Prvi susjed, liječnik, profesor u školi, vodoinstalater, teta za pultom u dućanu… Svi su oni mogući suradnici tajne službe. Pritom, naravno, nije uopće bitan njihov posao, nego jesu li u nekakvoj vezi s nekim tko je zanimljiv Sigurnosno-obavještajnoj agenciji.

Osim agenata koji su na plaći u SOA-i, ta tajna služba u svoje redove regrutira i vanjske suradnike. To je idealan posao za hrvate, biti špijun, spojiti ugodno sa korisnim.

Analitičari, a ne kriminalisti

Da, špijuni su među nama. Ne paranoični poput legendarnog “balkanskog špijuna”, nego obični ljudi koji u jednom trenutku dođu pod povećalo “službe”. Primijeti li agent SOA-e čiji je zadatak, recimo, praćenje ekstremnih vjerskih organizacija, da neka osoba ima kontakte, pa možda na prvi pogled i sasvim benigne, s nekim potencijalno opasnim religijskim skupinama, počet će je obrađivati.

Možda i godinu dana pratit će njene navike, razgovarati s ljudima koji je poznaju (ne bi je smio prisluškivati), sastavit će njezin psiho-profil… Upoznat će je, kažu nam obavještajci, bolje od nje same. E, kad je tajni agent to odradio, onda će svoju metu i upoznati. Uredno će joj se predstaviti, predložiti suradnju, ali i novac kao naknadu za trud. Budući da će iskusan špijun dobro proučiti i najslabije točke svoje mete, znat će je “obraditi” (ne bi je smio ucjenjivati) i privoljeti na suradnju. Ma, nemoguće?

– A zašto ljudi surađuju s vama novinarima? Zašto vam odaju određene informacije? – odgovara protupitanjem naš sugovornik iz tajne službe.

Za to će vrijeme taj SOA-in vanjski suradnik uredno nastaviti svoj život, odlaziti na posao i slično, ali susretat će se i sa špijunima te im prenositi tražene informacije.

Sigurnosno-obavještajna agencija danas zapošljava oko tisuću djelatnika. Osim u sjedištu SOA-e u Zagrebu, u superzgradi otpornoj na eksplozije i prisluškivanje, tajni agenti rade i u lokalnim centrima po Hrvatskoj: Split, Osijek, Rijeka, Bjelovar… Više od 70 posto zaposlenih u SOA-i, kažu naši sugovornici, imaju visoku stručnu spremu, a u tajnoj službi uglavnom rade ljudi koji su po obrazovanju i struci novinari, diplomati, povjesničari…

Iako bi čovjek na prvu pomislio da u tajnim službama rade kriminalisti, ne, riječ je o ljudima koji su završili neki od fakulteta s područja društvenih znanosti. Naši će sugovornici objasniti da je to zato što ljudi miješaju posao policije i posao SOA-e. Policija, USKOK i DORH bave se kriminalom, a tajni agenti više su analitičari čije su zadaće špijunaža, kontrašpijunaža i protuterorističko djelovanje.

Sjedište SOA-e u Zagrebu, superzgrada otporna na eksplozije i prisluškivanje

U SOA-i je od svih zaposlenih 45 posto žena (podjednako su kao i muški kolege ili tajne agentice ili na rukovodećim funkcijama), a više od 40 posto zaposlenih mlađe je od 35 godina. Sudeći po ovoj statistici, naša je tajna služba gotovo pa idealna. No, nije i ne može biti tako. U dvadesetak godina hrvatske samostalnosti tajne službe prošle su transformaciju od obavještajnog aparata koji je sazidan na temeljima nekadašnje zloglasne jugoslavenske Udbe i koji je ratnih devedesetih godina bio pod dominantnim utjecajem politike, pa i služio tada vladajućem HDZ-u u obračunima sa svima koji nisu mislili i djelovali kao oni, do moderne agencije koja se, međutim, i dalje nije posve uspjela odlijepiti od politike.

I dok je, primjerice, američka CIA ugledna agencija čiji zaposlenici (oni koji to mogu) ne kriju gdje rade, u Hrvatskoj se i dalje od rodbine i susjeda skriva posao u tajnoj službi. Potvrđuje to i profesor Vlatko Cvrtila, stručnjak za sigurnosna pitanja, koji korijen problema vidi upravo u Udbi.

