tate, onda nema ni rješenja problema o kojem govorimo.

Ako su s djetetom i uz dijete uvijek roditelji koji vole svoje dijete i koji uživaju u vremenu koje provode s njim, onda dijete nikada neće imati taj osjećaj da je lišeno bilo čega. Primjerice, dječja logika bi trebala zvučati: “imaš novu lutku, a ja imam mamu koju volim i koja je bolja od bilo koje lutke, jer mi je s njom uvijek lijepo i zabavno”

Drugim riječima, najbolja igračka je ona koja podrazumijeva i prisustvo roditelja, kako bi se oni igrali zajedno s djecom.
 
(sputniknews.com)

Da li vaši geni, više nego odgoj, određuju da li ćete postati zločinac? Adrian Raine je tako vjerovao – i razbijanje tog tabua ga je postavilo u koliziju sa svijetom znanosti

Godine 1987, Adrian Raine, koji sebe opisuje kao neurokriminologist, je preselio iz Britanije u SAD-u. Njegova emigracija je bila potaknuta sa dvije stvari. Prvi je bio osjećaj lupanja glavom o zid. Raine, koji je odrastao u Darlingtonu, sada je profesor na Sveučilištu u Pennsylvaniji, bio je istraživač biološke osnove za kazneno ponašanje, sa odjecima nacističke eugenike, koja je možda bila najveći tabu svih akademskih disciplina.

U Velikoj Britaniji, uzroci kriminala su mogli biti isključivo socijalne i ekološke naravi, rezultat narušenog ili osiromašena odgoja, prije nego kobne i genetske prirode. Za sugeriranje drugačijeg, ako je Raine osjećao da je primoran, nakon što je studirao pod mentorstvom Richard Dawkinsa i bio uvjeren u “sveobuhvatni utjecaj evolucije na ponašanje”, njegovo istraživanje je bilo osuđeno na propast zbog nepostojanja financiranja. U Americi, se činilo da postoji više otvorenosti uma po tom pitanju pitanje i, kao rezultat toga, više novca kako bi to istražiti. Tu je još jedan dobar razlog zašto je Raine došao u Kaliforniju: bilo je više ubojica za istraživanje nego što ih je bilo kod kuće.

Kad Raine počeo raditi snimke mozga kod ubojica po američkim zatvorima, bio je među prvim znanstvenicima koji su primijenili razvoj znanosti skeniranja/slikanja nasilničkog kriminalnog mozga. Njegova najopsežnija studija u 1994. godini, bila je tek mali primjer istraživanja mozga ubojice. On je proveo PET [Pozitronsku emisijsku tomografiju] skeniranje mozga 41 osuđenih ubojica, te ih usporedio sa “normalnim” mozgom kontrolne skupine od 41 ljudi slične dobi i profila.

Međutim slike u boji, su pokazale metaboličke aktivnosti u različitim dijelovima mozga, i šokirala ga kada je usporedio slike. Konkretno, mozgovi ubojica su pokazali ono što se činilo značajnim – smanjenjem razvoja prefrontalnog korteksa “izvršne funkcije” mozga, u usporedbi sa kontrolnom skupinom normalnih ljudi.

Napredak razumijevanja neuroznanosti je sugerirao da bi takav nedostatak rezultirao povećanom vjerojatnošću broja ponašanja: manja kontrola nad limbičkim sustavom koji generira primarne emocije poput ljutnje i bijesa, veću ovisnost prema riziku, smanjenje samokontrole, i loša sposobnost rješavanja problema, sve osobine koje bi mogle biti preduvjet za nasilje.

Čak i prije dva desetljeća, to su bili nalazi koji su se teško objavljivali. Međutim kad je Raine predstavilo daleko manje kontroverzni rad iz 1994, pokazalo se da je kombinacija komplikacija pri rođenju i rano odbacivanje od strane majke kod beba imala značajnu korelaciju s pojedincima koji postaju nasilni prijestupnici 18 godina kasnije, i takvo istraživanje je bilo osuđeno kao “rasističko i ideološki motivirano”, prema časopisu Nature, bio je jednostavno snažan dokaz da se “da će se galama koja okružuje pronalaženje bioloških uzroka socijalnih problema …nastaviti”.

