Ako vjerujete pričama o klimatskim promjenama, možda biste pomislili kako se Zemljini ledenjaci tope

Ako vjerujete totalno u ovo klimatsko ludilo, možda biste pomislili kako će topljenje ledenjaka jednog dana poplaviti većinu planete. Ali najnovije istraživanje pokazuje da je Jakobshavn, nekad najbrže otapajući glečer na Zemlji, sada raste u veličini.

Više se ledenjak ne povlači u unutrašnjost, a nova mjerenja pokazuju da se Jakobshavnov ledenjak zgušnjava i napreduje prema oceanu.

Stručnjaci kažu da je sve veća veličina ledenjaka Jakobshavn posljedica hladnijih temperatura vode na tom području – a sada vjeruju da je prolazak toplijih i hladnijih morskih struja možda dio normalnog klimatskog obrazaca ove regije.

Dok su klimatski uzročnici pokušali ovu vijest napuhati kao zastrašujuću u mainstream medijima, izjavljujući kako rastući ledenjaci “nisu dobra vijest za čovječanstvo”, istina je da se većina aktivističkih luđaka klimatskih promjena toliko usredotočuju na pridržavanje službene priče, čak i kada postoje najočitije činjenice koje su pogrešno shvaćene da odgovar na njihovo klimatsko ludilo.

Grenlandski ledenjak zapravo raste

Istraživači su bili šokirani kada su otkrili da ledenjak Jakobshavn zapravo raste – svejedno, takav je nalaz u potpunoj suprotnosti sa službenom pričom o klimatskim promjenama.

Znanstvenici iz Sjedinjenih Država i Nizozemske udružili su se kako bi istražili to pitanje. A ono što su otkrili potkopava cijelu teoriju da se ledenjaci tope zbog klimatskih promjena.

Ledenjak Jakobshavn se topi u oceanu još od 1980-ih godina. Ova se činjenica već dugo pripisuje globalnom zatopljenju kao posljedica ljudskih aktivnosti, ali ono što su znanstvenici otkrili jest da su promjene temperature vode u sjevernom Atlantiku zapravo normalne.

Stručnjaci su to nazvali “Sjevernoatlantska oscilacija” (NAO) i kažu kako ta struja u područje donosi svakih 20 godina hladnije vode.

Prema njihovom istraživanju, NAO je donio nalet hladne vode iz Sjevernog Atlantskog oceana 2016. godine. Od tog vremena vode u blizini Jakobshavna bile su najhladnije od sredine 1980-ih. Tri godine zaredom, oceanske temperature u tom području ostale su hladne.

Iako znanstvenici i dalje upozoravaju da ove hladnije temperature neće trajati zauvijek, čini se da bi mogle trajati sljedećih 20 godina. Klimatski alarmisti tvrde da se ostali ledenjaci još tope, a oceanske temperature rastu, no nedavna istraživanja pokazuju da diljem svijeta raste 90 posto ledenjačkih tijela na Zemlji.

Glečeri nikamo ne idu

NASA-ine studije iz 2016. pokazuju da se na Antarktiku svake godine nakuplja sve više leda. Južni pol u prosjeku dobiva između 82 i 112 milijardi tona leda godišnje.

Kako izvještava Principia Scientific, NASA-ino je istraživanje pokazalo da “porast akumulacije snijega na Antarktiku koji je započeo prije 10 000 godina trenutno dodaje dovoljno leda kontinentu da bi nadjačao povećane gubitke svojih ledenjaka koji se prorjeđuju.”

Drugim riječima, na Antarktiku se nalazi toliko leda da čak nije ni važno da li se tope drugi ledenjaci. Vodeći autor studije Jay Zwally, glaciolog iz NASA-inog centra za svemirske letove Goddard u Greenbeltu u Marylandu, kaže da iako topljenje ledene mase može izgledati problematično u drugim područjima, čini se da Antarktika to jako dobro kompenzira.

“Dobra vijest je da Antarktika trenutno ne pridonosi porastu razine mora, već smanjuje razinu mora 0,23 milimetra godišnje”, komentirao je.

Klimatska znanost prepuna je istraživanja koja ignorira činjenice i brojke da bi održala službenu globalističku priču.

No kako pokazuje ovo nedavno istraživanje, problem globalnog zagrijavanja nije ono što se čini.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Znanstvenici su nedavno došli do senzacionalnog otkrića koje bi moglo riješiti problem oceana

Više od osam milijuna tona plastike završi u našim oceanima samo tijekom jedne godine, ubijajući morski život i uništavajući ekosustav.