Učinkovitiji nadzor

– Naše su sigurnosne službe u devedesetim godinama zadržale i mentalitet i način rada prijašnje Udbe. Tako su se prisluškivali opozicijski političari, novinari… Politika je uvijek htjela vladati tajnim službama – napominje Cvrtila.

Obavještajne agencije, dodaje, ne mogu biti samostalne od politike, ali moraju biti neovisne o političkim opcijama.

– Državna politika treba voditi računa o tome što službe rade, ali nad njima treba uspostaviti učinkovitiji nadzor. Nužno je ojačati unutarnju kontrolu u obavještajnim agencijama tako da šef tajne službe ne može zaustaviti i zataškati istrage – objašnjava Cvrtila.

Po njemu bi mandat šefa tajne službe trebao počinjati u sredini mandata vladajućih tako da svaki novi ravnatelj obavještajne agencije ne dolazi i ne odlazi s novim premijerom. Problem paraobavještajnog podzemlja, koje se u hrvatskim prilikama tako često spominje, Cvrtila ne zanemaruje i kaže da paraobavještajci nisu izolirani od obavještajaca.

– To je mreža starih pajdaša koji, kad izađu iz obavještajnog sustava, ne mogu i ne žele s njim prekidati veze. Posebno kada mogu doći do informacija koje se tiču politike i političara – ističe Cvrtila i dodaje da je paraobavještajno podzemlje problem tranzicijskih država i zemalja s organiziranim kriminalom. Agentima CIA-e, tvrdi, nikada ne bi palo na pamet da rade nešto što bi se moglo povezati s radom za korist jedne političke opcije.

Bitna mu bila logika

Smiljan Reljić, najdugovječniji ravnatelj SZUP-a (od 1992. do 1997. godine), ima lovišta u Lici i vinograde u Dalmaciji. Danas živi na relaciji Drniš – Zagreb i baš je sretan što se maknuo “iz tog svijeta”.

– Nije nikada problem u službi, nego je problem u politici koja uvijek preko službe hoće hraniti svoje ćakule – kaže Reljić.

On je, pak, ostao upamćen po 126 dosjea nepodobnih novinara i političara koje je tajna služba napravila u Tuđmanovo vrijeme. Reljiću je ta priča, i sam kaže, i dandanas bolna rana, ali on je vidi drugim očima od ostalih. Zapravo tvrdi da nije bilo toliko dosjea, da su izmišljeni…

U njegovo vrijeme, ističe, u SZUP-u nisu zapošljavali društvenjake, nego ljude tehničke struke jer je Reljiću bila bitna logika.

– Sve se svodi na sklapanje informacija i logičko zaključivanje – objašnjava Reljić, koji je nakon SZUP-a godinu dana bio ravnatelj Ureda za nacionalnu sigurnost. Nakon toga dvije je godine radio kao menadžer za sigurnost u HEP-u, pa opet dvije u UNS-u i naposljetku je otišao u mirovinu. U sustavu tajnih službi proveo je, kaže, 12 godina i tvrdi da je za svoj rad osam puta odlikovan.

Od njegovih vremena, priznaje, po prirodi stvari tajne su službe “išle nabolje”.

– Devedesetih je bila ratna situacija, što je bilo posebno teško za službu koja se u Hrvatskoj, kao novoj samostalnoj državi, tek razvijala. Da bi se obavještajna agencija razvila, potreban joj je jedan ljudski vijek, otprilike 70-ak godina – objašnjava bivši šef SZUP-a.

A što je s drugim starim šefovima tajnih službi s početka devedesetih godina koji su odavno otišli iz obavještajnog aparata? Već letimična analiza pokazuje da su ili poduzetnici ili političari; neki su završili u diplomaciji, ima i profesora, a neki su zbog godina i u mirovini. Budući da su čelnici obavještajnih agencija državni dužnosnici, država se uglavnom za njih pobrine i ne završavaju na cesti. Upravo zato nije rijedak slučaj da se isluženi obavještajni kadrovi smjeste ili u diplomaciju ili ih se zaposli u javnim poduzećima na savjetničkim mjestima za sigurnost.

Od Kanade do Iraka

Tako je Jerko Vukas nakon karijere u SZUP-u danas hrvatski veleposlanik u Bagdadu, dok Veselko Grubišić, nekadašnji šef OA-e, isti posao obavlja u Kanadi. Joško Podbevšek, koji je u POA-i naslijedio smijenjenog Franju Tureka, zaposlio se u državnom Janafu, i to na poziciji savjetnika.