Isto tako, kada je, prije 15 godina, na nagovor svog prijatelja Jonathan Kellermana, dječjeg psihologa i pisca romana o zločinima, Raine je pokušao sastaviti prijedlog za knjigu o nekim svojim znanstvenim spoznajama, niti jedan izdavač ga nije htio objaviti. Ta knjiga, pod nazivom Anatomija nasilja, jasno govori, na temelju dokaza njegovog 35-godišnjeg istraživanja, se tek sada pojavila.

Razlog za to kašnjenje je čini se u oprečnom ideološkom animozitetu. Za sve Raine je čvrstina, njegova disciplina “neurokriminologija” i dalje je za neke povezana s 19. stoljeća Freneologijom, uvjerenja da kriminalno ponašanje proizlazi iz narurušene organizacije mozga što se vidi po obliku lubanje. Ideju je prvi put predložio neslavni Franz Joseph Gall, koji je tvrdio da su identificirali prerazvijen ili nerazvijen mozak je onaj koji izazva poseban karaktera: destruktivnost, pohlepa i tako dalje, koje su prepoznatljive od strane frenologa prema izraslinama na glavi. Frenologija bila je vrlo utjecajna u kaznenom zakonu Sjedinjenih Američkih Država i Europi sredinom 1800-ih, a često se koristila kako bi podržala surovu rasnu i klasnu borbu i stereotipe kriminalnog ponašanja.

Podjeljeno razmišljanje se dalje razvijalo i 1876. godine Cesare Lombroso, talijanski kirurg, nakon što je proveo obdukciju serijskog ubojice i silovatelja. Lombroso je otkrio šuplji dio mozga ubojice, gdje je trebao biti mali mozak, iz kojeg je predložio da su nasilni kriminalci manje razvijenija ljudska vrsta, opet prepoznatljivi prema majmunolikim fizičkim karakteristikama. Politička manipulacija takvim hipotezama u pokretu eugenike na kraju su viđeni u cijelosti izvan zakona i bili su diskreditirani.

Kao jedan rezultat, nakon drugog svjetskog rata, kriminal je postao povezan s gospodarskim i političkim čimbenicima, ili psihičkih poremećajima, ali ne i na biologiji.

Raine nipošto nije usamljen u tom argumentu, iako mu je vrlo čitljiva knjiga služila kao dragocjen premaz za obje znanosti i etičkih pitanja. Kako je polihistor David Eagleman, direktor neuroznanosti i prava na Baylor Sveučilištu u Teksasu, nedavno je istaknuo da je znanje u ovom području napredovalo do točke u kojoj je perverzno da bi se poricalo.

Što nam je činiti, Eagleman se upitao, s činjenicom da “ako ste nositelj jedne određene skupine gena, vjerojatnost da ćete počiniti nasilničko kazneno djelo je 4X veće ako vam nedostaju ti geni. Imate 3X veću vjerojatnost da ćete počiniti razbojništvo, 5X veću vjerojatnost da počinite napad, 8X vjerojatnije da će biti uhićen zbog ubojstva i 13X vjerojatnije da ćete biti uhićen zbog seksualnog djela. Velika većina zatvorenika nose te gene, 98,1% zatvorenika smrtne kazne ih posjeduje … Možemo li iskreno reći da nositelji tih gena imaju isti raspon izbora njihovog ponašanja kao i oni koji ih ne posjeduju. A ako oni to ne učine, oni bi trebao biti osuđen i kažnjen od strane istog standarda?”