No, izgleda da su znanstvenici na tragu rješenju. Otkrili su da se proteini pronađeni u lignjama mogu koristiti za stvaranje održivih alternativa plastici. Objavljeno je to u četvrtak u Frontiers in Chemistry, javlja CNN.

Lignje hvataju plijen pomoću vakuumskih čašica na svojim pipcima. Te ‘čašice’ su opremljene oštrim “prstenastim zubima” koji drže hranu. Zubi su napravljeni od proteina koji su slični svili, a oni su u posljednjih nekoliko godina postali predmetom znanstvenih istraživanja.

Melik Demirel s Državnog sveučilišta u Pennsylvaniji, glavni je autor ovog izvješća, koje sadrži postojeća istraživanja o materijalima napravljenim od tih proteina. On kaže da je njegov tim proizveo prototipove vlakana, premaza i 3D predmeta izrađenih od proteina lignjinih prstenastih zubi – tzv. proteina SRT.

Demirel kaže da su ti prirodni materijali biorazgradivi i mogli bi pružiti izvrsnu alternativu plastici.

SRT proteini mogu se proizvesti u laboratoriju pomoću genetski modificiranih bakterija, što znači da se uopće ne moraju ubijati lignje. Proces se temelji na fermentaciji, korištenju šećera, vode i kisika.

Prema istraživačima, SRT proteini imaju “izvanredna svojstva”, a materijali od njih su elastični, fleksibilni i jaki. Oni također imaju sposobnost termičke i električne provodljivosti, ali i samoobnovljivosti, što daje potencijal za neke nove primjene.

Mogla bi se stvoriti tkanina koja se može sama zakrpati i reciklirati tako da se napravi premaz čime bi im se povećala otpornost na oštećenja pranjem u perilicama. To bi moglo smanjiti i broj i količinu odjevnih mikrovlakana koje također završavaju u oceanima i pridonosi zagađenju mikroplastikom.

SRT proteini se također mogu koristiti za izradu zaštitne odjeće za kemijske i biološke agense, kažu istraživači.

“Iako sam stručnjak za polimere, želim minimizirati zagađenje plastikom i stvoriti održivost okoliša”, objašnjava Demirel.

Demirel priznaje da je potrebno dodatno raditi na povećanju proizvodnje materijala. Sintetski SRT proteini sada koštaju najmanje 100 dolara po kilogramu za proizvodnju, ali vjeruje da bi im se cijena mogla u budućnosti spustiti na samo 10 dolara.

(express.hr)

Znanost sada više ne razmišlja o genetski modificiranim usjevima i ljudima, već po nalogu američke vojske – sada skreću pozornost na svjetske oceane

Prema izvješću portala Defenseone.com, Pentagon razmatra različite načine kojima će genetički promijeniti morske mikroorganizme u “živi” alat za nadzor koji će biti sposoban za otkrivanje neprijateljskih podmornica, ronilaca i drugih sumnjivih podvodnih objekata.

Vojska također gleda na upotrebu genetskog inženjeringa kako bi stvorila živu kamuflažu u kojoj će organizmi reagirati na njihovu okolinu kako bi izbjegli otkrivanje, zajedno s nizom drugih potencijalno neugodnih primjena.

Iako se takve izmjene mogu činiti kao prednost za nacionalnu sigurnost, velika cijena će biti plaćena – kao što je to uvijek bude slučaj kada znanstvenici mijenjaju genetički dizajn.

Kakve će posljedice masovnog genetskog onečišćenja biti po naše oceane, i kakvi nepovratni i razorni rezultati se mogu stvoriti?

Oslobađanje projektiranih GM organizama bez poznavanja posljedica

Vojne dužnosnike, koji inzistiraju na tome da je ova vrsta istraživanja još uvijek u počecima, podržava Mornarički istraživački laboratorij (NRL).

Detaljno se objašnjava istraživanje:

“Uzmete rasprostranjene morske organizam, poput Marinobacterie, i promijenite njegovu genetsku sekvencu da reagira na određene supstance koje ostavljaju neprijateljski brodovi, ronioci ili oprema. To bi mogli biti metali, ispušni plinovi, ljudska DNK ili neka molekula koja se prirodno ne nalazi u oceanu, ali je povezana s recimo, dizelskim podmornicama. Reakcija bi mogla biti u obliku gubitka elektrona, što bi se moglo otkriti uz pomoć dronova.”

“U znanstvenom kontekstu, možemo primijeniti sposobnost mikroba da otpuštaju elektrone, a zatim upotrijebiti te elektrone da razgovaraju sa nečim poput autonomnog drona”, objasnila je istraživačica NRL-a Sarah Glaven, koji je govorila na gostovanju na Sveučilištu Johns Hopkins.