Neki su se obavještajci bacili u poduzetničke vode, poput Ivana Brzovića, kojega se povezivalo s Ivićem Pašalićem, nekad jednim od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj. Brzović je, prema podacima dostupnima na internetu, vlasnik jedne građevinske tvrtke iz Sesveta. Neki su, pak, poput Tomislava Karamarka, iz službe zaprašili u politiku. Šef HDZ-a prvo je nakon ubojstva Ivane Hodak ušao u vladu Ive Sanadera kao ministar policije, a zatim je Jadranki Kosor na unutarstranačkim izborima preuzeo stranku.

Profesori Miroslav Tuđman, koji je ravnao HIS-om, i Ozren Žunec, također bivši šef HIS-a, vratili su se fakultetskim obvezama. Tuđman je pokušao i sa strankom Hrvatski istinski preporod, koja je propala, a na zadnjim izborima ponovno se politički angažirao i s liste HDZ-a ušao u Sabor.

Zgrada otporna na metke i prisluškivanje

Potkraj 2010. godine SOA se seli iz Gruške ulice u Savsku, po opremljenosti i sadržaju u pravi “svemirski brod” od zgrade u sastavu MUP-ova kompleksa u središtu Zagreba. U novi dom SOA-e ugrađene su posebne instalacije i protupožarna dizala, ostakljena je tzv. propucavajućim stijenama i okvirima koje su prije ugradnje šest mjeseci ispitivane u Njemačkoj.

Te površine ne omogućuju samo sigurnost od eksplozija i metaka nego i prisluškivanja. Podzemlje zgrade koncipirano je i kao alternativna bolnica u slučaju krize.
 
izvor: vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11182"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U vremenima mekše vanjske politike pomirenja i pregovora u kojima su sve strane na dobitku, klasična špijunaža mnogima se čini kao stvar koja pripada prošlosti.

“PRESTAO sam se nalaziti s njim na ručkovima, jer je samo postavljao pitanja, a nikad nije kazao baš ništa o sebi”, kazao je za EUobserver o susretima s “prijateljem” iz ruske ambasade jedan diplomat iz Vijeća Europe.

Mnogima, ali ne i Alainu Winantsu, šefu belgijske državne sigurnosne agencije VSSE, koji tvrdi kako je u Bruxellesu špijunska aktivnost danas jača nego u bilo kojem drugom gradu na svijetu. Bruxelles je, po njemu, špijunska prijestolnica.

Za obavještajce, Bruxelles je jedno veliko igralište

U svom prvom intervjuu za međunarodne medije, Winants je u razgovoru za EUobserver kazao kako se “tu ne radi o desecima, već o stotinama i stotinama stranih obavještajaca i agenata” koji operiraju u Bruxellesu. “U Belgiji je špijunaža, posebno kada su u pitanju Rusi i Kinezi, na istoj razini kao i u vrijeme Hladnog rata. Mi smo zemlja s enormnom koncentracijom diplomata, poslovnih ljudi, međunarodnih institucija… Za jednog obavještajca, za jednog špijuna, ovo je igralište. To je mjesto na kojem treba biti”, kazao je Winants za EUobserver.

Upitan da li se špijunažom u Bruxellesu bave i prijateljske zemlje EU-a, poput SAD-a i Izraela, Winants je kazao: “Morali bi biti naivni i pomisliti da samo zemlje poput Rusije, Kine i Irana vrše špijunažu”.
Iranski špijuni najviše špijuniraju svoje veleposlanike

“Postoji jedan sektor gdje razlike između neutralnih, prijateljskih i neprijateljskih službi potpuno nestaje, a to je kada govorite o zaštiti ekonomskih i znanstvenih potencijala. U tom slučaju se sve službe natječu i bore jedna protiv druge”, kaže Winants, usput ispričavši vic o tome kako iranski špijuni uglavnom špijuniraju vlastite veleposlanike. S druge strane, kineski i ruski obavještajci usmjereni su na pribavljanje informacija koje imaju političku i ekonomsku težinu, a ne samo na otkrivanje “klasičnih” vojni tajni.