Danas već pravni braniteljski timovi, osobito u SAD-u, koristite slike skeniranja mozga i neuroznanost kao olakotni dokaz na suđenjima nasilnim kriminalcima i seksualnim prijestupnici. U tom smislu, Raine smatra pravilnim da se javna rasprava o implikacijama njegove znanost trebala odavno desiti.

“Kad otkrijete mozak koji izgleda kao mozak serijskog ubojice, morate malo stati” kaže on. A tu su i drugi faktori: uvijek imaju izrazito nizak broj otkucaja srca (što su njegova istraživanja pokazala kao vjerniji pokazatel za nasilje nego, recimo, pušenje kao uzrok raka pluća).

Kad je Raine počeo istraživati ​​tu temu sve više, on je počeo gledati razlog zašto je postao istraživač nasilničkog kriminalnog ponašanja, a ne nasilni kriminalac. (Nedavne studije ukazuju da ga je njegova biologija jednako tjerala prema drugim karijerama – protueksplozivnog stručnjaka, korporativnog izvršitelja ili novinara – zanimanja koja privlače osobe s tim “psihopatskim osobinama”). Unatoč svojoj neobičnoj strukturi mozga, on nije imao nizak IQ koji je često uobičajan kod ubojica, ili bilo kakva kognitivna disfunkcija. Ipak, kako je on radio četiri godine intervjuiranja ljudi u zatvoru, puno vremena je razmišljao: što me zaustavilo da budem sa njihove strane rešetaka?

Ostaje pitanje, međutim, da ako ti “biomarkeri” postoje, i imaju utjecaja – i vi počinjete vidjeti dokaze kao neosporne – što onda učiniti s njima?

Možda smo trebali učiniti ništa, jednostavno ih ignorirati, pretpostavljamo, kada je riječ o kriminalu, da svaki pojedinac ima više manje isti mozak, isti kapacitet za donošenje moralnih odluka, kao što mi svi radimo sada. Kako Raine predlaže: “Sociolog bi rekao da ako se usredotočimo na ovim biološkim stvarima, ili ih čak priznamo, odmah skidamo pažnju sa uzroka kriminalnog ponašanja – siromaštva, lošeg susjedstva, slabe prehrane, nedostatak obrazovanja i tako dalje. Sve stvari koje treba promijeniti. I to je točno problem. To je razlog zašto su se društveni znanstvenici borili za ovu znanost toliko dugo”.

No, ako je neuronsko skeniranje postane rutina, i neuroznanost preciznija, neće li tada doći do točke u kojoj najviše nasilničkog ponašanja – npr. kod Bostonskog bombardera, recimo, ili ubojice iz Newtowna – tvrditi  na sudu kao bolest, a ne kazneno djelo ?

No, onda je dalje misao, da ukoliko ne budete mogli vidjeti kriminala kao biološka bolest, gdje se osjećaj osvetoljubive pravde postolje?

Ako neuroznanosti postavlja sve više pitanja kao što odgovara o krivnji nakon što je zločin počinnjen, što o svojoj ulozi u prevenciji kriminaliteta? Evo, pitanje na koje nitko ne može odgovoriti. “Ako znanost može predvidjeti sa 100% sigurnošću tko će počiniti nasilan zločin, da li bi bilo legitimno djelovati prije nego što je nteko počino taj zločin? Ja bih se reći da smo u liberalnom društvu ljudskih bića, a ne životinja, moj odgovor na vaše pitanje bio bi ‘ne’.”

Na kraju svoje knjige, Raine predlaže različite moguće Orwellianske budućnosti takve znanosti, etički “sklizak teren” intervencija koje u konačnici zamišlja društvo koji ocjenjuje biološki rizik od svih pojedinaca 

Možda je i ne previše neostvarivo zamisliti da će takvi skenovi jednog dana biti kao rutina uz program cijepljenja; no veće je pitanje što će biti i kako ćemo početi reagirati na te rezultate.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(guardian.co.uk, youtube.com/uredio: nsp)