“Onda možete zamisliti kako se stvara električni signal kad bakterija susreće neku stranu molekulu u svom okruženju.”

Istraživači su već dokazali u laboratorijskom okruženju, da se geni bakterije E. Coli mogu manipulirati kako bi pokazali svojstva koja bi se mogla biti korisna za detekciju podmornica.

Međutim, ova vrsta istraživanja su ograničena jer se ne mora nužno replicirati u morskom ekosustavu u područjima gdje ih trebate za otkrivanje neprijateljskih podmornica.

Ipak, Glaven vjeruje da znanstveni tim može napraviti ove vrste mutiranih morskih organizama za samo godinu dana.

“Razlog zašto mislimo da to možemo postići je zato što imamo tu veliku bazu podataka prikupljenih od uzgoja ovih GMO bakterija u prirodnim sustavima” – istaknula je.

“Dakle, nakon eksperimenata u kojima promatramo genetski potencijal, ekspresiju gena, regulatorne mreže, napravili smo ovu vrstu senzora”.

Nije teško zamisliti kako bi ovaj program genetske manipulacije velikih razmjera mogao stvoriti katastrofalne posljedice – učinke kojima će se naša djeca i unučadi baviti, a koje bi se mogle pokazati nepovratnima.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Oko 300 milijardi komada plastike (ili otprilike 150 milijuna tona otpada) zagađuje Arktički ocean, zaključio je međunarodni tim istraživača nakon procjene razine plastičnog otpada koje se nalazi istočno od Grenlanda i Barentsovog mora u blizini Norveške i Rusije

Unatoč relativnoj izolaciji ovih područja, istraživači kažu da je zagađenje uzrokovano čovjekom dostiglo opasnu razinu.

Njihovo izvješće, koje je obljavljeno u časopisu “Science Advances” označava te zone kao “polarna groblja” i upozorava na potencijalne opasnosti koje ta mjesta mogu imati.

Konkretno… toksini u tim komadima plastike mogu se ispustiti u vodu i promijeniti životne oblike i prirodnu pH razinu vode. Životinje u prirodi također mogu progutati plastiku ili se u nju zapetljati.

“Ukupno opterećenje plutajuće plastike na nesmrznuti Arktički ocean procijenjeno se u rasponu od oko 100 do 1200 tona, pri čemu se procjenjuje da se 400 tona sastoji od oko 300 milijardi plastičnih artikala” – navodi se u studiji.

“Fragmentacija i tipologija plastike ukazivala je na obilje prisutnosti starih otpadaka koji potječu iz udaljenih izvora.”

Tim sugerira da je vjerojatno da je otpad došao sjevernim oceanskim strujama. Arktik je postao “slijepa ulica” za otpad koji se baca u Atlantik u Europi i Sjedinjenim Državama.

To može objasniti zbunjujuću činjenicu da bi rijetko naseljena regija mogla imati daleko više otpada od očekivanog. Autori su za Daily Mailu izjavili: “Sjevernoatlantsko područje Atlantskog oceana pojavilo se kao mrtva točka za površinski transport plastičnog onečišćenja”.

Istraživači su došli do svojeg zaključka nakon uzorkovanja 42 mjesta na Arktiku kroz kružnu ekspediciju Tara Oceana 2013. godine.

Njihov je pregled pronašao stotine tisuća malih komadića plastike u sjeveroistočnom dijelu Atlantika. Ovi su dijelovi očito bili stari i izgledali su kao da su potekli sa raznih mjesta u Europi i Sjevernoj Americi.

Voditeljica Andres Cozar sa Sveučilišta u Cadizu u Španjolskoj kaže: “Devedeset devet posto plutajuće plastike na Arktiku bilo je ograničeno na područje Grenlanda i Barentsovog mora …. Plastično zagađenje u ostatku Arktskog polarnog kruga bilo je nisko ili ga nije bilo”.

Cozar pretpostavlja da bi morsko plastično zagađenje moglo postati prevladavajuće na Arktiku, jer društvo nastavlja odlagati otpad u ocean.

Potencijalne ekološke implikacije

Prethodna istraživanja Svjetskog gospodarskog foruma već su izazvala zabrinutost zbog količine plastičnih otpadaka koja pluta u oceanima.

Studija, pod nazivom The New Plastics Economy: Rethinking the Future of Plastics, procjenjuje da se osam milijuna tona plastičnog otpada godišnje baca u ocean.

