Preživjeli su ekstremne zime u kolibici usred šume, odsječeni od civilizacije

Sibirska je tajga jedno od najizoliranijih mjesta na svijetu, a osim toga i vrlo je nezgodan teren za putovanje kroz nju kao i gotovo nemoguće mjesto za život.

Kratka ljeta i duge hladne zime gotovo posve onemogućuju nastanjivanje ljudi tamo, zbog čega je tajga u Sibiru jedno od najvećih nenaseljenih područja svijeta.

Područje od 8,1 milijuna kvadratnih kilometara prekriva čak 10 posto Zemljine kopnene površine, a njeni stanovnici su većinom medvjedi i lisice tijekom dana, dok noću njome love vukovi. Prosječna temperatura iznosi minus 5 Celzijusa, a rekordna izmjerena temperatura je 67,7 ispod nule.

Vjerojatno ste čuli priče o japanskim vojnicima koji su se povremeno znali pojaviti iz džungle nesvjesni da je rat završio, no ovo je još nevjerojatnija priča – o obitelji koja nije niti znala da je došlo do Drugog svjetskog rata.

Nevjerojatna sudbina u neznanju je držala rusku obitelj koja je provela preko 40 godina u pustopoljini Sibirske tajge, a na njih su 1987. naletjeli geolozi istraživači.

Saznali su da obitelji Likov živi u potpunoj izolaciji desetljećima. Oni su spadali u “Stare ritualiste”, ogranak ruske Pravoslavne crkve koja se od matice razdvojila sredinom 17. stoljeća zbog osude reformi.

Prije 1936. obitelj je živjela u naseljenom dijelu Rusije, no nakoj što je jednog od braće ubila sovjetska patrola, otac Likov okupio je svoju obitelj te su pobjeglu u dubinu Sibirske tajge, a nakon tog dana nikad više nisu viđeni.

Više od 40 godina tako je Karp Likov živio u drvenoj kolibi koju je sam izgradio sa svojom suprugom i djecom, svega nekoliko kilometara daleko od granice s Mongolijom. Kad su se odlučili otići u tajgu bilo ih je četvero – Karp i žena Akulina, sin Savin i kćer Natalia.

U divljini je rođeno još dvoje djece, Dmitrij 1940. i Agafia 1943. Imali su knjige za molitvu i staru Bibliju, iz koje su djeca naučila čitati i pisati.

Jeli su bobice, uzgajali vlastito povrće te šivali odjeću od tkanine koju su sami izradili. Naučili su kako loviti bez puški, ali i bez strijele. kad je Dmitrij odrastao, postao je pravi stručnjak za lov, toliko dobar da je bosonog lovio po zimi.

U kasnim 1950-ima uslijed izuzetno teške zime obitelj se suočila s gladi, a Akulina je oboljela te umrla, ostavivši supruga samog s djecom.

Kad su ih geolozi pronašli 1978. nisu mogli vjerovati kako je netko preživio u tim uvjetima, koji su doslovni izgledali poput onih iz Srednjeg vijeka. Unatoč godinama izolacije, Karp ih je ljubazno dočekao te je odbio sve što su mu geolozi nudili, osim soli – koju nisu okusili dulje od 40 godina.

Znanstvenici su ih i informirali – oni nisu imali pojma da je izbio Drugi svjetski rat, da su ljudi sletjeli na Mjesec, a križali su se na “moderna čuda” koja su geolozi imali sa sobom. Karp je bio osobito fasciniran, zurio je u prozirnu foliju koju su donijeli istraživači.

“Gospode, što je to, staklo je, ali se gužva”, čudio se.

Na jesen 1981., trojce od četvero djece – Dmitrij, Natalia i Savin, umrli su u nekoliko dana razmaka jedan od drugog, demonstrirajući i time veliku povezanost. Dvoje je pokosilo zatajenje bubrega, dok je Savin umrla od upale pluća.

Geolozi su u nekoliko navrata dolazili u tajgu te nagovarali Karpa te njegovu kćer Agaifu da se usele s rođacima koji su živjeli oko 240 kilometara dalje, no odbijali su. Karp je naposljetku umro u veljači 1988., a jedina preživjela kćer Agaifa ostala je sama u drvenoj kolibi, prisiljena snalaziti se u divljini.

(express.hr)