Osvrnuo se i na nedavni slučaj EU-ovog otvaranja istrage o Gazpromovom namještanju cijena plina na europskom tržištu. “Strane obavještajne službe vrlo su zainteresirane za energetsku politiku EU institucija. Osim što pokušavaju prikupiti informacije, pokušavaju i utjecati na odluke koje donose visoki dužnosnici u EU-u i NATO-u.

Kako pronaći idealnu žrtvu?

Winants priča kako špijuni svoje mete uglavnom love po službenim seminarima i raznim društvenim događajima u Bruxellesu. Za oznaku potencijalnih meta koristi se akronim MICE (money, ideology, compromise, ego), a najdraži su im ljudi koji su pohlepni, u dugovima, imaju radikalne ideje ili se naprosto žele igrati James Bonda. Winants objašnjava kako špijuni svoje žrtve rijetko kad vrbuju unutar institucija EU-a, zbog čega njegova služba ima pune ruke posla jer ona ima ingerenciju jednom kad “stvar” napusti službene prostore međunarodnih institucija.

Komentirajući načine na koji VSSE pomaže EU sigurnosnoj službi, jedan je EU dužnosnik kazao za EUobserver kako “oni samo identificiraju sumnjivca, a onda informacije daju Winantsu i ekipi koji špijune potom izbacuju iz zemlje”. Objasnio je i kako je jedna od vrućih meta opstala novoosnovana Europska služba za vanjske poslove, koju vodi Catherine Ashton. Napominje kako EU naprosto ne zapošljava dovoljno “sigurnjaka” koji bi mogli izaći na kraj s mnogobrojnim stranim delegacijama.

Diplomati su neoprezni i naivni

“EU diplomati imaju naviku zvati s nesigurnih linija, ili zato što nemaju one zaštićene ili zato što previše vole svoje iPhoneove. Ako želite poslati poruku sirijskog vladi, dovoljno je da o nečemu prozborite pred “Mukhabarat” (sirijski obavještajci) ekipom koja se vrti po veleposlanstvima i EU institucijama”, kazao je izvor iz EU-a za EUobserver.

Diplomatskim krugovima u Bruxellesu još kruže brojne anegdote o osoblju koje je bilo kažnjeno zbog curenja informacija. Najveći takav slučaj s kojim se Winants suočio definitivno se tiče Estonca Hermana Simma. Simm je bivši zaposlenik estonskog ministarstva obrane koji je optuže da je kao ruski špijun dijelio povjerljive informacije iz EU-a i NATO-a. Zbog izdaje je 2009. godine osuđen na 12,5 godina zatvora.

Sve se svodi na manipulativne vještine agenata

Simm je često dolazio u Bruxelles na NATO-ove seminare, a njegov kontakt je bio sin ruskog veleposlanika pri EU-u, Vasilij Čižov, koji je te 2009. godine također protjeran iz Belgije. Estonska tajna služba otkrila je kako je Simm Rusima dao najmanje 3294 povjerljiva estonska dokumenta. Simma je “obrlatio” ruski obavještajac koji se predstavljao kao portugalski biznismen.

Aleksander Toots, šef estonske tajne službe, tvrdi da Rusija obavještajce više ne regrutira na temelju komunističke ideologije, već se danas oslanja na novac i ego. Po Tootsu, glavni faktor u regrutiranju su manipulativne vještine agenta. “Sve se svodi na osobne kvalitete, na impresiju koju stvore kod mete, mentalni proces je ključ. Neki su jednostavno više talentirani za to od drugih”, kazao je za EUobserver.

“To su gluposti, NATO samo želi napraviti PR kampanju protiv Rusije”

I on, popu Winantsa, smatra kako, u smislu špijunaže, Hladni rat nikad nije završio. “Siguran sam da nema EU zemlje u kojoj ruske obavještajne službe nemaju adekvatne kapacitete. U Estoniji se zadnjih 20 godina obavještajna aktivnost sustavno povećava. Najveća greška koju možete napraviti u mom poslu je podcijeniti službe koje rade protiv vas”, kazao je Toots.

S druge strane, ruski EU veleposlanik tvrdi kako je “afera Simm” obična glupost i da je NATO iskoristio njegovog sina kako bi napravio PR kampanju protiv Rusije. U svijetu tajnih agenata, tko može reći tko govori istinu, a tko laže.
 
izvor: index.hr, nordicintel.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10725"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]