To je ekvivalent jednom kamionu smeća svake minute. Autori studije idu dalje, navodeći da se 95 posto plastične ambalaže baca nakon samo jedne uporabe.

#Istraživanje zaključuje: “U standardnom scenariju, u oceanu se očekuje da će biti jedna tona plastike na svake tri tone ribe do 2025., a do 2050. godine će biti više plastike nego ribe.”

Članak u časopisu One Green Planet kaže da se svake godine od plastičnog onečišćenja biti ubijeno oko 100 milijuna morskih sisavaca. Životinje zamijene ostatke hrane za plastiku i jedu plastičnu masu. Kao posljedica toga, njihovi probavni sustavi postaju blokirani i životinje umiru vrlo sporo i bolno.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Italija će zabraniti korištenje plastičnih čaša, pribora za jelo, tanjura i ostalih proizvoda za jednokratnu upotrebu od siječnja 2020. godine, rekao je talijanski ministar okoliša Segio Costa

Najavljenom zabranom Rim uvažava prijedloge Europske komisije koji tek trebaju biti usvojeni. Obuhvatit će i proizvode poput slamki, balonskih štapića i miješalica za pića.

„Moj cilj je očistiti morski ekosustav što je više moguće“, rekao je Costa talijanskom dnevniku La Repubblica, dodavši kako prvo „taj potez zahtijeva smanjenje upotrebe nekih plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu“.

Zabrana jednokratnih proizvoda

Komisija je u svibnju zatražila zabranu plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu na razini EU-a, upozorivši da plastika čini više od 80 posto otpada bačenog u more.

Talijanski ministar najavio je danas i da od 2020. godine ribari više neće smjeti vraćati u more otpad uhvaćen u mreže. Dodao je da je u planu i zabrana kozmetike koja sadrži mikroplastiku.

Mikroplastika

Mikroplastika obuhvaća sitne komadiće plastike, manje od pet milimetara, koji zagađuju more budući da ih sustavi za pročišćavanje vode ne mogu filtrirati. Smatra je se ozbiljnom prijetnjom morskom ekosustavu.

U kozmetičkoj industriji čine je mikrogranule, sitni komadići polietilenske plastike koji se dodaju kozmetičkim kremama i pastama za zube radi boljeg čišćenja.

Costa pojašnjava da će najavljene mjere biti uključene u zakon koji je gotovo završen. Slijedi njegovo usvajanje na sjednici vlade, da bi potom bio poslan u parlament na izglasavanje.

(index.hr)

Potreban nam je novi način gledanja globalnog zatopljenja – naročito što od toga radimo oluju u čaši

Znanstvenici kažu kako dok razine oceana i dalje rastu, stopa koja se povećala zapravo se usporila za 31 posto od 2002. godine, a 44 posto od 2004. za manje od 17 centimetara po stoljeću.

Jedva da je to kataklizmički događaj koji bi zaradio glasno predviđanje kraja svijeta.

Današnji porast razine mora uvijek se smatrao pokazateljem klimatskih promjena, ali usporavanje te brzine pokazuje “stanku” u globalnom zagrijavanju.

Radovi objavljeni sada pozivaju na poboljšane modele u kvantificiranju stvarnih učinaka globalnog zatopljenja i porasta razine mora.

Postoji mnogo znanstvenih dokaza koji sugeriraju da je volumen oceana bio izravno pod utjecajem industrijalizacije. Čim je počela industrijska revolucija, znanstvenici su primijetili kako se razina mora počela dizati.

Razlog: povećane koncentracije stakleničkih plinova su zarobile toplinu zraka i oceana. Morska se voda širi dok je toplija, a dodatni volumen vode doprinosi globalnom topljenju leda zbog topline.

To je ono što svako dijete vidi na TV-u. Staklenički plinovi dižu temperaturu atmosfere, led se topi i taj jadni polarni medvjed uči gimnastiku kako balansira na otopljenom ledenom brijegu.

Ipak, ono što ostaje neizrečeno je da postoje drugi čimbenici koje treba uzeti u obzir, kao što su velika godišnja razlika u razini mora zbog skladištenja vode na kopnu (bilo voda, bilo leda ili snijega).

Postoje godišnje fluktuacije koje se ne spominju u medijima i koje se oslanjaju na fenomen El Nino. Jednostavno rečeno, tijekom razdoblja fenomena La Nina, kiša obično pada na kopno, dok tijekom El Nina pada na oceanu. Tu su i vremenskih obrasci koji utječu na trendove razine mora ne samo u godinama već i u desetljećima.

Dok znanstvenici primjećuju da ovi promjenjivi vremenski uvjeti dugoročno ne utječu na razinu mora (dovoljno za potporu apokaliptičkoj prognozi), oni ne otkrivaju točan odnos između globalnog zatopljenja i porasta razine mora (tj. porasta globalnih razina mora kroz glacijalno topljenje i dugoročno zagrijavanje oceana).

Paradoks koji se mora prihvatiti

Istina je da nam je dano samo pola priče. Istina je da je globalna razina mora u posljednjem desetljeću (sasvim očito) porasla. Također je istina da se brzina primanja topline od strane oceana također povećala, i topljenje ledenjaka se ubrzalo.

Ipak, stopa porasta razine mora je opala. To je paradoks koji treba prihvatiti da se spriječi masovna histerija.

Imajte na umu da satelitske slike koje prikazuju trendove u razinama mora pokazuju da postoji očita “izbočina” u zapadnoj ekvatorijalnoj regiji Pacifika – uzorak koji se ne prikazuje u drugim dijelovima svijeta.

Znanstvenici zaključuju da lokalizirane “izbočine” ukazuje na ostale oscilacije vjetra ili oceana, a ne izravni učinak stakleničkih plinova koji bi stvorili generalizirani porast razine mora.

Potpuni odgovor na ovu zagonetku tek treba biti izrađen. Znanstvenici još uvijek rade na odgovoru na ovo pitanje u cijelosti. Sa oprezom, iako postoje mnoge godišnje i višegodišnje fluktuacije koje snažno utječu na kratkoročne trendove i podatke.

“Činjenični” zaključak ovisit će o tome koji vremenski okvir se ispituje. Bez obzira na to, znanstvenici su rekli da je do sada stvarni porast globalne razine mora bio konstantan 3,3 ± 0,4 mm godišnje.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Papa Franjo je rasčistio i izrazio stav da je borba protiv plastike u našim oceanima veći prioritet od pedofilskih svećenika koji siluju djecu u Katoličkoj crkvi

U subotu je Papa izdao poziv na očuvanje oceana kojima prijeti plastični otpad, rekavši kako je čista voda “osnovno ljudsko pravo”.

Njegovi su javni komentari u velikoj suprotnosti sa šutnjom iz Vatikana o aktualnom skandalu povezanim sa silovanjem djece koji je zahvatio Crkvu.

“Ne možemo dopustiti da naša mora i oceani budu prekriveni beskrajnim poljima plutajuće plastike”, rekao je papa u poruci četvrtog Svjetskog dana molitve, izvijestio je Breitbart.

“Nažalost, prevelika nastojanja nisu uspješna zbog nedostatka učinkovite regulacije i sredstava kontrole, osobito u pogledu zaštite morskih područja izvan nacionalnih granica”.

Papa je također rekao da je pristup “sigurnoj pitkoj vodi temeljno i univerzalno ljudsko pravo”, te je istaknuo da je za mnoge teško, ako ne i nemoguće.

“Naš svijet duguje veliki socijalni dug dugu prema siromašnima koji nemaju pristup pitkoj vodi, i time im se se uskraćuje pravo na život koji je konzistentan s njihovim neotuđivim dostojanstvom” – kazao je.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Godinama je Tihi ocean nadahnjivao skladatelje, slikare i pisce koji su stvarali remek-djela koja su hvalila njegovu ljepotu

Nažalost, to je sada samo dio prošlosti. Tihi ocean je sada jedno veliko ogromano odlagalište smeća koje pokriva 600.000 kvadratnih milja, i to zahvaljujući svim vrstama otpada – uključujući boce, užad, plastične vrećice, ribarske mreže i plutače.

Istraživanja objavljena u znanstvenim izvješćima nazivaju ga “Great Pacific Garbage Patch” (GPGP) i to područje je dvostruko veće od Teksasa, i tri puta veće od Francuske.

Najgori dio je da to područje na kojem se nalazi otpad ne pokazuje znakove smanjenja.

Ekolozi su pokazali svoju zabrinutost nakon što su istraživači organizacije “The Ocean Cleanup Foundation” istraživali gomilanje otpadaka između Kalifornije i Havaja. Komadi od plastike koje su vidjeli zalijepljene zajedno imali su preko metar u promjeru.

Boyan Slat, osnivač organizacije “Ocean Cleanup”, opisao je situaciju kao “vremensku bombu”, jer će se tona smeća raspasti u mikro-plastiku tijekom sljedećih nekoliko desetljeća “ako ništa ne poduzmemo”.

Količina otpada gotovo je udvostručena i ima najmanje 79.000 tona plastike. Taj je broj, prema znanstvenim izvješćima, četiri do 16 puta veći nego što je otkriveno godinu dana prije.

Godinu dana nakon što je izašao prvi skup nalaza, istraživači su proveli ekspediciju sa više brodova i prikupili 1,2 milijuna uzoraka vode iz istog područja. Koristili su velike mreže kako bi pribavili ostatke otpada i snimili mnogo zračnih fotografija kako bi proučili GPGP.

Dr. Julia Reisser, glavni znanstvenik ekspedicije, izrazila je iznenađenje nad ogromnim količinama plastike koju su vidjeli. Nažalost, podaci pokazuju da se ovi masivni zagađivači iz oceana neće uskoro smanjiti.

U izvješću se navodi da prema povijesnim podacima iz površinskih mrežnih točaka, razine plastičnog onečišćenja rastu “eksponencijalno unutar GPGP-a”. Stopa po kojoj se plastična masa nagomilava brzinu kojom čuvari oceanograf. Da bi se stvari pogoršale, razina plastičnog onečišćenja raste brže u odnosu na okolnu vodu.

Oceanograf Laurent Lebreton, glavni autor studije, je priznao da su rezultati istraživanja depresivni, te se pita kako su zagađivači – uključujući i WC daske – pronašli put u ocean.

Dodaje da otpad također može prenijeti invazivne organizme preko oceanskih bazena. Zagađivanje vode zaista je uznemirujuće za ljude, ali je još uznemirujuće za morski život.

Kako možemo djelovati sada, prije nego što bude prekasno?

Trebamo oceane, a morski život je njihovo sklonište. Sada kada onečišćenje predstavlja veliku prijetnju tim prirodnim resursima, vrijeme je da napravimo potez da ih spasimo, korak po korak. Može potrajati i nekoliko godina, čak i desetljeća, ali moramo početi sada, dok još imamo vremena.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Odbačena plastika sve je veći problem u oceanima, a znanstvenici su sada razvili mutirani oblik enzima pomoću kojeg bakterije još učinkovitije mogu razgrađivati odbačenu plastiku

Znanstvenici su slučajno stvorili mutirajući enzim koji razgrađuje plastične boce. Ovo prijelomno otkriće moglo bi pomoći riješiti globalni problem zagađenja plastikom te bi po prvi puta moglo postati moguće u potpunosti reciklirati plastične boce.

Novo istraživanje potaknuto je otkrićem iz 2016. kad je na otpadu u Japanu pronađena bakterija koja je prirodno evoluirala i počela se hraniti plastikom. Znanstvenici su sad otkrili detaljnu strukturu ključnog enzima koji proizvodi ta bakterija.

Međunarodni tim znanstvenika analizirao je enzim kako bi otkrili kako je nastao, no nehotice su molekulu učinili još učinkovitijom u razgradnji polietilentereftalata, odnosno PET-a koji se koristi u proizvodnji plastičnih boca.

- Ono što se dogodilo je da smo zapravo poboljšali enzim što nas je prilično šokiralo. Radi se o doista sjajnom otkriću, kazao je profesor John McGeehan sa Sveučilišta Portsmouth.

Enzimu mutantu obično treba nekoliko dana da počne razgrađivati plastiku – što je neusporedivo manje od stotina i stotina godina potrebnih da se plastika razgradi u moru. Znanstvenici su optimistični i misle da je taj proces moguće i dodatno ubrzati te da će se otkriće vrlo brzo moći primjenjivati.

- Nadamo se da će nam taj enzim pomoći da plastiku razgradimo na početne komponente kako bismo ih mogli doslovno reciklirati u nove plastične predmete. To znači i da više nećemo morati novu plastiku proizvoditi iz nafte te ćemo, u konačnici, značajno smanjiti količinu plastike u okolišu, kaže profesor McGeehan.

U svijetu se svake minute proda milijun plastičnih boca od čega se reciklira njih samo 14 posto, a velika količina završi u svjetskim morima pa su i najudaljeniji krajevi na planetu postali zagađeni plastikom koja ugrožava život u moru i posljedično čovjeka koji jede plastikom kontaminiranu hranu.

- Plastika je nevjerojatno otporna i sporo se razgrađuje. Prizori plastike u moru su zastrašujući. To je jedan od onih materijala koji je napravljen možda malo i predobro, kaže profesor McGeehan.

Sad se te plastične boce mogu reciklirati samo na način da se iz njih mogu napraviti neprozirna vlakna od kojih se poslije rade odjeća i tepisi. Pronalazak novog enzima znači da će se plastične boce moći ponovno pretvoriti u iste takve prozirne plastične boce što će uvelike smanjiti potrebu za novom plastikom.

- Uvijek se ponovno suočite s problemom jeftine nafte, što znači da je i proizvodnja te prve plastike jeftina. Proizvođačima je lako napraviti mnogo takvih stvari. To im se čak i više isplati nego reciklirati. No, ja vjerujem da javnost može učiniti pritisak na proizvođače. Percepcija ljudi se mijenja pa mnoge kompanije nastoje iznaći način kako što efikasnije reciklirati plastiku, kaže profesor McGeehan.

Novo istraživanje, objavljeno u časopisu Proceedings britanske Nacionalne akademije znanosti, započelo je otkrićem detaljne strukture enzima koji proizvodi bakterija pronađena na japanskom odlagalištu otpada.

Znanstvenici su koristili tzv. ‘diamond’ izvor svjetlosti, odnosno intenzivnu rentgensku zraku deset milijardi puta svjetliju od sunca pomoću koje se mogu vidjeti pojedini atomi.

Struktura enzima izgleda vrlo slično kao ona koju proizvode brojne bakterije kad razgrađuju kutin, prirodni polimer koji proizvode biljke za svoju zaštitu. No, kad su znanstvenici ispitivali enzim, slučajno su ga poboljšali.

- Nakon naše intervencije, enzim je postao 20 posto učinkovitiji nego je bio. No, to još nije sve. Doista mislimo da ga možemo pretvoriti u superbrzi enzim, kaže McGeehan.

Industrijski enzimi su u širokoj upotrebi, na primjer u prašcima za pranje rublja i biogorivima. U posljednjih nekoliko godina poboljšani su i ubrzani i do 1000 puta pa profesor McGeehan slično predviđa i za enzim koji razgrađuje plastiku. Patent za ovo otkriće prijavili su znanstvenici iz Portsmoutha i laboratorija za obnovljivu energiju iz Colorada.

Trenutno se istražuje može li se enzim poboljšati ako ga se transplantira u bakterije koje mogu izdržati temperature više od 70 stupnjeva Celzija, što je temperatura pri kojoj PET postaje viskozan i kad se razgrađuje deset do sto puta brže.

Neka prijašnja istraživanja otkrila su i da plastiku razgrađuju neki oblici gljivica, no bakterije je mnogo lakše uzgojiti i prilagoditi industrijskoj uporabi.

Neke vrste plastike već sad mogu razgraditi bakterije koje postoje u prirodi i znanstvenici ih intenzivno traže. PET materijali u moru tonu, no McGeehan kaže da će se jednoga dana bakterije koje jedu tu plastiku jednostavno moći pošpricati po plastičnom otpadu te će se na taj način očistiti mora.

- Mislim da je ovo otkriće sjajno i da će uvelike pomoći u sve ozbiljnijem problemu zagađenja plastikom’, kaže Oliver Jones, kemičar s instituta RMIT u Melbourneu.

- Enzimi su neotrovni i biorazgradivi i pomoću mikroorganizama ih se može proizvesti u velikim količinama. Pred nama je još dug put prije nego budemo mogli pomoću enzima očistiti svijet od plastike, no ovo je sigurno korak u dobrom smjeru, zaključio je.
 
(jutarnji.hr)

Od 1950. čovječanstvo je odbacilo 5,5 milijardi tona plastike, evo gdje je završio najveći dio

sredine 90-ih čovječanstvo poznaje toponime povezane s ogromnim nakupinama smeća; kao Velika pacifička mrlja smeća, Sjevernoatlantska mrlja smeća, ukupno ih je pet na svijetu.

Najnovije istraživanje na tu temu, objavljeno u Scientific Reports, kaže da se u tom vrtlog plastičnog otpada koji se nakupio u Pacifiku, nalazi između četiri i 16 puta više smeća nego što su znanstvenici do sada procjenjivali.

Velika pacifička mrlja smeća inače je površine 1,6 milijuna kilometara četvornih, što je 29 puta veća površina od površine Hrvatske.

A jeziva ozbiljnost najnovijeg otkrića postaje jasna ako se zna da se već i s dosadašnjim procjenama računalo da će otprilike 2050. godine ukupna masa plastičnog otpada u morima i oceanima diljem svijeta premašiti ukupnu masu svih riba. Ovo istraživanje sada pokrenuli su The Ocean Cleanup Foundation, šest sveučilišta i jedna avijatičarska kompanija.

Pomoću 30 brodova povlačili su mreže na širokom području i upecali 1,2 milijuna komada plastičnog otpada.

Njihova konačna procjena je da se u Velikoj pacifičkoj mrlji smeća nalazi čak 1800 milijardi krupnih komada plastičnog smeća na koje otpada 92 posto mase unutar mrlje koju su inače oblikovale struje između Havaja i Kalifornije. Na mikroplastiku promjera pet milimetara i manjeg otpada osam posto mase plastike.

Jezivo je bilo otkriće da se čak 46 posto mase odnosilo na ribarske mreže koje su se otrgnule s brodova koji su ih vukli ili su ih s brodova naprosto odbacili. Ako se zna da se čak i primjerice u plastični prstenovi za limenke piva zapliću morska bića, guše, ugibaju i tonu, što životu u moru čine tolike tone mreža nemoguće si je predočiti. Prvi put Velika pacifička mrlja opisana je još 1988. u izvještaju američkog NOAA.

Od početka je bilo jasno da je riječ o otpadu koji se tamo nagomilao iz Kine i Japana u prvom redu, nešto manje iz SAD-a.

Naziv poput zemljopisnog pojma mrlja je dobila 1997. kada je Charles J. Moore, vraćajući se s Transpacifičke utrke jahta, naletio na takvu količinu smeća kakvu nije očekivao u najgorim morama.

20 godina poslije Sveučilišta Kalifornija i Georgija izračunala su da je čovječanstvo od 1950. proizvelo 9,1 milijardi tona plastike, te da od te količine u potrebi više nije oko 7 milijardi tona.

Dalje su izračunali da je od te mase reciklirano samo 9 posto, da je daljnjih 12 posto plastike završilo na spaljivanju, što znači da je 5,5 milijardi tona plastike proizvedene u tih 67 godina završilo što u morima, što na kopnu na odlagalištima smeća, u prirodi, kojekuda. Istraživači s Univerziteta u Plymouthu ostali su prije četiri godine zatečeni kad su na boce, plastične vrećice i slične podsjetnike na modernu civilizaciju pronašli na – dnu Atlantskog oceana.

Otkriće je bilo zastrašujuće zato što je smeće pronađeno na dubini od 4500 metara, na dijelu na kojem je oceansko dno do sada bilo potpuno neistraženo.

Oceani inače slove kao mjesta koja je čovjek slabije istražio nego površinu Mjeseca, a s ovim otkrićem ispada da je prije čovjekovih modernih istraživačkih aparata na neistražena mjesta oceanskog dna stiglo čovjekovo smeće.

Riječ je o velikom istraživanju koje je financirala EU i u koje je bilo uključena 41 organizacija iz 13 država. Mjesta koja su pritom istražena nalaze se u Atlantskom i Arktičkom oceanu od obale Europe do srednjeatlantskog hrpta te Mediteran.

Smeće je pritom pronađeno na jednoj lokaciji. Najveći dio otpada pritom se odnosi na plastiku (41 posto), zatim na ostatke od ribarenja poput pokidanih parangala i mreža (34 posto), dok ostalo čine staklo, drvo, metal, papir, karton i kojekakvo neidentificirano, budimo otvoreni, totalno ljudsko sranje.

Jedno drugo istraživanje organizacije Project Aware u sličnom globalnom istraživanju od 2011. okuplja 20.000 ronilaca iz 60 zemalja, uključujući i Hrvatsku.

Njihovi su podaci još i gori, jer po njima ispada da plastični otpad čini čak 70 posto zagađenja morskog dna. I jedno i drugo istraživanje utvrdili su da ni hrvatski dio Jadrana nije pošteđen vrlo ozbiljnog zagađenja.

Do sada se smatralo da zagađenje oceana smećem uglavnom čini otpad koji pluta. Procjenjuje se da danas na svaki kilometar četvorni površine oceana otpada 5,1 kilograma plastičnog smeća.

Dodatan problem je to što se to smeće stalno mrvi, pa ne samo što se godišnje milijuni ptica i morskih organizama uguše plastikom, nego i mikroskopske čestice plastike sve češće ulaze u hranidbeni lanac. Kako životinja i riba, tako i ljudi.

Posebno istraživanje utvrdilo je da doslovno svaki albatros u svom probavnom sustavu ima veće ili manje čestice plastike.

A stanje definitivno postaje alarmantno ako se zna i to da je plastika takav materijal da na sebe vrlo efikasno veže mnoštvo otrovnih tvari iz mora, što znači da ubrzava unos otrova iz okoline u žive organizme.
 

(express.hr)